Patria by Fraktura

Patria

Fernando Aramburu

Patria –1–

–2–

Fernando Aramburu

Patria prevela sa španjolskoga Željka Somun

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i sporta Španjolske.

Naslov izvornika Patria © Fernando Aramburu, 2016. Objavljeno prema sporazumu sa Tusquets Editores, Barcelona, Španjolska. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-150-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1034627

–4–

1. Visoke pete na parketu

rli, jadna, razbit će se na njemu. Kao kad se val razbije o stijenu. Nešto malo pjene, i zbogom. Zar ne vidi da se nije potrudio ni vrata joj otvoriti? Podredila se, potpuno se podredila. A te cipele s visokom petom i taj crveni ruž, sad kad joj je četrdeset peta, čemu? S obzirom na tvoj pedigre, dušo, tvoj položaj i tvoje obrazovanje, što te tjera da se ponašaš poput balavice? Da aita* to vidi... Čim je ušla u auto, Nerea podigne pogled prema prozoru, gdje je, pretpostavljala je, majka kao i obično promatra iza zavjese. I doista, premda je ona nije mogla vidjeti s ulice, Bittori ju je tužno promatrala, naborana čela, mrmljajući si u bradu hrli, jadna, kao ukras ovom uobraženom čovjeku kojem nikad nije palo na pamet ikoga učiniti sretnim. Zar ne shvaća do koje mjere žena mora biti očajna kad pokušava zavesti muža nakon dvanaest godina braka? U biti, i bolje da nisu imali potomstvo. Nerea kratko mahne u znak pozdrava prije no što je sjela u taksi. Njezina majka, na trećem katu, skrivena iza zavjese, skrene pogled. Ugledala je širok pojas mora ponad krovova, svjetionik otoka Santa

Otac. (U fusnotama su kratki prijevodi najvažnijih riječi s baskijskog jezika – euskere – na hrvatski. Prijevod se pojavljuje samo kada je riječ prvi put upotrijebljena. Sve su fusnote prevoditeljičine.) Čitatelj/ica će na kraju knjige, na stranicama 589-592, pronaći mali rječnik baskijskih riječi koje su upotrijebljene u djelu, a na stranicama 593-598 nalazi se Pojmovnik manje poznatih termina. *

–5–

Clara, prozračne oblake u daljini. Prognostičarka je predvidjela sunce. A ona, ajme, pretvorila sam se u pravu babu, opet je pogledala na cestu, prema taksiju koji je već nestao s vidika. Zatim je potražila, ondje negdje iznad krovova, iza otoka i plave crte obzora, dalje od udaljenih oblaka, i još dalje, u zauvijek izgubljenoj prošlosti, prizore s kćerina vjenčanja. I opet ju je vidjela u katedrali Dobrog pastira, odjevenu u bijelo, sa stručkom cvijeća i onako pretjerano sretnu, i dok ju je promatrala na izlazu, tako vitku, tako nasmijanu, tako lijepu, obuzeo ju je loš predosjećaj. Kad se po noći sama vratila kući, malo je nedostajalo da sjedne pred Txatovu fotografiju i prizna mu svoja strahovanja; ali boljela ju je glava, a osim toga, kad je o obiteljskim pitanjima bila riječ, a pogotovo ako se radilo o njegovoj kćeri, Txato bi postajao sentimentalan. Taj je čovjek bio lak na suzama, pa iako fotografije ne plaču, znam ja dobro kako bi to svršilo. Visoke pete trebale su pobuditi Quiqueov apetit, doduše ne onaj koji se taži jelom. Tok, tok, tok, maloprije ih je čula kako nabadaju po parketu. Baš me zanima hoće li mi ga probušiti. Radi mira u kući, nije joj prigovorila. Navratili su nakratko. Došli su se pozdraviti. A njemu je, u devet ujutro, već bazdilo iz usta po viskiju ili po nekom od onih pića kojima je trgovao. “Ama,* sigurno ćeš moći sama?” “Zašto ne idete autobusom do aerodroma? Taksi će vas odavde do Bilbaa koštati cijelo bogatstvo.” On: “Ne brini zbog toga.” Torbe, neudobnost, trajanje putovanja, objasnio je. “Da, ali imate dovoljno vremena, zar ne?” “Nemoj, ama. Odlučili smo da ćemo taksijem. Tako je najudobnije.” Quique je polako gubio strpljenje. “Jedino tako i jest udobno.”

Majko.

