nikica petrak
Na otvorenom kraju Na otvorenom kraju
1
2
Nikica Petrak
Na otvorenom kraju
Fraktura
3
© Nikica Petrak i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-571-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 881094
4
I.
5
6
Pjesma redovnika iz jedne stare kineske antologije. Prepjev.
“U svijetu uzmućenom preko svake mjere, tražim svoj čisti oblik u skladu s Nebom i Zemljom. Može li netko, doista, biti tako izvan života te vjerovati još i u istinu svoje potrage? Gledaj samo kako se gone, kako ih ništa ne sputava, gledaj samo kako ih laž trenutka zadovoljava. Što ugrabe, ne mogu nazvati ni svojim dobrom, ništa ne zadrže, sve im se odmah raspada. Po nekom krutom zakonu čovjek je podlac i ubojica, a stalno hoće pokazati svoje čisto lice. Pred licem Neba nitko više ne ustukne, s toga ni Nebo više ne poznaje čovjeka. A svakog čeka isto: starost, bolest i smrt, ludilo rastanka sa svim što je držao svojim.
7
Po jednima – otići će u Ništa, u prašinu, po drugima – u Veliku Plodnu Tišinu. Neka hladno misli tko još hoće misliti: prava narav čovjeka neostvariva je na Zemlji. Kakav jest, nije mu trebalo dati razum bez milosti, svaka životinja mudrija je od njega. Zlato, nefrit, ludost spola, vlast bez čiste duše ponavljaju se, ma kako svijet izgledao. Kao poludjeli majmuni srljaju za pijanim voćem, pa takvi ubijaju, ne bi li ostali živi. Ni onaj tko ode u planinu ne ostane čist, taj mora odbaciti sve svoje najbliže. Odreći se svega što ga je vezalo s ljudima, a zakon Neba ni sam ne zna podnijeti. Vjetar u borovima, muklo zvono hrama i lišće jeseni što čeka prvi snijeg. Sve šuti i nema odgovora.”
8
Čitajući staro hrvatsko pjesništvo:
Gle, oprezno i izdaleka, dozivat opet Svijet u riječi? U nešto dugo mrtvo, kao u nešto što nas uvijek liječi? Jesu li to tek suhe ljuske ko mrtve svetice pod staklom, što im još živa rumen lica, njihova ljubav, trajna žica, ukazuje na strah pred paklom, dok vjernik pred njima još gori, ili su riječi dogovori, u dogovoru i zapisane, ili su to tek suha slova, užas, što znakovi ga hrane,
9
tek matematika praznine, u kojoj nema ništa više, gdje god je znak tek znak, u kojem ništa što nije znak ne piše? Ah, glupa pitanja i odgovori. Već dugo znaš da toj tišini bez riječi odavno sve zbori, i dugo znaš da u suštini ima tek zamah preko Neba, velik, svepostojan i sam po sebi, kojemu ništa već ne treba osim tog malog tu sam. Tu sam, potpuno suvišan, ko sitna zeba na grančici: cvrkući! A kad bi tako bilo, oboje bi već davno došlo svojoj kući… Goleme godine prolaze nad našom glavom punom smeća, veliko vrijeme združuje se, a riječ je samo šuplja vreća: u toj nigdini radujte se, ko netko tko će sutra, s jutra,
10
dok svi spektakli ovog svijeta, već davno negdje zamrznuti, u biti pokojni, bez svrhe, huče ko igra bez pokreta, sam sebi reći: u praznini, nešto se zbiva u visini, nešto se miče u dubini još nepoznatoj: in excelsis, što te to, prijatelju, priječi da dugo čekaš svoje stare riječi?
11
a kad si što nisi, a što ćeš poslije, nitko ti ne zna reći, tijelo odustaje; ostanu li još i neke sitne riječi? Postoji, doista, užasna raskoš svijeta, opisat se ne daju zore i jutra, luč što se pali danas i sutra, sutra i danas, tko hvali, svjedoči taj živi život; za nas ostaju sklopljene, zauvijek širom otvorene oči.
118
O autoru
Nikica Petrak hrvatski je pjesnik, esejist i prevoditelj. Gimnaziju je završio u Zagrebu pa diplomirao anglistiku i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozof skom fakultetu. Početkom šezdesetih bio je urednik kulturne rubrike u Studentskom listu. Radio je kao novinar i urednik emisija iz kulture na Televiziji Za greb, urednik u nakladničkoj kući Liber, savjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture te kao urednik u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”. Redoviti je član HAZU-a od 2004. Pjesme objavljuje od 1959. Do sada je objavio knjige poezije i eseja Sve ove stvari, 1963., Razgovor s duhovima, 1968., Suho slovo, 1971., Tiha knjiga, 1980., Izjava o namjerama, 1989., Izabrane pjesme, 1991., Ispadanje iz povijesti, 1996., Razmicanje paučine, 1999., Neizgovoreni govor: zapisci nasumce, 2003., Arka, 2004., Od ljubavi, 2004., i Blaženo doba, 2009. Goranov vijenac za poeziju dobio je 1996.
