Leonora by Fraktura

Elena Poniatowska

Leonora roman

Leonora

–1–

–2–

Elena Poniatowska

Leonora prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura –3–

Naslov izvornika Leonora © Elena Poniatowska c/o Guillermo Schavelzon & Asoc., Agencia Literaria www.schavelzon.com © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-806-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 945970

–4–

Thomasu Haru Refuveilleu, mojem najstarijem unuku

–5–

–6–

1. pogl av lje

Crookhey Hall

Na stolnjaku blagovaoničkoga stola sve je više tanjura, a četvero djece, Patrick, najstariji, Gerard i Arthur doručkuju porridge; Leonora ga ne voli, ali dadilja, Mary Kavanaugh, kaže da će u sredini tanjura sa zobenom kašom naći jezero Windermere, najljepše i naj veće u Engleskoj. Potom djevojčica, sa žlicom u ruci, jede zobenu kašu s ruba i počinje osluškivati vodu i gleda kako se po površini mreškaju maleni valovi jer je došla do Windermerea. Među zelenim očima triju muškića najviše joj se sviđaju Gerardove jer se smiješe. Blagovaonica je mračna, kao i ostatak Crookhey Halla. Leonora odmalena poznaje čađu. Možda je Zemlja jedan ogromni dimnjak. Dim iz tvornica tekstila u Lancashireu prati njezine dane i noći, a njezin je otac kralj crnila, najcrnji od svih, koji zna sklapati poslove. I ljudi koje viđa na ulici su mračni. Njezin je djed izmislio stroj koji proizvodi Viyellu, mješavinu pamuka i vune, a Carrington Cottons ističe se u okrugu čiji zrak presvlači svojim pepelom. Kad ga njezin otac, Harold Wilde Carrington, proda tvrtki Courtaulds, postaje glavni dioničar ICI-ja, Imperial Chemical Industriesa. U Crookhey Hallu treba mnogo hodati kako bi se stiglo s jednoga kraja na drugi. U gotičkoj kuriji žive Carringtoni, otac Harold, majka Maurie, Gerard, brat koji dolazi nakon Leonore i s kojim se igra, ali ne i s Patrickom, on je prevelik, ni s Arthurom, on je premalen. Dva štenca, škotski terijeri, s njom su čitavo vrijeme, Rab i Toby. Leonora klekne pred Raba kako bi ga pogledala u oči i njezin nos okrzne njegovu njušku. –7–

“Hodaš četveronoške?” upita je majka. Leonora mu puhne u lice i Rab je ugrize. “Zašto to činiš? Može ti ostati ožiljak”, preplaši se majka. Odrasli pitaju djecu zašto čine ovo i ono jer ne znaju ući u tu tajanstvenu zonu koja nastaje između djece i životinja. “Hoćeš reći da ja nisam životinja?” Leonora zaprepašteno pita majku. “Jesi, ti si ljudska životinja.” “Znam da sam konj, mama, iznutra sam konj.” “U najboljem si slučaju ždrebica, imaš istu naglost, istu snagu, bacaš se na prepreke i preskačeš ih, ali ja pred sobom vidim djevojčicu odjevenu u bijelo s medaljonom oko vrata.” “Varaš se, mama, ja sam konj prerušen u djevojčicu.” Tatarin je drveni konjić na kojem se, još odmalena, ljulja i po nekoliko puta dnevno. “Galop, galop, Tatarine.” Crne joj oči zaiskre, lice joj se ušilji, kosa joj je konjska griva, uzde joj se ludo njišu oko vrata koji se izdulji. “Prim, siđi”, moli je Nanny. “Već si dugo gore. Ako ne siđeš, otac će doći i tebi staviti žvale među zube.” Djeca se boje Harolda Carringtona. Žive odvojeno, njihovo je kraljevstvo igraonica, nursery, a roditelje pozdravljaju jedanput dnev no. Katkad ih odrasli u vrijeme čaja pozovu u salon ili biblioteku. Dopuste im da govore samo ako ih netko nešto upita: “S limunom ili mlijekom?” pita majka držeći desnom rukom čajnik Sheffield u zraku. Ima zanimljivu naviku da govori: “Netko si je upravo zamrljao haljinu... Netko srče čaj... Crna se tinta zavukla pod nokte nekomu koga upravo gledam... Netko upire prstom... Nečija žličica zvecka u šalici... Netko ne sjedi uspravno...” i četvero se djece istovremeno uspravi. Leonora gleda poslugu kako prolazi poput propuha, ništa joj ne govore, ili tek povremeno. Obraćaju joj se samo učiteljica francuskoga, mademoiselle Varenne, dadilja i tutor njezine braće koji i nju poučava katekizam. Ali odrasli je pitaju: “Kako ide učenje? Bi li mi naglas čitala?” Lijepe se manire stisnu ispred tih zidova, velikih zrcala, taburea, šalica vreloga čaja koje treba držati ravno kad ih se prinosi ustima, –8–

slikama predaka koji nisu kadri ni zavjerenički namignuti. Ovdje je sve lomljivo, čovjek treba dobro paziti kuda hoda i stalno biti na oprezu. “Leonora, bi li me izvijestila o napretku u učenju?” Harold Carrington gleda je sa simpatijama. Uživa u njezinoj inteligenciji. Leonora preispituje riječi odraslih i on se tomu čudi. Prati je pogledom hodnicima Crookhey Halla: smatra da je ljupka. Na njoj neće štedjeti ni truda ni novca. Sati poduke nižu se beskonačno jedan za drugim poput zrna krunice. Debeljuškasti gospodin Richardson dvaput tjedno muči Leonoru satom klavira. Dugi prsti na djevojčičinim rukama odsviraju oktavu i zato učitelj uvjerava Maurie da će njezina kći moći biti odlična pijanistica. Svaki put kad Richardson nagne lice prema tip kama padnu mu malene naočale i Leonora ih sakrije sve dok je on ne počne preklinjati da mu ih vrati. Onda slijede sati mačevanja i baleta, koji su međusobno nalik: treba skočiti natrag i naprijed i pogoditi u metu. Radije bi s braćom trčkarala po vrtu nego imala poduku iz šivanja i vezenja, od gnjeva si ubode jagodice prstiju jer joj ne dopuštaju izaći van. Čitavo desno krilo kuće pripada djeci, Harold i Maurie prepustili su ih guvernanti i dadilji. Mademoiselle Varenne objeduje za stolom s njihovim roditeljima, dok je dadilja Irkinja danonoćno s njima i zato je vole. Gospođicu Varenne najradije bi uz Marseljezu otpravili u Francusku. Znaju da će jednoga dana otići, Mary Kavanaugh nikada. Iako je sitna i mršava, utješno je nasloniti se na njezino rame ili u njezino krilo. Privlači ih svojim pričama o sićušnim bićima: sidhesima. “Zašto ih ne mogu vidjeti, Nanny?” “Zato što žive pod zemljom.” “Oni su patuljci?” “Duhovi koji se utjelove i izađu na površinu.” “Ali zašto žive zakopani?” “Zato što su Gali došli iz Španjolske pod vodstvom Míla Espáinea i pokorili Irsku. Onda su se sidhesi spustili u srce Zemlje kako bi se posvetili magiji.” –9–