–6–

Napomenuo je da će popušiti cigaretu na ulici dok se vas dvije porazgovarate. Taj je čovjek silno mirisao po parfemu. Ali iz usta mu bazdi po alkoholu, a tek je devet ujutro. Oprostio se ogledavajući se u zrcalu u hodniku. Oholica. A onda, zapovjedno, prisno, ali oštro?, Nerei: “Nemoj dugo.” Pet minuta, obećala mu je. Na kraju je ispalo petnaest. Nasamo, majci: da joj taj put u London puno znači. “Teško mogu zamisliti da si ti i od kakve koristi za razgovore koje tvoj muž vodi s poslovnim partnerima. Ili si možda počela raditi u njegovom poduzeću, a da mi nisi rekla?” “U Londonu ću najozbiljnije pokušati spasiti naš brak.” “Još jedan pokušaj?” “Zadnji.” “A koja je taktika ovaj put? Bit ćeš stalno uz njega da te ne prevari s prvom koja mu se nađe na putu?” “Ama, molim te. Nemoj mi otežavati.” “Jako si lijepa. Promijenila si frizerku?” “Uvijek idem kod iste.” Nerea odjednom utiša glas. Čim je počela šaputati, njezina majka okrene se prema vratima stana, kao da se boji da ih netko nepoznat uhodi. Ne, ništa, da su odustali od zamisli da posvoje bebu. Toliko su o tome govorili. Pa Kinez, Rus ili crnčić. Pa djevojčica ili dječak. Nerea nije odustajala, ali Quique se predomislio. Želi vlastito dijete, krv svoje krvi. Bittori: “Zar sad citira i Bibliju?” “Smatra se modernim, ali tradicionalan je kao riža na mlijeku.” Nerea se sama raspitivala o postupku prijave za posvajanje i, da, ispunjavaju sve uvjete. Novac nije bio prepreka. Bila je spremna otići na kraj svijeta i napokon biti majka, makar i ne rodila dijete. Ali Quique je razgovor naglo priveo kraju. Ne i ne. “Pomalo je bezosjećajan, ne misliš li?” “Priželjkuje vlastitog sina koji bi mu sličio, koji bi jednog dana igrao u Realu. Opsjednut je, ama. I imat će ga. Uf, kad se taj na nešto namjeri! Ne znam s kim. S onom koja se ponudi. Ne pitaj me. –7–

Nemam pojma. Unajmit će utrobu, što košta da košta. Što se mene tiče, pomoći ću mu pronaći zdravu ženu koja će mu ispuniti taj hir.” “Luda si.” “Još mu to nisam rekla. Pretpostavljam da će ovih dana, u Londonu, biti prilike. Dobro sam promislila. Nemam prava tražiti od njega da bude nesretan.” Dodirnule su se obrazima na vratima stana. Bittori: da, moći će sama, sretan put. Iz predvorja, čekajući da dođe dizalo, Nerea je natuknula nešto o zloj kobi, no da se od sreće ne smije odustajati. Zatim je predložila majci da promijeni otirač.

–8–

2. Blagi listopad

rije onoga s Txatom vjerovala je, ali sad ne vjeruje. A kako li je bila pobožna kad je bila mlada. Pa skoro se bila zaredila. Ona i ona njezina prijateljica iz sela, koje bolje da se ne prisjeća. Obje su odustale od te namjere u posljednji tren, jednom nogom već u novicijatu. Sad joj se sve to s uskrsnućem mrtvih i vječnim životom i Stvoriteljem i Duhom Svetim čini poput farse. Strašno su je razljutile biskupove prijetvorne riječi. Nije se usudila odbiti rukovanje s tako uvaženom osobom. Kao da se uhvatila nečeg ljigavog. Ali je zato gledala ravno u njegovo lice ne bi li mu prešutno, bljeskom očiju, dala do znanja da nije vjernica. Pri samom pogledu na lijes u kojem je ležao Txato njezina vjera u Boga rasprsnula se poput mjehura od sapunice. Bio je to vrlo opipljiv osjećaj. A ipak, povremeno ode na misu, vjerojatno vođena snagom navike. Sjeda na klupicu u stražnjem dijelu crkve, promatra leđa i zatiljke okupljenih, razgovara sama sa sobom. Jer u kući je silna osama. Ona nije navikla svraćati u barove i kavane. Kupnja? Samo kad je neophodno. Nestalo je svake koketnosti, još jedan mjehur od sapunice?, koju je imala prije onoga s Txatom. I samo zato što Nerea izričito zahtijeva, u protivnom, nosila bi istu odjeću iz dana u dan. Umjesto da ulazi u dućane, radije sjedne u crkvu i ispovijeda svoj tihi ateizam. Zabranila si je proklinjanje i prezir prema ondje okupljenim župljanima. Promatra slike svetaca i govori/misli:* ne.

Ovdje i drugdje u tekstu, česti autorovi postupci: nizanje više glagola odvojenih kosom crtom, ostavljanje rečenice nedovršenom ili završavanje rečenice veznikom, dijelovi rečenica istaknuti kurzivom. *

