La Templanza vinograd života

María Dueñas La Templanza

vinograd života La Templanza vinograd života

roman

D1d

Od iste autorice u izdanju Frakture Vrijeme između krojenja

D2d

María Dueñas

La Templanza vinograd života prevela sa španjolskog Branka Oštrec

Fraktura D3d

Naslov izvornika La Templanza © Misorum S. L., 2015 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Branka Oštrec i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-788-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 938120

D4d

Mojem ocu, Pablu DueĂąasu Samperu, koji se razumije u rudnike i uĹživa u vinima

D5d

D6d

I. Ciudad de México

D7d

D8d

1.

Što prolazi glavom i tijelom čovjeka koji je navikao pobjeđivati kada mu jednoga rujanskog poslijepodneva potvrde najgori od njegovih strahova? Ni jedan neobuzdani pokret, ni jedan ispad. Samo mu je kratkotrajan i neprimjetan drhtaj prošao duž kralježnice, popeo mu se do sljepoočnica i spustio sve do noktiju na nožnim prstima. No u njegovom se stavu nije primijetila nikakva promjena nakon što su mu priopćili ono što je već očekivao. Ostao je neustrašiv. S rukom naslonjenom na robustan pisaći stol od orahovine i zjenicama prikovanim uz donositeljice novosti: uz njihova lica ispijena od umora, uz neutješnu crninu u koju su bile odjevene.

“Gospođe, popijte čokoladu u miru. Žao mi je što sam vam uzrokovao ovakvu neugodu, zahvaljujem vam što ste bile toliko obzirne da me dođete osobno obavijestiti.”

Kao da se radilo o naredbi, Amerikanke su poslušale nalog čim im je prevoditelj preveo svaku riječ. Izaslanstvo njihove države omo­ gućilo im je toga posrednika, taj most, kako bi se dvije izmorene žene koje su nosile loše vijesti, a nisu poznavale jezik, uspjele sporazumjeti i kako bi ostvarile cilj svoga putovanja.

Bez volje i teka obje su ustima prinijele šalice. Sigurno su to učinile iz poštovanja. Da mu ne proturječe. No kolačiće redovnica iz kongregacije Sv. Bernarda nisu ni taknule, a on nije inzistirao.

Dok su žene pijuckale gustu tekućinu loše prikrivajući nelagodu, tišina se, koja to nije ni bila u potpunosti, uvukla u prostoriju poput reptila: gmižući po podu od lakiranih dasaka i po tapiserijama na

D9d

zidovima; plazeći po namještaju iz Europe i među uljima na platnu s prikazima pejzaža i krčmi.

Prevoditelj, golobradi dvadesetogodišnjak, zbunjeno je stajao, znojnih ruku prekriženih u visini vlastitog međunožja, misleći u sebi koga vraga radim ovdje. Tisuće zvukova za to su vrijeme lebdjele zrakom. Iz dvorišta su dopirali odjeci buke koju su stvarali sluge dok su lovorovom vodom prali kamene ploče. S ulice, iza rešetaka ograde, dopirao je zvuk kopita mazgi i konja, jadikovke bijednih siromaha koji preklinju za milostinju i povici prodavača s ugla koji je uporno nudio svoju robu. Empanade s karameliziranim mlijekom, tortilje sa svježim sirom, žele od dunje, slatkiši od kukuruza.

Gospođe su obrisale usta izvezenim, svježe izglačanim ubrusima, odzvonilo je pola šest. I potom nisu znale što bi.

Onda je domaćin prekinuo napetost.

“Dopustite mi da Vam ponudim svoje gostoprimstvo za ovu noć, prije povratka.”

“Hvala lijepa, gospodine”, odgovorile su gotovo uglas. “No već imamo rezerviranu sobu u jednom prenoćištu koje nam je preporučilo veleposlanstvo.”

“Santose!”

Iako glasan promukao usklik nije bio upućen njima, obje su se stresle.

“Neka Laureano otprati gospođe po prtljagu i neka ih potom preseli u hotel Iturbide, neka svoje troškove stave na moj račun.

Nakon toga potraži Andradea, izvuci ga s partije domina i reci mu da odmah dođe.”

Sluga brončane puti primio je upute uz jednostavno: “Na zapovijed, gospodaru!” Kao da s druge strane vrata, uha čvrsto priljubljenog uz drvo, nije saznao da je Mauru Larrei, do toga trenutka bogatom vlasniku rudnika srebra, sudbina upravo okrenula leđa. Žene su ustale iz naslonjača, a njihove suknje zašuštale su raširivši se kao krila zlokobnog gavrana. Poslije sluge one su prve napustile prostoriju i izašle u svjež hodnik. Ona koja je rekla da je sestra, krenula je prva. Ona koja je rekla da je udovica, nakon nje. Iza svojih

D 10 d

leđa ostavile su arke papira koje su donijele sa sobom: one koji su, crno na bijelo, potvrđivali istinitost predosjećaja. Napokon je i pre­ voditelj krenuo prema izlazu, no kućevlasnik ga je zaustavio u toj namjeri.

Položio je svoju veliku i kvrgavu, grubu i još uvijek snažnu ruku na grudi Amerikanca odlučnošću osobe koja zna zapovijedati i koja zna da će je poslušati.

“Trenutak, mladiću, učinite mi uslugu.”

Prevoditelj jedva da je imao vremena odgovoriti mu na zahtjev.

“Rekli ste da se zovete Samuelson, zar ne?”

“Tako je, gospodine.”

“Odlično, Samuelsone”, rekao je tišim glasom. “Dovoljno je reći da je ovaj razgovor bio potpuno privatan. Jedna riječ bilo kome o tome i pobrinut ću se da Vas sljedeći tjedan deportiraju iz zemlje i regrutiraju u Vašoj državi. Odakle ste, prijatelju?”

Mladiću je grlo postalo suho kao slamnati krov kakve kolibe.

“Iz Hartforda u Connecticutu, gospodine Larrea.”

“Još bolje. Tako ćete moći pridonijeti pobjedi Jenkija u prokletom ratu protiv Konfederacije.”

Kada je izračunao da su već došle do trijema, prstima je podigao zavjesu s jednog od balkona i vidio šogorice kako izlaze iz kuće i ulaze u svoju kočiju. Kočijaš Laureano ošinuo je kobile, a one su žustro zagrabile izbjegavajući ugledne prolaznike, odrpanu djecu bez cipela ili sandala te desetke Indijanaca umotanih u pončo, koji su u kaotičnoj bujici glasova izvikivali da prodaju loj i sagove iz Pueble, salame, avokado, ledene sokove raznih okusa i voštane figurice maloga Isusa. Uvjerivši se da je kočija skrenula prema ulici Damas, odmaknuo se od balkona. Znao je da će Elíasu Andradeu, njegovu opunomoćeniku, trebati barem pola sata da stigne. I nije dvojio oko toga što da učini dok ga čeka.

Zaštićen od pogleda stranaca, dok je prelazio iz jedne sobe u drugu, Mauro Larrea ljutito je skinuo jaknu. Potegnuo je kravatu da je odveže, skinuo je dugmad za manžete i zavrnuo rukave lanene košulje iznad lakata. Pošto je stigao na svoje odredište, golih

D 11 d

podlaktica i raskopčanog ovratnika, snažno je udahnuo i zavrtio komad namještaja u obliku ruleta, koji je biljarske štapove držao u vertikalnom položaju.

“Sveta Bogorodice”, promrmljao je.

Ništa nije dalo naslutiti da će odabrati onaj koji je konačno odabrao. Imao je i druge, novije, sofisticiranije i vrednije, koje je skupio tijekom godina kao opipljive dokaze svoga nezaustavljivog uspona.

Preciznije za udarac, s boljom ravnotežom. Međutim toga poslijepodneva koje je uništilo njegov život, čija se svjetlost lagano gasila dok su sluge u kutovima njegove kuće palile fenjere i uljanice, dok su ulice i dalje brujale, a državom se uporno nije moglo upravljati zbog beskonačnih razmirica koje su vladale, on je odbio ono predvidivo. Bez ikakve jasne logike, bez ikakva razloga, izabrao je stari, obični štap koji ga je vezao za vlastitu povijest i počeo bijesno udarati vlastite demone na biljarskom stolu.

Prolazile su minute dok je gađao s nepogrešivom točnošću. Jedan za drugim, za trećim, za četvrtim, u društvu tek zvuka kugli koje su se odbijale od ruba i muklog odjeka mramora. Pratio je udarce, proračunavao, odlučivao kako je uvijek činio. Ili gotovo uvijek. Sve dok se s vrata, iza njegovih leđa, nije začuo glas.

