Goce Smilevski
SESTRA SIGMUNDA FREUDA roman
Sestra Sigmunda Freuda
-1-
-2-
Goce Smilevski
Sestra Sigmunda Freuda preveo s makedonskog Borislav Pavlovski
Fraktura -3-
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika © Goce Smilevski 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Borislav Pavlovski i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-510-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852220
-4-
starica je ležala u mraku sobe i sklopljenih očiju prebirala po svojim najranijim sjećanjima. U njima je pronašla tri uspomene: u vrijeme kada za nju mnoge stvari na svijetu još nisu imale ime, jedan mladić pružio joj je oštar predmet i rekao: “Nož”, u vrijeme kad je još vjerovala u bajke, jedan joj je glas šaputao o ptici koja kljunom raskida grudi i iz njih čupa svoje srce; u vrijeme kad su joj dodiri govorili više od riječi, jedna se ruka primaknula njezinu licu i jabukom pomilovala njezin obraz. Taj mladić iz njezinih uspomena koji je miluje jabukom, koji joj šapuće bajku, koji joj pruža nož njezin je brat Sigmund. Starica koja se prisjeća sam ja, Adolfina Freud. “Adolfina”, začulo se u mraku sobe. “Spavaš?” “Budna sam”, rekoh. Pokraj mene na krevetu ležala je moja sestra Paulina. “Koliko je sati?” “Vjerojatno je oko ponoći.” Moja sestra budila se svake noći i uvijek je istim riječima počinjala istu priču: “Ovo je kraj Europe.” “Europi je mnogo puta dolazio kraj.” -5-
“Pobit će nas kao pse.” “Znam”, rekoh. “I nije te strah?” Šutjela sam. “Ovako je bilo i u Berlinu 1933.”, nastavila je Paulina. Nisam je više pokušavala prekinuti u onome što mi je ispripovijedala mnogo puta prije toga: “Čim su Nacionalsocijalistička partija i Adolf Hitler došli na vlast, mladež je počela marširati ulicama u taktu vojne glazbe. Kao što sada maršira ovdje. Na zgradama su razvijene zastave s kukastim križem. Kao što se sad ovdje viju. Iz radioaparata i iz razglasa, postavljenih na trgovima i u parkovima, čuo se Führerov glas. Kao što se sada ovdje čuje. Obećavao je novu Njemačku, bolju Njemačku, čistu Njemačku.” Bijaše 1938. godina, a tri godine prije toga moje sestre Paulina i Marie napustile su Berlin i došle živjeti u dom iz kojega su otišle kad su se udale. Paulina je bila gotovo slijepa, i netko je stalno morao biti po kraj nje, zbog čega je spavala na krevetu u kojemu su nekad spavali naši roditelji, a na mjestu do nje smjenjivale smo se Marie i ja. Smjenjivale smo se jer se Paulina svake noći budila, pa smo Marie ili ja, već zavisno o tome koja je od nas bila s njom u sobi, ostajale neispavane. “Isto će biti i ovdje”, nastavljala je moja sestra. “A znaš li kako je bilo tamo?” “Znam”, rekoh pospano. “Ispričala si mi.” “Ispričala sam ti. Uniformirana lica upadala su -6-
navečer u židovske domove, razbijala sve oko sebe i mlatila po nama, govoreći nam da se gubimo odande. Svi koji nisu razmišljali kao Führer, a javno su se osmjelili izreći svoje mišljenje, nestajali su bez traga. Govorilo se da protivnike ideala na kojima je morala biti izgrađena nova Njemačka odvode u logore i prisiljavaju na težak fizički rad. Tamo su ih mučili i ubijali. Tako će biti i ovdje, vjeruj mi.” Iako sam joj vjerovala, šutjela sam jer ju je svaka moja riječ poticala pripovijedati još više. Nekoliko tjedana prije toga njemačke vojne trupe umarširale su u Austriju i uspostavile