–9–

Ponekad to izgovara/pomišlja dok lagano odmahuje glavom u znak nepriznavanja. Ako je misa, onda ostaje duže. Tad se u sebi bavi poricanjem dok svećenik naviješta. Pomolimo se. Neću. Ovo je tijelo Kristovo. Nije. I cijelo vrijeme tako. Dogodi se da, savladana umorom, s dužnom obzirnošću malo odrijema. Izašla je iz jezuitske crkve u Ulici Andía, već se smračilo. Bio je četvrtak. Temperatura je bila ugodna. Tijekom poslijepodneva vidjela je kako svjetleći ulični ekran ljekarne pokazuje dvadeset stupnjeva. Promet, prolaznici, golubovi. Razaznala je poznato lice. Bez oklijevanja prešla je na drugu stranu nogostupa. Nagla promjena smjera primorala ju je da krene put Trga Gipuzkoa. Prešla je trg stazom koja prolazi uz ribnjak. Zastala je gledajući patke. Odavno nije prolazila ovuda. Ako se dobro sjeća, sve otkako je Nerea bila dijete. Prisjetila se crnih labudova, kojih sad nema na vidiku. Din-don-din. Zvona palače Diputación trgnuše je iz misli. Osam sati. Toplo je, blagi listopad. Odjednom iz sjećanja izrone riječi koje je tog jutra izgovorila Nerea. Da promijeni otirač? Ne, da ne smijemo odustati od sreće. Ma, budalaštine koje se govore starim ljudima da ih se obodri. Bittori nije bilo nimalo teško priznati da je večer prekrasna. Ali, baš da bi skakala od ushićenja, njoj za to treba druga vrsta poticaja. Na primjer? Ha, što ja znam. Da izume stroj za oživljavanje mrtvih i da mi vrate mog muža. Pitala se ne bi li nakon tolikih godina trebala razmišljati o zaboravu. Zaborav? Što je to? Zrakom je lebdio miris, kao po algama i isparavanju mora. Nije bilo nimalo hladno, nije puhao vjetar i bilo je vedro. Dovoljno razloga, pomislila je, da pješice pođe kući i uštedi na autobusnoj karti. U Ulici Urbieta začuje svoje ime. Jasno ga je čula, ali nije se željela osvrtati. Čak je i ubrzala korak, ali uzalud. S leđa su je sustizali hitri koraci. “Bittori, Bittori.” Taj je glas sad bio preblizu da bi se i dalje mogla praviti da ga ne čuje. “Jesi čula? Govore da prestaju, da više neće biti atentata.” – 10 –

Bittori je mogla tek u sjećanju prizvati dane kad je ova ista susjeda izbjegavala susrete s njom na stubištu ili kad je čekala na uglu ulice, prokisla na kiši, s torbom punom namirnica između nogu, samo da se ne sretnu na ulazu u zgradu. Slagala je: “Znam, maloprije su mi rekli.” “Kakva dobra vijest, jelda? Napokon ćemo imati mir. Već je bilo i vrijeme.” “Vidjet ćemo, vidjet ćemo.” “Veselim se naročito zbog vas koji ste toliko propatili. Nek već jednom sve to prestane i nek vas puste na miru.” “Što da prestane?” “Da prestanu ljude izlagati patnji i da brane svoje bez ubijanja.” A kako je Bittori šutjela, ne pokazujući namjeru da se upusti u razgovor, susjeda je pozdravi kao gonjena nekom iznenadnom hitnjom. “Idem, obećala sam sinu trlje za večeru. Jako ih voli. Ako ideš prema kući, idem s tobom.” “Ne idem, imam dogovor u blizini.” Uglavnom, čim je susjedu izgubila iz vida, prešla je na drugu stranu nogostupa i prilično dugo besciljno šetala uokolo. Jer ona bi beštija, jasno, čisteći trlje za svog sina, koji mi se uvijek činio budalastim, a k tome i glupim, ako bi me čula da dolazim ubrzo za njom, sigurno pomislila: vidiš, vidiš, nije htjela sa mnom. Bittori. Molim? Zapadaš u ogorčenost, a toliko sam ti već puta rekla da... Dobro, pusti me na miru. Poslije, na putu kući, prešla je rukom preko hrapavog debla jednog stabla i kao za sebe rekla: hvala ti na čovječnosti. Zatim je ruku položila na zid neke zgrade i ponovila rečenicu. Isto je napravila, ne zaustavljajući se, s košem za smeće, gradskom klupom, stupom semafora i s ostalim uličnim inventarom na koji je putem nailazila. Predvorje zgrade, u potpunom mraku. Pomišljala je da ide dizalom. Ali, oprez. Buka bi me mogla odati. Odlučila se ta tri kata uspeti bosa. Imala je čak vremena prošaptati i posljednje hvala ti, rukohvate, na čovječnosti. Stavila je ključ u bravu što je opreznije mogla. – 11 –

