Laurent Binet Sedma funkcija jezika
Sedma funkcija jezika -1-
Od istog autora u izdanju Frakture: HHhH
-2-
Laurent Binet
Sedma funkcija jezika prevela s francuskog Ivana Ĺ ojat
Fraktura -3-
Naslov izvornika La septième fonction du langage © Editions Grasset & Fasquelle, 2015. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Ivana Šojat i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-902-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 972357
-4-
“Tumači su posvuda. Svatko od njih govori vlastitim jezikom, te čak pomalo poznaje jezik drugoga. Lukavstva tumača mnogobrojna su, a on nikad ne zaboravlja vlastite interese.” Derrida
-5-
-6-
prv i dio
Pariz
-7-
-8-
1. Život nije roman. U to biste barem htjeli sami sebe uvjeriti. Roland Barthes korača Ulicom de Bièvre. Najveći književni kritičar dvadesetoga stoljeća s punim pravom može biti krajnje tjeskoban. Umrla mu je majka s kojom je održavao vrlo prustovske odnose. A niz njegovih predavanja na Collège de France pod naslovom “Priprema romana” okončao se neuspjehom koji je teško prikriti: tijekom cijele je godine svojim studentima govorio o japanskoj haiku-poeziji, o fotografiji, o označitelju i označenome, o Pascalovu poimanju razonode, konobarima, kućnim ogrtačima ili mjestima u amfiteatru – o svemu, samo ne o romanu. A to traje gotovo tri godine. Nužno je i sam svjestan činjenice kako su ta predavanja tek manevar za izbjegavanje trenutka kad će započeti s radom na onom što će doista biti književno djelo, odnosno djelo koje će odati počast hipersenzibilnu piscu koji u njemu drijema, a koji je po mišljenju svih u njemu počeo pupati u njegovim Fragmentima ljubavnog diskursa koji su već postali Biblija svima mlađima od dvadeset pet. Od Sainte-Beuvea do Prousta, vrijeme je da se preobrazi i zauzme mjesto koje mu pripada u panteonu pisaca. Mama je mrtva: još od Nultog stupnja pisma krug je zatvoren. Kucnuo je čas. Politika, da, dobro, to ćemo još vidjeti. Još od njegova putovanja u Kinu ne bi se moglo reći da je preveliki maoist. Istodobno, od njega se to i ne očekuje. -9-
Chateaubriand, La Rochefoucauld, Brecht, Racine, Robbe-Grillet, Michelet, Mama. Ljubav jednog dječaka. Pitam se je li već tad četvrt bila prepuna trgovina s planinarskom opremom Vieux Campeur. Za četvrt sata bit će mrtav. Siguran sam da je klopa bila dobra u Ulici des Blancs-Manteaux. Pretpostavljam da se ondje dobro jede. U Mitologijama Roland Barthes dekodira suvremene mitove što ih je buržoazija stvorila samoj sebi na slavu, a s tom je knjigom i postao doista slavan; općenito se, na određeni način, obogatio baš zahvaljujući buržoaziji. No riječ je o sitnoj buržoaziji. Veliki buržuj koji se stavi u službu naroda poseban je slučaj koji zavređuje analizu; trebalo bi o tome napisati članak. Večeras? Zašto ne odmah? Ali ne, prvo mora sortirati dijapozitive. Roland Barthes ubrzava korak ne zamjećujući ništa od svojega izvanjskog okruženja, on koji je rođeni promatrač, on koji je cijeli život proveo slijedeći znakove. Doista ne vidi ni stabla ni nogostupe ni izloge niti automobile na Bulevaru Saint-Germain što ga napamet poznaje. Nije više u Japanu. Ne osjeća hladnoću koja grize. Jedva čuje uličnu buku. Pomalo je to poput obrnute alegorije o špilji: svijet ideja u kojemu se zatvorio zamračuje percepciju osjetilnoga svijeta. Oko sebe vidi samo sjene. Razloge koje sam upravo spomenuo kako bih objasnio zabrinjavajuće ponašanje Rolanda Barthesa sve odreda potvrdila je Povijest, no osjećam potrebu iznijeti što se uistinu dogodilo. Ako su mu tog dana misli drugdje, to nije samo zato što mu je majka mrtva, kao ni zbog njegove nesposobnosti da napiše roman, pa čak ni zbog mrzovolje konobara za koju je uvjeren da je nepopravljiva. Ne kažem da o tome ne razmišlja, nemam nikakvih sumnji kada je riječ o prirodi njegovih opsesivnih neuroza. No danas je posrijedi nešto drugo. U odsutnome pogledu čovjeka uronjenog u vlastite misli pažljivi prolaznik mogao je prepoznati stanje za koje je Barthes bio - 10 -
