Riječ Božja

Riječ Božja

-1-

-2-

Kari Hotakainen

Riječ Božja preveo s finskog Boris Vidović

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije.

Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Jumalan sana, 2011., Siltala Publishing, Helsinki © Kari Hotakainen Objavljeno prema sporazumu s Werner Söderström Ltd. (WSOY), Finska © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Boris Vidović i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-539-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864889

-4-

I. Rijecˇi

-5-

-6-

G

ospodin sjedi na kamenu i vidi cijeli svijet.

Izgleda kao da tamo sjedi oduvijek i svačega se nagledao. Oči mu se sjaje, ali ne možemo vidjeti je li taj sjaj posljedica ganuća ili vlage koju donosi jesenji vjetar. Pogled mu luta po prugastim laponskim gorama i žarkocrvenom nebu, nigdje nema ljudi, ali tamo daleko, na prijevoju vijugave ceste, vide se četiri siva soba koja čupkaju hranu sa zemljine kore. Zavidan je sobovima koji mogu šetati bez riječi po jasnim, gotovo nepokretnim krajobrazima, sigurni da im nitko nikad neće prići i nešto ih pitati, a pogotovo ne u izravnom prijenosu. Sobovi guraju njušku u mahovinu, a ne u tuđe stvari. Sobovi ne snose odgovornost niti im se mjeri povjerenje koje uživaju. Njihova proždrljivost prestaje onog trenutka kad nestane mahovine. Dok žive, sobovi nisu svjesni da će od njih napraviti krzno i mesni umak, niti slute da će im od rogova nastati privjesci za ključeve, ili će ih prikucati na zid saune kao znak da je gazda kuće još uvijek u dodiru s prirodom.

-7-

Zaboravlja zavist i pušta da mu pogled slobodno luta. Mrežnjača mu se zažari i zemlja se jasno svijetli. Lišće drveća gori crvenim, žutim i zelenim plamenovima, čak i patuljasta breza i gran­čice borovnice sjaje narančastim žarom. Sve to on vidi besplatno. Iz biljaka se cijede boje koje su se krile ispod ljetnog zelenila. Ništa ne posjedujem, ali sve je moje. Tako mogu govoriti oni koji ovdje žive, misli on. Njihov je svemir, a u svemiru je sve.

Vidi dva bijela labuda kako lebde poput laganih papira, veličanstveni i neovisni, nad plamtećom zemljom. Učitava u njih značenja, koja labudovi otresu s nekoliko zamaha krila i odlepršaju u tamu laponskih brda.

Nakon što su labudi nestali, nebo mu se doima praznim sve dok se nad njim ne pojavi mala smeđa ptica. Šojka. Leprša amo-tamo tražeći hranu ili društvo pa nalazi oboje jer je na kamenu ostalo mrvica kruha i komadića slanih keksa, doimaju se slasnima, kao i čovjek koji tu sjedi, možda lovac, duša lovca, prema vjerovanju, seli se u pticu i onda let postaje još sigurniji. Šojka se smjestila pokraj njega i kljunom prebire slastice. On se čudi šojkinoj hrabrosti, ili prije drskosti, u ljudskom životu to je ponekad jedno te isto, premda obično tvrde da nije. Šojka objeduje, zatim se diže u zrak, na trenutak zastane -8-

nad njegovom glavom pa se vine u zasljepljujuće visine.

On ustaje s kamena i pretvara se u običnog dvonošca. Stojeći, opet osjeti brigu pod kojom se slama divota pejzaža. Pogleda na sat i uzdahne: Armas još nije stigao. A što ako uopće ne dođe, što će se onda dogoditi, misli i udari nogom sivi lišaj na kamenu koji izgleda kao kovrčavi pramen, onakav kakav je imao njegov otac. Čim bi potrčao, vlasi na očevu vratu u trenu bi pocrnjele. Otac je bio tako debeo da ne bi stao u televizor. Tako je on mislio kao dječarac onog dana kad je prvi put vidio čovjeka u maloj kutiji koju su stavili na komodu u dnevnoj sobi. Da je živ, otac ne bi išao na televiziju. Otac se pojavljivao u novinama. To je nešto sasvim drugo. Novine se bace u reciklažu, ali u umreženom svemiru sve se može iznova kliknu­ti.