“Nije dobar znak vidjeti te s tim štapom u rukama.”

Nastavio je igrati kao da ništa nije čuo: čas je zakretao zglob kako bi pogodio, čas je prstima po tko zna koji put oblikovao čvrst prsten i izlagao pogledu zdrobljene vrhove prstiju na lijevoj ruci i onaj tamni ožiljak koji mu se protezao od korijena palca. Rane iz rata, govorio bi ironično. Posljedice njegova prolaska nutrinom zemlje.

No čuo je glas svoga opunomoćenika, naravno da ga je čuo. Ugodan glas toga visokog čovjeka fine elegancije iz nekih starijih vreme­ ­na, koji je iza lubanje glatke kao riječni obluci, krio brz i promućuran mozak. Elías Andrade, osim što se brinuo o njegovim financijama i ekonomskim interesima, bio je i njegov najbliži prijatelj: stariji brat kojega nikada nije imao, glas savjesti u trenucima u kojima mu je vrtlog nemirnih dana oduzimao duševni mir potreban za donošenje odluka.

Nagnuvši se nad stol presvučen tkaninom, Mauro Larrea udario D 12 d

je posljednju punu kuglu i završio svoju samotnu partiju. Potom je vratio štap na stalak i polako se okrenuo prema tek pristiglom gostu.

Pogledali su se u oči, kao i toliko puta do tada. U dobru i u zlu, uvijek je bilo tako. U lice. Bez izlika.

“Propao sam, kume.”

Njegov čovjek od povjerenja čvrsto je zatvorio oči, ali nije odgovorio. Jednostavno je izvukao maramicu iz džepa i obrisao čelo.

Počeo se znojiti.

U očekivanju odgovora rudar je podigao poklopac kutije za cigare i izvadio dvije. Upalili su ih srebrnim upaljačem i zrak se ispunio dimom; tek tada je opunomoćenik reagirao na zastrašujuću vijest koju je upravo čuo.

“Zbogom Las Tres Lunas.”

“Zbogom svemu. Sve je istodobno otišlo kvragu.”

S obzirom na njegov život između dvaju svjetova, ponekad bi koristio tvrde španjolske izraze, a katkad se izražavao kao rođeni Meksikanac. Prošla su dva i pol desetljeća otkada je došao u staru Novu Španjolsku, koja se tada već pretvorila u mladu republiku nakon duge i bolne borbe za neovisnost. U to je vrijeme sa sobom donio ranu na srcu, dvije odgovornosti kojih se nije mogao odreći i snažnu potrebu za preživljavanjem. Ništa nije dalo naslutiti da će se njegov put ukrstiti s putem Elíasa Andradea, posljednjom karikom jedne stare kreolske sage, koja je bila toliko plemenita koliko je osiromašila od sumraka kolonije. No kao i u toliko drugih slučajeva u koje se umiješaju vjetrovi sudbine, ova su se dva čovjeka našla istodobno u jednoj groznoj krčmi u rudarskom logoru u mjestu Real de Catorce, kada su poslovi u to doba dvanaestak godina mlađeg Larree počeli uzimati zalet, a snovi nekoliko godina starijeg Andradea već bili pali na samo dno. I unatoč tisućama uspona i padova s kojima su se obojica borili, unatoč porazima i pobjedama i veseljima i tugama koje im je sudbina donosila, nikada se više nisu razdvojili.

“Gringo ti je smjestio?”

“Još gore. Mrtav je.”

Podignuta Andradeova obrva značila je upitnik.

D 13 d

“Smaknuli su ga južnjaci u bici kod Manassasa. Njegova žena i sestra došle su iz Philadelphije da mi to kažu. To je bila njegova posljednja želja.”

“A strojevi?”

“Prije toga su ih potraživali njihovi partneri za rudnike ugljena u dolini Lackawanna.”

“U cijelosti smo ih platili...” promumljao je zaprepašten.

“Do posljednjeg vijka, nismo imali druge mogućnosti. Ali nisu ukrcali ni jedan jedini dio.”

Opunomoćenik se približio balkonu ne prozborivši ni rije­­či i širom otvorio vrata, možda u naivnoj želji da nalet zraka rastjera ono što je upravo čuo. No s ulice su dopirali samo uobičajeni glasovi i zvuci: nezaustavljiva vreva grada koji je do nedavno bio najveća metropola obiju Amerika. Najbogatiji, najmoćniji, stari Tenochtitlán.

“Upozorio sam te”, promrmljao je odsutno gledajući prema ulič­ noj gunguli, ne okrećući se.

Mauro Larrea duboko je uvukao dim svoje kubanske cigare. To mu je bila jedina reakcija.

“Rekao sam ti da je ideja o ponovnoj eksploataciji tog rudnika bila silno nepromišljena: da ne odabireš tu vražju koncesiju, da ne ulažeš tu golemu količinu novca u strane strojeve, da potražiš dioničare kako biste podijelili rizik... da izbaciš tu prokletu glupost iz glave.”

Odjeknuo je prasak u blizini katedrale, začula se svađa dvaju kočijaša i rzanje životinje. On je otpuhnuo dim. Nije odgovorio.

“Stoput sam ti ponovio da nema nikakve potrebe toliko riskirati”, nastavio je Andrade sve oštrijim tonom.

“Ali svejedno unatoč mojem savjetu i jednostavnom zdravom razumu, odlučio si riskirati apsolutno sve. Stavio si pod hipoteku hacijendu u Tacubayi, prodao si one iz okruga Coyoacán, rančeve u San Antoniju Coapi, skladišta u ulici Sepulcro, povrtnjake u Chapingu, torove u blizini crkve Svete Katarine mučenice.”

Recitirao je inventar nekretnina kao da prosipa žuč, potom je na red došlo ostalo.

D 14 d

“Osim toga, riješio si se svih svojih dionica, državnih obveznica, zadužnica i udjela. I nije ti bilo dosta što si riskirao sve svoje, nego si se još i zadužio do grla. I sada ne znam kako misliš da se suočimo sa svime što nam predstoji.”

Napokon ga je prekinuo.

“Još nam uvijek nešto ostaje.”

Raširio je ruke kao da želi obuhvatiti prostoriju u kojoj su se nalazili. I tim je pokretom, protegnuvši ruke, probio granice zidova i stropova, dvorišta, stubišta i krovova.

“Da ti ne bi palo na pamet!” zagrmio je Andrade i uhvatio se rukama za glavu sa svih deset prstiju.

“Trebamo kapital da bismo najprije platili goruće dugove i da se nakon toga mogu ponovo kretati.”

Ni da je vidio duha, na licu zastupnika ne bi se pojavilo više straha.

“Da se možeš kretati, kamo?”

“Još ne znam, ali jedino što je jasno jest da moram otići. Ne preostaje mi drugo, brate. Tu sam izgorio; neće biti načina da ponovo nešto započnem.” “Čekaj”, nastavio je Andrade, pokušavajući ga malo smiriti. “Čekaj, za ime Boga. Prije trebamo sve procijeniti, možda možemo ukrasti malo vremena dok budem gasio vatru i pregovarao s vjerovnicima.”

“Znaš isto kao i ja da tako nećemo nikamo stići. Da nećeš, kad podvučeš crtu pod te tvoje račune i bilance, naći ništa drugo osim pustoši.”

“Polako, Mauro, smiri se. Ne srljaj i, prije svega, nemoj staviti ovu kuću na bubanj. Ona je jedino što ti je ostalo netaknuto i jedino što ti možda može poslužiti kako bi se sve činilo onakvim kakvo nije.”

Impresivna kolonijalna kuća u ulici San Felipe Neri, o tome je govorio. Stara barokna palača kupljena od potomaka grofa od Regle koji je bio najveći vlasnik rudnika potkraljevstva: imovina koja ga je u društvenom smislu smještala na najpoželjnije koordinate u gradu. To je bilo jedino što nije založio s ciljem pribavljanja D 15 d

strahovite količine gotovine koju je trebao kako bi oživio rudnik Las Tres Lunas, jedino što je ostalo netaknuto od imovine koju je stekao tijekom godina. Osim same materijalne vrijednosti, njih su dvojica znali što ta rezidencija znači: potporanj na kojemu je počivalo – iako nesigurno – poštovanje koje mu je javnost ukazivala.

Kad bi je zadržao, to bi ga oslobodilo poruge i poniženja. Kad bi je izgubio, to bi ga u očima cijeloga glavnog grada pretvorilo u gubitnika.

