karte
Neil Faulkner
I
Povijest Oktobarske revolucije
Povijest Oktobarske revolucije
II
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
karte
III
Neil Faulkner
Povijest Oktobarske revolucije prevela s engleskog Iva Karabaić
Fraktura
IV
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
Naslov izvornika A People’s History of the Russian Revolution, Pluto Press, London, www.plutobooks.com © Neil Faulkner, 2017. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Iva Karabaić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-904-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 975357
karte
V
Sadržaj Zahvale VII Datumi, imena, cijene i plaće IX Karte XI Uvod
1
prvi dio: Iskra, 1825.−1916. 1. Režim 2. Revolucionari 3. Lenjin i boljševici 4. Veliki rat
7 9 31 59 97
drugi dio: Oluja, 1917. 5. Februarska revolucija 6. Dvovlašće 7. Kontrarevolucija 8. Oktobarska revolucija
119 121 145 171 189
treći dio: Mrak, 1918.−1938. 9. Svjetska revolucija? 10. Revolucija pod opsadom 11. Staljinizam
219 221 239 255
VI
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
epilog: Stoljeće rata i revolucije
271
Kronologija Bibliografija Kazalo imena
275 287 291
karte
VII
Zahvale Moje shvaćanje Oktobarske revolucije oblikovala su bezbrojna predavanja, susreti i rasprave u kojima su sudjelovale stotine revolucionarnih aktivista. Nemoguće je prisjetiti se, a kamoli napraviti popis svih onih koji su u različita doba i na različite načine utjecali na moja stajališta. Vjerojatno bih trebao navesti da sam od 1980. do 2010. bio aktivni član Socijalističke radničke partije (Socialist Workers Party) u Velikoj Britaniji. Smatram da je u velikom dijelu tog razdoblja SWP bio mala, ali efikasna revolucionarna organizacija koja je utjecajem premašivala svoju objektivnu veličinu. Također vjerujem da je bila generator marksističke teorije. Njezina degeneracija u sektu koja se bavi sama sobom i vrti se u krug po mojem je viđenju tragičan razvoj događaja na britanskoj ljevici. No ne bilo pošteno da jasno ne iskažem kako većinu onog što znam o revoluciji – i kao povjesničar i kao aktivist – dugujem SWP-u iz osamdesetih godina 20. stoljeća. Stoga osjećam duboku zahvalnost prema svim svojim drugovima iz SWP-a uz koje sam se borio protiv nacista, podupirao rudare, odbijao plaćati glavarinu, a kad smo imali vremena i sudjelovao u raspravama o po vijesti međunarodnog radničkog pokreta. Od 2010. sklopio sam mnoga nova i vrijedna politička prijateljstva koja su, smatram, pridonijela bogatijem, nijansiranom razumijevanju ruske
VIII
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
revolucije. Nije nevažno i to što mi je propadanje britanske ljevice u protekla dva ili tri desetljeća – što je generički proces koji nije ograničen samo na SWP – pružilo jasnije poimanje da mase u borbi grade revolucionarne partije; to jest, one ne proizlaze iz voluntarizma, iz naumljenih djela samoproglašene revolucionarne “avangarde”, one ne proizlaze iz onog što se katkada naziva “primitivna akumulacija kadrova”. Revolucionari se trebaju organizirati. Ali nikad ne bi smjeli proglasiti da su baš oni ta partija. Samo mase u borbi mogu stvoriti revolucionarnu partiju. Posebno želim zahvaliti dvojici iz skupine tih mojih novih prijatelja, Davidu Castleu iz Pluto Pressa i Niku Goreckom iz Hous mans Bookshopa i Left Book Cluba, na kritičkim komentarima prve inačice ove knjige. Zahvaljujući tome finalna je inačica znatno bolja.
karte
IX
Datumi, imena, cijene i plaće Rusija se do 1918. služila julijanskim kalendarom. On zaostaje za gregorijanskim kalendarom trinaest dana. Tako se primjerice juriš na Zimski dvorac odvijao sa 25. na 26. listopada po julijanskom kalendaru, a sa 7. na 8. studenoga prema gregorijanskom. Za događaje u Rusiji prije prihvaćanja gregorijanskog sustava koristio sam datume po julijanskom kalendaru. Transliteracija ruskih imena na engleski nije konzistentna.1 U svakom pojedinom slučaju nastojao sam odabrati prikladan oblik i držati ga se. Dodatni je problem nastao zbog promjena naziva kojih je uslijed rata i revolucije bilo mnogo u posljednjem stoljeću ruske povijesti. Sankt Peterburg je očiti primjer: bio je Sankt Peterburg (prije Prvog svjetskog rata), Petrograd (1914.−1924.), Lenjingrad (1924.−1991.) i sada je ponovno Sankt Peterburg. Povremeno ima napomena o cijenama, stoga je dobro znati da je jedan rubalj bio otprilike 50 američkih centi, da je u jednom rublju 100 kopjejki, to jest da je jedna kopjejka vrijedila otprilike pola centa. Hljeb crnog kruha koštao je 1914. oko 40 kopjejki,
Riječ je o napomeni namijenjenoj engleskom izdanju. U prijevodu su ruska imena i nazivi dosljedno transliterirani na hrvatski. (Op. ur.) 1
X
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
a 1917. bio je više nego trostruko skuplji. Inflacija u ratno doba bila je u prosjeku 500 posto za velik raspon robe široke potrošnje. Plaće su rasle jedva za pola od toga, možda s dva rublja po danu za kvalificiranog radnika na četiri ili pet; najslabije plaćeni radnici mogli su dobiti tek onoliko koliko je iznosila cijena hljeba. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti kako se životni standard, koji je već bio žalosno nizak, tijekom rata strmoglavio.
