Privid 1938.

Privid 1938.

Kjell Westรถ

PRIVID

1938. roman

-1-

-2-

Kjell Westö

Privid 1938. prevela sa švedskog Željka Černok

Fraktura -3-

Naslov izvornika Hägring 38 © Kjell Westö 2013 Objavljeno porema sporazumu s Hedlund Agency. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Željka Černok i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-580-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884267

-4-

Uvod

Zemlja koju znamo po imenu Finska bila je od 13. do ranog 19. stoljeća, gotovo šest stotina godina, istočni dio Švedske.

Imena koja nalikuju na “Finland”, npr. “Kvenland”, spominju se već u analima rimskih povjesničara poput Tacita. A naziv koji Finci upotrebljavaju za sebe, “Suomi”, još je stariji, iz vremena nezapisane povijesti.

Najvećim dijelom tog dugog suživota Švedska je bila prilično moćna europska nacija. No u ratu 1808.–1809. Šved­ska je izgubila Finsku, koja je tada postala Veliko Vojvodstvo u Ruskom Carstvu Romanovih. Ta je faza trajala 108 godina i bila obilježena paradoksima. Jedna od ranih promjena bila je oduzimanje Turkuu (na švedskom Åbo) statusa glavnoga grada i ustoličivanje još uvijek malog i prilično siromašnoga grada Helsinkija (na švedskom Helsingfors) na tu poziciju. Helsinki je bliže Sankt Peterburgu i dalje od švedske prijestolnice Stockholma nego Turku te su Šveđani u posljednjim godinama svoje vladavine na otoku ispred Helsinkija sagradili utvrdu za obranu Sveaborg.

Za razdoblja Vojvodstva finska je politička i kulturna autonomija varirala. Na početku ruske vlasti Finskoj je bilo dopušteno da zadrži većinu švedskih zakona, što joj je od početka dalo određeni stupanj autonomije.

Tijekom 19. stoljeća europski su vladari i carevi doživjeli nezaustavljiv rast novih i moćnih ideologija poput naciona-5-

lizma i socijalizma. Vremena su se mijenjala i jedan od paradoksa finske politike bio je lokalni nacionalistički pokret, koji je imao brojne ciljeve, a jedan od njih bilo je i ustoličivanje dotada zatiranog finskog jezika kao kulturne i političke osnove Velikog Vojvodstva. Pokret su u početku vodili govornici švedskoga, koji su se u finskome snalazili, u najboljem slučaju, prosječno. Oko 1850. ekonomsku, političku i kulturnu moć u Helsinkiju još su uvijek većinom imali govornici švedskoga, ali u drugoj polovini stoljeća sve su više jačale buržoazija te kulturna i politička inteligencija sastavljena od izvornih govornika finskoga.

Početkom 20. stoljeća posljednji ruski car Nikola II. Fin­cima je nametnuo seriju mjera kako bi rusificirao Vojvodstvo, s jasnim ciljem da mu oduzme autonomiju. Finci, i govornici švedskog i finskog, opirali su se tim mjerama odlučno, ali većinom nenasilno. Rusku su opresiju utjelovila dva okrutna guvernera: Nikolaj Bobrikov i F. A. Seyn. Prvoga je ubio mladi Finac Eugen Schauman (koji se potom ubio), a ponovljene mjere rusifikacije koje je počeo provoditi Seyn zaustavio je početak Prvog svjetskog rata 1914.

U prvoj polovini 20. stoljeća ideologije nastale u 19. sto­ ljeću nepredviđeno su izrasle u jake pokrete. Stari je svijet nestao i nitko to nije izrazio elokventnije ni toliko melankolično kao austrijski Židov i gorljivi Europljanin Stefan Zweig dok je sjedeći osamljen u svojoj hotelskoj sobi u Bra­ zilu prije samoubojstva 1941., napisao da mu se čini da su veze između današnjice i jučerašnjice potpuno prerezane.

No krenimo redom.

Usprkos svom položaju na sjeveroistočnom kraju kontinenta na početku 20. stoljeća Finska je bila europska zemlja koja je socijalne i političke probleme dijelila s drugim

-6-

zemljama. Uz borbu za nacionalnu autonomiju i zakonska prava rasli su i produbljivali se klasni sukobi, koji su zaprijetili da će raspoloviti naciju. Kako se Prvi svjetski rat približavao kraju, Helsinki je već narastao u grad s više od 200.000 stanovnika. Većina stanovnika bili su izvorni govornici finskoga (finski govornici brojem su nadmašili švedske već 1902.).

