Nevjerni otac

Nevjerni otac

NEVJERNI OTAC Antonio Scurati -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Najbolje doba naĹĄeg Ĺživota Dijete koje je sanjalo kraj svijeta

-2-

Antonio Scurati

Nevjerni otac prevela s talijanskog Ana Badurina

Fraktura -3-

Naslov izvornika Il padre infedele © 2013 by Antonio Scurati, All rights reserved Objavljeno prema sporazumu s The Italian Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-132-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1025255

-4-

Novim o훾evima koji se, razoru탑ani, u훾e raznje탑iti nad kolijevkom

-5-

-6-

Prolog

Jučer ujutro moja je žena u kuhinji iznenada briznula u plač. Bilo je točno deset. Znam to jer je zidna glazbena ura koju smo objesili točno kraj nape upravo otkucala vrijeme reproducirajući snimljeni pjev velikog djetlića. Jedinstven poj koji zvuči gotovo kao produljeni smijeh.

Točno u tom trenu, kao na dogovoren znak nepoznata redatelja, Giulia je briznula u grčevit plač. Nekoliko vrlo dugih sekunda bilo je posve besmisleno upitati je zašto. K tome, pazio sam da se suzdržim od toga. Moj um, koji se otprije kolebao između dvaju različitih ritmova što su ih ponudili plač i djetlić, odmah se potom opredijelio za ovaj drugi. Dakle uskladio sam se sa zvukom što ga kljun u obliku dlijeta proizvodi dok bubnja po sasušenim granama kako bi obilježio teritorij.

Giulia je u međuvremenu jecala ostajući bez zraka, što sam oduvijek smatrao isključivo dječjom povlasticom. Znate ono kad plaču sve dok im ne ponestane daha, zbog čega užasnute roditelje nakratko obuzme osjećaj krivnje? Takvim prestankom disanja više me puta ucjenjivala Anita, naša trogodišnja djevojčica, što sam smatrao embrionalnom i dobroćudnom inačicom demonstrativnog samoubojstva: svijet je – odnosno moja majka i moj otac – bio okrutan prema meni, pa ću mu se odužiti tvrdoglavo si oduzimajući plućni život gušenjem.

No Giulia je ozbiljna osoba, uvijek je bila ozbiljna, a ja sam je volio i zbog toga. Nažalost, nije glumila. Od nas dvoje ja sam -7-

onaj sklon dramatiziranju. Nakon još nekoliko trenutaka isprekidanog plača iscrpljeno je rekla: “Možda ne volim muškarce.”

Kuhinja se odjednom napunila. Zrak se natopio tolikim skrivenim značenjima, vjerojatno predodređenim da nikada u potpunosti ne odaju svoje tajne, da se činilo da više nema mjesta za nas dvoje. Jedva smo se kretali tom prostorijom nabijenom zagonetnim smislom naših života, a ja sam bio nepomičan, kako se preporučuje svakome tko se na otvorenome moru susretne s morskim psom. Pravio sam se da sam neživa tvar – plutača, šuplje deblo, olupina – kako bih ga odgovorio od smrtonosnog napada.

I ja sam počeo teško disati. Ne miči se, ne diši ako možeš, ponavljao sam si. Sad ti ne preostaje ništa drugo osim misliti.

Učinio sam to. Prvo što sam pomislio bilo je: hvala Bogu, napokon je progovorila. I druga misao donijela mi je veliko olakšanje: hvala Bogu, nisam ništa skrivio.

Naime činilo mi se da je posve jasno da me ženino priznanje, slično znaku križa što su ga u zagušljivom zraku naše kuhinje zvučnom žestinom pompozno ocrtale tek četiri riječi – “Možda ne volim muškarce” – kao oca oslobodilo svake krivnje za nevjeru. Prošle, sadašnje i buduće. Bio je to opći oprost. Tek mi je treća misao raspršila iluzije, zapitao sam se što je Giulia zapravo htjela reći. Dopustio sam si nekoliko pretpostavki.