“Iako su sidhesi minijaturni, ja bih ih mogla vidjeti, ja sve vidim, Nanny.” “Nitko nije uspio vidjeti ono najmanje, Leonora, ni mikroskopi znanstvenika: “Big fleas have little fleas / upon their backs, to bite them. / Little fleas have lesser fleas / so on ad infinitum.” Sidhesi skaču po stolu na kojem Leonora piše zadaću, ulaze u kadu dok se ona kupa, u krevet kad liježe. Leonora im se obraća ispod glasa: “Idemo se skupa spustiti u vrt, pođite sa mnom”, “Mademoiselle Varenne je napast, pomozite mi da je uklonimo”, “Dosta nam je njezinih participa prošlih i konjunktiva.” Takvi su Francuzi. “Elle nous casse les pieds”, kaže Leonora. “She’s breaking our feet”, prevodi majci. “Que tu voulusses, que nous fîmes, que vous fîtes” glagolska su vremena kojima se više ni Francuzi ne koriste. Mislim, ni Luj Četrnaesti nije ih konjugirao. Sidhesi su i Gerardovi najbolji prijatelji: proždrli su Jonathana Swifta, ali Gerard se više ne želi igrati Liliputanaca niti tražiti audijenciju kod cara Blefuscua. Leonoru sićušni ljudi koji izlaze iz zemlje savjetuju, Gerarda više ne, on se ne poistovjećuje s Alisom Lewisa Carrolla niti s Beatrix Potter koja pod mišicom nosi Petera Rabbita, svojega zeca. Sidhesi su mudriji od svega na svijetu, mudriji od velike ribe u jezeru, a to je sasvim dovoljno jer riba sve zna. Djevojčica zastaje na obali, a riba joj kaže da će sve biti u redu i onda je obasjaju srebrni odsjaji njezinih leđa. Naravno, uz pomoć Nanny. “Mogu li te pitati nešto što mi nikad nitko nije znao odgovoriti?” “Hajde.” “Kad će moj otac umrijeti?” “A, to ne znam.” “Nanny, zašto noću moramo spavati?” “Zato što je premračno da bismo bilo što drugo radili.” “Ali sove su budne, i šišmiši. Uvijek sam željela spavati viseći o nogama kao šišmiš.” “Da, to je dobar položaj, tako je bolja cirkulacija u glavi”, složi se Nanny. Tijekom noći Leonora je budi: “Vidim golo dijete kako sjedi na jasenovoj grani i doziva me.” – 10 –

Nanny se diže i pomalja glavu kroz prozor: “Nema nikoga.” “Moram ići po njega, smrznut će se na tom bijelom suncu.” “Jasen je najviše i najljepše stablo na planetu, ima korijenje u moru, a grane mu pridržavaju nebo, kao i hrastove i glogove, naseljavaju ih vile i ne bi primilo nijedno dijete bez njihova do puštenja”, kaže joj Nanny sjedajući na rub kreveta dok djevojčica ponovno usniva. Isto je tako kad idu u šetnju oko Crookhey Halla: “Vidjela sam dječaka koji mi je pružio ručicu, veoma sićušnu ruku, i htjela sam mu pružiti svoju, ali je vrisnuo i ispario.” “Ne vidim ništa, Prim.” “Ne zovi me Prim.” “Toliko si svoja i uznosita, gledaj kako izduljuješ vrat.” “Mrzim kad me zoveš Prim. Gle, evo ga opet. Upravo se sakrio iza stabla.” Nanny traži i smiješi se: “Čini se da privlačiš sidhese.” “Da, voljela bih da se čitav život igraju sa mnom.” “Ako budeš čitala, Prim, nikad nećeš biti sama. Sidhesi će biti uza te.” U igraonici ih djevojčica riše po zidu i njezina je majka ne kori jer i ona oslikava poklopce kutija koje se prodaju na dobrotvornim priredbama. Maurie crta cvjetove koje potom boji, Leonora konje, i dodaje jednog po jednog ponija preko bijelih zidova. Maurie se divi spretnosti svoje kćeri: “Lijepo si to napravila.” Ako je Nanny upita koju igrački najviše voli, Leonora odgovara: “Tatarin mi je najdraži. Mrzi mojeg oca.” Kad je ukore, popne se na konja. Ako Gerard ne želi ići s njome u vrt, popne se na Tatarina sve dok netko ne uđe u igraonicu. Ako joj uskrate desert poslije objeda, ljuljanje na Tatarinu višestruko nadomješta okus bilo kojega čokoladnog kolača. Miris variva je privlači, možda zato što joj je ulazak u kuhinju zabranjen. Ondje se tajanstveno krčkaju steak and kidney pies, roast beef i haddock. Kuharica, stara i žuta, pognuta pokraj peći, čeka da – 11 –

juha uzavre. Njezina kći, koja služi kao potrčko, kaže joj da, ako se ne osjeća dobro, za Boga miloga, pođe leći; ona je može savršeno dobro zamijeniti. “Po čitave dane kukaš, mama.” “Magare!” viče na nju kuharica. “Umirem od boli, a ti me ne žališ!” “Zašto se radije ne objesiš? Vani ima mnogo stabala, a uže je jeftino.” “Trebala sam te utopiti čim si se rodila”, odgovara joj stara naborana od bijesa. Mogu li se ljudi tako ponašati jedni prema drugima? Leonora uđe u sasvim drukčiji svijet igraonice, kao što je drukčiji svijet u konjušnici u koju odlazi i nitko joj ne može zabraniti da se uspne bez sedla, zagrli ždrijebe koje diže uši i dahće dok je dočekuje. U kuhinji vlada miris janjetine. Juha koja ključa krije u sebi mnogo od štale, sjenika, izmeta, pustolovine, grive na vjetru za koju se moraš držati da ne padneš i krije iznenađenja jer, osim noževa, ladice čuvaju mirise koji zacijelo dolaze iz Mezopotamije.

– 12 –

2. pogl av lje

Mala jahačica

U igraonici Leonora oživljava priče koje joj pripovijeda Mary Kavanaugh i njezina baka s majčine strane, Mary Monica, u Westmeathu. “Irska je smaragdno zeleni pravokutnik velike perine koja pokriva Zemlju”, kaže Nanny. “A tko pokriva Zemlju da ide spavati?” “Sunce. Sunce je pokrivač siromašnih. U Irskoj je to i magla.” Carringtoni svaki dan prolaze puteljcima Westmeatha, a iz magle izranjaju sjene koje se materijaliziraju: ptice, janjad, pokoja lisica i, iznad svega, konji poput onih koje voli Leonora i pastiri koji dozivaju svoje stado. Četvero djece izlazi u šetnju sve dok ne počne kiša. “To je krsna voda”, kaže Nanny i zatvore kišobrane jer ako voda čini dobro salati i povrću, djecu pretvara u voće. Trava se ispruži preko zemlje, to je njezina plahta, a Leonora voli kad se povija pod vjetrom koji je blago naginje sve dok ne prisloni obraz na jastuk. Kakva nježna i poslušna zemlja! I stabla se povijaju pod vjetrom, a njihove grane napreduju po padinama. Vraćaju se u vrijeme za čaj, rumenih i blistavih obraza, kose prekrivene majušnim kapima vode, a Leonora nosi u sebi svu konjsku snagu svoje zemlje. “Uistinu izgledaš kao kobila”, kaže joj baka. Čak je pita ima li kopita umjesto cipela jer joj koraci odzvanjaju. “Koliko ždrebica nosiš u svakoj nozi?” Najveličanstvenija je šetnja po Belvedereu, njegovim parkovima i vrtovima, koji se spuštaju do jezera kao kraljevski tepih. Baka prva diže glavu: “Što će nam večeras ispripovijedati?” Obožava priče koje imaju veze s ljubavlju: onu o tri zlatne jabuke – 13 –

čija se nebeska glazba čuje na vjetru, i onu o Caer, djevojci koju je Aengus Mac Óg vidio na obali jezera pretvorenu u labuda. Isto joj tako priča kako je Noa spriječio hijenu da se ukrca na arku jer je jela lešine i zavijala oponašajući čovjekov smijeh. Ali nakon općega potopa križali su se vuk i pantera i ponovno je nastala hijena. Leonora je opsjednuta hijenama. Neke srednjovjekovne priče kažu da hijena ima dva kamena u očima, a onaj tko je ubije i iskopa joj kamenje i položi ih pod jezik može predviđati budućnost. “Ti si Keltkinja, usijana glava, imaš moju tvrdoglavost. Možda u tebi ima i nešto saksonskoga pa postaneš proračunata”, kaže joj baka, Mary Monica Moorhead. Pat pozove dva prijatelja, divlja poput njega, sinove pastora mistera Princea, koji svežu Leonoru za stablo, koriste je kao metu i gađaju je strijelama kao Svetoga Sebastijana. Njihov otac ide u klub s drugom gospodom koja puše i čavrljaju o tome koje bi nove članove mogli izabrati i ondje pije jedini dnevni viski prije večere u kući; njezina majka prima posjete i odlazi u posjete. Izlazi nabrzinu govoreći im: “Budite pristojni, idem na dobrotvorni sajam. Svratit ću poželjeti vam laku noć ako dođem dovoljno rano.” Djevojčica bez kucanja ulazi u očevu biblioteku. Nitko se ne usuđuje otvoriti vrata te sobe s uskim prozorima koji sežu do krova, s namještajem od ebanovine, s perzijskim sagovima koji utišavaju korake. “Svi me mrze jer sam djevojčica. Dok ja imam poduku, moja se braća igraju.” “Nećeš igrati muške igre”, odvraća Harold Carrington. “Moja braća i njihovi užasni prijatelji kažu da djevojčice ne mogu činiti što i oni, a to je laž jer ja mogu činiti što i oni. Udaram jako kao Gerard i crtam konje, zmajeve, krokodile i šišmiše bolje od Pata.” “Tko su ti njihovi prijatelji?” “Sinovi pastora Princea i govore najružnije šale koje sam ikad čula.”