On hoda amo-tamo i gunđa. Čovjek koji se tako ponaša gubi ugled u očima promatrača, ali ovdje nema nikoga da ga kritizira. Kroz gunđanje se razabire jedna riječ: vulkan. Ponavlja tu riječ nekoliko puta, povremeno podižući glas. Ne shva­ ­ća da uznemiruje prirodu, koja svakom porom želi reći: podari mi sjaj posljednjeg dana prije no što umrem crno-bijelom smrću.

To je Jukka Hopeaniemi i prije dva dana doletio je ovamo na sjever kako bi razmišljao. O koje-9-

čemu je on mislio, i to tako puno i iz toliko mnogo kutova da mu je glava omekšala poput ure Salvadora Dalíja. Uvijek je volio taj Dalíjev rad, ali u ovom ga trenutku ta poredba opterećuje.

Kad je došao, Hopeaniemi je mislio kako će mu ogoljeli krajobraz skinuti niti i vlati s nevolja u koje je zapao, da će mu požutjelo drveće raz­ bistriti glavu i riješiti dva problema od kojih je jedan bio vječan. Otpornost cijeloga Koncerna na udarce. Koliko može rasti, a da mu se nitko ne popiški u nogavicu, da ga nitko ne stjera u kut, da nikome i ne padne na pamet špekulirati o budućnosti Koncerna? Kako bi postali najveći u nor­ dijskim zemljama, trebalo je napraviti još jedan korak, ali tko umije reći je li to korak prema rubu ponora ili korak u sigurnost? I je li ponor dubok, ili je riječ samo o udubini na cesti? Je li kriza samo poklecanje ili provalija? Svi špekuliraju i brbljaju po seminarima i na ulici, ali nitko ne umije reći ništa egzaktno; jer ničeg egzaktnog nikad nije ni bilo, osim možda u Ukkovo vrijeme, a možda ni tada. Svejedno, svi nastoje pogoditi koje će vrijeme kazaljke pokazivati sutra, a da nisu provjerili ni je li riječ o satu marke Seiko ili o onom Dalíjevu.

U zatvorenom gospodarstvu kazaljke otkucavaju, a sad se ne čuje nikakav zvuk, ali začas će biti puni sat, i svima će biti pune gaće.

Drugi problem, koji također nije riješen niti će - 10 -

biti, jest: je li mudro gostovati u emisiji uživo ili je to klopka, hoće li me pitati ono što je dogovoreno, kakav ću dojam ostaviti, što ću odgovoriti i što ću prešutjeti na prirodan način i kako ću kontrolirati ono što nitko ne može kontrolirati – dani trenutak?

Možemo gledati ovog mislioca odozgo kao što orao gleda klek ili odozdo kao što krtica gleda neboder, možemo donositi promjenjive ili zločeste zaključke ne poznajući, naravno, njegovu povijest ili probleme. Ali prije no što počnemo s tvrde zemlje skupljati najoštrije kamenove kako bismo ih bacili na njega, poslušajmo jučerašnji telefonski razgovor, koji će nam možda malo raz­ jasniti o čemu je riječ.

Dobar dan, ovdje Jukka Hopeaniemi. Možemo li prijeći na ti, možemo. To jest, i ti možeš. Sjećaš se, ja sam Uljasov sin?

Ahaaa. Pričekaj malo. Baš sam stavio jaja u tavu.

Stanka, a za to vrijeme s druge se strane čuje grebanje, lupkanje, šum, zvukovi svakodnevice koje Hopeaniemi radije ne bi slušao. Pečenje jaja baš sad zvuči kao tako svakodnevna, gotovo neprikladna aktivnost, koja nužno mora prepustiti svoje mjesto velikim stvarima.

