Nebo na Zemlji

-2-

Jasminka Domaš

Nebo na Zemlji

Fraktura Bet Israel -3-

Copyright ∂ Jasminka Domaš i Fraktura 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-153-8 (Fraktura) ISBN 978-953-55524-2-0 (Bet Israel) CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 741138

-4-

Na nebeskom moru, u tami noÊi tiho su plovile lae noÊnih letaËa, ljuljajuÊi se na mekoÊi pahuljastih misli.

-5-

-6-

Sunce se zgusnulo. Haja stoji u dnu sobe odmaknuta od prozora, naslonjena leima na komodu, a njezina bi Ada dodala: “Od kavkaskog oraha.” I dok Lior promatra Haju, pita se koliko Êe vremena proteÊi dok se od nje ne odlijepi, ili Êe možda ostati tako ukipljena, zabavljena nekim davnim sjenama.

U sebi govori El male rahamim, daj da se pokrene. Ali veÊ vidi, ta želja danas neÊe biti uslišana.

Haja se odluËila otkinuti s ovog svijeta kao što se jabuka otkida sa stabla želeÊi zaploviti s visina u dubinu i kotrljajuÊi se zemljom zaigrati, još pamteÊi odsjaj plaviËastih oblaka. Možda Êe je netko zgrabiti, zatoËiti u tami džepa ili odnijeti kuÊi, možda Êe truliti na nekom kuhinjskom tanjuru za voÊe slušajuÊi kako žena uvjerava dijete da svakoga dana, i ujutro i naveËer, treba pojesti jednu jabuku. Jer to je zdravo za zube, ima i vitamina. Ali za jabuku se zapravo nitko ne zanima, samo nju sve zanima.

I ovdje i tamo negdje. Tko zna gdje je to negdje za nju u ovom Ëasu.

Hajin pogled uprt je u daljinu dok joj meke ljetne sjene pletu arabesku po licu i tijelu. I dok je Lior tako gleda iz prikrajka, pita se ima li što stvarnije od tih sjena na njoj i u njoj. Ona sama satkana je arabeska nebeskom Rukom.

Njezina baka Haja sjena je svih sjena.

Telefon je iznenada zazvonio i pušta ga da zvoni, namjerno ne dižuÊi slušalicu, nadajuÊi se da Êe to Haju pre-

-7-

nuti, izvuÊi je iz njezina svijeta u ovaj svijet, osloboditi je nevidljivih spona koje se okom ne vide, ali zna da su jaËe od nje. Taj skriveni svijet voli je možda više od svih drugih i svjetova i ljudi.

Otkako zna za sebe, Haja je uvijek tvrdila da “jedan posto vidimo, devedeset devet posto ne vidimo”. Zamatala ju je od najranijeg djetinjstva u te Ëudne priËe jednako pažljivo kao u pelene, možda još pažljivije.

Ada bi se zbog toga ponekad ljutila, “Samo zbunjuješ i strašiš dijete”, ili bi nemoÊna pred Hajom slegnula ramenima i pustila je da radi i priËa što hoÊe, znajuÊi negdje duboko u sebi da su s njome sve bitke veÊ unaprijed izgubljene. Mrmljala bi prolazeÊi kuÊom sebi u bradu: “Možda je trebam pustiti da priËa što i kako želi, možda Êe tako nauËiti Lior da bude pobjednica.

Ona koja hrabro izaziva, koja Êe zbunjivati druge, a ne drugi nju.” Pokušavala bi u tu raspravu oko odgoja umiješati Liorina oca, ali Hagaj bi samo slegnuo ramenima. Pametan i miroljubiv, znao je da u njegovoj kuÊi žene imaju posebnu moÊ. A on je tu da ih pazi, brine o njima, štiti ih i ponekad da ih spašava od njih samih.

Sunce, Ëije zrake prodiru kroz prozorska okna, još je zgusnuto. Snažno. Ne da se kao što se ni Haja ne predaje stojeÊi i dalje naslonjena na tešku komodu, i Lior veÊ sluti kako Êe je u jednom trenutku saËekati nespremnu i, kada to najmanje bude oËekivala, iznenada Êe se glasno nasmijati kao da je sve to vrijeme znala da je krišom promatra, i otvorit Êe iznenada vratašca tibetanskog ormariÊa, priljubiti uz njih nos pa izreÊi baš kao da je cijelo vrijeme samo o tome razmišljala: “Nevjerojatno, još uvijek mirišu na borovu smolu. Znaš li ti, Lior, koliko je vremena moralo proteÊi otkako su sasjekli tamo na Tibetu crvenkasti bor? I koliko je dugo taj oslikani ormariÊ morao putovati do Zagreba? Jesi li ikada pokušala zamisliti lice Ëovjeka koji ga je sasjekao, ali i onoga koji ga je strpljivo danima -8-

oslikavao i sušio mu boje, koje su upijale u sebe obrise planinskih visova, miris oštrog vjetra i pjevanje mantri ∑ zvuk koji je dopirao satima i danima iz samostana na strmoj uzvisini umiješan je u boje.”

Gledala bi u ormariÊ i, zaista, odjednom bi ga i Lior vidjela drugaËijim oËima, kao da je mogla opipati korijen bora dok je još živio na Tibetu, i divila bi se malim oslikanim lonËanicama boje meda u kojima su, prema nadahnuÊu umjetnika, rasli novi borovi. Kao da mu je bilo žao onog sasjeËenog kojemu je njegova ruka oslikavajuÊi doticala unutarnjost.

“Sve to još uvijek jest”, kazala je Haja, “i zato ormariÊ miriše otkrivajuÊi nam draž svoga dugog putovanja.”

A Lior je gledala u ormariÊ kao maËka u miša, vrebajuÊi trenutak u kojem bi i ona mogla otvoriti njegova vratašca, tu utrobu u kojoj je Haja Ëuvala svoje tajanstvene knjige, zabranivši svima u kuÊi, obiËnim smrtnicima, da ih diraju i prËkaju po njima. “Nije sve za svakog”, govorila bi ponekad nadmeno, ili “Sada nije vrijeme.” Umatala bi knjige u tamno platno ili u crnu baršunastu tkaninu, skrivajuÊi njihove naslove kao što ljudi iz nekog razloga znaju skrivati svoja imena.

