Potemkinovo selo

Potemkinovo Potemkinovo selo

Antologija proze Antologija kraće kraće ruske ruske proze Potemkinovo selo (post)perestrojke (post)perestrojke

priredila Ivana Peruško priredila Peruško –1–

–2–

Potemkinovo selo Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke Priredila Ivana Peruško

Fraktura –3–

Некрологи; 20 рассказов о Сталине; Звезда пленительная русской поэзии; Расчеты с жизнью © Dmitrij Prigov, 1997 Валюта; Стуки и страхи © Jurij Mamleev, 2008, 2011 Кавказский пленный © Vladimir Makanin, 1995 Темная судьба; Бессмертная любовь; Случай в Сокольниках; Черное пальто; Шопен и Мендельсон © Ljudmila Petruševskaja, 1988, 1990, 1995, 1999

Голубчик; Бедные родственники © Ljudmila Ulickaja, 1994, 1999 Objavljeno prema sporazumu s ELKOST International literary agency. Феномен; Как съели петуха; Старая идеалистическая сказка; Веселие Pуси © Evgenij Popov, 1981, 2004 Белый кастрированный кот с глазами красавицы; Папугайчик © Viktor Erofeev, 1989, 1991

Охота на мамонта; Свидание с птицей; Ночь © Tat’jana Tolstaja, 1987, 1999

Заседание завкома © Vladimir Sorokin, 1998 Оружие возмездия; Музыка со столба; Греческий вариант © Victor Pelevin, 1990, 1991, 2005 Objavljeno prema sporazumu s FTM Agency, Ltd., Russia. © za izbor i predgovor Ivana Peruško, 2016. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Ivo Alebić, Živa Benčić, Igor Buljan, Nela Hajec, Palmira Krleža, Maja Novak, Ivana Peruško, Marko Tomić, Jasmina Vojvodić i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-688-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 923646

–4–

Ivana Peruško Potemkinovo selo – mit ili trauma?

Ruska kultura obiluje mitovima. Čini mi se da među njima jedan ipak ima poseban status, i to – ako ni zbog čega drugoga – zato što je odavno nadišao ruske granice i poprimio univerzalan karakter.

Godine 1787. carica Katarina Velika s knezom je Grigorijem Potjomkinom (u nas poznatijim kao Potemkin) i mnoštvom stranih diplomata posjetila ruski jug. U želji da strance i caricu zadivi ljepotom i naprednošću kraja, knez je na pročelja obiteljskih i drugih domova naredio nalijepiti ukrase, tj. lažne fasade, želeći prekriti njihovu oronulost. Odonda se frazem Potemkinova sela* upotrebljava kada se želi naglasiti kakva namjerna obmana, odnosno uljepšano – štoviše, lažno – prikazivanje postojećega stanja. U knjizi Postmodern v russkoj literature (Postmoderna u ruskoj književnosti, 2005.) rusko-američki teoretičar Mihail Epštejn** sovjetsku je civilizaciju prozvao svojevrsnim Potemkinovim selom, prostorom političke i metafizičke obmane, a komunistički projekt u Rusiji tipičnom post­modernističkom simulacijom. Za razumijevanje posebnosti ruske književne prakse konca 20. i početka 21. stoljeća, kojoj kritičari i teoretičari vole pripisivati postmodernistički predznak,

rus. Potëmkinskie derevni. U nas se knez Potjomkin (Potëmkin) pogrešno transkribira i izgovara kao Potemkin, pa bi točnije bilo kazati Potjomkinova sela. ** U transliteraciji Mihail Èpštejn. *