Prva pretpostavka. Ako ne voli muškarce, voli li Giulia možda žene? Odmah sam je odbacio. I to ne zbog pogrešno shvaćenog muškog ponosa, nego zato što se ta romanska teza ne podudara s privatnim realizmom bračnih kriza. I ja ću jednom nastojati biti ozbiljan, stoga se neću uteći dramskom obratu. Pristat ću razračunati se s banalnom prozaičnošću svakodnevnog života koji od srca svijeta koji se dosađuje kapilarno teče u mnoštvo naših svakodnevnih nezadovoljstava.

-8-

Druga pretpostavka. Je li Giulia možda priznala da je mizantrop? Čovječanstvo joj nije po volji? I nju sam odmah odbacio.

Ozbiljnost, potrebna je ozbiljnost. A ne sarkastično samougađanje.

Ostavivši po strani i sarkazam – tu pandemičnu bolest suvremenog duha – napokon sam počeo imati razumijevanja za tu ženu koja plače u kuhinji, ženu koju sam nekoć volio i do koje će mi uvijek biti stalo. Tada sam ustao i pomilovao je. Pomilovao sam joj lice, kako to čine majke, a ne glavu, kako to čine očevi.

Ta me suosjećajna kretnja neposredno prosvijetlila i došao sam do odgovora na prethodno postavljeno pitanje: svojim suzama, sumnjom u sebe i generaliziranjem Giulia mi je jasno rekla da više ne voli muškarca koji sjedi pred njom u našoj kuhinji.

Ovog ovdje. Da, točno ovog ovdje. Kako da joj to zamjerim?

Bio je 30. rujna 2011. I dalje smo nosili ljetne majice kratkih rukava jer je sjeverni dio Italije još bio pod utjecajem područja afričkog niskog tlaka, predsjednik vlade bio je pod istragom zbog poticanja maloljetnice na prostituciju, a razlika između talijanske i njemačke kamatne stope na državne obveznice skočila je na pet stotina bodova. Za nekoliko minuta otkucat će jedanaest sati prijepodne, a velikog djetlića na brojčaniku naše zidne ure zamijenit će kukuvija.

Moja žena Giulia i ja tada smo se već poznavali osam godina, voljeli smo se sedam (točnije rečeno, ja sam nju volio sedam, ona mene šest godina), službeno smo bili zaručeni pet, u braku četiri godine, a tri smo godine bili majka i otac svojoj kćeri. No sada je sve uzalud. Sve se već dogodilo i nismo postigli svoj cilj. Kao muž i žena trebali smo još samo odlučiti hoćemo li živjeti ili umrijeti za nešto u što, u svakom slučaju, više ne vjerujemo.

-9-

- 10 -

Prvi dio

- 11 -

- 12 -

Odraslo doba

Bilo je devet sati sasvim običnog jutra s polovine devedesetih, a ja sam se pripremao obraniti diplomsku radnju iz filozofije.

Stajao sam u hodniku pet stotina godina stare zgrade, sa zebnjom čekao da profesor dođe, držeći u rukama golem svezak od šest stotina stranica uvezan u umjetnu kožu koji me stajao dvije i pol godine rada. Profesor je kasnio, ja sam čekao, iščekivanje je bilo zdušno poput molitve.

Odmah, još u brucoškim danima, zaljubio sam se u tog profesora estetike koji je u fakultetskom sivilu držao neustrašive i sanjarske kolegije o glavnim sustavima. Njihovi zvučni nazivi i dalje su odjekivali među oljuštenim zidovima tih starih dvorana: “Ljepota će nas spasiti”, “Nietzsche protiv Wagnera”, “Baudelaire, pjesnik modernoga doba”. Profesor je bio jedna od nada zapadnjačke filozofije, najmlađi sveučilišni profesor svoje generacije. No potom je, upravo kad sam ja ušao u orbitu njegove silazne zvijezde, sjajan znanstvenik presvukao svoj stari svlak poput zmije. Preobrazba ga je pretvorila u stalnog gosta televizijskih emisija. Velike teme europske kulture proteklog stoljeća pretresao je kako bi se izvježbao za razgovorne emisije u kasnovečernjim terminima. Unatoč tome ja sam i dalje bio odan toj svojoj prvoj ljubavi.

