Ljudi ne znaju šutjeti by Fraktura

Ivana Šojat LJUDI NE ZNAJU ŠUTJETI

Biblioteka Fraktali

Od iste autorice u izdanju Frakture: Mjesečari Unterstadt Ruke Azazelove Ničiji sinovi Jom Kipur Emet i druge priče

Ivana Šojat LJUDI NE ZNAJU ŠUTJETI

Fraktura

© za hrvatsko izdanje Ivana Šojat i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura ISBN 978-953-266-808-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 944774

Stvari prigrlimo, s ulice dovedemo i usvojimo Kao psi koji bez nježnosti su i hrane Zapišavali tuđe cipele Zavuku nam se pod kožu te stvari Poput ljudi koji dugo su nam pričali bajke o sreći Kao da otkrivenjem navješćuju dolazak Spasitelja Koji glasom će raspršiti oblake. A sreća, ona nikad nije došla, kao ni bolji život onima Koji u naslonjaču čekaju da se svijet promijeni. Nikad ne znamo kamo odvest će nas te, udomljene stvari Jer propast nije mjesto, ni točka do koje putujemo Ona je rasadište sivila u koje smo se dragovoljno pretvorili Ona je svod ispod kojeg smo zašli, zbog kiše Velimo, kako ne bismo priznali Zločinački naum trenutka kad podigli smo ruke I pustili da u nas zađe sav strah Kao prljava voda u začepljeni odvod. Propast je koža koju smo navukli Kojom naoružali smo se kao vrećicom špekula Za boj protiv mravinjaka Djeca u prašini tvrdoglavo ne slute Da ostarjet će, umrijeti

Da jednoga dana neprimjetno će Izrasti i smežurati se u nešto neprepoznatljivo i oporo Što ni majka rođena ne bi prepoznala Kad bi uskrsnula.

SMRT RAVNICOM PUTUJE KAO VELIKAÅ

Zaprega

Smrt ravnicom putuje kao velikaš: u četveropregu oznojenom, kočiji crnolakiranoj širokim drumom, jasnim danom ili za mjeseca u zamahu, polagano ali izvjesno, klepeće poput vretena koje ispustila je ruka žene čiji pogled na mah odlutao je u daljinu zvukom privučen kao glasom gospodara u maglu, niz put kojim u smiraj dana kad sunce zađe onkraj vrbika i topolika ljudi iz polja vratit će se kao sjene na plećima iznurenih konja. Smrt se zaustavi na dvorištu rastjera matronu, kokoši i muhe i sve se na tren ukoči od strahopoštovanja pa nastavi dalje, život ide dalje kao kolona hranom natovarenih mrava na putu za podzemlje. Smrt u ravnici je poput brazde vala kojim rijeka tek nakratko razgrne svoje sukno kako bi svjetlom zaslijepila slabovidne ribe i počešljala trave.

Hljeb

U hipu sve sam prebolio i čitav se poput gipkoga tijela pelivana izvio u luk koji kupolom je dotaknuo modrinu točku u kojoj oblaci se rađaju kao tlapnje i čuo sam je, doista čitav osjetio nevidljivu ženu koja kao da je s nekog proplanka pjevala zvonila bez stanki za zrak “Casta Divu” kojom orio se prostor između čempresa mir me preplavio, kao voda morska naša naga stopala dok u suton sam s djecom, Zvonkom, Karlom i Majom pozdravljao more u Biogradu prije povratka kući. “Nije bilo uzalud”, protutnjalo mi je kroz glavu nekako zborski zatreperio sam i djeca su mi se sjatila pred očima kao počasni špalir na ispraćaju uvažena gosta a ja sam samo stajao i slušao, konačno vidio sve konačno bio nepomućeno sretan kao naranča bačena niz brijeg dok zvonki je glas čamotinju tjerao onako kako vatrogasni šmrk vodom otire nečist s nogostupa znao sam da daleko, da tu, onkraj mojega obzora Bog za stolom sjedi i lomi kruh.