–5–

važno je ukazati da su Rusi – za razliku od svojih zapadnih susjeda – preskočili modernu i gotovo cijelo 20. stoljeće uživali u postmodernističkome simulakrumu. Naime, komunistički projekt Vladimira Iljiča Lenjina po Epštejnovu je mišljenju prvoklasna simulacija, postmodernistička obmana, kojoj je temelje položila Oktobarska revolucija, zahvaljujući kojoj u Rusiji nije mogla postojati ni jedna druga stvarnost osim ideologije. Svaka je druga stvarnost bila zamijenjena hiperstvarnošću, koju Gregory Friedin i neki drugi stručnjaci često nazivaju Potemkinovim selom. Taj varljivi, simulativni karakter ruske zbilje vrhunac doseže upravo u kolovozu 1991. go­dine, i to u slici koja je obišla svijet. Televizijske su postaje prenosile slavodobitno obraćanje Borisa Jeljcina* s oklopnoga vojnog vozila ispred ruskoga Bijeloga doma (bivšega Doma sovjeta). Bio je to krah puča komunističkih tvrdolinijaša i, što je još važnije, početak raspada SSSR-a. Ruski novinari danas ponosno ističu da je prizor Jeljcinova obraćanja s tenka po svojoj telegeničnosti i simboličnosti bio mnogo snažniji od pada Berlinskoga zida. Samo, dok su njemačke televizije gledateljima u realnome vremenu prenosile krah socijalizma, sovjetska im je televizija simulirala Labuđe jezero i prekid programa. Kad su se 1991. godine naposljetku srušile te monumentalne Potemkinove kulise, razotkrio se iluzijski karakter (sovjetske) prošlosti, ali i jednako nepouzdan karakter novonastale (postsovjetske) zbilje. Jer ruska je tranzicijska zbilja ranih 1990-ih godina bila poprilično shizofrena; nakon što je izgubila sovjetski prefiks, ona je ostala u mnogočemu vakantna, odnosno ideološki prazna. Tada su, naime, postsovjetsku Rusiju stale puniti najraz­ novrsnije forme zapadne civilizacije, pokušavajući u jednome desetljeću nadomjestiti sedamdeset godina izolacije, zbog čega je

*

U transliteraciji Boris El’cin.

–6–

novonastala ruska zbilja 1990-ih godina nalikovala na kakav hibrid Disneylanda i Coppolina Kuma, tj. na potrošački park za odrasle, s krvavim mafijaških obračunima, začinjen specifično ruskim folklorom (da ne kažem specifičnom ruskom dušom). Budući da je so­v jetska zbilja bila jedina stvarnost koju su poznavali posjetitelji sovjetskoga muzeja, ne čudi što se 1991. godine prosječni sovjetski “konzument” – naučen da ne propitkuje stvarnosnost svoje zbilje – nevoljko budio iz hipnoze, dodatno omamljen labuđim plesom s malih ekrana. Samo, ispostavilo se da ni toliko priželjkivani Zapad nije bio mnogo više od Potemkinovih “dekoracija”. U knjizi Doktrina šoka (2007.) Naomi Klein postsovjetsku je zbilju 1990-ih godina nazvala ekonomskim genocidom, koji se dogodio na krilima slobodne trgovine američkoga (čikaškoga) tipa, dok ju je rus­koamerička teoretičarka Svetlana Bojm* prozvala kapitalizmom s mi­nimalnom primjesom demokracije. Upravo je iluzijskom karakteru (post)sovjetskih godina (1980-ih i 1990-ih), razapetom između velikoga sovjetskog mita i još veće postsovjetske traume, posvećena antologija u kojoj su našlo desetero najistaknutijih predstavnika suvremene ruske književne scene.

Autori koje predstavljamo svoj su književni proboj ostvarili u vrije­me kada je ruska književnost pripadala sovjetskomu zviježđu (1970-ih i 1980-ih godina). Taj je podatak mnogo više od puke biografske crtice; nitko nije mogao ostati ravnodušan na polagano propadanje sovjetskoga “kozmosa” tijekom 1980-ih, a kamoli na njegovu definitivnu smrt 1991. godine. No, njegov nestanak s jedne je strane dodatno intenzivirao dijalog s općim mjestima, traumama i mitovima sovjetske prošlosti (u ironičnoj su ga i posprdnoj maniri

* U Americi (gdje je živjela dugi niz godina) i na Zapadu najčešće se bilježi kao Svetlana Boym.