- 11 -

Ali čovjeku koji peče jaja stanka je važna, u glavi mu klopoću podaci, osjećaji i predodžbe dok okre­­će jaja; prođe neko vrijeme prije no što shvati tko je na drugoj strani. Čovjek kojeg je posljednji put vidio na Uljasovu sprovodu, ali i jučer na naslovnoj stranici novina Gospodarski život. Čovjek kojeg je prvi put vidio dok je ovaj, tada još kao svjetlokosi dječarac, pomagao ocu da izađe sa stražnjeg sjedala službenog automobila.

Da? Ja sam dakle Jukka Hopeaniemi, Uljasov sin. To jest, Ukkov.

Sjećam se.

Mogu li preskočiti razgovor ugodni, mogu. Radi se o važnoj stvari. Znam da si u penziji, ali uime svog oca molim te da razmisliš o sljedećem.

O čemu?

Zaglavio sam. Sigurno si čitao i gledao na vijestima o erupciji vulkana na Islandu. Zračni promet je prekinut. Ja sam na sjeveru. Morao bih nekako otići odavde.

- 12 -

Da? Čekaj malo! Čuje se lupkanje. Tava se podiže sa štednjaka.

Lopatica sklizne pod obrok. Odobravajuće mumljanje. Očito su se jaja fino ispekla. Hopeani­ emijev se tlak diže, ali on ga brzo spušta. Dobro. Čovjek priprema doručak za samca. Hopeaniemi već godinama nije pripravljao samome sebi doručak, ali shvaća važnost tog čina. Dobar je doručak utjeha, a kakav bi to bio doručak bez dva masna jajeta, nikakav. Mast i šećer, utjeha osamljenog muškarca. Zašto bih ja to podcjenjivao zbog svojih problema, e baš ću podcjenjivati, drugim riječima: odloži to sad, Armase, i slušaj me.

No dobro. Pečem jaja. Da? Uzmi jaguar iz Koncerna i odvezi ga na vlak, sutra ćeš biti ovdje. Zatim ćemo se do večeri odvesti u Helsinki.

No dobro. Ja sam bio vozač u Firmi tvojeg oca, ali nikad nisam radio za Koncern. Sigurno imate svoje vozače.

Mogu li ti reći otvoreno, mogu. On je brbljavac.

I premlad. Situacija zahtijeva starijeg čovjeka koji

- 13 -

zna šutjeti. Odvezi, Armase, auto na vlak i dođi ovamo.

Kamo?

Ovamo gdje nema ničega. Na sjever.

Koliko daleko na sjever?

Do Helsinkija ima sigurno tisuću kilometara. U Saariselkä.

Pazi sad, više ne želim voziti nijedan metar. A pogotovo ne tako dugačke rute.

Vozio si ti i Ukka na razna mjesta. Na primjer ovamo.

Kao što rekoh, radio sam za njega. Sad sam u mirovini.

Dobro ću ti platiti.

Nemam više snage. Uzmi taksi.

Ne mogu biti sedamnaest sati s nepoznatim čovjekom u istom prostoru.

- 14 -

Dobro.

Najdulje sedam minuta. A onda on počne razgovarati. I ovaj koji me vozio iz zračne luke u Ivalu dovde u dvorište govorio je sve vrijeme.

Tko? Onaj taksist. Takvi su oni. Ne mogu više slušati prazne priče. Vozio si Ukka i znam da ti sigurno nisi bio taj koji je započinjao konverzaciju.

Pa točno, nisam. Idi na vlak.

To je javno prijevozno sredstvo.

Putuj noćnim vlakom. Prespavaš i ujutro si na jugu, odmoran.

Hoću tebe, a razgovarat ćemo na nivou. Koliko?

Novcem se ne može sve kupiti.