uvjeren da ga više nikad neće iskusiti: uzbuđenje. Nije to stanje bilo povezano samo s njegovom majkom, momcima ili njegovim fantom skim romanom. Posrijedi je bila libido sciendi, žudnja za znanjem, a s njom i ponovno probuđena uznosita nada da će revolucionirati ljudsku spoznaju, a možda i promijeniti svijet. Osjeća li se Barthes kao Einstein dok prelazeći Ulicu des Écoles promišlja o svojoj teoriji? Izvjesno je da nije pažljiv. Od njegova ga kabineta dijeli još samo nekoliko desetaka metara u trenutku kad ga udara kamionet. Tijelo mu proizvodi tupi, tipični, zastrašujući zvuk koji se čuje kad udari u lim, te kao krpena lutka kotrljajući se pada na cestu. Prolaznici se trzaju. Tog poslijepodneva, 25. veljače 1980., ne mogu znati što im se upravo dogodilo pred očima, jer ni dan-danas svijet pojma nema što se zapravo dogodilo.
2. Semiologija je čudna stvar. Prvi je se intuitivno dosjetio utemeljitelj lingvistike Ferdinand de Saussure. U svojemu Tečaju opće lingvistike predlaže da se “osmisli znanost koja proučava život znakova unutar društvenoga života”. Ni više ni manje. Kao naputak svima koji će poželjeti posvetiti se toj zadaći, pridodaje: “Ona bi tvorila dio dru štvene psihologije, a samim tim i opće psihologije; nazvat ćemo je semiologija (prema grčkom sēmeîon, ‘znak’). Ona će nas poučiti od čega su sazdani znakovi, koji zakoni njima upravljaju. Budući da još ne postoji, ne možemo reći što će ona zapravo biti; no ima pravo na postojanje, njezino mjesto unaprijed je determinirano. Lingvistika je samo dio te opće znanosti, zakoni koje će semiologija otkriti bit će primjenjivi na lingvistiku, a ona će se tako povezati s točno definiranom domenom u cjelokupnosti ljudskih djelovanja.” Volio bih da nam Fabrice Luchini ponovno pročita taj odlomak naglašavajući riječi onako kako on to tako dobro zna, sve kako bi cijeli - 11 -
svijet ako već ne dokučio njihov smisao, a onda barem zamijetio njihovu ljepotu. Ta genijalna intuicija, gotovo posve nerazumljiva njegovim suvremenicima (predavanje se održalo 1906.), ni stoljeće poslije nije izgubila ništa od svoje moći, ali ni opskurnosti. Brojni su semiolozi otada pokušali ponuditi istodobno jasnije i detaljnije definicije, no jedni su drugima proturječili (a da ponekad toga ni sami nisu bili svjesni) te tako sve zapetljali i naposljetku uspjeli produžiti (i to teškom mukom) popis sustava znakova koji izmiču jeziku: prometni znakovi, međunarodno pomorsko znakovlje, bro jevi autobusa i brojevi hotelskih soba pridodali su se vojnim činovima, abecedi gluhonijemih... i to je više-manje sve. No to je pomalo oskudno s obzirom na početnu ambiciju. Gledamo li tako, semiologija ne samo da nije produžetak domene lingvistike nego se i svela na grube protojezike, daleko manje kompleksne, a samim tim i u većoj mjeri ograničene u odnosu na bilo koji jezik. No tomu zapravo nije tako. Nije slučajno da se Umberto Eco, mudrac iz Bologne, jedan od posljednjih još živućih semiologa, tako često referira na velike i odlučujuće izume ljudske povijesti: kotač, žlicu, knjigu... savršene alatke, po njegovu sudu, nenadmašne učinkovitosti. Sve nas doista navodi na pretpostavku kako je semiologija zapravo jedan od kapitalnih izuma povijesti čovječanstva i jedna od najmoćnijih alatki što ih je čovjek ikad iskovao, no i za nju vrijedi isto što i za vatru ili atom: isprva ne znamo uvijek čemu služe, ni kako se njima služiti.