–7–

začeli ruski konceptualisti 1970-ih godina na čelu s D. Prigovom).

S druge je strane odlazak SSSR-a u ropotarnicu kolektivnoga sjećanja otvorio jedan posve novi dijalog – dijalog s razdobljem koje se danas naziva opakim devedesetima (lihie devjanostye). U kontroverznome eseju Pominki po russkoj literature (Misa zadušnica za sovjetsku književnost, 1989.) Viktor Jerofejev * izdvaja tri vrste sovjetske književnosti u njezinu posljednjem desetljeću: službenu, seosku i liberalnu. Dakako, sve su tri vrste otišle u zaborav nakon 1991. godine.

Bušenje rupa na željeznoj sovjetskoj zavjesi nije bilo glasno; nije se odvijalo uz prasak ili eksploziju, nego tiho i postupno, u tajnosti samizdatskih i tamizdatskih izdanja**, odnosno u prostorima tajnih književnih klubova i udruženja 1960-ih i 1970-ih godina – danas poznatima pod imenom ruski underground. Rusku podzemnu književnost činila su djela, koja su – premda napisana mnogo prije – svjetlo dana ugledala tek 1980-ih i 1990-ih godina, pa tako u ovoj antologiji donosimo neke od kultnih priča D. Prigova, Lj. Petruševske, T. Tolstoj i J. Popova***, objavljenih tek u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Zahvaljujući naporima Gorbačovljeve perestrojke, slobodi govora i pluralizmu misli (ma koliko osporavani oni bili u Rusiji), rusko se umjetničko podzemlje – rekao bi Jurij Tinjanov **** – iz periferije preselilo u centar. Nakon što su sredinom 1980-ih i početkom 1990-ih godina u Rusiji objavljena gotovo sva zabranjena djela Nabokova, Brodskoga, Solženjicina, Aleškovskoga,

U transliteraciji Viktor Erofeev.

Samizdat – u prijevodu sam objaviti – bio je jedini način širenja književnosti undergrounda. Tamizdat – u prijevodu ondje objaviti – odnosio se na djela koja su zbog cenzure ili zabrane prvotno objavljena u inozemstvu. *** U transliteraciji Dmitrij Popov, Ljudmila Petruševskaja, Tat’jana Tolstaja, Evgenij Popov). **** U transliteraciji Jurij Tynjanov. *

**

–8–

Aksjono­­va, Bitova* i drugih autora, ruski je underground pokopan odmah pokraj socrealističkoga kanona. Ukinućem sovjetskoga predznaka identitet ruske književnosti bio je prodrman, duboko destabiliziran. Jednako kao što su otpale lažne fasade s derutnih kuća na ruskome jugu u 18. stoljeću, tako su koncem 20. stoljeća stale padati monumentalne sovjetske kulise. Književnost nije mogla ostati imu­­na na to.

Postsovjetsku književnost 1990-ih godina povjesničarka književnosti Galina Nefagina definira kao “kaotičnu mješavinu stilova, žanrova i formi koje nastaju i postoje istodobno (...) Stoga rusku književnost toga razdoblja valja promatrati kao dinamičan sustav koji se neprestano obnavlja i izmjenjuje (Nefagina 2005: 12). Njezina se osobitost očituje u paralelnu postojanju realističkih, modernističkih i postmodernističkih pravaca, koji neumorno stvaraju nove hibridne tekstove na granici između realizma i modernizma, realizma i avangarde, realizma i postmodernizma te modernizma i postmodernizma. Važnu ulogu u suvremenoj ruskoj književnosti konca 20. stoljeća igra upravo žanr kratke priče (rus. rasskaz).