Naposljetku riječi

Trebati, morati i šutnja nakon koje potmulo znam da prije odlaska trebala sam izreći sve dostojanstveno ne ostati dužna nikome nikoga ne ostaviti u smušenoj sumnji dvosmisla no, riječi se u mislima tek rijetko roje rečenično suvislo kao na papiru dolaze kad nam više ne trebaju. Naposljetku mislimo kako trajno nešto će se podrazumijevati kako svi vazda će znati što, zašto i kako čak i kad šutimo poput ljudi koji ne znaju se grliti čak ni na kolodvoru prije no što drugi zađe u odlazak s jednosmjernom kartom, sendvičem sa šunkom i jajima sokom od brusnice i odlukom da se više ne vraća zato sam se valjda zbunila magla je vonjala na zgužvane novine od prekjučer na cipele koje se nisu do kraja prosušile

ruke me više nisu slušale misli treštale kao radio nakrcan zabavnom glazbom glava mi je tonula u jastuk promočen starim znojem i snovima za nekog drugog pa sam prešutjela i mraku ostavila sve koje uporno voljela sam bez riječi.

Kolona

Neprestano koračamo njušimo se u zamahu vojničkoga koraka čoje koja vonja na drnč i izlizani metal puške s pet metaka za smrt. Ne mislim ni na što, samo mi se ponekad u sljepoočnice ušulja slika velikog crnog bicikla djeda Martina i njegov šljivik koji prema Savi se spušta u blagoj kosini za sanjke. Sjećam se da je mama rekla kako je djeda Martina ubila kap. Zamišljao sam veliku, kao božićna kugla divovsku kap koju je gnjevni Bog za oluje djedu sručio na glavu da ga kazni za pijanstva i batine, zbog mame i djedove smrti sam se kiše bojao ne sjećam se mamina imena, imena mame kojoj bih htio reći da je smrt oštra, usijana sulica koja vam se zabije u potiljak isprva bolna, a zatim tako blažena toplina u koju potonete kao u pregrijanu vodu koja u kolovozu povuče se daleko od vrbika, a rijeka se pretvori u potok. Htio bih joj reći kako bi mi dobro došla svijeća ili kresivo kako bi nam netko trebao reći gdje smo i koliko daleko.

Čipka podatna za trganje

Svi imamo priče, ono što publika voli čemu plješće kao uspješnici o miroljubivoj pozitivi koja nakon peripetija i okršaja s nepravdama skonča se u prikladno obuzdanom crescendu happy enda: voljeli su se, pa se nisu voljeli, pa su se ponovno zavoljeli dobili na lotu, pronašli novce u torbi na kolodvoru dobili djecu koju su voljeli, djecu koja su ih voljela pronašli kuću u gaju gdje nema olujnih vjetrova pekli ondje pite i gužvare, kuhali juhe od sretnih kokoši koje su u pravom trenutku umirale od starosti. U pravocrtno sretnim pričama sve uvijek pada s neba nema borbe, samo prostor nastanjen dušebrižničkim deus ex machina, sve je spokojno, fatalistički prepušteno nema omči vješala, ni vatri lomača, nitko ne spominje ono kamenje koje po nekima pljušti zgražanje nad nečijom kožom, krvlju ili vjerom sve je sažeto u edensku bonacu iz koje kažiprstom je neki bog vjerojatnosti prognao sve pobunjene koji zvekeću istinom.

Ponekad na papir zapišem kako se bojim tog savršenog svijeta nastanjenog tihima i zadovoljnima ubacim papir u ladicu kao u usta Moloha i šutim papir viče iz onog ždrijela, grakću vrane s krovova vjetar zvecka antenama. Ako ušutim, tako si velim ako budem šutio obasut će me paučina i pomislit ću da sam mrtav pa ću početi lagati o pastorali. Možda bi tako bilo najbolje o mrtvima samo razborito. Da se ne bi vratili.

