Oni su stvorili mir

promijeniti svijet?

uredio Serge Berstein

ONI SU STVORILI MIR

Versailleski mirovni ugovor viđen iz Francuske i iz drugih zemalja Oni su stvorili mir ur. Serge Berstein

U suradnji s povjesniÄ?arima: Leonard V. Smith, John Keiger, Sergio Romano, Toshio Takemoto, Gerd Krumeich

1

2

oni su stvorili mir

promijeniti svijet?

3

uredio Serge Berstein

Oni su stvorili mir Versailleski mirovni ugovor viđen iz Francuske i iz drugih zemalja U suradnji s povjesničarima: Leonard V. Smith, SAD; John Keiger, Ujedinjeno Kraljevstvo; Sergio Romano, Italija; Toshio Takemoto, Japan; Gerd Krumeich, Njemačka preveli s francuskog Ivo Goldstein i Vera Ana Goldstein

Fraktura

4

oni su stvorili mir

Naslov izvornika Ils ont fait la paix © Editions Les Arènes, Paris, 2018. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ivo Goldstein, Vera Ana Goldstein i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-149-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1033697

mir! ali kakav?

21

prvo poglavlje

Mir! Ali kakav?

Kada je u siječnju 1919. počinjala mirovna konferencija (prethodno je francuski premijer Georges Clemenceau od svojih neodlučnih partnera tražio da se ona održi upravo u Francuskoj), nitko se nije usudio predvidjeti njezine rezultate. Mnogi akteri međunarodne politike pohrlili su u francuski glavni grad.

Ciljevi koje su na konferenciji htjeli postići bili su vrlo različiti, no najčešće suprotstavljeni. U Europi je trebalo povući nove granice, odlučiti o sudbini poraženih zemalja i njihovih kolonija, stvoriti ekonomski održive nove teritorijalne cjeline te razriješiti nerazmrsiv problem plaćanja ratne odštete pobjednicima. Nadalje, bilo je potrebno obavljati neke poslove umjesto Rusije čija je budućnost i dalje bila neizvjesna. Naposljetku, htjelo se izvući korist iz situacije koja se činila kao računanje kvadrature kruga, pogotovo ako načela kojih su se pregovarači držali u svom poslu sami sudionici konferencije konsenzualno uopće nisu prihvatili.

22

oni su stvorili mir

Američki zahtjevi: Četrnaest točaka za pravedne i moralne odnose Njemačka najava neograničenog podmorničkog rata u veljači 1917. ugrozila je plodnu američku trgovinu sa zemljama Antante. SAD nije imao izbora – morao je ući u Veliki rat. Međutim predsjednik Woodrow Wilson preuzeo je misiju da američko sudjelovanje u ratu pretvori u svjetski križarski rat uime moralnih načela. Dana 30. svibnja 1917., na nacionalnom vojnom groblju u Arlingtonu, u Virginiji, održao je govor u kojem je tadašnji rat ocijenio “američkim” upravo zbog njegova univerzalnog karaktera: U određenom smislu Veliki rat u koji smo ušli zapravo je američki rat, jer se vodi za obranu američke časti i prava.

No pritom je još jedna stvar mnogo važnija – to je svjetski rat. To je rat onih ljudi koji prije svega vole slobodu pa će se zbog toga Amerika uzdići do još većih visina i pokazati većom nego što je ikad bila.

U siječnju 1918. godine Wilson je počeo raditi na svojim idejama o stvaranju poslijeratnog svijeta, koje su poslije postale poznate pod imenom Četrnaest točaka. Kao jedini sveučilišni profesor koji je postao predsjednik SAD-a, Woodrow Wilson pridavao je važnost ideji kao takvoj. Bio je i eminentan vladin stručnjak, potom rektor sveučilišta Princeton. Njegove političke i vjerske ideje, međusobno usko povezane, proizlazile su iz njegove pripadnosti prezbiterijanskoj crkvi, američko-škotskom ogranku kalvinizma. Wilson je, naravno, vjerovao da će “pakt” preoblikovati poslijeratni svijet. “Pakt”, termin koji bi se na hrvatski najbolje moglo prevesti kao “sporazum o savezu” – nije uobiča-

mir! ali kakav?

23

jen izraz američke diplomacije prije ili nakon Wilsona.1 Taj po­jam odražava kalvinističku brigu za zajednicu. Slobodni i odgovorni ljudi polažu svetu prisegu, neopozivu, oni se međusobno zavjetuju pri čemu im je Bog svjedok. Židovi su po Bibliji postali narod temeljem saveza s Bogom. Isto tako, hodočasnici su u Massachusettsu 1620. uglavili prvi od mnogih paktova iz kojih je nastao američki narod. Sporazum koji je osmislio Wilson je novi sporazum, utemeljen na zakonu i univerzalan, kojim se ne završava samo svjetski rat, nego i sam fenomen rata, i to zauvijek.

Georges Clemenceau je dao znamenitu izjavu: “Četrnaest točaka? Dragi Bog ih nije dao više od deset”, što je bila aluzija na Bibliju – prilično rijetka od strane jednog antiklerikalca ka­ kav je bio Tigar (Clemenceauov nadimak) – odnosno na deset zapovijedi. Više je puta Clemenceau isticao kako su razgovori s Wilsonom izgledali kao razgovori s Isusom Kristom. Međutim Clemenceau je znao da Četrnaest točaka sadrži mnogo više od svetačkih poruka. Neki detalji uopće nisu bili sporni, čak i ako su se mogli primijeniti samo u slučaju vojne pobjede Saveznika: Nijemci moraju evakuirati Belgiju i vratiti joj njezin suverenitet (Točka VII.).2 Dužni su napustiti okupirane dijelove Francuske, uključujući Alsace i Lorraine, te se iskupiti za nepravdu “koja

U engleskom izvorniku Wilsonovih Četrnaest točaka: covenant. (Op. ur.).

Točka VII. Belgija. Cijeli je svijet suglasan da se ona treba evakuirati i obnoviti bez ikakva pokušaja da se ograniči njezin suverenitet kako bi ona ravnopravno sudjelovala u poslovima zajedno s drugim slobodnim narodima. Niti jedan drugi čin neće poslužiti kao ovaj kako bi se vratilo povjerenje među narodima temeljem zakona po kojima su njihove države osnovane i na način kako su dogovorile međusobne odnose. Bez ovakvih spasonosnih pothvata cijela struktura i valjanost svih međunarodnih zakona bit će zauvijek oslabljena.

1

2

24

oni su stvorili mir

je ugrožavala mir u svijetu gotovo 50 godina” (Točka VIII.).3 Točka I., s pozivom da “mirovni sporazumi budu javni, da se sklapaju na transparentan način” teži okončanju starog svijeta i tajne diplomacije. 4 Točka III. je povratak slobodnoj trgovini, kakva je postojala na vrhuncu ekonomskog liberalizma u 19. stoljeću.5

O napetostima koje se mogu predvidjeti Druge su točke djelovale proturječnima same po sebi: Točka V. pozivala je na “slobodan dogovor, u duhu otvorenosti i apsolutno nepristran, o svim kolonijalnim pitanjima”, pri čemu bi se na jednak način pravično vagao interes kolonizatora kao i onih koji su bili kolonizirani.6 No, u svijetu u kojem još nije bilo antikolonijalnih pokreta, kako pomiriti te interese? Ako

Točka VIII. Čitav teritorij Francuske ima biti oslobođen i Francuskoj se imaju vratiti zauzete pokrajine. Prema Francuskoj je Pruska 1871. napravila nepravdu u pogledu Alsace-Lorrainea, što je ugrožavalo mir u svijetu gotovo 50 godina, stoga i taj teritorij valja vratiti, kako bi mir, još jednom, bio zajamčen u interesu svih.

