-2-
Panos Karnezis
Roendanska zabava prevela s engleskog Biljana RomiÊ
Fraktura -3-
Naslov izvornika The Birthday Party ∂ Panos Karnezis, 2007 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. ∂ za prijevod Biljana RomiÊ i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-135-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 730768
-4-
Vani
-5-
-6-
S
inoÊ je otišao u postelju ostavivši prozore otvorene, premda mu je za veËerom doktor rekao da ga u njegovoj dobi Ëak i najblaža prehlada može ubiti. Ujutro se probudio uz lepršanje zastora i hladan povjetarac, koji je puhao kroz staklena vrata što gledaju na more, i otkrio da je još živ. Odgurnuo je pokrivaË ustranu i sjedio gol na krevetu, mozgajuÊi o oblacima, ruku prekriženih iza glave, razmišljajuÊi o svojem snu. Uspio je odspavati Ëetiri sata, što je rijedak uspjeh za nesaniËara poput njega, Ëije su noÊi muËenje bez odgode, ali san mu nije Ëinio dobro. Sanjao je da je djeËaËiÊ u Izmiru i prvi je put u snu vidio mrtvoga Ëovjeka, stjuarda s parobroda koji je u nekoj kavgi završio s nožem u srcu, kako pluta meu smeÊem u luci. U svojem je snu Marco Timoleon stajao na šetalištu, u prugastoj pidžami, i gledao je kako struja nosi mornara prema puËini, gdje su ribe Ëekale da mu grickaju oËi. Zanimljivo je bilo to da mu je mrtvac mahao. Vjerovao je u snove i druge predznake uistinu cijelim biÊem, i premda je isto tako vjerovao u Boga, pokoravao Mu se s manje zanosa. Redovito se savjetovao s astrolozima, gataocima iz dlana i medijima, što je tajio od suparnikâ i veÊine svojih prijatelja, smatrajuÊi svoje predosjeÊaje jednom od posljednjih neistraženih znanosti ∑ poput vremenske prognoze. Trinaestoga u mjesecu nikad nije potpisivao ugovore, izbacio je maËke iz svojih kuÊa uz ispriku da je alergiËan na njih i posipao sol preko ramena da bi otklonio vraga. Bojao se i toga da Êe ga zakopati živoga;
-7-
Ëitao je o tome u Plutarha, koji je opisao smaknuÊe vestalki koje su prekršile svoju zakletvu djeviËanstva u rimsko doba, a ponovo je naišao na to u Ëlanku o Tomi Kempenskome. Zanimljivo je to da Marco Timoleon nikad prije nije sanjao ni smrt, ni vodu: dotad su njegovi snovi bili nezamršena sjeÊanja iz njegova života. Imao je dobro pamÊenje, posebice za nevažne sitnice. Kad bi sanjao o ženama, sjetio bi se boje njihove kose, njihovih madeža, mirisa njihova parfema. Kad bi sanjao o automobilima, sjetio bi se registracijskih oznaka. Kad bi sanjao o mjestu koje je posjetio prije pedeset godina, mogao ga je opisati do najmanje sitnice. Štoviše: bez obzira na to koliko dubokoga bio sna, mogao se probuditi po volji, što je bio trik kojim se služio kad bi htio izbjeÊi tužan ili zastrašujuÊi san. Ali ipak, prošle je noÊi odspavao cijeli prizor jer ga pogled na mrtvoga muškarca koji mu maše nije ni zaplašio, ni rastužio. Zaintrigirao ga je. Marco Timoleon bezuspješno je pokušavao protumaËiti svoj Ëudan san. Na kraju je odagnao još veÊe strahove koje mu je dala naslutiti njegova mašta, priznavši da je doktor bio u pravu: nije smio spavati uz otvorene prozore. Bio je mnogo niži nego što bi oËekivao onaj tko ga je vidio jedino na fotografijama. Koža mu nije bila samo preplanula, nego izranjavana od sunca i prekrivena malim madežima sliËnima lišajevima. Bio je dobar plivaË i, unatoË tome što je star i malko podeblji, koža mu je bila nategnuta poput korzeta. Kad je navršio sedamdesetu godinu, prestao je bojiti kosu, što je navika koju je uvijek smatrao ponešto nedostojanstvenom, ali istodobno nužnom. Tih dana najosebujnije mu je obilježje bila mlohava koža ispod oËiju, zbog Ëega je stalno izgledao kao da Êe briznuti u plaË. Rodio se u znaku Lava prije sedamdeset dvije godine, ali i dalje je bio priseban i dobroga zdravlja, osim ustrajno-8-