Armase, nemoj sad izigravati trubadura. Trošiš mi dragocjeno vrijeme. Novac ti je važan. Jedeš hranu kao i svi drugi.

- 15 -

Pa, ja danas malo jedem.

Nemoj sad, nije to moja krivnja. Nisam ja aktivirao taj islandski vulkan. Armase, da je to u mojoj moći, već bih se popišao na taj vulkan i ugasio ga.

Ne ljutiš se što sam prost, ne ljutiš se. Prekosutra ujutro moram biti u emisiji uživo.

Pa ti nikada na nastupaš na televiziji.

Uskoro ću nastupiti.

Zašto?

Ne mogu ti reći. Zapravo, mogu. Ali ne sad. Armase, budi razuman i upali limuzinu.

S druge se strane ne čuje ništa, samo vjetar šumori u Hopeaniemijevim ušima. Dobričina je napravio stanku, misli Hopeaniemi, koristi se najvažnijim pomagalom glumaca i poslovnih pregovarača. Do­ sjetljiv je to umirovljenik, pa da, samo mi još to fali, misli si Hopeaniemi i vikne halo. Čuje se hripanje koje je posljedica dugotrajnog pušenja.

To hriplje Armas Kallio, umirovljeni vozač. On je vozio Hopeaniemijeva oca Uljasa, to jest Ukka, cijeli svoj radni vijek, prema skromnoj procjeni, odvezao je oko milijun i pol kilometara.

- 16 -

Armas stoji pokraj štednjaka u svojem stanu u stambenoj zgradi i gleda pečeno jaje koje još malo bubri na vreloj tavi. Armas je u čudu jer umjesto poznatog mirisa jajeta njuši miris novca u nosnicama; samo su mirisi svježe kuhane kave ili svježeg bosiljka jednako snažni. Posljednji put osjetio je taj miris onda kad je bankovni službenik nudio njemu i njegovoj pokojnoj ženi ulaganje u fond koji bi donosio barem osam posto dobitka godišnje.

Armas sluti očajanje s druge strane, ali to ne želi pokazati Hopeaniemiju, već ga pušta da sluša pištanje koje mu dolazi iz grla. Pušta vrijeme da teče, pijesak da sipi, telefon da se znoji, živci zategnu. Ima on vremena, u mirovini je. Zna da Hopeaniemija ne može bilo tko voziti s jedne strane države na drugu. Armas je jedini. Na taj način veliki svijet postaje manji.

Armas shvaća da prodaje rijetku robu, a na tome treba zahvaliti islandskom vulkanu, vulkanu čije je ime nemoguće izgovoriti i koje podsjeća na Boga, čije se ime ne smije izustiti uzalud.

Napa nad štednjakom šumi i taj zvuk prigušuje škljocaje koje proizvodi Armasov mozak dok razmišlja. Hopeaniemi ima neki poseban razlog što je pristao pojaviti se na televiziji. Njega se vidi posvuda, samo ne na televiziji.

Armasu tada sine što mu je činiti.

- 17 -

Halo.

Ovdje sam, poštovani vozaču. Onda?

Moram razmisliti. Nazvat ću uskoro.

Kada? Ovo je hitna stvar.

Uskoro.

Kada je za Armasa to uskoro?

Za sat vremena.

To nije uskoro.

Meni jest.

U redu. Čekat ću.

I tako je završio telefonski razgovor, na novi poziv trebat će čekati nekoliko sati.

A Hopeaniemiju je to gotovo nemoguće pojmiti premda se cijelog života suočavao s neshvatljivim stvarima. Komunizam, hipiji, tržišna ekonomija. Sve su to u biti neshvatljivi ideali koji vježbaju ljude da se nose sa slučajno serviranim proturječjima koja dolaze kao glavni objed. Ako - 18 -

naručiš komunizam, dobiješ oligarhiju, ako naručiš hipije, dobiješ musavi grupni seks i duga gi­ taristička sola, ako naručiš tržišnu ekonomiju, dobiješ rizik i očekivanu vrijednost. U taj lanac događaja teško je smjestiti Ukkova vozača Armasa Kallija. Ako naručiš Armasa, on dođe. Pogotovo ako mu kažeš da ćeš mu platiti poveću svotu.