4 Točka I. Ugovori o miru trebaju se sklapati javno i poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će uvijek raditi javno, pred očima svih.

5 Točka III. Ukidanje, koliko je god to moguće, svih ekonomskih zapreka i uspostava jednakih uvjeta trgovine između svih država koje su odane miru i udružene radi njegovog očuvanja.

6 Točka V. Slobodan dogovor, u duhu otvorenosti i apsolutno nepristran, o svim kolonijalnim pitanjima, zasnovan na striktnom principu koji vodi računa o svim aspektima suvereniteta, pri čemu interesi stanovništva moraju imati istu važnost kao i opravdani zahtjevi vlada, čija se utemeljenost ima utvrditi.

3

mir! ali kakav?

25

ih nije moguće pomiriti te ako svaka zainteresirana strana ima jednaku težinu, čiji će interesi prevladati? Točka IV. predviđa kontrolu naoružavanja, drugim riječima, “kako bi se naoružanje smanjilo do najnižeg opsega spojivoga sa sigurnošću zemlje”.7 No koja bi velika sila ikada priznala da ima bombu ili metak više nego što joj je potrebno? “Sigurnost” koja bi obuhvatila samo jednu državu stvara izravnu opasnost za sigurnost druge.

Po točki XI. odnosi među balkanskim državama trebali su se srediti “na temelju povijesno utvrđenih linija pripadnosti i na­ rodnosti”.8 Međutim valjalo je pridodati da su razlike između povijesnih i etničkih granica u velikoj mjeri vodile prema ratu 1914. godine. Uostalom, kako prepoznati “sigurne” i “priznate” granice na području na kojem su etničke skupine nerazlučivo pomiješane već stoljećima?

Nadalje, Wilson je riskirao sukob sa svojim najbližim savez­ nicima. Kao najveća svjetska pomorska sila, Britanija nije sa simpatijama gledala na ideju o apsolutnoj slobodi plovidbe na moru (“izvan teritorijalnih voda”, Točka II.) koja nije u skladu s njezinom tradicionalnom politikom dominacije nad oceanima. Ispravljanjem talijanskih granica temeljem “jasno određene etničke granice” (Točka IX.) potrt će se obećanja Francuza i Britanaca koji su 1915. godine – kako bi Talijane nagovorili da uđu u rat na strani Antante – jamčili da će Italija dobiti habsbur­

Točka IV. Primjerena jamstva, dana i prihvaćena, kako bi se naoružanje smanjilo do najnižeg opsega spojivoga sa sigurnošću zemlje.

8 Točka XI. Rumunjska, Srbija i Crna Gora trebale bi biti evakuirane te se okupirana područja moraju vratiti. Srbija će dobiti slobodan i siguran pristup moru, a odnosi između različitih balkanskih zemalja trebaju se zasnivati na prijateljstvu sukladno savjetima velikih sila, a granice će biti iscrtane na temelju povijesno utvrđenih linija razgraničenja. Balkanske zemlje dobit će jamstva za političku i ekonomsku neovisnost i integritet svojih teritorija.

7

26

oni su stvorili mir

ške, albanske i osmanlijske teritorije u Južnom Tirolu, na istočnim obalama Jadrana i u Jonskom i Egejskom moru. Što se tiče Rusije, Wilson je ubrzo morao promijeniti svoj krajnji cilj. Zemlji, koja je toliko toga žrtvovala za svjetski rat, zbog čega je potonula prvo u revoluciju, potom i u građanski rat, trebalo je dati “bez zapreka ili problema neovisnost u njezi­ ­nu vlastitom političkom razvoju” (Točka VI.).9 Stoga je u srpnju 1918. Wilson odobrio slanje jedne manje američke jedinice u Sibir koja je, uz britanske, japanske i češke jedinice, u jednoj poluslužbenoj misiji trebala spriječiti Njemačku u tome da pro­ fitira iz kaosa koji se stvarao u vremenima nakon nedovršene revolucije. Boljševici su sumnjali, ne bez osnove, da je istinski zadatak te američke jedinice potkopati njihov režim i pomoći “bijelima” da se vrate na vlast. Suprotno raširenom mišljenju, termin “samoodređenje naroda” u Wilsonovu vokabularu nije nikad postojao. Narodima Austro-Ugarske, konstatira se neodređeno u Točki X.,10 valja “dati najširu mogućnost za autonomni razvoj”, ali pritom se nije uistinu razriješila dilema oko očuvanja ili raspada Habsburške Monarhije. Slično tome, točka XII. jamči neturskim narodima Osmanlijskog Carstva “nedvoj-

Točka VI. Evakuacija svih ruskih teritorija i rješavanje svih pitanja koja se tiču Rusije kako bi ona imala najbolju i najotvoreniju suradnju s drugim državama te kako bi ona samostalno odlučila, bez zapreka i problema o svome vlastitom političkom razvoju, kako bi osigurala iskren ulazak u Ligu naroda, temeljem odluka vlastitih institucija i vlastite volje. Nadalje, da joj se pruži sva pomoć koju treba i koju bi zatražila. Tretman dogovoren za Rusiju od strane prijateljskih država bit će u narednim mjesecima kamen kušnje njihove dobre volje i razumijevanja ruskih potreba, bez obzira na vlastite interese i njihovo nesebično suosjećanje.

10 Točka X. Narodima Austro-Ugarske kojima želimo zaštićeno i čuvano mjesto među narodima, valja dati najširu mogućnost za autonomni razvoj.

9

mir! ali kakav?

27

benu sigurnost egzistencije i bez prepreka za samostalan razvoj.”11 No turski teritoriji u užem smislu riječi trebaju očuvati “zajamčeni suverenitet”. Točka XIII. obećava, po prvi put od 18. stoljeća, nezavisnost Poljske, države koja će uključivati “te­ ritorije koje naseljava stanovništvo nedvojbeno poljsko.12 Obnovljenoj Poljskoj jamčit će se izlaz na more. I to bez pitanja o sudbini značajnog broja Nijemaca koji žive između srca “etničke” Poljske i mora.

Vjerovanje u izlazak iz rata “odozgo” Predsjednik Wilson je u siječnju 1918. znao da je pobjeda nad Njemačkom još vrlo daleko. On uopće nije dvojio o tome da je Njemačka bila odgovorna za rat u kolovozu 1914. godine, što je 1917. primoralo SAD da stupi u taj rat. No on nije izričito spominjao ratnu odštetu, štoviše, dao je izjavu koja je zabrinula njegove saveznike: “Mi uopće nismo ljubomorni zbog snage Njemačke”. “Njemačka, koja je pogriješila, mora biti kažnjena na način koji tek treba utvrditi”, no Wilson obvezuje SAD da rehabilitira Njemačku: “Mi samo želimo vidjeti Njemačku da

Točka XII. Siguran suverenitet bit će zajamčen turskim dijelovima današnjeg Osmanlijskog Carstva, ali i drugim narodima, koji se sada nalaze pod turskom vlašću, mora biti zajamčena nedvojbena sigurnost egzistencije, kao i uvjeti da se bez prepreka samostalno razvijaju. Dardaneli moraju biti stalno otvoreni tako da postoji slobodan prolaz za brodove i trgovinu svih naroda temeljem međunarodnih jamstava.