ga kašlja uzrokovanoga pušenjem i osim nedavne pojave spolne nemoÊi. Za ovo posljednje kušao je homeopatske lijekove, akupunkturu i hipnozu, ali ni ljudska ni biljna magija nisu mu pomogle. Polako se pomirio s krajem životne navike s kojom je poËeo u Ëetrnaestoj godini u izmirskim bordelima i nastavio sve dok nije s ponosom mogao ustvrditi da je iskušao sve što život i mašta nude ∑ izmeu ostaloga spavao je i s muškarcem, što je Ëin koji nije mogao samo tako pripisati mladenaËkoj znatiželji, jer spavao je s njime više nego jedanput. Bio je kraj kolovoza. Stigao je na svoj privatni otok, jedanaest nautiËkih milja udaljen od sredozemne obale, prije tjedan dana, nakon kratkoga putovanja iz Monte Carla na svojoj luksuznoj jahti. ObiËno je dobro podnosio nemirno more, ali ovaj put se razbolio. Ponos mu je branio da popije kakvu tabletu, pokušao se oporaviti koraËajuÊi palubom unatoË lošem vremenu, dok mu kapetan nije zabranio da dolazi gore strahujuÊi da bi ga valovi mogli progutati. Bunio se, ali na kraju se predao i proveo ostatak putovanja izmeu svoje luksuzne brodske kabine i bara u kojemu je pokušao odagnati sjenu koja ga je salijetala, nadvijajuÊi se nad njegovim raspoloženjem kad bi pio alkohol. Marco Timoleon razmišljao je o predstojeÊim satima bez imalo zanosa. Dogovorio je svaki detalj zabave, jer kÊerin je roendan uistinu bio pravi razlog za proslavu. Sutra Êe Sofia navršiti dvadeset pet godina. Odavno je prestao slaviti svoje roendane, ili odlaziti na roendanske zabave svoje djece i supruge, ne bi li se spasio neugodnosti da javno stari, ali veËeras je Ëinio iznimku, prireujuÊi veliku zabavu na svojem privatnom otoku. Njegova vila, trokatnica s krovom od crijepa, zidovima ožbukanima u boji breskve i širokim balkonima, stoji meu drveÊem na strmoj padini ponad uvale plitkoga zelenoga mora. Na gornjim dvama katovima ima jedana-9-
est spavaonica, nekoliko salona i soba za ruËavanje, a u prizemlju prostranu plesnu dvoranu s velikim crnim lakiranim klavirom i trima lusterima od muranskoga stakla. Na najvišem je katu glavna spavaonica, ukrašena ne mareÊi za cijenu ili ukus. U njezinu je središtu mramorni kamin, zatim nekoliko naslonjaËa, stoliÊa za kavu i porculanskih vaza prepunih tek ubranih ruža. Na zidovima zrcala, grimizne zavjese i originalne slike u pozlaÊenim okvirima. Sobu je spašavalo Ëetvero staklenih vrata kroz koja je Marco Timoleon iz svojega kreveta, Ëim bi otvorio oËi, mogao promatrati izlazak sredozemnog sunca. Vani su balkoni dopuštali nesmetan pogled na more. Želja mu je bila zasaditi na svojem otoku svako drvo koje se spominje u Bibliji, pa su vrtlari slijedili njegove upute: bilo je tu i badema i maslina, cedara, borova, kestenova, smokava i lovorike, Ëempresa, hrastova, palmi, jablana, bagremova, tamarisa i vrba, kao i Drvo spoznaje dobra i zla. Iznad voÊnjaka, na vrhu brda, dizala se mala kamena crkva s modrom kupolom. Crkva je posveÊena Svetome Marku od »empresa, a na zemlji iza nje tri groba s jednostavnim mramornim križevima. Na jednom piše: Daniel Timoleon, 1954.∑1974. U svojoj je oporuci postariji tajkun odredio da želi biti pokopan pokraj tog groba, prepuštajuÊi pojedinosti svojega pogreba izvršiocu oporuke. Ustao je, izišao na balkon i gol se nagnuo preko mramorne balustrade. Svjež povjetarac ponovo je oživio njegovo tijelo. GledajuÊi slabašni obris daleke obale, osjetio je traËak sumnje u svoj plan. »ulo se kucanje na vratima i ušao je mladi muškarac u bijeloj odori, noseÊi nekoliko plahti i ruËnika što su mirisali po lavandi. Nakon što je brzo pregledao sobu i kupaonicu en suite, sluga ga je našao na balkonu. Nije se iznenadio što ga vidi gologa; bila je to navika njegova gospodara koju je stekao u posljednjih nekoliko godina. Miris lavande bio je dovoljan da - 10 -
vrati Marca Timoleona iz njegova razmišljanja, te reËe slugi, grubim pušaËkim glasom koji ne podnosi odgodu, da mu pripremi kupku. Mladi se muškarac vratio unutra da bi izvršio njegovu zapovijed prije nego što Êe pospremiti krevet i poËistiti sobu. Kad više nije mogao izdržati jutarnji vjetar, Marco Timoleon je otišao u kupaonicu, i utonuo u vruÊu vodu te pozvao slugu da mu Ëetkom izriba lea. Pripreme za zabavu poËele su mnogo prije njegova dolaska na otok i svakom se detalju posveÊivala iznimna pažnja da se ne bi ostavilo povoda ikakvoj sumnji. Pozivnice su tiskane i iz njegova ureda u Parizu poslane gostima diljem svijeta. Torta na tri kata naruËena je od Demela u BeËu, a orkestar od dvadeset jednoga Ëlana iz Maxima, pariškoga restorana, rezerviran je po astronomskoj cijeni. Kad mu je sluga izribao lea, Marco Timoleon ustade i istušira se vrelom vodom, trpeÊi visoku temperaturu s osjeÊajem samokažnjavanja. ObiËno bi se okupao i odjenuo u deset minuta, što je navika koju je razvio zbog silne želje da prihvati