GAËLLE JOSSE
Posljednji čuvar Ellis Islanda Posljednji čuvar Ellis Islanda
-1-
-2-
GaĂŤlle Josse
Posljednji Ä?uvar Ellis Islanda prevela s francuskog Ursula Burger
Fraktura -3-
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.
Naslov izvornika Le dernier gardien d’Ellis Island © Noir sur Blanc, 2014 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Ursula Burger i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-905-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 974670
-4-
“Nije li naše cjelokupno bivanje tek brujanje zastrašujuće ljubavi?” Louise Erdrich Posljednji izvještaj o čudesima u Little No Horseu “(…) još uvijek ljude prikazujemo na zlatnoj podlozi, baš poput prvih starih majstora. Oni stoje pred nečim neodređenim. Ponekad pred zlatnim, ponekad pred sivim. Na svjetlu katkad, a često s bezdanom tminom iza sebe.” Rainer Maria Rilke Bilješke o melodiji stvari
-5-
-6-
Ellis Island, 3. studenoga 1954., 10 sati ujutro Sve je došlo morem. Morem, onim dvama brodovima što su jednoga dana ovdje pristali. Za mene oni nikada nisu otišli, svojim sidrima i čakljama proboli su moje tijelo i moju dušu. Sve što sam smatrao izvjesnim pretvoreno je u pepeo. Još nekoliko dana i bit će gotovo s ovim otokom koji je progutao moj život. Gotovo s ovim otokom čiji sam posljednji čuvar i posljednji zatočenik. Gotovo s ovim otokom, a da o ostatku svijeta ne znam gotovo ništa. Sa sobom nosim samo dva kofera i nekoliko skromnih komada namještaja. Kovčege sjećanja. Svoj život. Ostaje mi devet dana, ni dan više, prije no što će ljudi iz Federalnog ureda za imigraciju doći službeno zatvoriti Centar na Ellis Islandu. Obavijestili su me da će doći rano, vrlo rano, sljedeći petak, 12. studenoga. Zajedno ćemo obići otok i sastaviti izvještaj o zatečenom stanju. Predat ću im sve ključeve kojima raspolažem, od vrata, kapija, skladišta, spremišta i ureda, i s njima poći put Manhattana.
-7-
Za mene će tada kucnuti čas da pođem obaviti posljednje formalnosti u jednu od onih zgrada u staklu i čeliku čiji su prozori izdaleka nalik na bezbroj ćelijica saća, saća siva i okomita, mjesto na koje sam svih ovih godina bio primoran kročiti samo desetak puta, i konačno ću biti slobodan. Ili će mi to barem ljudi govoriti, s onom mješavinom sažaljenja i zavisti koju čovjek osjeti prema kolegi koji, jednoga određenog dana, u dani sat, više nije dijelom grupe, više ne dijeli ništa što je tijekom vremena, godinu za godinom, činilo svojevrstan zajednički život, sazdan od više-manje zajedničkih preokupacija i ciljeva. On napušta čopor poput vremešne životinje što se udalji kako bi uginula, a krdo nastavlja bez nje. Tu etapu obič no obilježi neka ubitačna ceremonija. Konvencionalni govori, prisjećanje na zajedničke pothvate, pivo, viski, tapšanje po leđima, dogovaranje narednih veselica koje se svatko osjeća dužnim prizvati i istoga trena zaboraviti, i potom onaj kojeg se slavi odlazi kući teturajući, opskrbljen ribičkim štapom ili alatom za male kućanske popravke. Radije bih to izbjegao. U Brooklynu me čeka stančić koji sam naslijedio od roditelja, u četvrti Williamsburg. Tri skromne prostorije pune njihova namještaja koji nisam dirao, cijeli njihov život utisnut u te zidove, zajedno s fotografijama, drangulijama i posuđem. Iskreno, strah me ponovo se zateći ondje, već sam dovoljno zaokupljen vlastitim sjećanjima da bih se još bavio njihovima, ali ondje sam se rodio i nemam kamo drugamo poći, a i ne mislim da je to u ovom trenutku naročito važno. Još devet dana tumaranja po praznim hodnicima, katovima koji više nisu u funkciji, praznim stubištima, kuhinjama, -8-