Što li je Nerea imala prigovoriti ovom otiraču? Stvarno ne razumijem to stvorenje i mislim da je nikad i nisam razumjela. Nije prošlo dugo, kadli zazvoni telefon. Ikatza je drijemala u naslonjaču, poput crne čupave lopte. Ne mijenjajući položaj, poluzatvorenih očiju pratila je gazdaricu koja se zaputila prema aparatu. Bittori je pustila da zvonjava prestane, prepoznala je broj na zaslonu i nazvala. Xabier, uzbuđeno. Ama, ama. Neka upali televizor. “Već su mi rekli. Tko? Ona gore.” “Ah, mislio sam da ne znaš.” Poslao joj je poljubac i ona mu je uzvratila i nisu dalje razgovarali i pozdravili su se. Sama je sebi rekla: ja neću upaliti televizor. Ali ubrzo joj znatiželja nije dala mira. Na ekranu je ugledala trojicu s kukuljicama i beretkama kako sjede za stolom, po uzoru na Ku Klux Klan, bijeli stolnjak, zastave s domoljubnim motivima, mikrofon, pa je pomislila: majka ovoga koji govori, hoće li prepoznati njegov glas? Osjećala je silnu odbojnost prema tim prizorima koji su joj usto izazivali mučninu. Nije ih mogla podnijeti, ugasila je televizor. Za nju je dan završio. Koliko je bilo sati? Skoro deset. Promijenila je vodu za mačku i legla ranije no obično, nije večerala, nije otvarala časopis koji je stajao na stoliću. Navukla je spavaćicu, zastala pred Txatovom slikom na zidu spavaće sobe, da mu kaže: “Sutra ću doći i sve ću ti ispričati. Sumnjam da ćeš se razveseliti; ali, ipak, to je vijest dana i imaš je pravo znati.” Pokušala je, pri ugašenom svjetlu, prisiliti oči da ispuste koju suzu. Ništa. Suhe. A Nerea nije nazvala. Uopće se nije potrudila javiti joj jesu li stigli u London. Jasno, ima pune ruke posla pokušavajući spasiti brak.

– 12 –

3. S Txatom na Polloeu

ma već poprilično godina da se nije pješice zaputila na Polloe. Mogla bi ona to, ali umara se. Nije da joj smeta umor, ali čemu, recite, čemu. Osim toga ima dana kad je nešto kao probada u trbuhu. Bittori zato ide devetkom, koja je ostavlja samo nekoliko koraka od ulaza u groblje, a nakon posjeta odšeće do grada. Jer silazak je druga priča. Izašla je poslije jedne gospođe, bile su jedine putnice. Petak, mir, lijepo vrijeme. A na luku nadsvođenog ulaza pročitala je: uskoro �e za vas re�i što sad kažu za nas: umrli su!! Takvim me se pogrebnim frazama neće dojmiti. Zvjezdana smo prašina (tako sam čula na televiziji), bez obzira na to dišemo li ili smo dva metra ispod zemlje. I premda je mrzila taj neugodni natpis, nije mogla ući na groblje, a da ne zastane i ne pročita ga. Draga moja, kaput si lijepo mogla ostaviti kod kuće. Smetao joj je. Odjenula ga je samo zato da bude u crnom. Crninu je nosila tijekom prve godine; poslije su je djeca nagovorila da vodi normalan život. Normalan život? Naivci, pojma nemaju o čemu govore. Htjela je da je ostave na miru, pa ih je poslušala. Ali svejedno joj se činilo pomanjkanjem poštovanja hodati među mrtvima šareno odjevena. A ništa, u osvit zore raskrilila je ormar u potrazi za nečim crnim što bi prekrilo njezinu odjevnu kombinaciju u nekoliko nijansi plave, ugledala je kaput i odjenula ga, iako je znala da će zatopliti. Njezin Txato dijeli grob sa svojima djedom i bakom s majčine strane, i s jednom tetkom. Grob, pokraj puteljka na blagoj padini,

– 13 –

u nizu je sličnih. Na nadgrobnoj ploči stoje ime i prezimena pokojnika, datum rođenja i dan kad su ga ubili. I ništa više. U danima koji su prethodili sahrani rođaci iz Azpeitija savjetovali su Bittori neka na ploču ne upisuje nikakve aluzije, podsjećanja i znakove koji bi Txata isticali kao žrtvu ETA-e. Tako će izbjeći probleme. Pobunila se: “Slušajte, jednom su ga već ubili. Sumnjam da će ga ponovno ubiti.” Bittori nije bilo ni na kraj pameti urezivati u ploču objašnjenja o smrti svoga muža; ali dovoljno je da je od nečega žele odgovoriti, pa da se ona tim više namjeri provesti to u djelo. Xabier je smatrao da su rođaci u pravu. Tako su u ploču upisani samo ime i datumi. Nerea se, telefonirajući joj iz Zaragoze, usudila predložiti da krivotvore drugi datum. Čuđenje: molim? “Razmišljala sam da na ploču stavimo datum prije ili datum poslije atentata.” Xabier je slegnuo ramenima. Bittori je rekla da ni govora. Kad su nekoliko godina poslije išarali grob Gregorija Ordóñeza, koji počiva nekih sto metara dalje od Txatova groba, Nerea se, drznica, prisjetila te stare priče na koju su već svi bili zaboravili. Pokazujući sliku u novinama, rekla je majci: “Vidiš da je bilo bolje da je aita malo zaštićen? Pogledaj čega smo se poštedjeli.” Tad je Bittori glasno spustila vilicu na stol i rekla da odlazi. “Kamo ćeš?” “Nekako nemam više teka.” Izašla je iz kćerina stana, namrštena, ljutita koraka, a Quique, koji se spremao pripaliti cigaretu, samo je zakolutao očima. Nizovi grobova u skupinama redaju se uz puteljak. Za Bittori je dobro što rub odstoji dva pedlja od tla, pa može bez poteškoća sjesti na kamenu ploču. Jasno, ako kiši, onda ne. U svakom slučaju, kako je kamen obično hladan (uz neizbježni lišaj i prljavštinu što su ih nanijele godine), ona uvijek u torbi nosi četvrtasti komad plastike izrezan od vrećice iz samoposluživanja i maramu da joj posluže kao – 14 –

