Posmrtna autobiografija

Posmrtna autobiografija

-1-

Djela Witolda Gombrowicza u izdanju Frakture: Trans-Atlantik Bakakaj -2-

Witold Gombrowicz

Posmrtna autobiografija Izbor, struktura i oprema: Włodzimierz Bolecki preveo s poljskog Mladen Martić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Autobiografia pośmiertna © 2002, Rita Gombrowicz © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Mladen Martić i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-538-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864764

-4-

Tko sam?

Možda bih trebao reći tko sam i odakle.

Ja sam autor na poljskom napisanih sljedećih djela: Bakakaj (pripovijetke), Ivona, kneginjica od Burgunda (komedija), Ferdydurke (roman), Vjenčanje (drama), Trans-Atlantik (roman) i Pornografija (roman). Najzad Dnevnik za razdoblje 1953.– 1961.

Sve do 1957. bio sam skoro nepoznat. Emigrant u Argentini.

U 1957. poljska vlada, u okvirima prolaznog ojuženja, dopustila je ponovno izdavanje mojih knjiga. *** Ništa me tako ne ošamućuje, ne opija, kao moj život, taj bezdan koji me stvara. Učinio sam veliku pogrešku ne zapisujući svoj život sat za satom, minutu za minutom. No može li se obuhvatiti taj beskraj trenutaka? Budućnost je tajna, prošlost je kaos.

Hladni vjetar s juga pomeo je iz Buenos Airesa masu vrućeg i vlažnog zraka, puše sada u zamasima, zavijajući, fijučući, brenčeći i zveckajući staklima, podižući uvis papire, a na raskrižjima ulica izazivajući prave orgije nevidljivih -5-

vještica. Taj vjetar pseudojesenski grabi i mene, i tjera skupa sa mnom – a uvijek u prošlost – posjeduje povlasticu dozivati u meni prošlost i često mu se satima prepuštam, sjedeći negdje na klupi. Tamo, propuhan, nastojim načiniti stvar nedosežnu, a tako željenu – združiti Witolda Gombrowicza s nepovratnim vremenima. Ne poznajem ni svoj život ni djelo. Vučem za sobom prošlost, kao magličasti rep kometa, a što se tiče djela, također znam malo, jako malo.

Mrak i magija.

Moj život u Poljskoj bio je miran i običan; malo sam istaknutih ljudi poznavao i malo pustolovina iskusio. Ali htio bih pokazati – makar ne znam kome će to koristiti – na koji me način taj život oblikovao, mene i moju književnost.

Naravno, bit će to vrlo nepotpuni iskazi, koji će često ostajati na samoj površini događanja, jer nije ovdje mjesto iscrpnijim analizama i brutalnijim ispovijestima; ali mislim da će i taj ublaženi životopis uspjeti baciti pramičak svjetla na poljsku stvarnost iz onoga razdoblja.

Zacijelo sam tek malobrojnim ljudima u zemlji poznat iz temeljitoga čitanja mojih – teških i podosta ekscentričnih – djela. Više je takvih koji su za mene tek čuli i za njih sam prije svega autor “njuške” i “guze” – pod znakom tih dvaju moćnih mitova ušao sam u poljsku pismenost. Ali što to znači “napraviti nekome njušku” ili “dati po guzi”? “Napraviti njušku” jest – označiti čovjeka drugim licem od nje­ gova vlastitog, izobličiti ga… dok na primjer pametnoga čovjeka tretiram kao glupana, a dobrome podmećem zločinačke nakane, pravim im njušku. A davanje po guzi zapravo je identična operacija, s jedinom razlikom da je tu riječ o tretiranju odrasloga kao djeteta, o infantilizaciji. Pa su, kako vidite, obje te metafore povezane s činom izobličenja koje si čovjek dopušta na čovjeku. I ako sam u našoj književnosti -6-

zauzeo stanovito izdvojeno mjesto, to je vjerojatno prije svega zato što sam istaknuo izuzetno značenje forme u životu, kako društvenom tako i čovjekovu osobnom. “Čovjek stvara čovjeka” – bilo je moje polazište u psihologiji. Držim također da mi je ta moja osjetljivost na formu od najranijega djetinjstva omogućila da poslije dosegnem vlastiti književni stil i stvorim vrstu koja danas polagano stječe građansko pravo u širokom svijetu.

No odakle mi ta osjetljivost na ljudsku formu, to jest na način čovjekova postojanja? Jednom, prije rata, znameniti poljski umjetnik Bruno Schulz u predavanju o mojem romanu Ferdydurke rekao je da ta knjiga nije izmišljena, da je morala biti plodom mnogih i teških osobnih doživljaja.

Schulz se nije varao. Na svoj sam se način jako iscrpio već u samom praskozorju svoje egzistencije, i o tim ćemo mukama poljskoga formiranja sada popričati, da bismo se potom dotaknuli drugih tema.

Obitelj Potječem iz plemićke obitelji koja je tijekom kojih četiristo godina imala posjede u Żmudzi, nedaleko od Wilna i Kowna. Ta je moja obitelj u smislu imovnog stanja, službi i srodstva bila nešto bolja od prosječne poljske šljahte, ali nije pripadala aristokraciji. Nisam bio grof, ali sam imao stanovitu količinu tetaka grofica, no ni te grofice nisu bile od najbolje vrste, bile su osrednje.

Moja je majka rođena Kotkowska. Nije sigurno, nažalost, dakako, prije da je nesigurno, podrijetlo Kotkowskih od mitskoga Ścibora. Ali ako i nije, Bodzechów, njihovo obiteljsko gnijezdo (gdje sam proveo dio djetinjstva), za -7-

vremena moga djeda Ignacyja Kotkowskog, brojilo je devet tisuća jutara prvoklasne sandomieške zemlje. Dostojna kurija, koju su Małachowski podizali, u stoljetnom parku po kojemu je duh kancelara Małachowskog šetao u noćima punoga mjeseca.