Omara

Kad ljeto otvori sve prozore, zrak dupkom napuni reskim mirisom mokraće pijanih u sitne noćne sate glasovi napuste tijelo i prostore mrke od ponoći nastani duhovima snova i mjesečarima čuje se ljubav oznojena, plač djece srditi monolozi usamljenih koji sa zidovima se igraju skrivača. Noć se pretvori u dugu koračnicu mrava koji mrtvu osu u dijelovima taktički odvlače u kupaonicu babe Zdenke koja grudnjake boje mrtvačeve kože i gaće za pridizanje stražnjice suši na gelenderu, na odmorištu polukata ondje gdje zimi spavaju asparagusi i begonije koje ionako neće doživjeti sljedeće ljeto. Poput vremenskog stroja za tugu ljeto nas vraća u djetinjstvo, među sve one mrtve koji su za nama, za našim odlascima bacali vjedra vode za sreću i povratak, u šljivike posječene, kuće srušene štrudle i pite, gulaše koje nam više nitko ne zna skuhati.

Ljeti je najljepše otići: opran i žedan samo legneš i otputuješ kao u kušet-vagonu pred zoru se probudiš u nečem drugom, kao na moru i sve bude modro, glatko, gotovo sklisko rukama se podbočiš o bokove pa se kao dijete u prevelikim štramplama i svečanim cipelama za školsku priredbu začuđeno zagledaš u daljinu i samo zuriš, smiješiš se, pamtiš. Kao da ćeš zaboraviti.

Čekanje

Kad se preselim u zrak kad mrak mi se u kosti useli i potopi mi kožu onako taninski i kad se konačno budem sjetio svega što mislio sam da sam zaboravio sjest ću, ma zasjest ću negdje, uz rub nečega ribnjak možda ili pijesak kojim rijeka je pokušala pobjeći i bit će zora, čekat ću sina, svu djecu koju nisam htio imati a čije duše nijemo su iznad mene čekale da ih rodim sjest ćemo kao izmaglica listopadska iznad rukavca po kojem alasi love deverike i pričaju o o praljama guzatim kako tišina ne bi postala odveć žilava za paranje džepnim nožićem sjest ćemo i gledati svijet kako stoji vrti se u krug. Potjerat ćemo zatim riječi kao kočije niz ravnicu koja nema kraja.

O svetim kravama i gladnoj teladi

O Ivani Šojat znamo puno kao o jednoj od ponajboljih proznih spisateljica u recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji, u kojoj joj, od zbir ke novela Mjesečari (Fraktura, 2008.) svaka novoobjavljena knjiga doista predstavlja i ima posve zaslužen status istinskoga Događaja! Nisu je zaobišle ni gotovo sve najuglednije hrvatske književne nagrade*, kao ni nastupi na najprestižnijim tuzemnim i međunarodnim književnim događanjima – poput primjerice onoga u Leipzigu. Kada se tome prododa i njezin dugogodišnji izvrsnim ocijenjen prevodilački rad kojemu dugujemo čitanje autora poput primjerice Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda itd., dobivamo jasniju sliku o osobi vrijednoj svakoga poštovanja! Nadalje, izuzetno je zanimljiva i zastupljena u hrvatskoj mediosferi pa tako nisu izostala ni brojna gostovanja u najgledanijim TV talk-show i inim emisijama. Hoću nadalje napisati kako je takav medijski interes posljedica s razlogom – prizvao ga je čitateljski bum, u njezinu slučaju posve u skladu

Godišnja nagrada Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Josip i Ivan Kozarac, Fran Galović, itd., itd., a nikako ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je predstava po njezinu amblematskome romanu Unterstadt (Fraktura, 2010.) također višekratno nagrađivana najprestižnijim i ne samo teatarskim odličjima. *