podmetač. Sjeda na njih i govori Txatu ono što mu ima reći. Ako u blizini ima ljudi, obraća mu se u mislima; ako nema nikoga, što je najčešće slučaj, obraća mu se razgovornim tonom. “Kći nam je, bit će, sad već u Londonu. Ah, bar pretpostavljam, nije joj palo na pamet da nazove. Tebe je nazvala? Mene nije. S obzirom na to da na televiziji nisu spominjali nikakvu avionsku nesreću, vjerujem da su njih dvoje u Londonu i da se svojski trude nekako spasiti brak.” Prve godine Bittori je na ploču postavila četiri lonca s cvijećem. Redovito se brinula o njima. Lijepo je izgledalo. Onda neko vrijeme nije odlazila na groblje. Biljke su joj se posušile. Nove su joj potrajale do prvog mraza. Kupila je veliku teglu. Xabier ju je utovario u tačke. Zajedno su u nju posadili stabalce šimšira. Jedno jutro osvanulo je prevrnuto, tegla razbijena, nešto zemlje rasute po ploči. Od tada na Txatovu grobu nema ukrasa. “Govorim onako kako mi se sviđa i nitko me u tome neće sprečavati, ponajmanje ti. Da je l’ se šalim? Nisam više kakva sam bila kad si bio živ. Postala sam zločesta. Dobro, ne baš zločesta. Hladna, suzdržana. Da uskrsneš, ne bi me prepoznao. I zamisli, tvoja dušica, tvoja miljenica, itekako ima veze s tom mojom promjenom. Živcira me. Kao i onda kad je bila mala. Uz tvoj blagoslov, jasno. Jer si je uvijek branio. Tako si mi uskratio mogućnost da utječem na nju i nikad se nije naučila poštovati me.” Tri ili četiri groba dalje, pokraj asfaltiranog puta, nalazio se prostor posut pijeskom. Bittori je zastala promatrajući par vrabaca koji je upravo onamo sletio. Raširenih krila, ptičice su se kupale u pijesku. “Drugo što sam ti željela reći je da je banda odlučila prestati s ubijanjem. Još se ne zna je li ta objava ozbiljna ili pokušavaju dobiti na vremenu i ponovno se naoružati. Ubijali ili ne, slaba tebi korist od toga. Nemoj misliti da i meni to puno više znači. Ja silno želim znati. Oduvijek sam to željela. I neće me zaustaviti. Nitko me neće zaustaviti. Ni djeca. Ako saznaju. Jer ja im ništa neću reći. Samo ti znaš za to. Ne prekidaj me. Samo ti znaš da ću se vratiti. Ne, u zatvor ne mogu ići. I ne znam u kojemu se taj nesretnik nalazi. Ali oni su sigurno ostali u selu. Osim toga živo me zanima da vidim u kakvom – 15 –

je stanju naša kuća. Ti se samo smiri, Txato, Txatito, jer Nerea je izvan zemlje, a Xabier, kao i uvijek, živi za svoj posao. Oni neće ni znati.” Vrapci su bili nestali. “Kunem ti se da ne pretjerujem. Silno mi je potrebno da napokon nađem svoj mir, da mogu sjesti i reći: dobro, gotovo je. Što je gotovo? Znači, slušaj me, Txato, pa i to isto moram otkriti. A odgovor, ako ga uopće ima, može biti samo u selu i zato ću otići onamo, već danas poslijepodne.” Ustala je. Pažljivo je presavila maramu i plastični četverokut, i pospremila ih. “Uglavnom, sad sve znaš. Ti budi tu.”

– 16 –

4. Kod onih

evet navečer. U kuhinji otvoren prozor da na ulicu izađe miris pržene ribe. Televizijske vijesti započele su viješću koju je Miren već sinoć čula na radiju. Konačan prekid oružane borbe. A ne terorizma, kako ovi govore, pa nije moj sin terorist. Onda se okrene prema kćeri: “Jesi čula? Opet prestaju. Vidjet ćemo dokad.” Nije sigurno da Arantxa shvaća, ali sve prati. Načini lagan pokret napola naherenim licem, ili joj je ustvari iskrivljen vrat?, kao da želi izraziti vlastito mišljenje. S njom nikad niste načisto; ali Miren je sad barem bila sigurna da je njezina kći čula. Vilicom joj je razdijelila dva komada pohanog oslića. Zalogaji, ne preveliki, tako da ih može progutati bez poteškoće. Tako preporučuje fizioterapeutkinja, vrlo draga djevojka. Nije Baskijka, ali dobro. Arantxa se mora potruditi. Inače neće biti poboljšanja. A rub vilice, sudarajući se s dnom tanjura, uzvraćao je silovitim jekom izmučena posuđa i načas se, kad se pohani omotač rastvorio, iz bijelog ribljeg mesa vinuo oblačak pare. “Da vidimo kakvu će ispriku sad smisliti da ne oslobode Joxea Marija.” Sjela je za stol, blizu kćeri, ne ispuštajući je iz vida. Nikad se ne zna. Već im se nekoliko puta umalo ugušila. Posljednji put, ljetos. Morali su pozvati hitnu. Sirena je uzbunila cijelo selo. Kako se samo prestrašila, moj Bože. Dok su bolničari pristigli, sama si je iz grla izvukla ovako velik komad ribe. Četrdeset četiri godine. Najstarija od njih troje. Onda Joxe Mari, – 17 –