Lior se pitala mogu li te knjige tako umotane i zamotane meusobno razgovarati, razmjenjivati misli, iskustva.

PrivlaËile su je, ali nikada se nije usudila izvaditi ih na svjetlost dana i tako navuÊi na sebe Hajin bijes. Slutila je da bi je baka kaznila uskrativši joj svoje priËe, priËe koje su za nju odavno postale mnogo važnije od kruha i vode.

Samo je Haja bila kraljica i vladarica te tajanstvene i dobro skrivane biblioteke. Bilo je tu i razliËitih pisama, slova na hebrejskom, hrvatskom, sanskrtu, engleskom, francuskom, na staroj njemaËkoj gotici... Prilazila im je svima jednako, s ljubavlju i poštovanjem, ubila bi svakog tko bi se drznuo na samo jednu od njezinih knjiga prislo-9-

niti šalicu s Ëajem ili kavom. Ona ih je sve uzdigla na razinu svetosti, a na neËemu što je sveto ne može se baš samo tako ostaviti košticu od marelice, zgužvani ostatak staniola Ëokoladne tortice ili napola ispijenu Ëašu Cole.

Htjeli ili ne htjeli, svi koji su živjeli u stanu s Hajom morali su kao nešto najnormalnije prihvatiti da u tibetanskom ormariÊu žive sva alkemija i kemija ovoga svijeta, božanske Ëestice, kabalisti i sufiji zajedno s indijskim sadhuima, bradati hasidi, kristoliki jogiji, lame, plameni kršÊanski mistici, šamani i šutljivi kineski mudraci, isposnici iz peÊina svih vrsta, zajedno s kvantnim fiziËarima.

NoÊu, kada se sve umiri i stiša, zasjedaju i vijeÊaju oko velike kristalne kugle, koja upija sve što je Gore i povezuje to s ovim Dolje, veliki uËitelji i rabini, majstori, gurui i sveÊenici. Oni Ëiji jezik razumijemo i ne razumijemo.

Haja, iako baš nije mogla sve razumjeti, intuitivno je pogaala što joj žele reÊi ili što joj savjetuju. Imala je ona i svoje unutarnje vodiËe, ponekad su joj govorili što Êe se desiti, bilo to njoj drago ili ne. MuËilo ju je što znaju više od nje, što su njezina prošlost, sadašnjost i buduÊnost. Ali nije se s njima mogla posvaditi ili naljutiti se na njih, jer tko zna od kada tako zajedno koraËaju svijetom. I znali su je bolje od nje same.

“Lior, znaš li ti da su me jednom davno uhapsili u Maarskoj, jer su vidjeli na mojoj vesti prikaËenu znaËku Mao Ce Tunga, malo je nedostajalo pa da zaglavim u zatvoru, ili u nekoj pustari. Da stvar bude ljepša, u torbici sam imala i knjižicu s njegovim citatima. Policijski Ëasnik u uniformi i Ëizmama pokazivao mi je prstom na zemljopisnoj karti gdje se ja to nalazim, pa neke granice, šarao je prstom po karti Ëas ovdje, Ëas ondje, ja sam samo kimala glavom, nisam valjda idiot, pa da ne znam gdje sam, a on si je umislio da razumijem maarski, samo da njemu u - 10 -

inat neÊu progovoriti. Bjesnio je, slina mu je prštala iz usta, odveo me u drugu prostoriju i rekao da Êe me zatvoriti, da sam špijun, da nitko nikada neÊe saznati gdje se nalazim. Vrag je odnio šalu. Mislila sam si, što tom tikvanu treba pa da to i ostvari. I tada sam se poËela smijati, grohotom smijati, suze su mi od smijeha curile niz obraze. On je bio zapanjen, iznenada mi je na lošem njemaËkom dao do znanja da Êe me uputiti tamo nekamo.

‘Gulag, gulag’, vrištao je i onda zastao ne vjerujuÊi svojim ušima i oËima da se ja i dalje smijem. To još nije bio doživio. Što se netko koga hapsiš ima smijati?

E, tu sam ga Ëekala. BuduÊi da je na tren zašutio, objasnila sam mu da sam znaËku Mao Ce Tunga i njegove citate dobila sluËajno od jedne grupice talijanskih studenata. U povjerenju sam mu rekla, nagnuvši se prema njemu: ‘Talijani? Oni stalno, svakoga dana dižu revoluciju, štrajkaju, nema buntovnika kao što su Talijani. Oni su za sve krivi. Marširaju ulicama, viËu, prosvjeduju sve dok se ne sjete da imaju zakazan sastanak s nekom ljepoticom.

Revolucija je tada do daljnjeg na Ëekanju.’

Maar me pogledao kao što vjerojatno nikog drugog u životu nije pogledao niti Êe pogledati, pitajuÊi se tko je tu lud.

‘Ne bi se valjda smijala da je kriva. Bolje je da je se riješim, ne izgleda mi normalna. Budala jedna, mogla je skapati negdje u pustari.’ I ‘Marš van.’

Bila je zima, maarska zima šezdesetih. Još nije bilo ni svanulo. Kada sam navrat-nanos izašla iz policijske postaje, zabola sam se u smetove snijega, koji je cijele noÊi padao, ËekajuÊi me.

Uspjela sam prijeÊi na drugu stranu ulice, pitajuÊi se gdje su zaglavili moji prijatelji s kojima sam otišla iz Hrvatske na ‘kraÊi novogodišnji izlet preko granice’. Jesu li još u nekom od hotela ili su se vratili u Zagreb?

Snijeg je i dalje padao gust i suh. Odavno takav nisam - 11 -

vidjela. I legla sam pod ogromno stablo i smijala se, opet se smijala, grohotom se smijala i stablo se smijalo zajedno sa mnom. S grana su se otkidale hrpice snijega i padale po meni, blistave snježne zvijezde plovile su i kružile zrakom, tražeÊi me i prekrivajuÊi me.

Onda sam izvadila iz torbice Ëetkicu za zube, uredno ih oprala i zakljuËila: ‘Dosta je avanture po Maarskoj.

Moram se vratiti kuÊi.’

I vratila sam se. Moj Bože, tri dana me nije bilo, tri dana nitko u kuÊi nije znao gdje sam. Vladalo je opsadno stanje, uzbuna, prekidana plaËem moje majke. Upravo kada sam odluËila pozvoniti na vrata stana, oni su odbrojavali, ne minute, nego sekunde, kada Êe prema dogovoru izvijestiti policiju da sam nestala.

