Shrvan

Shrvan

-1-

-2-

Chris Womersley

Shrvan prevela s engleskog Iva Karabaić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Chris Womersley, Bereft, Scribe, 2010. © Chris Womersley 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Iva Karabaić i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-546-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 868540

-4-

Za Roslyn, koja je uvijek vjerovala

-5-

-6-

Svaki je anđeo strašan.

Rainer Maria Rilke, Devinske elegije

-7-

-8-

Prolog

Na dan kad je 1909. godine dvanaestogodišnja Sarah Walker ubijena, oluja je prijeteći prokrčila put zapadnim ravnicama Novog Južnog Walesa i razgoropadila se u trošnome, muhama upljuvanom gradu Flintu. Sarahino ubojstvo posta­ ­lo je topla, zanijemjela srž nekoliko dana mahnitih događanja tijekom kojih je gotovo svaki od otprilike dvije stotine stanovnika proživio svoju priču o kaosu i gubitku. Stabla su se povijala i lomila pod naletima vjetra, konji su srljali. U očajničkom bijegu od nabujale rijeke zmije su nahrupile u kuću Porteousovih i natjerale gđu Porteous i njezine dvije malene kćeri da provedu nekoliko sati navrh kuhinjskog stola s haljinama podignutim do koljena sve dok se suprug Reginald nije vratio s posla i spasio ih. Kovač Jack Sully slomio je ruku pokušavajući osigurati svoj krov, doduše čule su se poprilično utemeljene glasine da je tada ustvari bio pijan. Uginule krave, nadute do pucanja, danima su plutale naokolo u poplavnim vodama. Stara je pak gospođa Mabel Crink izgubila vid, od čega je djelomično nastalo ime pod kojim je ta oluja postala poznata: Ona koja osljepljuje.

Sarahin otac Nathaniel Walker rekao je da je pretražio cijelo područje u potrazi za Sarah i njezinim starijim bratom Quinnom, koje nitko nije vidio veći dio poslijepodneva.

Pretražio je njihova uobičajena skrovišta: iza kokošinjca, pod kućom, u izdubenom stablu kaučukovca kod istočne -9-

ograde njihova posjeda. Ništa. Naposljetku je na njih nabasao u napuštenom štaglju uz jezero kod Wilson’s Pointa, dvije milje od kuće. Naravno, tada je već bilo prekasno.

Nathaniel je zanijemio. Dječak se obratio ocu, ali njegove je riječi zaglušio tutanj groma. Nathanielov se šogor Robert Dalton zadihan pojavio uz Nathanielovo rame upravo u tom trenutku, govoreći “Blagi Bože, što se ovdje dogodilo?” iako je – s obzirom na krv na Sarahinu bedru, razbacanu odjeću, nož u Quinnovoj šaci i plave usne njegove sestre – i slijepi Freddy mogao vidjeti što se dogodilo. Mladi je Quinn odbacio nož, uzverao se do rupe u štaglju i iščeznuo u olujnoj tami. Sve se to dogodilo silno brzo, Nathaniel i Robert bili su previše zaprepašteni da bi krenuli u potjeru. Dječak je mogao nesmetano umaknuti. Sarahina i Quinnova majka Mary bila je kod kuće čitajući uz krevet svojeg najstarijeg sina Williama, kojega je tog tjedna svladala groznica. Kišnica se prelijevala preko strehe, a vjetar je fijukao uz grmljavinu. Njihova je kuća bila čvrsta, dobro građena, no ona je zbog svih njih bila u strahu i još se mnogo godina poslije prisjećala kako je zastala usred stranice i podignula pogled kad ju je probola strava. Bio je to osjećaj koji je prepoznala iz doba kad je izgubila dijete 1890., ono napola razvijeno koje je iskliznulo između njezinih nogu tri mjeseca prerano.

Uđi, Huck, ali ne gledaj mu lice – previše je izranjavano. Mary je lagano zatvorila knjigu kako ne bi omela Williama, koji je kunjao.