Baka moja, Onufrowa Gombrowiczowa, bila je Dąbrow­ ska (od boljih), po rođenju od Benisławske (dobro), koja se rodila od barunice Toplicke (dobro), koja je rodom od Sołta­ nówne, kćeri dvorskoga maršala Sołtana i Radziwiłłówne (sjajno). Benisławski su se nekoliko puta s Radziwiłłima vezali.

Prabaka moja, žena Józefa Gombrowicza, upickog maršala, bila je rođena Gintowt Dziewiałtowska, sestrična ko­ mor­nika Jana Gintowta, a unuka komornika Joachima.

Rodom od Tekle Gombrowiczove, starostkinje (nimalo loše).

Antonina i Jan Gombrowicz s djecom, Witoldovom braćom i sestrom. Slijeva: Janusz, Irena, Jerzy. Radom, oko 1903.

-8-

Pa opet, prapradjed moj, Józefov otac, Jan, starosta wasilański i miguciański, sudac Velikog litavskog tribunala, uzeo je Marcjannu Rajecku od Jużynta (très bien). Njezina sestra bila je od Weyssenhoffema. Stoga je Miś Rajecki, iz Samura i gospođice, moj bratić (posve zadovoljavajuće).

Otac Janov, Michał, dvorski upravitelj mozyrski, bio je oženjen Scybutt Romanowiczównom.

Njegov otac, Jan, uzeo je Jadwigu Sipowiczównu, rođenu Połubiński (molim lijepo!).

A Janov otac, Michał Kazimierz, uzeo je Burbianku iz plemenitog roda Burba, već ugaslog.

Otac Michała Kazimierza, Jerzy, bio je oženjen Do­ rotom Jawoyszównom (to je dakle moja prapraprapra­ praprabaka).

Spomenut ću i druge alijanse svoje kuće s kućama Białłzora, Witolda Alexandrowicza, Wołodkowicza (“pa

Marceli Kotkowski, pradjed autora Ferdydurke

-9-

Željezara u Bodzechowu, kraj XIX. st.

kako Wołodkowicz, drski i obijesni…*), Puzyna, Dunina Kozicza, Zawisza…

Imanja Lenogiry, Wysoki Dwór i Mingayłów u Litvi tijekom nekoliko su stoljeća u gombrowičkom posjedu bila.

A također ću nerado i druga imanja spomenuti, Użorty, Rady, Użubol, Poniemuń, Barkłojne, Poremigole, koja su kraće bila u našemu posjedu.

Ja sam odvratan snob!

Godine 1836. ruski car plijeni mom djedu Onufryju Gom­ browiczu njegova imanja Lenogiry, Mingayłów i Wysoki Dwór, zbog navodnog sudjelovanja u Poljskom ustanku. Djed se seli u sandomieški kraj (dvjesto kilometara južno od Varšave), gdje za preostali novac kupuje mali majur.

Njegov sin, a moj otac, Jan, ženi se bogatom nasljednicom, kćerkom Ignacyja Kotkowskog, vlasnika dobra Bodzechów, i kupuje imanje Małoszyce, gdje sam se rodio ja.

Mi, Gombrowiczi, smatrali smo se uvijek “malo boljima” u odnosu na sandomieško plemstvo, i to osobito zbog različitih srodstava, koja su nam ostala iz litavskih vremena,

*

A. Mickiewicz: Gospodin Tadija, prijevod: Đorđe Šaula. (op. prev.)

- 10 -

a također i stoga što se litavska šljahta, bogatija i stoljećima nastanjena na svojim posjedima, mogla podičiti boljom tra­ dicijom, jasnijom poviješću i znatnijim službama. No nisam siguran je li sandomieška šljahta dijelila to gledište. Ja sam bio najmlađi. Najstariji je bio Janusz, potom je dolazio Jerzy pa moja sestra Irena, starija od mene dvije godine.

Stvarno sam bio mamin sinčić takozvane “časne” obitelji – ali ovdje riječ “časna” valja upotrijebiti bez ironije, jer bila je to kuća dobrohotnih ljudi sa svojim načelima.

Otac moj bio je vlasnik nevelikog posjeda u sandomieškom kraju i radio u industriji, za vrijeme moga odrastanja bio je predsjednik uprave Centrale za staro željezo i član nekoliko nadzornih odbora i uprava, što mu je osiguravalo znatno viši prihod od onoga s malenih Małoszyca. Moja

Ignacy Kotkowski, Witoldov djed

- 11 -

majka bila je kćerka Ignacyja Kotkowskog, vlastelina iz sandomieškoga kraja. Otac mi je potjecao iz Litve – mome djedu Onufryju ruska je vlast zaplijenila dobra 1863. i to je djeda navelo da se preseli u Kraljevstvo, gdje je za ostatak spašenog novca kupio selo Jakubowice, a potom drugo, Małoszyce.

Počet ću od toga da je moja rodna kuća bila – unatoč prividima – jedna velika disonanca koja je neprestano parala moje dječje uši. Puno je za to bilo razloga, a jedan od glavnijih bilo je nesuglasje temperamenta i naravi između moje majke i moga oca.

Majka Moja majka odlikovala se neobično živom naravi i bujnom maštom. Nervozna. Egzaltirana. Nedosljedna. Nesposobna za samokontrolu. Naivna i, što je još gore, s najporemećenijim mišljenjem o sebi. Otac je često podlijegao njezinoj domišljatosti i inteligenciji, ali je češće šutke podnosio njezine egzaltacije, s kojima se doista bilo teško nositi.