Tako razmišlja Hopeaniemi gledajući zeleno dugme svojeg mobitela, koje bi rado pritisnuo i začuo Armasov hrapavi glas.

Vjetar gladi kratku, šarenu kosu laponskog brda.

Tamo negdje daleko na jugu producent TV-postaje i voditeljica planiraju emisiju za prekosutra ujutro u kojoj će prvi put gostovati većinski vlasnik i izvršni direktor Koncerna – Jukka Hopeaniemi. On. Onaj koji nije otvorio dušu nijednoj televizijskoj kući sad će njima otvoriti usta i raširiti ruke za zagrljaj. Jako su uzbuđeni, uspjeli su uhvatiti u svoju mrežu ribu koju su druge televizije uzalud lovile. Uskoro će riba biti na plazma-ekranu od 42 inča na zidu uredske kuhinje i cijela će je zemlja moći gledati. A na tome mogu zahvaliti dugogodišnjoj voditeljici jutarnjeg programa, novinarki Leeni Kontiolahti, koja je Hopeani­ emiju poslala pismo, kojim je potpuno iznenadila i njega i odjel za odnose s javnošću. Producent je bezuspješno pokušavao, ali Leena je uspjela, i to - 19 -

kako: ne preko tajnice, ni elektroničkom poštom, ni telefonom, već staromodnim pismom pisanim rukom na papiru. Hopeaniemijev stožer posumnjao je da je pismo bomba i dao ga policiji na is­ pitivanje. Omotnica se pokazala bezopasnom, i Hopeaniemi je pročitao pismo jedne proljetne večeri na balkonu svojega gradskog stana. Dojam je bio isti kao kad je prvi put čuo pjevanje Lucinde Williams. Williams ga je ubola ukosnicom u zatiljak i ondje prosvrdlala začepljeni kanal plača.

Prije no što se pojavila Williams, smatrao je da je takvo što nemoguće, mislio je da samo djeca i pijanci imaju pravo na plač.

Hopeaniemi nosi u unutarnjem džepu svoju korespondenciju s Leenom Kontiolahti kako bi ga podsjetila na snagu riječi. Nikome nije pokazao ta pisma niti to namjerava. Ne isplati se pokazivati svoju slabost, ali je se isplati osjećati. Slabost je dio općeg obrazovanja.

Armas ne zove. Treba li po tome zaključiti kako je novac izgubio svoju moć? U to Hopeaniemi ne vjeruje. Novac nikad ne gubi moć, ni kad se dovodi u pitanje, ni kad se o njemu govore ružne stvari, ni kad ga se gazi u močvari, ni kad se na njega staje petom, niti kad mu se oduzme pola vrijednosti. Novac se diže poput trave ili sunca. Iznova i iznova.

Koliko treba ponuditi Armasu? Koliko je - 20 -

njemu mnogo? Taksi bi ga odvezao za par tisuća, ali to nije ništa. Hopeaniemi se ne razumije u novčanice, on se razumije samo u brojeve. To su dvije sasvim različite stvari. Gotovina je odavno izgubila značenje u njegovu životu, a sasvim konkretna, određena svota zbunjuje ga. Što Armas može za to kupiti? Odrasloj kćeri rabljeni auto?

Koliko košta auto za obični puk? Koliko košta ljetovanje? Koliko jednosobni stan u predgrađu?

Hopeaniemi je posljednji put držao gotovinu u ruci kad je plaćao nove gume za svoj terenac, ali od tog događaja prošlo je već više od deset godina.

Armas zna točno u euro koliko će tražiti od Hopeaniemija. Sedamnaest tisuća šesto sedamdeset eura. U staroj valuti to je oko sto tisuća maraka.