– 14 –

“Ako želiš, možeš ići sa mnom igrati curling”, odvraća zadivljen karakterom svoje kćeri. “Ne volim plosnato kamenje ni palice za curling. Želim da me saslušaš. Imam tri brata koja čine što ih je volja zato što su dječaci. Kad odrastem, obrijat ću si glavu i namazat ću si lice tvojim uljem za kosu da mi izbije brada. Pat ima brkove i u školi u Stoneyhurstu zovu ga ‘Bobby brkonja’. Ja sam ga jednom tako nazvala i udario me.” “Kaznit ću ga.” “Čekaj da nastavim, tata. Samo ja moram satima vježbati klavir, dizati se svako jutro, neprestano se presvlačiti i zahvaljivati na svemu.” “Leonora, obrazovanje žena razlikuje se od obrazovanja muškaraca. Vas treba odgojiti da ugađate.” “Ne želim ugađati! Ne želim posluživati čaj! U životu samo želim biti konj!” “To je nemoguće... Ne možeš biti čak ni kobila. Možeš samo biti ti.” “Mama mi je rekla da imam tako gadnu narav da ću biti vještica prije nego što navršim dvadesetu.” “Tu tvoja majka griješi. Imaš naglu narav i po tome si slična meni.” “Tata, baš me briga ako se sva naboram prije nego što navršim dvadesetu, samo želim ići do jezera kad mi se prohtije, razgovarati s velikom ribom i penjati se po drveću kao dečki.” Harold Carrington promatra je s visoke stolice iza radnoga stola. “To je moja kći”, misli. “Carringtonica od glave do pete.” U vrijeme ispijanja kave, nakon ručka, mademoiselle Varenne izvještava da energija male Carringtonice trostruko premašuje ener giju njezine braće i da ju je teško obuzdati. Harold Carrington po diže pogled s The Timesa i odvraća da će njegova kći morati taj višak energije potrošiti na satima jahanja. Black Bess, ženka šetlandskoga ponija, nikad ne želi galopirati. Leonora viče: “Đija, Bessie!” i odjednom Black Bess kreće u galop,

– 15 –

a prije se nije zamarala ni kasom. Noću sanja kako Black Bess unatoč svojoj debljini osvaja Grand National. Sanjarija da njezin poni, onako sladak i zdepast, pretječe Flying Fox pravo je zadovoljstvo jer Leteći Lisac njezina djeda nikad nije izgubio nijednu utrku. “Tata, molim te, daj mi drugoga konja, već sam dovoljno velika, Black Bess nikad neće galopirati kako ja želim.” Winkie je njezina nova kobila. S njome uči skakati. Jedno se jutro zaustavi pred preponom, Leonora padne i kobila se preokrene preko nje. “Ništa ti nije bilo, ali možda Winkie nije pravi konj za tebe.” “Obožavam Winkie, tata.” Konjušar krije od Maurie da njezina kći izvlači kobilu iz konjušnice i jaše bez sedla u svako doba dana. U početku se držala za grivu, ali više ne. “Mi smo jedno”, kaže svojoj majci. Kad prestane galopirati, baci se na leđa, glave i ramena naslonjenih na konjske sapi i gleda nebo. Njezina majka jaše u sedlu. Majka i kći skupa odlaze u polje i u tom trenutku Leonora voli majku kao ždrijebe kobilu. “Spusti pete”, govori joj Maurie. “Ne odvajaj stražnjicu od sedla.” Majka i kći kreću u galop i Leonora bez riječi okreće Winkie prema jezeru i uvede je u vodu. Njezina majka zastane preneražena. Leonora i kobila izlaze s druge strane uz veliku buku uzburkane vode. “Zašto si to učinila? Sad si mokra.” “Winkie voli plivati, a ja gledati kako miče nogama pod vodom.” “Divlja ždrebica si ti, ne ona. Zašto luduješ?” “To nije ludovanje, to je eksperiment. Nikad nisi radila eksperimente, mama?” Od četvero djece, Leonora je buntovnica. Takva je po prirodi te zato što joj jahanje daje slobodu ptice. Winkie je najpouzdanija, najbolje je razumije, njezina saveznica. Čim počne galopirati, Leonori se dogodi isto što s porridgeom, dođe u sredinu. Njezina kobila ima dugačke kosti poput nje, kobilja se dlaka sjaji poput kose na njezinoj glavi, oslobađa je straha od odraslih koji su toliko zahtjevni. “I am a horse, I am a mare”, obavještava svakoga tko je želi slušati. Gerard je shvaća: “Ti si nightmare, noćna mora. Noću čujem tvoja kopita po podu – 16 –

i vidio sam te kako izlaziš u galopu kroz prozor, ali prava je sreća da to ipak nisi ti jer da jesi, otišla bi zauvijek.” Leonora kasni na objed. “Oprostite, zadržao me konj koji mi je htio pokazati svoje blago.” “Konji ne govore”, kaže Harold Carrington. “Leonori govore”, brani je Gerard. “Vidio sam kako je dotiču po ramenu svojim njuškama i pitaju je kako je.” “Dosta gluposti!” Harold ispušta vilicu. U dane lova foxhounds se uzjogune u štenari. Ludi od želje da izađu, laju, grebu i preklinju svojim malenim zlatnim očima. Vraćaju se mokri, s isplaženim jezikom i polijevaju tlo bijelim mjehurićima sline. Njihov veliki nemir uveseljava kuću sve dok ne dođe čuvar i ponovno ih ne zatvori. Konji imaju konjušara, a lovački psi imaju čuvara koji zna sve odgovore na Leonorina pitanja. Što jedu? Kako su spavali? Kad će se ošteniti mladi? Kako im uklanja buhe? Psi ga okruže kao što lovci okruže Carringtona koji im nudi šeri ili viski i nagovara ih da vrte repom i smiju se lajući. Danima traje taj miris po štali, po životinjskoj koži, zemlji, znoju i krvi. Harold lovi fazane, stotine šumskih pataka, prepelice, zečeve i na tisuće jarebica koje se potom javljaju na karminama kao paštete, mesne pite, mousse, pirjano meso. Ugasle oči prepelica svjedoče o moći očeve kemijske industrije koja se valjda s razlogom zove “Imperial”. I Harold je car, zariva nož u meso. I naređuje. Donesite, dovucite odozdo, stavite, učinite, otvorite, začinite. Leonori se gadi što ulovljena divljač završava na njezinu tanjuru. Jedne je noći sanjala kako je krvavi zec osvanuo umoren na njezinu trbuhu. Ali Harold Carrington ne zna da lisica sjedi i smije se iza njegove stolice, vuk promalja glavu kroz vrata i namiguje, jelen prelazi preko stola, jarebice plešu držeći se za ruke; više nisu odstrijeljene životinje, ali ni trofeji, pobijedile su i smiju se puškama i lovačkim psima isplažena jezika. “Psi su rasni, isto su tako i djeca rasna”, guvernanta se razmetljivo obraća Mary Kavanaugh koja je tek napola razumije. “Ja vidim kako djeca razgovaraju sa svima: psima, mačkama, – 17 –