U kontekstu novije ruske književne povijesti kratka priča doseže svojevrstan procvat u sovjetsko vrijeme, i to 1920-ih i 1930-ih godina (dovoljno je samo spomenuti Babeljeve, Piljnjakove i Šolohovljeve junačko-romantičke ili Bulgakovljeve i Zoščenkove** satiričke priče). Prevlast jednoga žanra nad drugima rijetko je kad slučajna i neopterećena izvanknjiževnim okolnostima; svaki žanr odražava i duh i “filozofiju” vremena, zbog čega nimalo ne čudi što je za tranzicijsku rusku zbilju krajem 1980-ih i početkom 1990-ih kratka

U transliteraciji Vladimir Nabokov, Iosif Brodskij, Aleksandr Solženicyn, Juz Aleškovskij, Vasilij Aksënov, Andrej Bitov. ** U transliteraciji Isaak Babel’, Boris Pil’njak, Mihail Šolohov, Mihail Bulgakov, Mihail Zoščenko. *

–9–

priča bila ključna forma. O tome svjedoče i mnoge antologije posvećene suvremenoj ruskoj pripovijetci, od kojih je jedna od najvažnijih nesumnjivo antologija suvremene ruske kratke priče Ruski cvjetovi zla (1995.) što ju je uredio književnik Viktor Jerofejev.

Suvremena ruska književnost 1990-ih godina mnogo duguje tzv. drugoj prozi (Lj. Petruševska, T. Tolstoj, J. Popov, V. Jerofejev). Galina Nefagina i Mark Lipovecki pod tim nazivom podrazumijevaju postegzistencijalističku književnost koja prokazuje apsurd totalitarizama, dogmi i ideologija, zbog čega je nerijetko mračna i pesimistična. Druga proza (ili alternativna proza) zapravo je tek jedan od realističkih rukavaca unutar suvremene ruske prozne zbilje s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Pisci uvršteni u ovu antologiju uglavnom su predstavnici realističkih (druga proza; metafizički realizam nedav­ ­no preminuloga J. Mamljejeva*; tradicionalni realizam V. Makanjina**; metaforička proza T. Tolstoj i Lj. Petruševske) i postmodernističkih poetika (V. Jerofejev, V. Sorokin i V. Pelevin***). Izdvojeni pak status ima proza prerano preminuloga D. Prigova – čuvenoga moskovskoga konceptualista i tzv. “nekanonskoga klasika”, čije se lirsko i prozno stvaralaštvo danas s razlogom smatra kultnim, revolu­ cionarnim i neponovljivim.

Vladare suvremene ruske književne scene, poput Lj. Ulicke**** i V. Pe­levina, najčešće nazivaju postmodernistima, što nije posve opravdano. O postmodernizmu se u Rusiji počelo pisati sa zakašnjenjem, tek početkom 1990-ih godina. Led je probio Epštejn

U transliteraciji Jurij Mamleev.

U transliteraciji Vladimir Makanin. *** U slučaju Vladimira Sorokina i Viktora Pelevina transkribirani oblik odgo­ va­­­­ra transliteriranom. **** U transliteraciji Ljudmila Ulickaja. *