To je strašno puno novca, toliko da Armas mora sjesti. Ako Hopeaniemi na to ne pristane, službeni automobil ostat će u garaži Koncerna.

Armasu se ne žuri. Platiša neće pobjeći iz laponske gore. Armas sjedi za računalom i gleda brojke. Slabo se sjeća onoga što ga je Ukko učio, ali se točno sjeća da prihod ne kazuje sve. Treba znati gledati kroz brojke, treba vidjeti što je iza zavjese. Sedam zarez osamdeset sedam. To je trenutačna vrijednost dionice. Na tako malo, ili mnogo, procijenjeno je poduzeće. Dobro. Sedam zarez osamdeset sedam. Tu sve počinje i sve za- 21 -

vršava. To je današnja cijena i današnja istina. Ali što sutra? Netko to zna, sluti, njuši. U Ukkovo vrijeme najvažnije je bilo osjetilo okusa. Da ne kaže sovjetskim pregovaračima kako je votka loša ili boršč preslan. Da nijednom riječju ne spomene ljudska prava ili prazne police u dućanima. Danas je osjetilo okusa zamijenilo osjetilo mirisa. Onaj koji nanjuši ono što se sprema prije no što je to svima u nosnicama, najviše profitira. Ali ja nisam taj, moram odmah ugasiti računalo i učiniti pravi potez, jedini potez koji znam. Igram na sigurno, pomisli Armas i frkne. Jer ona kojoj ću pomoći igrala je na sve.

Armas ugasi računalo i okrene broj. Nakon četvrtog zvona čovjek se javi. Glas mu je tanak, samljeven bjelosvjetskim mlinom, jedva čujan.

Armas mu kaže sve i malo više. On mu veli kako će sve srediti, samo neka ga odveze tisuću kilometara i isporuči na televiziju kao paket, u komadu. On kaže: sad se ne moraš više ni o čemu brinuti, sve je sređeno. S druge strane nastupi tišina. To navodi Armasa da kaže i ono što tu ne spada. Izriče brojeve, procjene, predviđanja, tračeve, kao i kako će tržište možda reagirati. Srami se jer on obično govori samo ono što zna. On ga naglo prekine u brbljanju i pita koji mu je broj računa. Glas mu ga kaže i zahvali. Armas kaže da

- 22 -

bi za tu svotu vozio bilo koga čak do Kine i natrag.

Armas prekine razgovor i oprezno spusti mobitel na stol kao da je to krhka porculanska kutijica.

Hopeaniemi gleda laponske gore i razmišlja o svemu što ga čeka kad stigne na cilj. Budućnost mu propuhuje veliki mozak, pa i ne primjećuje dvoje izletnika s ruksacima na leđima kako prolaze pokraj njega i smiješe mu se s izrazom lica koji kao da želi reći: svi smo mi ovdje ponizni u zagrljaju velike prirode.

Bezbrižni. Na odmoru. Na studijskoj godini.

Na naknadi za nezaposlene. Ugodno provođenje vremena. Žele pobjeći od užurbanog životnog ritma. Plaćaju drugima javne usluge. Ali odmah cvile ako se usluge imalo srežu. Slijepi putnici.

Cvilidrete bez odgovornosti.

Tako on misli, ali to ne kaže, već ih uljudno pozdravlja i složi se s njima glede fantastičnog jesenjeg žutila i iskonske moći prirode. Laponska čarolija, ogoljela priroda, mali čovjek u nepreglednom krajobrazu. Ponavlja sve te samorazumljive stvari i kima, premda bi najradije rekao: nema tu čarolije, tu nalazimo samo tešku strukturnu nezaposlenost, priroda nije ogoljena, već samo okljaštrena i ružna, a čovjek nikad ne pristaje biti malen, već se do posljednjeg daha ponaša kao da

- 23 -

je besmrtan, sve dok ne klone pod brezom i čuje kolege skijaše kako pjevaju da u Laponiji sve brzo procvjeta.