patkama, guskama koje pružaju vratove i nastavljaju hodati gegajući se.” “Bolje bi bilo da inzistirate na njihovom latinskom i grčkom. Manje mašte, a više znanja, to tražim od vas! Znanje je sinonim za točnost, a ova djeca kao da su ovisna o opijumu.” “Ovoj se djeci životinje obraćaju i kad su u silnoj žurbi.” “Vi ste, Nanny, odgovorni za njihovo ludilo.” “Ja sam dosegla visine koje vi nikad nećete doseći, mademoiselle. Jezdim zvjezdanim prostranstvima.” “Uopće ne sumnjam.” “Vi ste Francuskinja, a Francuzi su usredotočeni na materijalno. ‘Merde! Merde! Shit! Shit!’” Jedan od Patrickovih učitelja isusovaca, velečasni O’Connor, nedjeljom dolazi u Crookhey Hall držati u kapelici misu, kojoj nazoče i neki susjedi i gosti. Premda je Harold protestant i njegov je jedini credo posao, Maurie nameće svoj katolicizam. K tomu, sveće nik je inteligentan. Nakon mise ga pozivaju na večeru i on predlaže: “Haj’mo gledati nebo, ovdje na sjeveru, Andromedina magličasta spirala veoma se jasno vidi, ali i druga sazviježđa.” Na Leonorinu licu odražava se svjetlost najsjajnije zvijezde: Ori ona. “Gle, eno Venere.” Planeti kruže oko dječjih glava. Na nebeskome svodu, na sjeveru Engleske, Andromedini krugovi svjetlosti posve su vidljivi: “Vidjela sam tu spiralu u snovima, poznajem je, ovo mi nije prvi put”, primjećuje Leonora. “Linija između stvarnosti i mašte veoma je tanka”, odgovara otac O’Connor. “U mojoj mi obitelji govore da imam vizije od druge godine, a nitko mi ne vjeruje, osim Nanny i Gerarda.” “A Pat?” “Pat voli naređivati, a onaj koji uči u Stoneyhurstu nije baš dokaz inteligencije.” “Ima muškaraca i žena koji u snovima vide što će se dogoditi.” “Nemam blagoga pojma što će biti sa mnom, ali sasvim mi je jasno što ne želim raditi.” – 18 –

“Što ne želite raditi, Prim?” “Ne zovite me Prim, mrzim to. Ja ne želim ono što svi drugi rade.” “Da, čuo sam da radite probleme.” Otac O’Connor ne dolazi samo zbog nedjeljne mise, nego i zato što ga jedino žensko dijete među četvero Carringtona silno intrigira: “Kad je pun mjesec, loše spavam.” “Zašto?” “Zato što je vučica”, upada Gerard. “Niste je čuli kako zavija na mjesec?” “Jedne sam noći vidjela mrlju na tepihu, a budući da se nisam mogla sjetiti da sam išta bacila onamo, podigla sam pogled i odsjaj mjesečine prostro se po mojim nogama. Je li istina da mjesec čuva četrnaest tisuća prokletstava? Jednom sam ga prilikom vidjela kako se utapa u jezeru. Ima li vode na mjesecu, oče O’Connor?” “Ako ima vode, ima i života.” “Ali ima li vode?” “Mislim da je znanstvenici još nisu našli.” Djevojčica ga iznenađuje. Za njega je znatiželja jedna od najvećih vrlina, kao što je znanje cilj svake želje. Tko zna kamo će je odvesti taj njezin fantastični temperament. “Mjesec je pustinja s kraterima”, obavještava je Pat. Malenoj Leonori teško je pristupiti. Oni koji je poznaju i druže se s njome, ne znaju što joj može pasti na um. Rijetko se smije i zato je otac O’Connor voli gledati kako se smije i slušati njezin smijeh. Kad mu ona kaže da ljudska rasa nije superiorna konjskoj, on joj vjeruje.

– 19 –

3. pogl av lje

Sveti grob

Harold Carrington šalje po svoju kćer da dođe u biblioteku. “Tvoja majka i ja odlučili smo te poslati u samostan.” Dijete nema nikakvu moć. Kad odrasli donesu odluke, pokažu prstom vrata: “Ti u samostan” i otarase ga se. “Teže nam je odgajati tebe nego tvoju braću”, tvrdi Maurie, a potom se raznježi i objašnjava: “Ako je čovjek strog prema djeci, odgaja ih; ako je blag, upropasti ih.” Samostan Svetoga groba palača je koju je podigao Henrik VIII. u New Hallu, u gradu Chelmsfordu, u Essexu, zatvor Oscara Wildea. Velika spavaonica ulijeva nepovjerenje. Prozori su uski i nitko ne može vidjeti van dok se ne popne na stolac, a nema stolaca, osim čuvaričina, a ona se zalijepila za njega još tisuću godina prije Krista. Duž bočnih zidova, zavjese od tkanine slične linoleumu razdvajaju krevete s tankim madracima i tvrdim jastucima. Djevojčice, dok se križaju u zoru, prvo prazne sadržaj svojih noćnih posuda. “Ne kukajte. Mi novakinje spavamo na podnim pločama, a tijekom Velikoga tjedna postimo za Kristovu ljubav i stavljamo si trnove krune. Gle, ovdje imam ožiljke”, govori novakinja Leonori. “Tišina!” naređuje nadstojnica. Što se radi s tišinom? U početku, Leonora je guta. U Crookhey Hallu je razgovarala s Gerardom i Nanny. Sad zna da je tišina samoća. Već s vrata refektorija u oči upadaju stolovi dugački kao korizma. Sestre s kapicama i pregačama brzo poslužuju. Nadstojnica sjeda na čelo stola i naglas čita Bibliju. Samo se čuje lupanje žlica o dno

– 20 –

tanjura s juhom. Baš dobro da sestre tako hitro poslužuju jer refektorij je guši! “Upravo sam vidjela grifona.” “Ovdje nema grifona”, ljuti se redovnica. “Ima, u uglovima kapele... Možda je to otac Carpenter, pola lav, pola orao.” Redovnice se stišću u svojim crnim haljama, a Leonori izgledaju poput veprove pečenice. Na nastavi, kad joj govore da je Mojsije rastvorio more i da je Jošua zaustavio sunce prije nego što je došlo u zenit, razmišlja: “To i ja mogu.” Kozmički su zakoni dio njezina života. “Moramo ti odrezati kosu.” “Ne.” “Tvoja je taština sabrana u tvojoj kosi.” Kovrče boje ebanovine gomilaju se na podu, a Leonori teku suze koje pokušava otrti pramenom kao što je običavala, ali prekratak je za to. Onda se redovnica sažali: “Lijepo ti stoji ova frizura.” “Izgledam užasno.” Gdje si, o jezero Windermere? Gdje si, Nanny? U kapelici, sveci i mučenici fantastična su bića koja lete s jednoga prijestolja na drugo. Lav koji se sprema proždrijeti jednu od prvih kršćanki u rimskom Koloseumu zastaje pred snagom njezina pogleda i umjesto da je pojede, izvali se kraj nje i pokajnički plače. Kip Svetoga Patrika pruža ruke prema njoj, kip Svete Uršule plače suzama morske vode, a u hodnicima samostana govori se o nekoj redovnici koju posjećuje samo gospodin biskup. Ima stigme i svake godine, u Velikome tjednu, otvore joj se rane od čavala na stopalima i dlanovima, a iz rebara izlazi bujica krvi, crne i ljepljive. Leonora provodi duge sate u kapeli ozarena pobožnošću prema svecima; pred oltarom sklapa oči. Posve je sigurna da njezine noge više ne dotiču tlo i počinje lebdjeti. Stisnutih očiju priopćava nadstojnici: “Majko, upravo sam levitirala.” Upozorava je i da noću čuje biljke kako rastu i da je u posudi

– 21 –

s blagoslovljenom vodom vidjela majušnoga tigra kako vesla na splavi. “Ako uđem u samostan i zavjetujem se Bogu, hoću li postati svetica?” “Nemoguće da tako neposlušna djevojčica poput tebe, sklona fantazijama, postane svetica!” “Ivana Orleanska moje je nadahnuće, gorim poput nje.” “To je samo tvoja oholost.” Djevojčica budi strah u nadstojnici, to ponašanje uzburkava glat ku površinu njezinih uvjerenja. Za razliku od drugih, ne posluša odmah, kao da je odsutna. A onda sasvim nenadano počne dubokim glasom izgovarati usrdne molitve, završava ih nakon ostalih i njezin konačni “amen” odzvanja među vitrajima. U kojem svijetu živi? Posve neočekivano razbije tišinu nerazumljivim rečenicama. “Upra vo je u kapelu ušlo devedeset i devet konja odjevenih u ovce”, obavještava ih. “Haj’mo se igrati da smo pastirice...” Nadstojnica ne voli naletjeti na nju. Neuhvatljiva, neopipljiva, lagana poput duha, nikad je ne čuješ kada dolazi. Majka Teresa gleda je kako trčkara vrtom, kako kleči u kapeli i poželi da nestane. U refektoriju, dok im redovnica glasno čita Kristov život, Leonora ne skida oči s nje i ostane bez objeda ili prekine kad za to nije vrije me: “Krist je bio čovjek ili križ?” ili “Čemu služi mučenje?” “Neka brzo otiđe! Roditelji su je poslali u samostan jer ju žele promijeniti. Kako će se promijeniti kad je otišla tako daleko na putu ekscentričnosti?” Ne vole je ni kolegice, ona ne spada u njihovu kastu, ne shvaća što znači pripadati visokoj klasi niti što znači obrazovati se u tome britanskom samostanu koji odgaja privilegirane djevojčice. Leonora odbija obavljati uobičajene zadatke i ne želi se igrati u vrijeme odmora. Jedna od njih tvrdi da ju je čula kako razgovara sama sa sobom. Teško je komunicirati s njome zbog njezine vatrene osobnosti. Nje zine su oči dva crna jarca ili dva crna mačka ili dva crna bika koji samo što ne nasrnu. Govori o čudnim stvarima ili se krije kako bi u bilježnici risala životinje s ljudskim licima. Njezini konji i veprovi imaju oči zacrvenjene krvavom tintom koju sama izrađuje i katkad – 22 –