Bila je pobožna žena, pomalo praznovjerna, pa se tijekom preostalog dijela tog mračnog poslijepodneva nije uspije­vala riješiti osjećaja zle kobi koji je bio toliko snažan da je, kad je Nathaniel mokar i uplakan navečer stigao kući, užasne novosti saslušala s određenim rezigniranim stoicizmom. Odbila je čuti bilo koji od detalja objasnivši da je - 10 -

dovoljno ono što se dogodilo, što se takva stvar uopće dogodila.

Jasno je da je grad bio zaprepašten te da se pojedinosti groznog zločina – onako kako su bile poznate ili kako se o njima zaključivalo – razmatralo svagdje gdje su se ljudi okupljali: u baru Poštanskoga hotela, u bučnim kuhinjama, na trijemovima, u stražnjem dijelu Sullyjeva lokala, gdje su se muškarci naguravali kako bi pušili, na vjetrovitim i hladnim uglovima ulica. Reporter sydneyskog Suna neobična imena, g. Philby Rochester, stigao je u Flint i smjesta se uputio u Poštanski hotel, gdje je prikupio informacije na veselje svojih čitatelja koji su ga u gradu dočekali razrogačenih očiju.

Flint nije svjedočio ovakvoj drami već dugi niz godina, za­ sigurno ne otkako je minula zlatna groznica, stoga se na javnim mjestima osjećala atmosfera krivnje zbog bolesnog uzbuđenja.

Dok je obitelj Walker tugovala, Robert Dalton preuzeo je ulogu neslužbenoga kroničara događaja. Ispričao je reporteru i svima u Poštanskom hotelu koji su htjeli slušati da je oduvijek znao kako se između brata i sestre kuha nešto čudno te da se strašni zločin mogao spriječiti da su on ili dječakov otac ranije stigli na poprište. “Samo nekoliko minuta”, govorio je naglašavajući tragičnu kratkoću trenutka, gotovo potpuno približivši palac i kažiprst. “Ako taj dečko ikad više ovamo promoli glavu, objesit ću ga o drvo.”

Tvrdio je da je Quinn uvijek bio pomalo čudan, dječakov otac Nathaniel priznao je da se to činilo i njemu, a zauvijek će žaliti jer je sada prekasno da se išta poduzme. Pokušavao ih je držati razdvojene, ali oni su bili priljubljeni jedno uz drugo kao prokleti čičci za čarapu.

Ozloglašenost grada kratko je trajala. Trećeg dana po ubojstvu, reportera g. Rochestera pronašli su mrtvog pija- 11 -

nog u području uz rijeku poznatom kao Ravnica te ga bez okolišanja utrpali u autobus koji je vozio u tridesetak milja udaljeni Bathurst. Usprkos golemu trudu policija i lokalni tragač Jim Gracie nisu uspjeli pronaći Quinna Walkera jer je obilna kiša sprala sve ubojičine tragove. Sarah je nekoliko dana poslije sahranjena u zemlju još raskvašenu pljuskovima.

Iako su policijske snage u Victoriji i Queenslandu bile uzbunjene te je raspisana nagrada od dvjesto funti, Quinna nisu pronašli. Uglavnom se pretpostavljalo da je šesnaestogodišnjeg bjegunca sustigla sudbina i zadovoljila opće po­ imanje pravde. U to su doba bile popularne teorije prema kojima su ga proždrli divlji psi koji su lunjali obližnjim rav­ nicama, ili je upao u okno napuštenog rudnika, ili su ga pak crni proboli kopljem.

Stanovnici Flinta i dalje su prepričavali priče o jezivom zločinu, naročito u olujna poslijepodneva koja su poticala muškarce da svojim suprugama kažu nešto poput: “Grozan dan. Uvijek me podsjeti na ubojstvo Walkerove djevojčice.”

Na to bi supruga tog čovjeka prestala valjati tijesto ili čerupati pile, zagledala se sjetno u daljinu i zatresla glavom. “Ta sirota, sirota žena. Imati takvog sina…”

Godinama poslije, 1916., Mary Walker primila je telegram od časnika Australske imperijalne vojske u Francuskoj koji žali što je mora obavijestiti da je njezin sin Quinn nestao u akciji, vjerojatno ubijen, no bio je izvanredno hrabar čovjek itd. itd. Činilo se da se onomad, prije više godina, mladić ipak izvukao, ali samo kako bi naposljetku poginuo ne­gdje daleko od doma. Kad je čuo novosti, Nathaniel je uzdahnuo s olakšanjem i pošao za svojim poslom. Mary je opet proplakala.