Između dvaju muškaraca ponovo je zavladala mučna tišina. Nekadašnji prijatelji kojima se osmjehnula sreća, privlačni pobjednici kojima su se divili i poštovali ih, sada su se gledali kao dva brodolomca usred oluje, koje je jedan izdajnički nalet mora bez upozorenja izbacio u hladnu vodu.

“Bio si prokleto nepromišljen”, naposlijetku je ponovio Andrade, kao da će, bude li ponavljao svoje mišljenje, uspjeti ublažiti strahotu.

“Za isto si me optužio onda kada sam ti rekao da sam počeo s La Elvirom. I kada sam ušao u La Santa Claru. I u La Abundanciju i La Prosperidad. I svi su ti rudnici donosili prihod, i vadio sam srebro na tone.”

“Ali tada nisi imao ni trideset godina, bio si pravi divljak izgubljen na kraju svijeta i mogao si riskirati, luđače jedan! Sad ćeš za tri godine napuniti pedeset, misliš da ćeš biti sposoban ponovo početi s dna?”

Rudar je pustio svoga opunomoćenika da viče i tako se ispuše.

“Predlagali su ti da uđeš u konzorcije i sklopiš saveze s najboljim poduzećima u državi! Mamili su te i liberali i konzervativci, mogao si biti ministar s bilo kojima od njih da si pokazao barem mrvicu interesa! Nema salona koji te ne bi želio kao gosta, a za tvojim je stolom sjedila sama državna krema. I sada ćeš sve uništiti zbog svoje tvrdoglavosti. Imaš ugled koji samo što se ne raspline, sina koji bez tvoga novca nije ništa drugo nego obični blesan i kćer koju samo što ne osramotiš!”

Kada je prestao izbacivati uvrede, ugasio je napola popušenu cigaru u kristalnoj pepeljari i uputio se prema vratima. Silueta Santosa Huesosa, indijanskoga sluge, u tom se trenutku ocrtavala kroz D 16 d

vrata: nosio je pladanj s kristalnim čašama, opletenu bocu katalonske rakije i drugu s viskijem prokrijumčarenim iz Louisiane.

Nije mu dopustio ni da ga spusti na stol. Presjekavši mu put, Andrade se naprasito poslužio pićem. Strusio ga je i nadlanicom si obrisao usta.

“Pusti me da noćas pregledam račune, možda možemo nešto spasiti. Ali da se riješiš kuće, za Boga miloga, zaboravi to. To je jedino što ti ostaje ako očekuješ da će ti netko ponovo pokloniti po­ vjerenje. Tvoj alibi. Tvoj štit.”

Mauro Larrea pravio se da ga sluša, čak je i kimao glavom, no u to je vrijeme njegov mozak već putovao u nekom sasvim drugom smjeru.

Znao je da treba početi iznova.

A za to je trebao gotovinu i trebao je prostora za razmišljanje.

D 17 d

2.

Nakon što je Andrade otišao rasipajući psovke među lukovima prekrasnog hodnika, u želucu više nije imao mjesta za večeru. Umjesto toga odabrao je kupku, da razmisli a da mu pritom glas njegova opunomoćenika ne zabija noževe u savjest.

Kada je uronio u kadu, prva slika koja mu se pojavila pred očima bila je Mariana. Ona će jedina od njega saznati što se dogodilo, kao uvijek. Iako su već vodili odvojene živote, postupali su i dalje jednako. I dalje su se viđali gotovo svaki dan, rijetko se događalo da ne bi skupa prošetali avenijom Bucareli, ili da ona ne bi obišla svoje staro mjesto boravka. A među poslugom bi svaki put kada bi prešla prag, osobito u svom novom stanju, nastalo slavlje. Govorili su joj kako je lijepa i nagovarali je da ostane još malo i donosili bi joj puslice, slatki kruh i slastice s karameliziranim šećerom.

Nicolás je bio druga priča, najgora od njegovih muka. Na sreću za sve, njega će katastrofa zateći u Europi. U Francuskoj, u rudnicima ugljena Pas-de-Calais, kamo ga je poslao pod budno oko jednoga starog prijatelja s ciljem da ga privremeno udalji iz Meksika. Čudna mješavina krvi, anđeo i vrag, oštrouman i nepromišljen, nagao i nepredvidljiv u svemu što radi. Njegova vlastita zvijezda vodilja i očeva zaštitnička sjena uvijek su ga pratile, dok nije počeo ozbiljnije upadati u nevolje. S devetnaest je godina osjetio nalet strasti prema supruzi jednoga republikanskog zastupnika. Nekoliko mjeseci kasnije, na jednoj su veličanstvenoj zabavi uništili pod salona, koji je propao. Kad mu je sin napunio dvadeset godina, Mauro Larrea više nije znao koliko ga je puta morao vaditi iz nevolja.

D 18 d

Srećom, već je imao dogovoren obećavajući brak s kćeri obitelji Gorostiza. I zato ga je, s ciljem da se školuje kako bi ušao u očeve poslove i da izbjegne nastavak izgreda prije braka, uspio nagovoriti da provede jednu godinu s druge strane oceana. Međutim odsad će mnogo toga biti drugačije i zato će trebati krajnje pažljivo odvagnuti svaki potez. Na ljestvici najvećih briga Maura Larree prije nadolazećega sloma, počasno je mjesto, bez ikakve sumnje, pripadalo Nicolásu.

Zatvorio je oči i pokušao bar na trenutak mozak osloboditi poteškoća. Otarasiti se mrtvoga gringa, strojeva koji više nikada neće stići na svoje odredište, potpune propasti svoga najambicioznijeg pothvata, sinove budućnosti i ponora koji se otvarao pred vlastitim mu nogama. Ono što mu je sada hitno trebalo, bilo je kretati se, ići dalje. I nakon što je pretresao sa svih strana sve svoje mogućnosti, znao je da ima samo jedan siguran izlaz. Razmisli dobro, pasji sine, rekao je sam sebi. Nemaš drugih opcija, koliko god da ti je žao, odgovorio mu je drugi glas. Ne možeš ništa napraviti u glavnom gradu, a da se to ne zna. Otići iz grada jedino je rješenje. Dakle, odluči već jedanput.

Kao mnogi drugi muškarci kojima je život bio borba bez primirja, Mauro Larrea razvio je zapanjujuću sposobnost da svaki put pobjegne pred svime. Rudarska okna srebra u Guanajuatu u njegovim prvim godinama provedenim u Americi, iskovali su mu karakter: crnčio je jedanaest sati dnevno u utrobi zemlje, borio se protiv stijena uz svjetlost baklji, odjeven tek u bijedne kožnate kratke hlače i s prljavom platnenom trakom na čelu koja mu je trebala štititi oči od prljave mješavine zemlje, znoja i prašine. Jedanaest sati dnevno šest dana tjedno drobljenja kamenja sirovom snagom u tmini pakla iskovalo mu je narav koje se nikada nije oslobodio.

Možda zato u njemu nije bilo mjesta za sumnju, čak ni u toj veličanstvenoj kadi od belgijskoga emajla koja je, nedugo nakon što je stigao u Meksiko, bila san koji si nikada nije dopustio sanjati. Tada se, u to prvo vrijeme, prao pod smokvom u bačvi dopola punoj kišnice i, u nedostatku sapuna, strugao prljavštinu sa sebe običnom spužvom za pranje posuđa. Osušiti se mogao samo vlastitom D 19 d

košuljom i zrakama sunca; a krema mu je bio oštar zrak. Poseban luksuz bio mu je prost drveni češalj i pomada od matičnjaka koju je kupovao za četvrt reala onih dana kada bi dobio plaću i pomoću koje je koliko-toliko uspijevao držati urednom gustu neukrotivu kosu koja je tada bila smeđe boje. Bile su to okrutne godine. Sve dok mu rudnik nije zario zube u meso pa je shvatio kako je došlo vrijeme da promijeni mjesto.

A sada je, proklete li sreće, jedini način da izbjegne potpunu propast bio da se vrati u prošlost. Unatoč razumnim savjetima njegova opunomoćenika, ako je želio da u krugovima u kojima se obi­ čavao kretati ništa ne procuri; ako je želio pobjeći pred svime prije nego što se sve sazna i prije nego što više ne bude načina da se uzdigne, ostalo mu je samo još jedno. Najneugodnije. Ono što ga je, unatoč godinama i nestalnostima, tjeralo da se vrati tamnim sjenovitim putovima.