govori da se ne boji vještica ni utvara. “Leonora je u dosluhu s đavlom.” U samostanu se više govori o vragu nego o Isusu Kristu. Prije su u Lancashireu vještice gorjele na lomači na glavnome trgu. Časne su sestre u svojem povlačenju zaručnice Božje ili Kristove ili Duha Svetoga ili bar Svetoga Josipa. Žive klauzuru kao opsjednute. Bude se s podočnjacima. Jedu što i djevojčice. Leonora to zna jer je vidjela da je časnoj s porte ostalo malo špinata među zubima. Katkad im ispod kapice pobjegne kakav kovrčavi pramen. Dakle, imaju kosu? U vrijeme Angelusa, vonjaju po znoju. Njihovi vrijedni prsti završavaju crnim noktima. Kakvi su im nokti na nogama? Nepovjerljiva, Leonora ih izbjegava kao što izbjegava i svoje drugarice. Draži su joj sidhesi. Nestašnima i majušnima, Leonora, njihova pomoćnica, savjetuje im da se igraju sa zrnima krunice časnih sestara, da ih vuku za vela ili razvezuju žnirance njihovih cipela. Sutra će za vrijeme doručka ubaciti sol u pekmez. “Nadstojnica zaudara na jarca.” “Vrag je crni jarac.” Leonora bi se rado sprijateljila s kakvom nemirnom djevojčicom, ali ne nalazi nijednu. Njezina je tajna u različitosti. “Tišina!” Tišina je majka introspekcije. Ili sna. U vrijeme meditacije mnoge spavaju kao krave. Sve ono što odudara od uobičajenog uznemirava. Leonora može pisati objema rukama, a lijevom i natraške. Dok je bila dijete, učiteljica joj je pokušala vezati ruke. Koristi se objema hemisferama mozga, uzima olovku desnom rukom i crta, a potom lijevom, i ide joj još bolje. Časne misle da je ona neko čudno biće. Kad je bila jako malena, Nanny joj je rekla: “Rijetki to mogu činiti, to je dar, kod tebe nema nespretnosti ni drhtaja, ni jedne jedine pogreške.” Redovnice misle da Leonora, osim što je buntovna, ima neki mentalni poremećaj, nitko ne piše i ne riše objema rukama. U sedamnaestom stoljeću Lancashire je bio središte čaranja. Sloj čađe prekrivao ga je crnilom, a kamenje iz neolita svjedočilo je o njegovoj poganskoj prošlosti. Udane za đavla, vračare su sa svojih – 23 –

kula preobražavale ljude u svinje ili vukove. Na tlu su ležali polegnuti drevni kameni koluti s pokojim hijeroglifom i povijesna je činjenica da je dvanaest osoba optuženih za čaranje osvanulo obješeno na Pendle Hillu. I dan-danas nad Lancashireom se uzdiže silueta mračnoga tornja i kažu da se čuju urlici i žalopojke iz ćelija u kojima su čekali smrt. Nadstojnica je sigurna da malenu Leonoru treba izgnati: to potkrepljuje jednoga dana kad je oboljela od gripe, a Leonora joj je poslala poruku kako je irska ptica, žuta pastirica, sletjela na prozor te joj najavila njezinu smrt: “Poštovana majko, ostalo vam je još nekoliko dana života.” “Dijete, nadstojnica te očekuje u upravi.” “Nije umrla?” Ispovjednik i časne sestre samostana Svetoga groba odlučuju je izbaciti. Kad je čula presudu, držala se uzdignute glave kao što bi to učinila Winkie, njezina kobila. “Osim što je veoma osobita držanja, vaša kći nije bila u stanju steći ni jednu jedinu prijateljicu, stoga ne može pripadati našoj za jednici”, kaže veleštovana majka Haroldu Wildeu Carringtonu. “Ti si nemoguća djevojčica”, ljuti se njezin otac. Leonora je listić papira koji leti, izgorjet će, nitko ne može ništa za nju učiniti, ni njezina majka ni njezin otac ne mogu spriječiti požar. Zahvaljujući intervenciji lancasterskoga biskupa, koji pije čaj s obitelji Carrington, Leonoru primaju u drugi katolički samostan, St. Mary’s u Ascotu. I ondje su časne ovisne o kruni od trnja. Iza crnih velova, krv. Maurie zahtijeva zasebnu sobu za svoju kćer i nehotice je još više izolira od ostalih. Učiteljica pokazuje klupu u dnu razreda i pita s katedre novu učenicu: “Što radiš, Carringtonice?” “Crtam konje.” Smjesta je seli u prvu klupu i ne skida oka s nje. “Zašto se trudiš biti drukčija?” predbacuje joj časna majka. – 24 –

“Ali ja jesam drukčija.” Učiteljica se žali: “Sve zaboravlja, sve je ometa, kako u igri tako i u radu. Odjednom zastane i više je ništa ne može vratiti na zemlju.” “To je njezina irska krv. Irska je dom neznalica i luđaka”, odvraća časna majka. Patricia Paterson, Leonorina sestrična i učenica St. Mary’sa, više voli druge učenice. “Ja sam protiv svake discipline”, kaže joj Leonora. “Ti se ne želiš uklopiti, bolje bi ti bilo da činiš što i ja: da si poslušna.” Dok sluša glazbu, Leonorino se lice smekša, crkvene je orgulje obuzmu i zaboravi druge; lijepo svira klavir i časne je žele usmjeriti prema glazbi, da se učlani u zbor. Leonora kao odgovor nabavlja pilu kojom proizvodi otužne zvukove. “To je moja violina”, pojašnjava voditeljici zbora koja joj ne dopušta da ima koncert kao što ona predlaže. “Osjećam se dijelom glazbe, dajte mi boje, dajte mi kistove, pustite me na miru”, brani se svojim crnim očima pretvorenim u bodeže. “Ti si opsjednuta đavlom”, tvrdi učiteljica. Leonora ne sluša naredbe i nastavlja pisati lijevom rukom i to natraške. Puši kriomice u lažnoj špilji Djevice Lurdske i jedna je novakinja prijavi. “Dakle, imaš i poroke”, ustvrđuje nadstojnica. “Od jedanaeste godine.” “Znaju li to tvoji doma?” “Nanny. Rekla mi je da se, ako tako nastavim, nijedan dimnjačar neće moći spustiti niz moje grlo, a da se ne začađi. “Odakle ti cigarete?” “Otac ima punu kutiju.” Prije svršetka godine ponovno je izbace. Patricia Paterson ispraća je do ograde. “Ono s pilom stvarno je bio vrhunac.” Leonora ima deset godina kad se Carringtoni zajedno s Nanny sele u Hazelwood, manje raskošnu kuću od Crookhey Halla, do koje dopire slani morski zrak. Više nema toliko mračnih prolaza i hodnika kao u Crookheyju i ne može se više igrati duhova s Gerardom, ali morski zrak sve nadoknađuje. Salon u Crookheyju bio je veličanstven i u jednom se uglu isticala preslica. Zrcala i kopalja bilo je u – 25 –

izobilju; ali najviše je pogleda privlačio viteški oklop koji je i sad stražario u novom salonu u Hazelwoodu. Jednom su se prilikom Leonora i Gerard popeli na krov Crookheya i vidjeli čitavu Veliku Britaniju. Ovdje, u Hazelwoodu, samo se pitaju o smislu triju velikih mračnih lukova koji ne vode nikamo.