svaki poziv za izlazak, ali uspjeh i godine odavno su ga nauËili kako reÊi ne. Zatvorio je vodu, obrisao se ruËnikom na kojem su bili izvezeni njegovi inicijali te sjeo na toaletni stolËiÊ da bi došao do zraka. A onda je zasuo slugu nizom pitanja, ispaljenih na brzinu, o pripremama roendanske proslave. SumnjiËavo je slušao odgovore, dovodeÊi svaki od njih u pitanje s još potpitanja i strogim pogledom, pronalazeÊi grešku gdje je nije bilo, mijenjajuÊi mišljenje o naredbama koje je dao tek prije koji dan. Prekinuo je svoje ispitivanje osornim upozorenjem: “Nemoj mi lagati.” Sluga je kimnuo glavom i ponovo ga uvjerio da je sve spremno za tu veËer. Marco Timoleon nije bio zadovoljan. Htio je znati je li orkestar na putu i je li autobus koji Êe ih dovesti veÊ na aerodromu. “Pobrini se da dou ravno na otok. Moraju još vježbati.” Sluga je veÊ obavio po- 11 -
trebne pozive, ali rekao je da Êe odmah nazvati aerodrom. “Ne moraju proÊi carinu”, reËe Marco Timoleon. “Reci dežurnome da su moji osobni gosti.” Imao je vojsku slugu, sluškinja i kuharica, koji su ispunjavali svaku njegovu želju spojem odanosti i straha. Bio je na glasu kao vrlo velikodušan, darežljivo bi dijelio novac kad bi Ëuo da je netko u nevolji, a uvijek za BožiÊ i Uskrs, ali znao je biti neljubazan i nasilan poput kakva drevnoga boga. Posljednji put kad je imao goste na otoku, inzistirao je na tome da Olivia bude uz njega, ne samo zato da ušutka glasine o tome da im se brak raspada nego i zato da mu pomogne šarmirati goste. Olivia Timoleon se, Ëini se, nije znala dosaivati. Intuitivno je otkrivala želje svojih gostiju, smijala se njihovim šalama, laskala im zbog njihova izgleda i posveÊivala im punu pozornost, gledajuÊi ih netremice svojim oËima, koje su nekoÊ oËarale i Marca Timoleona, pri njihovu prvom susretu. ObiËno bi ustao u podne i odmah stavio naoËale, jer bez njih je bio izgubljen u svijetu duhova i sjena. Prva od mnogih šalica kave koje bi popio tijekom dana Ëekala ga je na stoliÊu uz uzglavlje, i ispijao bi je ËitajuÊi novine. Uvijek bi poËeo sa stranicom o društvenim zbivanjima, koja ga je ponajviše zanimala, a onda bi nastavio Ëitati sve, ukljuËujuÊi oglase, osmrtnice i, naravno, svoj horoskop. Tek tada bi bio spreman ustati iz kreveta i okupati se. Odijevao se bez greške. Ukus mu je sazrio do stroge crno-bijele kombinacije koja je postala njegov zaštitni znak. Odbacio je svako poboljšanje svojega ukusa tijekom godina, iznijevši duhovito drugi razlog za svoj izbor odjeÊe: “Slijep sam za boje.” Za stol bi sjeo ne poslije tri sata poslijepodne. Imao je urede u Parizu, Londonu i New Yorku, i, ako je morao, bio bi u svakome od njih istodobno, što je trik koji nije nauËio od Boga, nego je samoga sebe tome nauËio uz - 12 -
pomoÊ telefona i teleksa. Prema njegovoj želji, svi su mu uredi bili jednako ureeni, zidovi obloženi hrastovinom, a teški zastori uvijek navuËeni: otkrio je da mu tama omoguÊava prednost nad posjetiocima. Sred svake radne sobe bio je veliki pisaÊi stol iz doba Luja XV., kožne površine i lavljih nogu. Premda su raËunala veÊ postala popularna, on sam nije rabio raËunalo i odvraÊao je od njega i svoje podreene: kad je rijeË o poslu, izražavao je duboko nepovjerenje u elektroniku. Do sedamdesete je godine radio dvanaest sati na dan, što nije bilo dovoljno da proe kroz sve svoje poslove. Ako bi nastupila kakva krizna situacija, lako bi izdržao i Ëetrdeset osam sati bez stanke, održavao se svojom strašÊu prema poslu i vjerom u alkohol. Škotski je viski pio u velikim koliËinama, a premda je tu Ëinjenicu priznavao, istodobno je ustrajavao na tome da nije alkoholiËar, jer pio je samo onoliko koliko mu je dopuštao njegov metabolizam. Kako bilo, popio bi pola boce na poslu, a ostatak poslije u jednom od noÊnih klubova u kojima bi obiËno završavao dan. Ured nije napuštao sve dok sat ne bi otkucao ponoÊ. Posjedovao je sedam crnih cadillaca fleetwooda, svaki je bio parkiran negdje na svijetu s vozaËem i upaljenim motorom. Nikamo više nije išao pješice, ma kako blizu bilo. Tvrdio je da to Ëini radi sigurnosti, ali istina je više imala veze s istrošenom hrskavicom u njegovim koljenima. Brijao se dvaput na dan, kad bi ustao i opet uveËer, koljaËkom britvom koju mu je dao njegov otac davno prije nego što mu je bila potrebna. Toga se jutra nije žurio s oštricom, zastajuÊi da je ispere ispod slavine i umaËuÊi je u vrË pun kirurškoga alkohola. Kad je izišao iz kupaonice, utrljavajuÊi kolonjsku vodu u obraze, njegov mu je sluga birao odjeÊu. MladiÊ mu pomogne odjenuti se. “Je li torta veÊ ovdje?” upita Marco Timoleon. Sluga mu doda hlaËe koje je odabrao i obavijesti ga da - 13 -