Otvorio je oči. Izašao je iz kade, dohvatio ručnik. Kapi vode klizile su mu po goloj koži sve do mramorna poda. Vrijeme ga nije pretjerano kaznilo, kao da je njegovo tijelo željelo odati počast nad­ naravnim naporima iz prošlosti. Sa četrdeset i sedam godina, osim popriličnog broja tragova od rana, poznatog ožiljka na lijevoj ruci i nekoliko zdrobljenih prstiju, i dalje je imao mišićave ruke i noge, ravan trbuh i jednako snažna ramena koja krojači, protivnici i žene nisu mogli ne primijetiti.

Osušio se do kraja, na brzinu se obrijao, namazao vilicu uljem makasara ni ne gledajući se i naposlijetku izabrao prikladnu odjeću.

Tamnu, otpornu. Odjenuo se leđima okrenut ogledalu, na bokove pričvrstio zaštitu koja ga je uvijek pratila na putovima kao što je ovaj koji mu je predstojao. Svoj nož. Svoj pištolj. Na kraju je iz jednoga stola izvadio svežanj koji je bio zavezan crvenim trakama. Iz njega je izvukao nekoliko araka papira koje je nemarno presavio i stavio ih na prsa.

Tek kad je bio gotov, skrenuo je pogled prema velikom ogledalu na ormaru s odjećom.

“Tvoja posljednja partija, kume”, rekao je vlastitom odrazu.

D 20 d

Zatim je ugasio fenjer, dozvao Santosa Huesosa i izašao u hodnik.

“Sutra čim svane otiđi u kuću don Elíasa Andradea i reci mu da sam otišao onamo kamo on nikako nije htio da odem.”

“Kod don Tadea?” zbunjeno je upitao Indijanac plemena Čičimeka.

No gazda je već krenuo brzim korakom niz ulicu, a mladić je morao požuriti da bi održao ritam. Nije odgovorio na pitanje, već ga je nastavio obasipati uputama.

“Ako dođe Mariana, da joj nisi rekao ni riječ. A ako se bilo tko pojavi na vratima i pita za mene, reci im prvu glupost koja ti padne na pamet.”

Sluga je taman htio nešto zaustititi, kada ga je gazda prekinuo.

“I ne, ovoga puta ne ideš sa mnom, mladiću. Kako god završila ova ludost, sam ću ući i sam ću iz nje izaći.”

Prošlo je devet, a ulicama je i dalje odzvanjao nezaustavljiv ritam.

Na hrptu svoga kreolskog konja, lica skoro skrivena šeširom sa širokim obodom i umotan u queretanski plašt, potrudio se izbjeći najprometnija križanja i područja. Ta vreva ljudi bilo je nešto što ga je u drugim prilikama zabavljalo, možda zato što je pratila njegov dolazak na neki interesantan sastanak, na večeru koja je bila korisna za njegove poslove. Na sastanak s nekom ženom. No ove je večeri jedino želio sve to ostaviti iza sebe.

“Prokleti gringo”, mrmljao je kroza zube dok je podbadao konja.

Ali nije gringo bio kriv, i on je to znao. Gringo, stari vojnik iz jedinice inženjera u vojsci Sjedinjenih Država i puritanac do srži, ispunio je svoje obveze i čak je posthumno bio toliko uljudan da pošalje svoju suprugu i sestru u Meksiko kako bi mu priopćile ono što mu on sam više nije mogao reći, pokopan u zajedničkoj grobnici s iskopanim okom i raskomadanom lubanjom. “Prokleti rat, prokleti trgovci crnim robljem”, ponovo je mrmljao. Kako se moglo dogoditi toliko nesreća? Kako mu je sudbina mogla prirediti takvu nevolju?

Pitanja su mu drobila mozak na komadiće dok je u kasu prevaljivao tminu ulice Misterios.

D 21 d

*** Jenki se zvao Thomas Sachs i Mauro Larrea je, unatoč svojoj trenutnoj srdžbi, bio svjestan da on nikada nije bio nepoželjna osoba te da je bio metodist koji je ispunjavao sve svoje obveze i poštenjačina. Pojavio se u njegovom životu prije trinaest mjeseci, poslao mu ga je jedan stari prijatelj iz San Luisa Potosíja. Došao je taman kada je završavao doručak, dok je kuća još uvijek bila napola raspremljena, a iz dna su kuhinje dopirali glasovi služavki koje su sjeckale luk i mljele kukuruz. Santos Huesos otpratio ga je u ured i rekao mu da pričeka. Gringo je čekao ljuljajući se na nogama i gledajući u pod.

“Rekli su mi da biste mogli biti zainteresirani za nabavu strojeva za eksploataciju rudnika.”

To je bilo umjesto pozdrava čim ga je ugledao da ulazi u ured.

Prije nego što mu je odgovorio, Mauro Larrea ga je odmjerio. Dobro građen, kože sklone crvenilu i s prilično prihvatljivim španjolskim.

“Ovisi što mi možete ponuditi.”

“Nove parne strojeve. Proizveli su ih Lyons, Brookman & Sachs u našim tvornicama u Harrisburgu u Pennsylvaniji. Prema narudžbi, u skladu s posebnim zahtjevima kupca.”

“Koji mogu crpsti vodu sa sedamsto lakata dubine?”

“I do osamsto pedeset.”

“Onda Vas želim slušati.”

I saslušao ga je. A dok ga je slušao, ponovo je u svojoj utrobi osjetio žar za nečim što je godinama spavalo. Vratiti sjaj starom rudniku Las Tres Lunas, ponovo ga uzdići.

Potencijal strojeva koje mu je Sachs podastro pred očima činio mu se zastrašujućim. Ni stari španjolski vlasnici rudnika iz vremena potkraljevstva, ni Englezi koji su se nastanili u Pachuci i Real del Monteu, ni Škoti koji su se naselili v Oaxaci. Nitko nije nikada otišao tako daleko u cijelom Meksiku, zato je od početka znao da je to nešto drugačije. Golemo. Neizmjerno obećavajuće.

“Dajte mi dan da razmislim.”

Primio ga je sljedećeg jutra, pružajući mu svoju ruku okorjelog rudara. Iz loze koju je stranac dobro poznavao: loze smjelih D 22 d

muškaraca predanih vlastitoj intuiciji, koji su znali da je njihov posao stalna izmjena pobjeda i padova. Koji su sigurno i bez okolišanja donosili odvažne odluke, čak i nesmotrene, neprekidno izazivajući sreću i providnost. Muškarci koji su bili obdareni nevjerojatno pragmatičnim osjećajem za život i prirodnom oštrom inteligencijom, na koje je gringo bio naviknut.

“Počnimo pregovarati, prijatelju.”

Sklopili su sporazum, tražio je pripadajuće dozvole od Uprave za rudarstvo, izradio je rizičan plan financiranja koji Andrade nije prestao osuđivati. I od tada je, prema unaprijed dogovorenim rokovima, počeo periodično isplaćivati velike svote novca dok mu sav kapital i sva ulaganja nisu presušili. Zauzvrat je svaka tri tjedna dobivao detaljan izvještaj iz Pennsylvanije o napretku projekta: o složenim strojevima koji su se montirali, o tonama opreme koja se gomilala u skladištima. Kotlovi, dizalice, pomoćna oprema. Sve dok pisma sa sjevera nisu prestala stizati. *** Od tih dana ispunjenih iluzijama do ove noći, u kojoj je njegova crna sjena jahala ogoljelim putovima, pod nebom bez zvijezda, u potrazi za rješenjem koje bi mu omogućilo da barem udahne, prošla je godina i mjesec dana.

Kada su se počele probijati prve zrake svjetlosti zaustavio se pokraj robusne drvene kapije. Stigao je obamro, suhih usta i crvenih očiju; jedva da je i konju i sebi dao doći do daha. Pa ipak, odmah je sjahao. Konj je, iscrpljen i žedan, savinuo prednje noge i strovalio se dok su mu se usta pjenila od sline.

Kraj svitanja zatekao ga je pokraj dolca u okrilju planine San Cristóbal, nadomak mjesta Mineral de Pachuca. Na toj ga udaljenoj hacijendi nitko nije očekivao, tko bi uopće mogao zamisliti da bi itko mogao doći tako rano. Međutim psi su znali. Čuli su ga, vjerojatno. Ili su ga nanjušili.

Mahnito lajanje čopora oskvrnulo je mir zore.

Tek nekoliko trenutaka potom začuo je zvuk koraka, pucketanje D 23 d

i povike psima da se utišaju. Nakon što su prestali bjesnjeti, iznutra je jedan mlad i grub glas povikao: “Tko ide?”

“Tražim don Tadea.”