Kad je car Nikola II. svrgnut u ožujku 1917., u Finskoj je nastao kaos kao i u ostatku bivšeg Ruskog Carstva. Socijalne su razlike bile goleme, baš kao i međusobno nepovjerenje. Za mnoge je život bio siromaštvo i glad, dok su rijetki uživali u raskoši. Došlo je do brojnih štrajkova, bilo je kleveta i arogancije. Do kraja siječnja 1918. to je bezakonje već toliko dugo trajalo i nepovjerenje među klasama toliko se produbilo da je došlo do nasilja: krajem mjeseca izbio je građanski rat, koji je trajao sve do svibnja.

Finski građanski rat 1918. bio je kratak ali vrlo krvav sukob koji je ostavio duboke ožiljke na Fincima i finskom društvu. Rat se vodio između “crvenih” (tj. socijalista) i “bijelih”, koalicije koja se sastojala od dobrostojećih seljaka i urbane više klase, čiju je vojsku vodio bivši oficir carske vojske Carl Gustaf Mannerheim.

Obje su strane dobile pomoć izvana. Odbjegli ruski vojnici pomagali su crvenima, a njemačka vojska bijelima: u travnju je kratku vladu crvenih prekinuo general Von der Goltz s oko 11.000 njemačkih vojnika. No, u biti, rat je imao sve karakteristike građanskog rata, sve do tragične činjenice da je u nekim slučajevima raskol išao kroz obitelji: brat se borio protiv brata, sin protiv oca. Ali to je istovremeno bio i rat koji je osigurao – barem na nekoliko desetljeća – ne­ ovisnost Finske o Rusiji: nisu svi crveni bili internacionali-

-7-

sti, mnogi od njih bili su finski patrioti, no šanse da bi crvena samostalna Finska opstala uz Staljinov Sovjetski Savez bile su vrlo male.

Crveni su bili loše opremljeni i loše vođeni te je Građanski rat završio u svibnju pobjedom bijelih i porazom crvenih.

Po mome mišljenju, neki od najcrnjih trenutaka među mnogim crnim trenucima u finskoj povijesti dogodili su se 1918. nakon tog rata. Bez sumnje, crveni su terorizirali buržoaziju na početku rata, a kad su došli na vlast u južnoj Finskoj, počinili su mnoga ubojstva. Ali osvetoljubivost pobjednika nakon rata bila je nekontrolirana i – čak i iz današnje perspektive – zaista zastrašujuća, barem se tako čini povjesničaru hobistu poput mene.

Odmah nakon rata bilo je mnogo nasumičnih egzekucija nakon sudskih procesa koji su, u najboljem slučaju, bili vrlo površni, a u kasno proljeće i tijekom ljeta 1918. crveni su bili otjerani u logore, u kojima su vladali stravični uvjeti. Na kraju je Finski građanski rat imao 37.000 žrtava, a više od 75% njih bili su crveni. Većina crvenih nije poginula u borbi, nego je umrla od bolesti i gladi u logorima. U logorima je bilo i mnogo zatvorenica, od kojih su neke bile vrlo mlade.

Onaj kojemu sve ovo zvuči kao loš početak za novu naciju koja je tek osvojila toliko željenu samostalnost ne vara se.

Finsku u godinama između 1918. i 1939. ponekad zovu Prvom republikom, a ta je Prva republika bila podijeljena, a probleme su stvarali ekstremisti i s desnice i s ljevice. No bilo je i pomirenja, čak i opraštanja: na kraju 1926., manje od de­ vet godina nakon Građanskog rata, socijaldemokrati, pragma­ tični i željni pomirenja, već su dobili dopuštenje da oforme finsku vladu, koja je bila na vlasti cijele sljedeće godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata Finska se morala boriti u dva odvojena rata sa Sovjetskim Savezom: Zimskom ratu -8-

(1939.–1940.) i Nastavljenom ratu (1941.–1944.). Kad je Na­ stavljeni rat završio primirjem u rujnu 1944., Sovjetski Sa­vez postavio je brojne zahtjeve. U zamjenu za mir umorna je finska vojska morala istjerati njemačku iz Laponije. Finska i Njemačka bile su vojni saveznici tijekom Nastavljenog rata i u to je vrijeme na krajnjem sjeveru Finske još uvijek bilo stacionirano oko 200.000 njemačkih vojnika. I tako je počeo Laponski rat (1944.–1945.), četvrti i posljednji od ratova u koje je Finska bila uvučena između 1918. i 1945.

Poslije će Finska biti proglašena europskom pričom o uspjehu kao mala ali prilično ingeniozna zemlja čija je ekonomija rasla i koja je prva uspjela postići tu tešku ravnotežu između Zapada i Istoka za vrijeme Hladnog rata te se, kad su pružila prilika, priključila Europskoj Uniji i Europskoj monetarnoj uniji.

Ali za one koji dobro poznaju Finsku tragovi i ožiljci raznovrsne i teške prošlosti itekako se još vide i čuju. Tragovi se mogu vidjeti u dvosmislenom odnosu (ponekad se čini kao da ga obilježavaju i ljubav i mržnja) prema svemu što je švedsko ili rusko. Čak i nakon 95 godina tragovi se jasno čuju u specifičnoj tišini, nevoljkosti da se govori o tome što se stvarno dogodilo tijekom Građanskog rata – mi Finci još uvijek imamo i različite nazive za taj rat, ovisno o svome političkom opredjeljenju.

No u priči koju ćete sada pročitati tek je 1938. godina i tek je dvadeset godina prošlo od Prvog svjetskog rata. Protagonisti skrivaju svoje ožiljke iz prošlosti kako najbolje znaju i umiju te tek nagađaju i slute što će im sve budućnost donijeti.

Kjell Westö

-9-

- 10 -

(srijeda, 16. studenoga) Kada gospo-da Wiik tog jutra nije došla na posao, prvo je osjetio razdraženost.

Možda su to bili ostaci razdraženosti nakon jučerašnje nesretne vožnje do Kopparbäcka. Jaryju nije rekao što misli kako ga ne bi povrijedio, ali onda je cijelu noć probdio razmišljajući o tome i ujutro krenuo u ured gotovo dva sata ranije nego inače.

Bio je premoren, o tome se radilo. Večernji sastanci kluba postali su mu opterećenje, a radni zadaci samo su se gomilali. Troje novih klijenata u dva tjedna, težak slučaj na nižem sudu, neplaćeni računi, neriješene formalnosti oko Rolleova otpuštanja, pisma koja je trebalo izdiktirati, napisati i poslati: bez gospođe Wiik nije mogao ništa.

Došao je u ured već u pola osam. Inače je rijetko bio tamo prije devet, draže mu je bilo raditi do kasno navečer. Ali znao je da gospođa Wiik dolazi točno u osam svaki dan, pa i subotom.

Bio je razdražen dok je sjedio i čekao je da se pojavi i razdraženost je bila tu i u pola devet, kad mu je palo na pamet da bi je možda trebao nazvati da provjeri da nije slomila nogu ili dobila upalu krajnika ili ostala bez glasa ili tako nešto.

Kad je prvi put nazvao, nije bio koncentriran. Dok je čekao da se javi, razmišljao je o večerašnjem sastanku i o - 11 -

stvarima o kojima je htio nasamo popričati s drugim članovima. Zamolit će Areliusa da prestane kritizirati njegove političke stavove pred mamom Esther. I najvažnije, mora popričati s Lindemarkom o Jogiju Jaryju: zacijelo postoji nešto što bi mogli učiniti.

Kako se gospođa Wiik nije javljala, pomislio je da je sigurno na putu prema uredu. Svaki bi čas mogao začuti njene korake na stubištu i ključ u bravi.

Ali nje nije bilo. I nakon što ju je tri puta uzalud nazvao, zabrinuo se.

Ona je inače uvijek bila točna. I uvijek je tražila njegovo dopuštenje kad je htjela produljiti pauzu za ručak ili doći kasnije ujutro.

Još nije bilo devet, ali odlučio je otići do Tölöa, gdje ona stanuje. Nakon te odluke djelovao je brzo. Navukao je kaput i rukavice, skinuo šešir s police, spustio se stubama i brzim korakom otišao do tramvajske stanice.

Tek kad je već sjedio u tramvaju, shvatio je koliko je glup.

Pa parkirao je na Kaserntorgetu. Zašto se nije odvezao autom ravno do njezina stana u Mechelingatanu? Tako bi bilo puno brže.

- 12 -

1 (osam mjeseci prije, srijeda, 16. ožujka) Prijepodne je bilo od one pospane vrste, maglovito i vlažno.

Poput užeta za sušenje rublja, pomislila je gospođica Milja, sivkastog užeta nehajno razapetog između zime na umoru i još dalekog proljeća.

Mnogo poslije sjetit će se kako je sanjarila o tome da ode kući ranije i da je imala jasan plan što će raditi tog dana.

San: izaći iz ureda u tri i pješice prijeći tih nekoliko ulica do Akademske knjižare koja se nalazi u tamno-blistavoj zgradi robne kuće Stockmann. Kupiti neki časopis, ako imaju naj­ noviji broj Elokuva-Aitte, onaj s Rolfom Wankom na naslovnici. Potom se pokušati ubaciti na manikuru kod gospođe Tuomisto u Salonu Roma iako se nije naručila.

Prošlog si je ljeta, u srpnju, kad su joj Hoffman & Laurén dali dva tjedna plaćenoga godišnjeg, prvi put u životu priuštila manikuru. Sada joj ruke ponovno izgledaju uništeno, nokti su raspucali i neujednačeni od sveg tog bavljenja papirima i fasciklima kod Thunea i održavanja kuće. Ustvari, zašto lagati: kad je gospođica Milja loše volje i kad nitko ne vidi, grize nokte, to ih je uništilo, a onda se dolična gospođa Wiik toga mora sramiti i sakriti nedostatke što bolje može.

Gospođica Milja grize i vrhove prstiju, kasno navečer kad su zavjese navučene. Tada se zna zadubiti u knjigu ili se izgubiti u Miljinim mislima do te mjere da i ne primijeti - 13 -

kako je rastresena zagrizla u gornji sloj kože i ogulila ga zubima. Komadići kože otkidaju se, a gospođica Milja s godinama je postajala sve vještija, točno zna kada treba pre­ stati vući, uvijek odgrize onaj tanki sloj kože prije nego što prst prokrvari pa ispljune komadić na pod ili pored sebe na krevet.

No sada već neko vrijeme nije pala u to iskušenje. Nokti su joj neravni, ali ruke inače izgledaju njegovano i cijelo: može početi čitati filmski magazin već u salonu dok joj go­ spođa Tuomisto manikira jednu po jednu ruku, slobodnom rukom može okretati stranice. Odabrat će članak za čitanje, možda onu međunarodnu kroniku s tračevima iz Holly­ wooda i UFA studija u Berlinu. Gledat će slike svojih idola Leslieja Howarda i Caryja Granta i samo uživati.

U novčaniku je nosila požutjelu sliku izrezanu iz novina s Grantom i Randolphom Scottom u kupaćim gaćama, bila je stara tri godine i nikada je nikome nije pokazala. Sramila se. Skoro joj je trideset šest godina, a gospođica Milja još uvijek luduje za američkim glumcima zalizane kose, bijelih zuba i sa savršenom malenom rupicom na bradi. I am a very great lover of your art and I should be the luckiest. Gospođica Milja htjela je pisati Grantu, Scottu, Howardu i ostalima te ih zamoliti za fotografiju s autogramom. I Rolfu Wanki: Ich bin eine grosse Verehrerin, htjela je napisati. Ali do sada još nije nikome pisala.

Ustvari, i Santeri Soihtu ima jednako savršenu rupicu na bradi kao i Cary Grant i Rolf Wanka. Ali to nije isto.

Santeri Soihtu ne stanuje u palači u dalekom i bajkovitom filmskom gradu, nego sa svojom ženom u stanu u helsinškom kvartu Tölö. Često ga se moglo vidjeti u gradu, moglo ga se vidjeti kako ulazi u banku ili večera u Kämpu ili nekom - 14 -

drugom od boljih gradskih restorana. Na filmskom je platnu Soihtu glumio hrabrog aktivista koji se bori protiv ruskih okupatora 1902. ili pravednog zapovjednika vojske iz zime 1918., ali u stvarnosti uopće nije uzbudljiv.

Ili možda ipak jest? U Elokuva-Aitti pisalo je da je Santeri Soihtu umjetničko ime i da zvijezda želi držati u tajnosti svoje pravo ime. Kako bi imao svoj mir, tako je pisalo. I tu se pokazala tvrdoglavost gospođice Milje. Njoj ne bi ap­ solutno ništa značilo da zna da se Cary Grant ne zove Archibald Leach, nego Bronimir Mankulovski ili da se Leslie Howard rodio kao Yoram Kardashian, a ne kao Leslie Stei­ ner. Ali ovdje u Helsinkiju gospođica Milja htjela je znati odakle su ljudi. Ako nitko nije znao pravo ime Santerija Soihtua, onda nitko ne može ni znati što je radio prije dvadeset godina. Tada je zacijelo bio samo dječak, tek dijete, ali što ako je ipak bio u nekom od logora? Možda je radio kao dostavljač ili čistio vojnicima čizme kako bi zaradio za hranu? Tada su vladali kaos, oskudica i strah, ljudi su činili stvari o kojima poslije nisu govorili.

Kad manikura bude gotova i nakon što plati gospođi Tuomisto, otići će do trgovine kolonijalnim namirnicama. Jedne od onih ekskluzivnih, Klimscheffsky ili Marstios. Večeras će si priuštiti nešto dobro, breskve u zašećerenom kompotu u limenci ili tuljac miješanih bombona. Ili možda neke od bombona Da Capo, jer joj se sviđaju njihov sunčanožuti papir i tamna čokolada u njemu.

Zatim će otići tramvajem do Tölöa.

Miris zahrđalog željeza, mokre odjeće i neopranih tijela tijekom vožnje.

Kupnju će obaviti u trgovini živežnim namirnicama u Caloniusgatanu. Pripremit će večeru, pojesti je i oprati suđe.

- 15 -

Pričekati dok ne počne večernji koncert na radiju, malo stišati ton, upaliti malenu lampu, sjesti na crvenu fotelju sa svijetlim naslonima za ruke, omotati se dekom i čitati, s čokoladnim bombonima ili zdjelicom s polovicama breskve nadohvat ruke.

Izgubit će se u sanjarenjima. Otplovit će sve do Brent­ wooda i Beverly Hillsa, do vila s dvadeset soba, otvorenih luksuznih automobila i bazena, u svijet urednih vrtova s palmama, akacijama i bugenvilijama, s vozačima u kaputima do poda i veselim crnačkim domaćicama koje na sve uvijek imaju oštar ali utješan odgovor.

Drukčiji svijet od njezina grubog, sumornog, sivog.

Izgubit će se u člancima, trgnut će se tek kad budu svirali himnu na radiju. Kraj programa, povratak u stvarnost. Isključiti radio, ugasiti lampu, oprati se, provjeriti je li plinski štednjak isključen. Bojala se da će izgorjeti u požaru, eks­ plozije zbog curenja plina bile su uobičajena stvar, a požari bi sve progutali i zato je provjeravala štednjak svaki put prije nego što bi izašla i prije spavanja.

U spavaćoj će sobi biti hladno, njen maleni dvosobni stan uvijek je hladan, a propuh vlada sve do kraja svibnja. Krevet će biti prazan, kao što i jest otkada ju je Hannes ostavio, jednostavno mu je svega bilo dosta i otišao je bez riječi.

Raširit će deku, uvući se pod pokrivač, leći na bok, sklupčati se poput fetusa, možda položiti ruku na trbuh, tamo između pokrivača i spavaćice, kako bi se bolje zagrijala.

Osjećat će samoću, naravno, osjećat će je sve do kostiju.

Ali će i uživati.

Zato što je ipak nekamo dospjela. Odmaknula se od ono­ ­ga što nitko, a pogotovo ne odvjetnik Claes Thune i njegovi otmjeni klijenti, ne mogu ni sanjati dok potajice (tako oni misle!) bacaju poglede na njen jednostavni ali dobro skrojeni - 16 -

kostim, njenu sjajnu kosu i tanke zglobove koji vire iz cipela s visokom petom.

A od jutros: i na njene manikirane ruke, njene njegovane i crveno namazane nokte.

Da. Večeras će jedna od tih svježe njegovanih ruku ležati na njezinu trbuhu kako bi se bolje ugrijala, a gospođica Milja pristojno će šutjeti i Matilda će mirno i brzo zaspati i nastaviti sanjati. O nečemu boljem. Nečemu još boljem od onoga što ima.

- 17 -

2

Pola sata poslije ručka Matilda je napisala pisma koja je trebalo poslati, stavila ih u omotnice i zalijepila marke. Po­ digla je glavu i pogledala preko trga: magla je postala još gušća, jedva da je mogla vidjeti zgradu radija s druge strane ceste.

Ustala je i krenula pokucati na odvjetnikova vrata da ga upita smije li otići već u tri. Thune je tijekom prijepodneva imao nekoliko klijenata, uvela ih je u njegov ured, ali njega gotovo da nije ni vidjela, izdiktirao joj je ona dva pisma i to je bilo sve. Pisma su bila kratka i odmjerena tona, gotovo neljubazna. Thune je ručao u uredu, nekoliko sendviča s jetrenom paštetom i kiselim krastavcima nemarno zamotanim u masni papir, još jutros vidjela je kako ih vadi iz aktovke. Sendviči su izgledali sasušeno i spljošteno i u sebi se pitala što pije uz njih. Možda piće od slada, to drži u hladnjaku ugrađenom u zid pokraj prozora, vidjela je smeđe boce unutra. Znala je da se Thune nedavno rastao: izgleda da se još nije navikao na samački život.

Vrata su se otvorila i odvjetnikova izdužena, gotovo sa­ svim ćelava glava pojavila se u procjepu. Matilda je brzo ponovno sjela i čekala da joj se obrati. Thune je pomalo nalikovao na Stanlija, Stana Laurela, to je primijetila već na intervjuu za posao. Sada kada se naslonio ramenom na dovratnik i strpao ruke u džepove hlača ta je tanašna pojava - 18 -

izgledala gotovo zmijoliko. Sličnost zmiji optička je varka, pomislila je Matilda, Miljina misao, samo privid. Thuneu je odijelo stajalo loše kao i uvijek, današnja je boja bila zgužvano plava.

Imala je prilično dobro mišljenje o Thuneu. A on se držao oholo, no toga nije bio ni svjestan, odijevao se nemarno i ponekad znao govoriti čudne stvari. Ali istovremeno je bio ljubazan i činio se pravednim. Inteligentan i dobar, nije to neka uobičajena kombinacija. Pogotovo ne kod klijenata koji su posjećivali Thuneov ured. Bučni i odglumljeno veseli, to je bio Matildin dojam. Neki su gledali ravno kroz nju kao da ne postoji, dok su joj drugi dobacivali bezobrazne pogle­de.

“Gospođu Leimu muči jaka prehlada”, rekao je Thune i nastavio tonom kao da ga muči ono što mora reći: “Ostala je kod kuće u krevetu. Ja za nekoliko minuta imam sastanak s Grönroosom, a večeras se ovdje u uredu sastaje Klub sredaša. Biste li možda mogli otići dolje do tržnice i obaviti kupnju za mene?”

Gospođa Leimu Thuneova je domaćica i ispomoć za sve nakon razvoda, bez nje bi Thune bio izgubljen u svim praktičnim stvarima koje treba riješiti. A Leopold Grönroos jedan je od članova Kluba sredaša, možda jedan od najbogatijih. Vlasnik nekretnina, iznajmljivač, burzovni špekulant, pohlepnik, bonvivan, sve je te opise Matilda čula za Grönroosa, iako je za Thunea radila tek mjesec i pol.

Grönroos: točan kao sat svaki tjedan, srijeda poslijepodne u pola tri. Vjerojatno će Thune i on ponovno sjesti u onu prostoriju na kraju stana, takozvani kabinet, pa dugo i u detalje razgovarati o Grönroosovim ulaganjima. Za to će vrijeme Grönroos praviti živčane geste, njegovi će mesnati prsti nervozno bubnjati po stolu. Svaki put kad Thune mir- 19 -

nim glasom upozori na rizik od smanjenja prihoda, Grönroosov će se nos naborati pri korijenu. Nakon otprilike sat vremena sastanka Thune će pozvati Matildu i zamoliti je da im donese porto, viski i prikladne čaše iz vitrine u njegovu uredu. Predložit će “jednog malog vražićka”, i Grönroos će isprva odbiti i spomenuti svoju kostobolju, koja svake godine postaje sve gora. Ali onda će se Grönroos predomisliti i uskoro će Thune i on već biti na drugom i trećem vražićku.

U toj fazi više neće razgovarati o novcu, nego će prijeći na maratonce i simfoničare, a onda, kod četvrtog ili petog vra­ žićka, već će biti pijani. Sve je to Matilda vidjela dok im je donosila fascikle s računovodstvenim knjigama i posluživala pića. U kabinetu je uvijek bilo mračno, u kaminu je gorjela vatra, a uključena je bila samo jedna malena lampa, Thune je tako htio. Ali ona ih je mogla potajice promatrati i da je svjetlo bilo jače, jer bili su toliko udubljeni u svoje rasprave da jedva da su primjećivali njene dolaske i odlaske.

Bila je razočarana kako se dan promijenio, ali je sakrila svoje osjećaje što je bolje mogla. Klub sredaša bio je Thuneovo društvo za opijanje koje se okupljalo kod nekoga od članova svake treće srijede u mjesecu, bilo je to sve što je Matilda znala o tom klubu. Ali shvatila je da ako je gospođa Leimu bolesna, a sastanak za ožujak održat će se tu u uredu, onda ona neće moći ranije otići kući. “Što želite da kupim na tržnici, gospodine Thune?” upi­ tala je.

“Paštetu, najbolje bi bilo začinjenu”, rekao je Thune.

“Nekoliko sireva, jačeg okusa. Slane krekere, uzmite britanske. I zelene masline, bez koštica. Talijanske, ne španjolske. Kupite dvije konzerve.”

Thune je spustio naočale na vrh nosa i prijateljski je po­

- 20 -

gledao: “I rekao sam vam da mi se ne morate stalno obraćati s gospodine Thune. Stvarno nema potrebe.”

Izvadio je novčarku iz džepa svog zgužvanog sakoa, pre­gledao snop novčanica i izvadio onu od pedeset maraka.

A onda se predomislio, vratio je i izvadio stoticu: “Biste li mogli otići i do trgovine pićima? Kupite dvije boce porta i dvije boce viskija. Pitajte za vlasnika, Lehtonena. On je primio narudžbu jer to nisu imali na polici.”

Matilda je uzela novčanicu i bacila pogled na nju. U prvom je planu bila slika golih, atletski građenih ljudi, a u pozadini je iz nekoliko tvorničkih dimnjaka izlazio jaki dim.

Je li Thune primijetio kako žena sasvim lijevo ima lijepo oblikovanu stražnjicu? Sigurno jest, odgovorila je Matilda u sebi na vlastito pitanje.

Poslije će se sjetiti kako je izmaglica tog dana bila poput dima, nekako prijateljska. Ne ono uobičajeno ožujsko sivilo, suro i oštro s većim i manjim komadima leda koji su plutali u lukama gdje je voda još uvijek bila sasvim crna. Umjesto toga vladalo je nježnije sivilo, poput deke u koju se možeš zamotati. Kao u rujnu, kad vrućine prestanu te prođe i po­ sljednje nevrijeme.

Nestvarna je atmosfera vladala gradom. Život je san, bezobličan privid. Opet ta riječ, pitala se zašto joj stalno pada na pamet. A onda se sjetila Konnija. U veljači joj je pisao iz Åboa, gdje je živio i gdje je Arizona cijele zime svi­ rala u Hamburger Börsu. Ispričao joj je o novim pjesmama koje je skladao, jedna od njih zvala se upravo tako, “Privid”.

Konni joj je napisao da želi snimiti “Privid” s Arizonom, ali da nemaju novca i da razmišljaju da možda prodaju pjesmu Dallapéu ili Ramblersima. I prije je prodavao pjesme,

- 21 -

kad se Arizonine ploče nisu prodavale. Dragi mali brat Konni. Prošlo je već skoro godinu dana otkad su se posljednji put vidjeli, i Matildi je nedostajao. Mnogo su godina živjeli odvojeni ne znajući što se dogodilo s onim drugim, bilo je to kad je Matilda već bila gotovo odrasla, a Konni je još bio dijete. Ipak su ostali bliski, pisali jedno drugome pisma kad se nisu mogli vidjeti. Ali Konni je rijetko pisao o svojim osjećajima ili dubljim mislima. On i Tuulikki dobili su još jedno dijete u studenom, već treće, a novca im je falilo od samog početka. Matilda se ponekad znala pitati kako se Konni zapravo osjeća.

Prisilila se da prestane razmišljati o bratu i počela mehanički obavljati svoje poslove. Nije ju mučilo što mora ot­pisati svoje planove. Takav je život, rijetko bude onako kako si zamislio. Bila je navikla prilagođavati se drugima i to je bio jedan od razloga što je tako dobra u svom poslu.

Osim toga večer teško da bi bila tako sjajna kao što je planirala. Počela je osjećati tupi bol u donjem dijelu trbuha i u preponama već kad je brzo prešla Kaserngatan. Uskoro će početi krvariti, vjerojatno već večeras, a obično je trbuh boli cijeli prvi dan.

Počelo je kišiti i odjednom su se svuda stvorili redovi, kupnja je potrajala duže nego što je očekivala i kad se vratila u ured, Thune i Grönroos više nisu bili sami. Stigli su sredaši, već je na stubištu čula muški smijeh, živahnu raspravu.

Kuća je bila sagrađena početkom stoljeća i nije imala lift, pa je krenula gore s pletenom košarom gospođe Leimu u jednoj ruci i mrežastom vrećicom s bocama u drugoj. Sada je jasno mogla čuti glasove, muškarci su se vjerojatno svi nagurali u predvorje stana, a ulazna vrata bila su otvorena. Čula je Thuneov glas i Grönroosov i nekoliko nepoznatih glasova:

- 22 -

govorili su glasno i pretjerano dobronamjerno, kako ljudi obično čine kad se neko vrijeme nisu vidjeli.

Ukočila se.

Među tim nepoznatim glasovima prepoznala je jedan.

Isprva ga nije mogla smjestiti, ali je osjetila nelagodu kad ga je čula i ubrzo joj je počelo svitati čiji bi to glas mogao biti.

A kada je čula tog muškarca kako je nešto smiješno dobacio – nije shvatila o čemu se radilo ili kome je to bilo upućeno – i nasmijao se vlastitim riječima, bila je sigurna. Glas se možda malo produbio, ali smijeh je bio isti.

Glasovi su odjekivali stubištem i nadirali prema njoj po­ put bujice. Našla se u nekom drugom vremenu. Otvoren prozor. Ljeto. Ispod prozora pjeskovita zemlja, širok, prašnjav teren za vježbu natopljen suncem. Samo jedan osamljeni visoki bor, staro drvo, narušio je uniformiranost polja. Čula ih je kako teren zovu Sahara. Nije se dobro osje­ćala i htjela je van. Htjela je otići tamo iako je znala da svaki dan netko umre od gladi i iscrpljenosti dok radi. Čula je glasove, nalazili su se u istoj prostoriji kao i ona, govorili su raznim jezicima. Pogled tvrdoglavo uperen kroz prozor, sjedalo koje joj se zalijepilo za butine, bosa, hladna stopala.

Zastala je dolje na stubištu. Slušala brze korake, potom su se gore vrata zatvorila. Glasovi su se pretvorili u prigušeno mrmljanje pa postajali sve tiši kako su se muškarci odmicali od ulaznih vrata i ušli u Thuneov ured. Matilda se nije micala, zaglušna je tišina odzvanjala oko nje. Cijelo joj se tijelo zaledilo, a noge su joj postale drhtave i slabe, kao da je više nikada neće uspjeti nositi.

A onda se sabrala, čvrsto primila vrećicu i košaru sa sirevima i drugim stvarima te krenula gore.

- 23 -

-2-

Nekoliko napomena: Ovo je izmišljeno i priča i likovi nemaju nikakve uzore iz stvarnog života. Šlager “Privid”, koji je napisao Konni Ahlbäck, također je izmišljen. Čini mi se važnim napomenuti da postoji šlager po tom imenu – “Kangastus” – koji je napisao Kauko Käyh­ ­kö i koji je snimio orkestar Dallapé 1940. Nema nikakve sumnje da je Käyhkö napisao tu pjesmu.

Poznavatelji starije finske kulture primijetit će da sam malo zgusnuo događaje tog vremena. A oni kojima se čini da je poznata filmska scena u kojoj se Ansa Ikonen naginje iz svojega kioska i pjeva snimljena tek u ljeto 1939. potpuno su u pravu.

Kjell Westö

- 347 -

- 348 -

Kjell Westö rođen je 1961. u Helsinkiju. Na književnoj je sceni debitirao 1986., a njegov se opus sastoji od poezije, zbirki kratkih priča i romana. Zahvaljujući svojem nizu ro­ mana smještenih u Helsinki dvadesetog stoljeća postao je poznat kao najbolji kroničar finske te finsko-švedske povije­ sti i kulture. Danas je Westö jedan od najistaknutijih nordijskih autora koji je osvojio praktično sve najprestižnije književne nagrade u Finskoj i Švedskoj. Međunarodni je proboj doživio 2006. romanom Där vi en gang gått (Put kojim smo nekada kročili), za koji je osvojio najveću finsku književnu nagradu Finlandia. Po romanu je napravljena kazališna predstava te snimljen film. Romani su mu prevedeni na petnaestak jezika, a za roman Privid 1938. dobio je nagrade Švedskog radija i Švedskog književnog društva te nagradu ugledne udruge De nio.

- 349 -

- 350 -

Željka Černok (1973.) diplomirala je engleski i švedski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kao stipendistica Sveučilišta Mälardalen studirala je kre­ ativno pisanje u Švedskoj. Objavila je zbirku poezije Kad se previše nagneš kroz prozor vlaka.

Prevela je romane P. O. Enquista, Stiega Larssona, Tove Jansson, Erlenda Loea, Stevea Sem-Sandberga, Larsa Keple­ ­ra, Jonasa Gardella, Carl-Johana Vallgrena, Majgull Axel­ sson, Marishe Pessl, Torgnyja Lindgrena, Roberta Åsbacke, Helene Henschen i mnogih drugih. Prevodi priče i poeziju sa švedskog i engleskog jezika za mnogobrojne festivale i predstavljanja. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

- 351 -

Prijevod ovog djela potpomogao je FILI – Finnish Literature Exchange.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Ricardo Demurez / Trevillion Images Godina izdanja 2014., kolovoz (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-580-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 352 -

- 353 -

Nakon što ga je tijekom diplomatske karijere napustila supruga, Claes Thune otvara odvjetnički ured, u kojem zapošljava šutljivu tajnicu Matildu Wiik, a slobodno vrijeme provodi s prijateljima iz mladih dana okupljenima u Klubu sredaša. Helsinki 1938. još je uvijek ugodno mjesto za život, a rane iz kratkoga ali krvavoga građanskog rata 1918. naizgled su zacijeljele. Ipak, prve naznake antisemitizma polako remete naizgled idiličnu sliku glavnoga finskoga grada, a i nagrizaju odnose u Thuneovoj obitelji te među sredašima. Gospođa Wiik istodobno vodi borbu sa svojom traumatičnom prošlošću, a Thune ne može ni naslutiti kakvu će lavinu pokrenuti slučajni susret u njegovu uredu.

Prema mišljenju kritike jedan od najboljih skandinavskih romanopisaca, Kjell Westö proslavio se ciklusom od pet epskih romana koji se odvijaju u Helsinkiju tijekom 20. stoljeća. Njegov roman Privid 1938., koji se isprva čini kao interesantni prikaz Helsinkija u međuraću, ubrzo se pretvara u vrhunsko napeto štivo u kojem se sudbine likova isprepleću na neočekivane načine. Napisan u najboljoj maniri skandinavskih trilera, Privid 1938. čitatelj teško može ispustiti iz ruku.

149,00 kn

- 354 www.fraktura.hr