Profesor je najzad došao. Vukao se hodnikom obuzet više dosadom nego umorom. Bio je visok, trom, ispijen. Ćela mu je bila okrunjena pojasom duge, masne kose. Sustigao me. “Zamo- 13 -

lio sam te da napišeš uvod u kojem jasno i iscrpno sažimaš cijeli rad.” Filozof je srdito odmahivao glavom dok sam ja promatrao mjehuriće pljuvačke koji su mu se rasprskavali u kutovima usana.

Korak iza njega njegov je asistent kradom pratio što se događa.

Bio je još mlad, ali već pogrbljen, plah, podmukao, spletkar, rob svojega posla i ponosite, krute osrednjosti. U roku od nekoliko godina postat će dekan. Bio sam uvjeren da potrčko uživa u tom prizoru. Primijetio sam da trlja ruke sklopljene pod prsima kao da miluje zamišljena psića.

“Hajde, brzo”, zapovjedio mi je filozof praveći se ravnodušnim, “predloži tri pitanja koja ću ti postaviti na obrani.”

Napokon sam shvatio, bio sam primoran shvatiti. Moj idol nije pročitao nijedan od devetnaest tisuća dvije stotine redaka koje sam napisao. Ne, nikakva nas ljepota neće spasiti. Još nismo prešli prag sobe u kojoj ću diplomirati, ali već sam ušao u odraslo doba. Tada uza se nisam imao žena, samo nevažnih poznanica, usputnih ljubavnica, prolaznica. Vani je u međuvremenu počelo kišiti. U dvorištima je sipila bljutava kiša.

Nakon što sam obranio diplomski, izašao sam iz sobe: bilo je 9.45 ujutro, bio sam diplomirani filozof, a s druge strane starih fakultetskih zidina devedesete su svjetlucale mutnim sjajem poput prokrijumčarena dijamanta. Kraj stoljeća nije obećavao ništa, a to će obećanje i ispuniti.

Sada kad se gotovo dvadeset godina poslije prisjećam toga, moja tadašnja odluka čini mi se neizbježnom. Taman sam dobio mukotrpno stečenu diplomu iz filozofije braneći zastrašujuću tezu o smrti umjetnosti kod Hegela, a već sljedećeg trena počeo sam snositi posljedice te teze odlučivši se posvetiti kulinarskoj umjetnosti. Tu je završila moja filozofska pustolovina.

Naravno, kao sin šefa kuhinje koji me još kao dijete uputio u svoj zanat, bio sam predodređen za to, no nisam bio jedini koji je došao do tog zaključka: filozofija, slikarstvo i književnost - 14 -

u cijeloj su Europi prepuštali mjesto gastronomiji. Ubrzo ćemo kamo god se okrenemo ugledati nekoga tko reže kobasicu tvrdeći: “Ja stvaram kulturu!” Samo nekoliko godina prije ne bismo mogli ni zamisliti da će u dvoboju između Platona i poširanog jaja, pa makar tartufirana, kulturno vodstvo pripasti potonjem.

Pa ipak, bit će tako. Krajnji intelektualni užitak u kratkom će roku pokleknuti pred flanom od divljih artičoka i čulni će užitak beskrajnim promišljanjima postati uman. Nakon još nekoliko godina shvatit ćemo da smo siromašniji od svojih otaca, ali ni to neće preokrenuti trend. Narod će se s druge strane restoranskog stakla i dalje šopati brzom hranom i sanjati kunića na tatarski umjesto revolucije.

Ukratko, kad bolje razmislim, odlučivši se za gastronomiju umjesto za filozofiju, samo sam zaplivao u smjeru struje kraja tisućljeća.