režim
9
prvo poglavlje
Režim
Rat je išao u lošem smjeru, stoga je car, vrhovni vladar 130 milijuna Rusa, otišao na frontu da osobno preuzme zapovjedništvo. “Započinje nova stranica i samo Svemogući Bog zna što će na njoj biti napisano”, objavio je. Carica, koja je ostala u svojoj palači, napisala je bodreći ga: “To će biti slavna stranica u Vašoj vladavini i ruskoj povijesti.” On se nema čega bojati, dodala je, jer se “molitve Našeg Prijatelja za Vas uzdižu noću i danju u Nebo i Bog će ih čuti.” Podsjetila ga je da mu je taj “Prijatelj” prije polaska dao svetu ikonu – “da Vas čuva i vodi” – a potom mu je poslala jabuku koju je dobila iz ruku istog tog čovjeka, Grigorija Rasputina, sibirskog seljaka i vjerskog iscjelitelja, potičući svojeg supruga da je pojede kako bi postao odlučniji. Rasputin je bio pijanac, razvratnik i šarlatan. Uz razmetanje pobožnošću i tvrdeći da njezina sina može izliječiti od hemofilije, uvukao se na dvor i postao caričin najbliži savjetnik.1 Kad se to zbivalo? Car koji ide u rat mašući svetim ikonama i jedući posvećene jabuke. Ne u dvanaestom stoljeću, nego na početku dvadesetog.
1
Trocki 1932.−1933./1977., 85; Lincoln 1986., 160-161.
10
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
Beskrvni i bezlični car Nikolaj II., posljednji iz loze Romanova, bio je smušen od predrasuda i praznovjerja, slabić paraliziran vlastitom glupošću dok su se oko njega uzdizali plamenovi rata i revolucije. Njegova žena Njemica, carica Aleksandra, bila je pod jednako zatucana i lakovjerna, no tvrdoglavija. Nadareni ljudi bili su otpuštani s dvora, a njihova su mjesta zauzimali omiljeni ulizice koje je imenovala Aleksandrina/Rasputinova klika, koju je jedan bivši ministar nazvao “leproznom dvorskom kamarilom”. U caričinu plitku umu to se tumačilo kao snaga. “Biti čvrst je jedini spas”, govorila je caru. “Ti si vladar neograničene moći i oni to ne smiju zaboraviti.” On ih je trebao “sve zgaziti” jer je “vladar neograničene moći bez kojeg Rusija ne može postojati.” Kako je to njemačka aristokratkinja na ruskom dvoru objasnila: “Rusija voli osjetiti bič. To joj je u prirodi. Blaga ljubav, a zatim željezna ruka da kažnjava i vodi.”2 Na takav su se način posljednji Romanovi uhvatili u koštac s izazovima svijeta željeznica, čeličana i haubica: srednjovjekovnim barbarstvom. Kako objasniti ovakvu nakaradnost? Georgij Plehanov, utemeljitelj ruskog socijalističkog pokreta krajem 19. stoljeća, smatrao je da je Rusija “previše europeizirana u usporedbi s Azijom i nedovoljno europeizirana u usporedbi s Europom.”3 Ona je, ustvrdio je, povijesni hibrid koji je ušao u eru industrijalizacije pod teretom apsolutističkog vladara i državno-feudalne dru štvene strukture baštinjene iz 16. stoljeća. Da bismo razumjeli revoluciju koja je 1917. eksplodirala u Rusi ji, moramo započeti s perspektivom “dugih povijesnih razdoblja”
2 3
Trocki 1932.−1933./1977., 73-81; Lincoln 1986., 29. Chamberlin 1935./1965., 2.
režim
11
– to jest, s poimanjem onoga što francuski povjesničari iz tradicije časopisa Annales nazivaju la longue durée. 4 Ako je revolucija “zbijena” povijest – napredak cijelog stoljeća sažima se u postignuće jedne godine – takvom je postala samo zato što su protuslovlja koja su se dugo nakupljala dosegla kritičnu masu. Autokratska vladavina careva – i militaristički način na koji se zapovijedalo Rusijom – bili su rezultat međudjelovanja triju faktora: zaostalosti gospodarstva, slabosti civilnog društva i nad metanja sa suparničkim silama. Promotrimo detaljno to međudjelovanje jer ono tvori plodno tlo za revolucionarnu krizu koja će uslijediti.