12 Točka XIII. Treba se osnovati neovisna poljska država. Ona mora uključiti teritorije koje naseljava stanovništvo nedvojbeno poljsko. Treba joj osigurati slobodan izlaz na more. Njezina politička i ekonomska neovisnost, kao i teritorijalni integritet, moraju biti zajamčeni međunarodnim dogovorom.

11

28

oni su stvorili mir

prihvati mjesto jednakog ranga među narodima svijeta – novog svijeta u kojem živimo danas – da bude dio vladajućeg poretka”.

Po svim prognozama, Njemačka se na kraju rata trebala pridružiti savezu novog svjetskog poretka.

Ovo posljednje (tj. nekakav savez) bilo je predviđeno Wilsonovom Točkom XIV.13 U njoj se ne koristi termin “Liga naroda”, nego se sugerira osnivanje “općeg saveza naroda” kako bi se pružila jamstva velikim i malim državama za njihovu “političku neovisnost i teritorijalni integritet”. Narodi će ugovoriti opći savez u kojem će se obvezati na međusobnu zaštitu i si­ gurnost. Oni će rješavati sporove mirnim putem, kao što su se američke države naučile raditi nakon Građanskog rata, čije su posljedice žestoko pogodile američki Jug, odakle je inače bio Wilson. Rekonstrukcija je tada omogućila da se ponovo stvori savez između Amerikanaca. A na temelju novog saveza naroda u svijetu obnovit će se budući mir.

Ideali koje promiče Wilson u svojih Četrnaest točaka ukazuju na najtrajniji aspekt svjetskog rata u američkoj povijesti – s dubokim posljedicama, na prvi pogled trajnim, na vanjsku politiku zemlje. Amerikanci su dugo mislili kako su “izabrani narod” i kako je SAD neka vrsta “obećane zemlje”. Međutim Wilson je, što je s jedne strane dobro, a s druge loše, uskrsnuo na svjetskoj sceni kalvinističku ideju američkog “slobodnog izbora”. Unatoč izolacionističkoj politici u međuratnom razdoblju, SAD će temeljem Wilsonove doktrine smatrati da ima

Točka XIV. Valja osnovati opći savez naroda prema posebnim paktovima, s ciljem davanja uzajamnih jamstava političke neovisnosti i teritorijalnog integriteta kako velikih tako i malih država.

13

mir! ali kakav?

29

posebnu odgovornost za preoblikovanje svijeta sukladno univerzalnim demokratskim vrijednostima.

Wilsonovi prijedlozi izgledaju kao utemeljiteljska povelja jednog novog svijeta, svijeta iz kojeg će rat biti protjeran, a rje­ šavanje sukoba prepušteno međunarodnoj organizaciji naroda.

Ti su prijedlozi pobudili velike nade u javnom mnijenju zaraćenih zemalja, osobito onih koje su izgubile rat i očekivale da će mir zaštititi njihove interese. A to je neumitno značilo suprotstaviti se stavu pobjedničkih zemalja koje su se željele oko­ristiti svojom pobjedom. No isto tako stoji da je, ukoliko Wilsonovih Četrnaest točaka pronosi visoke moralne ideale, “sveti egoizam” i dalje ostao alfa i omega europske diplomacije.

No pobjedničke su zemlje, u strahu da će morati prihvatiti Wilsonova načela dobre volje te o miru pregovarati na temelju Če­trnaest točaka, to učinile s implicitnom rezervom. Ona se sastojala u tome da su odredbe u Četrnaest točaka dovoljno neodređene te da otvaraju širok manevarski prostor kako bi se branili nacionalni interesi.

Francuski zahtjevi: zauvijek oslabiti Njemačku Za razliku od Wilsona, koji je ratne ciljeve jasno izložio u Če­ trnaest točaka, francuska vlada nikada tijekom rata nije pre­ cizirala te ciljeve. Zastupnici su u francuskom parlamentu od Georgesa Clemenceaua, premijera od studenog 1917. godine, zatražili da se Vlada izjasni o tome koji su joj ratni ciljevi, ali je on to rezolutno odbio. Smatrao je da naciji nema što drugo predložiti nego ratovanje do pobjede. Procjenjivao je da njegova politička linija treba ostati nejasna. Odlučio je biti jedini francuski glas u mirovnim pregovorima, a da o tome ne informira

30

oni su stvorili mir

parlament, što je prouzročilo gnjev zastupnika. Naime bio je svjestan da će različiti stavovi političkih snaga neizbježno dovesti do sukoba u parlamentu. Socijalistička i radikalna ljevica bila je sklona Wilsonovim idejama, parlamentarna većina, po­ litički centar i desnica htjeli su iz ratne pobjede izvući što je moguće veće koristi. Želeći imati odriješene ruke, a istovremeno i svjestan toga, suprotno većinskom javnom mnijenju u Francuskoj, da je Francuska pobijedila zahvaljujući podršci svojih saveznika, Clemenceau je znao da je potrebno napraviti kompromis i s jednima i s drugima.

No, sigurno je da je u Francuskoj postojao konsenzus o nekim ciljevima koje je, po mišljenju javnog mnijenja, kao i vlade, trebalo realizirati bez ikakve diskusije. Najočitiji je zahtjev po­­novno priključenje pokrajine Alsace-Lorraine koju je Njemačko Carstvo prisvojilo 1871. godine, kao što je i predviđeno u Točki VIII. Wilsonova programa.14 Osim toga, činilo se da je to pitanje bilo razriješeno i prije 18. siječnja 1919., kada je mirov­ ­na konferencija otvorena. Naime, nakon što su 8. i 9. prosinca 1918. predsjednik Raymond Poincaré i premijer Clemenceau trijumfalno dočekani u Alsaceu, njih su dvojica zaključili kako je plebiscit na kojem bi stanovništvo pokrajine trebalo iskazati podršku promjeni suvereniteta zapravo nepotreban. Također u skladu s Četrnaest točaka, Francuzi su podržali želje za nezavisnošću negermanskih naroda Austro-Ugarske, što je uključilo i njezinu razgradnju, a to je, uostalom, uglavnom i dogotovljeno početkom 1919. godine. Naposljetku, istaknut je zahtjev da Nje­ mačka plati odštetu kako bi se započelo s obnovom područja devastiranih tijekom rata: industrijskih i rudarskih područja

14

Vidi bilj. 3.

mir! ali kakav?

31

Pas-de-Calais i drugih područja na sjeveru, te Lorraine, gdje su gradovi, sela i infrastruktura bili uništeni. O svim tim pitanjima mišljenje je u Francuskoj bilo gotovo jednoglasno i nisu se očekivale teškoće u budućim pregovorima.