ambulanti, velikom predvorju u kojemu već dugo odjekuju samo još moji koraci. Devet dana i devet noći prije no što ću biti vraćen čvrstom tlu kontinenta, životu ljudi. Što se mene tiče, slobodno se može reći ništavilu. Što danas znam o životu ljudi? Moj mi je život već dovoljno nejasan, poput kakve knjige za koju smo mislili da je poznajemo, a onda jednoga dana otkrijemo da je napisana na stranome jeziku. Ostaje mi ova neobična hitnja da, sjedeći u ovom uredu koji je postao beskoristan, sred kutija s dosjeima, sred olovaka, ravnala i pečata, napišem, za koga – ne znam – svoju priču. Priču koja se tijekom nekoliko desetaka godina u velikoj mjeri preklapala s onom Ellis Islanda, međutim volio bih ovdje prizvati događaje koji su moji osobni, ma koliko to mučno bilo. Što se ostaloga tiče, mislim da će se za to pobrinuti povjesničari. Ovdje sam okružen sivilom, vodom, cementom i ciglom. Gotovo nikada nisam upoznao nijedan drugi krajolik osim ovoga rijeke Hudson, s linijom nebodera čije sam protezanje pratio tijekom godina, gledao ih kako niču, isprepleću se i gomilaju, e da bi oblikovali ovu krutu i nepromjenjivo ustobočenu džunglu kakva nam je danas znana, u čijem podnožju zaljevom mile brodovi i trajekti, i uzdiže se Kip slobode ili Miss Liberty, kao što su je ponekad – ugledavši je na kamenom postamentu, u sivozelenoj odori, veličanstvenu, ozbiljna lica i ruku pruženih ponad vode – znali zvati europski doseljenici. Koje god godišnje doba bilo, voda je siva kao da joj sunce nikada ne uspijeva osvijetliti dubine, kao da ga neki nepro zirni materijal uvučen pod površinu sprečava da u nju zaroni -9-
i oboji je novim odbljescima. Samo se nebo mijenja, sve su mi njegove nijanse znane, od najintenzivnije plave do najzagasitije ljubičaste, pa i svi oblici oblaka, nitasti, nabujali ili jabučasti, što svakome danu određuju narav. Danas naređujem još samo zidovima. Trava i bilje što su ih donijeli vjetar i ptice slobodno rastu. Još malo pa će ovo biti veliki park, napušteni park položen u razini vode, koji iz daljine nadzire slavodobitni Kip slobode, čvrsto uglavljen u svoju stijenu. Ponekad mi se čini da se za mene cijeli svijet usukao na površinu ovoga otoka. Otoka nade i suza. Mjesta čudotvorna što istovremeno melje i obnavlja, mjesta koje je irskoga seljaka, kalabrijskoga pastira, njemačkoga radnika, poljskoga rabina i mađarskoga činovnika pretvaralo u američke državljane, oduzevši im njihovu nacionalnost. Čini mi se kao da su svi oni još uvijek ovdje, poput gomile utvara što lebde oko mene. Neka me neobjašnjiva nužnost tjera da se zadubim u prošlost za koju sam mislio da je mogu zaboraviti. Uzalud. Za nekoliko dana bit ću jedan od onih anonimnih, skromno odjevenih umirovljenika koji žive u nekoj običnoj ulici neke jednostavne brooklynske četvrti, u stanu nalik na stotine drugih, čovjek koji se vozi autobusom, pozdravlja susjede, hrani mačku i odlazi u nabavu u kvartovski dućan. Znam da će to biti samo privid, itekako varljiv privid. Bez djece, sad i bez roditelja, bez obitelji. Samo sjećanja. I to tegobna. Uskomešala su se dok još mogu, čovjek bi pomislio da su se sve sjene moga postojanja probudile čim su saznale da odlazim, a da će pronaći mir tek kada njihova priča bude ispričana. - 10 -
5 sati popodne Naviru mi slike i preplavljuju me do vrtoglavice. Možda ću izravnati račune s prošlošću ako je se uspijem osloboditi na ovim listovima papira. Papiri su to sa zaglavljem Federalnog ureda za imigraciju. Centar Ellis Island. Direktor. Sve je to smiješno. Pokušavam se s poštovanjem odnositi prema tim sjenama što su se smjestile u podnožju moga kreveta i djeluju kao da ondje namjeravaju ostati. Devet dana. Devet noći. Hoću li imati vremena sve ispričati? Da, sve je došlo morem, tim brodovima prepunim jadnika naguranih poput stoke u jeziva međupalublja, iz kojih su izlazili preneraženi, ukočeni i nesigurni ususret svojim snovima i nadanjima. Ponovo ih vidim. Ovdje se govore svi jezici. Ovo je novi Babilon, ali okljaštren, poravnan, zaustavljen u svom zanosu i zakucan za tlo. Babilon nakon što ga je Bog Postanka uništio, Babilon jada, rasplinuća, povratka ljudi svojim izvornim jezicima. Nakon nekog vremena pošlo mi je za rukom razlikovati sve te jezike, nisam ih više miješao, i uočavati ponašanja zajednička ljudima iz iste zemlje ili pak iste regije. Svi ne ćute strah na isti način, tjeskoba se izražava riječima, ali i tišinama. U njihovim očima ima straha i iščekivanja, baš kao i bojazni da išta kažu, da učine nešto što bi im zauvijek onemogućilo ulazak u raj, ne znajući pritom čak ni što se od njih očekuje. Za silazak s broda većina ih je tako odjenula svoju najreprezentativniju odjeću, ne bi li se suočili s ispitom koji ih čeka. - 11 -