175

s književnim talentom i jednom na ovim prostorima doista rijetkom osobinom – da misli svojom glavom izvan sada već posve nepodnošljivih političkih i uopće svjetonazorskih paradigmi. Iza Ivane Šojat, vjerujte mi na riječ, ne stoji nikakav književni ili, nedajbože, izvanknjiževni, primjerice političko/medijski lobi, koji ponajčešće ni od čega stvara zvijezde jakoga, ali i sumnjivoga sjaja – ipak su to ponajčešće kometi koji nestaju odmah nakon što prođe brižno organizirana pompa iz svih korporacijskih i inih pravaca. Ali nešto je u svemu tome ostalo gotovo pa potpuno zanemareno i neprimijećeno. To zanemareno njezina je poezija. “Zahvaljujući” činjenici da svoje prve knjige pjesama nije objavila kod velikih nakladnika, nego uglavnom malih entuzijastičnih nakladnika (izuzev VBZ-a)* i da su nekako ostale po strani, objavljivanje knjige Ljudi ne znaju šutjeti opet je prvorazredan književni događaj, koji će svakome dobronamjernome čitatelju posve zorno pokazati kako pjesnički talent Ivane Šojat nimalo ne zaostaje za onim proznim. U nas, nažalost, tek malobrojni autori i autorice jednostavno puno i svim srcem i umom rade (primjerice Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Daša Drndić, Sanja Pilić) – što bi se nekada kolokvijano reklo – teško šljakaju u sve tri smjene. Ivana Šojat pripada u sam vrh onih za koje uopće ne znate otkud im tolika strast za pisanjem, a da se baš nimalo ne radi o skribomaniji

Prije svega mislim na naklade i distribuciju, u čemu doista njezin “slučaj” nije izuzetak, nego, nažalost, pravilo. Tek rijetke pjesničke knjige danas stižu do hrvatskih knjižarskih polica. *

176

težega patologijskoga stupnja. Na svu sreću – kako to već napisah – taj prozni trud nije ostao nezamijećen!

Mrtvi i živi Moj dragi prijatelj, književnik i bivši gimnazijski profesor u Belom Manastiru Mirko Hunjadi pričao mi je jednom davno o čovjeku kojemu je na vratima radne sobe pisalo, prafraziram – “Ovdje govore mrtvi, a živi se uče šutjeti”. Ne sjećam se više kojega je to Mirko prijatelja pisca citarao, ali do u srž pogađa stožerni motivsko-tematski kronotop ove knjige, s jednom ipak važnom opaskom – u tematskom/ motivskome tkivu ove briljantne knjige pjesama raz/govor živih i mrtvih ne pripada isključivo nekome umjetničkome, elitističkome, makabrističnome i nekrofilskome brbljanju s “balzamiranim”, kanoniziranim kulturnjačkim veličinama, nego izvanredno i literarno potentno i krajnje ljudski potresno svjedoči puno više o našoj sadašnjosti negoli predstavlja beskonačan razgovor s “velikom poviješću”. Taj raz/govor počesto je traumatski jer je posvema jasno kako i nova knjiga Ivane Šojat bilo eksplicitno, bilo implicitno kao zajednički nazivnik većine pjesama ima izravno po/ratno iskustvo. Suvremena hrvatska poezija tako ovom knjigom dobiva, uz kanoniziranoga kralja ratne poezije i sličnih tematskih interesa Tomicu Bajsića i svoju kraljicu. Bajsiću, prije svega, sličnu po snazi svojega umjetničkoga izričaja koji nikada ne zapada u pseudoheroičnu patetiku. Njezino stihovano pismo s ratom i poraćem kao temom ne bi ni u tragovima bilo ovako maestralno napisano da autorica nije uspjela ono jedino po literaturu važno, pa i slučaju književnosti s ratom kao temom – vrlo živo