Pa ipak, to za Francusku nisu bili ključni zahtjevi. Mnogo su važnija bila jamstva sigurnosti u odnosu na Njemačku koja se smatrala agresivnom i osvetoljubivom i koja je dva puta, 1870. i 1914. godine, napala Francusku. Dakle francuski su dužnosnici, počevši od predsjednika Poincaréa i zapovjednika savezničkih vojski, maršala Focha, sa žaljenjem konstatirali kako je potpisivanje primirja bilo po njihovu mišljenju preuranjeno, jer je uskratilo saveznicima veliku pobjedu koju su zaslužili te je omogućilo Njemačkoj, koja nije poražena na vlastitom teritoriju da očuva netaknutom većinu svoje ekonomske moći. Naposljetku, u Francuskoj se činilo posve jasnim da Njemačka neće odustati od pripremanja svog uzvratnog udara i stoga je bilo važno da joj se oduzmu sredstva za takvo što. Teze o mogućem novom sukobu često su se od 1919. ponavljale i u tisku i u parlamentu. Nudila su se vrlo različita rješenja, no ona su imala jedan zajednički element: treba oslabiti Njemačku kako bi se izbjegle agresije u budućnosti. U nacionalističkim kru­govima često se spominjala razgradnja jedinstvene njemačke drža­­ve i stvaranje niza malih država, od kojih niti jedna ne bi bila u stanju potaknuti novi sukob. Maršal Foch je u jednom trenutku spomenuo ideju (a prihvatio ju je i Clemenceau) da se Njemačkoj oduzme suverenitet nad teritorijima na lijevoj obali Rajne koji su bili tradicionalna baza za pokretanje napada na Belgiju i Francusku.

Kako Francuska nije uspjela anektirati to područje, jer tako nešto nije mogla prihvatiti ni Velika Britanija (koja se bojala francuske prevage na kontinentu), a ni SAD (jer bi se to kosilo s načelom o samoodređenju), maršal Foch je za to područje

32

oni su stvorili mir

predvidio autonomiju pod stalnom kontrolom savezničkih vojski. Bio je to stav u suprotnosti s duhom Četrnaest točaka.

Talijanski zahtjevi: treba održati riječ danu saveznicima Kao i Francuska, i Italija je imala vitalne nacionalne interese koje je htjela obraniti na predstojećoj mirovnoj konferenciji.

Ona je relativno kasno ušla u rat – u svibnju 1915. godine – i to nakon teških pregovora s dva suprotstavljena tabora. Kada je Austro-Ugarska u srpnju 1914. Srbiji uputila ultimatum koji će dovesti do sukoba, Italija je bila članica Trojnog saveza, uz Austro-Ugarsku i Njemačku. No, Giovanni Giolitti, dugogodišnji premijer, prekinuo je tada putovanje u inozemstvu kako bi se hitno vratio u zemlju i podsjetio svoju vladu da Italija, kako nije bila konzultirana, nije ni na koji način obvezna uključiti se u rat na strani Austro-Ugarske. Giolittijev je stav prihvaćen, pa je tako vlada objavila kako će Italija biti neutralna.

U vladajućoj klasi – osim nekih značajnih izuzetaka, poput filozofa Benedetta Crocea – uvjerenje je bilo da zemlja ne može beskrajno ostati izvan sukoba. Izgledi da se sudjeluje u preraspodjeli moći, za što se znalo da će uslijediti nakon rata, bili su previše primamljivi. Pitanje je bilo koju stranu valja odabrati?

Nacionalisti i neki industrijski krugovi u prvo su vrijeme vjerovali da se valja prikloniti austrougarsko-njemačkom taboru.

Među njima je bio i Alberto Pollio, vrhovni zapovjednik oru­ žanih snaga. Tijekom karijere bio je vojni ataše u Beču i divio se autoritarnim režimima Habsburškog Carstva i njemačkog Reicha. On je bio taj koji je pregovarao s njemačkim glavnim stožerom o ugovoru kojim se predvidjelo slanje talijanskih

mir! ali kakav?

33

voj­nika na Rajnu u slučaju francuskog napada. No Pollio je 1. srpnja 1914. iznenada preminuo, a njegov nasljednik Luigi Cadorna bio je, čini se, spreman prihvatiti kakvu god odluku vlade, bez obzira na to što je, kao vrhovni zapovjednik, neosporno kontrolirao vojne operacije.

U isto vrijeme demokrati osuđuju militarističku kulturu Centralnih sila. Sve brojniji i bučniji, oni protiv Austro-Ugarske koriste stare argumente iz vremena Risorgimenta (“nasljedni neprijatelj”), što je imalo određen utjecaj na javnost. Tijekom 1914. i 1915. godine stvara se stranka koja zagovara rat, bliska Antanti, okupljajući pritom mnogo ljudi, ali isto toliko programa. Za nacionaliste, to je dobra prilika da zemlja okonča proces ujedinjavanja priključivanjem talijanskog govornog područja u južnoj Austriji. Za one koji su bili realističniji, ulazak u rat bio je cijena koja se trebala platiti kako bi se sjedilo za stolom za kojim se odvijaju mirovni pregovori. Za demokrate, bio je to rat liberalnih država protiv autoritarnih režima. Za revolucionarne sindikaliste (kojima tada pripada Benito Mussolini), bio je to žestok poticaj kojim će se srušiti klasni društveni poredak.

Sa svoje strane, Vlada je započela, više ili manje otvoreno, pregovore s obje strane. Njemačka je željela da Italija ostaje neutralna: poslala je u Rim bivšeg kancelara Otta von Bülowa, koji je mogao računati na prijateljstvo i suradnju Giovannija Giolittija, najautoritativnije osobe u talijanskoj vlasti koja je zastupala poziciju neutralnosti. Von Bülow je smatrao da je neutralnost u interesu Italije i da ona može dobiti mnogo i bez ulaska u rat. Vršio je snažan pritisak na svoju vladu u Berlinu kako bi ona povoljno odgovorila na talijanske zahtjeve. No to je zahtijevalo teritorijalne žrtve od Austro-Ugarske (Trento, Trst, Istra, dio Dalmacije). Beč je, usprkos njemačkom pritisku,

34

oni su stvorili mir

pružio snažan otpor ideji da dade ustupke zemlji koju je odu­ vijek smatrao potencijalnim neprijateljem. A kad je Habsburško Carstvo konačno i popustilo, to je učinilo tek djelomično i vrlo limitirano. U jednom je u priopćenju, u posljednjoj fazi pregovora, Beč obećao da će prepustiti Trentino sve do jezične granice, što bi značilo da Italija zaposjeda sve prostore zapadno od Soče. No, Trst bi postao slobodni carski grad, Italija bi morala platiti naknadu za stečene teritorije te bi morala obećati da neće potraživati nikakvu kompenzaciju ako Austro-Ugarska stekne nova područja na kraju rata.

Austrijski dokument datiran je 19. svibnjem 1915. godine.

Gotovo mjesec dana ranije, 26. travnja u Londonu, Italija je s Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom potpisala mnogo povoljniji ugovor. Zahvaljujući tim sporazumima, ona je nakon pobjede trebala dobiti teritorij od švicarskih Alpa do Kvarnera, što uključuje austrijski Tirol sve do prijevoja Brenner, područje Gorice i Trsta, Istru, priobalni pojas na istočnoj obali Jadrana, čak i dio Albanije. Iako je očigledno mnogo povoljnija od austrougarske ponude, njena realizacija značila je da se Italija mora vojno angažirati na strani Antante. Giolitti je znao da u parlamentu koji je izabran na izborima 1913. godine može računati na većinu koja neće izglasati povjerenje premijeru Antoniju Salandri i njegovom ministru vanjskih poslova Sidneyu So­nninu, ako oni budu planirali ući u rat. No kralj Vittorio Emanuele III. odobrio je Londonski ugovor, a Giolitti je bio isuviše privržen kralju da bi ga doveo u situaciju da mu prijeti abdikacija. Dana 21. svibnja 1915. parlament je prenio svoje ovlasti na vladu, a tri dana kasnije Italija je ušla u rat.