3. Zapravo, nije on umro četvrt sata poslije. Roland Barthes leži u odvodnom kanalu, nepomičan, no tijelo mu ispušta promuklo pištanje, a dok mu duh tone u nesvjesticu, dok ga vjerojatno - 12 -
obuzimaju vrtloženja haikua, rasinovski aleksandrinci i paskalovski aforizmi, on čuje – to je možda i posljednje što je čuo, tako samome sebi kaže (kaže si, sigurno) – vrisak izbezumljena čovjeka: “Bacio mi se pod kotače! Bacio mi se pod kotače!” Otkuda taj naglasak? Oko njega su se, došavši k sebi od prvobitnog šoka, okupili pro laznici koji se saginju nad njegovim budućim lešom, razmatraju, analiziraju, procjenjuju: “Moramo pozvati hitnu pomoć!” “Nema svrhe, taj je gotov.” “Bacio mi se pod kotače, vi ste mi svjedoci!” “Gadno je ozlijeđen.” “Jadan čovjek...” “Moramo pronaći telefonsku govornicu. Tko ima kovanice?” “Nisam imao vrrremena ni zakočiti!” “Ne mičite ga, trebamo čekati hitnu.” “Razmaknite se! Ja sam liječnik.” “Ne okrećite ga!” “Ja sam liječnik. Još je živ.” “Moramo obavijestiti obitelj.” “Jadan čovjek...” “Poznajem ga!” “Je li riječ o samoubojstvu?” “Moramo doznati njegovu krvnu grupu.” “Redovan gost. Svakoga jutra dolazi k meni popiti čašu vina.” “Više neće dolaziti...” “Je li pijan?” “Zaudara na alkohol.” “Čašica bijelog vina za šankom, svakog jutra, već godinama.” “To nam ne govori ništa o njegovoj krvnoj grupi...” “Prrrelazio je, a da nije ni pogledao prrreko ceste!” “Vozač mora imati kontrolu nad svojim vozilom u svim okolnostima, takav je zakon, ovdje.” - 13 -
“Sve će biti u redu, stari moj, ako imate dobro osiguranje.” “Ali dobit će brdo negativnih bodova.” “Ne dirajte ga!” “Ja sam liječnik!” “I ja sam.” “Onda se pobrinite za njega. Ja idem po pomoć.” “Trrrebao sam isporrručiti rrrobu...” Većina svjetskih jezika koristi se prednjojezičnim alveolarom r koje se još naziva i kotrljajućim r, za razliku od francuskoga, koji je prije nekih tristo godina prigrlio stražnjonepčano velarno R. Ni njemački ni engleski ne kotrljaju r. Nije to ni talijanski, a ni španjolski. Možda portugalski? Zapravo je prilično guturalno, no muzikalnost rečenice tog čovjeka nije dovoljno nazalna ni pjevna, čak je prilično monokordna, u tolikoj mjeri da je prilično teško razabrati modulacije panike. Zvuči poput ruskog.