Nakon što su izletnici otišli, Hopeaniemi shva­ ­ća da mu živci više ne drže, ljepilo je popustilo, skoro će se odlijepiti od mozga i skliznuti niz vrat.

Odmah prekori samog sebe, tako se može misliti, ali to se ne smije reći. Oštre riječi moram ukiseliti kao što je Ukko kiselio ciklu. Ali što se događa s riječima ako ih se kiseli unedogled? Gube li snagu, srž? Postaju li bezukusne? Pretvaraju li se u gotovu hranu, jednoličnu i svima jednaku?

Hopeaniemi vadi iz džepa iPod na kojem je snimljeno 2456 pjesama. Brzo treba staviti na uši Boba Dylana, on će me odvesti u drugi svijet, tamo gdje se govori metaforično. Dylan pjeva na­ puklim glasom, u grlu su mu se nakupili pijesak i kamenčići s prašnjavih cesta. Stalno je na turneji, već dvadeset godina obilazi svijet, koliko je i Hopeaniemi sjedio na vodećim dužnostima i predsje­ davao upravnim odborima raznih firmi, prepečen kao guska na masti; ali i njegov je američki rođak pečen i frigan, doduše sam si je to zakuhao, ali paru koja se dizala iz Dylanova lonca Hopeaniemi je rado mirisao. Neodgovoran čovjek osvaja.

Dylan pripovijeda o privatnim stvarima, čarobno je slušati bujicu slobodnih riječi, skočiti u zaljuljani čamac skitnice; ovaj put plovimo ušćem Mi- 24 -

ssissippija, krajolik se u Hopeaniemijevoj glavi pretvara u rijeku Ivalo, ali Dylan nema ništa protiv, jer ovaj pjevač zna da svatko donosi svoje zaključke. Pjesma je drvo na koje slušatelj slijeće poput djetlića i buši svoju rupu. Nakon toga drvo pjeva o životima tisuća djetlića sve dok se ne osuši i postane klasika.

- 25 -

- 332 -

K

ari Hotakainen rođen je 1957. u finskom gradu Poriju, gdje je započeo karijeru pišući reportaže i poeziju. U Helsinki se preselio sredinom osamdesetih, a od 1996. bavi se is­ ključivo pisanjem. Nakon više djela za djecu i mlade pravi je proboj ostvario 1997. kad je za polu­autobiografsko djelo Klassikko nominiran za najprestižniju finsku književnu nagradu Finlan­­ dia-palkinto, koju je 2002. i osvojio za djelo Juoksuhaudantie, koje je dobilo i Književnu nagradu Nordijskog savjeta te je po njemu snimljen film.

Napisao je desetak romana, među kojima se ističe Sydänkohtauksia (Srčani udari, objavljeno u hrvatskom prijevodu 2008.), te više drama, od kojih je Punahukka dobila Nordijsku nagradu za dramu.

Osim što piše romane, dječje drame, radiodrame i televizijske scenarije, Hotakainen je i kolumnist Helsingin Sanomata.

- 333 -

B

oris Vidović rođen je 1961. u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao je komparativnu knji­ževnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2002. na Sveučilištu u Helsinkiju. Radi u finskome Nacionalnom audiovizualnom institutu (KAVI) te kao slobodni pre­voditelj. Do sada je prevodio poeziju, kratke pripovijetke i eseje s engleskog, talijanskog i finskog jezika. Među njegovim prijevodima ističu se Dražesno kolektivno samoubojstvo (Hurmaava joukko­itse­murha) Arta Paasilinne, Srčani udari (Sydänkohtauksia) Karija Hotakainena te Čišćenje (Puhdistus) Sofi Oksanen. Živi u Helsinkiju.

- 334 -

Sadržaj I. Riječi II. Melodija III. Aranžman IV. Tišina

5 93 229 291

O autoru O prevoditelju

333 334

- 335 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., siječanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-539-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 336 -

- 337 -

- 338 -