u Puerto de Santa Maríji I. Tjeraju nas da idemo čak onamo dolje. Gadovi. I na kraju mali. Taj tjera svoje. Njega i ne viđamo. Arantxa dohvati čašu bijelog vina što joj ga je majka poslužila. Podigne je, drhtavo je prinese usnama jedinom rukom kojom se mogla služiti. Lijeva je tek mrtva šaka. Kao i obično držala ju je priljubljenu uz tijelo, uza struk, beskorisnu zbog zgrčenosti. Halapljivo je povukla dobar gutljaj, što je, kako kaže Joxian, pravi uspjeh ako pomislimo da se Arantxa još ne tako davno hranila na sondu. Nešto tekućine curnulo joj je niz bradu, ali nije važno. Miren je hitro pobriše ubrusom. Takva lijepa djevojka, tako zdrava, život je bio pred njom, majka dvoje djece, a sad ovako. “Onda, paše ti?” Arantxa protrese glavom kao da želi reći da joj se riba baš nije svidjela. “Čuj, nije baš jeftina. Ne izvolijevaj.” Na televiziji su se redali prilozi. Ah, političari. Važan korak pre ma miru. Tražimo raspuštanje terorističkih skupina. Pokreće se postupak. Put nade. Kraj mukama. Neka predaju oružje. “Obustavljaju borbu u zamjenu za što? Jesu li zaboravili na oslobađanje Euskal Herrije?* A zatvorenici nek trunu po zatvorima. Kukavice. Valja dovršiti započeto. Je l’ ti poznat glas onoga koji je čitao proglas?” Arantxa je polako žvakala komad oslića. Niječno odmahne glavom. Još je nešto željela reći i, pružajući zdravu ruku, zatraži majku da joj doda iPad. Miren istegne vrat kako bi na ekranu pročitala: Fali soli. Joxian je došao malo iza jedanaest navečer s naramkom poriluka. Večer je proveo u povrtnjaku. Zanimacija za muškarca, umirovljenika. Povrtnjak je odmah uz rijeku. Kad se rijeka izlije, posljednji put bilo je to početkom godine, možeš se pozdraviti s povrtnjakom. Ima i gorih stvari, kaže Joxian. Voda se prije ili poslije povuče. On

Euskal Herria: baskijski naziv za Baskiju u širem smislu; sjeverna Španjolska i jugozapadna Francuska. *

– 18 –

suši alat, mete vrtnu kućicu, kupuje mlade zečeve, obnavlja uništene zasade povrća. Jabuka, smokva i lješnjak podnose poplavu, i to je sve. Sve? Kako rijeka nanosi industrijski otpad, zemlja poslije oporo zaudara. On kaže po tvornici. Miren mu uzvraća: “Po otrovu. Jednog ćemo dana umrijeti sa strašnim bolovima u trbuhu.” Joxianova druga svakodnevna strast jest odigrati popodnevnu partiju. Njih četvorica prijatelja uz bocun zaigraju briškulu. Ondje dolje, put gradske tržnice, u baru Pagoeta. To da njih četvorica popiju samo jedan bocun, ostaje vidjeti. Kad je Miren vidjela kako drži poriluk, znala je da se dobro zagrijao. Rekla je da će mu pocrvenjeti nos kao i njegovu pokojnom ocu. Postojao je nepogrešiv znak da je pio: kad bi se češkao s desne strane, kao da ga probada u predjelu jetre. Tad nije bilo sumnje. Nije baš da tetura ulicom; to ne. Ni da ga nešto probada. Njegova je manija češkanje po boku, kao što se drugi prekriže ili kucnu o drvo. Ne zna reći ne. U tome je problem. U baru pije jer i drugi piju. I kad bi netko od njih rekao: “Hajde, skočimo naglavačke u rijeku”, Joxian bi pošao za njim krotko poput ovčice. Sve u svemu, došao je kući naherene beretke, blistavih očiju, češkajući se po košulji u predjelu jetre, i savladale su ga emocije. U blagovaonici je Arantxi dao dug i nježan poljubac u čelo, gotovo ljubavni ugriz. Malo je nedostajalo da padne preko nje. Miren ga je pak odbila. “Bježi, bježi, smrdiš po gostionici.” “Ženo, ne budi gruba.” Ispružila je prema njemu obje ruke da ga zadrži na odstojanju. “U kuhinji imaš ribe. Ohladila se. Pa si je podgrij.” Za pola sata Miren ga je pozvala da joj pomogne staviti Arantxu u krevet. Podigli su je iz invalidskih kolica, on ju je uhvatio pod jednu, a ona pod drugu ruku. “Držiš je?” “Ha?” “Pitam držiš li je. Reci mi držiš li je prije no što je oboje podignemo.” – 19 –