Sve sam to slušala dok sam prozebla stajala pred vratima, u tankoj sveËanoj haljinici i s rupama na najlonkama, s crnom lakiranom torbicom prebaËenom preko ramena. I ja, koja se nisam bojala maarskog Ëasnika, krupnog i prijeteÊeg, odjednom sam izgubila svu hrabrost, shvatila sam koliko sam povrijedila svoje najmilije i nanijela im brige i boli. Napokon, postalo mi je jasno što sam uËinila. Noge su mi od straha poËele drhtati, ali pozvonila sam.

Tri dana nitko sa mnom nije htio ni rijeË progovoriti.

Molila sam ih za oprost, ali ignorirali su me. I onda sam se iznenada razboljela, dobila vruÊicu, anginu, sve je odjednom stiglo na naplatu, i tanki potplati na cipelicama, i lepršava haljinica, i Mao Ce Tung, i pranje zuba na snijegu. Sve se stopilo i pretopilo u bunilu. Prepali su se da Êu dobiti upalu pluÊa i umrijeti, poËeli me ispitivati kako mi je, ali ja sada i da sam htjela nisam mogla govoriti, s grlom koje je bilo upaljeno, glasa nisam mogla ispustiti.

OËajni i zabrinuti, samo su donosili i odnosili Ëajeve, koje nisam mogla popiti, Ëak ni pileÊu juhicu jidiše mamme.

- 12 -

Brljala sam po rezancima, meu koje su padale moje krokodilske suze pokajanja ‘kÊeri razmetne’.

U kaminu je gorjela vatra, drva su ugodno pucketala, ali svejedno, ja sam i dalje drhtala od zime. I juhi je postalo hladno, obukla se u masni kolut koji je plivao i plutao na vrhu, dugo sam u njemu promatrala odsjaj stropne svjetiljke.

Izjedala me krivnja, danima progonila loša savjest one koja je prešla granicu slobode i pozlijedila u njoj ne samo sebe nego i druge. Moji najdraži, oni su mi oprostili, ali ja sebi još dugo nisam.”

Nu, napokon se Haja odmaknula od komode, možda ju je obuzela glad.

Cijelo to vrijeme dok je Haja bila kao kip soli, Lior je razmišljala što je istinito u njezinim priËama, a što nije.

“Je li joj namjera da me zbuni, tjera li me da se upitam je li ono o Ëemu zna govoriti istina ili tek rukavica koju mi dobacuje, izaziva me. Što mi priprema ili na što me priprema?

Pravi se cijelo vrijeme da me ne vidi, kao da me nema, i sada, kao da je sve vrijeme bila u ovome svijetu, spokojno struže papuËama po hodniku iduÊi prema kuhinji kao da se baš ništa neobiËno nije dogodilo, kao da je najnormalnija stvar na svijetu da se netko sam od sebe pretvori u kip soli i onda oživi. Kao da je to uobiËajeno u liËnom opisu bilo koje bake na ovome svijetu, a ne samo moje.”

Ljuta je na nju, htjela bi za njom doviknuti: “Da znaš, jednoga Êu dana proËitati sve one tvoje knjige iz tibetanskog ormariÊa!”

Ali ne zna zapravo hoÊe li i kada to uËiniti i ne zna što je spreËava da to uËini dok Haja spokojno otvara vrata hladnjaka i vadi iz njega polovicu košer peËenog pilenceta.

- 13 -

“Dobro je, kožica je još reš, hrskava, nije otpustila”, zadovoljno je utvrdila. I makar je nitko ništa ne pita, dodaje: “Najviše volim bijelo meso.”

Njezin je zet pozorno promatra. On je sjajan matematiËar u svim moguÊim i nemoguÊim proraËunima i izraËunima, taj bi znao i dušu izvagati, ali svoju punicu zna razljutiti, izbaciti je iz cipela ili papuËa svaki put kad namjerno ili, što je puno ËešÊe, nenamjerno pomiješa u hladnjaku mlijeËne i mesne stvari, što je za nju ravno svetogru. Tada ga naziva gojem, ne-Židovom, nedostojnim obitelji. “Preci ti se prevrÊu u grobu”, kaže mu.

“Ne radi on to namjerno”, pokušava Lior spasiti oca od bijesa, ali Haja se veÊ rasplamsala, iz nje hukti i bukti, Ada daje Lior znak oËima da ušuti, da je pusti na miru.

Zna ona, izvikat Êe se i zatim primiriti kao da ništa nije bilo. Nije Haja zlopamtilo. Kad se žar ugasi i dok se pepeo polako sliježe, njoj je veÊ žao što je povisila glas i razljutila se, te se sada u šali jada: “A što da radim, kada su oko mene sve sami šmegugi, mulci i šašavci koji ne mogu zapamtiti ni što treba biti na gornjoj, a što na donjoj rešetki.”

U znak isprike sve pita “Želite li da vam ispeËem svoje Ëuvene palaËinke?”, još ih i dodatno mazi, pa Êe svakome napraviti namaz koji najviše voli: “Dakle tri sa sirom i grožicama, Ëetiri s pekmezom od šljiva i pet s Ëokoladom.”

U kuhinji se od dima ne vidi prst pred nosom, ona zapravo izbjegava kuhanje i prženje kad god to može, žao joj vremena za Ëitanje! Ali jesti voli, to da. A možda je to i zbog njezinih sumnjivih kulinarskih poduhvata o kojima kruže anegdote.

Jednom kada su Ada, Hagaj i Lior bili u Gorskom kotaru, a ona ostala sama kod kuÊe, pekla je u tavi hrenov-

- 14 -

ke i ËitajuÊi u sobi zaboravila na njih. Samo je u jednom momentu zakljuËila: “Nekoj budali je nešto zagorjelo.”

Poslije je priznala kako joj je najviše bilo žao to što su hrenovke bile košer i što joj ih je donio na dar rabin iz Trsta.

Hagaj se smijuljio, a Adi je bilo još tri dana zlo od smrada zagoretine i hodala je po kuÊi poput generala, otvarajuÊi stalno vrata i prozore, praveÊi propuh u toj neravnopravnoj bici zapaljenih košer hrenovki i prostora u kojem se cijenila dobra i Ëista energija. Napokon je izdala naredbu: “Upalite klimu!” Ni to nije bilo dovoljno.