novu vlast. Predosjetivši opasnost, naš brat Alexander pobjegao je sa svojom obitelji u Švicarsku. Dan kasnije bile su zatvorene granice, a svatko tko je htio napustiti Austriju morao se obratiti ovdašnjemu, tek otvorenom, Centru za izdavanje izlaznih viza. Tisuće su podnosile zahtjeve, a samo rijetki dobivali dozvolu za napuštanje zemlje. “Čim nas ne puštaju da slobodno napustimo zemlju, znači da imaju plan za nas”, rekla je Paulina. Ja sam šutjela. “Prvo će nam sve oduzeti, a zatim će nama napuniti jame.” Nekoliko dana prije toga ušla su u stan naše sestre Rose uniformirana lica i pokazala dokument u kojem je pisalo da joj se stan i svi predmeti u njemu oduzimaju. “Sada u krevetima na kojima su spavala moja djeca spavaju neki oficiri”, rekla je Rosa onoga popodneva kad se doselila u dom u kojemu smo živjele Paulina, Marie i ja. Došla je s nekoliko fotografija i -7-
malo odjeće. I tako smo sada nas četiri sestre živjele zajedno, kao nekada, u istom domu. “Čuješ li me? Nama će napuniti jame”, rekla je Paulina glasnije. “Svake noći mi pričaš jedno te isto”, rekoh joj. “A ti unatoč tomu ne poduzimaš ništa.” “A što bih mogla poduzeti?” “Možeš otići Sigmundu i uvjeriti ga da zatraži izlazne vize za nas četiri.” “I kamo ćemo otići potom?” “U New York”, rekla je Paulina. U New Yorku je živjela njezina kći. “Znaš da će se Beatrice skrbiti za nas.” Nakon što smo se probudile sljedeći dan već je bilo podne; uzela sam Paulinu pod ruku pa smo izišle iz kuće u šetnju. Dok smo koračale pločnikom, vidjela sam kako ulicom prolazi nekoliko kamiona. Stadoše, iz njih iskočiše vojnici, i uguraše nas u jedno od vozila. Kamion je bio prepun preplašenih ljudi. “Vode nas u smrt”, rekla je moja sestra. “Ne, vodimo vas u park, da se poigramo s vama”, smijao se jedan od vojnika koji nas je čuvao u kamionu. Vozila su kružila po židovskoj četvrti u kojoj smo živjele i samo su s vremena na vrijeme zastajala da bi u njih utovarili još ljudi. Potom su nas doista odvezli u park, u Prater. Izgurali su nas iz kamiona i natjerali da trčimo, kleknemo i ustanemo, skačemo, a gotovo smo svi bili stari i nemoćni. Kad bismo padali od iznemoglosti, vojnici su nas udarali pali-8-
cama po slabinama. Sve vrijeme držala sam Paulinu za ruku. “Poštedite mi bar sestru. Slijepa je”, rekla sam vojnicima. “Slijepa?!” nasmijali su se. “Pa to je dobra prilika za još bolju zabavu.” Natjerali su je koračati samu, s rukama vezanim odozada, da ne bi mogla pipati ispred sebe, i Paulina je hodala sve dok nije udarila u stablo te pala na zemlju. Prišla sam joj te klečeći čistila njezino lice od zemlje i krvi što joj je tekla s čela. Vojnici su se smijali slatkim zvukom bezbrižnosti, kiselim zvukom poniženja tuđe boli. Zatim su nas odveli na kraj parka, postrojili i uperili puške u nas. “Okrenite se!” rekoše nam. Okrenuli smo se leđima prema puškama. “A sad – trčite doma ako vam je život mio!” uzviknuo je netko od vojnika, pa su stotine staračkih nogu potrčale, dok smo iza sebe čuli vojnički smijeh, ispunjen slatkim zvukom bezbrižnosti, kiselim zvukom poniženja tuđe boli. Tu večer Rosa, Paulina, Marie i ja provele smo u šutnji. Paulina je drhtala – možda ne toliko od straha za vlastiti život koliko od pomisli da više nikada neće vidjeti ono najbliskije biće, ono koje je izišlo iz njezine utrobe. Rosina i Marieina djeca bila su pokojna, a jedini ostatak obitelji koju nisam stvorila bijaše izblijedjeli krvavi trag na zidu ponad moga kreveta. Kažu da sa svijeta teže odlaze oni koji na njemu ostavljaju -9-