Iskrivljeno stopalo Arantxi onemogućava hodanje. Ponekad na pravi koji korak. Nekoliko njih, nesigurnih. Sa štapom ili uz nečiju pomoć. Da hoda po kući, da jede sama, da opet progovori, to su za prvo vrijeme najveće nade njezine obitelji. A dugoročno, vidjet ćemo. Fizioterapeutkinja ih sokoli. Jako je draga. Slabo govori euskeru,* skoro ništa, ali to u ovom slučaju nije važno. Otac i majka zajedničkim su je snagama postavili pokraj kreveta. Učinili su to mnogo puta. Uigrani su. Osim toga, koliko je Arantxa sad uopće teška? Četrdesetak kila. Nema mnogo više. A kako je samo u svoje vrijeme bila punašna. Otac je pridržava dok Miren odvlači kolica prema zidu. “Nemoj je ispustiti.” “Kako bih ispustio vlastitu kćer?” “Ti, savršeno si sposoban za to.” “Gluposti.” Pogledali su se ratoborno, neraspoloženi, on je stezao zube kao da pokušava zadržati kakvu ružnu riječ u ustima. Miren je razgrnula pokrivač, a onda su zajedno, oprezno, polako, držiš je?, Arantxu polegli na krevet. “Sad možeš ići, razodjenut ću je.” Tad se Joxian sagne da poljubi kćer u čelo. I zaželi joj laku noć. I reče: “Do sutra, polita**”, dok ju je prstom milovao po obrazu. Pa krene prema vratima, češkajući se sa strane. Već je skoro izašao iz sobe, kadli se okrene i reče: “Kad sam se vraćao iz Pagoete, vidio sam svjetlo kod onih.” Miren je upravo izuvala kćer. “Sigurno je netko došao počistiti.” “Počistiti u jedanaest navečer?” “Ti ljudi me ne zanimaju.” “Dobro, rekao sam ti što sam vidio. Možda se i vrate u selo.” “Možda. Sad kad nema oružanih borbi postat će drski.”

Baskijski jezik. Ljepotice.

– 20 –

ernando Aramburu (San Sebastián, 1959.) jedan je od najcjenjenijih španjolskih pisaca. Diplomirao je španjolski jezik i književnost na Sveučilištu u Zaragozi. Od 1985. živi u Njemačkoj, gdje predaje španjolski jezik. Objavio je dvije knjige kratkih priča: Los peces de la amargura (2006.), kojom je osvojio Nagradu Mario Vargas Llosa, Nagradu Dulce Chacón i Nagradu Španjolske kraljevske aka demije, i El vigilante del fiordo (2011.). Autor je devet romana: Fuegos con limón (1996.; Nagrada Ramón Gómez de la Serna), Los ojos vacíos (2000.; nagrada Euskadi), koji uz romane Bami sin sombra (2005.) i La gran Marivián (2013.) čini Trilogiju Antibula (Trilogía de Antíbula), El trompetista del utopía (2003.), Viaje con Clara por Alemania (2010.), Años lentos (2012.; Nagrada Tusquets Editores i Nagrada za knjigu godine prema izboru madridskih knjižara) te Ávidas pretensiones (2014.; Nagrada Biblioteca Breve). Film Bajo las estrellas, snimljen prema Aramburuovu romanu El trompetista del utopia, Španjolska filmska akademija nagradila je Nagradom Goya 2008. za najbolji scenarij nastao prema književnom predlošku. Roman Patria (2016.) donio je Fernandu Aramburuu golem uspjeh kod čitatelja i međunarodne kritike, koja u njemu vidi pisca čije će djelo obilježiti naše vrijeme, a roman je osvojio i brojne nagrade: Europsku nagradu Strega, Nacionalnu nagradu za književnost (Premio Nacional de Narrativa), Nagradu kritičara (Premio de la Crítica), Nagradu Euskadi, Nagradu Francisco Umbral, Nagradu

– 599 –

Dulce Chacón, Nagradu Arcebispo Juan de San Clemente, Nagradu Lampedusa, Nagradu Premio Cultura Mediterránea... Godine 2018. Aramburu je objavio vrlo osobno djelo na granici romana i eseja Autorretrato sin mí.

– 600 –

eljka Somun diplomirala je francuski i španjolski jezik i knji ževnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005. Dosad je prevela djela sljedećih autora: Antonin Varenne, Yuri Herrera, Joel Dicker, Jorge Bucay, F. J. Palma, Ramón Díaz Eterovic, Roberto Bolaño, Gabriel García Márquez, Javier Marías, Juan Arias i Luis Sepúlveda. Također prevodi grafičke novele. Članica je francuskog i španjolskog TransLaba.

