Pisma Posejdonu

Pisma Posejdonu

Cees Nooteboom

Pisma Posejdonu -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Kako biti Europljanin Rituali Izgubljeni raj -2-

Cees Nooteboom

Pisma Posejdonu preveo s nizozemskog Radovan LuÄ?ić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Brieven aan Poseidon by Cees Nooteboom © 2012 by Cees Nooteboom, Amsterdam © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Radovan Lučić i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-558-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871490

-4-

Siegfridu Unseldu, koji je promijenio toliko toga u mojem 탑ivotu

-5-

-6-

The death of one god is the death of all.

Wallace Stevens

-7-

-8-

Kako nešto počinje? Godine 2008., u veljači, jednoga

sam dana u Münchenu na Marienplatzu kupio knjigu Sándora Máraia, nikakav roman, već kratke priče. Naslov je Die vier Jahreszeiten, a omot izgleda otužno, slomljena stabljika, ve­lik cvijet što visi, s još skupljenim, ali pomalo uvelim listovima, sjetna slika koja se ne uklapa u nenadano sunčan dan usred zime. Prije mnogo godina, kad još nitko nije spominjao Máraia, Klaus Bittner mi je u Kölnu dao njegov zadnji dnevnik, gorke, škrte stranice, bilješke zapisane u onih ne­koliko godina koje su prethodile njegovu samoubojstvu kad mu je bilo osamdeset i osam. Izgnanstvo u San Diegu. Zašto, za Boga miloga, u San Diegu? Poznajem taj grad, otkud tamo jedan mađarski kozmopolit na kraju životnoga puta zaključenog zvukom revolverskog pucnja? Njegova je žena, s kojom je cijeli život putovao, teško oboljela. On je posjećuje u sanatoriju, ona umire, njezin se pepeo prosipa u ocean. Dalje živi sam, sve teže, čita Aristotela, dnevnik postaje mučno, rascjepkano štivo.

A onda slijedi smrt, svoj veliki – postumni – uspjeh neće doživjeti. Mađarski mi se prijatelji čude takvom oduševljenju za njegove romane. Oni više cijene njegove dnevnike i putopise. Bio je bistra pojava u dugom, mračnom stoljeću fašizma i komunizma, kada su se granice neprestano pomicale. Odlazim sa svojom novom knjigom na Viktualien-9-

markt i tražim mjesto za čitanje. Ljudi sjede vani. Na terasi ispred jednog restorana ugledam slobodno mjesto. Naručujem čašu šampanjca da proslavim prvi dan proljeća i počinjem čitati. Knjiga je objavljena 1938., no ono što čitam kao da je djelo nekog suvremenika, nekoga tko živi gledajući i čitajući, putujući i pišući. Mjesto sam odabrao nasumce, ali na salveti koju dobivam stoji plavim slovima ispisano ime Posejdon, bojom mora uz koje živim ljeti. To mora biti neki znak, netko mi želi nešto reći, a ja sam na takve znakove naučio odgovarati. Tu je bog sa svojim trozubom i, premda sam zauzet novom knjigom, odlučujem da ću mu, čim je završim, pisati pisma, male zbirke riječi koje izvještavaju o mojem životu. Njemačka je zima prešla u španjolsko ljeto, knjigu sam napisao i, u praznini koja se potom redovito pojavljuje, sjetio sam se toga sunčanoga zimskog dana od prije pola godine. Za tri dana navršit ću sedamdeset i šest godina. Dan poslije počinje mjesec ko­ lovoz, august, carski mjesec. Još nikada nisam pisao nekome bogu. Na otok pada večer, more je blizu, Posejdonovo more, stijene ispod kojih obično plivam. Gledam nepreglednu površinu, lagano gibanje valova u posljednjim odbljescima sunca. Osim udaranja vode o stijene nema drugih zvukova. Jednostavno moram početi.