potomke – smrt ih razdvaja od života koji su dobili i života koji su dali. Paulina je sjedila u kutu sobe i drhtala, predosjećajući to razdvajanje. Sljedećeg dana otišla sam Sigmundu. Bio je petak popodne, vrijeme koje je provodio u ritualnom čiš ćenju antikviteta u svom kabinetu. Željela sam mu ispričati što smo Paulina i ja proživjele prethodnoga popodneva, a on mi je pokazao novinski izrezak. “Pogledaj kakav tekst je napisao Thomas Mann”, rekao je. “Marie i Paulina još se više boje”, rekoh. “Boje se... Čega?” upitao je odlažući novinski izre zak na stol. “Kažu da će se i ovdje dogoditi ono što su vidjele u Berlinu.” “Ono što su vidjele u Berlinu...” Potom je uzeo sa stola jedan od antikvitetnih predmeta, kamenog majmuna, i figuricu počeo čistiti četkicom. “Ništa od toga neće se dogoditi ovdje.” “Već se događa. Krvnici ulaze u stanove iz naše četvrti, mlate koga stignu. Stotine su počinile samoubojstvo prošloga tjedna, ne mogavši izdržati pri tisak. Razularena rulja ušla je u dom za židovsku siročad, porazbijala prozore i natjerala djecu da trče po razbijenom staklu.” “Natjerali su djecu da trče po razbijenom staklu...” Sigmund je prelazio četkicom po kamenome tijelu majmuna. “Sve to ovdje neće trajati dugo.” “Ako neće trajati dugo, zašto onda svatko tko - 10 -
može dobiti izlaznu vizu bježi iz zemlje? Jesi li susreo na ulici one koji bježe? Odlaze iz svojih domova, odlaze zauvijek – pokupili su najnužnije stvari u torbu ili dvije i spašavaju goli život. Govori se da će i ovdje biti otvoreni logori smrti. Imaš utjecajne prijatelje i ovdje i u svijetu, mogu ti pomoći da dobiješ izlazne vize za onoliko osoba za koliko zatražiš. Zatraži za cijelu obitelj. Polovica Beča traži takve vize, ali ih ne mogu dobiti. Iskoristi svoja poznanstva da odemo odavde.” Sigmund je stavio majmunčića na stol, a otamo uzeo figuru Božice Majke i počeo joj brisati golo tijelo. “Slušaš li me?” upitala sam ga suhim i umornim glasom. Moj me brat pogledao i upitao: “I, kamo bi otišle potom?” “Paulininoj kćeri.” “Što će Paulinina kći s vama četirima staricama u New Yorku?” “Onda pokušaj izmoliti izlaznu vizu samo za Paulinu.” Promatrao je golu Božicu Majku, nisam bila sigurna da je čuo moje riječi. “Slušaš li me? Rosu, Marie i mene neće nitko imati potrebu vidjeti. Ali Paulina ima potrebu biti s kćeri. I njezina kći ima potrebu biti sa svojom majkom. Želi da joj majka bude na sigurnome. Javlja se svaki dan, moli nas da molimo tebe da zatražiš izlaznu vizu za njezinu majku. Slušaš li me, Sigmunde?” “Želiš li da ti pročitam samo nekoliko riječi iz Mannova teksta? Naslov je ‘Brat Hitler’.” Uzeo je - 11 -
tekst sa stola i počeo čitati: “‘Koliko Hitler mora mrziti psihoanalizu! Potajice predosjećam da je bijes s kojim je krenuo prema Beču, zapravo usmjeren prema tamošnjemu starom psihoanalitičaru jer on je njegov pravi i glavni neprijatelj, filozof koji raskrinkava neurozu, veliki razbijač zabluda, netko tko zna što je što i dobro poznaje izvornu genijalnost.’” Potom je spustio članak na stol i rekao: “S kakvom je suptilnom ironijom Mann ovo napisao!” “Iz toga što si mi pročitao točno je samo ono ‘stari