**

– 10 –

člankom Posle budušego. O novom soznanii v literature (Poslije budućnosti. O novim spoznajama u književnosti, 1991.) u kojemu je prvi primijenio pojam “postmodernizam” u kontekstu ruske suvremene proze. Vjačeslav Kuricin* ustvrdio je 1992. godine u časopisu Novyj mir da ruska književnost živi isključivo zahvaljujući postmodernizmu i odonda se u postmodernistički pretinac počelo trpati naj­ raznovrsnije autore (od M. Bulgakova, Venedikt Jerofejeva**, D. Prigova preko V. Sorokina i V. Pelevina sve do E. Popova, T. Tolstoj i Lj. Ulicke). Vodeći teoretičari, pobornici takva pristupa, bili su B. Grojs***, A. Genis, M. Lipovecki**** i M. Epštejn. Irina Skoropanova drži da je postmodernizam pojava koja je Rusiju zapljusnula u tri značajna vala: njegov se početak vezuje za kraj 1960-ih i početak 1970-ih godina, učvršćivanje se odvija koncem 1970-ih i početkom 1980-ih godina, dok mu se kraj događa na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e. Stoga ne čudi što su pojedini kritičari i teoretičari – primjerice Sergej Kornev – već govorili o “klasičnomu postmodernizmu” u drugoj polovini 1990-ih godina. Slažem se s Epštejnom, koji misli da je povijest ruskoga postmodernizma bila vrlo burna i vrlo kratka – njegove su “najžešće” godine bile prva polovina 1990-ih. Ova je antologija svojevrstan hommage tim burnim godinama. Teoretičar Mark Lipovecki u članku PMS (postmodernizm segondja) (PMS (postmodernizam danas) 2002. godine proglašava smrt postmodernizma te ustvrđuje da je on napokon napustio ruski književnote­orijski diskurs. Lipovecki vjeruje da je takozvani postmodernizam imanentan svim piscima današnjice jer se “njegovim”

U transliteraciji Vjačeslav Kuricyn.

U transliteraciji Venedikt Erofeev. *** U Americi (gdje živi) i na Zapadu najčešće ga bilježe kao Borisa Groysa. **** U transliteraciji Mark Lipoveckij, a u Americi (gdje živi) najčešće se bilježi kao Mark Lipovetsky. *

**

– 11 –

postupcima, poput citatnosti, montažnosti i eklektičnosti, u naše doba ne služi samo jedna vrsta pisaca – lijenčine! Drugi razlog ne­ stan­­­­ka postmodernizma Lipovecki vidi u njegovu neočekivanu uspje­­hu; u trenutku kada su djela ruskih postmodernista postala bestselleri i blockbusteri (romani V. Pelevina i filmovi A. Balabanova), postmodernizam se iz alternativne estetike prometnuo u mainstrea­­m.

Ne, ova antologija to nipošto nije! Nju bismo, štoviše, mogli protumačiti kao ruski PTSP na tripu, odnosno kao postsovjetski traumatski poremećaj začinjen opakim narkoticima i ludilom 1990-ih.

Literatura: Bojm, Svetlana 2002. Obščie mesta. Mifologija povsednevnoj žizni, Moskva: Novoe literaturnoe obozrenie. Èpštejn, Mihail 1991. Posle buduščego. O novom soznanii v literature, u: Znamja, br. 1. Èpštejn, Mihail 2005. Postmodern v russkoj literature, Moskva: Vysšaja škola.

Freidin, Gregory 2000. “Generation “P” by Victor Pelevin”, http:// www.stanford.edu/~gfreidin/Publications/columns/Pelevin– generation2000.htm, pristup 15. veljače 2013.

Erofeev, Viktor 1990. Pominki po sovetskoj literature, u: Literaturnaja gazeta, http://www.fedy-diary.ru/?p=3883, pristup 3. prosinca 2015.

Klein, Naomi 2008. Doktrina šoka. Uspon kapitalizma katastrofe, Zagreb: VBZ. Kornev, Sergej 1997. Stolknoveniem pustot: možet li postmodernizm byt’ russkim i klassičeskim. Ob odnoj avantjure Viktora Pelevina, http://pelevin.nov.ru/stati/o-krn2/1.html, pristup 15. prosinca 2015.

– 12 –

Lipoveckij, Mark 2002. PMS (postmodernizm segodnja), u: Znamja, br. 5, http://magazines.russ.ru/znamia/2002/5/lipov.html, pristup 10. prosinca 2015.

Nefagina, Galina 2005. Russkaja proza konca XX veka. Moskva: Flinta-Nauka.

Skoropanova, Irina 2001. Russkaja postmodernistskaja literatura, Moskva: Flinta-Nauka.