- 10 -

posejdon i

Na reljefu iz petoga stoljeća prije Krista, koji te je za-

pravo izgurao, no kojega smo iskoristili da beskonačno vrijeme podijelimo, u dugačkom redu stoji dvanaest olimpskih bogova. Imaju svoje atribute, ali kamo idu nije posve jasno. Apolon, Artemida, Zeus, Atena. A potom dolaziš ti. Ti si prvi koji se osvrće, ali Hera iza tebe, još vrlo mlada, sklopila je oči i ne uzvraća ti pogled. Što si to gledao? Lijeva ti je ruka na desnom boku, a trozub, to neobično oružje po kojemu te znamo, držiš vrlo opušteno. Njime si se koristio za ribolov, sva je riba bila tvoja. Svi još stojite u profilu, asirski, babilonski, izgledate kao da vam se tijela ne mogu odvojiti od kamena. To je bilo doba kad se još nismo mogli odvojiti od vas. Zašto sam baš tebe izabrao? Zato što dio godine živim na tvome moru? Zato što, prije nego što početkom jeseni otputujem na sjever, uvijek na istome mjestu zaplivam sa stijena, čak i za oluje i pljuskova? Na taj način želim pitati smijem li se sljedeće godine vratiti, ali koga to moram pitati, ako ne tebe? Dugo sam tražio nekoga kome bih pisao, ali kako se pišu pisma jednome bogu? Vrlo jednostavno: to se ne radi, a ipak se može napraviti. Zaobilazno. Što se napiše, ostavi se na plaži, na stijeni pokraj mora, u nadi da će on to vidjeti. Nešto o stvarima koje čitam, koje vidim, koje mislim. Koje izmišljam, koje pamtim, koje me čude. Vijesti iz svijeta, kao o - 11 -

onom čovjeku koji je oženio mrtvu ženu. Možda ih nađeš, a možda će ih vjetar izbrisati. Napisao sam ih misleći da možda želiš saznati još nešto o svijetu. Što će se poslije dogoditi ne znam, to nikako ne mogu znati. U krajnjem slučaju mogu nešto izmisliti. Odgovor nikada nije bio bitan. Uvijek sam se pitao kako je to bilo kad vam se više nitko nije molio, kad vas više nitko ništa nije tražio. Za­ cijelo je postojao netko tko je bio posljednji. Tko je to bio?

Gdje? Jeste li razgovarali o tome? Gledamo vaše likove, ali tamo vas nema. Jeste li bili zavidni bogovima koji su došli poslije vas? Je li vam drago sada kad su i oni napušteni?

- 12 -

v jenčanje sa šeširom

U nekom seocetu na jugu Francuske jedan se šezdesetosmogodišnji Francuz oženio ženom koja godina više nije imala, jer je bila umrla. Dvadeset su godina živjeli zajedno i htjeli su se vjenčati, ali ona je oboljela i umrla. Na vjenčanje s mrtvom ženom, za što je predsjednik Francuske dao odobrenje, čovjek je ponio pokojničin šešir. U Meyrinkovu ro­manu Golem glavni lik posjeduje misli onoga čiji šešir nosi. Što je mislio pokojničin šešir na dan njezina vjenčanja? U svatovima je bilo nekoliko desetaka ljudi. Je li ih šešir prepoznao? I što je šešir rekao čovjeku kad su opet ostali nasamo kod kuće?

- 13 -

opsada

U Pradu, u jednoj od gornjih dvorana novoga krila. Slika

Pietera Snayersa. Nema drugih posjetitelja, tišina koja vla­da slikom stoga je još intenzivnija. Tu gdje sam sada, vani je gotovo četrdeset stupnjeva, ali na slici je pao snijeg, osjećam ga na stopalima. Godina je 1641. Mi smo Španjolci, naš rat protiv Francuske traje već šest godina i trajat će još osamnaest. Stojimo na visokom brijegu i gledamo dolje na ravnicu, na gradsku jezgru i vanjske zidove Aire-sur-laLysa. Pogled nam seže do obzora, uske trake plavkaste zemlje u sjevernoj svjetlosti pod oblacima kakvi se mogu vidjeti samo u ovim dalekim krajevima. Naš jezik zvuči strano u ovom okolišu, oko nas je nekoliko ogoljelih stabala, pokoji pas. Moramo ponovno osvojiti grad i to ćemo učiniti. Tako je zapisano u knjigama. Lijevo ispod nas stoje postrojbe u onim nestvarnim minutama tišine kakva zavlada prije svake bitke. Tamo dolje, nevidljivi neprijatelj koji nas čeka. Onaj tko nas poslije promatra na trenutak nas bezimene diže iz mrtvih, ali mi uspomene na taj dan držimo za sebe. Ono što on vidi jest povijest ili umjetnost, ili oboje. Ali on ne zna ništa o dahu koji je toga dana izlazio iz naših usta, ne zna ništa o graktanju vrana, o topotu konjskih kopita po zaleđenoj zemlji.

- 14 -

bayreuth

Ponavlja se to svakoga ljeta, pouzdano poput Wimble-

dona i Tour de Francea. U moj mediteranski vrt iznenada dolete njemački zvuci. Još su nesigurni, ne znaju jesu li dobrodošli. Limeni puhači, visoki jaki glasovi, timpani.