psihoanalitičar’. Govorim ti ovo bez suptilne ironije. A tvrdnja da si ti glavni neprijatelj Adolfa Hitlera, izrečena s ironijom ili ne, zvuči kao obična glupost. Ti znaš da je razlog okupacije Austrije početak velikog pohoda koji je Hitler zamislio i kojime želi osvojiti svijet. Da bi zatim mogao u tom svijetu istrijebiti svakoga tko nije arijevske rase. To zna svatko: i ti, i Mann, znam to čak i ja, bijedna starica!” “Ne moraš se uznemiravati. Hitlerove ambicije ne mogu se ostvariti. Za samo nekoliko dana Francuska i Britanija prisilit će ga na povlačenje iz Austrije, a zatim će doživjeti poraz i u Njemačkoj. Tamo će ga poraziti sami Nijemci; potpora koju sada pružaju Hi tleru samo je privremeno pomračenje njihova uma.” “To pomračenje traje godinama.” “Točno – traje godinama. Ali će završiti. Nijemce sada vode mračne sile, ali negdje u njima tinja onaj duh na čijim sam temeljima odrastao i ja. Ludilo toga naroda ne može trajati vječno.” - 12 -
“Trajat će dovoljno dugo”, rekoh. Moj brat još se u djetinjstvu oduševljavao njemačkim duhom, još nas je tada, svoje sestre, posvetio u tu ljubav. Uvjeravao nas je da je njemački jezik jedini koji u cijelosti može izraziti najviše uzlete ljudske misli, prenio nam je svoju ljubav prema njemačkoj umjetnosti, učio nas biti ponosnima što ipak, iako po krvi Židovi koji žive na austrijskom tlu, pripadamo njemačkoj kulturi. A sada, kad je godinama gledao kako se njemački duh raspada i kako po najvažnijim plodovima toga duha gaze sami Nijemci, stalno je ponavljao, kao da pokušava uvjeriti samoga sebe, da će to ludilo trajati kratko, i da će njemački duh ponovno zasjati. Od toga dana pa nadalje, uvijek kad bismo se javile Sigmundu, odgovarali su nam da nije kod kuće ili da je zauzet pacijentima ili da mu nije dobro, pa se ne može javiti. Raspitivale smo se hoće li podnijeti molbu za izlaznu vizu iz Austrije, a njegova kći Anna, žena Martha i njezina sestra Minna rekle bi da ne znaju ništa o tome. Prošao je cijeli mjesec otkako nismo bile vidjele brata. Šestoga svibnja, na njegov osamdeset i drugi rođendan, bila sam nakanila poći k njemu s Paulinom. Ponijele smo maleni dar, knjigu za koju smo mislile da će mu se svidjeti, i krenula prema Berggasseu 19. U bratovu domu vrata nam je otvorila Anna. “Zatekle ste me u poslu...” rekla je napravivši između sebe i vrata prostor za ulazak. - 13 -
“Poslu?” “Pakiramo se. Poslali smo desetke velikih paketa jučer i prekjučer. Preostalo nam je još odabrati koji ćemo od darova, što ih je dobio tata ponijeti.” “Odlazite?” upitah. “Ne odmah, ali želimo se što prije spakirati.” U kabinetu moga brata posvuda su bili razbacani suveniri, knjige, male i velike kutije, antikviteti – sve ono što mu je netko nekad darovao, a on sačuvao. Sigmund je sjedio na velikoj crvenoj fotelji u sredini prostorije i gledao u predmete razbacane po podu. Okrenuo se prema nama, samo kimnuvši glavom, i ponovno se zagledao u nered. Rekoh mu da smo mu došle poželjeti sretan rođendan. Zahvalio je i ostavio naš dar na stolu pokraj sebe. “Kao što vidiš, odlazimo. Za London”, rekao je. “Mogla bih vam pomoći”, rekoh. “U pakiranju.” Anna reče da će mi dodavati predmete koji se moraju baciti, da ih stavljam u kutiju sa stvarima koje nisu potrebne, a ona će slagati izabrane predmete u kutije koje će zatim poslati poštom u London. Paulina je ostala stajati pokraj zida. “Ova tabakera?” upitala je Anna okrećući se prema ocu i pokazujući mu srebrnu kutijicu u koju je bilo ugrađeno nekoliko zelenkastih kamičaka. “To je dar od tvoje majke. Uzet ćemo je.” Anna je stavila tabakeru u kartonsku kutiju pokraj sebe. “Ovaj domino od slonovače?” pitala je. - 14 -