177

i potpuno beskompromisno pokušati progovoriti koliko o nedavnoj (i ne samo hrvatskoj) prošlosti toliko i o distopijskoj sadašnjosti. A kakva je to pak hrvatska sadašnjost koju kao ništa drugo, opet i opet, oznakovljuje jalova, nekrofilska pošast vrtnje iz kruga u krug uvijek istih, priglupih i amoralnih manipulacija u kojoj je vrhunaravna i trajna pervezija igra s (uglavnom tuđim) ljudskim kostima? To prebrojavanje mrtvih tjelesa u svrhu najodvratnije političke promocije nimalo ne brine što “ponekad” nije nimalo daleko od najcrnje fašistoidne perverzije. Upravo stoga ova knjiga stihova Ivane Šojat i jest tako bolno, koliko potresna toliko i potrebna! Političkoj lakrdiji svih smjerova i boja, koja će, između ostaloga, ostati zapamćena i po tome što je gotovo pa potpuno upropastila cjelokupnu hrvatsku kulturu, u koju se svi tobože kunu kao prevažni dio hrvatskoga nacionalnoga “identiteta”. Ma hajte, molim vas! Život na rubu gladi jedini je realni, a ne samoizmaštani identitet hrvatskoga, primjerice, pjesništva. Od Matoša, Kamova i Šimića pa sve do danas. No vratimo se knjizi Ivane Šojat, koja uvijek višeznačno i iznova propituje istinu mrtvih i istinu živih na samo sebi sličan, potpuno uvjerljiv način bolnoga, ali i katarzičnoga razumijevanja svake istinske ljudske tragedije, a ne domaćega političkoga svinjca na rubu potpune kretenizacije svega i svakoga tko je ovdje ostao živjeti. Samo pisci najrjeđega talenta u stanju su na tako izvanredan način iz najobičnijih životnih sitnica, bilo u sadašnjosti, bilo u prošlosti, od početka do kraja pjesme izvesti na vidjelo sva općeljudska, najteža meta/ fizička životna pitanja. Upravo ona od kojih svekolika globalna zbilja zalud bježi u rat s Pokemonima na računalima ili pametnim tele fonima, umjesto da se poveže i konačno kaže dosta nam je svih vaših laži! Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem

178

ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzi stencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. Jer, imam pravo sumnjati kako vam vaš smartfon neće nikada javiti da vam se sa dvjesto na sat upravo na makini približava nečiji “zlatni sin” s tatinom bandom ili klapom za leđima. Ali ovdje treba krajnje jasno istaknuti kako Ivana Šojat nije nimalo na strani resentimana i mržnje života iz ovoga ili onoga doživljajnoga, pa ni misaonog razloga. Dapače, ova knjiga i više nego da posvema jasno voli sam (goli) život, ali sa sviješću o ljudskim granicama o kojima su tako nadahnuto pisali još stari Grci jer smrt (osim kod onih koji misle da se pilula beskonačnosti već može “ispod žita” kupiti u samo Oligarhijama dostupnim farmaceutskim zamkovima i kartelima, a uskoro valjda i na burzi) jedina je izvjesnost svega ljudskoga. Njezini stihovi izravno u oči i bez zabijanja glave u pijesak vraćaju u igru spoznaju koliko posebnu, toliko i opću – akribičnu analizu života i ljudske sudbine kao takve. Na spomenutome se motivsko-tematskome temelju potom podjednako minuciozno, filigranski slojevito i brižno, diskretno semantizira autoričino nedvojbeno znanje i interes za primjerice estetsko, mitologijsko, religijsko, i ne samo u umjetnosti. No došaptavanje s tradiranim sustavima