Ugrešić, Dubravka 1989. Pljuska u ruci (Antologija alternativne ruske proze), Zagreb: August Cesarec.

Vojvodić, Jasmina 2012. Tri tipa ruskoga postmodernizma, Zagreb: Disput.

– 13 –

– 14 –

Bilješke o autorima

viktor jerofejev (viktor erofeev, 1947.) ruski je prozaik, esejist, televizijski voditelj. Bio je jedan od urednika glasovitog književnog almanaha Metropol koji je 1979. izazvao skandal izborom politički “nepodobnih” tekstova, zbog čega Jerofejev nije mogao objavljivati svoja djela sve do potkraj 1980-ih godina. Uredio je nekoliko antologija ruske književnosti, od kojih je najpoznatija i najprevođenija antologija ruske proze konca 20. st. Russkie cvety zla (Ruski cvjetovi zla, 1997.).

Staljin nam je u genima. – V. Jerofejev Najznačajnija djela: Russkaja krasavica (Ruska ljepotica, 1989.), Horošij Stalin (Dobri Staljin, 2004.). vladimir makanjin (vladimir makanin, 1937.) jedan je od po­ najboljih predstavnika suvremene realistične književnosti. Iako matematičar po struci, već se 1960-ih godina počeo baviti knji­ ževnošću. Punih je dvadeset godina bio marginaliziran u sovjetskim književnim krugovima zbog odveć realističnih prikaza sovjetskoga života. Većina Makanjinova opusa pripada egzistencijalnoj i psi­ hološkoj prozi. Jedan je od najnagrađivanijih suvremenih ruskih pisaca.

Noću se više od svega plašim samoga sebe. U tome gorkom trenutku kada usred noći ugledaš sebe samoga (...) i poželiš se sažaliti nad sobom ne bi li se (bar malo) uvažio, ja si kažem da su moji strahovi zapravo znakovi ljubavi. – V. Makanjin – 295 –

Najznačajnija djela: Underground ili geroj našego vremeni (Underground, ili Junak našega doba, 1998.), Asana (Asan, 2008.). jurij mamljejev (jurij mamleev, 1931. – 2015.) predstavnik je “tre­ ćega vala” ruske emigracije. Godine 1975. emigrirao je u SAD, a nedugo se zatim preselio u Pariz. Iako je 1960-ih godina radio kao profesor matematike, već je tada postao jednim od poznatijih samizdatskih autora. Mamljejev je osnivač književno-filozofske škole i žanra metafizičkoga realizma te je sve do svoje nedavne smrti bio predsjednik Kluba metafizičkoga realizma. Život je košmar, pritom još i kratak. Prava književnost podrazumijeva neku katarzu, rezultat koje je osjećaj tajanstvenoga pročišćenja – pa čak i onda kada život prikazuje kao obično smeće. – J. Mamljejev Najznačajnija djela: roman najprije poznat kao Nebo nad adom, a poslije kao Šatuny (Nebo iznad pakla, 1980.), zbirka priča i pripovijetki Večnyj dom (Vječni dom, 1991.). viktor pelevin (viktor pelevin, 1962.) najtajanstveniji je i najskrovitiji suvremeni ruski pisac. Rijetko daje intervjue, a još rjeđe nastupa u javnosti. Prozu je počeo pisati krajem 1980-ih godina, a danas je jedan od najprodavanijih te prvi planetarno poznat ruski književnik poslije pada SSSR-a. Neki ga kritičari nazivaju tipičnim realistom (i propovjednikom!), dok ga drugi vezuju za postmodernizam. Najtočniji su oni koji u njemu vide pisca pograničnih zona, opsjednutoga religijama Istoka, računalnim igricama, popularnom kulturom i ostavštinom sovjetskoga modusa vivendi.

Ono što se ne može izreći riječima, za 99,99% ljudi i ne postoji.