4. Kako je semiologija, rođena iz lingvistike, koja gotovo da je postala kržljavac namijenjen isključivo proučavanju najsiromašnijih i naj ograničenijih jezika, mogla in extremis postati neutronska bomba? Operacijom koja Barthesu nije bila strana. Isprva se semiologija trebala posvetiti proučavanju sustava nelingvističke komunikacije. Saussure osobno svojim učenicima izjavljuje: “Jezik je sustav znakova kojim se iskazuju ideje, pa je samim tim usporediv s pismom, abecedom gluhonijemih, simboličkim obredima, oblicima pristojnosti, vojnim oznakama i tako dalje. On je samo najvažniji od tih sustava.” To je točno i odmah se uočava,
- 14 -
no samo pod uvjetom da se definicija ograniči na sustave znakova čiji je poziv komunicirati eksplicitno i internacionalno. Buyssens semiologiju definira kao “proučavanje postupaka komunikacije, odnosno sredstava koja se upotrebljavaju kako bi se utjecalo na drugog, a koja kao takva priznaje i onaj na kojega je utjecaj izvršen.” Barthesova genijalnost počiva u činjenici da se nije zadovoljio sustavima komunikacije, nego je dijapazon svojih proučavanja pro širio na sustave značenja. Kad čovjek kuša jezik, prilično mu brzo dosade drugi oblici komunikacije: proučavati prometno znakovlje ili vojne kodekse podjednako je uzbudljivo kao i lingvistu igrati tarot ili remi, ili pokerašu igrati šah. Kako bi rekao Umberto Eco: za komunikaciju jezik je savršen, bolje ne može. Jezik međutim ne govori sve. Govori tijelo, predmeti govore, govori Povijest, govore pojedinačne i kolektivne sudbine, život i smrt neprestano nam govore na tisuće različitih načina. Čovjek je stroj za tumačenje, a ako ima iole mašte, onda posvuda vidi znakove: u boji kaputa svoje supruge, u ogrebotini na vratima svojega automobila, u prehrambenim navikama svojih susjeda s kata, u mjesečnim izvješćima o broju nezaposlenih u Francuskoj, u okusu mladog vina Beaujolais koji malo vuče na bananu (uvijek je to ili banana ili, nešto rjeđe, malina, zašto? Nitko ne zna, no objašnjenje mora postojati, a ono je nužno semiološko), u gipkim i ponosnim kretnjama crnkinje koja ispred njega korakom mjeri hodnike podzemne željeznice, u ponašanju svoga kolege iz kabineta koji nikad ne zakopčava prva dva gumba na košulji, u obredu kojim nogometaši proslavljaju zgoditak, u načinu na koji njegova partnerica vrišti kako bi mu dala do znanja da je doživjela orgazam, u dizajnu skandinavskog pokućstva, u logotipu generalnog sponzora onog teniskog turnira, u odjavnoj glazbi onog filma, u arhitekturi, u slikarstvu, u kuhinji, modi, pivni ci, u unutarnjem uređenju, u zapadnjačkome poimanju muškarca i žene, ljubavi i smrti, neba i zemlje i tako dalje. Znakovi s Barthesom
- 15 -
više ne moraju biti signali: postali su indicije. Odlučujuća mutacija. Posvuda su. Semiologija je sad spremna osvojiti cijeli veliki svijet.
5. Inspektor Bayard dolazi na odjel hitne medicine bolnice Pitié-Salpêtrière, gdje ga upućuju na broj sobe u kojoj leži Roland Barthes. Elementi kojima raspolaže u dosjeu sljedeći su: šezdesetčetve rogodišnjeg muškarca oborio je kamionet praonice rublja, u po nedjeljak poslijepodne, dok je u Ulici des Écoles prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza. Vozač kamioneta Yvan Delahov, po nacionalnosti Bugarin, bio je u blago alkoholiziranom stanju, ali ne i u prekršaju: 0,6 g, ispod dopuštenih 0,8 g. Priznao je da je kasnio s isporukom košulja. Istodobno je izjavio kako brzina kojom se kretao nije premašivala šezdeset kilometara na sat. Oboreni mu škarac bio je u nesvijesti i uza se nije imao nikakve dokumente u trenutku kad je na poprište nesreće došla služba hitne pomoći, no identificirao ga je kolega po imenu Michel Foucault, profesor na Collège de France