je roendanska torta veÊ u hladnjaku. Marco Timoleon odbije džemper objašnjavajuÊi da je prevruÊe i odabere iz ormara košulju kratkih rukava. Odjeven u bijele lanene hlaËe i crnu košulju, stao je pred ogledalo i upitao za hranu. “Dolazi brodom”, odvrati sluga. Donio mu je cipele, a Marco Timoleon ih je obuo na bose noge prije nego što je zatražio svoj vjenËani prsten, koji je veÊ nekoliko mjeseci skupljao prašinu na stoliÊu uz njegovo uzglavlje. Navukao ga je simboliËnim sporim pokretom. Kad se odjenuo, reËe slugi da obriše pod u kupaonici. “Trebali smo sve dopremiti avionom”, ponovi. “Ili barem kavijar.” Ranije toga dana njegov je hidroavion odletio do glavnoga grada da doËeka njegovu ženu na meunarodnome aerodromu. Taj je avion preostao od para blizanaca Piaggio P-166s koje je Marco Timoleon redovito rabio za kratka putovanja do glavnoga grada kad bi praznike provodio na svojem otoku, ali nije letio njime od nesreÊe u kojoj je poginuo Daniel, njegov jedini sin i odabrani nasljednik, prije godinu dana. Ta je nesreÊa upropastila ugodan vikend što ga je Marco Timoleon provodio na otoku s prolaznom ljubavnicom, ženom upola mlaom od sebe, a Ëinilo se da su te dobi bile sve žene na koje je tih dana nailazio. Zamijetio ju je u aerodromskoj kavani tijekom kratke stanke na dugom poslovnom putovanju. Bila je odjevena u zelenu ravnu haljinu i Ëitala je neki Ëasopis, ali istodobno se Ëinila svjesnom svega što se dogaalo oko nje. Marco Timoleon je poslije ustrajavao na tome da je ona zavela njega. Bilo je to tipiËno. Nije on cijeli život nastojao izbjeÊi glas ženskara, kojim se ponosio, nego krivnju da Êe svojim ponašanjem povrijediti svoje bližnje. Ustrajavao je na tome da ne pati od pohote, da nije sebiËan, ni okrutan, nego - 14 -
nešto gore: usamljen. A buduÊi da se Ëinilo da usamljenost nije nešto što Ëovjek samome sebi nametne, ne treba ga zbog toga kuditi. Odgaao je svoj odlazak sve dok ju nije nagovorio da prihvati njegov poziv u njegovu vilu, i nakon nekoliko dana došao je na otok prije nje, okupio svoje osoblje i zatražio od njih da se zakunu na tajnost na prašnoj Bibliji koju je našao u kapeli Svetoga Marka od »empresa. Rekao im je da Êe morati biti dvostruko pažljiviji, jer njegova je posjetiteljica sretno udana žena, da trebaju udovoljiti njezinim željama kao da se radi o njegovim vlastitim, a onda ih je zamolio da se preodjenu u uštirkane livreje sa zlatnim epoletama s resama koje su posljednji put nosili prije mnogo godina, tijekom posjeta njegova najslavnijega gosta: staroga ali ne i senilnoga sir Winstona Churchilla. Došla je u subotu, a on ju je doËekao na molu da joj pomogne iziÊi iz Ëamca nakon kratkoga putovanja s kopna. Bio je odjeven u bijelu košulju zasukanih rukava i s crnom kravatom što je opušteno visjela oko njegova vrata. Kosa mu je bila sijeda ali gusta kao u djeËaka, poËešljana unatrag i zalizana. Jedino što je od nje tražio jest da se odmah presvuËe u odjeÊu njegove žene kako bi zavarao fotografe koji bi ih mogli špijunirati s mora ili iz zraka. Nije se šalio. Prije nekog je vremena balon na vruÊ zrak, oslikan kao oblak, nekoliko puta prelijetao iznad njegova otoka, dan za danom, dok ga osiguranje Marca Timoleona nije srušilo. Pao je u more, i japanske je novinare trebalo spasiti od jake struje kako ne bi potonuli. Kad se žena vratila, odjevena u duge hlaËe, svileni šal i s velikim sunËanim naoËalama, Marco ju je poveo na razgledavanje otoka, zablješÊujuÊi je ljepotom vrtova i raznolikošÊu drveÊa na kojemu su ptice pjevice svile svoja gnijezda. Još više se iznenadila kad joj je pokazao farmu na kojoj je stoka slušala kao podoknicu orkestralnu glazbu ne bi li se umirila i bila produktivna. - 15 -