179

simboličkoga mišljenja i značenja Šojatovoj nikako ne predstavlja bijeg u bilo kakvu estetiziranu utjehu. Posve suprotno, i oni bivaju ništa manje ogoljeni i kao prvotno zamišljeni sustavi osmišljavanja ili začaravanja svijeta, ali i ljudske egzistencije u njemu. Upravo sve ono što “začarava” svijet, nažalost, najsigurnije je tlo svih današnjih manipulacija, i to najtežih vrsta. Od onih globalno ideoloških do onih najpodmuklijih i ovdje posebno apostrofiranih, primjerice obitelji, koja ovdje počesto – kao, uostalom, i u životu samome – nije nikakav rezervat vječne harmonije i “sigurno utočište” svih izgubljenih sinova i kćeri u jednom posve bolesno banaliziranome, visokotehnologiziranome svijetu, nego mjesto vječitoga, mučnoga preispitivanja, ali i prevladavanja isto takvih, vječitih nesporazuma u bezuvjetnoj bliskosti. Nitko u suvremenome hrvatskome pjesništvu nije ni blizu tako jasno i bolno demontirao “diskretni šarm” najlukavijega, finoga obiteljskoga bremena umotanoga u dobri stari staniol kako je to u ovoj knjizi učinila Ivana Šojat i – bilo bi krajnje nepošteno ne napisati – Tatjana Gromača. I upravo ondje gdje bi pisci slabijega talenta završili u jednoznačnoj mržnji prema svakome “slatkome” teroru, Ivana Šojat nimalo ne griješi, već zapravo uvijek radi jedno te isto. Dekonstruira naime svaku vrst licemjerja i laži, od kolijevke pa do kalašnjikova, našalimo se malo gorko na račun stvarnosti u kojoj još uvijek živimo u sjenama svih prošlih, sadašnjih, ali i brižno planiranih budućih novih ratova “na ovim”, ali i svim drugim prostorima. Ali u toj dekonstrukciji uvijek traži, pa i nalazi i najmanji mogući, napisao bi nekada Heidegger, puteljak k mogućem razgovoru s “drugom stranom” svega, pa i vlastitoga bića.

180

Ona i on Posebno zanimljiv strukturni element ovih stihova nije samo već spominjani raz/govor mrtvih sa živima i obrnuto nego i jedan potpuno otvoren, također beskompromisan i lirski i epski potresan dijalog ženskoga i muškoga u knjizi u kojoj se gotovo pravilno izmjenjuju pjesme u kojima je “tekstualni subjekt” Ona ili On. Brojne su dakle pjesme pisane iz muške i ženske točke motrišta, a ono što je doista besprijekorno jest opet to što “Ona” i “On” nisu do kraja zaraćene strane, nego ponekad i empatični supatnici i sugovornici ili pak zajednički forenzičari nad truplom jednoga uzaludnoga, užasnoga doba (u Hrvatskoj još i s ratom kao svojom sudbinom), crnom rupom današnjega, posve nihilističnoga vremena iz koje više nema nikakvoga izlaza, nego u tami jedno drugome, ako takav ili takva postoje, negdje u samotnosti pisanja i bivanja zajedno, lizati prastare rane. Svatko sebi, ali i onome Drugome. Taj prostor dijaloga uvijek je literarno poticajan, a koji je Ivani Šojat otvorio upravo sva moguća motivsko-tematska vrata unutar kojega čitamo već spominjanu, potpunu demontažu svih životnih “principa” i stereotipa. Koliko “svetih krava”, ali toliko i mlade “teladi”, koja nisu samo ona koja ravnodušno i “nesvjesno” preživa i zapravo čeka sljedeće veliko klanje. “Zlatna telad” koja, paradoksalno, upravo obožava ovo duhovno (ne)vrijeme u kojemu skupa s Ivanom svi zajedno živimo. Problem je možda u tome što svi znamo da tele nije nikada ni bilo zlatno, ali u to jednostavno više ne želimo povjerovati. Idoli posthumanoga svijeta nisu nimalo milosrdniji od onih koje je slavila razularena rulja koja je bančila za vrijeme Mojsijeva izbivanja, nego, dapače, još puno usavršeniji i zlokobniji. Možda i zbog volova koji mirno promatraju što rade svete krave