Tijekom godina gradski su žitelji zadovoljili svoj poriv da slože nešto od razbacanih komadića. Sklopili su pripo- 12 -

vijetku kao što netko izrađuje deku ili pokrivač – glasina ovdje, pretpostavka ondje – sve dok priča o silovanju i ubojstvu Sarah Walker nije postala povijest, s početkom, sredinom i krajem.

- 13 -

- 14 -

prvi dio

PrivlaÄ?nost oceana

- 15 -

- 16 -

1

Brod za prijevoz vojnih trupa Argyllshire sjekao je ocean.

Narednik Quinn Walker naslonio se na jednu od otrcanih dasaka ograde na palubi. Slušao je beskonačno psikanje va­ lova, promatrao svjetlucanje i varljiv sunčev odsjaj na vodi.

Cigareta je izgorjela sve do raskvašena kraja među njegovim prstima, čiji su vrhovi bili žuti poput slonovače glasovirskih tipki. Nije mu samo kosa bila prošarana sjedinama nego i oči, kao da je pepeo proteklih godina podigao mulj iz njegove utrobe, omatajući mu čađom čak i jetra i srce. Iako mu je bilo samo dvadeset šest godina, odrastao je na neobičan način. Nije više podsjećao na dječaka kakav je nekoć bio.

Postao je povučen, pozorno promatrao oko sebe, čovjek neprestano na rubu odlaska.

Jato dupina iskakalo je iz vode i vraćalo se u nju, okrećući se i zastajući na sekundu prije no što bi ponovno iščezli u valovima. Ptice su se kupale u dugama što su nastajale u vodenoj prašini. Quinn nije mogao promatrati površinu oceana, a da ne zamišlja kako bi bilo plivati u mračnom svijetu ondje dolje: kitovi i morski psi, ribe koje ispuštaju zvukove, morski puževi koji se šuljaju koraljnim grebenima, moćni levijatan. Sva znana i neznana stvorenja.

Iz džepa vojničke bluze izvukao je svoje vojno odličje, medalju za hrabrost za akciju u noći koje se ne može ni sjetiti iako je od nje prošlo tek nešto više od dvije godine.

- 17 -

Možda proplamsaji pucnjave, jauci vojnikâ, okus prašine u ustima – no ti su osjeti mogli potjecati iz bilo koje noći tijekom rata. Od svih stvari u životu kojih se imao razloga sramiti možda se najviše sramio upravo ovog odličja. Za iznimno junaštvo, moglo se pročitati, i revnost u obavljanju dužnosti. Pokazao je veliku hrabrost u spašavanju vojnika zatrpanih u rovovima i sve vrijeme predano djelovao. Medalja i vrpca koja je uz nju bila pričvršćena lijepo su sjele u njegov dlan.

Kakva prokleta šala. Do vlastite sigurnosti bilo mu je stalo koliko i do crnog ispod noktiju: to nije isto što i hrabrost.

Kad se uvjerio da ga nitko ne promatra, zamahnuo je rukom i bacio medalju u valove. Bio je razočaran jer mu je odmah nestala iz vida. Nadao se okrutnom zadovoljstvu koje bi pružio pogled na trag sjajna luka, svjetlucanje na sunčevu svjetlu te nestajanje u golemom oceanu uz vrlo tihi pljusak. Nije važno. Stvar je nestala.

Oko njega su ljudi povlačili dimove iz svojih engleskih cigareta stvarajući pramenove dima koje je vjetar brzo odnosio. Red vojnika odmarao se uz ogradu i zurio prema obzoru. Oni vojnici koji su se počeli bojati otvorenih prostora ostali su pod palubom s bolesnicima i invalidima, udobno smješteni u svojim mrežama za spavanje, sigurniji u toplom, zadimljenom vojničkom bratstvu.

Quinn se držao po strani, uvijek sramežljiv u društvu.