Dan je bio lijep, more glatko poput zrcala, ali Marco Timoleon je brzo zapazio varku ponad cvrËanja cvrËaka: bližila se oluja. Primijetio je polaganu promjenu boja na obzoru, oblake nad kopnom, osjetio je povjetarac, ali ništa mu se još nije Ëinilo kao loš znak. “Sutra Êe biti oluje”, zadovoljno je prorekao. “Uživat Êeš u tome.” A onda ju je primio za ruku i poveo uskim puteljcima do maslinika, gdje su legli na tlo prekriveno lišÊem, razodjenuli se meusobno u žurbi, bez uzbuenja, ali s lakoÊom dvoje ljudi koji su se veÊ mnogo puta razodjenuli ispred stranca. Marco Timoleon nije imao razloga pomisliti da Êe tada voditi ljubav posljednji put u svojem životu. Poslije su sjedili na verandi vile uz kavu i slatkiše. Kad je došlo vrijeme ruËka, pokazao je svojoj gošÊi stol postavljen meu ružinim grmljem, gdje su mogli jesti daleko od oËiju služinËadi. On ju je sam posluživao, toËio vino i nagovarao je da kuša sve što je njegov kuhar pripremio: rižu sa šafranom, pladanj morskih plodova, razne salate i sedam prepelica koje se pri svojoj seobi nisu uspjele domoÊi Afrike. Dok su jeli, Marco Timoleon je šarmirao svoju gošÊu izmišljenim priËama iz svojega života, ispripovijedanima toliko puta da je Ëak i on sam veÊ poËeo u njih vjerovati. RuËak je završio Ëašom desertnoga vina i svojim omiljenim zavodniËkim trikom: darom, zlatnom narukvicom s ugraviranim njezinim imenom. NaveËer su plesali u golemoj praznoj dvorani jer je vani bilo hladno, uz glazbu prijenosnoga gramofona koji je posudio od svojih slugu. U nedjelju se sunce nije pojavilo, a temperatura je iznenada pala. U podne je sijevalo i poËelo je kišiti. Marco Timoleon stajao je u hodniku pokušavajuÊi otvoriti kišobran kad je zazvonio telefon. Osobni ga je pilot obavijestio da je njegov sin poletio u jednom od Piaggia i da je na putu za otok. Marco Timoleon pokušao je radiom uspostaviti vezu sa sinom. Nakon mnogo pokušaja uspio je - 16 -
dobiti vezu s avionom, pa je Danielu naredio, zatim mu prijetio i na kraju ga molio da se vrati jer se sprema oluja. No svaki je put dobio kratak i odluËan odgovor: “Ne.” Daniel Timoleon volio je avione još od djetinjstva i bio mu je san postati profesionalni pilot, ali je zbog svoje kratkovidnosti bio osuen ostati amater. »im je odrastao, upisao se u letaËku školu, gdje je vrlo lako položio ispite iz navigacije, pravila letenja, meteorologije i opÊega znanja, prošao je letaËki test i nagovorio oca da potplati lijeËnike kako bi prošao lijeËniËki test. Dobio je studentsku dozvolu, što je znaËilo da može letjeti samo s kvalificiranim instruktorom, ali to nije suzbilo njegovu strast. Marco Timoleon je popustio i dopustio sinu da leti sam sve dok se držao jednoga pravila: da nikad neÊe letjeti noÊu ili po lošem vremenu. Na dan nesreÊe Daniel Timoleon prekršio je dano obeÊanje. Marco Timoleon otišao je doËekati avion na vrh brda gdje je bila kapela Svetoga Marka od »empresa. Ondje je stajao sam pod kišobranom dok je grmljavina praštala oko njega, a kiša pljuštala sve jaËe. Otpustio je svoju gošÊu ne rekavši joj istinu, veÊ da odmah mora otiÊi jer Êe se more uskoro toliko uzburkati da Ëamac neÊe moÊi do kopna. S vrha brda gledao je mali Ëamac kako prkosi valovima dok polako vozi prema kopnu. A onda mu iznenadni nalet vjetra istrgne kišobran, izloživši ga šibanju kiše, i dobio bi upalu pluÊa da mu sluga nije donio deku. Ali Marco Timoleon i dalje je odbijao skloniti se i ostao je na svojem mjestu, ËekajuÊi da se iz oblaka pojavi avion. I napokon se pojavio. Pogled na bijeli Piaggio koji je letio ravno unatoË silini vjetra malko je umirio Marca Timoleona. Zamišljao je kako vjetar baca mali hidroavion, ali eno ga ondje, u jednom trenutku nestane iza oblaka, a onda opet iskrsne, polako se spuštajuÊi na more. “Bog ga je saËuvao”, našalio se. “Pa ga sam mogu ubiti.” Od- 17 -
bacivši namoËenu deku, krenuo je prema plaži, i bio je nedaleko od mola kad se njegova radost pretvorila u užas. »im je hidroavion dotaknuo morsku površinu, boËni ga je vjetar udario. Piaggio se nakrivio, a vrh njegova krila udario je o vodu, ne velikom brzinom, ali dovoljno brzo da se hidroavion prevrne. Daniel Timoleon umro je na mjestu. MelankoliËni djeËak blijede puti, koji se stalno osjeÊao umoran jer u krvi nije imao dovoljno crvenih zrnaca, izrastao je u suzdržanu odraslu osobu zagonetna lica i šaputava glasa kakva knjižniËara. Malo je govorio u oËevoj prisutnosti, stalno je pušio skupe cigarete sa zlatnim filtrom i veÊinu je vremena provodio održavajuÊi avion, koji Êe ga