Ne bih htio previše raspredati o najbližoj obitelji. Reći ću da je – po mome mišljenju – majka bila ta koja je u našu kuću unijela tu duboku formalnu nedoumicu u kojoj sam odrastao. Ne okrivljujem je zbog toga, jer je imala plemenitu narav i najbolje nakane, a bila je s nama neizmjerno vezana – ali govoreći savršeno francuski, raspolažući različitim zna­ njima koja su činila obrazovanje gospođica iz vlastelinske sfere, posjedujući i postojana moralna načela, bila je lišena onoga što pribavlja toliko samopouzdanja, prirodnosti i jednostavnosti običnoj kravarici – nije ju provjerio život.

Nikada se nije doista upoznala sa životom. To je ono što joj - 12 -

je oduzimalo autoritet u našim očima i uvjetovalo da se kreće u praznini.

U toj praznini zapravo nije znala tko je i izgradila si je posve fantastičnu osobnost. – Koliko sam rada uložila u ovaj vrt! – govorila je vodeći goste po małoszyčkom vrtu, ali mi smo znali da je to djelo vrtlara. – Malo je čudno, priznajem, ali slaba sam na filozofiju, na egzaktno mišljenje, volim si pročitati Spencera – govorila je u najboljoj vjeri, ali mi smo znali da su Spencerove knjige ostale nerazrezane. – Mukotrpno sam se naradila odgajajući djecu – ali mi smo znali da je glavni teret toga rada spao na guvernante.

Tako je, eto, sebe vidjela kao “ženu rada i načela”, “koja ispunjava obveze”, “sistematična je, egzaktna, umije upravljati i organizirati”, dok je u stvarnosti bila svemu tome oprečna – nerealna, nepraktična, nesposobna za sustavni napor i naviknuta na različite olakšice koje osigurava novac.

Ni najmanje ne predbacujem svojoj majci što je bila takva kakva je bila. Posjedovala je i sjajne osobine, premda druga-

Antonina Gombrowiczowa, Witoldova majka, 1900.

- 13 -

čije vrste – dobrotu, plemenitost, pravednost, inteligenciju – a njezine slabosti bile su malo posljedica njezinih živaca, a malo rezultat neprirodnoga života i ne manje neprirodnoga obrazovanja.

Ali to što nije htjela biti ono što je bila, priznati si to, osvećivalo joj se – jer smo mi, sinovi, počeli s njom rat. Iritirala nas je. Provocirala. I od toga su valjda počele te moje bolne pustolovine s različitim izopačenjima poljske forme, koje su djelovale na mene kao nadražaj: čovjeku je smiješno da pukne, ali ugodno nije. A moja je majka bila živa, osjetljiva, obdarena velikom maštom, lijena, nepraktična, nervozna (i jako) puna strahova, fobija, iluzija. Ja sam umjetnik po majci, a po ocu sam trezven, miran, suzdržan. Ali moja je majka imala i jednu vrlo razdražujuću osobinu, spadala je naime među osobe koje ne umiju vidjeti kakve su zapravo. Štoviše: ona je sebe vidjela upravo naopako – i to je već imalo odlike provokacije.

Antonina Kotkowska, Witoldova majka, godinu prije vjenčanja s Janom Gombrowiczem, 1891.

- 14 -

Po prirodi je bila, reklo bi se, lijena i nepraktična, a kako je u tim prustovskim vremenima bilo puno posluge, djecom se bavila francuska guvernanta, njezina se uloga svodila na izdavanje nalogâ kuharu, sobarici, ili vrtlaru. To je nije smetalo da govori “sve je na mojoj glavi”, “rad oplemenjuje”, “vrt u Małoszycama je moje djelo”, “nasreću sam dosta praktična”.

“Volim u slobodnim trenucima pročitati Spencera, Fichtea”, govorila je posve iskreno, iako su djela tih filozofa, zapremajući donje police knjižnice, bila nerazrezana. bila je po prirodi zamišljala je da jest impulzivna, naivna suzdržana, kritična nestalna disciplinirana salonske kulture intelektualka anarhična organizatorica bojažljiva odvažna lakoma nelakoma sklona ugodama asketska, postojana.

Imponiralo joj je ono što nije bila. Divila se glasovitim liječnicima, profesorima, velikim misliocima i općenito “važnim ljudima”. Njezin ideal bio je tip matrone nepo­ kolebljivih ideala i načela (katoličkih), predane obvezama, po­svećene obitelji. I s kakvom se svetom naivnošću poistovjećivala s time čemu se divila!

Ona me gurnula u apsurd, koji je poslije postao jednim od najvažnijih elemenata moje umjetnosti.

Mi dječaci (bili smo trojica, dva moja brata i ja, najmlađi) rano smo otkrili tu idealnu priliku za zadirkivanje i draženje. Sastojali su se u nijekanju, u nijekanju apsolutno svega što bi rekla, i, zasigurno, naročito smo moj brat Jerzy i ja došli u tome do neobične uigranosti. Dostajalo je da moja majka kaže “Sunce sja” da mi odgovorimo s najvećim čuđenjem “Kako to, kada pada kiša.”

- 15 -

“Kakva je to manija govorenja gluposti!” ljutila se, ali Jerzy je odgovarao izazivački “Recimo da ne pada, ali mogla bi padati”, a ja sam promišljeno dodavao “Može se prihvatiti da ne pada, ali kada bi počela padati, ipak bi padala.”

Sport uvlačenja moje majke u apsurdne rasprave bio je jedan od prvih mojih artističkih (i dijalektičkih) upućivanja.