Na početku rata nadjenuli su mu nadimak Krotki – Krotki Walker – ali kako se rat razvlačio te je sve više vojnika posta­ jalo rezervirano i oprezno, sramežljivost poput njegove nije više zasluživala komentare, jedva da bi je tko i primijetio.

Katkada bi se momci uzverali na prečke ograde i otisnuli se u zrak, mlatarali su rukama dok su padali prema moru, možda bi se vidjela glava kako svjetluca prije nego što je

- 18 -

zaronila posljednji put, da je više nikad nitko ne vidi. Tamna, širom otvorena usta koja udišu posljednji dah jer ih čarobna Morgana mami u svoju palaču pod valovima. Quinn je zamišljao kako ti ljudi silaze u njezino mračno i mirno kraljevstvo, s morskim travama oko vrata i girlandama od mje­ hurića, oslobođeni zemlje i nevolja njezinih smrtnika.

Oni koji su bili na palubi vrtjeli su glavama zbog gubitka i podsjećali jedan drugoga kako su ih prije isplovljavanja upozorili da se brod neće okrenuti kako bi spasio onoga tko padne preko palube. Nije imalo smisla to čak ni spominjati.

Zamisli, preživjeti sve što smo preživjeli i onda završiti ovako?

Kad je već izgubljeno toliko ljudi? Zbilja suludo.

Ipak, Quinn je to shvaćao, tu privlačnost oceana. Da te tako preplavi. Potpuno. Da. U stanici za karantenu North Head stajao je s ostalima kako bi ih polili šmrkovima. Čak i nakon svega još ga je šokirao pogled na nage muškarce. Njihova nezaštićena bića bila su osjetljiva, nezgrapna stvorenja ispod uniformi. Kože tako tanke i blijede. Skrivene. Bez ruku, mnogi od njih; bez nogu; mladići i muškarci obilježeni žigovima opeklina i ožiljcima u obliku novčića. Nije ni čudo što su poginuli toliki milijuni: kad ih se ubaci u žrvanj povijesti, ljudi se pretvaraju u ništa.

Njihovu su prtljagu raskužili te su potom morali udahnuti otopljeni cinkov sulfat da pročiste pluća i spriječe zarazu influencom.

Smještaj u North Headu bio je loš, te se među vojnicima čulo ljutito gunđanje. Ovo je puno manje nego što zaslužuju vojnici povratnici, govorili su. Nije to način na koji se postupa s ratnim herojima. Naposljetku, što su sve učinili za svoju zemlju, za Carstvo. Neki su šaptali o bijegu u šipražje.

- 19 -

Raspoloženje je postalo pobunjeničko, pa nije prošlo puno prije no što su vojnici, njih tisuću, promarširali kroz kapiju do mola u Manlyju, gdje su se ukrcali u parobrod za Fort Macquarie. Quinn je zamišljao prepletene trakove svjetla, majke, sestre i supruge, bljedunjavu gomilu žena koja iskazuje dobrodošlicu svojim muškarcima ili onom što je od njih ostalo.

Ali nije bilo fanfara. Vojnici su bili rulja, loše obuveni i napola polomljeni, tuberkulozni, osakaćeni i slijepi. Mnogi su hramali uz pomoć štaka, na nogama u zavojima. Svi su nosili maske od gaze da spriječe širenje epidemije. Marširali su što su bolje mogli od doka kroz Sydney prema igralištu za kriket, gdje im je obećan bolji smještaj. Svjetina se okupila na ulicama George i Oxford da ih vidi. Tramvaji su stajali zbog gomile. Dječaci su istrčavali da dotaknu noge vojnika ili se rukuju s njima. Mlade su se žene nervozno smješkale i cvrkutale međusobno. Quinn je sliježući ramenima prošao pored njih sa svojom vojničkom vrećom, bolno svjestan razočaranja na licima starijih žena koje su se nadale da bi on mogao biti netko drugi, muž, brat ili sin – ili barem neki muškarac kojeg poznaju. Bilo mu je drago jer je maska prekrivala njegovu smrskanu vilicu. Iako nije bilo odveć vjerojatno, nije želio da ga netko prepozna.