poslije ubiti, ili pak vozeÊi svoj sportski automobil. Otkad je navršio osamnaestu godinu pa do svoje smrti, dvije godine poslije, moglo ga se naÊi na popisu poželjnih neženja u svim Ëasopisima, što je nedobrodošla Ëast koja je samo pojaËavala njegovu ravnodušnost prema slavi. Skrivao se i izmicao i vlastitom ocu, koji je Ëesto mislio da je njegov sin u inozemstvu dok je on zapravo bio u svojoj sobi, Ëitao Ëasopise o automobilima i avionima, izgubljen u magli cigaretnoga dima koji nikako nije uspijevao pobjeÊi kroz zapeËaÊene prozore, te slušao glazbu Rolling Stonesa. Daniel Timoleon bi zažalio zbog svoje smrti ako ni zbog Ëega drugoga, a ono zbog pozornosti koju je privukla na njegovu osobu. A, opet, njegov je život uvijek natkrivala sjena smrti, neopipljiv ali ipak stalan osjeÊaj zbog kojega se nesreÊa nekako Ëinila ispunjenjem proroËanstva. To nije umanjilo oËaj ili krivnju Marca Timoleona, jer je, kao i Euripid, vjerovao u to da se bogovi za grijehe otaca osveÊuju njihovoj djeci. Marco Timoleon stajao je ispred pozlaÊenog zrcala i Ëešljao se. Još je bilo rano. VeÊina gostiju doÊi Êe privatnim jahtama, koje su isplovile prije nekoliko dana iz raznih sredozemnih luka, ËineÊi tako roendansku proslavu savr- 18 -
šenim svršetkom kasnoljetnoga krstarenja. Malena marina u koju Êe pristati bila je prazna, osim gumenoga Ëamca s jahte Marca Timoleona. Prevelika da bude tu privezana, jahta je usidrena na ulazu u uvalu. GledajuÊi kroz prozor njezin dotjeran bijeli oblik, liberijsku zastavu što vijori na povjetarcu i njezin žuti dimnjak, Marco Timoleon osjeti poriv da zaplovi umjesto da se suoËi s gostima i svojom kÊeri. Njegova posljednja glavobolja poËela je prije nekoliko tjedana i bio je krajnji Ëas da nešto poduzme, ili Êe uskoro biti prekasno. Mnogo prije smrti svoga sina, zatražio je od privatnoga detektiva da prati Sofiju, danju i noÊu, po cijelome svijetu, i da ga izvješÊuje o svemu. Jedanput na tjedan Marco Timoleon bi otpustio svoju tajnicu, zakljuËao vrata ureda, podigao telefonsku slušalicu i prelistavao posljednje izvješÊe o praÊenju. Sva su ta izvješÊa otkrila da mu je kÊi velika nepoznanica. Ona mu je prvoroenka, rodila ju je njegova prva žena dok je još bio zaljubljen u nju, a otada je imao Ëetvrt stoljeÊa da upozna Sofiju, ali je propustio svaku prigodu. Prije tri mjeseca privatni je detektiv posjetio Marca Timoleona. Vijesti su bile toliko važne da nisu mogle Ëekati: Sofia je trudna. Privatni je detektiv primijetio da posjeÊuje lijeËnika i iste je veËeri prisluškivao telefonski razgovor koji je vodila s ocem djeteta. Kazetofon je bio ispred Marca Timoleona. Slušao je, lupkajuÊi prstima po stolu. “To je neprihvatljivo”, reËe. Sofia nije imala pojma o oËevim planovima da iskoristi njezinu roendansku proslavu da je nagovori na pobaËaj. Bila bi još užasnutija kad bi znala da je pozvao na otok doktora Patrikiosa, svojega osobnoga lijeËnika, te da je uredio da se sva potrebna medicinska oprema dopremi na otok. Zatim je potajice jednu od soba pretvorio u operacijsku dvoranu, Ëiji je kljuË držao u svojem džepu. Privatni lijeËnik Marca Timoleona pristao je izvesti po- 19 -
baËaj, ali samo ako na to svojevoljno pristane i njegova kÊi. Kad je sluga obrisao pod, Marco Timoleon mu reËe da mu natoËi viski sa sodom. Zapali cigaru i poËne koraËati sobom. Hrpa starih knjiga stajala je na podu, iz njegove zbirke klasika, knjiga koje su i dalje u njemu proizvodile užitak bez obzira na to koliko ih je puta proËitao. Zapravo, bile su to jedine knjige koje je ikad proËitao. Njihove osmuene stranice i korice, mirišuÊi po Ëai, preživjele su veliki izmirski požar iz 1922. na policama knjižnice njegova oca: željezniËki inženjer, trgovac duhanom i amaterski uËenjak, njegov je otac nestao prije rata. Marco Timoleon otpije piÊe i ispusti dim cigare. “Reci doktoru da doe k meni”, reËe. Kad je ostao sam, nasumice uzme knjigu; ispostavilo se da je uzeo Platonovu Republiku. ProËita nekoliko stranica na kojima su odlomci bili oznaËeni crvenom tintom, ali nije se mogao usredotoËiti. Mrtvac iz njegova sna još mu je bio na umu, u odori njegova stjuarda s ulaštenom dugmadi, podignutim ovratnikom, s velikom mrljom krvi na prsima. Možda i nije prije u snu vidio nasilnu smrt, ali Marco Timoleon ju je posve sigurno vidio