Kao da iskušavaju sve i svakoga. Osjećam kako je sve u mom vrtu na oprezu, kako se opire. Palme, hibiskus, kaktusi, papirus, biljke koje u hladnim maglama sjevera ne bi mogle preživjeti. Ali glazba nema milosti, ona se opija svojom moći. Čujem germanske duge tonove, vojničke glasove zbora, rezove toga drugog jezika, lovačke zvukove rogova, bujanje velikoga orkestra, izdaju Tristana koji isporučuje Izoldu svom kralju, njezin bijes, vrisak te tuge koja prerušena u pjesmu juri uz nježnu blijedoljubičastu boju plavuljka, tutnji poput iznenadne oluje kroz bu­gen­ viliju te za sobom na tlu ostavlja ljubičaste mrlje. Kao beskućnik sjedim usred svega toga, sjevernjački vrtlar pod divljom maslinom, uhvaćen u proturječju svoga života.

- 15 -

posejdon ii

Ti si bog, a ja sam čovjek. To u svakom slučaju stoji. Ali

možda sada mogu pitati što sam oduvijek htio. Što je za vas čovjek? Prezirete li nas zato što smo smrtni? Ili je upra­ ­vo suprotno? Jeste li ljubomorni na nas zato što smijemo umrijeti? Jer to je, naravno, vaša kob, čak i ako ne znamo gdje se trenutačno nalazite.

Nitko više ne govori o vama, to je možda poražavajuće.

Kao da ste isparili.

No ipak, ako je istina da ste besmrtni, što mi je osnovna pretpostavka, onda morate postojati zauvijek. Kraj svijeta koji si najavljivao još nije došao. Jeste li još u blizini svojih praznih hramova? Jeste li bili ovisni o žrtvama koje smo vam prinosili? Čeznete li za nama? Neko vrijeme vaša smo slika i prilika, a zatim propadnemo, postanemo ruševine koje još samo misle i govore. I više vam ne nalikujemo.

Skriva li veću tajnu onaj tko može umrijeti ili onaj tko nikada ne smije prestati živjeti? I tako se opet vraćam na svoje prvo pitanje: što vi, zapravo, mislite o nama?

Danas sam bio na moru, jako je puhalo. Dugo sam sjedio na stijeni, gledao valove, sive i podivljale. Dakako, ni­ sam dobio odgovor. Prije ste se još znali prerušiti u ljudsko obličje da biste nam nešto poručili. Katkad pomislim da je i dalje tako, da sam sreo nekoga od vas. Ali nikad nisam posve siguran.

- 16 -

susret

Uskom stazom što od mora vodi u selo ususret mi dolaze

dva dječaka.

Jedan je u pubertetu, visok, još nerazvijen, sve se na njegovu tijelu klima. Zbog toga kretnje mnogo manjeg dječaka iza njega djeluju znatno pribranije. Taman je, izgle­ ­da južnjački, rimski. Ne mogu mu odrediti godine, možda mu je devet ili deset, ali ono što mi pada u oči njegov je pogled, okrenut posve prema unutra. Naravno da ne mogu znati što on tamo vidi, no tajnovitost te krajnje usredotočenosti vuče me natrag u vrijeme. Koliko je prošlo otkako sam bio tako mlad? Zašto imam osjećaj da nešto prepoznajem? Je li onaj koji sam sada nakon gotovo sedamdeset godina već bio prisutan u djetetu kojega se ne sjećam? Ta me tajna prati cijeloga dana. Postoji li takvo što, netko drugi kao zrcalo u kojemu nam se rasplinjavaju godine?

Zašto mislim da sam sreo samoga sebe? A ako tome nije tako, koga sam to sreo da ga nikada ne upoznam?

- 17 -

i n va lidi

Ovi su pokojnici zauvijek invalidi. Nikada se više neće

kretati. Njihovih deset lijesova položeno je u ceremonijalnoj simetriji nasuprot klasičnoj građevini u daljini. Između građevine i lijesova velik je prostor. Na fotografiji taj prostor izgleda bijel, kao da je sniježilo. U sredini stoji jedan jedini središnji lik, predsjednik Francuske. On je ove pokojnike doveo kući. Na fotografiji stoji nevidljivo pitanje koje se ovdje ne postavlja: o kojemu je to ratu riječ? Budući da se zbog udaljenosti ne mogu razaznati pojedini izrazi lica, prevladava dramatičnost broja, odnos jednoga prema mnogima. Napoleon je izgradio ovu crkvu (Dôme) za svoje vojnike, pomisao na nj u ovome trenutku nije daleko.

Svođe­nje žalovanja na geometriju scenske jednostavnosti ima poseban patos. Nakoso iza predsjednika netko salutira, iz ove daljine ne vidi mu se čin. Postrojbe ispred građevine, sa strane i kod lijesa tvore peterokut, klasicistički crtež. Zacijelo je bilo i zvukova, ali na fotografiji vlada samo tišina.