Ona, dubokih i strastvenih osjećaja, stojeći na straži “svetosti”, te “obitelji kao ćelije društva”, strogo je osuđivala razvode, koji su se kao za inat množili u našemu krugu.

– Novi razvod u obitelji! – objavljivao je na sav glas Jerzy već u predsoblju, na što sam mu ja odgovarao iz dubine kuće: – Što?! Novi razvod u obitelji? Ne može biti!

– Zamisli – urlao je Jerzy kroz četiri sobe – susreo sam u tramvaju tetu Różu, koja se zaklinjala da se Ela razvodi od svoga trećeg muža!

– Ne, ne vjerujem – urlao sam patetično da bih dovabio majku iz spavaće. I počinjala je rasprava u kojoj smo podu-

Witold Gombrowicz sa sestrom Renom, bakom Anielom Kotkowskom i s majkom Antoninom rođenom Kotkowski, Bodzechów, oko 1911.

- 16 -

pirali postavku da su razvodi izvrstan izum jer “djeca dobivaju dvostruku količinu roditelja” te se “odlično osjećaju imajući na izbor dvije kuće umjesto jedne”.

Na kraju je moja majka potreseno objavljivala: – Ako je Henrykowa toliko cinična, nećemo je moći primati!

– Ali zašto, pa teta Ela se već dvaput razvela i igra sa svoja tri muža bridž, kaže da čine savršenu ekipu. Razvodi ipak imaju puno dobrih strana, ona kaže da su njezinoj djeci osigurali dvostruku količinu roditelja…

Sjećam se i rasprave o tome postupa li jedna naša rodica dobro igrajući bridž sa svoja tri eks-muža. Mi smo tvrdili da je to dokaz visoke kulture.

Rasprava o razvodima bila je višegodišnja, neprestana, rastuća u svojim razmjerima. Božji apsurde! U toj sam se školi naučio junačkom gubljenju u besmislici, svečanom ustrajavanju u gluposti, slavljenju božanske blesavosti… o, formo! Zastrašujući idiotizmi moje umjetnosti, koji me ni­ kada neće prestati oduševljavati, ta njezina sposobnost uple­ tanja gluposti u lanac neumoljive logike, potječu u velikoj mjeri odatle.

Ali ona nije znala kako je odličan pedagog. Ništa zdravije, poučnije, poticajnije za usavršavanje karaktera i uma od njezinih zastrašujućih mana. Ona je za mene predstavljala školu vrijednosti, do ludila trapljen njezinim samozavaravanjem, izoštrio sam u sebi osjećaj za qua-litas, kvalitetu, što je temelj svakog umjetničkog rada. Umjetnost i jest upravo u tome: odabiranje bolje kvalitete, odbacivanje ono­ga što je lošije, oslonjena je na najstrožu hijerarhiju vrijednosti, na neprestano vrednovanje. Počinjao sam razumijevati što je kritičnost, hladnoća, distanca, neprepuštanje ništavnim, ugodnim iluzijama. Bez imalo smilovanja, bez - 17 -

ljubavi, s hladnom ironijom, vodio sam svoje igre s njom, tijekom mnogih godina.

Ona me jako voljela.

Od nje dolazi i moj kult stvarnosti. Držim se krajnjim realistom. Jedna od glavnih zadaća moga pisanja jest prodrijeti kroz Nestvarnost do Stvarnosti. Ta nije li ona bila prva himera u koju sam udario.

Rat, koji smo moja starija braća i ja vodili s mojom majkom, temeljio se prije svega na sustavnom nijekanju – što god bi rekla.

Mislim da mi je to rano vježbanje u očiglednom laganju i u javnom apsurdu savršeno koristilo u kasnijim godinama kada sam pristupio pisanju svojih djela.

Ali budući da smo bili trojica – moja sestra nije sudjelovala u tom sportu – naša je kuća počela polagano podsjećati na ludnicu i samo su je očeva strogoća i ozbiljnost štitile od potpune katastrofe. Neprestana, pomahnitala polemika s majkom ticala se svih mogućih pitanja: filozofskih, moral-

Kurija u Małoszycama sa strane parka, oko 1919.

- 18 -

nih, religijskih, socijalnih, obiteljskih, društvenih. Ako je majka nekoga pohvalila, mi smo ga morali kuditi. Ako bi joj se nešto svidjelo, ne bismo stali prije no što tome pronađemo dlaku u jajetu. Njezina nevjerojatna naivnost izazivala je da se uvijek iznova davala uvući u te nevjerojatne diskusije – što nas je, naravno, svaki put sve više veselilo. Igra! Te igrice dopuštale su nam da zaboravimo na dublje, dramatičnije srdžbe, koje su se skrivale ispod svega, i vrlo olakšavale općenje s majkom. Odatle u mojemu stvaralaštvu kasniji kult igre i razumijevanje njezina golemog značenja u kulturi.

Tada je te igre predvodio moj brat Jerzy – umjetnička priroda, rođeni komičar i podrugljivac, obdaren velikim smislom za efekt i golemom invencijom na području različitih doskočica – nekima od njih služim se i danas podlo ga plagirajući. Bio sam tada posve pod njegovim utjecajem.

Kako vidite, bila je to sasvim dobra škola dijalektike, koja je u nedoumicu dovodila našu sluškinju, Anielu. – Što ta gospoda izvode s našom gospođom? Naravno da ne kanim braniti ispravnost naših pogleda, ali takva ruganja načelima, možda previše krutima, također nisu bila posve nezdrava.