Dva su neravna zasuna zacviljela dok su se otvarala. Teška, puna hrđe. Treći je zacvilio kasnije, no ostao je napola zatvoren, kao da je onaj koji ga je otvarao u posljednjem trenutku promijenio mišljenje. Nakon nekoliko trenutaka tišine, čuo je zemlju koja je škripala pod koracima što su se udaljavali.

Prošle su tri ili četiri minute prije nego što je ponovo čuo ljude s druge strane. Umjesto jedne osobe, sada su bile dvije.

“Tko ide?”

Pitanje je bilo isto, ali glas je bio drugačiji. Iako ga nije čuo više od petnaest godina, Mauro Larrea prepoznao bi ga bilo gdje.

“Netko za koga si mislio da ga više nikada nećeš vidjeti.”

Treći se zasun otvorio uz škripanje hrđe i vrata su se počela otvarati. Psi su ponovo počeli divljački zavijati, kao da ih je spopao sam vrag. Sve dok se usred meteža nije začuo hitac u zrak. Konj, koji je zadrijemao nakon galopa kroz tamu, podigao je glavu i odmah ustao. Sjene pasa, njih četiri ili pet, prljavih, koščatih i otpale dlake, udaljile su se od ulaza podvinuta repa, tugaljivo cvileći.

Muškarci su stajali napola raširenih nogu. Mlađi, noćni čuvar, držao je kremenjaču iz koje je maloprije zapucao. Drugi ga je probadao krmeljavim očima. Iza leđa oba muškarca, u dnu široke ravni, nebo na kojem je svitalo počelo je otkrivati obrise kuće.

Stariji muškarac i rudar napeto su se pogledali. S jedne je strane bio Dimas Carrús, suh i tužan kao i uvijek, neobrijan barem tjedan dana, koga je čuvar upravo izvukao sa slamarice na kojoj je spavao.

Uz njegov desni bok, zalijepljena uz tijelo, visjela mu je beživotna ruka koju mu je otac osakatio batinama u djetinjstvu.

Ne odvajajući pogled, naposlijetku je podrignuo zatvorenih usta, a zatim ispljunuo mastan hračak. Nakon toga ga je pozdravio.

“Vidi, vidi, Larrea. Nisam mislio da si toliko lud da se ikada vratiš.”

Zapuhao je hladan vjetar.

D 24 d

“Probudi oca, Dimas. Reci mu da moram razgovarati s njime.” Čovjek je polako odmahnuo glavom, no ne u znak odbijanja, već nevjerice. Što ga ponovo vidi. Nakon toliko vremena.

Pošao je prema kući bez riječi, s ukočenom rukom koja mu je visjela iz ramena kao mrtva jegulja. On ga je slijedio do dvorišta, drobeći kamenje čizmama. Zatim je ostao čekati dok je nasljednik svega ovoga kliznuo iza jednih bočnih vrata. U ovoj je kući bio samo jednom nakon što je sve propalo, nakon što su dani provedeni u Real de Catorceu postali prošlost. Činilo se da se imanje nije puno promijenilo, iako je i unatoč slabom svjetlu bilo očito da je strašno zapušteno. Ista velika, priprosta zgrada s debelim zidovima i vrlo malo stila. Gomile uništenoga alata koji se više ne koristi, ostaci, izmet životinja.

Dimas se uskoro pojavio iza drugih vrata.

“Uđi i pričekaj. Čut ćeš ga kad dođe.”

D 25 d

3.

Činilo se da se ni u sobi s niskim stropom, koju je Tadeo Carrús koristio za obavljanje svojih poslova, sve ovo vrijeme ništa nije promijenilo. Isti priprosti stol prekriven neurednim papirima i širom otvorenim bilježnicama. Napola presušile tintarnice, rijetka pera, stara vaga s dvije plitice. S tamnog, ispucalog zida i dalje ga je promatrala ista slika Naše Gospe od Guadalupe, tamnopute urođenice među zrakama boje staroga zlata, s rukama skupljenima na prsima i njenim mjesecom i anđelom pred nogama, koja je već i onda ovdje visjela. Čuo je spore korake kako se vuku po pločama od pečene zemlje kojom je bio popločen hodnik, no nije pretpostavio da pripadaju čovjeku kojeg je čekao. Kada je ušao u ured, jedva ga je prepoznao.

Od nekadašnje snage i čvrstoće tijela nije mu ostalo ni traga. Čak se činilo da mu se impozantna visina iz nekih drugih vremena smanjila za barem pedalj i pol. Još nije napunio šezdeset, ali izgledao je kao oronuli devedesetogodišnjak. Siv, pogrbljen, krhak, bijedno odjeven, umotan u istrošenu sivu deku da se zaštiti od noćne rose.

“S obzirom na to koliko me se godina nisi sjetio, mogao si bar pričekati podne.”

U sjećanje Maura Larree odjednom je nahrupila bujica sjećanja i osjećaja. Ono podne kada ga je zajmodavac došao potražiti u rovovima koje je imao namjeru eksploatirati; mali dućan s robom koji je tada vodio u blizini okana u Real de Catorceu. Sjedili su svaki na svome stolcu, okrenuti jedan prema drugome, uz uljanicu i vrč

D 26 d

pulquea* na sredini stola, kada je lihvar mladom rudaru koji je prštao od ambicija, kakav je Mauro Larrea tada bio, nešto predložio. “Ja ću te podržati u potpunosti, Španjolče”, govorio mu je snažno ga potapšavši po ramenu. “Zajedno ćemo stvoriti bogatstvo, vidjet ćeš.” I prihvatio je, iako je znao da dogovor nije ravnopravan, jer nedostajalo mu je novca, ali želje i volje ne.

Srećom za obojicu, izvukao je više nego osrednju količinu i ponio se u skladu s dogovorom. Sedam desetina minerala za zajmodavca, tri za sebe. Nakon toga je došao sljedeći pothvat s optimističnim izgledima i ponovo je upotrijebio novac Tadea Carrúsa. “Pet – pet”, usudio se predložiti mu. “Ovoga puta dijelimo jednako. Ti ulažeš i riskiraš novac, ja rad. I svoj njuh. I svoj život.” Zajmodavac se grohotom nasmijao. “Zar si poludio, mladiću? Sedam – tri, inače nema dogovora.” Ponovo su pogodili izdašnu žilu, još je jednom bilo unosno. A raspodjela je ponovo bila skandalozno neravnopravna.

Međutim prije sljedeće runde, Mauro Larrea je sjeo, napravio računicu i ustanovio da mu više ne treba ničija podrška, da može sam. To mu je dao do znanja u istom dućančiću dok su dvije nove čaše pulquea stajale pred njima. No Carrús nije dobro primio ra­ stanak. “Gade jedan, ili ćeš potonuti sam ili ću se ja pobrinuti da potoneš.” Surovo ga je progonio. Bilo je tu prijetnji, sumnjičenja, podlosti, ometanja. Potekla je krv među pristalicama jednoga i drugoga, opsjedali su ga, sprečavali su ga. Polomili su noge njegovim mazgama, pokušali mu ukrasti željezo i živu. Više su mu puta stavili bodež pod vrat, jednoga kišnog poslijepodneva osjetio je dodir cijevi pištolja na zatiljku. Pohlepni je trgovac preokrenuo nebo i zemlju da ga uništi. Nije uspio.

Nije ga vidio sedamnaest godina. A sada, umjesto s razmetljivcem bez skrupula, sumnjivih namjera i krupna stasa kojemu se usudio doći pred oči, našao se licem u lice s hodajućim kosturom kojemu

*

fermentirano alkoholno piće od agave (op. prev.)

D 27 d

su bestidno iskakala golema rebra, puti žute kao užegli maslac i smrdljiva zadaha koji se mogao osjetiti na pet koraka.

“Sjedni gdje nađeš mjesta”, naredio je Carrús, bacajući se kao vreća iza stola.

“Nije potrebno, bit ću kratak.”

“Sjedni, kvragu”, ponovio je prigušenim glasom. Prsa su mu zviždala kao frula s dvije rupice. “Ako si već jahao cijelu noć, valjda mi možeš posvetiti četvrt sata prije nego što se vratiš.”

Pristao je i sjeo na drveni stolac, ne naslonivši leđa i ne pokazavši ni najmanji znak ugode.

“Trebam novac.”

Učinilo se da se lihvar želi nasmijati, ali sluz mu nije dala. Pokušaj se pretvorio u surov napadaj kašlja. “Želiš da ponovo budemo partneri, kao u stara vremena?”

“Ti i ja nikada nismo bili partneri; ti si samo uložio lovu u moje poslove u potrazi za mršavom zaradom. Želim da to sada ponovo učiniš, više-manje. A kako mi je poznato da me i dalje želiš uništiti, znam da me nećeš odbiti.”