– 26 –

Zahvale

U pričama Leonore Carrington “Maleni Francis” i “Kamena vrata”, kao i u dojmljivom tekstu Sjećanja iz paviljona Dolje opisana su tri najznačajnija događaja slikaričina života. Leonora je apsolutno prepoznatljiva i u djelima Kuća straha, Flanelska spavaćica, Ovalna dama, Akustična truba i Sedmi konj. Odatle podudarnosti s knjigom Max i Leonora Julotte Roche, stanovnice Saint-Martin-d’Ardèchea, koja je razgovarala s ostalim stanovnicima koji su živjeli sa slikarima. Počela sam pisati roman nadahnut Leonorom Carrington, ali umjesto aluzivne priče odlučila sam pisati baš o njoj kako bih se nadovezala na hommage Lourdes Andrade, najveće stručnjakinje za meksički nadrealizam, koja je poginula u četvrtak 26. listopada 2002., kad ju je pregazio pijani vozač automobila u Chilpancingu, u Guerreru. Toga dana znanstvenica nije uspjela predstaviti svoju knjigu Legende o zaručnici vjetra o književnom radu Leonore Carring ton. Lourdes je običavala šetati po četvrti Roma s Leonorom. Željela sam nastaviti tu šetnju i na taj način iskazati počast objema. S vremenom, negdje od pedesetih godina, počela sam posjećivati Leonoru i razgovarati s njom. Pozvala me na večeru, na mole crn poput ugljenokopa Lancashirea; s nama su bili Chiki i njihovi sinovi, Gaby i Pablo, još dječaci. Isto sam tako u nekoliko navrata razgo varala s Kati Horna, prema kojoj osjećam neizrecivo poštovanje, i s njezinom kćeri Norom; s ljepoticom Alice Rahon, Gilbertom Bosquesom, Guntherom Gerszom, Fernandom Gamboom, Malú Cabrera i Harryjem Blockom; s Mathiasom Goeritzom, Jesúsom Reyesom Ferreirom, Juanom Sorianom, Manuelom Álvarezom – 399 –

Bravom, Juanom O’Gormanom, kao i s Raoulom i Carito Fournier; s Inés Amor, Antoniom Souzom, Alejandrom Jodorowskym; s Renatom Leducom i njegovom kćeri Patricijom, koja mi je povjerila Leonorino pismo njezinu ocu, kao i dvije neobjavljene fotografije. Posljednjih godina, tijekom svojih posjeta pokušavala sam ne zamarati Leonoru izravnim pitanjima. U našim razgovorima, koje je uvijek započinjala s “Tell me what’s new in politics?” ili čak s “How do you like the president?” govorila bih joj o svojem djetinjstvu, o satima klavira, baleta i bontona, anegdote koje su je nagnale da se prisjeti imena svoje tutorice, Francuskinje mademoiselle Varenne, ili Mr. Richardsona, svojega učitelja klavira. “Tell me about your love stories”, govorila je. O svojima nije željela razgovarati, a kad sam je pitala je li Max Ernst bio ljubav njezina života, odvratila je: “Every love is different, let’s not get too personal.” Ali čitavo je popodne s užasom govorila o svojem zatočeništvu u Santanderu i o terapiji koju je ondje dobivala: “Cardiazol has been banished and I had three shots of it.” Uvjeravala sam je da sam do Ulice Chihuahua došla na konjskim leđima, na leđima guske ili zmaja i to ju je zabavljalo. Katkad bih joj govorila da su me čovjek sova ili šlep zvijezda vodili kroz Insurgentes, najdulju aveniju u gradu, na što bi ona odgovarala: “Pogledajmo tvoj šlep zvijezda” i izašle bismo na ulicu i gledale rijeku automobilskih farova. Njezina ih je magija preobražavala u simbole alkemije, a neobične su figure kroz prozorčiće izlazile uspinjući se na papirnatim zmajevima. Susreti s Leonorom uvijek su bili privilegij i veselje jer su me vraćali u djetinjstvo, roditeljima, mojim korijenima, zemljama koje su nam zajedničke. Ona je žena koja očarava. Kažu da je bijela, crna i crvena; činjenica je da Leonora izvodi čarolije sa svim bojama i najljepša je vračara koja je došla do nas. Triput su je spalili inkvizitori u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj. Ali ona je svaki put iz plamena izašla sve čišća i pretvorila se u prekrasnu tanku metalnu šipku. Jer ona je slikarica koja je najviše nalikovala svojim kistovima. A neki čak kažu da je slikala trepavicama. Posjet njezinoj kući uvijek je bio svečanost. Smatram se sretnom – 400 –

osobom što sam bila tako blizu ljudskom biću i umjetnici koja me vabi da poželim živjeti u njezinom svijetu, jer sam ga nazrela u djetinjstvu, premda sam ga izgubila na putu novinarstva. Donedavno, Leonora i ja objedovale smo skupa u Sanborn’su, u Caféu Tacuba, Casi Lamm i u Chimalistacu. Prije nekog vremena večerali smo u domu Isaaca Masrija i Leonora je nasmijala Joy Laville, Monsiváisa i mene rekavši da svi u dubini svojega bića nosimo malenoga Salinasa de Gortarija. Monsiváis i ja pratili smo je na nekoliko odavanja priznanja na UNAM-u, u dvorani Manuel M. Ponce u Palacio de Bellas Artes, u Palacio de Minería, u Museo José Luis Cuevas, u Claustro de Sor Juana, čak i u Los Pinos kad je primila Nacionalnu nagradu za umjetnost. Leonora je ilustrirala Lilus Kikus i kad sam joj htjela vratiti crteže, rekla mi je uz osmijeh: “Zadrži ih.” Sad su uokvirene u Méridi, u kući moje kćeri Paule. Drugom zgodom, prije dvije godine, Leonora mi je dala svoje skice i skice svojeg sina Pabla za Rondas de la Nina Mala. Mislim da je posljednju skicu načinila upravo za tu knjigu jer više ne slika ni ne crta. Razgovarale smo na engleskom i francuskom zbog čega sam odlučila ne prevoditi njezine rečenice za ovaj roman, koji ni na koji način ne teži tomu da bude biografija, tek nehajno približavanje životu izvanserijske umjetnice. Od knjiga za kojima sam posegnula Villa Air-Bel, World War II, Escape and a House in Marseille koju je stručno i odsrca napisala Rosemary Sullivan, pokazala se neizostavnom zbog načina na koji je pripovijedala o smrti Waltera Benjamina i kako je Varian Fry iz American Rescue Committeea spasio živote tolikih ljudi, a da se njegova imena više nitko i ne sjeća. S druge strane, tekstovi Amerikanki Whitney Chadwick i Susan L. Aberth nude neprocjenjive informacije, da ne spominjemo analizu Marine Warner. Divila sam se intervjuima Paula de Angelisa i iznad svega tekstovima Salomona Grimberga. Isto su se tako pokazali neprocjenjivima intervjui koje su mi velikodušno davali sama Leonora, Gaby i Pablo Weisz, Rosita i Max – 401 –