181

i njihova zajednička, zlatna telad. Himnu našega doba ne pjeva, nažalost, Dubravko Ivaniš Ripper i njegovi sjajni Pipsi na novom, izvanrednome albumu Walt, nego Jelena Rozga i njezina “Bižuterija”. Ono što nadalje i više nego krasi pjesničko umijeće Ivane Šojat također je krajnje minuciozno kompozicijsko strukturiranje i uslož njavanje pjesme s posebnim darom za gorku, ali za posve višeznačnu ili pak posve jednoznačnu, ali time i ubojitiju snagu sjajnoga poantiranja pjesme! U neprestanu “višeznačnost” bježe tek ponajveći književni mediokriteti koji ne znaju napisati prosto proširenu rečenicu. Sljedeća odlika pjesništva Ivane Šojat izvanredno je poznavanje miljea u kojemu svoje živote žive anti/junaci njezinih pjesama. To je dakle istinski i panonsko pjesništvo, u koje se krivo zaklinju i busaju u prsa akademski pismoznanci iz ne samo osječkih “intelektualnih” krugova, koji nikada neće razumjeti da “panonizam”, u najsofisticiranijoj vari janti nije tek valuta i utočište “postmodernoga” lokalnoga (ćorsokaka), nego isključivo i jedino multinacionalno i multikulturno bogatstvo srednjoeuropskoga prostora, koji, paradoksalno, nema ni početka ni kraja, jer su mu i početak i kraj upravo dijalozi različitosti (u slučaju Ivane Šojat primjerice briga i vraćanje u život neprocjenjive zaostavštinu bogate židovske duhovnosti mitologije, religije i ezoterije), a ne tek uvertira za dobar lokalni drmež i krkanluk svih vrsta.

Knjiga za dugo, dugo čitanje Ako smijem biti malo ciničan, knjiga pjesama Ljudi ne znaju šutjeti Ivane Šojat bit će golema muka za sve koji je se taknu!? Namjesto brošurice s četrdesetak pjesmica dobili su knjigu s njih stotinjak, a to

182

je itekako previše za one koji misle da je sms-poruka vrhunaravna književnost našega doba. Ili, krajnje jednostavno napisano, Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrsti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Thomas Hobbes davno je napisao kako je u svijetu u kojemu je čovjek čovjeku najveći zločinac i vuk, i u kojemu uvijek ratuju svi protiv svih (Bellum omnium contra omnes) strah i dalje temeljna ljudska emocija. Prvi tvorac teorije društevenoga ugovora bio je naročito kritičan prema svemu što se ne želi uhvatiti u koštac s temeljnim istinama. U takve nikako ne spada Ivana Šojat, jer je upravo strah možda najčešće spominjana riječ u njezinoj knjizi Ljudi ne znaju šutjeti. U vremenu koje se tobože ničega ne boji, a koje polako odlazi u nepovrat strah se, s Hobbesovim Levijatanom, i bez njega vraća na velika i svačija vrata. Iza tih vrata, tobože sigurni, pokušavamo saznati tko

Moderna vremena, preveo i pogovor napisao Gajo Petrović, str. 171., Zagreb, 2003.

183

je to što s druge strane vrata zvoni li ga, zvoni, a mi ga ne možemo vidjeti kroz ključanicu. U globalu, postoje dvije vrste ljudi. Jedni će se skupiti i drhtati iza brave, a drugi ih širom otvoriti jer se ne boje pitanja, ali ni odgovora. Ovi prvi uvijek će mrziti ove druge. No, samo neki od ovih drugih zato i mogu napisati knjigu poput Ljudi ne znaju šutjeti. A tko, zapravo, zna? Možda je tako i bolje. Jer, svi to znamo, ako nije premro od straha, čovjek uvijek – pjeva! To pjevanje vrhunaravna je poezija. Delimir Rešicki