Uvelo lice starca poprimilo je ciničan izraz.

“Rekli su mi da si daleko dogurao, Španjolče.”

“Ti poznaješ posao isto kao i ja”, odgovorio je neutralnim tonom.

“Uspinje se i pada se.”

“Uspinje se i pada se...”, ironično promrmlja zelenaš. Zatim je nastala tišina u kojoj se čulo samo isprekidano zviždanje njegova disanja. “Uspinje se i pada se...”, ponovio je.

Komadić ranoga jutra probio se kroz pukotinu na prozorskim kapcima. Obrisi namještaja izronili su pod svjetlošću koja je dodatno naglasila njegovu trošnost.

Ovoga puta nije bilo lažnoga smijeha.

“A na temelju čega želiš da ti dam taj novac?”

“Na temelju vlasničkoga lista moje kuće.”

Mauro Larrea istodobno je rukom posegnuo prema prsima. Iz odjeće je izvukao arke papira i stavio ih na stol.

Vreća kostiju u koju se pretvorio Tadeo Carrús oštro je udahnula, D 28 d

tako da joj se podigla prsna kost, kao da se prividno želi oboružati energijom.

“Očito hodaš po tankom ledu, prijatelju, ako si spreman profuć­ kati najbolje od svoje imovine na taj način. Vrlo dobro znam koliko vrijedi stara palača don Pedra Romera de Terrerosa, prokletoga grofa od Regle. Iako ti to ne znaš, nastavio sam ti pratiti trag svih ovih godina.”

Osjećao je to, ali nije mu htio pružiti zadovoljstvo da mu to potvrdi. Radije ga je pustio da nastavi.

“Znam gdje živiš i u kojem se društvu krećeš; upoznat sam s tvojim ulaganjima; znam da si vrlo pristojno udao svoju Marianitu i znam da sada uređuješ drugi brak za svoga maloga.” “Žuri mi se”, naglo je prekinuo. Nije želio slušati kako mu spominje djecu niti znati sumnja li stari išta o njegovu posljednjem propalom pothvatu. “Čemu tolika žurba, ako se smije znati?”

“Moram ići.”

“Kamo?”

Kao da ja znam, rekao je sam sebi sarkastično.

“To se tebe ne tiče”, to je pak odgovorio.

Tadeo Carrús razvukao je lešinarska usta u osmijeh.

“Tiče me se sve u vezi s tobom. Zašto si došao, ako nije tako?”

“Trebam iznos koji je naznačen na dokumentu. Ako ti ga ne vratim u rokovima koje ćemo utvrditi, ostaje ti kuća. Cijela.”

“A ako se vratiš s novcem?”

“Vratit ću ti čitav dug i kamatu koju ćemo danas dogovoriti.”

“Ono koliko obično tražim od mojih klijenata jest polovica izno­ ­sa, ali s tobom ću učiniti drugačije.”

“Koliko?”

“Sto posto. Jer se radi o tebi.”

Sitna i bijedna duša kao i onoga dana kojega ga je njegova jadna majka donijela na svijet, promrmljao je u bradu. Što si očekivao, kume, da će ga vrijeme pretvoriti u sestru klarisu? uzvratila mu je savjest. Zbog toga je znao kako neće odbiti iskušenje da mu ponovo bude u blizini. Da mu ponovo zada udarac, bude li mogao.

D 29 d

“Pristajem.” Činilo mu se da mu neke nevidljive ruke vežu čvrst konop oko vrata.

“Onda možemo razgovarati o rokovima”, nastavio je lihvar.

“Obič­­no dajem rok od godinu dana.”

“U redu.”

“No s obzirom da se radi o tebi, bit će drugačije.”

“Ti odlučuješ.” “Želim da mi platiš u tri rate.”

“Radije bih sve na kraju.”

“Ali ja ne. Trećinu, od danas za četiri mjeseca. Drugu, za osam.

S trećom zatvaramo zajam.”

Primijetio je kako mu nevidljiv konop pritišće žilu kucavicu, samo što ga nije ugušio.

“Prihvaćam.”

Psi su grozničavo lajali u daljini.

Tako je sklopljen najprljaviji dogovor u njegovu životu. Od tada su vlasnički listovi njegove posljednje imovine ostali u posjedu staroga pokvarenjaka. Zauzvrat je u dvije prljave vreće od kravlje kože odnio novac koji mu je bio potreban kako bi platio najveći dio dugova i kako bi počeo graditi iznova. Kako i gdje, još uvijek nije znao.

A posljedice koje bi mu ovaj katastrofalni sporazum mogao srednjoročno donijeti, nije za sada uopće želio razmatrati. Čim su obavili transakciju, udario se dlanom po nozi.

“Onda, gotovo”, rekao je uzimajući kaput i šešir. “Javit ću ti se kad bude vrijeme.”

Nedostajala su mu svega dva koraka do vrata, kada ga je zadihani glas prorešetao s leđa.

“Nisi bio ništa više doli bijedni Španjolac u potrazi za zlatnom kokom, kao i toliko drugih naivaca koji su došli iz proklete majčice domovine.”

Odgovorio je ne okrećući se.

“Imao sam svako pravo. Ili ne?”

“Ništa ne bi postigao da nije bilo mene. Čak sam hranio i tebe i tvoju djecu kad niste imali više od šake graha za jelo.”

D 30 d

Strpljenja, naredio je sam sebi. Ne slušaj ga, on je onaj isti gad vrijedan prezira kakav je uvijek bio. Ti si dobio ono po što si došao, ne gubi više ni sekunde. Odlazi.

Ali nije mogao.

“Jedino što si htio, vraže stari”, odgovorio je polagano se okrećući, “bilo je držati me zaduženog do vječnosti, kao što si radio cijeli život s desecima jadnih nesretnika. Davao si pozajmice uz kamate koje su nas gušile. Zlostavljao si nas, varao i zahtijevao neprekidnu vjernost, dok je jedino što si ti činio bilo to da si nam sisao krv kao zvijer. Najviše meni, jer sam ti donosio više bogatstva od ostalih. Zato me nisi htio osloboditi.”

“Prevario si me, kurvin sine.”

Vratio se za stol, udario objema rukama po njemu i sagnuo leđa dok mu se nije približio na pedalj od lica. Smrad koji je dopirao do njega tjerao je na povraćanje, ali jedva da ga je primijetio.

“Nikada nisam bio tvoj partner. Nikada nisam bio tvoj prijatelj.

Nikada te nisam cijenio, kao što ni ti nisi cijenio mene. Zato se mani patetičnih pokuda i ostani u miru s Bogom i ljudima još to malo vremena što ti je preostalo od života.”

Stari ga je pogledao mutnim pogledom punim bijesa.

“Ne umirem, ako to misliš. Ovako, s tim bolesnim bronhima, živim više od deset godina, na čuđenje svih, počevši s onim niškoristi od moga vlastitog sina pa sve do tebe. Iako, nemoj misliti da bi me uzrujalo da otegnem papke u ovoj dobi.”

Podigao je pogled do slike tamnopute Gospe, a pluća su mu zazviždala kao dvije kobre u parenju.

“No kunem ti se Bogom da ću od danas, za svaki slučaj, izmoliti svaku noć tri Zdravomarije samo da me ne pokopaju prije nego što te vidim kako se valjaš u blatu.”

Tišina je postala opipljiva.

“Ako se za četiri mjeseca, računajući od danas, ne vratiš s prvom ratom, Mauro Larrea, neću ti uzeti palaču, ne.” Napravio je stanku, uzdahnuo, povratio snagu. “Srušit ću je.”

“Nakrcat ću je barutom od temelja do krova i dići je u zrak, kao što si i sam radio u rovovima dok si još bio samo običan D 31 d

nepripitomljeni divljak. I, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti, smjestit ću se nasred ulice San Felipe Neri da gledam kako ti se jedan po jedan zid ruši i kako s njima tone i tvoje ime i ono mnogo ili malo što će ti još preostati od položaja i ugleda.”

Zlobne prijetnje Tadea Carrúsa ušle su mu na jedno uho, a na drugo izašle. Četiri mjeseca. To je bilo jedino što mu je ostalo upečaćeno u mozgu. Imao je trećinu godine pred sobom da nađe izlaz. Četiri mjeseca kao četiri bljeska munje koji su mu grmjeli u glavi dok se udaljavao od te ruševine od čovjeka, jašući na svom konju pod prvim, blagim jutarnjim suncem natrag u nesigurnost.

Ušao je u predvorje kad se već spustila noć i vičući dozvao Santosa Huesosa.