Sigmund je razmišljao trenutak-dva pa je rekao: “Ne sjećam se od koga je. Baci ga.” Anna mi je pružila domino i ja sam ga spustila u kutiju pokraj sebe, u kojoj su na velikoj gomili bile odložene knjige, suveniri, sitnice koje su se morale baciti. “Ovo?” upitala je Anna i podignula knjigu približavajući je Sigmundovim očima. “Ovu Bibliju darovao mi je tvoj djed Jakob za moj trideset i peti rođendan. Uzet ćemo je.” Anna je izjavila da se umorila radeći još od jutra te da želi malo predahnuti. Otišla je do blagovaonice protegnuti noge i napiti se vode. “Znači, ipak si zatražio vize za izlazak iz Austrije”, rekla sam svom bratu. “Zatražio sam”, rekao je on. “Uvjeravao si me da nema potrebe bježati.” “Ovo nije bježanje, nego privremeni odlazak.” “Kad odlazite?” “Martha, Anna i ja početkom lipnja.” “A ostali?” upitah. Moj brat je šutio. “Kad odlazimo Paulina, Marie, Rosa i ja?” “Vi nećete ići.” “Nećemo?” “Nema potrebe”, rekao je. “Ja ne idem zato što sam to sâm zatražio, nego zato što su neki moji prijatelji – diplomati iz Britanije i Francuske – inzistirali kod ovdašnjih službi da mi izdaju izlazne vize.” “I?” - 15 -
Mogao je glumiti farsu – reći nam da je neki strani diplomat ishodio da puste njegovu djecu, njega i njegovu ženu, a on sam nemoćan je učiniti bilo što za spas drugih ljudi; mogao je glumiti farsu, ali to nije bio njegov žanr. “Dopustili su mi da napravim popis ljudi koji su mi bliski, koji bi otišli sa mnom iz Austrije”, reče. “I ni u jednom trenutku nisi pomislio da bi mogao uvrstiti naša imena?” “Ni u jednom trenutku. Ovo je samo privremeno. Mi ćemo se vratiti.” “Ako se i vratite, nas više neće biti.” Šutio je. Zatim sam rekla: “Ja nemam pravo to tražiti, ali ipak – tko je sve na popisu tvojih bliskih ljudi koje moraš spasiti?” “Doista, tko je sve na tom popisu?” upitala je Paulina. Moj brat mogao je zaigrati farsu – reći da je uvrstio samo imena svoje djece, svoje ime i ime svoje supruge – znači onih na koje su ga uputili iz službi kao na osobe koje može staviti na popis bliskih ljudi koje bi spasio, pa je naveo samo ta imena, samo najbliskije; mogao je odglumiti farsu – ali ona nije bila njegov žanr. Odnekud je izvadio list papira i rekao: “Evo popisa.” Gledala sam u imena napisana na papiru. “Pročitaj i meni”, rekla je Paulina. Čitala sam naglas. Na popisu su bili moj brat, nje-
- 16 -
gova žena, njihova djeca s obiteljima, sestra Sigmundove žene, dvije kućne pomoćnice, osobni liječnik moga brata i njegova obitelj. I sasvim na kraju popisa – Jofi. “Jofi”, nasmijala se Paulina i okrenula onamo odakle je čula Sigmundov glas. “Pa da, ti se nikada ne odvajaš od svoga psića.” Anna se vratila u sobu i rekla: “Nisam vas pitala želite li što popiti, ili ste možda gladni?” “Ni gladni ni žedni”, rekoh. Paulina kao da nije čula Annine i moje riječi, pa je nastavila: “Doista je lijepo od tebe što si mislio na sve te ljude. Mislio si i na svoga psića, i na svoje kućne pomoćnice, i na svoga doktora i njegovu obitelj, i na ženinu sestru. No mogao si se sjetiti svojih sestara, Sigmunde.” “Da je bilo potrebno da idete, sjetio bih se. No ovo je samo privremeno, jer su moji prijatelji inzistirali da odem.” “A zašto su tvoji prijatelji inzistirali da odeš ako nije doista opasno ostati?” upitah. “Jer ni oni, kao ni vi, ne shvaćate da ova situacija neće trajati dugo”, rekao je Sigmund. “Ali, ako ovaj užas neće trajati dugo, zašto u tom slučaju ne odeš samo ti, onako na kratko, tek toliko da smiriš svoje prijatelje? Zašto ne odeš samo ti, nego