184

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Književnica, prevoditeljica, nekoć altistica u opernome zboru osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. U mladosti je bila beskompromisna rokerica i pjevala u bendovima Enola Gay, Saratoga i Glad. Tijekom devedesetih dragovoljac Domovinskog rata. Do sada je objavila pjesničke zbirke Hiperbole (Hrašće, Drenovci, 2000.), Uznesenja (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.), Utvare (Solidarnost, Zagreb, 2005., nagrada Bl. Ivan Merz) i Sofija plaštevima mete samoću (VBZ, Zagreb, 2009.), romane Šamšiel (Matica Hrvatska, Osijek, 2002., koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima nagrađen Poveljom za uspješnost), Unterstadt (Fraktura, Zaprešić, ovjenčan godišnjom nagradom Vladimir Nazor, Nagradom Ksaver Šandor Gjalski, te nagradama Fran Galović i Josip i Ivan Kozarac), Ničiji sinovi (Fraktura, Zaprešić, 2012.) i Jom Kipur (Fraktura, Zaprešić, 2014.), zbirke novela Kao pas (DHK-ogranak Rijeka, 2006.), Mjesečari (Fraktura, Zaprešić, 2009.), Ruke Azazelove (Fraktura, Zaprešić, 2011.), Emet i druge priče (Fraktura, Zaprešić, 2016.) te zbirku eseja I past će sve maske (Alfa, Zagreb, 2006.). Autorica je monodrame Lipa si, Teno! koja je praizvedena u prosincu 2010. na Noćnoj sceni HNK-a u Osijeku (u režiji Roberta Raponje) te duodrame Elza hoda kroz zidove, praizvedene u ZKM-u (u režiji Ivana Planinića) 2015.

185

Roman Unterstadt dramatiziran je 2012. u istoimenu predstavu (u režiji Zlatka Svibena), koja je također ovjenčana brojnim nagradama, među kojima svakako valja spomenuti nagradu Vladimir Nazor te Nagradu hrvatskoga glumišta za režiju i najbolju predstavu u cjelini. HNK u Osijeku će joj u 110. kazališnoj sezoni (2016/17.) praizvesti dramu Agregatna stanja (u režiji Ane Prolić). Usprkos (u inat) svemu, i dalje živi i radi u Osijeku, gdje obnaša dužnost urednice kazališnih izdanja osječkoga HNK-a.

186

Sadržaj

SMRT RAVNICOM PUTUJE KAO VELIKAŠ 7 Zaprega 9 Hljeb 10 Naposljetku riječi 11 Kolona 13 Čipka podatna za trganje 14 Omara 16 Čekanje 18 Ulje 19 Sreća 21 Sramota 24 Čovjek s jabukom na glavi 26 Zipka 28 Ciklon 30 TKO ĆE ME ZAVRŠITI KAD ODEM? 33 Sakupljačica 35 Dolina, čiji je bog na mojem zvoniku? 37 Molitvenik 39 Pokojni 41 Čekati strah 43

187

Sve nas je nadživjelo 45 U snu 47 Sjećanja 49 Zaborav 51 Karmine 52 Procesija 54 Beskraj 57 BIJELE DUŠE 59 Bijele duše 61 Zauvijek 63 Obnažen do smrti 65 Selo 67 Stjegonoša 69 Voda 71 Bez svjetla 73 Neva 75 Alge od kopra 77 Pokojnik 79 Po tananoj liniji 81 Zgubidan 83 ISTI, A DRUKČIJI 85 Oči 87 Vjetrobrani 88 Gehena 90 Krila 92

188

Posljednja 94 Ludost 95 Nikamo ne možeš 96 Daljina 98 Strah 100 Na pragu 101 Baka Ana 103 Filozof 105 Bila je trešnja 107 SVETE KRAVE, GLADNA TELAD 111 Harmonia Caelestis 113 Nepronađeni 115 Propuh 117 Kateheza 120 Sjene 122 Glissando 123 Hrabrost 125 Život 126 Predah 128 Posljednja smrt 130 Majka 132 Duplja 134 San 135 Nesuđena 137 Muk 139

189

KAD JE PREKASNO? 141 Zrcalo 143 Stanja, ličilac 147 Persefona 150 Knjigovođa 153 Lice svijeta 155 Munja 157 Povratnici 160 Grobar 162 Pogubljeni 163 Noć poslije velikog potopa 164 Vincent 165 Danteov angelus 166 Odlazak 169 O svetim kravama i gladnoj teladi Delimir Rešicki

175

O autorici

185

190

191

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Delimir Rešicki Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracije Ivana Jurić Godina izdanja 2016., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-808-7 Biblioteka Fraktali, knjiga 16 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

192

193

149,00 kn

www.fraktura.hr

194