Bijele, besprijekorne košulje kod muškaraca, čovjek se zapita kako su samo uspjele ostati u tom stanju nakon dva-tri tjedna plovidbe u gnusnim uvjetima; duge suknje, strukirani sakoi i svijetle bluze kod žena. Stižu u odjeći na koju su kod kuće ponosni i koja nam ovdje pruža uvid u to koliko su nam svjetovi udaljeni. Široke, strukirane bluze, izvezeni prsluci, krznene toke, dugi crni kaftani, kačketi od tvida, kosa umotana u marame i lavine ogrlica od obojenih staklenih perli ili kora lja. Svjetovi se ukrštaju, a America je jedina riječ koja im je svima zajednička. Prvi ispit odvija se bez njihova znanja, to je i najpresudniji trenutak, golgota na čije postojanje i ne pomišljaju, posljednja postaja križnoga puta nakon kojeg im slijedi spas ili propast. Dugo stubište, dva slijeda stuba kojima se moraju uspeti nakon što su odložili prtljagu. Koliko sam samo iscrpljenih žena čuo kako uzdišu u trenutku kada bi pred sobom ugledale ovo strmo stubište. Prego, aspetti, Signore, ein Moment, bitte... Muškarci podižu najsitniju djecu u naručje, mnoga od njih spavaju obraza slijepljena s očevim ramenom, za njima idu majke, za dihane, zadižući rub suknje kako ne bi pale. To je uspon tijekom kojeg ih promatra nekoliko zdrav stvenih djelatnika što su zauzeli pozicije na vrhu stuba, nalakćeni na ogradu, lažno ravnodušni na te kohorte silne bijede. Nekoliko sekundi, obično ne više od šest, kažu, i sudbina novopristiglih zapečaćena je. Njihovu stručnom, iskusnom pogledu ništa ne promiče. Komadićem krede koji drže u ruci odjeću pojedinih putnika obilježavaju znakom. - 12 -
Različitim slovima abecede ispisanim na jaknu ili kaput odgovara pojedina, brzinski utvrđena ili vrlo vjerojatna patologija. L za pluća, B za leđa, E za oči, H za srce, G za gušu... Te putnike odmah se privodi na stranu za dodatni zdravstveni pregled koji će djelatnicima omogućiti da donesu zaključke vezane uz postavljenu dijagnozu. Liječenje na licu mjesta, patologija isključena, benigna patologija ili definitivno odbijanje ulaska na teritorij. Oni koji su tu etapu prošli bez poteškoća dospijevaju u veliku, dugim drvenim klupama ispruganu dvoranu, u kojoj se priključuju stotinama drugih putnika koji čekaju. Postavit će im se dvadeset devet pitanja. Njihova budućnost ovisi o njihovim odgovorima. Sjednite, pozvat će vas. Neki drugi zaposlenici Centra prozivaju ih jednog po jednog. Sjednite, još jednom. Nekoliko minuta odgovaraju na upitnik, pomažu im prevoditelji. Koje je vaše konačno odredište? Tko vam je platio brodsku kartu? Raspolažete li s pedeset dolara? Trebate li se sastati s rodbinom? Kako se zovu i koja im je adresa? Jeste li već bili privođeni ili hospitalizirani zbog mentalnih smetnji ili boravili u dobrotvornim ustanovama? Jeste li poligamni? Jeste li anarhist? Raspolažete li ponudom, obećanjem ili ugovorom za posao? U kakvom ste zdravstvenom stanju? Imate li neki hendikep ili tjelesni nedostatak? Koji je vaš konfekcijski broj? Boja vaše kože, očiju? Putnici što bi na putu za Tebu susreli Sfingu nisu bili podvrgnuti tolikim silnim pitanjima! I premda iseljenici čiji odgovori na pitanja ne bi zadovoljili nisu bili živi rastrgani niti ih je proždrlo krilato čudovište s tijelom lava, sudbina koja ih je zatjecala nije bila znatno bolja. Nakon dvadeset devetog - 13 -