Moram priznati da sam u želji da ovu priču ispričam ispočetka, odlučan vratiti se u vrijeme kad sam zakoračio u odraslo doba, doba koje je nagovijestilo oca i muža koji sam sada postao, iz ladice morao izvući fotoalbume.

Iz razdoblja studija čuvam samo dvije fotografije. Sada su obje preda mnom, na raspremljenu stolu mojeg pustog restorana.

Mirno plutaju na kraju radnog vremena, sparene i slične. Naime prikazuju isto mjesto premda fotografirano u različitom trenutku.

Na prvoj, većoj, profesionalnijoj fotografiji vidi se središnje dvorište stare Bolnice za uboge, zvane Ca’ Granda. Melankolična je, blago zastrta maglom, savršena u svojoj renesansnoj eleganciji.

Dao ju je sagraditi Francesco Sforza u znak zahvalnosti Bogu nakon što je osvojio Milansko Vojvodstvo, a projektirao ju je Filarete. Kamen temeljac svečano je položen 12. travnja 1456.

Dovršena je u narednim stoljećima zahvaljujući ostavštini milanskih građana. Tijekom Drugog svjetskog rata uništena je - 15 -

u bombardiranjima angloameričkih saveznika. Potom je obnovljena. Postala je sjedište sveučilišta.

Na stolu broj 3, smještenome u kutu, imam još jednu fotografiju okinutu u istome dvorištu. Ta druga slika blago je neizoštrena, strešena, amaterska, spaljena. Na njoj je mladić kojega slijede kolege dok upada na središnji travnjak glavnoga dvorišta strogo izoliranog živicom koju dotad nitko nije prešao. Studenti su upravo zauzeli sveučilište. Godina je 1990. Posljednje je to u dugom, umornom povijesnom nizu zauzimanja. Njihov prosvjedni pokret nazvan je “Pantera”. Negdje dolje u Laciju iz cirkusa je pobjegla pantera i dala se u bijeg. Mi smo ta pantera.

Premda prikazuju isto mjesto, dvije fotografije doimaju se posve drugačijima. Jedino što im je doista zajedničko jest Velascov toranj, veličanstven preokrenuti neboder sagrađen 1956. s podnožjem u zraku i vrhom na tlu u dijelu milanskog središta koji su također razorile bombe. Dok student s fotografije 1990. sa svojim kolegama veselo zaposjeda sveučilište upavši na zabranjeni travnjak, prevrnuti toranj na njih baca svoju sjenu. Kao skamenjena atomska gljiva. Mi smo Velascov toranj.

- 16 -

Antonio Scurati rođen je u Napulju 1969. godine. Gradeći znanstvenu karijeru na Državnom sveučilištu u Bergamu, počeo je predavati Teorije i tehnike televizijskog jezika. Od 2008. radi kao istraživač na milanskom IULM-u (Libera Università di Lingue e Comunicazione) te koordinira Studijskim centrom za jezik rata i nasilja. Predaje kao redoviti profesor u okviru Laboratorija za kreativno pisanje i Laboratorija za usmeno izražavanje i retoriku.

Kao uvodničar lista La Stampa napisao je eseje Guerra. Narrazioni e culture nella tradizione occidentale (2003., finalist za Premio Viareggio) i Televisioni di guerra (2003.). Nakladnička kuća Bompiani objavila je revidiranu verziju njegova prvog romana Il rumo­­re sordo della battaglia (2006.), eseje La letteratura dell’inesperienza (2006.) i Gli anni che non stiamo vivendo (2010.) te romane Il sopravvissuto (2005.), s kojim je autor pobijedio na 43. izdanju prestižnog Premio Campiello, Una storia romantic­­a (2007.), s ko­ jim je osvojio Premio SuperMondello, Dijete koje je sanjalo kraj svijeta (2009.), La seconda mezzanotte (2011.), Najbolje doba našeg života (2015.) te roman o Musoliniju M (2018.).

Dijete koje je sanjalo kraj svijeta bilo je 2009. u najužem izboru za Premio Strega.

Scuratijeva djela prevedena su u mnogim zemljama.

- 185 -

- 186 -

Ana Badurina odrasla je u Malom Lošinju. Nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počinje raditi kao profesorica talijanskog jezika, a zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog. U više navrata usavršavala se na tečajevima talijanskog jezika u Italiji. Zaposlena je kao lektorica na Odsjeku za ta­ lijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njezin prijevod ro­mana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura, 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih prijevoda talijanskog djela na strani jezik na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi 2012. godine. S talijanskog je između ostalih prevela romane F. Sorige, A. Scuratija, F. Melandri, R. Monaldi i F. Sortija, E. Ferrante, P. Cognettija, A. Pennacchija i G. Pressburgera. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Dru­štvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za knji­ževno prevođenje.

- 187 -

- 188 -

Sadržaj

Prolog 7 Prvi dio 11 Odraslo doba 13 Životinja nadomak sreće 17 U početku bijaše ženomrstvo 21 Raznolikost sireva 23 Nedjelje u samoći 29 Lososi 34 Skromna prostorija 37 Elipsa zajedničkog života 39 Drugi dio 43 Pioniri novoga svijeta 45 Djeca koja se smiju, očevi koji govore 52 Bdijenje nad oružjem 57 Neonsko svjetlo svijeta 61 Otimanje imena 68 Otpuštanja 72 Tre�i dio 75 Tiranski uspavljivači 77 Ono najstarije na svijetu 83 Demoni 86 - 189 -

Prva zvjezdica 89 Ženina šija 95 Drugi spol 98 Tajni život oca i kćeri 102 Demoni 108 Zapadnjački terminali 111 Četvrti dio 117 Crni lovac 119 Velika olakšanja i sitne tragedije 123 Demoni 128 Partizanska uspavanka 131 Proljetna ravnodnevica 137 Neprospavane noći 142 Sedmi dan stvaranja 147 Markirana djeca 153 Ultima Thule – nepoznata zemlja 157 Demoni 163 Kraj karnevala 165 Junak suvremenog doba 170 Što ostaje 174 Epilog 181 Zahvale 183 O autoru O prevoditeljici

185 187

- 190 -

- 191 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-132-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 192 -

- 193 -

Kada mu supruga Giullia, majka njihove trogodišnje kćeri, u suzama 30. rujna 2011. kaže “Možda ne volim muškarce”, glavni junak shvaća da je njihov brak, u krizi od rođenja djeteta, možda došao svome kraju. Antonio Scurati, jedan od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca, u ro­ manu Nevjerni otac, furioznoj ispovijedi u ich­formi, daje nam sliku propasti ljubavi i ideala, propasti jedne generacije kojoj je bilo nuđeno sve, a koja nije dobila ništa.

Nevjerni otac priča je o krizi srednjih godina, o braku, o djeci, o ljubavi, o sebičnosti, o kraju iluzija i kraju jednoga svijeta kakav su gradile generacije stasale nakon Drugo­ ga svjetskoga rata. Intimna je to ispovijest diplomiranog filozofa i kuhara koji vodi restoran naslijeđen od oca, sanjajući Michelinovu zvjezdicu. Priča je to čovjeka koji zna da život nije reklama, ali ga pokušava tako ži­ vjeti. Priča oca koji svojem djetetu, kojeg dobiva prekasno, želi ostvariti sve želje, iako zna da mu ostavlja svijet lošiji od onoga koji je sam dobio od svojega oca. Nevjerni otac pripovijeda priču o konačnoj i neumitnoj smrti Zapada, ali i nadi, koju svaki otac ima, da će ga se voljeno dijete sjećati po onim trenucima u kojima su bili bliski.

139,00 kn ISBN 978-953358132-3

9 789533 581323

- 194 www.fraktura.hr