Majka je sudjelovala u društvenom životu, bila je neko vrijeme predsjednica Društva vlastelinskih gospođa, institucije nadasve bogobojazne, ali obilježene neizlječivom patetikom stila. Mi smo, naravno, s divljom nasladom spuštali te uzlete s neba na zemlju, a ja sam čak iza vrata prisluškivao njihove sesije da bih prikupio materijal za satiru. Ali nije se sve ograničavalo samo na igru. U dubini nas je sve više grizla sumnja da ni mi nismo slobodni od te bolesti “nestvarnosti”, s ko­ jom smo se borili u majci – da, počeli smo osjećati, ako ne i shvaćati, da ni nas, slično kao ni nju, nije provjerio život i da smo bez bitnijeg dodira s njim.

Dotičem ovdje jednu od najbolnijih svojih boljetica, koja - 19 -

je jako utjecala na moj razvoj. I ne sumnjam da je od te bolesti u Poljskoj patila cijela takozvana viša klasa, s jedinom iznimkom teško radećih profesionalaca, kao što su liječnici ili inženjeri, čiji se svakodnevni trud susretao sa stvarnošću.

Ali plemstvo, ali imućna buržoazija, ali veliki dio intelektualaca bili su osobe koje egzistiraju olakšanim životom, koje ne poznaju stvarnu borbu ni za bitak ni za njegove vrijednosti. Kako je karakteristično što je moj otac na primjer samo vrlo rijetko i kao slučajno bivao svjestan nenormalnosti svoje društvene situacije, dok smo to mi, sljedeći naraštaj, vidjeli već puno oštrije… koliko jasnije… Za moga je oca lakaj bio posve prirodna stvar koja se razumije sama po sebi, pa je čak i kada smo poslije, demokratizirajući se, sišli s lakaja na sluškinju, dopuštao da ga se služi kao da to leži u prirodnom poretku svijeta. Otac je još bio gospodin na prirodan način, s punom slobodom, i moram priznati da su prosti ljudi tu prirodnost hvatali instinktivno i puno se

Jerzy Gombrowicz, oko 1918.

- 20 -

radije vrtjeli oko njega nego oko nas – gospode već stisnute, koja pokušavaju nadoknađivati grimasom.

Majka je također primala gospodstvo kao nešto savršeno prirodno. Moji su roditelji pripadali naraštaju koji skoro nije ni iskusio, u društvenom smislu, ono što je Hegel nazivao “lošom savješću”. Smatrali su da svatko treba živjeti na onoj razini na koju ga je sudbina postavila, ispunjavajući obveze koje su mu pripale s naslova pripadanja određenoj sredini. Gospoda trebaju biti dobrom gospodom, a posluga dobrom poslugom – i to je cijela filozofija. Uostalom, bile su to iluzije koje su izmislili teoretičari.

Zato su nama, mladomu naraštaju, te stvari rano počele smetati. Ali u toj ranoj mladosti svojoj – od nekih četrnaest do osamnaest godina – bio sam manje osjetljiv na moralni aspekt pitanja, a više nazirao osobna poniženja povezana s tom neravnopravnošću. Dok sam bio u Varšavi, sve mi je bilo manje-više podnošljivo. Ali kada sam odlazio za praznike na selo, počinjala je drama.

Imao sam dvostruki život Bio sam u prijateljstvu s različitim svojim vršnjacima, sinovima seljakâ i konjušarâ. To je poteklo od toga što mi je, kada sam još bio desetogodišnji bumbar, Janusz organizirao “gardu”, to jest postrojbu seoskih dječaka kojima sam zapovijedao. Naravno da sam već tada prolazio kroz užasne muke kada bi mi za vrijeme izvođenja egzercira majka ili guvernanta iz daljine dovikivale neka si ne smočim noge i “nije li mi hladno?” U bespomoćnom bijesu, nijemom i mučnom, primao sam tu bapsku bestidnost, tako ciničnu, tako nesvjesnu štete koju mi nanosi. Moja je situacija bila - 21 -

prečudna. Teoretski sam bio vođa, gospodičić, više biće, pozvano da zapovijeda – u praksi su me svi atributi mojega gospodstva, kao cipele, jakna, šal, guvernanta i, o grozo, kaljače, obarali na dno poniženja i s potajnim sam, po­ duzetno prikrivenim divljenjem pogledavao bose noge i grubo tkanu rubeninu svojih podređenih. Taj neizmjerno snažni doživljaj ostao mi je zauvijek i u kasnijoj se dobi is­ kazivao u umjetnosti – kao satira na gospodstvo, na višost, na zrelost.

Eto, već tada, u dobi od otprilike deset godina, otkrio sam nešto ružno: naime da smo mi, “gospoda”, pojava posve groteskna i apsurdna, glupa, bolno komična, pa čak i odvratna… Upravo tako! Nije me se puno ticalo izrabljujemo li puk i kakav je naš moral, ali me zato užasavalo što tako idiotski izgledamo na pozadini priprostih ljudi. Od toga me kompleksa izliječila tek Amerika.

Janusz, najstariji piščev brat, kao student SGGW-a, 1918.

- 22 -

Bilješka urednika poljskog izdanja

Sve rečenice koje se nalaze u ovoj knjizi napisao je Witold Gombrowicz, no Posmrtna autobiografija nije još jedno njegovo djelo.

Knjiga je antologija autobiografskih ulomaka odabranih iz nekoliko piščevih djela (također i u značenju duhovne autobiografije). Komponirana je kao kontinuirani tekst, poredan kronološki (a u stanovitom smislu narativno i tematski). Mnogi odvojeni ulomci u njoj su doista autonomne čestice, no nekoliko ih je i rezultat kraćenja ili montaže različitih Gombrowiczevih djela.

Radi naznačivanja mjesta na kojima je došlo do spajanja ulomaka izvornih tekstova pisca, koji potječu iz njegovih različitih djela, ili kraćenja u njihovu okviru, uveo sam u glavni tekst dvije vrste znakova, čija je funkcija “signaliziranje” takvih promjena.