u stvarnom životu, smrt koja nije bila zlokobna, nego grozna: rušenje Piaggia. ZaËulo se grebanje s druge strane vrata te on ustane da propusti Sorayu. MašuÊi repom, afganistanska hrtica ušla je u sobu i otpratila ga do naslonjaËa. Marco Timoleon ponovo sjedne i uzme knjigu. Tijekom godina imao je nekoliko pasa. »injenica da Miranda, njegova prva žena, nije dijelila njegovu ljubav prema psima bio je jedan od manjih problema u njihovu braku. Psi su uvijek ispunjali njegovu samoÊu, ako ne ljubavlju, a ono barem stalnim kretanjem. Njegov je nezaboravan suputnik bio Cezar, veliki rotvajler kojega mu je kao vjenËani dar poklonilo njegovo osoblje, mirni pacifist koji je pao kao žrtva reputacije svoje pasmine. Su- 20 -
pruga je tražila od njega da ga se otarasi Ëim je rodila Sofiju, strahujuÊi da bi pas mogao napasti djetešce, ili ga zaraziti kakvom rijetkom boleštinom. Marco Timoleon ju je pokušao razuvjeriti, ali se na kraju morao pokoriti njezinim željama i otjerati psa s otoka na farmu na kopnu. Ali nije ga zaboravio. Do kraja Cezarova života, Marco bi Ëamcem odlazio do farme, gdje je pas dobio utoËište, da bi ga hranio i igrao se s njime. Sorayu je kupio godinu dana prije smrti svoje prve supruge. Visoka afganistanska hrtica uske crne glavice, dugaËkoga vrata i kože prekrivene gustom dlakom, zaštiÊena je lunjala otokom, slobodna da dodijava životinjama na farmi, gazi cvjetne gredice, grize pokuÊstvo, ËineÊi sve to na oËaj posluge, dok je njezin gospodar na sve to gledao s ponosom. Nije izvodila trikove, ma kako je žustro sluge pokušavali tome nauËiti, pa su zbog toga svi pretpostavili da je gluha. Izbjegavala je ljude, posebice goste, a sve donedavno nije joj bilo dopušteno ulaziti u Marcovu spavaonicu. Za odmazdu, nikad je nije mogao naÊi kad bi poželio da ga prati na njegovim šetnjama. Sretali su se u njegovoj radnoj sobi, kamo bi se povlaËio Ëitati. »im bi ugledala upaljena svjetla, popela bi se stubama i tiho legla na Ëupavac pokraj kamina, gdje bi Marco Timoleon sjedio s knjigom u ruci i cigarom što je namirisala zrak svojim dimom. Nakon smrti svojega sina, kad je poËeo provoditi više vremena na otoku, naposljetku ju je pustio u svoju spavaonicu, a odonda ga je pas poËeo slijediti na njegovim šetnjama poslije ruËka. Zastali bi uz kapelu Svetoga Marka od »empresa da polože svježe cvijeÊe na Danielov grob, a onda bi nastavili uskim puteljcima kroz gusto raslinje, vraÊajuÊi se u vilu mnogo kasnije, obišavši Ëitav otok. Marco Timoleon se ostavi pokušaja da Ëita i izie na balkon. Soraya se protegne, zijevne i izie za njim. GledajuÊi slugu kako zalijeva cvijeÊe, Marco pomisli da se - 21 -
ode okupati prije nego što Piaggio stigne, ali se ipak predomisli: možda poslije ruËka, kad more ne bude tako hladno. Razmišljao je o moru lica kao od cakline kadli zaËuje glas. “Vidim da si još živ.” Okrene se. “Jedan nula za mene, doktore”, odgovori. Doktor izie na balkon. “Dokazao si svoje. Ali nemoj da ti to postane navika. Svake godine piÊe ubije više ljudi nego duhan”, našali se. “Ti, naravno, uživaš oboje.” Bio je visok, stariji od Marca Timoleona, ali možda Ëak i boljega zdravlja od njega. U svojoj se dobi, kad je jesti i piti zapravo zloËin, on odrekao crvenoga mesa, jeo je samo ribu i mahunarke, i nije pio alkohol. Sve mu to nije smetalo. Za razliku od svojega prijatelja, prilagodio se bez protivljenja promjenama koje donose godine, ali s olakšanjem; tjelesnost mu je uvijek bila teret. Opušten i pomiren sa sobom, bio je sretan što može reÊi da se veseli demenciji, koju je nazivao “svojim drugim djetinjstvom”. Materinski je jezik bila jedna od zajedniËkih stvari Marcu Timoleonu i doktoru. Aristide Patrikios bio je Ëovjek znanosti. Studirao je medicinu namjeravajuÊi ostvariti akademsku karijeru, ali idealizam ga je pobijedio, i proveo je mnoge godine u Južnoj Americi prije nego što se preselio u New York, u lakši život. UnatoË poodmakloj dobi, još je primao pacijente dvije veËeri na tjedan. Rekao bi: “Moji pacijenti nalaze u meni veliku utjehu ne zbog mojih sposobnosti, nego zbog Ëinjenice da Êu umrijeti prije njih.” Specijalizirao je kirurgiju, a godine koje je proveo u dalekim krajevima svijeta obdarile su ga velikim rasponom vještina, od kirurgije mozga do popravljanja džipa. Nije dopustio svojoj predanosti znanosti da utjeËe na njegovu ljubav prema kulturi. Bio je u odborima nekoliko - 22 -