I Hagaj je morao išËupati ventilator, koji se zaglavio izmeu zida i ormara te tako zaglavljen stajao tu još od proljeÊa.

Haja ima putra na glavi, pa neÊe reÊi baš naglas da je Ada Ëuje, ali zato šapuÊe Lior: “Kako bi bilo da joj donesemo i koju vjetrenjaËu iz Nizozemske.”

A glasnije nastavlja: “Lior, bila sam u Amsterdamu, poËetkom devedesetih, i to u Židovskom kulturnom centru. Htjela sam raditi intervjue s preživjelim žrtvama holokausta za Spielbergovu zakladu Vizualna povijest.”

“Bila si u Amsterdamu?” pomalo joj zavidi Lior, jer Ëini joj se ponekad da nema kutka na ovoj zemaljskoj kugli gdje nije bila. Ona vješto zaobilazi retoriËku finesu i nastavlja monolog. “Možete si zamisliti”, sada je veÊ ukljuËila u priËu Hagaja i Adu, “morala sam dijeliti hotelsku sobu, u starom, židovskom dijelu grada, i braËni krevet s jednom ženom koju bih ujutro kad bih se probudila prvo ugledala s viklerima na glavi i tri prsta Nivea-kreme na nosu i obrazima. Bila je poznata kao svadljivica, ta bi se uËas posvadila, samo da može, i s Ëitavim korom anela.”

Lior se upravo pitala kako joj je došla glave. “A ja bih ustala iz kreveta, ušla u kupaonicu i izašla ureena ko

- 15 -

lutka. Šestog dana boravka u tom hotelu više nije mogla izdržati i pitala me: ‘Kako je moguÊe da stalno imaš lijepu frizuru?’”

Haja i sad cvate dok to priËa. Svi znaju da je uvijek bila teška šminkerica, treba samo vidjeti njezine fotografije.

I vole taj njezin smiješak vjeËne Have kojim veÊ tisuÊama godina pobjeuje sve Adame koji joj stanu na put.

OËi joj blistaju, velike, tamne i krupne. “Odakle joj ta energija”, pita se unuka, “ima je više nego mnoge cure moje generacije.”

Da, tako je to s Hajom sve dok opet i iznenada ne zašuti, sve dok se u nekom Ëasu ne izgubi i zagubi, zaboravi na sve oko sebe. I kada je zatim Lior upita “Halo, gdje smo bili?”, ona odgovori: “U jednom od Ëetiri univerzuma. Sada smo u malhutu.” A njoj se Ëini da ona zna sve trideset dvije staze kabalistiËkog Stabla života bolje nego itko drugi i da se jednom kad ode od kuÊe teško vraÊa, kližuÊi se, pojavljujuÊi se i nestajuÊi kroz mnoge njoj nepoznate prolaze.

Ada se zna razljutiti na Haju, jer vidi da ona Ëesto dok joj o neËemu priËa otplovi u mislima. Htjela bi je zgrabiti za ruku, prodrmati je i protresti joj glavu da doe k sebi, da bude kao sav ostali normalan svijet. Možda bi se tada u njoj kao u staklenoj cjevËici svi kamenËiÊi napokon posložili kako treba.

Samo, u takvom staklu lijepo se sve vidi, onaj najveÊi i najmanji kamenËiÊ, vide se njihove boje i oblici i ako se neki zaglavi možeš ga lako prstom dodirnuti i pokrenuti.

Ali Hajine misli Ada ne vidi, samo ih može naslutiti i zato se ljuti i negoduje, misli kako bi Haji ustvari trebalo pomoÊi, jer se na neki Ëudan naËin zaglavila u vremenu i prostoru s kojeg joj zemlja biva samo nejasno sjeÊanje.

Odraz zrcala u zrcalu. Sjaj prizme u prizmi.

- 16 -

Zemlja je doista ponekad za Haju samo komadiÊ ravne crte koja tamo u nekom od svemira blijedi i nestaje kao što nestaje i blijedi komadiÊ papira ostavljen danima na žarkoj pripeci sunca. I postaje krhak, odjednom neprepoznatljiv.

Haja se nakon što je Ada dobro izgrdi, ne samo izgrdi nego i nakon što se duboko i iskreno uvrijedi, ispriËava, bude joj žao, htjela bi ona biti drugaËija, ali ne zna i ne umije. Koliko puta samo poželi biti savršenom u obiËnosti i jednostavnosti, sravnata i uknjižena prema svim regulama sreenog i urednog graanskog svijeta.

Citira joj zatim Davida Bohma i tumaËi Adi iluziju odvojenosti. No Ada je praktiËna i kaže joj: “Odvojit Êu te od ruËka i reÊi ti da je ta odvojenost samo iluzija.”

Htjela bi Adu udobrovoljiti, ali što vrijedi kad zna da Êe i sutra biti jednaka ovoj Haji kakva je sada i koju jedino zna i poznaje. Nije ni njoj jasno zašto je baš takva, sva na svoju ruku, kako da joj kaže da stalno pita samu sebe “Tko sam to ja? Ili tko je to u meni?”

Ona jest Haja i nije Haja. Malo je po samoj sebi, puno više po onima u njoj koji su se zvali razliËitim imenima, govorili razliËitim jezicima, u razliËitim mjestima i vremenima. I svi su u njezinoj duši ostavili svoj zapis, kao neku Ëudnu mapu duše na kojoj se više nikada i ništa neÊe moÊi izmijeniti, jer što je bilo, bilo je. Što mora biti, bit Êe, samo ona još ne zna, nije sasvim sigurna je li taj njezin život hod prema naprijed ili prema natrag. Izaija je nešto o tome govorio, o prostoru u kojem se sve raa, o Ništa iz kojeg sve nastaje i u kojem sve nestaje u srcu Onog koji je nespoznatljiv.

Otkako Lior zna za sebe, kada bi kao dijete ostajala sama s bakom, ona bi joj priËala o Ëudesnim svjetovima, o astralnim putovanjima, o valovima i Ëesticama, o tome da misao ne poznaje vremensku prepreku, o tome da je - 17 -

moguÊe biti na jednom mjestu, a pojaviti se na drugom, bila je uvjerena da se Lior još mora sjeÊati jezika svijeta iz kojeg je roenjem stigla. I gledala ju je ispitujuÊim pogledom kao skenerom.