Giolitti se povukao u mirovinu, u svoje izborno uporište u Pijemontu. Reaktivirat će se u listopadu 1917., nakon sloma

mir! ali kakav?

35

fronte kod Kobarida, kako bi prisustvovao izvanrednoj sjednici parlamenta.

Londonski ugovor nije jedini sporazum koji su sile Antante potpisale o podjeli ratnog plijena. Dana 16. svibnja 1916. godine francuski diplomat François Georges-Picot i britanski diplomat Sir Mark Sykes sklopili su tajni sporazum o stvaranju dvije zone utjecaja u arapskim provincijama Osmanlijskog Carstva. Između 19. i 21. travnja 1917. Francuska i Velika Britanija potpisale su u St. Jean-de-Maurienne (u francuskoj Savoji) još jedan tajni sporazum kojim je Italiji obećana zona utjecaja na zapadnoj obali Male Azije, pod uvjetom da Smirna (Izmir) bude slobodna luka otvorena za britansku i francusku robu. I ti su sporazumi

36

oni su stvorili mir

bili u suprotnosti s Wilsonovim načelima, no američki je predsjednik iskazao najjače neslaganje s Londonskim ugovorom, napose s klauzulom o Jadranu. Razlozi su bili osobni i karakterni, ali djelomično i objektivno politički.

Britanska perspektiva: “Naši suparnici u mirovnim pregovorima nisu samo naši neprijatelji” U Velikom je ratu smrtno stradalo 743.000 Britanaca. Toj se brojci mora pridodati i 192.000 vojnika Britanskog Imperija.

U te brojke nisu uračunati ranjeni. Ti su gubici ipak bili pro­

mir! ali kakav?

37

porcionalno manji negoli kod drugih naroda, ali ni Britanci, a ni drugi, u to doba te gubitke nisu promatrali u kompara­ tivnom kontekstu. Za Britance je Veliki rat bio emocionalni šok bez presedana: rat je itekako utjecao na to kako će izgledati mir i na one koji su bili zaduženi za pregovore. Naime posljednja ratna kampanja – možda najvažnija – bila je ona koja se odvijala oko pregovaračkog stola. Jesu li Britanci bili dobro organizirani i pripremljeni za mir? Jesu li znali što žele? I kako to dobiti? Jesu li ciljevi britanske vlade (Asquitha i potom Lloyd Georgea) bili istovjetni onima njihovih birača i onima njihovih saveznika?

Dokazani pobjednik, ali zadovoljan London je isticao kako je motiv Velike Britanije za ulazak u rat u kolovozu 1914. bio njemački napad na Belgiju. Oslobođenje Belgije postalo je dakle prvi ratni cilj. No od početka rata visoka britanska politika odlučno radi na realizaciji svojih imperijalnih ekspanzionističkih ciljeva na Bliskom istoku, kao i na jačanju sigurnosti Velike Britanije poslije rata, kako u odnosu na neprijatelje tako i u odnosu na saveznike. Tako su britanski ratni ciljevi ubrzo poprimili ideološki karakter, transformirali se u neku vrstu križarskog rata, ne kako bi slomili njemački narod, već da bi promijenili ustavni poredak Njemačkog Drugog Reicha. Posljedica toga trebalo je biti uništenje vojne dominacije Pruske u njemačkoj državi. Naime znalo se da Njemačka mora zadržati određenu snagu, kako bi u srednjoj Europi ipak postojala nekakva ravnoteža. Čak i prosječno jaka Njemačka trebala je poslužiti kao protuteža Rusiji koja je ionako prejaka i u Europi i Aziji. Britanska je politika stalno osporavala ideju o uklanjanju

38

oni su stvorili mir

njemačke prijetnje, ukoliko bi ona bila zamijenjena onom Rusije, Francuske ili, nakon travnja 1917. godine, SAD-a.

Osim što je iznio opće, strateške ciljeve, London ih nije sve do primirja u studenom 1918. detaljnije elaborirao. Sa slomom Centralnih sila ujesen 1918., kraj rata dolazi godinu dana ranije nego što je Antanta očekivala. Britanci su iz više razloga tada izračunali da je primirje najbolji način za postizanje ratnih cilje­va: prvo, ako bi se rat produžio, Britanija bi se suočila s ne­ dostatkom vojnika, pa bi morala smanjiti svoje efektive s 59 divizija na nekih četrdesetak. Kako bi time postala slabija od Francuske, proporcionalno bi manje utjecala na mirovne pregovore. Drugo, ratni je kabinet smatrao da će Britanija, što se rat bude produžavao, gubiti utjecaj na vojnom, financijskom i ekonomskom planu nauštrb svog američkog saveznika, a pogotovo bi to bilo očito tijekom mirovnih pregovora. Iako je bila zbunjena ovim preranim mirom, britanska politika nije zaboravila svoj temeljni cilj: profitirati od kolapsa svojih neprijatelja da bi ojačala položaj i Velike Britanije i čitavog Imperija, kako u odnosu na neprijatelje tako i u odnosu na saveznike. Kao što je napisao utjecajni južnoafrički ministar obrane i član bri­ tanskog ratnog kabineta Jan Smuts 24. listopada 1918. godine, “Naši suparnici u mirovnim pregovorima neće biti samo naši neprijatelji”.

Nakon primirja Britanija je sila koja je gotovo posve zadovoljna, za razliku od Francuske i većine drugih zemalja pobjednica. Na početku pariške mirovne konferencije većina njezinih želja već je bila ostvarena: njemačka flota bila je blokirana u bazi Scapa Flow (u Škotskoj), njemačke podmornice bile su u engleskoj luci Harwich, kontrolu nad većinom njemačkih kolonija preuzeli su Britanci. Suvišno je spomenuti da je gotovo potpuno uklonjen jedan od najvećih trgovačkih suparnika iz

mir! ali kakav?

39

predratnog razdoblja. Osim toga, po prvi put od sredine 19. stoljeća, Indiji više ne prijeti u strateškom smislu ekspanzionistička Rusija, a putevi prema Dalekom istoku sigurniji su nego ikad.

Opće stanje i ljudi koji ga čine umnogome uvjetuju atmosferu “britanskog” mira. Valja početi od generalnog osjećaja sublimiranog u paroli Never again! (“Nikad više”), što je i krik i opomena da se sve učini kako bi se iskorijenio rat. Drugo, biračko tijelo, koje je već prethodnih desetljeća snažno utjecalo na vanjsku politiku svih britanskih vlada, sad se utrostručilo.