Znak obavještava da se na danome mjestu promijenila lokalizacija izvornog citata i da je ona dana u “Uredničkoj bilješci”.

Znak obavještava da je u okviru citata ispušten fragment Gombrowiczeva teksta (riječ, rečenica ili veći dio).

Spoj obaju znakova, i , u istom odlomku primijenjen je u “Bilješci” kod onih navoda gdje se mijenja lokalizacija danoga fragmenta, a usto se u njegovim okvirima nalaze ispuštanja.

- 347 -

U tom smislu Posmrtna autobiografija – bez verifikacije izvora iz kojih su sastavljeni pojedini odlomci – ne može biti temelj za citiranje u filološkom smislu jer ti odlomci nisu tekstovi koje je komponirao pisac, već su složeni (kraćenjem ili montažom) isključivo za upotrebu u ovoj knjizi. Moglo bi se dakle reći da je ovo “posmrtna autobiografija Witolda Gombrowicza ispričana njegovim vlastitim riječima”.

Većina naslova pojedinih ulomaka potječe iz Gombro­ wiczevih formulacija koje se nalaze u njima.

Posmrtna autobiografija sastavljena je na temelju sljedećih izdanja Gombrowiczevih djela: Dziennik 1953-1956, Dzieła, t. VII, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik I.) Dziennik 1957-1961, Dzieła, t. VIII, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik II.) Dziennik 1961-1966, Dzieła, t. IX, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik III.) Dziennik 1967-1969, Dzieła, t. X, WL, Krakov, 1992. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik IV.) Publicystyka, wywiady, teksty różne, Dzieła, t. XIII, WL, Krakov, 1996. (u nastavku teksta navodit će se kao Publicistika I.) Publicystyka, wywiady, teksty różne, Dzieła, t. XIV, WL, Krakov, 1997. (u nastavku teksta navodit će se kao Publicistika II.) Testament. Rozmowy z Dominique de Roux, s pogovorom J. Jarzębskog, WL, Krakov, 1966.

Wspomnienia polskie. Wędrówki po Argentynie, Dzieła, t. XV, WL, Krakov, 1996.

Walka o sławę. T. I: Korespondencja Witolda Gombrowicza z Józefem Wittlinem, Jarosławom Iwaszkiewiczem, Arturem Sandauerem, WL, Krakov, 1996.

- 348 -

U nastavku su uz svako poglavlje navedena djela i stranice na kojima se nalaze izvorni citati iz Gombrowiczevih djela.

Tko sam?

Predgovor francuskom izdanju Pornografije u Publicistika I., str. 292 Publicystyka, wywiady, teksty różne, str. 22 Dnevnik I., str. 119 Testament, str. 21 Wspomnienia polskie, str. 4, 5

Obitelj Testament, str. 22 Dnevnik III., str. 214-215 Wspomnienia polskie, str. 7-8, 9

Majka Wspomnienia polskie, str. 9-10 Testament, str. 23, 25 Wspomnienia polskie, str. 11-13

Imao sam dvostruki život Testament, str. 13, 26-28 Wspomnienia polskie, str. 13-14

Otac Testament, str. 22-23 Wspomnienia polskie, str. 9

Škola Wspomnienia polskie, str. 14-15, 16-18

Mladost Testament, str. 31-33

1918.

Wspomnienia polskie, str. 18-22

1920.

Testament, str. 33 Wspomnienia polskie, str. 22-29

Škola u Poljskoj Wspomnienia polskie, str. 15-16, 31-32

- 349 -

Lice epohe Wspomnienia polskie, str. 34-36

Matura Wspomnienia polskie, str. 36-37

Prihvatio sam se skiciranja romana Wspomnienia polskie, str. 40-43

O studentskom životu ne puno Wspomnienia polskie, str. 43-44, 47, 50-51

Piłsudski – 1926.

Wspomnienia polskie, str. 51-54

Francuska, 1927.

Wspomnienia polskie, str. 55-56, 58-59, 63, 67-68, 70, 74 Testament, str. 33-35

Poljska – tridesete godine Wspomnienia polskie, str. 74-75, 89-92, 151

Vratio sam se pisanju Wspomnienia polskie, str. 78-79, 81

Očeva smrt Wspomnienia polskie, str. 101-103

Kavana Wspomnienia polskie, str. 104-105, 108-111

Bruno Schulz Wspomnienia polskie, str. 112-116 Dnevnik III., str. 8-17

Witkacy Dnevnik III., str. 17 Wspomnienia polskie, str. 116-119

Bili smo trojica Publicistika II., str. 42 Dnevnik III., str. 17

Na bačvi baruta Wspomnienia polskie, str. 119-120

- 350 -

Malo luđak, a malo glumac Wspomnienia polskie, str. 132-133

Gospođe i gospođice Wspomnienia polskie, str. 135-138, 143-145 Testament, str. 29-30

Uspomene iz puberteta (1933.)

Testament, str. 35, 36-39 Wspomnienia polskie, str. 103,146-147

Ferdydurke (1937.)

Testament, str. 44-52 Publicistika I., str. 292-294

Ivona, kneginjica od Burgunda (1938.)

Testament, str. 40-41, 42-43 Wspomnienia polskie, str. 103

Kodeks časti Wspomnienia polskie, str. 158-161

Putovanja me ne potiču Wspomnienia polskie, str. 161-163, 164-165

Neovisnost Dnevnik I., str. 238-239, 247-250, 260-264

Beč, 1938.