I Lior se pridizala i slušala je, i razumjela je jezik kojim je s njom govorila, jezik duše, jezik njezine ljubavi. I kao što su Židovi imali Savez s Bogom, tako je Haja saËinila unutar njega svoj savez s unukom.

Naginjala se nad nju, govorila joj oËima i pokretima.

Mislima. Nju je ona odabrala da bude svjedokinja ne samo nje same nego i jedne mnogo veÊe stvarnosti i istine u kojoj se ljudi ne bude kao zatoËenici laži i obmana.

Satima bi ležale zajedno na velikom krevetu kao na nekom otoku koji pluta usred oceana. Tjerala je Lior da zamišlja kako je dok je tu dan, negdje tamo noÊ, kako sunce, koje je tu tek izašlo, na drugom kraju svijeta zalazi i gubi se u valovima mora pretvarajuÊi se u crvenoljubiËastu kuglu koja naglo propada kroz oblake i nestaje na dnu voda. Uvjeravala ju je da se ne mora bojati, da Êe sve biti u redu i da Êe sunce ponovno izaÊi.

Onda bi ustala, stajala uz rub kreveta i rekla: “Zatvori oËi.” I Lior bi ih zatvorila, spokojna i sigurna, i slušale bi glazbu, a onda bi Haja podizala ruke i Lior bi pritom osjeÊala trnce po cijelom tijelu.

U tom Ëudnom obredu Haja bi je snagom svojih misli uzdizala i ljuljala u kozmiËkoj mreži kao što se ljulja kozmiËko dijete. Pa bi nakon nekog vremena rekla: “Gotovo je.” Stišavala bi glazbu, tonovi su bivali sve tiši, gubili se, dok ne bi potpuno nestali, išËeznuli baš kao i taj Ëarobni trenutak opuštenosti i smirenosti u kojem je bila uzdignuta visoko u Nebo, visoko.

“Umorna sam”, rekla je odjednom Haja, “iscrpljena.”

Nevoljko, Lior bi se dizala s ležaja. Sve je opet bilo obiËno, suviše obiËno. Nije joj se svialo, ali bez nje nije imala izbora, niti je znala sama putovati Ëudesnim plavim pro- 18 -

stranstvima. Kutijica znanja o drugim svjetovima bila je tog trena zatvorena. Vidjevši Liorino razoËarano lice, utješila bi je rijeËima “Nismo bile same, vidjela sam obris aneoskih krila.”

Poravnala bi plahte, prekrivaËe, nježno potapšala jastuËiÊe. Nakon toga bi dugo polijevala ruke vodom koja je tekla preko prstiju i Hajine narukvice od mjeseËeva kamena koji je tajanstveno svjetlucao s njezine ruke mlijeËnobijelim sjajem.

Lior je bila duboko uvjerena da je ona te kamenËiÊe sakupila hodajuÊi noÊu tajanstvenim svemirskim prostranstvima, nježno i polako otkidajuÊi ih s kruna svjetlosnih biljaka.

U kupaonici ispod stola Haja je imala torbu punu razliËitih ogrlica i narukvica od raznobojnih minerala, ukrasa i privjesaka s Davidovom zvijezdom i bez nje. I Ëinilo joj se da je može vidjeti kako ubire i trusi negdje daleko te blistave plodove i kako sjedi utonula u misli na kori mjeseËeva kamena pa ih pažljivo stavlja u svoju baršunastu, meku vreÊicu kako se ne bi oštetili. I onda neko vrijeme sjedi zamišljena skupljenih nogu, bradu je na njih naslonila i pita se kamo sad da krene. I djeluje malo tužno i malo osamljeno kao da se koleba da li da tu ostane ili da se uputi k Zemlji. I vraÊa se, tko Êe ga znati da li zbog Ade ili zbog nje, ili nekog treÊeg, ne može je to pitati.

“Bako, gladna sam”, kaže joj dok Haja ruËnikom briše kapljice s ogrlice od mjeseËeva kamena. Uvjerena je da Lior previše jede. “To ti je zato što ne vježbaš jogu.”

Haja joj usput priËa da je prvi put u životu shvatila pravo znaËenje židovskog obrednog kupališta kada je jednog ljeta odlazila ranom zorom na obalu mora i vježbala jogu u vrijeme dok se dan tek stidljivo raao, u vremenu u kojem su obrisi oblaka još bili u izmaglici, a galebovi se mirno ljuljali na Ëamcima ËekajuÊi strpljivo - 19 -

na vjetar, na trenutak kada Êe raširiti krila i kružiti iznad mora i ljudi.

Udisala je mirise zatvorenih oËiju, prepoznajuÊi dah vrijeska, smilja i ružmarina, istezala se, mijenjala asane, pomiËuÊi tijelo u daljinu i visinu.

PodižuÊi glavu, Ëinilo joj se da plovi modrinom vode, kroz koju su bliještali kamenËiÊi. »inilo se da iz tih dubina do nje dopire glas: “Umiri se kao što se vode umire kada ih prekriju kristali. I Ëekaj u tišini da tu modrinu i bjelinu svjetlom ponovno pokrenem. Tada i ti kreni, oboružana strpljenjem i rijeËima koje Êu te nauËiti i koje Êe ponirati u ljudska srca kao kamenËiÊi koje si bacala u vodu i Ja ih prihvatio i morima nosio. I vratio ti sve tvoje krugove.”

I kao što se Ëovjek uronjen u obredne vode ponovno raa oËišÊen i proËišÊen, tako se i ona raala iznova svakoga jutra na obali mora, drugaËija i obnovljena.

Mikve, ta posljednja nit koja veže Ëovjeka s Edenom i vodama oËišÊenja. Možda je baš rabin Nahman govorio da se svakoga dana, baš svakoga, iznova raamo. Haja je prihvatila tu moguÊnost kao što iz veda uËe jogini o jedinstvenom polju svijesti koje prožima i oplahuje sve stvoreno vežuÊi dušu Ëovjeka s njegovim Stvoriteljem.

Dok se Haja s unukom upuÊuje prema kuhinji, zapleÊe se i sapleÊe o uspomene stojeÊi odjednom na krovu ašrama u Južnoj Indiji okružena nepreglednim prostranstvima kokosovih oraha i udarcima valova koji do nje dopiru s obale Arapskog mora.