Utoliko je taj slogan bio važniji, kad je 1918. dano pravo glasa svim muškarcima u dobi iznad 21 godine, kao i po prvi put ženama iznad 30 godina. Treće, javno mnijenje je počelo prihvaćati ideju da je poželjna alternativa tradicionalnoj diplomaciji kako bi se izbjegao rat. Ova se pojava manifestira u podršci procesu razoružavanja, mirnom rješavanju sukoba i entuzijazmu za osnivanje Lige naroda (League of Nations Union, Unija za Ligu naroda bila je organizacija koja je u Velikoj Britaniji imala 60.000 članova potkraj 1920. i deset puta više 1926. godine). Četvrti element proizlazi iz činjenice da je za mnoge rat Britanije protiv Njemačke bio “iznimka”, gotovo aberacija, kako zbog kulturnih tako i diplomatsko-vojnih veza: u kulturnom pogledu stoga što su Britanija i Njemačka već dugo imale bliske odnose u području obrazovanja, religije, kulture, financija i trgovine. U diplomatsko-vojnom, jer je tradicionalni strateški položaj Velike Britanije bio da se izbjegne bilo kakav direktan angažman na europskom kontinentu. Mir je trebao označiti povratak tradicionalnim prioritetima britanske diplomacije i obrambene politike: izbjegavati diplomatske i vojne obveze na europskom kontinentu, dati prioritet Britanskom Imperiju i trgovini, a od Imperija tražiti da se žrtvuje za domovinu – da

40

oni su stvorili mir

daje trećinu vojske, a da se o materijalnoj potpori ne govori. Od 1919. britanska vojska traži povratak na ulogu koju je imala prije sukoba: to je da bude policija u Britanskom Imperiju, a ne da ima obvezu intervenirati na europskom kontinentu. Želja da se ukloni iz mogućih europskih ratova implicira i blaži stav prema Njemačkoj u poslijeratnoj organizaciji mira i njegove primjene.

Ishodišta “posebnog odnosa” koji se nije podrazumijevao sam po sebi Naposljetku, loša financijska situacija u zemlji utjecala je umnogome i na stavove o miru. Rat stoji 15% raspoloživog novca, pa je Velika Britanija od zemlje koja je bila vjerovnik do potkraj rata postala zemlja dužnik. Ona je postupno postajala sve ovisnija o SAD-u, sa svim višestrukim materijalnim i psihološkim posljedicama. Financijski je problem postao posebno akutan, jer je država stavila svoje prihode pod hipoteku kako bi pokrenula projekt Homes fit for Heroes (“Kuće prikladne za heroje”), što je značilo da se nagrađuje trud naroda velikodušnom socijalnom politikom. Snažnom Ministarstvu financija tijekom dvadesetih godina raste utjecaj, jer ono pokušava britanskom poreznom obvezniku nametnuti plaćanje dividende za mir. Taj financijski faktor značajno je utjecao na britansku koncepciju mira i novog međunarodnog poretka.

Svi ti pritisci, često proturječni, dovode do toga da ljudi koji donose odluke postaju neodlučni o pitanjima prirode i uvjeta mira. U Londonu su se pozivali samo na jedan poznati presedan, naime na Bečki kongres 1814.–1815. Engleski historičar C. K. Webster je 1918. bio potaknut da napiše priručnik za sudionike

mir! ali kakav?

41

konferencije. Iako je tekst bio dovršen prije otvaranja mirovne konferencije u Parizu, nikad nije poslužio svrsi: na sastanku Vijeća desetorice 1919., predsjednik Woodrow Wilson, iako po­ vjesničar i politolog, zabranio je bilo kakvo pozivanje na Bečki kongres. Webster je u svojoj kritici bio zajedljiv: “Da je Wilson bolje poznavao metode Talleyranda i Metternicha, možda bi bolje mogao razumjeti one Clemenceaua i Lloyd Georgea”. Web­ ster je zaključio da pregovarači nisu poznavali povijest Bečkog kongresa, ali i da su je znali – nisu mogli metode iz Beča provoditi 1919. godine u Parizu. Bez obzira na vrijednost poznavanja Bečkog kongresa, jasno je da postoje razlike u veličini između dva događaja: na Bečkom kongresu sudjeluje pet država, u Parizu 27, britanska delegacija je 1814.–1815. imala 14 članova, a ona iz 1919. imala ih je 400 (uključujući i tajnike)...

Po riječima švicarskog diplomata “veliko iznenađenje na konferenciji” bit će partnerstvo koje se postupno razvija između Britanaca i Amerikanaca. Povijest “posebnog odnosa” od Drugog svjetskog rata potiskuje u zaborav situaciju na kraju Prvog svjetskog rata kada su se Washington i London međusobno natjecali. Britanci su se tada najviše bojali sukoba s američkim rivalima, jer su bili itekako svjesni da je njihova snaga na zalazu.

Wilsonovih Četrnaest točaka ih ljuti, osobito u pogledu slobodne plovidbe morima. To predstavlja najveću opasnost za njihove interese, jer bi to priječilo Britanski Imperij da koristi pomorsku blokadu, njegovu udarnu snagu, kao instrument ratovanja. Snaga Kraljevske mornarice (Royal Navy) i njena do­ minacija na morima bili su temelj stvaranja Britanskog Imperija, njegove snage i opstanka. London je dakle činio sve što je bilo moguće da spriječi efikasnu primjenu ovog načela. Britancima je u manjoj mjeri stvaralo probleme Wilsonovo načelo samoodređenja, iako je poticalo mladu irsku Republiku da na

42

oni su stvorili mir

mirovnoj konferenciji traži svoje diplomatsko priznanje i pristupanje Ligi naroda – naime Ircima ništa od toga nije uspjelo.

No, osim tih sporova, na koje se nadodalo i pitanje mandata – koji su u konačnici riješeni ili odgođeni sine die (bez određivanja dana kad će se slučaj riješiti), Britanci i Amerikanci imali su niz zajedničkih stavova i radnih metoda. U Vrhovnom vijeću, u odborima, u povjerenstvima i iza kulisa, predstavnici oba naroda lako pronalaze zajedničko stajalište. Iako Wilson nije osobito cijenio Lloyd Georgea, ovaj se koristi svojim prirodnim šarmom kako bi stvorio uvjete za odnos koji je bio više od srdačnog. Njih su dvojica s vremena na vrijeme nasamo ručali i večerali. Wilson je tražio od svojih stručnjaka da rade sa svojim britanskim kolegama, što je Lloyd Georgea oduševljavalo. To se sviđalo i Kanađanima, koji su uvijek bili zabrinuti zbog mogućnosti da izbiju napetosti između američkog susjeda i britanske krune o kojoj su i dalje dijelom ovisili.

Ova anglo-američka srdačnost iznenadila je čak i visoke dužnosnike i diplomate koji su u tome sudjelovali. Nju su simbolizirale sigurne telefonske linije koje su američki inženjeri postavili između britanskog i američkog sjedišta u hotelu Majestic i hotelu De Crillon. Što se više anglo-američki odnosi poboljšavaju, to se oni s njihovim francuskim saveznicima kvare. No sam mirovni ugovor potkopavalo je ponajprije kvarenje francusko-britanskih odnosa koje je počelo po završetku rata.

Privilegija je historičara da organizira i, na sreću čitatelja, analizira povijesne činjenice, da ih klasificira, pojašnjava, pa naposljetku i pojednostavljuje za nove generacije. No to filtriranje može zamagliti povijesnu istinu, može sakriti suštinu, u konkretnom slučaju da je u pregovaranju i donošenju odluka na pariškoj konferenciji bilo nedosljednosti, neorganiziranosti,

mir! ali kakav?