- 17 -
sa sobom vodiš ne samo obitelj nego i svoga liječnika i njegovu obitelj, dvije kućne pomoćnice, pa čak i psića te sestru svoje supruge?” pitala sam ja. Sigmund je šutio. “A ja, Sigmunde”, rekla je Paulina, “ja ti, za razliku od Pauline, vjerujem. Vjerujem ti da sav ovaj užas neće trajati dugo. Ali moj život trajat će kraće od toga užasa. A ja imam kćer. Ti si se mogao, Sigmunde, sjetiti svoje sestre. Trebao si se sjetiti mene i toga da imam kćer. Svakako si se mogao sjetiti jer otkako sam došla iz Berlina, a moja Beatrice otišla u New York, stalno je spominjem. Nisam je vidjela tri godine. A ti si mi mogao, samo ispisivanjem moga imena, pomoći da vidim svoju kćer još jedanput” rekla je, a na riječ “vidim” prevrnula je očima kojima je mogla vidjeti samo obrise. “Mogao si staviti moje ime tamo, između imena ženine sestre i imena psića. Mogao si ga napisati i ispod psića, i to bi bilo dovoljno da uspijem otići iz Beča i sretnem se s Beatrice. A ovako, ja znam, ona me više neće vidjeti.” Anna nas je pokušala ponovno zaokupiti razvrstavanjem predmeta koji su morali biti spakirani i onih koji su morali biti bačeni. “A ovo?” upitala je. Na dlanu je držala drveni suvenir – gondolu, malenu poput palca. “Ne znam od koga je”, rekao je Sigmund. “Baci je.” Anna mi je pružila gondolu, dar koji sam poklonila svome bratu za dvadeset i šesti rođendan. Nisam je - 18 -
vidjela otada, a sad je bila ovdje, kao da je preplovila vrijeme. Polako sam je spustila u kutiju s predmetima koji su se morali baciti. Moj brat je ustao, uspravio se, približio suprotnom zidu do platna na kojemu smo sedam desetljeća prije toga bili naslikani mi – sestre i braća Freud. Alexander, koji je u vrijeme slikanja imao godinu i pol, kad je malo porastao, prisjećao se da mu je Sigmund rekao pokazujući na platno: “Mi i naše sestre smo kao knjiga. Ti si najmanja, a ja najstariji, a moramo biti kao čvrste korice što će podupirati i štititi naše sestre rođene poslije mene i prije tebe.” I sada, mnogo godina poslije, moj je brat posegnuo za tom slikom. “Sliku ću spakirati zasebno”, rekao je Sigmund posežući za njom da je skine sa zida. “Nemaš pravo na tu sliku”, rekoh. Moj se brat okrenuo prema meni držeći sliku u rukama. “Vrijeme je da idemo”, rekla je Paulina. Na samom izlazu iz zgrade susreli smo sestru Sigmundove supruge, koja se odnekud vraćala. Ispričala je da je bila kupiti neke osnovne potrepštine jer sljedećeg dana napušta Austriju. “Sretan put”, rekla joj je Paulina. Vodila sam sestru prema našem domu držeći je za ruku. Po njezinim zgrčenim prstima znala sam kako se osjeća. Povremeno sam je pogledavala – na licu joj je podrhtavao onaj smiješak što neki od slije- 19 -
paca imaju stalno, čak i kad osjećaju strah, gnjev ili užas. Jednoga sparnog jutra početkom lipnja Paulina, Marie, Rosa i ja otišle smo na željezničku postaju, da bismo ispratili Sigmunda, Marthu i Annu, posljednje s popisa koji su morali napustiti Beč. Njih troje stajali su pokraj otvorenoga prozora kupea, nas četiri stajale smo na peronu. Moj brat u rukama je držao svoga psića. Oglasila se sirena koja je najavljivala polazak vlaka. Psić se stresao od straha i u izbezumljenosti ugrizao Sigmunda za kažiprst. Anna je izvadila rupčić i povezala mu raskrvareni prst. Sirena vlaka oglasila se još jedanput i vlak je krenuo. Moj je brat podignuo ruku na pozdrav; jedan prst bio mu je povezan, druga četiri prsta bila su mu savijena, i tako je, s ispruženim kažiprstom i krvavim rupčićem oko njega, mahao po zraku. Uvijek kada bih se potom sjetila toga rastanka i krvavoga prsta svoga brata, pomišljala sam na njegovo djelo “Čovjek Mojsije i monoteistička religija”, koje nam je ostavio u rukopisu prije odlaska, nama, svojim sestrama, vjerojatno se bojeći da ne izgubi svoj primjerak rukopisa. “Oduzeti čovjeka narodu koji ga slavi kao najvećega od svojih sinova nije nešto što će čovjek napraviti rado i olako, osobito ako je i sam pripadnik toga na roda”,tako je počinjao “Čovjek Mojsije i monote istička religija” i tom je rečenicom moj brat izrekao cilj toga svog djela: oduzeti Mojsija svome narodu, - 20 -
dokazati da Mojsije nije Židov. Ne samo što je Mojsija proglašavao “uglednim Egipćaninom – koji je možda bio princ, svećenik, visoki namjesnik” nego je i Židove toga vremena opisivao kao suprotnost Mojsiju – “doseljenicima, kulturno zaostalim došljacima” i nalazio odgovor: Mojsije je bio poklonik prve monoteističke religije, koju je uspostavio faraon Ehnaton, koji je u četrnaestom stoljeću prije nove ere zabranio mnogoboštvo, sprečavajući smrtnom prijetnjom svoj narod da se klanja bogovima u koje je dotad vjerovao tisućljećima, i za jednoga i jedinstvenoga Boga proglasio Atona. Sedamnaest godina nakon uvođenja nove religije faraon je umro. Nekadašnji svećenici, koji su za vladavine Ehnatona bili poniženi, poveli su narod, koji nikada nije zaboravio stare bogove, s osvetničkom strašću i fanatičnom osvetoljubivošću u rušenje novih hramova i zabranili monoteizam, vrativši staru religiju mnogoboštva. Mojsije, za kojega je moj brat pretpostavljao da je bio blizak s faraonom Ehnatonom, nije se mogao odreći svoje posvećenosti bogu Atonu, pa je skovao plan “da se osnuje novo carstvo, nađe novi narod kojemu je htio religiju što ju je Egipat prezreo podariti na štovanje.” Jer, prema toj studiji, Židovi nisu bili izabrani od Boga, nego od Egipćanina Mojsija: “Njih je izabrao da budu njegov novi narod.” Naime oni nisu, po mome bratu, u to vrijeme postojali kao narod jer su bili, pisaše, još uvijek samo “semitska plemena” naseljena u “graničnoj provinciji” i od njih je Mojsije, udruživši ih, stvorio - 21 -
Zahvala
autor izražava svoju duboku zahvalnost sljedećim fondacijama i kulturnim organizacijama koje su mu omogućile boravke i istraživanja, bez kojih ne bi bio moguć višegodišnji rad na ovom djelu: ArtsLink – SAD Bellagio Residency – Italija/The Rockefeller Foundation – SAD Central European Initiative Društvo slovenskih pisateljev – Slovenija European Cultural Foundation KulturKontakt – Austrija Leding House International Writers Residency – SAD Ledig-Rowohlt Foundation Chateau de Lavigny – Švicarska Nederlands Letterenfonds – Nizozemska.