pitanja nalazi se ili pakao ili raj, kao u onoj djeci omiljenoj igri s kockicama u kojoj valja izbjegavati pojedina polja rute nacrtane na kartonu u boji, u protivnom slijedi kazna vraćanja na prethodna polja ili preskakanja reda, zatočenja u zatvoru ili na dnu bunara. Ovdje je sankcija okrutna i jedna jedina. Najgora koja ih može zadesiti. Vrata Amerike ostaju im zatvorena. To su sada samo sjećanja. Priljev doseljenika već je odavno usahnuo, pristajanje broda na Ellisu postalo je događaj. Preda mnom se još uvijek kovitlaju te slike iz prošlosti, tako žive, tako stvarne. Parobrodi što se jedan za drugim nižu na molovima, na tisuće putnika primljenih ponekad u jednom jedinom danu, njihov način odijevanja, predstavljanja i govor koji se malo-pomalo mijenjaju kako godine prolaze. Poslušni su to i zabrinuti redovi koje treba usmjeriti, požuriti, voditi, obavijestiti, pregledati. Zaslužuješ li postati jedan od nas? Što dobivamo time i koji su rizici tvog prihvata? Što nam imaš ponuditi? Bilo je godina kada je Centar danonoćno radio ne bi li stao na kraj svem tom protoku. Ponovo su mi pred očima zaposlenici, naši liječnici i medicinske sestre, izmoreni, uplašeni pred tom bujicom muškaraca i žena još iscrpljenijih od njih samih, pa i izloženih većim rizicima. Nakon 1924. niz zakona o useljeništvu predsjednika Hoo vera malo-pomalo promijenio je stvari. Manje ljudi za pregled, kvote po zemljama, naša veleposlanstva zadužena za provjere prije zaprimanja svakog zahtjeva. Onaj koji se ukrcao u brod bio je, u načelu, siguran da na dolasku neće biti odbijen. Naša uloga izgubila je na važnosti, ostali smo samo posljednja oka - 14 -
široke mreže namijenjene zadržavanju onih kojima je pošlo za rukom izbjeći kontrole ili zaobići procedure. S onima što su stizali ovamo nakon što su sve napustili, s tim izmorenim, prebijenim ljudima koje je na nogama držala još jedino nada u novi život, nisam bio u izravnom dodiru, ili rijetko. Uz zdravstvene djelatnike bile su tu čete zaposlenika – radnici, prevoditelji, inspektori, nadglednici. Moje je bilo pobrinuti se da cjelina funkcionira: spavaonice i kuhinje, ambulante i mjenjačnice, sanitarne prostorije i karantena. Jer ovdje se spava, jede, pere, sere, plače, čeka, razgovara, grli, nastoji primiriti djecu što cendraju i pitaju se gdje su, pokušava ne misliti previše, uzdiše i nada. Tijekom četrdeset pet godina – imao sam ih vremena pobrojiti – gledao sam kako ovud prolaze ti muškarci, žene, djeca, dostojanstveni i izgubljeni, odjeveni u svoju najuzorniju odjeću, znojni i umorni, izgubljenih pogleda. Nastojali su shvatiti jezik od kojega nisu poznavali ni riječ, a svoje su snove odlagali sred prtljage s kojom su došli. Sred kovčega, sanduka, košara, kofera, torbi, tepiha, pokrivača, a u njima sve što ostaje od prijašnjega života, života koji su napustili i koji, da ga ne bi zaboravili, moraju čuvati na nekome skrovitome mjestu, dubo ko u srcu, kako ne bi pokleknuli pred razdirućim rastancima, pred boli od prisjećanja na lica koja više nikada neće vidjeti. Valja ići dalje, prilagoditi se nekom drugom životu, drugom jeziku, drugim kretnjama, drugim navikama, drugoj hrani, drugoj klimi. Naučiti, brzo naučiti i ne osvrtati se. Ne znam je li se većini njih san ostvario ili su nemilosrdno bačeni - 15 -
u svakodnevicu koja jedva da je bila na razini one od koje su pobjegli. Prekasno je na to misliti, iz njihova progonstva povratka nema. Sjećam se dana, otad su prošle godine i godine, kada mi se smisao nekoliko rečenica zapisanih u meni od djetinjstva u trenu razbistrio, pomalo kao kad neki predmet za koji ste mislili da je beskoristan i koji čuvate na dnu nekog džepa, a da zapravo i ne znate zašto, najednom pokaže svoju svrhu. Na vodama babilonskim sjedili smo i plakali spominjući se Siona. O vrbama tamo vješali smo harfe svoje. Ah, ondje su iskali od nas oni, koji nas zarobiše, da pjevamo, koji nas srušiše, da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!” Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj? *
*
Psalam, 137. poglavlje, prijevod Ivan Šarić. (op. prev.)