Quinn se usredotočio na tlo pod svojim nogama, no uskoro više nije mogao podnositi tu situaciju. Prisjetio se priča koje mu je majka čitala i zaključio da su Grci trebali biti zahvalni bogovima jer su im omeli povratak kući nakon osvajanja Troje; povratak iz rata bio je nesumnjivo gori od odlaska.

U uzbuđenju je bilo lako odvojiti se od kolone, kliznuti kroz gomilu pa nestati u tihim i sparnim gradskim ulicama.

- 20 -

Srce mu je podrhtavalo u prsima. Želudac mu se grčio. U vlažnoj uličici Darlinghurst zakašljao je i sagnuo se, s rukama na koljenima. Znoj mu se krunio na čelu. Odvratan osjećaj, kao da mu se utroba cijepa. Tijekom rata pretrpio je napad plinom i ostaci zlokobnih izmaglica još su lebdjeli u šupljinama njegova tijela te bi se nakupljali tu i tamo kad bi spavao ili na neki drugi način mirovao. Iako nije stradao onoliko kao mnogi, nije bilo dvojbe da mu je plin naštetio, naročito njegovu grlu, koje je katkada osjećao kao, recimo, violinu s potrganom žicom koja leprša beskorisna i dosadna, zaplećući se u one žice koje su još uvijek napete i sviraju kako treba.

Narančasta mačka hladno ga je pogledala prije nego što se namjestila da poliže šapu. Quinn je pomislio na naranče.

Cijelog je rata u Francuskoj žudio za narančom. Ponekad se budio usred noći usana suhih kao pustinja, nakon sna u kojem je trpao narezanu četvrtinu u usta kao što je činio kad je bio dječak. Povremeno bi postajao opsjednut te nije mogao proći kraj zemljoradnikovih kolica ili štanda na cesti, a da ne potraži naranču. Voće je poprimilo mitske, magične dimenzije, kao da mu može utažiti ne samo žeđ nego i sve ono što ga je boljelo: nostalgiju za domom, krivnju, žaljenje.

Prije nekoliko je mjeseci u Francuskoj ugledao naranču u košari neke djevojčice koja je prolazila uz kamion na kojem je sjedio. Imala je samo desetak godina, ali zauzela je držanje nekog mnogo starijeg, kao i sva djeca tijekom tih dugih godina. Držala je košaru oslonjenu o bok i zastala da popriča s krezubom staricom zamotanom u šal prije nego što je podigla svoj teret i ušla u trafiku. U hladnoj, zadimljenoj kabini kamiona Quinn ju je promatrao i spremao se slijediti je – čak je i napeo tijelo da to učini – kad se kršni narednik

- 21 -

vratio s naredbama i vratio motor u život. Je l’ tako, ajmo sredit neke Nijemce, ha?

Mršavi, poslom preopterećeni liječnik koji je radio za posebnim stolom na Glavnom kolodvoru pregledao je Quinna i izdao mu potvrdu da ne boluje od influence. Medicinska sestra iz Crvenoga križa utisnula mu je u ruku papirnatu vrećicu punu sendviča sa sirom i upozorila ga da su državne granice zatvorene zbog epidemije. Ukrcao se u vlak i drijemajući na vrućini putovao preko Modrih planina, a potom dolje po smeđem pojasu zapadnih zaravni iza njih.

Vlak je bio prepun vojnika povratnika – nekolicina je bila tiha i povučena, većina je pušila i pijančevala – ali i civila.

Bili su ondje elegantna žena koja je rukom obujmila ramena svog malog sina, farmer sa zečjom usnom koji je zaudarao na pivo, dječak s mrenom na očima te dvije djevojčice s crvenim vrpcama čvrsto zavezanim oko lijevog zapešća – što je bila jedna od najnovijih praznovjerica za zaštitu od epidemije. Vagoni su bili topli, a zrak gust od cigaretnog dima.

Quinn je stajao u uskom prolazu i netremice gledao kroz prozor. Skinuo je masku protiv influence kako bi uživao u povjetarcu na svojem licu. Krajolik je bio taman i opustošen.