- 18 -

Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu.

Prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik je najva­žnijih nizozemskih književnih nagrada. Za roman Rituali pri­mio je Borde­w ijk Prize i Pegasus Prize, za roman Priča koja slijedi europsku nagradu Aristeion, za djelo Berlijnse notities (Berlinske bilješke) dobio je Njemačku književnu nagradu, a za cjelokupno djelo nagrade Constantijn Huygens, Compo­stella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft. Među brojnim djelima izdvajaju se romani De ridder is gestorven (Vitez je umro), Rituali, In Nederland (U Nizozemskoj), Aller­zielen (Dušni dan), Izgubljeni raj, knjiga pripovjedaka Lisice dolaze noću te putopisi Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu), Een ochtend in Bahia (Jutro u Bahiji), Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu), Nootebooms Hotel (Hotel Nooteboom) i De omweg naar Santiago (Zaobilazni put u Santiago). Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.

- 227 -

Radovan Lučić rođen je 1963. u Zagrebu. Godine 1995. magistrirao je slavistiku na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz redovite prevodilačke aktivnosti bavi se primijenjenom lin­gvistikom, ponajprije leksikografijom.Radi kao vo­di­telj projekta “Hrvatsko-nizozemski rječnik” na Sve­učilištu u Amsterdamu, gdje i podučava hrvatski jezik. Uz brojne pri­jevode, objavljuje radove s područja leksikografije i standardologije.

- 228 -

sadr žaj

Posejdon I 11 Vjenčanje sa šeširom 13 Opsada 14 Bayreuth 15 Posejdon II 16 Susret 17 Invalidi 18 Posejdon III 19 Rijeka 21 Challenger 24 Posejdon iv 25 Asclepias 27 Vrijeme 28 Posejdon v 29 Kamion 31 Kenkō 32 Telefon 34 Posejdon vi 36 Djecoubojstvo 37 Knjige 39 Posejdon vii 41 Zid 43 Mrlja 45 Posejdon VIII 47 - 229 -

Hölderlin 49 Velovi 51 Slika 52 Posejdon ix 54 Orion 57 Pastorala 59 Posejdon x 60 Razgovor 63 Agava 64 Posejdon xi 66 Šetnja 68 Svjedok 70 Posejdon xii 72 Stolac 74 Magarci 76 Vrt 78 Posejdon xiii 80 Djevojčica 83 Krvavi mjesec 85 Posejdon xiv 88 Čovjek 90 Vodeno zrcalo 92 Zeleno 93 Posejdon xv 95 Diplomatski bal 98 Kirka 100 Luka 102 Posejdon xvi 105 Nilski konj 108 Hesiod 110 Posejdon xvii 112 - 230 -

Quilotoa 114 Nevrijeme 117 Zoološki vrt 119 Posejdon xviii 122 Životi 124 Bik 126 Posejdon xix 128 Sestre 130 Kit 132 Plavo 135 Posejdon xx 137 Rat 140 Ratón 143 Posidonija 145 Posejdon xxi 148 Staro 151 Plamen 154 Posejdon xxii 157 Sudruzi 160 Kamen 162 Posejdon xxiii 165 Bilješke i slike 167 Zahvale 223 Izvori ilustracija 225 O autoru O prevoditelju

227 228

- 231 -

This book was published with the support of the Dutch Foundation for Literature.

Objavljivanje ove knjige potpomogla je Nizozemska zaklada za književnost.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Kacušika Hokusai, Veliki val kod Kanagawe, 1823.-1829., drvorez u boji / akg-images Godina izdanja 2014., ožujak (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-558-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 232 -

- 233 -

Zemljotresac, gospodar mora, Zeusov brat... Je li besmrtni Posejdon i dalje zainteresiran za nas, je li mu još zabavno baviti se našim životima? Svake jeseni, kad napušta otok na kojem ljetuje, Cees Nooteboom moli Posejdona za dopuštenje da se vrati iduće godine. U međuvremenu će mu pisati pisma: o svijetu i novim zemljovidima svakidašnjice, o Bogu i bogovima, o drevnim mitovima i tome kako ih čitamo i živimo sada.

Mediteran i ostala mora, ali i neba, i kopna, vulkani...

Nooteboom Posejdona prati kroz prostor i kroz vrijeme, kroz povijest umjetnosti i kroz vlastitu povijest, ispisujući iznimno osobnu knjigu nesvakidašnje ljepote i mudrosti.

Pisma Posejdonu jednog od najznačajnijih živućih europskih pisaca veličanstvena su oda svijetu u kojem smo živjeli, i u kojem ćemo živjeti možda još samo trenutak.

139,00 kn

- 234 www.fraktura.hr