Shein, Nora Horna, Ana Alexandra Gruen, brat i sestra Miguel i Helen Escobedo, Pedro Friedberg, Joana Moorhead. Želim zahvaliti svojem izdavaču i velikom prijatelju Brauliju Peralti i Gabrielu Sandovalu na njihovom poticaju i vjeri u ovu knjigu koja ne bi bila moguća ni bez Mayre Pérez Sandi Cuen koja se s puno entuzijazma i predanosti posvetila čitanju svih poglavlja; isto tako i Rubenu Ángelu Henríquezu Serranu na sjajnom doprinosu i brizi kojom je pregledao svaki redak, Yolandi Gudiño na diskretnosti, odanosti i ljubavi prema Leonori, kao i knjižnici Benjamína Franklina koja mi je posudila materijal iz svojega zaštićenoga fonda. Hvala Marti Lamas što je uvijek bila uz mene, Maríji Consuelo Mejía na solidarnosti, Philippeu Ollé-Lapruneu koji mi je poslao teško dostupnu knjigu, redateljici Trishi Ziff koja je spasila kovčeg s negativima Roberta Cape i Emérica Weisza, i hvala Merry McMasters zato što je s mnogo pomnje pratila kulturne manifestacije u Meksiku. Čitanje kritičarke i znanstvenice Tere Arcq razjašnjava štošta. Izvanredan intervju Elene Urrutia o Leonorinoj izradi lutaka otvorio je nova vrata svim slikaričinim talentima. Daniel Centeno u El Pasu, u Teksasu, potrudio se naći knjige koje je u Meksiku bilo nemoguće naći. Na pamet mi padaju imena Alaina Paula Mallarda, talentiranoga pisca, Luisa Carlosa Emericha, likovnoga kritičara i kustosa opsežne izložbe u MARCO-u 1994., Juana Antonija Ascencija koji mi je posudio rječnik nadrealizma i ploču s glasom Andréa Bretona, ime Angélice Abelleyra i njezini članci u La Jornadi. Isto tako zahvaljujem Isabel Castillo González, svojoj nezamjenjivoj Chabe, koja mi je prije petnaest godina isplela crveni pulover koji me čuva od hladnoće u radnoj sobici, Martini García Ramírez koja svojom čvrstoćom i inteligencijom štiti ljude i životinje, Pauli Haro, svojoj kćeri, koja je pročitala prva poglavlja i brižljivo unijela ispravke, Maneu i Felipeu koji su me dizali svaki put kad bih počela padati. Ptice su u suton dolazile do prozora moje radne sobe i njihovo kričanje nagnalo me na razmišljanje, ako je Pisanello naslikao sve – 402 –

postojeće ptice, Leonora ih je ponovno izlegla kako bi im stavila lice ptice rugalice, kanarinca ili kokoši i izmislila im novu realnost. Horus s licem kopca leti njezinim slikama odjeven u harlekina, Ur Jar prelijeće nebo u balonu; na Are you really Syrious? visoka nas zvijezda ispituje i poigrava se jezičnim smislovima; sidhesi, bića iz Tuathe Dé Dananna, okruglasti su i nedodirljivi, a keltska i druidska Bijela božica, drevna i lunarna, ponavlja se poput Samhaina i svetko vina plodnosti kako bi nevidljivu prošlost učinila vidljivom i pod učila nas golemoj zoologiji koju svi nosimo u sebi.

– 403 –

– 404 –

Bibliografija

Alexandrian, Sarane. André Breton par lui-même. —, Surrealist Art. Anderson, Margaret. Gurdjieff, el incognoscible. Andrade, Lourdes. Siete inmigrados del surrealismo. Artaud, Antonin. México y viaje al país de los tarahumaras. Artes de México. México en el Surrealismo : los visitantes fugaces. Barker, Paul. Dublin. Bataille, Georges. The Absence of Myth. Writings on Surrealism. Baudelaire, Charles. Izabrane pjesme. Bédouin, Jean-Louis. Benjamin Péret. Berman, Franz. Grandes enigmas del mundo. Bischoff, Ulrich. Max Ernst 1891-1976. Bradu, Fabienne. Benjamin Péret y México. Brassaï, Gilberte. Conversaciones con Picasso. Breton, André i Schuster, Jean. Arte poética. Breton, André; Eluard, Paul; Arp, Hans; Tzara Tristan. Ernst, Beyond Painting. —, Manifestoes of Surrealism. —, Manifestes du surréalisme. —, Nadja. Boyle, Kay. Breaking the silence. Cahill, Thomas. How the Irish Saved Civilization. Camfield, William A. Max Ernst Dada and the Dawn of Surrealism. Cardoza y Aragón, Luis. Pintura contemporánea de México. Carrington, Leonora. El séptimo caballo y otros cuentos. —, Historia en dos tiempos. —, La casa del miedo. Memorias de abajo. —, La dama oval.

– 405 –

—, La Porte de Pierre. —, La realidad de la imaginación. —, La vocación y sus reflejos, 2004. —, Surrealism, Alchemy and Art. —, The Hearing Trumpet. —, The House of Fear, notes from Down Below. —, The Mexican Years. —, The Seventh Horse. —, The Stone Door. Carrington, Leonora; Carrington, Gabriel; Weisz Carrington, Pablo. Universo de familia. Carroll, Lewis. Alica u zemlji čudesa. Castaneda, Carlos. Unutrašnja vatra. Castillo Nájera, Oralba. Renato Leduc y sus amigos. Caws, Mary Ann; Kuenzli Rudolf; Raaberg, Gwen. Surrealism and Women. Celorio, Gonzalo. El surrealismo y lo real maravilloso americano. Chadwick, Nora. The Celts. Dawn, Ades. Dada and Surrealism. Dearborn, Mary V. Mistress of Modernism. The Life of Peggy Guggenheim. de Botton, Alain. Arhitektura sreće. Delmari Romero, Keith. Historia y Testimonios, la Galería de Arte Mexicano. Desnos, Robert. Le vin est tiré... Disney. Alisa u Zemlji čudesa. Dornbierer, Manú. Memorias de un delfín. Dover Publications. Max Ernst. Une Semaine de Bonté. A surrealistic novel in collage. Draguet, Michel; del Conde, Teresa; Sterckx, Pierre; Everaert-Desmedt, Nicole. El mundo invisible de René Magritte. Dujovne, Ortiz Alicia. Dora Maar: zatočenica pogleda. Duplessis, Yves. Le Surréalisme. —, El surrealismo. Eastman, Max. Einstein, Trotsky, Hemingway, Freud and Other Great Companions. Ediciones Polígrafa. Max Ernst. Éluard, Paul. Une Leçon de morale. Emerich, Luis Carlos. Una retrospectiva. Emmanuel, Pierre. Baudelaire la femme et Dieu. Ernst, Max. A Retrospective, Metropolitan Museum of Art, 2005. Ernst, Jimmy. A not-so-still Life.

– 406 –

Fittko, Lisa. Mi travesía de los Pirineos. Evocaciones 1940/41. Freud, Sigmund. Nelagodnost u kulturi. —, Totem i tabu. Freund, Gisèle. La fotografía como documento social. Garmabella, José Ramón. Por siempre Leduc. Garrido, Felipe. Crónica de los prodigios. Gaunt, William. The Pre-Raphaelite Tragedy. Gimferrer, Pere. Max Ernst. Goldman, Cifra M. Pintura Mexicana Contemporánea en Tiempos de Cambio. Gombrich, E.H. Povijest umjetnosti. González, Paola; Sánchez, Mejorada. Remedios para cuerpo y alma. González Navarro, Moisés. El legado del exilio español. Graves, Robert. Bijela božica. Grimberg, Salomón. Lindee Climo. Guzmán Urbiola, Xavier. Edward James in Xilitla. Hartford, Huntington. Art or Anarchy? Hernández Ochoa, Arturo. Edward James. Arquitecto de la imaginación. Hoffman, Eva. Lost in translation. Horne, Alistair. La batalla de Francia. Huxley, Aldous. Vrli novi svijet. Hooks, Margaret. Edward James y Las Pozas. James, Edward. A Surreal Life. Javary, Cyrille. I Ching. Jean, Marcel. The Autobiography of Surrealism. Jiménez, Frontín J.L. Conocer el Surrealismo. Josephson, Matthew. Mi vida entre los surrealistas. Juanes, Jorge. Artaud/Dalí, los suicidados del surrealismo. Kaplan, Marion A. Between Dignity and Despair. Jewish life in Nazi Germany. Klingsöhr-Leroy, Cathrin. Surrealismo. Kropotkin. Anarhija. Kuspi, Donald. Jimmy Ernst Art and Life. Laszlo, Violet Staub, Jung, The basic Writings of C.G. Jung. Lawrence, D. H. Mornings in Mexico. Leduc, Renato. Banqueta. —, Obra literaria. —, Poesía y prosa de Renato.