- 16 -
Gaëlle Josse rođena je 1960. Diplomirala je pravo, novinarstvo i kliničku psihologiju. Svoju književnu karijeru započela je poezijom. Prije Posljednjeg čuvara Ellis Islanda (Le dernier gardien d’Ellis Island, 2014.) napisala je tri romana, Les heures silencieuses (2011.), Nos vies désaccordées (2012.) i Noces de neige (2013.), dok je 2016. objavila svoj peti roman, L’Ombre de nos nuits. Dobitnica je više istaknutih priznanja, među kojima se ističu Nagrada Europske Unije za književnost i nagrada Grand Livre du Mois za Posljednjeg čuvara Ellis Islanda te titula Viteza umjetnosti i književnosti, 2016. Nakon nekoliko godina provedenih u Novoj Kaledoniji živi u Parizu. Piše za francuski časopis, vodi slušaonice glazbenih djela te radionice pisanja za mladež i odrasle.
- 145 -
- 146 -
Ursula Burger rođena je 1976. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik s književnošću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je Europske studije na Sveučilištu Panthéon-Assas, Paris II. Kao prevoditeljica surađivala je u emisijama Trećeg programa Hrvatskoga radija Alternet i Ogledi i rasprave. Članica je redakcije časopisa za književnost Tema i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Književnim prevođenjem bavi se od 2003. S francuskog je, između ostalih, prevela djela Isabelle Jarry, Erica Fayea, Samuela Becketta, Tahara Ben Jellouna, Assije Djebar, Christiana Ostera, Raymonda Roussela, Tonina Benacquiste, Emmanuelle Pagano, Sylvaina Prudhommea i Marguerite Duras. S grupom kolegica osmislila je i pokrenula Translab – laboratorij za književno prevođenje i bolju vidljivost književnih prevoditelja.
- 147 -
- 148 -
SadrĹžaj
Ellis Island, 3. studenoga 1954., 10 sati ujutro Ellis, 4. studenoga 1954., 9 sati
7 27
Ellis, 5. studenoga, 11 sati
39
Ellis, 6. studenoga, 5 sati ujutro
53
Ellis, 7. studenoga, 6 sati
73
Ellis, 8. studenoga, 9 sati
89
Ellis, 9. studenoga 1954., 7 sati
107
10. studenoga, 4 sata ujutro
115
Ellis, 11. studenoga, 4 sata popodne
131
Epilog 133 A propos... 141 O autorici O prevoditeljici
145 147
- 149 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., studeni Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-905-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 150 -
- 151 -
Kad isprati svoga posljednjega gosta, naprasitog norveškog mornara Arnea Peterssena, John Mitchell ostaje sam na Ellis Islandu. Za devet dana centar za prihvat useljenika na otočiću s pogledom na Kip slobode zauvijek se zatvara, a njegov direktor Mitchell za to vrijeme svodi račune svojih četrdeset pet godina provedenih u dobrovoljnoj izolaciji. Gotovo pola vijeka svjedočio je nebrojenim valovima siromašnih Europljana koji su se nadali da će im la Merica donijeti novi život, no pravila Ureda za imigraciju bila su stroga i mnogima od njih razbila snove o obećanoj zemlji. Jesu li sva ta patnja i tek poneki proplamsaj ljubavi Mitchellu postali preteško breme? Posljednji čuvar Ellis Islanda izvanredna je priča o točki sudara svjetova, mjestu gdje se odlučuju ljudske sudbine, a birokratska mašinerija propušta samo besprijekorne. Perfektno napisan roman nedvojbeno je vrhunac književnog stvaralaštva nagrađivane francuske spisateljice Gaëlle Josse.
129,00 kn - 152 www.fraktura.hr