– V. Pelevin.

Najznačajnija djela: romani Čapaev i pustota (Čapajev i Praznina, 1996.), Generation P (1999.).

– 296 –

ljudmila petruševska (ljudmila petruševskaja, 1938.) koju je New York Times 2013. proglasio najznačajnijim ruskim živućim kla­ sikom, pisati je počela 1970-ih godina, kada su njezine drame najčešće zabranjivali, no slavu je stekla tek 1990-ih, kada su kritičari njezinu prozu prozvali enciklopedijom ženskih sudbina.

Moj je Bog ruski jezik. – Lj. Petruševska Najznačajnija djela: zbirka priča Bessmertnaja ljubov’ (Besmrtna ljubav, 1988.), kratki roman Vremja noč (Vrijeme noć, 1994.). jevgenij popov (evgenij popov, 1946.) suvremeni je ruski prozaik i dramaturg. Članom Društva pisaca SSSR-a bio je samo sedam mjeseci jer su ga iz njega promptno isključili zbog suradnje s književnim almanahom Metropol. Novi val popularnosti doživljava 1980-ih i 1990-ih godina, kada objavljuje i po nekoliko knjiga godišnje. Trezveni realizam, ironija, igra i tehnika skaza glavne su odrednice njegove poetike.

Glavni urednik izdavačke kuće Ardis nosio je majicu s likom Tolstoja koji je, zadubljen nad sljedećim remek-djelom, maštao o polugolim ljepoticama koje ga opsjedaju. Klasik im je odvratio: ‘Ruska književnost bolja je od seksa.’ U potpunosti se slažem. – J. Popov Najznačajnija djela: zbirka priča Veselie Rusi (Radost Rusije, 1980.), Duša patriota (Duša patriota, 1994.). dmitrij prigov (dmitrij prigov, 1940. – 2007.) kultna je figura ruske književne scene, ikona ruske neoavangarde. Taj je “nekanonski klasik” – kako ga kritičari rado nazivaju – bio pjesnik, prozaik, likovni umjetnik i kipar te jedan od začetnika moskovskoga pjesničkog konceptualizma i soc-arta (ruske inačice pop-arta) 1970-ih i 1980-ih godina. Za života je napisao više od 20 000 tekstova.

Građanine! Bilo bi ti bolje da češće promatraš nebesa – svašta se tamo događa! – D. Prigov – 297 –

Najznačajnija djela: ciklus stihova Apofeoz milicanera (Apoteoza milicionara, 1978.), roman Živite v Moskve! (Živjet ćete u Moskvi!, 2000.). vladimir sorokin (vladimir sorokin, 1955.) najkontroverzniji je ruski prozaik, dramaturg i scenarist, koji je bio blizak krugovima moskovskoga književnoga i umjetničkoga undergrounda i konceptualizma 1970-ih godina. Sorokin je poznat kao enfant terrible suvre­mene ruske književnosti, čija djela izazivaju skandale. To svje­doče i mnogobrojni prosvjedi protiv autora – od spaljivanja njegovih knjiga na Crvenome trgu do optužbi i suđenja zbog književne pornografije.

Bavim se književnošću jer sam se odmalena na nju navukao. Ja sam književni narkoman, kao što ste i vi, samo što ja znam drogu spravljati sam, a to ne može svatko. – V. Sorokin Najznačajnija djela: romani Goluboe salo (Plavo salo, 1999.), Den’ opričnika (Dan opričnika, 2006.). tatjana tolstoj (tat’jana tolstaja, 1951.) renomirana je ruska spisateljica, esejistica i televizijsko lice britka jezika. Za njezin je književni ugled važna i obiteljska genealogija: djed joj je bio glasoviti sovjetski pisac Aleksej Tolstoj. Živjela je i radila u SAD-u, a književnošću se počela baviti u kasnim 1980-im godinama.