Stara Rusija Carska Rusija zapravo se sastojala od golemog teritorija različitih zemljopisnih konfiguracija, mnogobrojnih etničkih zajednica i bila je povezana samo najosnovnijim vezama. Rasprostirala se od Poljske i Baltičkog mora na zapadu do Pacifika na istoku, od ledom okovanih prostranstava Arktika na sjeveru do od vrućine ispucanih stepa Središnje Azije na jugu. Kontinentalna klima – hladna zimi, vruća ljeti – bila je tegobna. Velike površine države – smrznuta tundra i tajga na sjeveru – ostale su neobrađena divljina. Ostatak je uvelike bio siromašna zemlja. Pojas u kojem se nalazi Moskva, povijesno srce stare Rusije, gdje tajga prelazi u mješovitu šumu, područje je pijeska i ilovače, tresetišta i močvara, s kiselim tlom siromašnim humusom. Dalje na jugu,
4
Proces dugog trajanja. (Op. ur.)
12
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
naprotiv, gdje se šumsko područje otvara u prostrane stepe, leži regija “černozema” gdje je tlo bolje, no poljoprivredu priječe nepouzdane oborine, kratka vegetacijska sezona i, u prošlosti, pri mitivna obrada tla. Zbog toga što je zemlje bilo u izobilju, no bila je siromašna, ruska se poljoprivreda razvijala ekstenzivno: seljaci-pioniri iz starih regija probijali su se u divljinu da iskrče nove posjede tijekom uzastopnih valova kolonizacije. Slab urod pritom je poticao diverzifikaciju: zemljoradnju su nadomjestili lovom na krznaše stupicama, ribolovom, pčelarstvom i domaćim obrtima u kojima su se proizvodila oruđa, kućanske potrepštine, odjeća, ikone, pa čak i glazbeni instrumenti. Seljaci su možda bili siromašni, no bili su prilično samoodrživi. U kombinaciji s udaljenošću i pomanjkanjem jednostavnog transporta, to je značilo da su se trgovina i gradovi slabo razvijali. Većina je Rusa živjela u relativnoj izolaciji. Građansko društvo ostalo je rascjepkano i neorganizirano.5 Slobodnjaka i “mehaničara”, trgovaca-pustolova i industrijskih poduzetnika, onih klasa ljudi koje su predvodile razvoj kapitalizma u sjeverozapadnoj Europi u razdoblju od 16. do 18. stoljeća, u staroj Rusiji uglavnom nije bilo. “Oskudica ne samo ruskog feudalizma, nego i stare ruske povijesti”, napisao je Lav Trocki, koji je bio ujedno i vođa i po vjesničar Oktobarske revolucije, “svoj najdeprimantniji izraz pronalazi u pomanjkanju pravih srednjovjekovnih gradova kao centara trgovine i obrta.”6 Krajnja centralizacija carističke države bila je naličje
5 6
Pipes 1974./1977., 3-22. Trocki 1932.−1933./1977., 29.
režim
13
raspršenosti ruskog društva. Careva autokracija bila je moguća zahvaljujući mrtvilu gradskog života, nedostatku kulture, praznini u kojoj se nisu uspjele razviti snažne javne institucije. No umjesto da im ponudi očinsku ruku, carska je vlast bila poput nesmiljenog jahača koji prema naprijed goni pretovarenu mulu; država je slijedila svoj samostalni povijesni put, smatrajući inertnu masu ljudstva nad kojom je vladala tek pukom sirovinom kojom se hrani vojna mašinerija. Pod pritiskom geopolitičkog nadmetanja sa suparničkim silama caristička je država sama sebi postala svrhom. Njezina unutarnja bit bila je političko-vojna aku mulacija: gomilanje ljudstva i vojne tehnike kao načina za izgradnju carstva. Car nije postojao da služi narodu; narod je postojao da služi njemu. Posljednji car, Nikolaj II., držao se tog načela do samoga kraja. Dok se svugdje oko njega uzdizalo nezadovoljstvo, a bio je izoliran čak i na samom dvoru, britanski veleposlanik Sir George Buchanan krajem 1916. upitao je cara ne bi li se trebao potruditi da ponovno zadobije povjerenje svojeg naroda. Uslijedila je duga stanka. Zatim je Nikolaj Romanov odgovorio: “Jeste li mislili na to da ja moram ponovno steći povjerenje svojeg naroda, ili da oni moraju ponovno steći moje povjerenje.”7 Zbog primitivne tehnike, siromaštva sela i srednjovjekovne infrastrukture samo je režim iznimne nesmiljenosti mogao zgrtati resurse potrebne da se održava aparat globalne moći. Ruska ratna mašinerija bila je pogonjena mišićima i krvlju seljaka. Bilo je neophodno da metoda iznude iz stotina tisuća sela razasutih duž 8000 kilometara bude surova i okrutna.
7
Lincoln 1986., 311.
14
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
Kombinacija zaostalosti i militarizma dala je carističkoj autokraciji ono što su Georgij Plehanov i drugi suvremeni marksisti smatrali “azijatskim” karakterom. Ruska povijest nije poznavala reformaciju, jedva ponešto prosvjetiteljstva, a industrijsku re voluciju samo s velikim zakašnjenjem. Ništa u usporedbi s nizozemskom, engleskom, američkom ili francuskom revo lucijom. A u ono veličanstveno “Proljeće naroda” 1848. – dok se valjao val narodnih ustanaka koji je pomeo Pariz, Berlin, Beč, Budimpeštu i Rim – car je, nastupivši kao “europski žandar” dao zadatak svojim poslušnim seljacima-novacima da pucaju na demokratske revolucionare na barikadama.
Militarizam Ruski carevi naslijedili su velik dio svojeg povijesnog karaktera od mongolskih kanova. U ranom 13. stoljeću Mongoli su protutnjili stepama stvarajući carstvo koje se protezalo uzduž čitave Azije. Kad im se krajem 13. stoljeća carstvo raspalo, mongolsko-tatarski (ili mongolsko-turkijski) kanat poznat kao “Zlatna Horda” pojavio se u sjeverozapadnom dijelu Središnje Azije. Moskovski prinčevi – koji su bili donekle zaštićeni svojim položajem u ruskoj unutrašnjosti, a obogatili su se zahvaljujući trgovačkim trasama koje su prelazile njihovim teritorijem – zadržali su vrijednu poluneovisnost na granicama Zlatne Horde zahvaljujući kukavičkom podčinjavanju svojim tatarskim sizerenima služeći im, po Marxovim riječima, kao “krvnik, ulizica i gonič robova”. Zatim su, kako je moć Tatara slabila, moskovski prinčevi – oblikovani po kalupu “azijatskog” despotizma, s usađenim instinktima
režim
15
nasilnika i barbara – stupili na pozornicu kao samostalni gospodari.8 Omeđena kopnom, bez “prirodnih granica” koje se moglo braniti, okružena neprijateljima, moskovska država u začetku bila je prisiljena boriti se za opstanak – i naposljetku za premoć – s tatarskim kanatima, dijelovima Zlatne Horde u raspadu na jugoistoku, s feudalnim kraljevstvom Poljske i Litve na zapadu i trgovačkim gradom-državom Novgorodom na sjeveru. Stvaranje nacionalne države bilo je uglavnom djelo Ivana III. Velikog (1462.−1505.). Za njegove i vladavine njegova sina moskovski je teritorij povećan šest puta. Kako se širio, nastala je nova klasa ovisnih feudalnih zemljoposjednika, ljudi koji su dobivali imanja u zamjenu za službu.9 No veća osvajanja tek će uslijediti. Ivan Grozni (1533.−1584.) bio je prvi moskovski vladar koji se proglasio carem (“Caesar”). Njegovi su ga se ljudi toliko bojali da su crkvenim zvonima upozoravali kad se približavao. Duševno poremećeni tiranin koristio se masovnim ubojstvima kako bi stvorio centraliziranu kraljevsku diktaturu i udvostručio površinu Moskve s 4,5 na 8,6 milijuna četvornih kilometara. Novgorod je izgubio svoju neovisnost. Suparnički slavenski prinčevi bili su srušeni s vlasti. Usto, opremljeni topovima, mušketama i svetim ikonama, carevi pravoslavni vojnici raspršili su muslimanske konjanike Zlatne Horde lukovima i strijelama da prošire granice države do planine Ural i Kaspijskog jezera.
8 9
Kochan i Abraham 1962./1990., 22-28; Pipes 1974./1977., 54-64. Kochan i Abraham 1962./1990., 29-40.
16
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
Kako bi se poduprli ti osvajački ratovi, Ivan je Moskvu pretvorio u vojni logor. Privatna imanja boljara – zemljoposjedničkog plemstva – bila su oduzeta i postala su osobno vlasništvo vladara. Car je uzdignut na vlasnika i suverena “patrimonijalne” države.10 Plemstvo je bilo organizirano u služničku klasu vladinih službenika i vojnih časnika. Seljaci su zakonskom uredbom izgubili slobodu te su svedeni na kmetstvo, vezani uz zemlju i u robovskom odnosu prema zemljoposjedniku, skupljaču poreza i službeniku koji je provodio novačenje. Gradovi su također podlegli snazi autokracije koja je bila u usponu. Novgorod je razoren 1570., njegove srednjovjekovne drvene zgrade progutala je vatra, a stanovnici su progonjeni i masakrirani u krvavom divljanju koje je trajalo tjednima.11 Teror je gotovo doveo do propasti. Čudovišni ispadi Ivana Groznog izazvali su nakon njegove smrti nasilnu reakciju, “Smutno vrijeme”, kad su se uzurpatori i pustolovi otimali za prazan tron, narodni pobunjenici zauzeli velik dio poljoprivrednih predjela, a vojni pljačkaši pustošili gradove i palili sela. Dok se Rusija raspadala iznutra, Šveđani su zauzeli Novgorod, a Poljaci Moskvu. No kao što je često bivalo u njezinoj povijesti kad je bila pod stranom invazijom, Rusija je u sebi našla neočekivane rezerve snage. Iza barjaka i ikona pravoslavlja podigla se oslobodilačka
Patrimonijalizam je oblik vladavine u kojem je sva vlast koncentrirana u rukama vladara, uključujući i privatnu sferu i privatno vlasništvo. Ne odnosi se na suvremene autoritarne i totalitarne režime, već samo na feudalno razdoblje. (Op. ur.) 11 Kochan i Abraham 1962./1990., 41-46; Pipes 1974./1977., 79-111. 10
režim
17
vojska. Rusi su ponovno osvojili Moskvu. Zatim se velika skupština – Zemski sabor – okupila u Kremlju te je 21. veljače 1613. proglasila Mihajla Romanova carem. Nova dinastija potrajat će nešto više od tri stotine godina.12 Vlast Romanova temeljila se na siledžijama i svećenicima. Njezine krilatice bile su autokracija, pravoslavlje i nacionalizam. Aristokracija je postala klasa državnih dužnosnika. Seljaci su bili raštrkani i porobljeni. Gradovi su bili malobrojni i maleni. Trgovina je često bila pod državnom kontrolom. Građansko je društvo bilo slabo, apatično, nepoduzetno i neorganizirano. Aktivne sile u životu Rusa – sile koje su davale dinamičnost njegovim unutarnjim procesima – bile su caristička država i prijetnja stranih sila. Proces političko-vojne akumulacije usisavao je viškove cijedeći gradove i sela koji su čamili na mukotrpnoj srednjovjekovnoj razini razvoja. Sredinom 15. stoljeća kad se oslobodila od Zlatne Horde, Mo skva je bila otprilike veličine Njemačke. Do početka 17. stoljeća proširila se na veličinu združenog ostatka Europe. Do 1650., kad je progutala Sibir, bila je tri puta veća. U ta dva stoljeća, ruski su carevi svake godine stjecali teritorij jednak veličini Nizozemske.13 Međutim dijelovi Europe u to su se doba razvijali znatno brže nego Rusija, a modernizacija i povećanje vojnih snaga postali su hitan imperativ. Pod Petrom Velikim (1682.−1725.) vojni izdaci progutali su više od četiri petine državnih prihoda, vojska je narasla na trećinu milijuna, a država je bila u ratu svih godina
12 13
Kochan i Abraham 1962./1990., 60-72. Pipes 1974./1977., 79-84.
18
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
osim jedne. Porezno se opterećenje utrostručilo. Novačenje – tri novaka na tisuću stanovnika – postalo je godišnja obaveza. Feudalna država bila je birokratizirana: objavljena je “Tabela činova” cara Petra, poput tablice u Excelu, nova “pozapadnjačena” hijerarhija činova, dužnosti i privilegija. Sankt Peterburg je utemeljen kao ruski “prozor na zapadu” – no to je izvedeno okrutnim metodama prisilnog rada karakterističnima za azijski despotizam. Carska Rusija počela je podsjećati na golemu vojarnu u kojoj je vojna autokracija zaposlila sto tisuća zemljoposjednika i pedeset tisuća birokrata da naplaćuju poreze, novače i nadziru sto milijuna seljaka.14 U Velikom sjevernom ratu (1700.−1721.) Petar je porazio Švedsku, osvojio istočnu obalu Baltika i pretvorio Rusiju u jednu od velikih europskih sila. Pod Katarinom Velikom (1762.−1796.) ruski je ekspanzionizam opet bujao. Kraljevina Poljska je raz bijena, a Rusija, Pruska i Austrija su je podijelile među sobom. Osmanlijsko Carstvo vratilo se na prijašnju veličinu, a Rusija je osvojila teritorije na Balkanu, Krimu i Kavkazu. Zatim je, između 1812. i 1814., Rusija odigrala središnju ulogu u porazu napoleonske Francuske, pomažući u uvođenju tridesetogodišnje reakcionarne politike “trona i oltara” u Europi.15 Carska je Rusija tada postala, uz habsburšku Austriju, glavni oslonac konzervativizma na kontinentu. Razmatrajući mogućnosti, početkom 1848. mladi Friedrich Engels objavio je da će, kako bi se provela demokratska
14 15
Pipes 1974./1977., 112-129. Dupuy i Dupuy 1970., 614-617, 697-699, 756-763.
režim
19
revolucija, biti nužno “boriti se s austrijskim i ruskim barbarskim hordama.”16
Industrijalizacija No sredinom 19. stoljeća vojna mašinerija bila je zastarjela. Dok je za ratove bila presudna masa vojnika, draguni poredani u borbenu liniju prisiljeni da idu naprijed, Rusija je bila dobro opremljena. Bilo je dovoljno tek proizvesti muškete i topove potrebne da ih se opremi. Ovim metodama dobiven je rat 1812., a bile su dovoljne i u ratovima koje je Carstvo vodilo protiv islamskih kanata i turkijskih plemena na Kavkazu i u Središnjoj Aziji čak i do šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Car se u to vrijeme isticao poput ostalih imperijalista gurajući ruske granice prema naprijed sve dok nije došao do perzijskih, afganistanskih i kineskih. No drugdje, u srazu s drugim velikim silama, ruska carska vojska pokazala se manje opasnom. Poraz u Krimskom ratu (1853.−1856.) – borba na domaćem teritoriju protiv britanske i francuske invazije – pokazala je vojne slabosti koje su zapravo značile nacionalnu krizu. Ceste i željezničke pruge prema fronti praktički nisu postojale, linije vojne opskrbe bile su prekinute, a deseci tisuća ljudi nepotrebno su poumirali od hladnoće, bolesti i gladi. Pješaštvo je bilo naoružano zastarjelim mušketama, dakle
16
Engels 1848./1973., 108.
20
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
još je uvijek prevladavala vojna doktrina koja je davala prednost bajunetu u odnosu na metak. Mnogi časnici bili su neuki, podmitljivi i okrutni. Obični vojnici bili su tupi, poput stoke. Vojsku je na okupu držala nesmiljena disciplina. Maksimalno dozvoljen broj udaraca bičem bio je šest tisuća: nekoliko puta opetovana smrtna kazna. Lav Tolstoj, koji se borio na Krimu, napisao je “mi nemamo vojsku: imamo horde robova pokorene disciplinom ko jima naređuju lopovi i trgovci robovima.” 17 Reforma je bila od ključne važnosti. Drugi dijelovi Europe bili su u procesu industrijalizacije. Rusija nije. Procijep između kapitalističkih nacionalnih država Zapadne Europe i srednjovjekovnog carskog imperija postajao je sve širi. Krajem 19. stoljeća status velike sile ovisio je o željeznicama, haubicama i mitraljezima. Kako bi ostala velesila, Rusija ih je morala imati, a to je značilo da mora imati rudnike ugljena, čeličane i industrijske pogone da ih proizvede. Industrijska revolucija postala je stvar nacionalnog opstanka. S obzirom na to da nije imao dovoljnu podlogu u privatnom kapitalu, ruski je gospodarski razvoj poprimio osobit oblik. Pod Sergejom Witteom koji je između 1891. i 1903. obnašao niz vladinih gospodarskih funkcija, caristička je država počela graditi napredni vojno-industrijski kompleks. Kao što se Witte 1899. požalio u povjerljivom memorandumu caru: Ekonomska veza Rusije i Zapadne Europe je uistinu nalik vezi kolonijalnih zemalja i njihovih metropola. No... Rusija je politički neovisna i moćna sila; ima pravo i moć da se ne želi dovijeka klanjati gospodarski naprednijim državama... Rusija i sama želi biti takva metropola.
17
Goodlad 2015., 20-21.
režim
21
Witte nije vidio alternativu državnim investicijama širokog ras pona, s visokim porezima i stranim zajmovima kako bi ih se financiralo, kao i zaštitnoj barijeri carina da destimuliraju uvoz. Između 1892. i 1900. dvije trećine vladine potrošnje bilo je namijenjeno gospodarskom razvoju, u najvećoj mjeri željeznicama, glavnom pokretaču industrijalizacije početkom 20. stoljeća. Duljina ruske željezničke mreže udvostručila se u manje od petnaest godina. Proizvodnja sirovog željeza povećala se tri puta u deset godina. Ukupna stopa gospodarskog rasta u Witteovim je godinama bila osam posto godišnje: viša nego u bilo kojoj velikoj državi toga vremena, fenomenalna stopa po svim stan dardima. Rusija je 1914. bila peta na svijetu po industrijskoj proizvodnji, iza SAD-a, Njemačke, Britanije i Francuske, a ispred Austro-Ugarske, Italije i Japana. Državni dug bio je u sve većem porastu, no dotjecali su strani zajmovi za njegovo financiranje. Osobito su francuski financijaši bili spremniji posuđivati novac Rusiji nego kod kuće; belgijski, njemački i britanski bankari također su intenzivno ulagali. Stran ci su 1890. vjerojatno bili izvorom čak trećine ruskog kapitala, a 1900. gotovo polovice. Taj dotok kapitala nije financirao samo željeznice i tešku bazičnu industriju – ugljen, željezo, čelik, proizvodnju strojeva – nego i druge sektore poput tekstilnog, kemijskog, naftnog. Na primjer broj tkalačkih stanova u Rusiji između 1890. i 1900. povećao se za tri četvrtine.18 Ruske nove industrije bile su od najnaprednije vrste. Inve stiranje na tako širokoj osnovi značilo je velike moderne tvornice i najsuvremeniju tehnologiju. Ruski kapitalizam uspio je
Kochan 1967./1970., 24-31; Kochan i Abraham 1962./1990., 226-229; Pipes 1974./1977., 192-193. 18
22
neil faulkner, povijest oktobarske revolucije
u jednom skoku prijeći rane faze industrijalizacije. Na taj način, dok su 1914. mala poduzeća s manje od sto radnika još uvijek zapošljavala 35 posto američkih tvorničkih radnika, u takvim je ruskim poduzećima radilo samo 18 posto radnika. Nasuprot tome, u velikim kompanijama s tisuću i više zaposlenih u SAD-u je bilo zaposleno 18 posto, a u Rusiji ne manje od 41 posto radnika. Te su nove industrije bile koncentrirane u nekoliko gospodarskih područja. Dvije trećine ruskih industrijskih radnika bilo je zaposleno u samo tri žarišta: Sankt Peterburgu (metalurgija, proizvodnja strojeva, naoružanje), Moskvi (tekstil, obrada metala, kemijska industrija) i ukrajinskom Donjeckom bazenu (ugljen, željezo, kemijska industrija). Također su važni bili ruski dio Poljske (tekstil, ugljen, željezo, kemijska industrija), Ural (rudarstvo, metalurgija) i Baku (nafta).19 S druge pak strane industrijski je sektor u cjelini ostao relativno malen; oko četiri petine Rusa još su uvijek radile na zemlji, u usporedbi s manje od trećine u SAD-u. Unatoč procvatu ruska infrastruktura i proizvodnja bile su u sjeni carske Njemačke, brzo rastućeg diva europskog kapitalizma. U osvit rata 1914. gustoća željezničkih pruga u Njemačkoj bila je trideset puta veća nego u Rusiji; čak je i u Austro-Ugarskoj bila osamnaest puta veća. Početkom 20. stoljeća carska je Rusija bila mješavina najnaprednije tehnike i zaostalosti u pradavnom dobu: ekstremni primjer onoga što je Trocki nazvao “kombiniranim i nejednakim razvojem.”20 Nije se jednostavno radilo samo o tome da su nove industrije bile u opreci s golemim, tromim, primitivnim prostranstvom.
19 20
Trocki 1932.−1933./1977., 31-32; Kochan 1967./1970., 35. Trocki 1932.−1933./1977., 31; Cliff 1989., 128.
kazalo imena
291
Kazalo imena A Aleksandar II. 39, 41 Aleksandar III. 59, 129 Aleksejev, Mihail Vasilijevič 101, 142, 150 Antonov-Ovsejenko, Vladimir Aleksandrovič 218 Armand, Inessa Fjodorovna 200 B Badajev, Aleksej Jegorovič 52, 110 Bebel, August 75 Bernstein, Eduard 106 Bismarck, Otto von 104 Brusilov, Aleksej Aleksejevič 97, 99, 101-102, 176-177 Bryant, Louise 226 Buchanan, George 13, 127 Buharin, Nikolaj Ivanovič 260, 265 Bulavin, Kondratij Afanasjevič 35 Č Černiševski, Nikolaj Gavrilovič 35, 60 Černov, Viktor Mihailovič 105, 167
D Denjikin, Anton Ivanovič 180, 243 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič 225 E Ejzenštejn, Sergej Mihailovič 188, 217 Engels, Friedrich 18, 63, 228 Erenburg, Ilja Grigorjevič 247 F Fabergé, Petar Karl 103 Fjodorovna, Aleksandra (carica) 10 Franco, Francisco 268 Franjo Ferdinand 105 G Gapon, Georgij Apolonovič 25 Gippius, Zinaida Nikolajevna 124 Gorki, Maksim 162, 205 Gramsci, Antonio 233 Gučkov, Aleksandar Ivanovič 149 H Habalov, Sergej Semjonovič 127, 132-133, 138
292 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 31 Hercen, Aleksandar Ivanovič 33-34 Hindenburg, Paul von 98 Hitler, Adolf 268 I Ivan III. Veliki 15 Ivan IV. Grozni 16 Ivanov, Nikolaj Judovič 115 J Judenič, Nikolaj Nikolajevič 243 Jusupov, Feliks Feliksovič 117-118 K Kafka, Franz 259 Kaj-šek, Čang 267 Kajurov, Benjamin Nikolajevič 121, 129 Kaljedin, Aleksej Maksimovič 243 Kamenjev, Lav Borisovič 154, 157, 205, 264 Kapp, Wolfgang 232 Katarina II. Velika 18 Kautsky, Karl 70 Kerenski, Aleksandar Fjodorovič 146, 150, 161, 171, 184, 186, 190, 217, 239 Kolčak, Aleksandar Vasiljevič 243, 246 Kolontaj, Aleksandra Mihajlovna 226 Kornilov, Lavr Georgijevič 186, 194, 197, 204, 232, 243 Krasnov, Petar Nikolajevič 239, 243
kazalo imena Krimov, Aleksandar Mihailovič 185 Krupskaja, Nadežda Konstantinovna 60, 71, 74, 81 Kun, Béla 234 L Laškevič, Ivan Stepanovič 137 Lavov, Georgij Jevgenjevič 147 Lenjin, Vladimir Iljič 2, 27, 45, 50, 56, 58, 61, 64, 82, 92, 107, 115, 121, 141, 157, 163-164, 167, 174, 184, 192, 207, 218, 221, 225, 228, 242, 249, 251-252, 259, 262, 264 Liebknecht, Karl 231 Lukács, György 64 Lunačarski, Anatolij Vasiljevič 225 Luxemburg, Rosa 106, 109-110, 231, 269 M Martov, Julius Osipovič 77 Marx, Karl 4, 14, 31, 45, 48, 61, 64, 77, 81, 187, 225, 227-228, 259, 289 Mihajlo I. Romanov 17 Miljukov, Pavel Nikolajevič 104, 148, 160 Molotov, Vjačeslav Mihajlovič 264 Mussolini, Benito 234 N Napoleon Bonaparte 127 Nikolaj I. 32 Nikolaj II. 10, 13, 132, 141, 146
kazalo imena P Pestel, Pavel Ivanovič 32 Petar I. Veliki 17-18 Pjatnicki, Osip Aronovič 88 Plehanov, Georgij Valentinovič 10, 14, 38, 46, 64, 67 Pleve, Vjačeslav Konstantinovič von 25 Protopopov, Aleksandar Dmitrijevič 118, 123, 127 Pugačov, Jemeljan Ivanovič 35 Puriškevič, Vladimir Mitrofanovič 118 Puškin, Aleksandar Sergejevič 33 R Rakovski, Kristijan 261 Ransome, Arthur 94, 225 Raskoljnikov, Fjodor Fjodorovič 158, 166, 174 Rasputin, Grigorij Jefimovič 9-10, 118, 127 Razin, Stjepan Timofejevič 35 Reed, John 214, 216, 222 Rikov, Aleksej Ivanovič 264 Rodzjanko, Mihail Vladimirovič 147 Rogut, Solomon 85 S Serge, Victor Lavovič 249 Shelley, Percy Bysshe 272 Staljin, Josif Visarionovič 55, 82, 154, 157, 205, 252, 254, 264, 268 Stolipin, Pjotr Arkadjevič 44-45, 90
293 Struve, Peter Berngardovič 48 Suhanov, Nikolaj Nikolajevič 121, 136, 148, 162-163, 180, 203, 207, 213, 259 Š Šljapnikov, Aleksandar Gavrilovič 54-55, 92, 108, 112, 133-134, 140, 172 T Tolstoj, Aleksej Nikolajevič 226 Tolstoj, Lav Nikolajevič 20, 33, 226 Tomski, Mihail Pavlovič 157, 264 Trocki, Lav Davidovič 2-3, 12, 22, 25, 28, 50-51, 63, 69, 82, 103, 109, 126, 128, 130-131, 138, 141, 146, 158, 164, 167, 175, 180, 185, 191, 196, 199, 206, 209, 217, 221, 225, 228, 242, 244-245, 255, 257, 264 Trubeckoj, Grigorij Nikolajevič 181 Turgenjev, Ivan Sergejevič 225 U Uljanov, Aleksandar Iljič 59-60 V Virubova, Ana 103 W Witte, Sergej Juljevič 21, 40, 53 Wollenberg, Erich 245 Wrangel, Pjotr Nikolajevič 243
294 Z Zenzinov, Vladimir Mihailovič 121 Zetkin, Clara 110 Zinovjev, Grigorij Jevsejevič 33, 55, 66, 90-91, 166, 173, 204-205, 254, 262, 264
kazalo imena Ž Željabov, Andrej Ivanovič 75
kazalo imena
295
296 Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mario Aničić Izrada kazala imena Srđan Grbić Godina izdanja 2017., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-904-6 Biblioteka Platforma, knjiga 61 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
kazalo imena
kazalo imena
297
298
kazalo imena
Povijest Oktobarske revolucije Neila Faulknera napeta je pripo vijest o dramatičnim događajima koji su prije stotinu godina potresli svijet, pobudili nadu u drugačiji, bolji život i skončali u strahoti staljinističkog totalitarizma. Neil Faulkner opisuje kaotična zbivanja na ulicama Petrograda 1917., zbunjenost aktera, njihove improvizacije, kolebanja, brzo plete i dalekosežne odluke, ali i očaj gladnog mnoštva, svijest o nužnosti velike, konačne promjene, nadu i vjeru – kojima je nemoguće ne diviti se – u to da je iskorak u bolju budućnost moguć i da je nadohvat ruke. Prisutni su svi akteri drame: odlučni Lenjin koji za svaku svoju odluku uspijeva pronaći teoretsko opravdanje, genijalni organi zator Trocki, podmukli i (još uvijek) diskretni Staljin i djeca revo lucije, zapravo njene najveće žrtve, poput Buharina, Zinovjeva i Kamenjeva. Faulkner opisuje i proces degeneracije Velike Nade. Tvrdi da bez pomoći europskog proletarijata, nakon iscrpljujućeg Građanskog rata i zlokobnih Staljinovih spletki revolucija zapravo nije ni imala šanse, presahnula je na samom izvoru i skončala u sibirskim logorima. Pojava ove knjige na hrvatskom tržištu ideja obnavlja pokidane niti jednog kontinuiteta, ona je antiteza slijepom preziru kojem nisu izložene samo lijeve ideje i lijevo nasljeđe nego i klasično liberalne, demokratske, kapitalističke vrednote. Bez te antiteze koju Neil Faulkner nudi u Povijesti Oktobarske revolucije nemo guće su smirena sinteza i nepristrana revalorizacija komunističke prošlosti i povijesti uopće.
149,00 kn
www.fraktura.hr
Biblioteka Platforma