“Pobrini se za životinju i obavijesti Laureana; neka pripremi kočiju za deset minuta.”

Ne zadržavajući se, prešao je prostrano unutarnje dvorište grabeći velikim koracima prema kuhinjama, tražeći glasno vodu. Služavke, predosjećajući gazdino raspoloženje, prestrašeno su trčale da ga poslušaju. “Brzo, brzo, požurivao ih je gazda. Izvucite vjedra, donesite čiste ručnike.”

Iako mu je obamrlo tijelo vrištalo za odmorom, ovoga puta nije bilo vremena za opuštajuće kupke. Voda, sapun i spužva bilo je sve što mu je trebalo da sa sebe bijesno sastruže debeli sloj prašine i znoja koji mu se prilijepio za kožu. Zatim je oštrim nožem povukao nekoliko poteza preko obraza. Još je sušio bradu, a već je krotio kosu; desnu je ruku uvukao u rukav košulje gotovo u isto vrijeme kada i lijevu nogu u lijevu nogavicu hlača. Dugmad, ovratnik, čizme briljantnoga sjaja. Kravatu je zavezao u hodniku, žaket je došao na red na stubama.

Kada je kočijaš Laureano zaustavio kočiju usred meteža kočija u blizini kazališta Gran Teatro Vergara, namjestio je manžete, poravnao revere i još jednom prošao prstima kroz još uvijek mokru kosu. Povratak u sadašnjost, u uzbudljivu noć premijere, zahtijevao je u ovom trenutku njegovu punu pozornost: na pozdrave na koje treba uzvratiti, na imena koja treba upamtiti. Njegov je cilj bio biti viđen. Da nitko ne posumnja.

D 32 d

Ušao je u predvorje uzdignuta čela, besprijekorna fraka i uz svjesnu trunku arogancije koju je dodao svome hodu. Potom je obavio protokolarne radnje posve prirodno: razmijenio je kurtoazne pozdrave s političarima i onima koji su to željeli postati, čvrsto je stiskao ruku onima s prezimenom, novcem, potencijalom ili korije­ nima. U gustom je dimu, kao i uvijek, carevala miješana klijentela.

Raštrkani po veličanstvenom predvorju, potomci kreolskih elita koje su se pozdravile sa starom Španjolskom, sada su se miješali s bogatim trgovcima novoga kova. Među njima, znatan broj odlikovanih vojnika, ljepotica crnih očiju s dekolteima okupanim u mlaćenici i povelika skupina diplomata i visokih dužnosnika. Sve u svemu, važni i značajni ljudi.

Muškarce koji su uistinu vrijedili, tapšao je po ramenima; zatim je povećem broju žena galantno ljubio ruke s navučenim rukavicama, a one su pušile svoje cigarete i živahno ćaskale obavijene cejlonskim biserima, svilom i perjem. I kao da mu se svijet i dalje vrti oko iste osi kao i ranije, dotadašnji uspješni rudarski poduzetnik pokazivao se upravo kako se od njega očekivalo: preslika njegova ponašanja bilo koje druge večeri u najboljem društvu grada Meksika. Činilo se da nitko ne primjećuje kako je u svaki korak koji je činio uložio golem napor da ne izgubi dostojanstvo.

“Dragi moj Mauro, napokon si se pojavio!”

Još je uvijek imao vremena da svojoj glumi doda dodatnu dozu hinjenja.

“Mnogo obaveza, mnogo poziva, znaš već, sve kao i uvijek...”, odgovorio je dok se utapao u zvučnom zagrljaju pridošlice. “Kako si, Alonso, kako su tvoji?”

“Dobro, dobro, u očekivanju... Iako se ono da se na trudnice u noćnim društvenim zbivanjima ne gleda dobro, pretvara u noćnu moru za Marianu.”

Obojica su se glasno nasmijala: smijeh sina grofice od Colime zvučao je iskreno, a ni njegov naizgled nije nimalo zaostajao. Prije bi umro nego pokazao i najmanju zabrinutost pred mužem svoje kćeri. Znao je da će ona biti mudra ako ga bude trebala opravdati, ali sve u svoje vrijeme, pomislio je.

D 33 d

Zatim su im se pridružila druga dva muškarca s kojima je jednom poslovao pa su prekinuli razgovor. Grupica je razgovarala o raznim temama, Alonsa su pozvali iz neke druge skupine, a društvu oko Maura Larree pridružio se tada upravitelj Zacatecas, a potom i ve­ leposlanik Venezuele i predsjednik Suda pravde, a ubrzo za njima i jedna udovica iz Jalisca, odjevena u crvenu svilu, koja mu je mjesecima prilazila gdje god da ga je vidjela. Tako je proteklo ponešto vremena, u političkim tračevima pomiješanima s ozbiljnim brigama za nepredvidljivu sudbinu naroda. Sve dok razvodnici nisu počeli upozoravati da predstava počinje svaki trenutak.

Kad je došao u svoju ložu, sjedajući je i dalje pozdravljao ljude, pokušavajući pronaći pravu riječ za svakoga; pravu riječ ili dobro pogođenu lasku, kako kome. Naposlijetku su se svjetla ugasila, dirigent je podigao štapić i dvorana se ispunila zvukom orkestra. Četiri mjeseca, ponovio si je.

Skriven iza dramatičnog preludija Rigoletta, napokon je mogao prestati glumiti.

D 34 d

Zahvale

U jednome projektu koji seže na drugu stranu oceana, koji leti u vrijeme i prodire u lokalne svjetove koji se duboko razlikuju u svojim suštinama i koji uglavnom više ne postoje, mnogo je ljudi koji su mi pružili ruku kako bi mi pomogli rekonstruirati djeliće prošlosti i jeziku, prizorima i radnjama udahnuti točnost i vjero­ dostojnost.

Slijedeći geografski put svoga vlastitog romana, na prvome bih mjestu željela zahvaliti Gabrielu Sandovalu, direktoru izdavačke kuće Planeta México, jer mi je u svakom trenutku i sa zadovoljstvom bio na raspolaganju; urednici Carmini Rufrancos za njeno poznavanje dijalekata i povjesničaru Alejandru Rosasu za dokumentirane potankosti. Direktoru Sajma knjiga u staroj palači Palacio de Minería u Saveznom Distriktu, Fernandu Macoteli, što me pozvao da prošetam kroz sve kutke te velebne neoklasicističke zgrade kojom je nekada kročio Mauro Larrea. Želim izraziti zahvalnost Carlosu Verdeciji, novinaru veteranu, nekadašnjem direktoru novina El Nuevo Herald iz Miamija, na tome što je pregledao poglavlja u kojima se radnja odvija na Kubi svojim oštrim i nostalgičnim havanskim pogledom i koji mi je danas saveznik u literarnim iluzijama koje će se možda ostvariti u budućnosti.

Mojoj kolegici Gemi Sánchez, profesorici na Odsjeku za moderne jezike na Sveučilištu u Miamiju, koja mi je omogućila pristup fondu Zbirke kubanske baštine (Cuban Heritage Collection) i koja me pozvala na večeru za kojom je poslužila mahi mahi jedne tople večeri na jugu Floride.

D 489 d

S druge strane Atlantika, zahvaljujem profesorima na Sveučilištu u Cádizu, Albertu Ramosu Santani i Javieru Maldonadu Rossu, specijalistima za povijest trgovine vinima na području Jereza, na njihovim veličanstvenim istraživanjima i na tome što su se izložili da ih rešetam s tisućama pitanja. I mojoj prijateljici Ani Bocanegri, direktorici Službe za publikacije te iste kuće, jer je dogovorila susret s obojicom uz tortilje sa smeđom vlasuljom i škampima.

U svijetu koji je možda nekada okruživao obitelj Montalvo, želim zahvaliti mnoštvu pravih stanovnika Jereza, koji su povezani s tim legendarnim podrumarima iz 19. stoljeća. Fátimi Ruiz de Lassaletta i Begoñi Garcíji González-Gordon na njihovom zaraznom entuzijazmu i bogatstvu detalja. Manuelu Domecqu Zuriti i Carmen López de Solé na gostoljubivosti u njihovoj veličanstvenoj palači Camporreal. Almudeni Domecq Bohórquez, jer nas je odvela da vidimo te vinograde koji su lako mogli biti La Templanza. Begoñi Merello jer je bilježila literarne šetnje i čuvala tajne, Davidu Frasieru-Luckieju jer mi je dopustio da zamišljam kako je njegova prelijepa kuća bila Soledadina kuća i jer nam je dao da ga opetovano zaskačemo. A osobito zahvaljujem dvjema osobama bez čije bi podrške i suradnje ova jereška veza izgubila velik dio svoje čari. Mauriciju Gonzálezu-Gordonu, predsjedniku poduzeća González-Byass, jer nas je primio u svoj legendarni podrum i pojedinačno i u hordi, jer je preuzeo ulogu majstora ceremonije na našoj prvoj svečanoj večeri i na njegovoj ugodnoj toplini. Palomi Cervilli, jer je zaneseno dogovarala te susrete i svojom velikodušnom diskrecijom mi pokazala da prijateljstvo nadilazi novinarsku ljubomoru.