U njezinoj stilski virtuoznoj i ironičnoj prozi odjekuju utjecaji M. Bulgakova, V. Nabokova, A. Grina. Godine 2011. ušla je u popis sto najutjecajnijih Ruskinja.

Meni su zanimljivi ljudi s margina (udaljeni od drugih), to jest ljudi koji za nas gotovo da i ne postoje, na koje gledamo kao na rugobe. Oni umiru malo što shvaćajući o životu, često umiru a da im život nije poklonio ništa. – T. Tolstoj Najznačajnija djela: zbirka priča Ljubiš’ – ne ljubiš’ (Voliš – ne voliš, 1997.), roman Kys’ (Kis, 2001.).

– 298 –

ljudmila ulicka (ljudmila ulickaja; 1943.) najnagrađivanija je i najprodavanija suvremena ruska književnica. Književnošću se počela baviti relativno kasno (u 1980-im godinama), nakon što joj je znanstvena karijera (radila je kao biolog u Institutu za genetiku) naprasno prekinuta – otpuštena je zbog pretipkavanja zabranjenoga romana u vrijeme procvata samizdata.

Pisac ima samo jednu zadaću dostojnu poštovanja – promatrati svijet oko sebe i odražavati ga u skladu sa svojim mogućnostima. – Lj. Ulicka Najznačajnija djela: pripovijetka Sonečka (Sonječka, 1992.), roman Daniel’ Štajn, perevodčik (Daniel Stein, prevoditelj, 2006.).

– 299 –

Bilješka o priređivačici

Ivana Peruško (Pula, 1979.) radi kao viša asistentica na Katedri za rusku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Živjela je i radila u Moskvi. Osim prijevoda suvremene ruske književnosti dosad je objavila monografiju Poetika progonstva. Gor’kij i Bulgakov između srpa i čekića (2013.) te priredila i uredila zbirku Kako se kalio Majstor. Rana proza Mihaila Bulgakova (2013.). Dobitnica je raznih nagrada (Josip Badalić, 2005. Godišnja nagrada mladim znanstvenicima i umjetnicima, 2013.).

– 300 –

Sadržaj

Ivana Peruško Potemkinovo selo – mit ili trauma?

5

Dmitrij Prigov Nekrolozi 17 20 priča o Staljinu 21 Zanosna zvijezda ruske poezije 27 Obračuni sa životom 35 Jurij Mamljejev Valuta 43 Kucanje i strah 53 Ljudmila Petruševska Neizvjesna sudbina Besmrtna ljubav Slučaj u Sokoljnikima Crni kaput Chopin i Mendelssohn

61 65 71 73 81

Vladimir Makanjin Kavkaski zarobljenik

87

– 301 –

Ljudmila Ulicka Sinak 125 Bijedni rođaci 141 Tatjana Tolstoj Noć 151 Spoj s pticom 161 Lov na mamuta 175 Jevgenij Popov Radost Rusije 187 Kako su pojeli pijetla 193 Stara idealistička priča 201 Fenomen 205 Viktor Jerofejev Bijeli kastrirani mačak s očima ljepotice 211 Papigica 217 Vladimir Sorokin Zasjedanje tvorničkoga komiteta

231

Viktor Pelevin Grčka varijanta Glazba sa stupa Oružje osvete

255 267 283

Bilješke o autorima Bilješka o priređivačici

295 300

– 302 –

– 303 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Katarina Glamuzina Bistričić Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2016., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-688-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 304 –

– 305 –

dmitrij prigov dmitrij prigov jurij mamleev jurij mamljejev ljudmila petruševskaja ljudmila petruševska vladimir makanin vladimir makanjin ljudmila ulickaja ljudmila ulicka tat’jana tolstaja tatjana tolstoj evgenij popov jevgenij popov viktor erofeev viktor jerofejev vladimir sorokin vladimir sorokin viktor pelevin

149,00 kn

viktor pelevin

– 306 –

www.fraktura.hr