i pisac. Ispostavilo se kako je riječ o Rolandu Barthesu, također profesoru na Collège de France i piscu. Sve do sada izneseno ne opravdava žurno slanje istražitelja, još manje inspektora Opće obavještajne službe. Nazočnost Jacquesa Bayarda zapravo opravdava tek jedan jedini detalj: netom prije ne goli će biti oboren, tog 25. veljače 1980., objedovao je s Françoisom Mitterrandom u Ulici des Blancs-Manteaux. A priori, nema nikakve veze između objeda i prometne nesreće, ni između socijalističkoga kandidata na predsjedničkim izborima predviđenima za sljedeću godinu i bugarskoga vozača zaposlenog u praonici rublja, no u samoj je prirodi Obavještajne službe raspitati se o svemu, a osobito o Françoisu Mitterrandu u trenutku kad kreće preliminarna faza predizborne kampanje. Premda je Michel Rocard - 16 -
u javnosti daleko popularniji (prema Sofresovim anketama iz siječnja 1980.: “Tko je najbolji kandidat socijalista?” – Mitterrand 20%, Rocard 55%), oni na najvišim instancama nesumnjivo su procijenili kako se neće usuditi prijeći Rubikon: socijalisti su legitimisti, a Mitterrand je ponovno izabran da bude na čelu Partije. Još je prije šest godina dosegnuo 49,19% glasova, dok je protukandidat Giscard osvojio 50,81%, što je najmanja ikad zabilježena razlika od uspostave općeg izravnog prava glasa na parlamentarnim izborima. Ne može se isključiti rizik da prvi put u povijesti Pete Republike bude izabran predsjednik iz redova ljevice, zbog čega je Obavještajna služba brže-bolje poslala istražitelja. A priori, misija Jacquesa Ba yarda sastoji se od toga da provjeri je li Barthes previše popio u Mitterrandovu društvu te je li, nekim slučajem, sudjelovao u sado-mazo orgijama sa psima. Posljednjih godina malo je skandala povezanih s vođom ljevičara, reklo bi se da budno pazi na svaku svoju kretnju. Već zaboravljeni skandal lažne otmice u parku kod Opservatorija. Tabui, njegova franačka sjekira i kratki boravak u Vichyju. Potrebno je nešto svježe. Jacques Bayard službeno je zadužen provjeriti okolnosti nesreće, no nema potrebe objašnjavati mu što se od njega očekuje: razmotriti postoji li način da se pomnom istragom našteti kredibilitetu ili da ga se, ako mu već to ne pođe za rukom, oblati. U trenutku kad Jacques Bayard dolazi pred sobu, u hodniku zatječe red dug nekoliko metara. Svi čekaju kako bi posjetili unesre ćenoga. Ima ondje dobro odjevenih staraca, loše odjevene mladeži, loše odjevenih staraca, dobro odjevene mladeži, ljudi najrazličitijih odjevnih stilova, ljudi duge i ljudi kratke kose, pojedinaca koji djeluju magrepski, više muškaraca nego žena. Dok tako čekaju, razgo varaju, svađaju se ili čitaju knjigu, puše. Bayard, koji još nije sasvim svjestan koliko je Barthes slavan, sigurno se pita kakav je to cirkus. Posegnuvši za svojim povlasticama, prolazi pokraj svih koji čekaju u redu, kaže “Policija” i ulazi u sobu. - 17 -
Jacques Bayard istog trena uočava: začuđujuće visok krevet, cijev u grlu, modrice po licu, žalostan pogled. U prostoriji su još četiri osobe: mlađi brat, nakladnik, učenik i čovjek koji izgleda kao mlađahni arapski kraljević, veoma otmjen. Arapski kraljević je Youssef, zajednički prijatelj profesora i učenika Jean-Louisa, kojeg profesor smatra najdarovitijim i prema kojemu osjeća najveću naklonost. Jean-Louis i Youssef žive u istome stanu u 13. arondismanu, gdje organiziraju večeri koje unose vedrinu u Barthesov život. Ondje susreće gomilu ljudi, studente, glumice, najrazličitije istaknute ličnosti, često Andréa Téchinéa, ponekad Isabelle Adjani, a uvijek gomilu mladih intelektualaca. Ti detalji trenutačno ne zanimaju inspektora Bayarda, koji je ovdje kako bi rekonstruirao okolnosti nesreće. Po dolasku u bolnicu Barthes se osvijestio. Bližnjima, koji su odmah pohitali k njemu, ponavljao je: “Koje li gluposti! Koje li gluposti!” Usprkos brojnim kontuzijama i nekoliko slomljenih re bara stanje mu nije bilo odveć zabrinjavajuće. No, kako je rekao njegov mlađi brat, Barthes ima svoju “Ahilovu petu: pluća”. U mla dosti je bio obolio od tuberkuloze, a i strastven je pušač cigara. Posljedica su toga kronične dišne tegobe koje ga sustižu te noći: guši se, moraju ga intubirati. Kad Bayard dođe, Barthes je budan, no ne može govoriti. Bayard se Barthesu obraća blagim glasom. Postavit će mu nekoliko pitanja, bit će dovoljno da mu kretnjom glavom odgovori da ili ne. Barthes inspektora gleda očima tužnoga kokera. Slabašno kima. “Zaputili ste se na svoje radno mjesto u trenutku kad vas je oborilo vozilo, je li tomu tako?” Barthes potvrdno kima. “Je li se vozilo kretalo velikom brzinom?” Barthes polako glavu naginje na jednu pa na drugu stranu, a Bayard to tumači kao da nema pojma. “Bili ste rastreseni?” Da. “Je li vaša nepažnja bila povezana s objedom na kojemu ste bili?” Ne. “Zbog predavanja koje ste pripremali?” Stanka. Da. “Na tom ste objedu bili s Françoisom Mitterrandom?” - 18 -
Da. “Je li se tijekom tog objeda dogodilo nešto posebno ili ne obično?” Stanka. Ne. “Jeste li konzumirali alkohol?” Da. “Mnogo?” Ne. “Čašu?” Da. “Dvije čaše?” Da. “Tri čaše?” Stanka. Da. “Četiri čaše?” Ne. “U trenutku nesreće, jeste li uza se imali osobne dokumente?” Da. Stanka. “Jeste li sigurni?” Da. “Kad su vas pronašli, uza se niste imali osobne dokumente. Je li moguće da ste ih bili zaboravili kod kuće ili drugdje?” Duža stanka. Barthesov pogled kao da iznenada postaje intenzivniji. Niječno trese glavom. “Sjećate li se je li vas itko dirao dok ste ležali na tlu, prije dolaska vozila hitne pomoći?” Čini se kako Barthes ne razumije ili ne sluša pitanje. Niječno odmahuje glavom. “Ne, ne sjećate se?” Ponovno stanka, no ovoga puta Bayard je uvjeren kako mu je jasno što govori izraz njegova lica: to je nevjerica. Barthes niječno odmahuje glavom. “Jeste li imali novca u lisnici?” Barthesove oči netremice zure u sugovornika. “Gospodine Barthes, čujete li me? Jeste li uza se imali novca?” Ne. “Jeste li uza se imali nešto vrijedno?” Bez odgovora. Pogled je tako prodoran da bi čovjek, da nije čudnovata plama u njegovim očima, pomislio da je Barthes mrtav. “Gospodine Barthes? Jeste li uza se imali nešto vrijedno? Mislite li da vam je netko mogao nešto ukrasti?” Tišinu koja u prostoriji vlada narušava samo promuklo Barthesovo disanje koje prolazi kroz cijev respiratora. Prolaze duge sekunde. Polako, Barthes niječno trese glavom, zatim okreće glavu ustranu.
6. Izlazeći iz bolnice, inspektor Bayard samome sebi kaže kako postoji problem; ono što je trebalo biti samo rutinska istraga možda naposljetku ipak neće biti sasvim izlišno; kako nestanak osobnih dokumenata baca čudnu sjenu na ono što se isprva doimalo poput banalne prometne nesreće; kako će to morati rasvijetliti ispitujući - 19 -
više ljudi no što je mislio da će biti potrebno; kako njegova istraga mora početi u Ulici des Écoles, ispred Collège de France (institucije za koju do danas nije ni znao da postoji, a čiju prirodu nije baš dobro shvatio); kako će započeti sa susretom s tim gospodinom Foucaultom, “profesorom povijesti sustava misli” (sic); kako će zatim morati ispitati gomilu dugokosih studenata, pa svjedoke nesreće, a zatim i žrtvine prijatelje. To ga povećanje obujma posla istodobno zbunjuje i živcira. Zna međutim što je vidio u bolničkoj sobi. U Barthesovim je očima vidio strah. Zaokupljen mislima, inspektor Bayard ne primjećuje crni DS koji je parkiran s druge strane bulevara. Sjeda u svoj službeni 504 i kreće prema Collège de France.