43

naglosti, neznanja, i sve bi se to događalo u komitetima od samo 50 članova. Britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour je zapisao: “Na konferenciji se sve važne stvari rješavaju u intervalima između drugih slučajeva”. U takvom su kaosu pregovarači, posebno Britanci, živjeli intenzivno, iz dana u dan, u tih pariških šest mjeseci, od siječnja do lipnja 1919. godine. Činjenica jest da je Britanija bila svjetska sila, da su njezini različiti interesi mogli ozlovoljiti druge zemlje. Ne treba zaboraviti da su Britanci morali upravljati i Velikom Britanijom i čitavim Britanskim Imperijem. Ono što je važno jest to da je unatoč svim poteškoćama 1919. dogovoren globalni sporazum, koji je, koliko god taj tekst bio nesavršen, odredio političku stvarnost tijekom većeg dijela 20. stoljeća.

Japanski zahtjevi: dobiti pravo mjesto na svjetskoj pozornici U nizu pobjedničkih sila koje su bile pozvane da odlučuju o sudbini poslijeratnog svijeta posebno mjesto pripada Japanu.

Japan je dobio pozivnicu za sudjelovanje u vodećoj skupini zemalja na intervenciju Velike Britanije, čiji je saveznik bio od 1902. godine. Japan se angažirao u ratu 1914. godine na inzistiranje Velike Britanije, pod uvjetom da njegove jedinice neće trebati ratovati u Europi. Tokio se pažljivo čuvao od angažmana u borbama na europskim bojištima. Ograničio se na prijevoz nekih jedinica po Sredozemlju na račun Britanaca ili je pak pružao pomoć u Sibiru bjelogardejcima u borbama protiv boljševika. Do rujna 1918. godine premijeri Shigenobu i Masatake, usmjereni su samo na nacionalne interese, pokazujući malo brige da dokinu izolaciju Japana na međunarodnoj sceni.

44

oni su stvorili mir

Međutim upravo je ulazak Japana u rat označio promjenu politike. Velika je sila bila u nastajanju, tada jedina u Aziji. Japan je već proveo izuzetno uspješnu modernizaciju, njegove pobje­ ­de u ratovima protiv Kine (1894.–1895.) i Rusije (1904.–1905.) te aneksija Koreje 1910. bile su posljedica tih uspjeha. No Japan je osjećao da je dosegao granice svojih mogućnosti, jer je na intervenciju zapadnih zemalja bio prisiljen povući se s velikog dijela osvojenih teritorija i smanjiti ratne reparacije. Japanci su imali opravdani osjećaj da ih bijelci tretiraju kao naciju drugoga reda i da su posrijedi rasni razlozi. Na Tihom oceanu oni su se sudarili s isključivošću bijelih (europskih) kolonizatora te s Ame­rikancima, koji su uvodili mjere kako bi zaustavili ja­ panske imigrante. Morali su se suočiti s konkurencijom SAD-a, s njihovom doktrinom Manifest Destiny, koja je realizirana na Filipinima 1898. godine.15 Kako su Japanci koju godinu kasnije porazili Rusiju, SAD postaje potencijalni neprijatelj i prijetnja japanskim ambicijama. Osim toga, japansko je gospodarstvo i dalje vrlo krhko, osjetljivo na sve vanjske teškoće koje mogu ugroziti njegov pristup tržištima i sirovinama. Japanski ulazak u rat na strani Antante imao je dakle za cilj da bitno učvrsti poziciju velike sile na azijskom području.

Iako Japan nema interesa za sudbinu Europe, on se tijekom rata uglavnom orijentira prema osvajanju njemačkih kolonija i sfera utjecaja u Aziji (intervenira i u Singapuru kako bi ugušio pobunu indijskih vojnika muslimana u britanskoj vojsci). Od

Manifest sudbine je doktrina nastala početkom 19. stoljeća po kojoj SAD ima misiju širiti se Sjevernom Amerikom na račun tamo zatečenih naroda. Krajem 19. stoljeća doktrina je obuhvatila i ekspanzionizam izvan Sjeverne Amerike što je, pored ostalog, dovelo do rata sa Španjolskom 1898. i zauzimanja Filipina. (Op. ur.).

15

mir! ali kakav?

45

1914. Japan osvaja teritorij Jiaozhou (ili Kiautschou) na južnom dijelu poluotoka Šantung, s ultramodernom lukom Cingtao.

Osvaja i dotadašnje njemačke otoke u Južnom Pacifiku (Karolini, Marijani, otoci Marshall). Profitira i od sukoba kojim se povećava pritisak Zapada na Kinu kako bi joj se u svibnju 1915. godine nametnuo jedan oblik protektorata (sročen u doku­ men­tu 21 zahtjev). Tako Japan širi svoju političku i gospodarsku kon­trolu nad Kinom. Učeći iz prethodnih iskustava, Japan do­ govara tajne diplomatske sporazume koji bi mu jamčili i formalno ustupanje osvojenih teritorija. U tu svrhu u rujnu 1915. osniva komisiju koja je trebala pripremiti mirovni sporazum.

Iako su sporazum o uzajamnoj obrani, potpisan s Rusijom u lipnju 1916. godine, sljedeće godine boljševici razvrgnuli, sporazumi s Ujedinjenim Kraljevstvom (veljača 1917.), Fran­ cuskom (1. ožujka) i Italijom (23. ožujka) jamče podršku tih zemalja japanskom zahtjevu da potvrde priključenje Šantunga i pa­cifičkih otoka. U studenom 1917. SAD, sukladno načelu “otvo­renih vrata”, potvrđuje posebne interese Japana u Kini, argumentirajući to zemljopisnom blizinom.

Međutim nad ovu vrlo pozitivnu bilancu se od početka 1918. godine, s objavom Četrnaest točaka, nadvio crni oblak. Iako se u Četrnaest točaka Azija uopće ne spominje, govori se o načelima (diplomatska transparentnost, apsolutna sloboda plovidbe i trgovine, smanjenje naoružanja, prilagodba kolonijalnog sustava volji tamošnjih naroda), a ona su bila upravo antiteza praksi Japana. Iz njegove perspektive, izgledalo je da bi se moglo dovesti u pitanje širenje koje mu je omogućio rat. Stvaranje “općeg saveza naroda”,16 kao što je predviđeno Točkom XIV.,

16

Vidi bilj. 13.

46

oni su stvorili mir

Japancima se činilo kao teška prijetnja njihovim recentnim osvajanjima. Konačno, odluka ratnih pobjednika da sazovu mirovnu konferenciju bila je za Japance rizik jer je mogla dovesti u pitanje tajne ugovore koje su oni zaključili tijekom rata kako bi konsolidirali svoje stečevine.

Suočen s tim opasnostima, novi premijer Hara Takashi, mno­ ­go otvoreniji od svojih prethodnika što se tiče vanjske politike, odlučio je prihvatiti ponudu da sjedne na mirovnoj konferenciji uz velike sile pobjednice. On je želio rukama i nogama braniti japanske interese. Uoči otvaranja konferencije dao je upute markizu Saionjiju Kinmochiju, šefu japanske delegacije: potrebno je dobiti potvrdu japanskih osvajanja na Pacifiku i u Kini, ne intervenirati po drugim pitanjima (osim u slučaju potrebe), prihvaćati načela “općeg saveza naroda”, ali odgađati što je više moguće njegovo osnivanje. Sve to dobiti na temelju načela rasne jednakosti.