muzeja i galerija diljem svijeta, i redovito je posjeÊivao otvorenja izložbi, sjajne sveËanosti i klasiËne koncerte. Prije mnogo godina upoznao je Marca Timoleona s operom i smatrao svojim najveÊim neuspjehom to što ga nije uspio zaraziti vlastitom strašÊu za njom. Najsretniji je bio kad bi hodao muzejom, prouËavao rukotvorine prošlih vremena, slušajuÊi zvuk svojih potpetica na ulaštenom podu i mrtve kako govore o zaboravljenoj slavi, o drugome svijetu koji je Ëekao pod pauËinom da mu se pridruži. Dvojica su se muškaraca upoznala prije pedeset godina u Klubu stranaca u Buenos Airesu, gdje je Marco Timoleon primljen u Ëlanstvo na temelju lažnoga dokaza. Samotna figura odjevena u vjeËno bež odijelo, lijeËnik bi bio vien u sobi za biljar ili u vrtu, kako sam tumara i izbjegava ostale Ëlanove, što mu je priskrbilo glas snoba. No istina je bila manje strašna: u to je vrijeme bio tuberkulozan i nije htio nekoga zaraziti. “Jesi li pogledao sobu?” Marco Timoleon pozva doktora da ga slijedi do gostinskoga krila u dnu hodnika. Kod jednih vrata izvadi kljuË iz džepa i otkljuËa ih, propusti doktora u sobu i ponovo ih zakljuËa. Sred sobe je bio operacijski stol sa stremenima, pokraj velikoga elektroniËkoga ureaja s monitorom i plastiËnim cijevima. Niz moÊnih svjetala visio je sa stropa. Bili su tu i osvijetljeni sterilizator, metalni stol na kotaËima, par stolaca i stakleni ormariÊ s lijekovima i kirurškim instrumentima. “Dakle?” Doktor Patrikios hodao je naokolo držeÊi ruke u džepovima. “Sve je tu”, reËe. Marco Timoleon zadovoljno kimne. “AnestetiËar i sestra?” upita doktor. “Dolaze danas. Tek jedan par pozvan na zabavu.” - 23 -
Izišli su iz gostinske sobe, zakljuËali vrata i vratili se u glavnu spavaonicu, gdje je doktor odbio ponueni viski sa sodom. Promatrao je svojega domaÊina kako sebi toËi piÊe i ulijeva u nj ono što mu je preostalo od prethodnoga. “Uvijek se imaš vremena predomisliti”, reËe. Marco Timoleon nije bio spreman predomisliti se. Prošle su se veËeri dvojica muškaraca sukobili zbog etike toga Ëina. Doktor Patrikios bio je nepokolebljivi branitelj moralne nužde pobaËaja, koji je vidio kao neugodno, ali važno iskazivanje slobodne volje, no dvojio je o tome hoÊe li se u ovom sluËaju poštovati slobodna volja. “Uvijek mogu pronaÊi nekoga drugoga”, reËe Marco Timoleon. Doktor se osjeti uvrijeenim. “Ne. Ja Êu to uËiniti. Ali samo zbog ljubavi prema Sofiji i zato što ne želim da se nae pod nožem kakva šarlatana.” Bio je jedan od rijetkih koji su bili svjesni praznovjerja Marca Timoleona, koje ga je Ëesto navodilo da potraži savjet vjeroiscjeliteljâ i Ëudotvoraca, a onda je on bio taj koji je morao upotrijebiti svu svoju vještinu da ispravi štetu koju su oni prouzrokovali njegovu pacijentu. Na Ëas ni jedan od njih dvojice nije govorio, samo su stajali gledajuÊi more kroz staklena vrata. “Oženio sam se Lucrezijom Borgiom”, reËe Marco Timoleon, pijuckajuÊi piÊe. Doktor Patrikios je znao da su Marco i Olivia Timoleon veÊ neko vrijeme živjeli razdvojeno. On se pak nikad nije ženio. “Nisu svi brakovi nužni.” “OdluËio sam ga privesti kraju”, reËe Marco Timoleon. “Želim da izie iz mojega života i iz moje sudbine.” Povjerio je doktoru da su njegovi odvjetnici veÊ pokrenuli proces razvoda. Sve je stavljeno na Ëekanje dok on - 24 -
ne dozna koliko Êe dugo sve potrajati, koliko Êe ga koštati i može li razvlastiti Oliviju prije nego što razvod bude okonËan. “Te Êe vijesti razveseliti tvoju kÊer”, reËe doktor Patrikios. Marco Timoleon kimne. Istina je da je Sofia oduvijek smatrala svoju pomajku lovcem na novac. Ispio je svoje piÊe i kuckao prstima po teškoj Ëaši. “Možda bih je mogao optužiti za preljub”, reËe. “To bi me spasilo plaÊanja alimentacije.” Vjerojatno se šalio, jer je cijeli cjelcati život bio poznat kao ženskar. UnatoË njegovim najboljim naporima, njegova je žena bila svjesna te Ëinjenice. Doktor Patrikios podigne lice prema nebu i brižno reËe: “Imamo sreÊu. »ini se da Êe veËeras vrijeme biti lijepo.”
- 25 -
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KraljeviÊ KarabaiÊ Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-135-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 264 -
- 263 -