Osim osobnih kontakata, uronila sam u mnoge radove kako bih izvukla ponekad panoramske prikaze, a ponekad sitne detalje koji su začin ovome romanu. Iako ću možda koji nesvjesno ispustiti, ovo vjerojatno nisu svi, ali svakako jesu oni kojima sam se koristila: Por las calles del viejo Jerez autora Antonija Mariscala Trujilla; El Jerez de los bodegueros autora Francisca Bejarana; El jerez, hacedor de cultura autorice Carmen Borrego Plá; Casas y Palacios de Jerez de la Frontera autorice Ricarde López; La viña, la bodega y el viento autora Jesúsa Rodrígueza i El Cádiz romántico Alberta Gonzáleza Troyana. Što se D 490 d

tiče šerija i njegove grandiozne svjetske dimenzije, klasici Sherry Juliana Jeffsa i Jerez-Xérez-”Sherish” Manuela Marije Gonzáleza Gordona bili su mi neophodni. Ne mogu ne spomenuti uspomene velikoga jereškog pisca Joséa Manuela Caballera Bonalda koje su, upletene u njegovu majstorsku prozu, prava poslastica za svakoga čitatelja. Želim navesti i četiri sveska prepuna draži i senzibilnosti koje su nam ostavile četiri žene iz jednoga drugog vremena, koje su svojim gladnim ženskim očima strankinja, otprilike kao što su i moje, dopustile da ih zavedu ti topli svjetovi, kao što su sada zaveli mene: Life in Mexico, 1843 autorice Frances Erskine Inglis, markize de Calderón de la Barca; Viaje a La Habana autorice Mercedes Santa Cruz y Montalvo, grofice de Merlín; Headless Angel autorice Vicky Baum i The Summer of the Spanish Woman autorice Catherine Gaskin.

Da se vratimo u stvarnost, kao i uvijek, zahvaljujem svojoj obitelji, onima koji su i dalje svaki dan s nama i onima koji su otišli od nas dok sam pisala ovaj roman, ostavivši golemu prazninu u našim dušama, koju nikada nećemo uspjeti popuniti. Prijateljima koji su sa mnom posjećivali neka od ovih mjesta, onima koji plješću čim čuju da je netko otvorio bocu i svima onima kojima sam ukrala imena, prezimena, podrijetlo ili načine na koje se suočavaju sa životom, da bih ih prelila u neke od likova.

Antoniji Kerrigan, koja već prijeti da će pola svijeta pretvoriti u ljubitelje vina iz Jereza i cijeloj stručnoj grupi iz njene književne agencije.

Završavam ovo poglavlje svega nekoliko dana nakon što nas je napustio José Manuel Lara Bosch, predsjednik Grupo Planete. Bez njegove vizije i upornosti, možda ovaj roman nikada ne bi stigao u knjižare ili bi to nesumnjivo bilo radikalno drugačije. Njemu u spo­men, a ostalima za koje vjerujem da će prigrliti stotine pisaca i pomoći im da napišu svoje knjige želim izraziti duboku zahvalnost.

Izdavačkoj grupi koja me prati u novoj postavi: Jesús Badenes, Carlos Revés, Belén López, Raquel Gisbert i Lola Gulias, hvala vam od srca na ljudskosti i golemoj profesionalnosti. Bili su uvijek dostupni, pouzdani, surađivali su telefonski, putem svakodnevnih e-mailova, pod jutarnjom svjetlosti trga Paja, u uredima u Madridu i Barceloni D 491 d

i na šetnicama u Cádizu, Jerezu i Meksiku D. F., čak i u ranu zoru u uvjerljivo najgorim lokalima Guadalajare. Hvala Isi Santos i Lauri Franch, koje su odgovorne za tisak, i jer su ponovo istkale prekrasnu promociju i uspjele jedno potencijalno iscrpljujuće putovanje pretvoriti u gotovo lagodno. Divnim ekipama za dizajn i marketing, širokoj trgovačkoj mreži s kojom sam dijelila iznenađenja.

Svim čitateljima u Meksiku, Havani, Jerezu i Cádizu koji u dušu poznaju mjesta na kojima se odvija radnja, u nadi da će mi oprostiti na nekim sitnim slobodama koje sam si dopustila i koje su bile potrebne da bi radnja ljepše tekla.

I naposlijetku svima koji su na bilo koji način povezani sa svijetom rudnika i vina. Unatoč tome što je ovaj roman fikcija od svoga početka do kraja, on također želi odati iskrenu počast rudarima i podrumarima, velikima i malima, u prošlosti i sadašnjosti.

D 492 d

María Dueñas španjolska je književnica rođena 1964. u Puerto­ llanu. Doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Murciji. Predavala je na američkim sveučilištima, piše znanstvene članke i sudjeluje u raznim obrazovnim, kulturnim i uredničkim projektima. Svojim prvim romanom Vrijeme između krojenja (El tiempo entre costuras), objavljenim 2009., privukla je pozornost čitatelja i postigla uspjeh kod kritike, a roman je preveden na više od dvadeset jezika. Uspjeh je ponovila drugim romanom Misión Olvido iz 2012., kao i trećim, La Templanza objavljenim na španjolskom 2015. Dobitnica je više književnih nagrada.

D 493 d

Branka Oštrec rođena je 1971. u Zagrebu, gdje je završila je poslijediplomski sveučilišni specijalistički studij Konferencijsko prevođenje Sveučilišta u Zagrebu za engleski i španjolski jezik. Tijekom 2001. godine boravila je u Argentini gdje je provela terensko istraživanje o temi Identitet Hrvata u Argentini, u provinciji Santa Fe. Dosad se bavila stručnim prijevodima, kako pisanim tako i konsekutivnim i simultanim, u okviru kojih je sudjelovala na mnogim Twinning projektima sa Španjolskom. Redovno prevodi na seminarima i gospo­ darskim susretima u organizaciji Ureda za gospodarstvo i trgovinu pri Veleposlanstvu Kraljevine Španjolske kao i na predstavljanjima španjolskih pisaca. Za Hrvatsku radioteleviziju obavlja simultane i pisane prijevode. Trenutno radi kao lektorica na Odsjeku za ro­ manistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz prijevod kataloga iz­ložbe Arheološkog muzeja u Zagrebu objavila je jedan izvorni znanstveni rad, jedan znanstveni rad u časopisu međunarodne razine, prijevode sažetaka knjige i dva stručna rada.

D 494 d

SadrĹžaj

I. Ciudad de MĂŠxico II. Havana III. Jerez

7 115 217

Zahvale 489 O autorici O prevoditeljici

493 494

D 495 d

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., listopad Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-788-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

D 496 d

D 497 d

U silnoj želji da ponovno pokrene proizvodnju srebra u svojem rudniku Las Tres Lunas, Mauro Larrea spreman je staviti na kocku sve što ima. Uvjeren u svoje sposobnosti zahvaljujući kojima je od siromašnog rudara postao jedan od najuvaženijih građana Meksika, odluči uložiti golemi novac u američke strojeve. No izbija građanski rat Sjevera i Juga, a njegov američki partner pogiba u Bitki kod Manassasa. Larrea preko noći ostane bez ičega, no sreća ga ipak ne napušta – na neobičan način stječe vinograd La Templanza u svojoj rodnoj Španjolskoj. Premda krene preko oceana kako bi posjed prodao i izbavio se iz dugova, kad stigne u uspavani andaluzijski grad Jeres, čeka ga još puno iznenađenja, a nesuđena nasljednica La Templanze Soledad Montalvo samo je jedan od izazova s kojima se mora suočiti.

La Templanza – vinograd života novi je bestseler španjolske autorice Maríje Dueñas, koja se proslavila romanom Vrijeme između krojenja. Napeta i pustolovna, puna neočekivanih obrata i osjećaja, ova saga odvodi čitatelja na užurbane ulice Havane i u idilične španjolske vinograde dok sa strepnjom prati nove avanture njezina šarmantnoga glavnog junaka.

179,00 kn

D 498www.fraktura.hr d