– 601 –

– 602 –

Sadržaj

Visoke pete na parketu

Blagi listopad

S Txatom na Polloeu

Kod onih

Selidba pod okriljem mraka

Txato, čuj

Kamenje u ruksaku

Davnašnji događaj

Crveno 36 Telefonski pozivi

Poplava 44 Ograda 48 Rampa, kupaonica, njegovateljica

Posljednji zajednički izlasci

Susreti 61 Nedjeljna misa

Šetnja 69 Praznici na otoku

Nesuglasica 78 Preuranjena crnina

83 – 603 –

Najbolja od svih njih

Sjećanje uhvaćeno u paučinu

Nevidljivo uže

Dječja narukvica

100

Nemoj dolaziti

106

S onima ili s nama

111

Obiteljski ručak

115

Brat i sestra

120

Dvobojno lišće

124

Istresti uspomene

128

Razgovor u tami

133

Papiri i stvari

137

Grafiti 141 Sjećanja 146 Plamena kutija

150

Od točke A do točke B

155

Torta razdora

159

Knjige 164 Ja sjekira, ti zmija

168

Dvije godine bez lica

174

Njezin život u ogledalu

178

Posao u Londonu

182

I službeno, par

188

Mjere opreza

193

Dan štrajka

197

Kišni dan

204

Što im se dogodilo?

208

Popodnevna smjena

213 – 604 –

Da te vidim

217

Murjakova noga

221

U kamenolomu

226

Veliki san

232

Neprijatelj u kući

236

Laž o temperaturi

240

Kao i majke

244

Šljive 249 U pričuvi

253

Mačji kašalj

258

Staklena nit

262

Liječnici s liječnicama

267

Draga sitnica

271

Pretres stana

275

Politički materijal

279

Gdje je moj sin?

283

Blagoslov 287 Klaus-Dieter 292 Tri tjedna ljubavi

296

Završetak studija

301

Prekid 307 Domovine i priče za malu djecu

311

Uvrnuta kći

315

Sveto poslanje

319

Ili jesi, ili nisi

325

Pokret osobnog oslobođenja

330

Porculanska vaza

334

Samo se ti u miru isplači

341 – 605 –

Crne misli

346

Obuka 350 Dodir meduze

355

Teroristička jedinica Oria

359

Ispratio ju je samo tužni liječnik

363

He’s my boyfriend 367 Nesretni slučaj

371

Baski ubojice

376

Stan 382 Imao je druge planove

387

Gljive i koprive

391

Krvavi kruh

395

Napetost za stolom

400

Strah 406 Popis 412 Njega najviše voli

417

Zemlja šutljivih ljudi

423

Amaia 428 Vino iz demižona

433

Nerea i samoća

438

Povorka ubojica

444

Vjenčanje u bijelom

449

Četvrti član

453

Pad 458 Txoria txori

462

Prvo pismo

469

Drugo pismo

474

Treće pismo i četvrto

478 – 606 –

Pomirenje 482 Sindrom zaključanosti u tijelu

488

Susreti na trgu

492

Liječničko izvješće

497

Ako vjetar raspali zapretanu vatru

502

Razgovor u sumrak

507

Noć u Calamochi

512

S unukom

519

Kraj na padini

523

Staklena pregrada

528

Masaža 533 Arapski salon

539

Nevidljivo dijete

545

Nenajavljeni posjet

551

Samo strpljivo

555

Djevojka iz Ondárroe

560

Razgovori u prostoriji za posjete

566

Tvoj zatvor, moj zatvor

571

Krug je zatvoren

576

Pokisla do kože

580

Nedjeljno jutro

584

Glosar 589 Pojmovnik 593 O autoru

599

O prevoditeljici

601

– 607 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., srpanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-150-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 608 –

– 609 –

Vlasnik malog transportnog poduzeća Txato ubijen je u svom baskijskom selu u terorističkom napadu. On je tek jedna u nizu žrtava ETA-e i njezine borbe za samostalnu Baskiju. Njegova je krivnja što nije plaćao danak teroristima. Tko je i zašto ubio ovog Baska, je li to bio netko od suseljana? To su pitanja na koja udovica ubijenog Bittori i njezino dvoje djece traže odgovore. Kolika je krivnja obitelji njezine nekada najbolje prijateljice Miren i njezina sina, pripadnika ETA-e, koji već godinama leži u španjolskom zatvoru, što o svemu zna njegov brat baskijski pjesnik, a što sestra zarobljena u vlastitom tijelu nakon teškog moždanog udara? Dvije nekoć najbolje prijateljice i njihova djeca nose se s teretom politike i političkih odluka, njihov život nepovratno je obilježen terorističkim činom – mogu li i kako preskočiti zidove mržnje i nerazumijevanja koje su sagradili oni sami i njihova okolina? Patria je panorama proteklih četrdeset godina španjolske povijesti, knjiga o terorizmu i njegovu besmislu, o odnosu politike i svakodnevice, o velikim malim ljudima i njihovim ljubavima, čežnjama, strahovima, vjeri i njezinu gubljenju, o razumijevanju bližnjega, o tugama i radostima, roman koji se pamti i čita iznova jer govori o svima nama u svijetu bez kompasa. Fernando Aramburu napisao je veličanstvenu obiteljsku i povijesnu sagu o praštanju i razumijevanju, roman o tome kako se suočiti s prošlošću i starim traumama i krenuti dalje.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

ISBN 978-953358150-7

– 610 –

199, 00 kn www.fraktura.hr