Njezine oËi poËinju rašËlanjivati prizor koji se sada u njezinoj svijesti polako odmotava tražeÊi cjelinu. I vidi u daljini Ëovjeka koji stoji na jednoj nozi, vidi tu nepomiËnu skulpturu koja je te zore odnekud stigla na obalu, baš kao što je i ona stigla s neke daleke i njemu nepoznate obale.

Kao da su na dvjema razliËitim toËkama svijeta istovremeno poželjeli doÊi na isto mjesto i pozdraviti sunce.

- 20 -

U njoj još tuku valovi koji se razbijaju o obalu razlijevajuÊi se pjenom koja brzo nestaje u pijesku, u vlažnim i oku nevidljivim dubinama. I sada joj se zvukom vraÊaju iz tople tame. Haja i nepoznati Ëovjek, svatko za sebe stoji nepomiËan na svojoj strani. Bijela jogini sa Zapada i tamnoputi Ëovjek s juga Indije, zateËeni i na tren zatoËeni na istom djeliÊu nebeskog kotaËa koji se sporo okreÊe.

Dok se još rukama drže za njega, osjeÊaju da samo njihova fiziËka snaga neÊe biti dovoljna da zajedno izdrže tu vrtnju.

Aneli Hajoti tu su nemoÊni, ali osluškuju, jer netko se penje kokosovim stablom i pjeva “Om, šanti, šanti.” “Šalom”, odgovara Haja.

I odjednom se sjeÊa kako se danima spremala i pripremala s prijateljicom na putovanje u Indiju, gomilajuÊi u kutu sobe stvari koje bi joj mogle zatrebati i koje nije smjela zaboraviti, od maramica za dezinfekciju do razliËitih vodiËa i praktiËnih uputa prijateljâ i poznanikâ koji su veÊ više puta bili u Indiji. No samo tri dana prije odlaska na putovanje njezina se prijateljica iznenada teško razboljela i završila u bolnici.

Uz nešto oËajnih uzvika muke i zaprepaštenja ipak je na kraju odluËila sama otputovati, samo se u njoj i oko nje zgusnuo strah pred nepoznatim i neprekidno se pribojavala da bi se negdje tamo u Indiji mogla izgubiti i zagubiti. »inilo se da od tjeskobe više ne može disati, a onda se ujutro uoËi odlaska probudila odjednom savršeno mirna, jer se noÊu u njoj usidrila poruka “Ti moraš sama pronaÊi svoj put kuÊi.” Malo ju je ipak zbunjivala. “Indija, zar je to moja kuÊa, kako je to moguÊe”, pitala se trpajuÊi sve one sitnice i krupnice koje je nakupila u kutu sobe u jedan kovËeg.

Poruka je sve to vrijeme ostajala u njoj snažna kao novo središte nje same iznikla noÊu poput egzotiËnog cvi- 21 -

jeta, neoËekivanog novoroenog jastva kojem zapravo još ne zna ime ni odakle se u nju usadilo. Ali taj je cvijet bio tu, Ëinio je mirnom kao što Ëovjek može odjednom postati miran pred sudbinom koju više ne može promijeniti i zamijeniti. I sada je željela što prije otiÊi od kuÊe, pretražujuÊi rukama svoj prsluk s bezbroj džepova, veÊih i manjih, gdje su joj leÊe, gdje objektivi, gdje novac, putovnica, njezina fotografska oprema, koja joj je obeÊavala da Êe napokon ostvariti svoj san i uspjeti uhvatiti, snimiti, usvojiti i osvojiti Ëudesne boje Indije o kojima veÊ godinama sanja zajedno s tamnocrvenom, koja se prije nego što sunce izae rastaËe u magliËastu zavjesu satkanu od neobiËnih božanstava koja joj nude pomoÊ i potiËu je da poe tamo kamo je naumila.

I Haja stoji još neko vrijeme na aerodromu u Frankfurtu, ali veÊ kozmiËki usisana u priËu koja je Ëeka na obali toplog mora, i uËini joj se u trenu da vidi svoje natikaËe kako se polako pomiËu na pijesku naprijed-natrag, nošene morskom pjenom, mareÊi u svakom dahu pomicanja samo za jedinstveno polje svijesti. A ono prati Haju dok ulazi u zrakoplov i tražeÊi u uskom prolazu svoje sjedalo zapravo se provlaËi kroz pukotinu prostora i vremena da bi srela bezimenog. A on u tom istom trenu izlazi iz jedne bolnice u Kollamu gdje je posjetio majku koja je ozlijedila ruku.

Prema njemu dolazi Ëovjek koji Ëita ljudima sudbinu iz dlana moleÊi ga da mu dopusti pogledati mu dlan i želeÊi u zamjenu za to nekoliko rupija. I mladiÊ to odbija, malo nadmeno, ne želi ispružiti dlan, nije mu do tih gluposti i proricanja. Tada ga Ëovjek pogleda u oËi i reËe mu: “Ovih dana srest Êeš ženu koja je strankinja i ona Êe te veoma voljeti.” Bezimeni se zaprepasti, jer je znao da jedna žena dolazi poslom u Indiju i obeÊao je prijatelju koji ima turistiËku agenciju da Êe joj pomoÊi u istraživanju mjestâ,

- 22 -

hramova, srušenih i nesrušenih sinagoga... Na to se lecne, postane nesiguran i zbunjen, izvadi iz džepa nekoliko novËiÊa i dade ih prosjaku.

Haja naglo zastaje, sudara se pred kuhinjskim vratima s Lior i smije se, njezina majka sjedi za stolom te ustrajno i pozorno Ëisti povrÊe za juhu, i smije se s njima. I dok je Haja gleda tako tihu i milu, preplavljuje je osjeÊaj neizmjerne ljubavi prema njoj. Ona je ta koja u svojoj jednostavnosti povezuje Nebo i Zemlju, ona je ta koja ismijava njih dvije kada pretjeraju s ludovanjem i vraÊa ih na Zemlju neozlijeene i nepovrijeene.