Grupica vojnika na kraju prolaza naklapala je o ubojstvu kod Wynneovih, kad je prošloga tjedna poznati liječnik iz Bathursta upucao svoju pustopašnu suprugu i pobjegao.

Boležljivo djetešce tiho je plakalo.

Poput čudnovatog pauka nespretnog zbog viška nogu, četiri pijana vojnika teturala su ruku pod ruku niz prolaz.

Svaki je s drhtavim oduševljenjem pjevao drugu pjesmu, a jedan od njih pozivao je ostale da počnu iznova kako bi uhvatili ritam, no nisu se osvrtali na njega. Jedan je posrnuo i porezao se na metalnu prozorsku bravu. Vojnik je podi- 22 -

gnuo ruku koja je krvarila. “Ranjen sam”, jaukao je u hinjenom očaju dok su mu se prijatelji smijali i lupali ga po leđima, a osmijesi su im se širili po glupavim licima. “Pošalji me doma, kapetane. O, molim te, pošalji me doma.”

Smatralo se da su oni koji su svjedočili smrti – sudjelovali u nesrećama, ratu ili nečem sličnom – ponekad ispunjeni neprirodnom razigranošću i životnim poletom kad postanu svjesni da su preživjeli. Ako se tko upoznao sa smrću, bili su to ovi vojnici koji su se vraćali iz rata u Europi; Quinn se prisjetio da ga je u Londonu atmosfera među ljudima koji su trebali biti demobilizirani podsjetila na jedva zauzdano divljanje. Nevjerica i osjećaj krivnje bili su pogibeljna mješavina. Vojnici su riskirali vozeći se na stražnjem dijelu ko­ čija ili zaranjali u Temzu u mrzla jutra, sve to uz urlike i izbezumljeni cerek, zubi se bijele, boca u jednoj ruci, šešir u drugoj. Quinn nije iskusio nimalo njihova ushita; pribojavao se da za njega ono najgore tek treba doći.

Većinu putovanja zatjecao se kako potajice baca letimične poglede na farmera sa zečjom usnom, u nevjerici što se taj čovjek bavio svojim poslom u isto vrijeme kad je Quinn bio tisućama milja daleko, do prsa u blatu, krvi i ruševinama. Farmer mu je skrušeno uzvratio osmijeh, kao da misli da dijele nešto zajedničko s obzirom na svoja unesrećena lica.

Mladi čovjek u odijelu i sa žirardi-šeširom prišao je Quinnu i ponudio mu cigaretu – Havelock, rado prihvaćenu – te zapodjenuo opušteni razgovor. Mirisao je na mentol i klinčiće i nosio bijeli rupčić kojim je povremeno tapkao po svojoj sjajnoj gornjoj usni. Predstavio se kao Mark West­ bury. Momak se nije smijao, ali je bio srdačan i pozorno je pratio ono malo što mu je Quinn ispričao o svojem sudjelovanju u ratu. Quinn nije bio sklon ispraznim razgovorima - 23 -

ni u svojim najboljim trenucima, a bilo mu je i teško slušati zbog klopota vlaka i posvemašnje galame.

“I, gdje ste služili, naredniče… Walker, zar ne?”

Quinn se lecnuo. “Kako ste znali moje ime?”

G. Westbury pokazao je pločicu s imenom na Quinnovoj odori. Naravno.

Vlak je izašao iz zavoja. U susjednom odjeljku paket umotan u smeđi papir pao je s rešetke za prtljagu. “U Francuskoj, uglavnom”, rekao je Quinn povrativši ravnotežu. “I u Turskoj.”

G. Westbury proučavao je Quinna. Sada kada su se upoznali osjećao se dovoljno slobodnim da zuri u Quinnov ožiljak. “Pravi ste sretnik”, rekao je.

Quinn je ovo čuo već desetak puta. U poljskoj bolnici u Francuskoj pa opet u bolnici u Harefieldu kad je bolničarka redovnica namještala krevet do njegova nakon što su odnijeli nekog bijednika koji je preminuo tijekom noći. Možda to sada ne želiš priznati, ali ti si jedan od onih koji su dobro prošli.

I opet na brodu na povratku kući. Ljudi su mu to neprestano govorili i bili su razočarani ako on ne bi podjednako entuzijastično iskazao svoje slaganje.