Wspomnienia polskie, str. 183, 187

Argentina Testament, str. 81-82-83, 83-85, 86-87 Publicistika I., str. 23 Dnevnik I., str. 149

Borges Testament, str. 87-88 Dnevnik III., str. 82-83

Sábato Testament, str. 92

Rat Testament, str. 93-94

- 351 -

1947.

Publicistika I., str. 23-25

Vjenčanje (1953.)

Testament, str. 96-97

Trans-Atlantik (1953.)

Testament, str. 101-103 Walka o sławę, str. 47-48, 49-50 Dnevnik I., str. 162-163 Publicistika I., str. 275, 292, 317-318, 369-371

Moj odnos prema Poljskoj Dnevnik I., str. 59-61

Moje općenje s narodom Publicistika I., str. 25-27

Bio sam četverostruki stranac Publicistika I., str. 32-34

Pornografija (1960.)

Testament, str. 121-127, 132-134

Zbogom, Argentino Testament, str. 135, 146 Dnevnik III., str. 89-94

Pariz, 1963.

Dnevnik III., str. 107-116

Louvre Dnevnik III., str. 117-118

Berlin, 1964.

Testament, str. 146 Dnevnik III., str. 140-142

Utonuo u strepnje Dnevnik III., str. 145-147

Kao Lady Macbeth Dnevnik III., str. 150-154

- 352 -

Cijela Europa izgledala mi je kao konj Dnevnik III., str. 170, 177-178, 181-183 Testament, str. 146-147

Francuska, 1964.

Dnevnik III., str. 185

Royaumont Dnevnik III., str. 186, 189-190, 191, 193-194, 201

Osjećao sam se mlađim Dnevnik III., str. 126, 129-130

Vence Dnevnik III., str. 201, 202-203, 206-207, 225, 232-233, 247-249

Ovdje se živi formom Testament, str. 152-156

Prevaga apstrakcije Dnevnik III., str. 132

Genet Dnevnik III., str. 133-136

Nouveau Roman Français Testament, str. 141-145

Barthes Dnevnik III., str. 243

Sartre Dnevnik III., str. 78-79, 119-120

Camus Dnevnik III., str. 69

Poljska, 1963.

Publicistika II., str. 15-22

Kozmos (1965.)

Testament, str. 135-140

Opereta (1966.)

Testament, str. 148

- 353 -

1968. – čudovište mladosti Testament, str. 128-131

Zaviriti iza paravana Testament, str. 150-152

Duh i tijelo Dnevnik I., str. 20-24

Čovjek plus čovjek Dnevnik I., str. 34-36

Ne gubite skupocjeno vrijeme Dnevnik I., str. 43-45

Bog je postao pištolj…

Publicistika I., str. 315-316 Dnevnik I., str. 45-47

Da me drugi čovjek ne ugrize Dnevnik I., str. 48-52

Za koga pišem?

Dnevnik I., str. 56-57

Jezik Dnevnik I., str. 107-108

O kritici Dnevnik I., str. 118, 121-123 Dnevnik II., str. 165-166

Dnevnik Dnevnik II., str. 224 Testament, str. 109-119

Uđi u sferu sna Dnevnik I., str. 124-126

Nazivali su me “židovskim kraljem” Wspomnienia polskie, str. 173-175, 176-177, 178, 180-181 Dnevnik I., str. 126-128, 132

Zašto odbacujem komunizam?

Dnevnik I., str. 133-136, 141-142, 300-302

- 354 -

Međuljudsko Dnevnik I., str. 303-304

Biti zemljoposjednikom i Poljakom (ali ne pretjerano) Dnevnik I., str. 147-148

Naše nacionalne odlike Dnevnik I., str. 172-174

Mladost, ljepota Dnevnik I., str. 183-186

Žene Dnevnik I., str. 190-193

Bog Dnevnik I., str. 276-277, 280-281

Vi, ateisti Dnevnik II., str. 93-95

Poljaci Dnevnik I., str. 309-312, 325-328, 333-335 Dnevnik II., str. 23-24

“Moj” čovjek Dnevnik II., str. 11-13, 18

Bol Dnevnik II., str. 39-40, 46

Količina, količina!

Dnevnik II., str. 54-55 Dnevnik III., str. 49 Dnevnik IV., str. 157-159

Tijelo Dnevnik II., str. 110, 123-124, 138-140, 147

Pisac u izgnanstvu Dnevnik I., str. 64-65 Dnevnik II., str. 224

Ali Miłosz!

Dnevnik II., str. 236-238 Dnevnik III., str. 57-60

- 355 -

Sienkiewicz Dnevnik I., str. 352-353, 358-362, 364

Kakav seks-appeal Dnevnik II., str. 106-107

Knji탑evnost propada Dnevnik III., str. 75-77

Dante Dnevnik III., str. 236-238, 241-242, 246

Znanost Dnevnik II., str. 263-265, 267, 274-275

Sluga sam Testament, str. 159-160

Smrt Dnevnik I., str. 61-64 Dnevnik II., str. 107-110

- 356 -

Witold Gombrowicz (Małoszyce, 1904. – Vence, 1969.), podrijetlom plemić, jedan je od najvećih poljskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegove priče, romani, drame, eseji i dnevnički zapisi idu u red ponajboljih književnih ostvarenja dvadesetog stoljeća. Prvu zbirku pripovijedaka Uspo­mene iz puberteta objavio je 1933., a slavni roman Ferdydurke 1937.

Godine 1939. otputovao je na odmor u Argentinu, a u Euro­pi je za to vrijeme izbio Drugi svjetski rat, te je Gombrowicz ostao u egzilu. Za boravka u Buenos Airesu nastala su njegova najbolja djela, drame Vjenčanje i Opereta, romani Trans-Atlantik, Pornografija i Kozmos, zbirka pripovijedaka Bakakaj kao proširena i dorađena prva knjiga te njegovi slavni Dnevnici. Šezdesetih se godina vratio u Europu, ali nikada nije posjetio komunističku Poljsku. Umro je 1969. u Fran­cuskoj.

- 357 -

- 358 -

Mladen Martić, dramaturg i književni prevoditelj, rođen je 1949. u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu Sve­ učilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i te­ atrolo­ga te Hrvatskog novinarskog društva. S poljskoga je preveo tridesetak dramskih tekstova (Mrożek, Różewicz, Herbert, Gombrowicz, Grochowiak, Iredyński, Gierałtowski, Głowacki, Tym, Bardijewski, Mularczyk, Amey­ko, Grabowski, Sikorska-Miszczuk, Słobodzianek…), desetak romana (Saramanowicz, Lem, Krajewski, Miło­ szewski, Mentzel, Tokarczuk, Bator…), knjigu reportaža R. Kapuścińskog (Putovanja s Herodotom) i autobiografiju S. Mrożeka (Baltazar), izbor proza Gustawa Herlinga-Grudzińskog te velik broj eseja raznih autora. Prijevodi su mu igrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima, radiju i televiziji, te dosad doživjeli više od četrdeset uprizorenja.

Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlantik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod na hrvatski jezik u 2009. godini.

- 359 -

- 360 -

Sadržaj

Tko sam?

5 Obitelj 7 Majka 12 Imao sam dvostruki život 21 Otac 24 Škola 26 Mladost 30 1918. 33 1920. 38 Škola u Poljskoj 45 Lice epohe 47 Matura 49 Prihvatio sam se skiciranja romana 50 O studentskom životu ne puno 52 Piłsudski – 1926.

53 Francuska, 1927.

54 Poljska – tridesete godine 59 Vratio sam se pisanju 63 Očeva smrt 64 Kavana 68 Bruno Schulz 73 Witkacy 87 Bili smo trojica 91 Na bačvi baruta 96 - 361 -

Malo luđak, a malo glumac 97 Gospođe i gospođice 98 Uspomene iz puberteta (1933.)

104 Ferdydurke (1937.)

107 Ivona, kneginjica od Burgunda (1938.)

111 Kodeks časti 113 Putovanja me ne potiču 118 Neovisnost 120 Beč, 1938.

129 Argentina 130 Borges 136 Sábato 137 Rat 138 1947. 140 Vjenčanje (1953.)

141 Trans-Atlantik (1953.)

142 Moj odnos prema Poljskoj 150 Moje općenje s narodom 152 Bio sam četverostruki stranac 153 Pornografija (1960.)

156 Zbogom, Argentino 161 Pariz, 1963.

165 Louvre 170 Berlin, 1964.

171 Utonuo u strepnje 174 Kao Lady Macbeth 177 Cijela Europa izgledala mi je kao konj 182 Francuska, 1964.

186 Royaumont 187 Osjećao sam se mlađim 191 Vence 194 Ovdje se živi formom 201 - 362 -

Prevaga apstrakcije 205 Genet 206 Nouveau Roman Français 211 Barthes 213 Sartre 214 Camus 219 Poljska, 1963.

220 Kozmos (1965.)

224 Opereta (1966.)

227 1968. – čudovište mladosti 228 Zaviriti iza paravana 231 Duh i tijelo 232 Čovjek plus čovjek 236 Ne gubite skupocjeno vrijeme 239 Bog je postao pištolj…

239 Da me drugi čovjek ne ugrize 242 Za koga pišem?

247 Jezik 248 O kritici 249 Dnevnik 252 Uđi u sferu sna 257 Nazivali su me “židovskim kraljem” 259 Zašto odbacujem komunizam?

268 Međuljudsko 273 Biti zemljoposjednikom i Poljakom (ali ne pretjerano) 275 Naše nacionalne odlike 276 Mladost, ljepota 278 Žene 282 Bog 285 Vi, ateisti 288 Poljaci 291 - 363 -

“Moj” čovjek 300 Bol 302 Količina, količina!

305 Tijelo 308 Pisac u izgnanstvu 313 Ali Miłosz!

314 Sienkiewicz 320 Kakav seks-appeal 322 Književnost propada 324 Dante 326 Znanost 329 Sluga sam 331 Smrt 332 Popis fotografija i crteža Bilješka urednika poljskog izdanja

339 347

O autoru O prevoditelju

357 359

- 364 -

- 365 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Bohdan Paczowski Godina izdanja 2014., ožujak (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-538-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 366 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Jean-Marie Blas de Roblès Tamo gdje su tigrovi kod kuće s francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić Mirko Kovač Vrijeme koje se udaljava Radenko Vadanjel Mišomor za rođake Ljudmila Ulicka Daniel Stein, prevoditelj s ruskog preveo Igor Buljan Miljenko Jergović Rod Amos Oz Među svojima s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ludwig Bauer Toranj kiselih jabuka

- 367 -

Sibila Petlevski Stanje sumraka - Tabu III. Sibila Petlevski Bilo nam je tako lijepo - Tabu II. Sibila Petlevski Vrijeme laži - Tabu I. Jean Mattern O medu i mlijeku s francuskog prevela Vlatka Tor Joanna Bator Pješčana gora s poljskog preveo Mladen Martić César Aira Varamo sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Luka Bekavac Viljevo Goce Smilevski Sestra Sigmunda Freuda s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Claudio Magris Dunav s talijanskog prevela Ljiljana Avirović Ivan Lovrenović Nestali u stoljeću Peter Terrin Čuvar s nizozemskog prevela Romana Perečinec Joseph O’Connor Svjetlo za duhove s engleskog prevela Alenka Mirković-Nađ

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr

- 368 -