Iz samo njoj znanih razloga htjela je da se u duhovnom svijetu Lior raa iz bakina okrilja, jer Adina je ljubav bezgraniËna i nesebiËna i njome sve oko sebe kao svjetlosnim velom skuplja i Ëuva od svih zala. I upravo se zato Haja i Lior mogu pojavljivati, ali i nestajati s njezina vidika sve dok ih ona Ëeka i dovlaËi u stvarnost kada pretjeraju sa svojim putovanjima, lijeËi ih, iscjeljuje i zacjeljuje te ih opet šalje u daleka astralna prostranstva znajuÊi da se neÊe vratiti bez zvjezdanog praha, koji Êe i njoj darovati.

Haja hrska soËnu mladu mrkvicu i onako izmeu zalogaja kaže: “Sve je više vegetarijanaca koji jedu samo sirovo povrÊe.” No sama ne poseže za korijenom celera, samo gleda u njega, zna da nije baš sladak kao mrkva, ali Ada ga veÊ privlaËi k sebi, struže po njemu nožem i zapovjedi Lior: “Donesi hren, bit Êe i strugani celer s njim ukusan.”

Haja se okreÊe prema radiju i stišava ga. »ini se da na jedno uho ne Ëuje dobro, jer ili nešto krivo Ëuje ili stalno pita “Molim, što si rekla?” No kao što joj ne pada na pamet da hoda po kuÊi s naoËalama, tako joj ne pada na pamet da jednostavno objavi svima u kuÊi: “Govorite

- 23 -

glasnije i jasnije, ne Ëujem dobro.” Uostalom, svi to ionako znaju, ali je puštaju da glumi kako je mnogo mlaa nego što jest.

Ada za nju voli reÊi da se “pravi Tošo”. Taj Tošo veÊ je odavno nešto kao Ëlan najuže obitelji, toËnije, otkako je Ada vozila Lior u kolicima kao jednogodišnju bebu po BotaniËkom vrtu.

Dovezla ju je jednom u crvenim kišobran-kolicima do jezerca i, kako joj ne bi bilo dosadno, dograbila je nekoliko kamenËiÊa pa gaala njima žabe, koje bi se, iznenada pogoene, strmoglavljivale u vodu.

“BuÊ, buÊ”, vikala je Ada i onda su se obje smijale, ali odjednom se pojavio Ëuvar i poËeo Adu grditi. Ona je šutjela. Bilo joj je neugodno vidjevši da ima i širu publiku.

Nastavio ju je koriti, a kad ona i dalje nije ništa rekla, nije se branila ni opravdavala, rezignirano je zakljuËio: “Pravi se Tošo.” I pun prezira otišao.

Tako je Tošo zauvijek ostao s njima u kuÊi kao zagubljeni Ëlan obitelji kojeg su sasvim iznenada i neoËekivano pronašli u zagrebaËkom BotaniËkom vrtu.

U kuhinji im se pridružio Hagaj. Premda veÊ u zrelim godinama, zadržao je izgled mladiÊa, visokog i vitkog, i to u prvom redu zahvaljujuÊi ljubavi prema prirodi i strastvenom penjanju po stijenama. To ga nikada ne napušta, kao ni ljubav prema znanosti, posebno matematici, fizici i informatici. No kako su upravo ta podruËja ženskom dijelu obitelji više nego strana, Hagaj je u toj kuÊnoj tvravici državici neprikosnoveni kralj znanosti. Na vidiku, barem zasad, nema nikog tko bi ga u tome mogao naslijediti ili svrgnuti s trona.

Iz peÊnice se širi miris kruha, koji Adu u mislima vraÊa u kibuc Šar Hamaakim, kamo je stigla s roditeljima odmah nakon proglašenja države Izrael. Dobro se sjeÊa obavijesti koju je otac donio kuÊi iz Židovske opÊine i Ëitao s nje - 24 -

glasno da “oni koji to žele mogu se slobodno iseliti u Izrael i ponijeti sa sobom što žele”. Ratne godine, koje su tada, sreÊom, bile iza njih, nisu pamtili po drugom nego po odlascima, bježanju, skrivanju, vjeËnom strahu od ustašâ i nacistâ. Pamtili su ih, nažalost, po racijama, kamionima i vlakovima u koje su utrpavali Židove te ih vozili i razvozili po logorima smrti od Jasenovca i Jadovna do Auschwitza.

Ada vidi sebe u bijelim Ëarapama i kaputiÊu do koljena kako jednog poslijepodneva izlazi s roditeljima iz njihova prostranog stana Ëiji su prozori gledali na glavni gradski trg. Otac je drži za jednu ruku, majka za drugu. Nisu nosili nikakvu prtljagu. Hodala je izmeu njih, malo ukoËena od straha, ne zbog toga što su je danima uËili da se više ne odaziva na svoje ime, nego zbog toga što dijete svojim osjeÊajima, tim nepogrešivim ticalima i senzorima, više razumije što se dogaa nego što bi razumjelo podrobna objašnjavanja. Prije nego što su izašli iz stana, Haja je s njezina kaputiÊa strgnula žutu židovsku zvijezdu.

Nije ju više nosio ni otac, a majka je pogladila mjesto gdje je još tog jutra bila zašivena na reveru njezina kostima.

Gotovo sav novac koji su imali njezin otac Samuel dao je za krivotvorene dokumente, s kojima su prvo stigli do Italije, gdje su relativno mirno živjeli zajedno s mnogim drugim židovskim izbjeglicama u jednom talijanskom selu, a onda su, kada je Italija kapitulirala, danima i noÊima pješaËili prema švicarskoj granici. Kada su napokon stigli do granice, iznemogli, gladni i promrzli, graniËari su ih grubo htjeli vratiti natrag, zapravo u ruke nacistima, sve dok otac, bivši berlinski student, nije na savršenom njemaËkom rekao: “U bankama imamo novac, znam i brojeve raËuna.” I tako su ušli u Švicarsku, ali nevoljama nije bio kraj. Švicarske su vlasti Adu odvojile od roditelja, koji - 25 -

su kao izbjeglice po Ëitav dan radili u tvornici, a nju su smjestili u dom za djecu koja su dijelila sudbinu sliËnu njezinoj.

Svakoga jutra Ada se puna tjeskobe pitala hoÊe li ikada više vidjeti roditelje. Više nikome nije vjerovala i noÊima bi potajice plakala.

Jednom dnevno djecu su iz doma izvodili na šetnju da udahnu malo svježeg zraka. Bila je jesen, a Ada kao i druga djeca više gladna nego sita. Prolazili su uredno poredani u parove pored voÊnjaka s jabukama koje su na vjetru, veÊ prohladnom, padale na zemlju i ti mali židovski stradalnici trpali su ih u džepiÊe svojih otrcanih kaputiÊa na kojima je bio ispisan njihov ratni put. U njima su još bile prišivene etikete koje su tamo stavili krojaËi tko zna u kojim sve zemljama i gradovima Europe.

No kada su u povratku trebali uÊi u zgradu, hladnu i odbojnu, žena koja ih je izvela na zrak svakome je pretresla odjeÊu te je jabuke koje bi pronašla odluËno, s prezirom i gaenjem, bacala natrag na zemlju. Djeca se nisu usudila ni gledati za njima, tim dragocjenim malim plodovima koji su od ležanja na tlu mjestimice veÊ poËeli truliti. U zraku je samo ostala visjeti reËenica “Vi Židovi...” i tako nedovršena i nezavršena treperila im je nad glavama kao prijeteÊi crni golemi kišobran koji bi upraviteljica doma mogla svakoga trenutka zaklopiti i izbrisati ih iz te divne zemlje zelenih pašnjaka i neubranih jabuka.

Nitko od njih nije zaplakao, nitko se potužio. Uostalom, više nikog nije bilo u blizini da ih pomiluje i zagrli.

I tako tu u Švicarskoj nisu zapravo umirali od gladi, nego od nedostatka ljubavi. Ne, razmišljala je noÊu Ada, tu nije bilo mirisa voÊnjaka s rajskih polja svetih jabuka.

Kada je rat završio, sjedeÊi na podu teretnog vagona, Ada se s roditeljima vratila u Zagreb, grËevito se držeÊi za njih cijelim putem i usrdno ih sve vrijeme moleÊi da joj obeÊaju kako se više nikada neÊe razdvajati.

- 26 -

Manje poznati pojmovi i rijeËi

Adam ha rišon, hebr. ∑ prvi Adam Aron ha kodeš, hebr. ∑ Zavjetni kovËeg Asana ∑ položaj joge Bahir ∑ jedna od najvažnijih kabalistiËkih knjiga, dolazi od hebr. bahir, “svjetlost”, nastala 80. godine Baruh HaŠem, hebr. ∑ Blagoslovljeno Njegovo Ime Besamim, hebr. ∑ posudica u kojoj se drže mirisi Bešeret, hebr. ∑ braËni drug odreen Božjom providnosti Brit mila ∑ obrezivanje muškog djeteta osmog dana po roenju, stupanje u Abrahamov savez Dhota ∑ tkanina koju nose muškarci, omotanu oko struka do gležnjeva nogu El male rahamim, hebr. ∑ Bože samilosni Erec ∑ Izrael Hajoti ∑ živuÊi aneli Hamsa, hameš ∑ amulet koji služi zaštiti od zlih sila, ime dolazi od hebrejskog broja pet, ima oblik ruke s pet prstiju Indra ∑ vrhovni vladar bogova u vedska vremena Jain, hebr. ∑ vino Jaipur ∑ grad u Indiji poznat po ljepoti graevina i ružiËastom kamenu Jesod ∑ kabalistiËki pojam kojim se sve ujedinjuje, Nebo i zemlja, suprotnosti Kumbha-mela ∑ indijska svetkovina, spominje se u Mahabharati La kantika di la amor, ladino ∑ Pjesma o ljubavi

- 217 -

Maces ∑ beskvasni kruh Mahatapasvi Šri Kumarsvamiji ∑ duhovni uËitelj iz indijske države Karnatake, prenosio je tehnike meditacije, Šiva joge i prajer joge Maid iz Ladimira, jidiš ∑ djevojka iz Ladimira, poznata po tome što je nosila molitveni ogrtaË, bila je voa hasidske zajednice (1815.∑1892.)

Maim, hebr. ∑ voda Malhut ∑ kabalistiËki svijet kraljevstva Mea šearim, hebr. ∑ stotinu kapija, ali i Ëetvrt ortodoksnih Židova u Jeruzalemu Mikve ∑ židovsko obredno kupalište Minjan ∑ deset vjerski punoljetnih muškaraca, kvorum potreban za neke molitve, primjerice za kadiš Mirabai ∑ inidijska srednjovjekovna mistiËarka Namaste, južnoindijski jezik malajalam ∑ dobar dan Nefeš jehudi, hebr. ∑ židovska duša Oj va voj, jidiš ∑ židovski naËin jadikovanja Pastel ∑ sefardsko jelo od mljevenog mesa i tijesta Pašas di porus ∑ sefardsko židovsko jelo, odresci od poriluka i mljevenog mesa Pesah ∑ blagdan slobode i izbavljenja iz egipatskog ropstva, naziva se i blagdanom beskvasnih kruhova Purim ∑ židovski blagdan izbavljenja povezan s kraljicom Esterom, koja je spasila židovski narod od uništenja Purimspiel ∑ purimski igrokaz i zabava na kojoj se prikazuju dogaaji iz Knjige o Esteri; obiËaj je da se ljudi na taj blagdan kostimiraju Riši ∑ prosvijetljeni mudrac Sfirot’ ∑ kabalistiËki naziv za deset emanacija božanske energije koja povezuje sve koji su na Nebu i na Zemlji Sihmhat Tora ∑ židovski blagdan pod nazivom Radost Tore, završetak godišnjeg ciklusa Ëitanja Petoknjižja i poËetak novoga - 218 -

Šanti, sanskrt ∑ mir Štibel, jidiš ∑ soba u kojoj hasidi mole Tamil Nadu ∑ država u južnoj Indiji Tefilin ∑ molitveni pojasi s kutijicom za glavu i ruku u kojima su odlomci iz Petoknjižja Tišpil ∑ sefardski kolaË preliven slatkim preljevom od ukuhanog šeÊera Vos hert zich epes nei-es, jidiš ∑ što ima novo

- 219 -

Knjiga je objavljena uz potporu Savjeta za nacionalne manjine i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, ZaprešiÊ Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Zagreb Za nakladnike Sibila SerdareviÊ, Fraktura Ivo Goldstein, Bet Israel Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Fotografija na naslovnici ∂ Stanko AbadžiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-153-8 (Fraktura) ISBN 978-953-55524-2-0 (Bet Israel) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 222 -

- 223 -