– 407 –

Lee, Jennifer. Paris in Mind. Lévi-Strauss, Claude. Tužni tropi. Libertad en bronce 2000. Leonora Carrington. Mackay, George. Celtic First Names. Mallard, Alain-Paul. Recels. Man Ray. Bazaar Years. Maples Arce, Manuel. El paisaje en la literatura mexicana. MARCO, Wifredo Lam. Masri, Isaac. Libertad en bronce 2000. Mejía Madrid, Fabrizio. Ciudad solidaria capital de asilos. Melly, George. Paris and the Surrealists. Meuris, Jacques. Magritte. Michelet, Jules. La bruja. Un estudio de las supersticiones en la edad media. Middleton Murry, John. Journal of Katherine Mansfield. Mink, Manis. Duchamp. Museo de la Secretaría de Hacienda y Crédito Publico, 2004. Carrington, Leonora. La vocación y sus reflejos. Nicolescu, Basarab. Nous, la particule et le monde. O’Connor, Ulick. Celtic Dawn. A portrait of the Irish Literary Renaissance. Pacheco, José Emilio. Alicia para niños. Panteón Photo Library. Robert Capa. Parinaud, André. André Breton. L’aventure surréaliste. Pauli, Herta. Break of Time. Paz, Octavio. La hija de Rappaccini. —, Apariencia desnuda, la obra de Marcel Duchamp. Pierre, José. An Illustrated Dictionary of Surrealism. Pieyre de Mandiargues, André. Pages Mexicaines. —, Le Belvédère Mandiargues. —, Tout disparaîtra. Polizzotti, Mark. André Breton. Prado Mora, Martha Elena. Un reencuentro con la magia y el conocimiento. Pritzker, Pamela. Ernst. Ray, Man. Self Portrait. Resumen Pintores y Pintura Latinoamericana. Lam, Wifredo; Sánchez, Tomás. Rial Húngaro, Santiago. Sanyu. Surrealismo para principiantes. Ribemont- Dessaignes, Roberto Matta. Riese Hubert, Renée. Magnifying Mirrors. Women, Surrealism, & Partnership.

– 408 –

Roche, Julotte. Max et Leonora. Rosas Mix, Miguel. América Imaginaria. Rosemont, Penelope. Surrealist Women: An International Anthology. Russel, John. Max Ernst Life and Work. Russell, Bertrand. Why I Am Not a Christian. Salinas, Adela. Crónica del delirio. El oscuro reflejo de Paul Antragne. Schmeller. El surrealismo. Schneede M., Uwe. George Grosz. The Artist in His Society. Schneider, Luis Mario. El estridentismo. La vanguardia literaria en México. Scholten, Max. Las artes adivinatorias. Shelley, Mary. Frankenstein. Spratling, William. México tras lomita. Stratherm, Paul. Shopenhauer en 90 minutos. Stein, Gertrude. Paris France. Steiner, George. The New Yorker. Stephens, James. The Crock of Gold. Store Sims, Lowery. Wifredo Lam and the International Avant-Garde, 1923-1982. Sullivan, Rosemary. Villa Air-Bel. Swift, Jonathan. Gulliverova putovanja. Thomas, Bernard. Ni dios ni amo. Los anarquistas. Toller, Ernst. Una juventud en Alemania. Unger, Roni. Poesía en voz alta. Van Raay, Stefan; Moorhead, Joanna; Arcq, Teresa. Carrington, Leonora, Varo, Remedios y Horna, Kati. Surreal Friends. Varo, Remedios. Cartas, sueños y otros textos. Vidal, Gore. Out of this Century. Confessions of an Art Addict Peggy Guggenheim. Wasserman, Kristyna. Artists on the road. Weisz, Gabriel. Poemas. —, Tinta del exotismo. Literatura de la otredad. Weyers, Frank. Salvador Dalí. Whelan, Richard. Robert Capa. A biography. Wilde, Oscar. Duh iz Cantervillea. Wilson, Simon. Surrealist Painting. Wood, Mary Elene. The writing on the wall. Women’s Autobiography and the Asylum. Yarza Luaces, Joaquín. El Bosco y la pintura flamenca del siglo xv.

– 409 –

– 410 –

Elena Poniatowska rođena je 1932. u Parizu. Bježeći pred Drugim svjetskim ratom, početkom 1940-ih s obitelji odlazi u Meksiko, rodnu zemlju svoje majke. Već s osamnaest godina započinje novinarsku karijeru u novinama Excélsior. Prvu knjigu, zbirku kratkih priča Lilus Kikus, objavila je 1954. Među više od četrdeset objavljenih romana, zbirki kratkih priča, eseja, dječjih knjiga, povijesnih zapisa, ističu se La noche de Tlatelolco, Tinísima, Fuerte es el silencio, Nada, nadie. Las voces del temblor, Querido Diego, Frida Kahlo: La Camara Seducida (u koautorstvu s Carlom Stellweg), Las siete cabritas, La piel del cielo, Tlapalería, En tren pasa pimero. Njezin rad karakterizira spoj fikcije i povijesnih rekonstrukcija. Djela su joj prevedena na više svjetskih jezika, no u Meksiku je zadržala imidž novinarke fokusirane na položaj žena, zaštitu ljudskih prava i obranu ugroženih društvenih skupina. Naziva se feministicom do srži te ističe kako je studentski pokret 1968. imao presudan utjecaj na njezin život i rad. Za svoj književni i novinarski rad dobila je brojne nagrade, među kojima se ističe španjolska Cervantesova nagrada za književnost, najznačajnija nagrada španjolskoga govornog područja za životno djelo.

– 411 –

Silvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju kao i hrvatske filmove na španjolski jezik. Prevodi knjige brojnih španjolskih i latino-američkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i drugi.

– 412 –

Sadržaj

1. Crookhey Hall

2. Mala jahačica

3. Sveti grob

4. Miss Penrose

5. Miris kestena

6. Predstavljanje na dvoru

7. Max Ernst

8. Slavujeva prijetnja

9. Loplop

10. Nadrealistički kovitlac

11. Tijela u prostoru

12. Zaručnica vjetra

13. Patlidžani

14. Poštar Cheval

15. Mamurluk

102

16. Lav iz Belforta

107

17. St.-Martin-d’Ardèche

111

18. Veliki hinduski žohar

116

19. Rat

124

20. Bijeg

132

21. Madrid

139 – 413 –

22. Santander

145

23. Doktori Morales

152

24. Ludilo

158

25. Veliki medvjed

166

26. Nanny

170

27. Dolje

177

28. Oslobođenje

183

29. Renato Leduc

187

30. Svita

195

31. Guggenheimica

205

32. New York

208

33. Bijeli zečevi

213

34. Šah-mat

220

35. Meksiko

226

36. Plava kuća

235

37. Tanguito

240

38. Remedios Varo

246

39. Sjećanja iz pakla

258

40. Mađarski fotograf

265

41. Od niti i igala

276

42. Ljubav koja pokreće sunce...

281

43. Atlantik na vidiku

292

44. Razočarenje

302

45. Edward James

307

46. Palača u džungli

312

47. Teret izbjeglištva

318

48. Razvezati se na vrijeme

328

49. Poezija naglas

335

50. Na’ Bolom

346 – 414 –

51. Čarobni svijet smrti

354

52. O ljubavi

358

53. Díaz Ordaz, k vrapcu, k vrapcu, k vrapcu...

365

54. Između Meksika i New Yorka

374

55. Baskerville

382

56. What is death like?

387

Zahvale 399 Bibliografija 405 O autorici

411

O prevoditeljici

412

– 415 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Fotografija na naslovnici © Lee Miller Archives, England 2016. All rights reserved. www.leemiller.co.uk Godina izdanja 2016., studeni Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-806-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 416 –

– 417 –

Rođena u Engleskoj u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Leonora je po svemu neobična djevojčica: posvuda je prate mitska bića sidhesi, a sebe doživljava poput konja. Nastojeći je ukrotiti, bogati je roditelji šalju časnim sestrama na školovanje, no Leonora bježi u Pariz i ondje započinje osebujnu slikarsku karijeru. Tridesete provodi u turbulentnoj vezi s jednim od začetnika dadaizma i nadrealizma Maxom Ernstom, a kad njega odvedu u logor, Leonora završi u psihijatrijskoj bolnici. No ni strašne terapije kojima je podvrgnuta u njoj ne ubijaju žudnju za umjetnošću. Kad upozna meksičkog diplomata Renata Leduca, odluči napustiti Europu razdiranu ratom i odlazi s njim u Meksiko. Premda se isprva teško snalazi u stranoj zemlji, upravo ondje doživljava svoju punu umjetničku afirmaciju. U romansiranoj biografiji Leonore Carrington, jedne od najistaknutijih nadrealističkih slikarica i spisate ljica, slavna meksička književnica Elena Poniatowska izvanredno oslikava život umjetnice koju je upoznala još u pedesetima. Leonora je knjiga o ženi nevjerojatne energije i ekscentričnoga karaktera kroz čiji su život prošli svi važni nadrealisti 20. stoljeća.

149,00 kn

– 418 – www.fraktura.hr