119
120
Sadržaj
Pjesma redovnika Čitajući staro hrvatsko pjesništvo: Pa, jeste li već obrstili sve Scherzando, škerac (Pokušaj jedne uzvišene pjesme) Šturkova pjesanca: Stari seljak još radi nešto oko kuće Stari seljak ne boji se govoriti Tihožitje, mrtva priroda Dok se pred nama Bila jednom Suzana u kupelji. To je slikao Rembrandt Na način XX. stoljeća, zanosno, ma non troppo: Gavrane ludi “Nije vašeg razuma stvar…” I što je to nama, sve pred onim La otra voz
121
7 9 12 14 15 18 19 21 22 23 25 27 30 33 35 36
Blago Ujeviću Kako reče pjesnik stari, Kip domovine, Gelegenheitsdichtung, Matoš “Niti me je bilo, Niti me ne bude” Možda te ništa neće tako udariti U godinama kad je sumrak blizu, Kao sve dveri nekog tajnog izlaza, A za svoje riječi – tko se njih još boji Sve je sad radost, sve je vedra znanost Čupava zvjerka u bubnju od žice Umjesto jedne kratke sms poruke,
38 40
Tonku Maroeviću Suši se, suši cvrčak na nekoj tihoj grani Jedna pjesma Arheologija, starinarstvo Puhalica pjesmica, sve uz mješnice: Savjet vam dajem sad! Radujte se Verglec, u krug na ručno okretanje: Sada me (Ovo je nastavak, pozdrav proljeću, čemu ni jedno dijete ne može odoljeti) Odvojen od svega što sad ljude Kad na samoći, na svom rodnom tlu
56 61 64 66 68 70 74 76
122
42 44 47 48 50 52 54
79 83 85
(Lirika) I kaže Gospodin starcu: “Voliš živjeti?” Doznaje se: Sve je živa voda i u vodi Pjesnik muzi, usput Odjednom, u pet minuta, kao iz neke stare kajkavske pjesmarice: Božić “Preteško mi pada što moja duša ne razgovara više sa mnom”: Posve vjerujem onome Nitko ne nalazi svoju prvu riječ Bojim se zla U njegovo vrijeme Za tebe i mene, šale više nema Seh duš dan Na tankoj niti, možda paučini, Budi novorođenče
97 101 103 106 108 110 112 114 117
O autoru
119
123
87 89 91 93 95
96
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., srpanj (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-571-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
124
125
Trajemo li mi današnji tek u zlokobnoj “imitaciji života” i jesmo li stigli do “otvorenoga kraja”? Je li, citirat ćemo i dalje samoga Petraka, svijet još samo “zločinačka ludnica”, a pjesma “suvišna riječ” u “surovom jeziku Ničega”? Bilo bi lako, u kaosu u kojemu jesmo, odgovoriti potvrdno na ova pitanja da usprkos svemu, još i danas, ne postoji poezija kakva je Petrakova. Ona koja je u stanju biti svjesna fatalnosti u kojoj bi se sve preostalo ljudsko našlo da nema, pa ma kako to patetično zvučalo, upravo poezije kao čuvara preostalih krhotina jezika. S. Zweig jednom je, imajući na umu Byrona, Goethea i zasigurno Hölderlina, napisao: “Uvijek će uskrsavati takvi bogodani pjesnici jer besmrtnost neprestano poklanja takav dragocjen dar čak i onom dobu koje ga je najmanje vrijedno.” Na otvorenom kraju kruna je Petrakova pjesništva, a ono što ga i ovdje krasi nisu samo i više nego aktualna eshatološka pitanja nego i sjajno umijeće da svoje stihove učini životnima i duhovitima, s jasnim uvidom u sve apsurde vremena koje nas neprestano zasipa, napisao bi Shakespeare, “bukom i bijesom”. Nikica Petrak, bez obzira na životno iskustvo, istinski je, zapitani mladić s rijetkim darom da još uvijek vidi neponovljivo čudo svijeta, usuprot (ne)vremenu i rezigniranoj ravnodušnosti – i u nama samima i svugdje oko nas. Delimir Rešicki
126 kn 129,00
www.fraktura.hr