“Pravi ste sretnik jer ste preživjeli, smatram”, dodao je g. Westbury. “Čak i s… ožiljkom i svim tim.”

“Da”, rekao je naposljetku. “Pravi sam sretnik.”

G. Westbury rekao je nešto što Quinn nije mogao razumjeti zbog buke vagona. “Što?”

“Rekao sam: Bili ste pošteđeni.”

“Da.” Nakon nelagodne šutnje mladi ga je čovjek upitao kamo ide.

“U Flint”, odgovorio je Quinn.

- 24 -

G. Westbury kimnuo je premda je bilo jasno da nikad nije čuo za to mjesto. Samo je nekolicina čula. Nije bilo puno razloga da ga se posjeti sada kad je zlato iskopano. Gotovo da nitko nije živio ondje. Čak se ni kartografi nisu više zamarali njime.

“Tamo je vaš dom, jesam li dobro shvatio?”

Quinn je promotrio tog ukočenog momka koji mu je rekao da nije bio sposoban za vojnu službu zbog oštećenja vida. Slegnuo je ramenima i povukao dim, što je izazvalo blagi napadaj kašlja.

“Pretpostavljam da jest”, rekao je kad se pribrao. “Ondje sam rođen. Postoji nešto što moram srediti.”

G. Westbury nestrpljivo je tapkao po čelu svojim rupčićem. “Pa, puno je mjesta otišlo k vragu, znate. Puno mjesta.” Činilo se da je izgubio zanimanje.

Quinn je bacio cigaretu na pod i zgazio je petom čizme.

Neka žena i njezina mala kći pokazale su da žele proći i nagnale Quinna i njegova novog znanca da se povuku unatrag koliko im je skučeni prostor dozvoljavao. Šutjeli su dok mu čovjek, koji je ponovno zurio u neravni ožiljak duž njegove vilice, nije dao znak da se približi pa prošaptao: “Trebali biste nešto učiniti s licem. Možda ga pokriti? Imate li masku protiv gripe? Znate, plašite djecu.”

Quinn, koji je obično bio jako rezerviran, ali ovoga mu puta vrag nije dao mira, odgovorio je također šapćući: “Pa, djeca imaju dobar razlog da se boje.”

U Bathurstu se iskrao s postaje i počeo hodati na sjeverozapad. Ostavio je za sobom grad i nastavio se kretati, katkad uz cestu, dok je u drugim slučajevima grabio preko ravnica ili krševitih izbočina stijena. Zemlja pod njegovim nogama bila je suha i tvrda, a nebo – plavo i bez oblačka – zjapilo je - 25 -

iznad njegove glave, više i prostranije nego ijedno nebo koje je vidio drugdje po svijetu, kontinent za sebe. Sokolovi su kružili poput tamnih, budnih zvijezda izbačenih iz svojih orbita.

Skinuo je sa svoje odore pločicu s imenom i izbjegavao mjesta na kojima bi mogao sresti ljude koji bi ga mogli prepoznati. Nekoliko farmera koje je vidio kimnulo je glavom ili mahnulo šeširom, bilo im je drago poželjeti dobrodošlicu vojniku iz svjetskoga rata. Uz njega je klopoćući prošla obitelj sa svojom imovinom i petero djece koja su se poslagala navrh kola koja je vukao konj. Usta i nos sviju njih bili su pokriveni maskom od gaze, a gledali su na drugu stranu i nisu ga pozdravili, očigledno prestravljeni zarazom. Ljudi za njega uglavnom nisu marili. Prizor čovjeka koji hoda sam nije rijetkost nakon rata; nesumnjivo su se čitave vojske ljudi vraćale kući, u dronjavim uniformama, lutajući sićušni po zemljinoj površini. Usred dana odspavao je pod čempresom te išao dalje sve dok nije bilo premračno da nastavi.

Krajolik je bio pun životinja. Guštera i zmija, crvenih rozela i svraka. U sumrak su sivi klokani poskakivali po travnatim poljima i stajali na stražnjim nogama kako bi ga promatrali u prolazu. Zečevi su jurcali po rubovima njegova vidnog polja, a parovi narančastih leptira lepršali oko njega gdje god je koračao. I zujanje muha i pčela, uvijek zujanje, koje je čuo čak i svojim zamućenim sluhom.