7. U ulaznome holu uočava popis studijskih predmeta: “Nuklearni magnetizam”, “Neuropsihologija razvoja”, “Sociografija jugoistoč ne Azije”, “Kršćanstvo i gnoza na predislamskome Orijentu”... Zbunjen, odlazi do zbornice i traži profesora Michela Foucaulta. Kažu mu kako je upravo na predavanju. Amfiteatar je krcat. Bayard čak ne može ući u dvoranu. Ispred njega je neprobojni zid slušatelja koji su zgroženi njegovim pokušajem da se probije naprijed. Jedan blagonakloni student šapućući mu objašnjava kako stvari stoje: onaj tko tijekom predavanja želi sjediti mora doći barem dva sata ranije. Kad je amfiteatar dupkom pun, onda se može otići u amfiteatar preko puta, jer se predavanje prenosi preko zvučnika. Foucaulta se ondje ne vidi, no barem ga se može čuti. Bayard dakle odlazi u amfiteatar B, koji je također prilično pun, no još se može pronaći mjesta. Društvo je ovdje krajnje miješano, ima mladih, starih, hipija, yuppieja, pankera, darkera, Engleza u prslucima od tvida, Talijanki s velikim dekolteima, Iranki - 20 -
Laurent Binet rodio se 1972. u Parizu. Diplomirao je književnost na Sveučilištu u Parizu i radi kao predavač francuskoga jezika. Za svoj prvi roman HHhH, objavljen 2010., dobio je nagradu Goncourt u kategoriji debitanata. Njegov drugi roman Sedma funkcija jezika (La septième fonction du langage) izašao je 2015. i dobitnik je nagrade Fnac. Svoja iskustva iz kampanje Françoisa Hollandea zabilježio je u knjizi Rien ne se passe comme prévu, objavljenoj 2012.
- 379 -
- 380 -
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., Ničiji sinovi, 2012., i Jom Kipur, 2014., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., i Emet i druge priče (2016.), eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac. Autorica je dvaju dramskih tekstova: Lipa si, Teno! (HNK u Osijeku, prema motivima Kozarčeve pripovijetke “Tena”) i Elza hoda kroz zidove (ZKM). Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih preve la je knjige Mathiasa Énarda, Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Baker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.
- 381 -
- 382 -
Sadržaj
prv i dio Pariz
7
drugi dio Bologna 159 t r e c´i d i o Ithaca 205 čet vrti dio Venecija 289 peti dio Pariz 339 epilog Napulj 365 O autoru O prevoditeljici
379 381
- 383 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français. Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., listopad Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-902-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 384 -
- 385 -
Kad slavni književni kritičar Roland Barthes strada u naletu kamioneta praonice rublja kojim upravlja pripiti Bugarin, isprva sve djeluje kao obična nesreća. No Barthes je kod sebe imao vrlo važan dokument, a prije nesreće bio je na ručku s budućim francuskim predsjednikom Françoisom Mitterran dom, stoga njegov udes izaziva veliku pozornost struktura aktualne francuske vlasti i raznih tajnih službi. Policijsku istragu vodi prekaljeni borac iz Alžira, desno orijentirani inspektor Bayard, koji se ne snalazi u intelektualnome mi ljeu, pa za asistenta rekvirira mladog semiologa, ljevičara Simona Herzoga. Ovaj čudni detektivski par kreće u avanturu koja će ih odvesti u gej kupalište i predsjedničku palaču, ali i u tajni klub gdje se vodeći intelektualci nadmeću u moder noj inačici gladijatorskih borbi. Sedma funkcija jezika iznimno je duhovit, izazovan i pametan roman u kojem Laurent Binet ponovno spaja stvarne povije sne događaje i fikciju. Prava književna poslastica čita se i kao triler i kao parodija detektivskog romana, a u njemu se u kameoulozi pojavljuje ni više ni manje nego Umberto Eco.
149,00 kn
www.fraktura.hr
- 386 -