- 316 -
goce smilevski rođen je u Skopju 1975. Studirao je na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodij u Skopju, na Karlovu sveučilištu u Pragu i Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Radio je kao prodavač kristalnih predmeta u Pragu i profesor makedonskoga jezika u Kavadarcima, a trenutačno je zaposlen u Institutu za makedonsku književnost u Skopju. Autor je romana Planet neiskustva (2000.), Razgovor sa Spinozom (2002.) i Sestra Sigmunda Freuda (2007., dopunjeno izdanje 2010.). Roman Razgovor sa Spinozom, koji je u Makedoniji doživio pet izdanja, objavljen je i u Sjedinjenim Američkim Državama, Poljskoj, Sloveniji, Srbiji te Hrvatskoj. Dobitnik je ovih književnih priznanja: Nagrade Roman godine Jutarnjega lista za roman Razgovor sa Spinozom, Nagrade austrijskoga i makedonskoga PEN Centra za dramu Tri kratka plesna koraka preko granice, Nagrade Centralnoeuropske inicijative za najboljega europskog pisca do 35 godina i Nagrade za književnost Europske Unije za roman Sestra Sigmunda Freuda.
- 317 -
- 318 -
borislav pavlovski rođen je u Bjelovaru 1950. Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i prevoditelj s makedonskoga i bugarskoga jezika. Speci jalist je za makedonsku književnost, kulturu i teatrologiju. Bio je predsjednik Hrvatsko-makedonskog društva i Hrvatskog filološkog društva. Objavio je niz antologija, mnogobrojne znanstvene rasprave, kritike i eseje, pisao priloge za leksikone i enciklopedije te je autor makedonskog rječnika. Za svoj znanstveni rad primio je Medalju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta (2000.) te Medalju apostola Pavla Vlade Republike Makedonije (2001.). Sveučilište “Sv. Kiril i Metodij” dodijelilo mu je 2008. titulu počasnog doktora filoloških znanosti. Godine 2013. primio je nagradu Zlatni prsten za promicanje makedonske književnosti. Živi u Zagrebu sa suprugom Vanjom i sinom Markom, pjesnikom i prozaistom.
- 319 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura Antonija Vidović Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Crtež na naslovnici Koloman Moser Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-510-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 320 -
- 321 -
Taj mladić iz njezinih prvih uspomena, koji je miluje jabukom, koji joj šapuće bajku, koji joj pruža nož, njezin je brat Sigmund. Godina je 1938. i već bolesni Sigmund Freud pred nacistima odlazi iz Beča. Zahvaljujući ugledu i poznanstvima dobio je priliku sastaviti popis onih koje će povesti sa sobom: na njemu će se naći mjesta za njegova liječnika i dvije služavke, za njegova psa i njegovu šogoricu, ali ne i za koju od njegove četiri sestre. Nedugo zatim, dok Freud u Londonu bude živio svoje posljednje dane, sestre oca psihoanalize bit će odvedene u koncentracijski logor Terezin i pogubljene. Zasnovan na istinitoj priči, nagrađivani roman Goce Smilevskog djelo je koje daje glas onim nečujnima, a među njima ponajviše Adolfini Freud – “najslađoj i najboljoj od mojih sestara” – darovitoj, osjećajnoj ženi koja je život provela u sjeni, njegujući majku i oca. Svjedočeći sjaj i bijedu jedne epohe ulaskom u živote njezinih velikana, baš kao i one njenih neznanih i slabih, ali ne manje važnih sudionika, Sestra Sigmunda Freuda knjiga je koja potresa i razotkriva, djelo koje nećete zaboraviti.
“Začuđujuće i hrabro. . . Neočekivano i provokativno. . . Usuđuje se ponuditi neku vrstu mračne Freudove biografije, izuzetno kritične prema ‘velikom čovjeku’. . .” The New York Review of Books
149,00 kn
- 322 www.fraktura.hr