Naviknuo se hodati na duge pruge i uspješno napredovati. Bilo je ugodno osjećati se tako slobodnim, usprkos priboru iz rata koji je još uvijek nosio – vojničkoj vreći, torbi s plinskom maskom i revolveru uglavljenom ispod otkopčane jakne. Nije se zamarao orijentacijom, nego je samo hodao kao da kretanje naprijed može izbrisati vonj rata i sve što se dogodilo tijekom godina njegove odsutnosti. Pri- 26 -

viđenja su podrhtavala na obzoru. Vidio je golema vozila, niz slonova, jednom i cijeli grad sa zgradama i zvonicima, neku golemu metropolu koja se udaljavala, pa opet udaljavala, pa opet udaljavala svaki put kad bi joj se približio.

Na kraju svakog dana sunce bi potonulo iz vidokruga i na deset minuta užarilo horizont. Kampirao je podalje od ceste i zurio u plamen svoje vatre, pokušaj čovjeka da zamijeni iščeznulo sunce. Pažljivo je racionirao svoje sendviče.

Molio se na svoj čudni način koji je bio više nalik na neku vrstu traženja. Sada je napokon, nakon svih tih godina, osje­ ćao da postoji razlog što je bio pošteđen. Bila je to barem neka utjeha.

Padao bi u san misleći na svoju sestru, Sarah. Čak i zatvorenih očiju znao je na kojem se mjestu na zemlji nalazi, mogao je zamisliti svoj točni položaj dok se njegov unutarnji kompas okretao da ga usmjeri prema domu.

- 27 -

- 28 -

Zahvale

Roman duguje nadahnuće mnogim ishodištima. Na in­ spiraciji i podacima zahvalan sam djelima Phantasmagoria Marine Warner, The Great War Lesa Carlyona, Sites of Memory, Sites of Mourning Jaya Wintera i Faces of the Living Dead Martyna Jollyja. Usto bih želio zahvaliti Lyn Tranter, Kirsten Tranter, Ianu Seeju i Rosyln Oades na njihovu ne­ izmjerno vrijednom bodrenju i savjetima o bezbrojnim verzijama teksta. No najviše od svega zahvaljujem svojoj urednici Avivi Tuffield, koja je neumorno radila (ili se barem tako činilo) i bez koje bi ovaj roman bio dvostruko dulji i utoliko manje dobar.

- 269 -

- 270 -

Debitantski roman Chrisa Womersleyja The Low Road osvojio je Nagradu Ned Kelly za Najbolju prvu knjigu 2008. godine. Njegova proza i osvrti objavljivani su u brojnim časopisima i antologijama, uključujući Granta New Writing 14, Best Australian Stories 2006, Best Australian Stories 2010, The Monthly i The Age. Godine 2007. jedna od njegovih kratkih priča dobila je Nagradu za književnost Josephine Ulrick.

Posjetite ga na www.chriswomersley.com.

- 271 -

- 272 -

Iva Karabaic´ rođena je u Zagrebu 1971. godine. Na Filo­ zofskom fakultetu diplomirala je 1996. klasične jezike. Uz stotinjak knjiga iz raznih područja koje je uredila, bavi se prevođenjem s engleskog. Prevela je, između ostalih, djela Očinstvo Marcusa Berkmana, Kupujem se Roba Walkera, Taksi Halida al-Hamisija, Nitko ne voli centuriona J. M. Ro­ bertsa, Ja sam s bendom Pamele des Barres i Izgubljeni istraživač Conrada Ankera i Davida Robertsa.

- 273 -

- 274 -

Sadržaj

Prolog 9 prv i dio Privlačnost oceana

15

drugi dio Djevojčica

77

tr eći dio Gnijezdo od ruku

165

čet vrti dio Anđeo smrti

229

Epilog 265 Zahvale 269 O autoru

271

O prevoditeljici

273

- 275 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., veljača (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-546-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 276 -

- 277 -

- 278 -