Njemačka očekivanja: varljiv izazov Četrnaest točaka Od trenutka potpisivanja primirja, Njemačka ulazi u proces mirovnih pregovora nad kojima nema kontrolu. To će znatno otežati potpisivanje mirovnog sporazuma, jer rat nije samo golemo materijalno ulaganje, on je potrošio dotad nezamislivo velik “ljudski materijal”. Poginulo je dva milijuna vojnika i če­ tiri milijuna bilo je ranjenih na njemačkoj strani, a sada ispada da se te žrtve ne mogu naplatiti, štoviše, da su posve beskorisne?

Dodatnu teškoću njemačkoj javnosti da prihvati mirovne uvjete predstavlja činjenica da su vojni zapovjednici uspjeli nametnuti mišljenje kako njihova vojska na kraju rata nije bila poražena.

promijeniti svijet?

339

O autorima Serge Berstein Profesor emeritus, sveučilište Sciences Po u Parizu, autor brojnih radova i sintetičkih priloga u suradnji s Pierreom Milzom.

Leonard V. Smith Profesor na Oberlin Collegeu (Ohio), specijalist povijesti Francuske i povijesti Prvog svjetskog rata. Objavio je niz radova, među koji su i France and the Great War, 1914-1918 (Cambridge University Press) i Sovereignty at the Paris Peace Conference of 1919 (Oxford University Press, 2018).

John Keiger Britanski historičar, profesor na sveučilištu Cambridge, predavao je opću povijest i vodio brojna istraživanja o francuskoj diplomaciji. Autor je knjige Raymond Poincaré (Cambridge University Press).

340

oni su stvorili mir

Sergio Romano Novinar, historičar i talijanski veleposlanik, bio je i urednik u La Stampa i Corriere della Sera. Vodi objavljivanje serije povije­ snih knjiga kod nakladničke kuće Corbaccio. Počasni je doktor na sveučilištu Sciences Po u Parizu. Predavao je na sveučilištu California te na Harvardu.

Toshio Takemoto Docent na sveučilištu Lille III. Specijalist za povijest japanske književnosti, organizator simpozija “Écrire la guerre, Écrire le conflict” i međunarodnog kolokvija “The Body in East Asia’s Modern and Contemporary Literatures” u Parizu 2017. godine.

Gerd Krumeich Njemački historičar, specijalist za povijest Prvog svjetskog rata, profesor emeritus na sveučilištu Heinrich Heine u Düssel­ dorfu. Suosnivač je Historiala (muzeja Prvog svjetskog rata) u Péronneu. Njegovo posljednje djelo je Verdun 1916, napisano zajedno s Antoineom Prostom.

promijeniti svijet?

341

Izvori fotografija str. 201 (gore): © Roger-Viollet; str. 201 (dolje lijevo): © Imperial War Museum; str. 201 (dolje desno): © Imperial War Museum; str. 202 (gore): akg-images; str.

202 (dolje): © Albert Harlingue/Roger-Viollet; str. 203 (gore): © Imperial War Museum; str. 203 (dolje): © Bridgeman Images; str. 204 (gore): © akg-images; str. 204 (dolje): © Bridgeman Images; str. 205 (gore): © akg-images; str. 205 (dolje): © akg-images/Science Source; str. 206 (gore): Maurice-Louis Branger/ Roger-Viollet; str. 206 (dolje): akg-images; str. 207 (gore): © akg-images/WHA/ World History Archive; str. 207 (dolje): Bridgeman Images; str. 208 (lijevo): © akg-images; str. 208 (desno): © akg-images/ullstein bild; str. 209 (gore lijevo): © akg-images/De Agostini/Biblioteca Ambrosiana; str. 209 (gore desno): © akg-images/Pictures From History; str. 209 (dolje lijevo): © Albert Harlingue/ Roger-Viollet; str. 209 (dolje desno): © akg-images/TT News Agency/SVT; str.

210 (gore): © Albert Harlingue/Roger-Viollet; str. 210 (dolje): © akg-images; str.

211 (gore): © akg-images/Sammlung Berliner Verlag/Archiv; str. 211 (dolje): © Albert Harlingue/Roger-Viollet; str. 212 (gore): © Albert Harlingue/RogerVio­llet; str. 212 (dolje): © Excelsior – L’Equipe/Ro­ger-Viollet; str. 213 (gore): © Excelsior – L’Equipe/Roger-Viollet; str. 213 (dolje): © Excelsior – L’Equipe/ Roger-Viollet; str. 214 (gore): © Albert Harlingue/Roger-Viollet; str. 214 (sredina): © akg-images/WHA/World History Archive; str. 214 (dolje): © Excelsior – L’Equipe/Roger-Viollet; str. 215 (gore): © Excel­sior – L’Equipe/Roger-Viollet; str. 215 (dolje): © Iberfoto/Roger-Viollet; str. 216: © akg-images; str. 217 (gore): © akg-images; str. 217 (dolje): © Excelsior – L’Equipe/Roger-Viollet; str. 218 (gore): © Maurice-Louis Branger/Roger-Vio­llet; str. 218 (dolje): © Neurdein/ Roger-Viollet; str. 219 (gore): © Albert Harlingue/Roger-Viollet; str. 219 (dolje): © Roger-Viollet; str. 220 (gore): © Bridgeman Images; str. 220 (dolje): © akg-images.

342

oni su stvorili mir

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga je objavljena uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Francuski institut.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Karte Tomislav Kaniški Kazalo imena Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić, Fraktura Godina izdanja 2019., srpanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-149-1 Biblioteka Platforma, knjiga 75 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

promijeniti svijet?

343

344

oni su stvorili mir

Knjiga Oni su stvorili mir – Versailleski mirovni ugovor viđen iz Francuske i iz drugih zemalja plod je epohe potpuno drugačije od one kojoj je posvećena. Povjesničari iz zemalja – Francuske, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Italije, Njemačke i Japana – koje su u Versaillesu 1919. bile pobjednice i poražene, suprotstavljenih i nepomirljivih težnji i interesa, danas zajednički pišu povijest o mirovnom ugovoru koji je odmah po sklapanju došao na zao glas. Knjiga Oni su stvorili mir ipak nije polemična jer suvremena svjetska historiografija već dulje vrijeme nije zatočenik slijepe odanosti nacionalnoj točki gledišta, kako na faktografskoj tako i na interpretativnoj razini.

Zahvaljujući uredničkom radu Sergea Bersteina, dakako i sa­ mim autorima, ona čini koherentnu cjelinu iako iza nje stoji mnoštvo autora. Premnogi su razlozi za kritičan pristup Versailleskom ugovoru, ali Oni su stvorili mir ne robuje uobičajenom stereotipu da je mir iz 1919. uzrok rata iz 1939. Autori ga stavljaju u povijesni kontekst i sugeriraju da su tvorci Ugovora učinili ponajbolje što su mogli unutar zadanog odnosa snaga i tadašnjeg stupnja društvene svijesti i političkog morala. Štoviše, Versailleski ugovor bio je značajan iskorak iz dotadašnje međunarodne politike, pri čemu treba imati na umu da njegovi tvorci nisu znali niti su mogli znati kako će skončati ideja trajnog svjetskog mira koju su pokušali afirmirati i institucionalno zajamčiti. Ostaje zaključak da ne postoji tako savršen ugovor koji zločinačka ideologija ne može ugroziti ako joj u pri log ide stjecaj nesretnih okolnosti.

179,00 kn ISBN 978-953358149-1

9

789533

581491

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma