Jorge i Demiรกn
Bucay O roditeljima i djeci
O roditeljima i djeci -1-
Knjige Jorgea Bucaya u izdanju Frakture: Put sreće Put suza Put susreta Put samoovisnosti Priče za razmišljanje 20 koraka prema naprijed Računaj na mene Voljeti se otvorenih očiju Ispričat ću ti priču
-2-
Jorge Bucay i Demián Bucay
O roditeljima i djeci Pribor za njegu temeljnog odnosa prevela sa španjolskog Željka Somun
Fraktura -3-
Naslov izvornika De padres e hijos Herramientas para cuidar un vínculo fundamental © 2015 by Demián Bucay & Jorge Bucay Prvo izdanje Editorial del Nuevo Extremo, S.A., Buenos Aires 2015. Objavljeno prema sporazumu s UnderCover Literary Agents © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-908-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 975908
-4-
Zahvale
Fabiani, prvoj čitateljici, nemilosrdnoj popravljačici teksta, neprocjenjivoj podršci, pacijentima koji su dopustili da se njihove priče objave u ovoj knjizi, Joséu Rehinu, kao i obično, Hugu Dvoskinu, velikodušnom u dijeljenju znanja i saznanja, mojoj djeci, pokusnim kunićima mojih promišljanja roditeljstva, koji silom prilika trpe posljedice mog neznanja o tome. D. B.
Svima njima, Claudiji i njezinoj krasnoj obitelji. J. B.
-5-
-6-
1. Što znači biti roditelj?
Nužno nasuprot dodatnog Budući da ćemo u knjizi govoriti o odnosu između roditelja i djece, bilo bi važno odrediti u čemu se sastoji taj odnos. Što znači biti roditelj? Što je bit te uloge? Što je to što nam omogućuje da za nekoga kažemo: “on je otac” ili “ona je majka”, a da za nekoga drugoga kažemo da to nije? Kako bismo odredili što je bit nečega, moramo razlikovati ono nužno (znači ono što ga upravo čini onim što jest) od onog dodatnoga (čega može i ne mora biti). Bolje ću to ilustrirati primjerom za koji će, u svrhu bolje povezanosti s našom temom, glavni akter biti moj mlađi sin. Dječak, anđelak zlaćanih uvojaka (nedvojbeno objektivna opaska!), mnogo prije no što je progovorio naučio je posezati za mobitelom, prinositi ga uhu i govoriti, kao da se javlja na poziv, “Molim.” Isprva je, dakako, isto tako uzimao i daljinski, po navljajući iste pokrete. Jasna stvar: crn, pravokutan predmet, više-manje veličine dlana, prekriven gum bićima s brojevima... Naravno, ubrzo je sam uvidio da je daljinski nešto drugo te ga je stao usmjeravati prema televizoru umjesto da ga prinosi uhu. No ono što - 11 -
najviše čudi jest činjenica da su mu nekako u to vrije me poklonili telefon-igračku Spidermana: taj maleni telefon je crven, manji od pravoga i ima preklop (u mojoj kući više nitko ne koristi mobitele s preklopom); međutim tek što ga je dohvatio, otvorio je preklop, pritisnuo gumbiće s brojevima, na što se javila zvo njava i glas, prislonio ga je na uho i savršeno priklad nom intonacijom rekao: “Molim.” Kako je dijete moglo znati da je to telefon? Očigledno je shvatio da ni crna boja, ni veličina dlana, ni gumbići s brojevima, ni pravokutnost ne čine nešto telefonom, ali ako zvoni i ispušta glas, onda je to to. Dakle: uočio je razliku između bitnog i dodatnog. I bio je u pravu: vidio sam telefone oblika nogometne lopte, i taktilne telefone bez gumbića, ali oni svi zvone i “govore”... jer upravo u tome i jest njihova “telefoničnost”. To jest njihova bit; sve ostalo – makar često i supostojalo – tek je do datno. Drugim riječima: ako ne ispušta “riiing” i ako se njime ne može razgovarati, žalim slučaj, ali to, u punom smislu riječi, uistinu nije telefon.
Što je onda nužno da bismo bili roditelji? Što nas to točno pretvara u roditelja? Kako bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, na neki ćemo se način poslužiti istom metodom “usporedbe” kojom se poslužio dječak iz priče da ustanovi što jest a što nije telefon, usprkos sličnostima. Godine 2010. prikazan je film pod naslovom The kids are all right (Djeca su dobro), u kojem se pojavljuju, kao stvoreni za naš primjer, lik koji djeluje kao otac ali to nije, i drugi lik koji ne djeluje kao otac ali ipak u punom smislu riječi to jest. U središtu priče je obitelj koju čini par, Nic i Jules, dvije žene koje su u braku, i koje imaju dvoje djece, Joni (djevojku od 18 godina) i Lazera (dječaka od 15 godina). - 12 -
Kako od samog početka saznajemo, djeca su začeta umjetnom oplodnjom pri čemu je (u oba slučaja) korištena sperma istog donatora (kako to već biva u filmskim zapletima). Lazer, koji proživljava adolescentsko doba u kojem se svi osjećamo pomalo izgubljeno pokušavajući otkriti tko smo, nagovori svoju sestru Joni da napravi ono što njemu zbog maloljetnosti nije dopušteno, da nazove agenciju za umjetnu oplodnju i da pokuša stupiti u kontakt s njihovim biološkim ocem. Joni, pod izgovorom “hajde, napravit ću to za tebe”, na koncu pristaje. Paul, donator sperme, pomalo je “nezreo” muškarac koji vozi motor i vodi neki improvizirani lokal organske hrane. U privatnom životu ide iz jedne površne veze u drugu, nikad se pretjerano ne vežući. Ipak, Jonin poziv pobudi njegovu znatiželju pa se odluči susresti s njima. Susret je na svakoga od braće djelovao drugačije, no za oboje je bio iznenađujuć. Lazer koji je imao veća očekivanja ne uspijeva pronaći dodirnih točaka s biološkim ocem, a Joni je na neki način osvojena Paulovom “slobodnom” osobnošću. Jules i Nic saznaju da su njihova djeca upoznala biološkog oca pa ga i same odluče upoznati. Neko su vrijeme svi zbunjeni. Lazer vjeruje da bi u Paulu mogao naći onu muževnu stranu za koju smatra da mu nedostaje, Joni u susretu s njim kanalizira želju za istraživanjem svijeta izvan kruga njihovih majki, Nic osjeća kako je njezin autoritet poljuljan, a sam Paul zaključi kako je ovo prilika da se napokon smiri. Međutim na kraju ih Paul sve razočara (pa i samoga sebe) i postane sasvim jasno da nije na visini zadatka upravo zato što on nije otac te djece (makar i dijelili iste gene). Delikatan razgovor između Lazera i njega potkrijepit će taj zaključak: “Mogu te nešto pitati?” obrati mu se Lazer. “Svakako”, odgovori Paul. - 13 -
“Zašto si donirao spermu?” Strašno pitanje. Lako možemo zamisliti da ga je već dugo mučilo i da je upravo zato i tražio biološkog oca da ga to pita. Paul sve pokuša okrenuti na šalu: “Činilo mi se zabavnijim od doniranja krvi”, reče. Ali Lazeru nije smiješno, želi iskren odgovor. “Svidjela mi se pomisao da mogu nekome pomoći”, reče Paul, “ljudima koji žele imati djecu, a ne mogu...” Dobar pokušaj, ali Lazera nije uvjerio pa ga upita: “Koliko su ti platili?” “Zašto to želiš znati?” upita Paul. “Iz znatiželje”, reče Lazer. No pogađamo da nije riječ samo o znatiželji. Lazer, tipično adolescentski, pita: “Koliko vrijedim?” “Oba puta platili su mi po šezdeset dolara”, reče Paul. “Samo toliko?!” “Dobro”, ispriča se Paul, “tad je to za mene bilo puno. Uz inflaciju danas bi to bilo devedeset dolara...” Paulov odgovor, dakako, nije bio zadovoljavajuć. Lazer je pokušavao u biologiji pronaći odgovor na stotinu pitanja na koja geni ne mogu dati odgovor, samo bi srce to moglo. I Joni će pri rastanku imati poruku za Paula. Nije to bilo ni pitanje ni zahtjev, progovorili su osjećaji. Djevojka mu je rekla: “Voljela bih da si... bolji!” Bolji... Bolji što? Nesumnjivo: bolji otac!! Očekivanje koje Paul ne može ispuniti. Ne zato što je možda loša osoba. Više nalikuje osobi koja je izabrana na dužnost koju nije
- 14 -
sama odabrala i za koju nema nikakve kvalifikacije. Okolnosti su ga zatekle nespremna, bacile ga u žrvanj, naloživši mu: “Hajde, budi otac.” Nitko razuman, u stvarnom životu, ne bi mogao očekivati drugačiji ishod od ovakvog totalnog fijaska. Tu dolazimo do prvog zaključka: Činjenica da djeca s roditeljima dijele genetički materijal, drugim riječima, da su “iste krvi”, nesumnjivo je važna činjenica glede očinstva ili materinstva (postoje testovi za utvrđivanje postotka zajedničkih DNK koji se koriste kako bi se ta činjenica pravno utvrdila). Ali pozor, to što je važna ne znači ujedno da je i neophodna ili dovoljna. Dakle biološka povezanost ne čini nas ocem ili majkom, i dodali bismo, nepostojanje te povezanosti ne sprječava nas da to budemo. Ako nije u kromosomima, gdje li je onda bit roditeljstva? Vratimo se filmu i zapitajmo se, ma koliko to nalikovalo čisto intelektualnoj ekshibiciji: tko je otac te djece? Prvi odgovor, da je njihov otac Paul, budući da je pri donio polovicom genetičkog materijala od kojeg su građeni, već smo odbacili budući da smatramo kako taj uvjet nije presudan. Drugi odgovor bio bi da ta djeca jednostavno ne maju oca. Ali, film poriče taj odgovor već samim na slovom, Djeca su dobro. Zar možda nije jasno da je djeci za dobar psihološki razvoj potrebna figura maj ke, isto kao i figura oca? Želi li nam film poručiti da djeca mogu “biti dobro” čak i ako uopće nemaju oca? Siguran sam da ne. Oni koji su gledali film, kao i oni koji će ga gledati nakon što ovo pročitaju, lako će
- 15 -
prepoznati tko svakodnevno vrši ulogu oca: to je Nic, jedna od njihove dvije majke. Ona svaki dan odlazi na posao, pruža financijsku sigurnost obitelji, stroža je s djecom glede postavljanja granica, pokušava im ugraditi obiteljske moralne vrijednosti, ona sjedi na čelu stola..., ukratko, ona strasno i s puno ljubavi pre uzima i vrši ulogu oca (koji je, istina, prilično “kla sičnog” i arhetipskog karaktera, ali koji je ipak otac). Ideja filma ne zasniva se na pretpostavci da je moguće “biti dobro” iako nemaš oca, već propituje činjenicu je li za ulogu oca nužno biti muško. Nic preuzima očin sku ulogu i stoga možemo reći da je otac iako je žena. Isto bi stoga vrijedilo i za ulogu majke: iako učestao, bitni preduvjet majčinstva nije činjenica da si žensko. Ovisno o situaciji, i muškarac može djetetu biti vrlo dobra majka.
Roditeljem se postaje Vjerujemo da nam takav način razmišljanja otkriva da biti otac ili majka znači na adekvatan način igrati određenu ulogu, i ništa više. Roditeljima postajemo samo onda kad djelujemo, razmišljamo i osjećamo se kao roditelji. Roditi dijete dakle nije samo po sebi dovoljno da postanemo roditelji, niti je sama ta činjenica dovoljna da bi nas djeca prepoznala kao roditelje. U privatnim krugovima uvijek kažem da biti otac ili majka podrazumijeva barem tri stvari: jedna je druš tveno uvjetovana, druga je definirana afektivnošću, a treća našim ponašanjem. Status roditelja, roditeljska ljubav i uloga roditelja. Te tri stvari nisu vječne (kako - 16 -
to često mislimo), i ne samo to, one uglavnom ne po činju i ne završavaju u isto vrijeme. Prisjećam se priča o Tarzanu, Edgara R. Burrou ghsa, priče o Mowgliju, dječaku iz Knjige o džungli, Rudyarda Kiplinga, i onih o mnogim drugim sličnim osobama koje je, kao siročad nakon smrti roditelja, usvojila neka životinja ili skupina životinja koja se o njima brine, hrani ih i štiti, ali koja ih i uči. Nisu to neke divlje dojilje, već je riječ o istinskim zamjenskim roditeljima bespomoćnog dječaka ili djevojčice o ko jima je već riječ. Ne poznajem osobe koje su odgojili majmuni ili vukovi, ali nije rijetkost naići na osobe kojima je ulo g u majke ili oca nadomjestio netko sasvim stran obi telji, ponekad čak i neka institucija. Poznavao sam čovjeka čija se biološka majka nije mogla za njega bri nuti pa ga je ostavila na brizi tetke koja se već brinula za priličan broj djece i koja ga isto tako nije mogla prihvatiti kao sina. Prema onome što je sam naveo tijekom terapije, odmalena je svakodnevno odlazio u nogometni klub u blizini kuće, provodeći tamo ve ćinu vremena, uobičajilo se da tamo ostane ručati sa zaposlenicima i da provodi sate u razgovoru s brojnim posjetiteljima kluba. Nimalo ne sumnjam da je kao odrasla osoba prema tom klubu osjećao odanost i za hvalnost vrlo slične onima koje ostali osjećaju za maj ku... Taj osjećaj nije tako teško razumjeti ako pročitate njegovu priču, ali vanjskom promatraču nemoguće je tu povezanost istinski shvatiti. Taj čovjek je uistinu, između ostaloga, na terapiju dolazio i zato što je veći dio dana provodio raspravljajući sa suprugom koja je bila pomalo ljubomorna na svu pažnju i vrijeme koje - 17 -
je posvećivao svojoj voljenoj instituciji (pa da..., ništa čudno da prije ili poslije čovjek dođe u sukob s punicom!).
Sve što smo dosad rekli mogli bismo sažeti u jednostavan zaključak da su roditelji osobe koje su te odgojile, ali to ne bi bilo sasvim točno ili bi u najmanju ruku bilo nepotpuno. Valja tome pridodati svjesnu i samostalnu odluku da se brinu za svoje dijete. Da bude jasno, prema našem shvaćanju roditelji nisu oni koji su te samo hranili, odijevali, štitili, pazili i obrazovali, već oni koji su ponajprije donijeli odluku da će to činiti: “Ovo je moj sin, ovo je moja kći, i brinut ću se za njih, uz sve što ta briga podrazumijeva.” Ovdje vrijedi napomenuti da je taj poduhvat, taj svjesni čin usvajanja nužan, pogotovo ako je riječ o biološkom djetetu. namjeravate li biti pravi otac ili prava majka, neophodno je da usvojite vlastitu djecu. Ma kako antipatično zvučalo, ma koliko bilo u suprotnosti sa svime što je većina nas naučila i poučavala, mi čvrsto vjerujemo da smo svi usvojena djeca. Držimo bespogovornim da su nas u nekom trenutku našeg zajedničkog života, naša majka i naš otac, svatko za sebe i po svoj prilici ne istovremeno, odlučili prihvatiti kao svoje, kao produženje samoga sebe, kao dio sebe, kao tijelo svoga tijela. Ono što je svakako teže prihvatiti jest činjenica da nam ta odluka nije toliko “prirodna”, da se ne događa sama po sebi, niti se odvija automatski kao nužna posljedica začeća, rođenja i priznavanja djeteta. Za većinu žena to “usvajanje” dogodi se tijekom trudnoće, a kad nakon poroda dijete stigne u majčine ruke, ona je već imala vremena sasvim ga posvojiti. Za muškarca (ponavljamo, govorimo - 18 -
samo o većini i nikad o svima), taj je proces malo teži, možda zato što nema onaj intenzitet i kvalitetu doticaja s bebom koju daje trudnoća. U majčinom trbuhu muškarac ne osjeća dijete na isti način kao ona, ne čuje ga isto kao ona, nije u kontaktu s djetetom 24 sata, iz dana u dan, tijekom 40 tjedana trudnoće. Za “oca” je dijete, prilično dugo, tek zamisao koja polagano sazrijeva pa tako ni samo rođenje ne mijenja taj doživljaj. Prisjetimo se kako je u prvih mjeseci bebina života otac tek sjenka koja se povremeno približava s majkom. Novorođenče ima oči, ruke i osmjeh samo za majku, koja ga doji, koja s njim provodi najviše vremena, i koja mu jedina nudi mirise i okuse koji su mu poznati. Tako da muškarac uglavnom ostaje (ili je) pomalo isključen iz veze s djetetom (ili se sam iz nje isključuje), koliko zbog bioloških datosti, toliko i zbog kulturoloških navada. Pa iako, kako danas stoje stvari, tata obično traži aktivno uključivanje u toj fazi, kao da intuitivno pokušava potaknuti proces “usvajanja”, najveća odgovornost za uspjeh istog prvenstveno leži na majci. Upravo ona mora stvoriti potreban prostor i upravo ona zna kako to učiniti. Ako malo zatomi sebe i ustupi ponešto od glavne uloge, pospješit će jačanje veze između oca i djeteta. Moj prvi sin morao je nakon poroda provesti nekih sat vremena na odjelu neonatologije budući da se rodio tri tjedna prerano (moja supruga imala je problema s visokim tlakom) pa je njegovim plućima trebalo nešto više vremena i kisika da počnu normalno funk cionirati. Čim se rodio, medicinska sestra rekla mi je da pođem s njom dok je odnosila dijete na odjel i po dučavala me: “Ostat ćete ovdje i držati ga za ručicu dok se ne oporavi.” Poslušao sam, uglavnom zato što nisam znao što - 19 -
bih drugo mogao napraviti, a ne zato što sam mislio da baš tako treba biti. Ostao sam tamo, sam s tom bebom koja je svojom sitnom ručicom čvrsto obujmila moj prst, a ja sam je gledao i razmišljao: “Ajme! Pa to je moj sin...” ne skidajući pogled s njega i iznenađeno zaključio da ga ne poznajem: “Tko li je taj neznanac?” Nisam osjećao navalu ljubavi za koju sam pretpostav ljao da bi me trebala preplaviti. Priznajem da sam uistinu jedino želio vidjeti kako je moja supruga, koja je hitnim postupkom prošla carski rez; do te mjere da sam se odvažio upitati jednu od medicinskih sestara: “Mogu li nakratko izaći da vidim suprugu?” “Ne. Ona je dobro”, rekla mi je strogim glasom. “Vi ostajete ovdje.” “Ali...” zaustio sam, no dostajao je njezin pogled pun predbacivanja da shvatim kako tražim nešto ne moguće, i moralno neprihvatljivo. Nakon što sam tamo proveo tih sat vremena, a či nilo mi se kao da ih je bilo deset, držeći ručicu djeteta koje je svakim trenom sve više bivalo mojim sinom, ušao je neonatolog i pregledao ga. Nasmiješio mi se i rekao da se disanje stabiliziralo i da mogu otići do supruge. Kad sam ostavio dijete u naručju medicinske sestre i spremao se izaći iz sobe, iznenada me prožeo snažan osjećaj i potpuna sigurnost da je ovo dijete sad uistinu moj sin (uza sve što to podrazumijeva).
Nisu rijetki muškarci koji si u tim prvim trenucima teško predbacuju zbog činjenice da nisu preplavljeni snažnim osjećajem ljubavi za dijete, koju bi, podrazumijeva se, trebali osjećati, za koju im svi govore da bi je trebali osjećati, za koju su im njihovi vlastiti roditelji govorili da su je osjećali na dan njihova rođenja. - 20 -
Jorge Bucay rođen je 1949. u Buenos Airesu. U tom je gradu studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji. Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju. Njegove knjige, prevedene na dvadeset četiri jezika, postale su bestseleri u više od trideset zemalja. Trenutačno živi između Buenos Airesa i Málage. Otkad više ne radi kao terapeut, vrijeme provodi u dvjema omiljenim aktivnostima: čitanju i pisanju. Demián Bucay psihijatar je i psihoterapeut. Studirao je medicinu na Sveučilištu u Buenos Airesu, gdje je i specijalizirao psihijatriju. Ima doktorat iz Gestalt terapije, a izučio je i različite druge te rapeutske pristupe. Trenutačno se bavi privatnim individualnim savjetovanjem te savjetovanjem za parove i obitelj. Član je tima Gestalt udruge iz Buenos Airesa koja volonterski pruža svoje usluge široj zajednici. U Argentini i Meksiku drži predavanja i radionice na kojima se za potrebe učenja i razvoja koristi fikcionalnim predlošcima (književnošću i kinematografijom).
- 253 -
- 254 -
Željka Somun rođena je 1967. u Zagrebu, gdje živi i radi. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te francuski jezik i književnost. Književnim prevođenjem bavi se od 2000. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005. Sa španjolskog je prevela: Luis Sepúlveda, Yacaré, Dnevnik sen timentalnog ubojice, 2000., Luis Sepúlveda, Svijet na kraju svijeta, 2000., Juan Arias, Paulo Coelho: Ispovijest hodočasnika, 2001., Javier Marías, U boju sutra na me misli, 2005., Gabriel García Márquez, Sjećanje na moje tužne kurve, 2006., Roberto Bolaño, Čileanski nok turno, 2008., Ramón Díaz Eterovic, Druga želja, 2010., Félix J. Palma, Vremenska karta, 2012., Jorge Bucay, Priče za razmišljanje, Put samoovisnosti, 2013., Yuri Herrera, Balade o teškim vremenima, 2016., a s francuskog: Joël Dicker, Istina o Slučaju Harry Quebert, 2014. i Antonin Varenne, Dezerteri, 2017.
- 255 -
- 256 -
Sadržaj
Zahvale 5 Predgovor 7 1. Što znači biti roditelj? Nužno nasuprot dodatnog Roditeljem se postaje Pitanje odluke
11 11 16 23
2. Bezuvjetna ljubav 27 Najbolje i najgore 27 Zašto imati djecu? 29 Instinkt 30 Društvena očekivanja 31 Transcendencija 33 Pravi razlog... 34 Jedina ljubav 38 Nejednaka odgovornost 43 3. Dvojaka ljubav Idealizacija i razočaranje Ožiljci koji ostaju Neposlušnost i odvažnost Najbolje što su mogli
- 257 -
51 51 57 65 72
4. Nasljeđe “Vidno polje” Biti nečije dijete Biti dijete Nadmašiti roditelje Osporavanje roditelja Roditeljsko nasljeđe Biti ili ne biti (poput njih)
75 75 79 84 86 87 90 93
5. Odgoj 97 Nedostatnost roditelja 97 Zadatak odgoja 99 Smisao: sadržaji nasuprot vrijednostima 103 Pet tipova roditelja 106 Nemarni roditelji 107 Autoritarni roditelji 110 “Laissez faire” roditelji 113 Politički korektni roditelji 115 Dobri roditelji 119 Dva popisa 120 Ponašanje dobrih roditelja 127 Vrednovanje 127 Ukazivanje 129 Nuđenje pomoći 129 Što s mladima? 131 6. Primjer (roditelji kao uzor) Tri odgojne metode Primjer kao način prenošenja znanja Utjecaj naših vjerovanja Biološko nasljeđe ili utjecaj okoline
- 258 -
135 135 136 141 144
Slika roditelja Uspoređivanje s primjerom
147 151
7. Podučavanje (roditelji kao učitelji) 155 Poduka je svuda oko nas 155 Mogućnost suprotstavljanja 157 Nemogućnost prisile 158 NIK-strategija 164 Neposredne posljedice 166 Odgođene posljedice 168 “Napredak”: NISN, a ne NIK 169 8. Motivacija (roditelji kao vodiči) 173 Zašto ne slušaju? 173 Prava motivacija 178 Neka krivudanja 182 Posljedice vlastitih postupaka 186 Poteškoće u dopuštanju pogrešaka 191 Izrada strategija 192 Nekoliko riječi o granicama 197 Poticanje povoljnih učinaka 198 Svakodnevica 200 Pitanje rizika 201 Učenici dobroga 203 9. Želje i očekivanja Ono što jedni i drugi žele Bez žrtvovanja Sindrom dvostruke frustracije Ponuditi utjehu Očekivanja i ideali
- 259 -
205 205 207 210 214 216
10. Dovršeni posao 221 Posao roditelja je dovršen 221 Novi scenarij 224 Odrasla djeca 227 Put junaka 231 Stariji roditelji 236 Promjene odnosa 239 Nezatražena mišljenja 241 Pročišćavanje odnosa 243 Napokon... 244 Starost roditelja 245 Podmireni računi 247 Pogovor 249 Kazalo izvora 251 O autorima O prevoditeljici
253 255
- 260 -
- 261 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Grafička urednica Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Godina izdanja 2017., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-908-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 262 -
- 263 -
Jorge Bucay i Demián Bucay
O roditeljima i djeci Pribor za njegu temeljnog odnosa
Veza između roditelja i djece traje čitav život. Taj intimni i uvijek intenzivan odnos – kako u ljubavi tako i u sukobima – u ovoj nezaobilaznoj knjizi istražuju otac (koji je ujedno i djed) i sin (koji je ujedno i otac), proslavljeni argentinski psihoterapeuti Jorge i Demián Bucay. Što znači biti roditelj? Zašto se i za koga u roditeljstvo upuštamo te kako u njemu postajemo istinski uspješni? I kada to možemo reći da je naš posao gotov? Na ta i cijeli niz drugih složenih pitanja koja se dodiruju zadovoljstava i poteškoća, nasljeđa i odgoja – svega što nas na putu roditeljstva čeka – autori odgovaraju spajajući anegdote, znanje te bogato ljudsko i kliničko iskustvo. O roditeljima i djeci iznimno je mudra knjiga koja nas se tiče, djelo čije nam dubina i jednostavnost omogućuju da se za onaj jedan važni korak približimo svojemu djetetu, roditelju, sebi.
139,00 kn - 264 www.fraktura.hr