Slikar i djevojka by Fraktura

M A RGR I E T

D E

M O OR

Slikari djevojka Slikar i djevojka

RO M A N

-1-

-2-

Margriet de Moor

Slikar i djevojka prevela s nizozemskog Maja Weikert

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reﬂects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika De schilder et het meisje, De Bezige Bij, Amsterdam © 2010 by Margriet de Moor © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Maja Weikert i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-500-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848169

-4-

Mein junges Leben hat ein End... (Moj mladi život bliži se kraju...) Jan Pieterszoon Sweelinck, obradba Louis Andriessen Ali Židovska nevjesta – kakva beskrajno simpatična slika Vincent van Gogh

-5-

-6-

Tada, ovdje

Onoga dana kad je djevojka trebala biti zadavljena, slikar je već ujutro otišao u grad. U pravilu je u to vrijeme običavao raditi, a sad je hodao Rozengrachtom. Prošlo je deset sati i bilo je vrlo lijepo vrijeme. Raspoloženje mu se, inače cijelog tjedna prigušeno, sad opustilo. Prvi dani svibnja po prirodi su vedri, još ne misliš na ljeto i nesnosnu vrućinu. Na jutarnjem su svjetlu pročelja kuća sva u sivim i smeđim tonovima, crna ti nije potrebna za njih, a nebo nad njima od neopisivog je plavetnila. Prešao je preko ulice. Čelo puno vodoravnih bora davalo mu je izgled mislioca, što je i bio. Slikari su naviknuli misliti svojim rukama. Na križanju s Prinsengrachtom primijetio je gužvu. Svi su se kretali prema mostu preko Nieuwezijds Achterburg wala. Što su svi ti ljudi tražili tamo dalje, pokraj Vijećnice? Jer oni koji su ovdje hodali, kretali su prema Damu. Na zavoju, nekoliko koraka dalje, zastao je i sagnuo se da bi se raspitao. Pod malim stubama prema ulazu za služinčad jedna je žena upravo objema rukama zatvarala ulazna vrata. “Što se događa?” Služavka je pogledala preko ramena. Vidjela je starijega gospodina prodorna pogleda koji nije znao ono što je prema njezinu mišljenju cijeli grad već danima znao. Popela se stubama. “Zar ne znate?!” -7-

Bio je Dan pravosuđa. Nije reagirao. “Na Damu će se izvršiti smaknuće.” Kimnuo je i htio nastaviti put, ali žena je i dalje uporno buljila u njega. Ono što je posebno još nije rečeno. Načas je vidio kako su joj se obrazi i usta iskrivili, u očima je bljesnula znatiželja, intenzivna poput snažne žudnje. “Jedna žena”, rekla je. “Djevojka. Tek osamnaest godina.” Zakoračila je u stranu da ga propusti. “U jedanaest sati”, još je dodala. Kad je nastavio put, još uvijek je u načelu bio na putu u Warmoesstraat, da bi kod jednog od svojih dobavljača kupio materijal za sliku, djelo u nastajanju koje je u tom trenutku već hrlilo daleko pred njegovim razumom, a i pred njegovim mislima, pa ga je stoga privlačilo kao magnet. Ljubavni par, dvoje u zlatu i crvenom smješteni u tamnoj prostoriji. Iznimno, ta slika nije bila nekom namijenjena; do onog trenutka kad mu je nužno bio potreban novac ono što je prikazivala pripadalo je njemu. Međutim, ono što je upravo saznao već mu se ušuljalo u srce i ostat će u njemu, drmajući njegovu pozornost. Smaknuća su se u gradu, naravno, obavljala redovito. Neki su odlazili tamo i promatrali, to znači barem nekoliko stotina njih, a kad bi slučaj zagolicao maštu, znalo ih je biti i više od tisuću. Neki pak to nikada nisu činili. Kao dijete, u Leidenu je viđao smaknuća vješanjem. Ali ne i davljenje. Je li to bilo nešto za žene kriminalce? Sjedeći? Jesu li to možda smatrali doličnijim? S još nekoliko riječi objašnjenja u ušima koje su ovdje slijedile, što će se dogoditi u životu jedne djevojke od samo osamnaest godina, došao je do mosta u trenutku kad su počela zvoniti zvona. Ponajprije malo dalje, muklo, sporo, -8-

vrlo brzo nadglasano od teške tutnjave iz Westerkerka, od mah iznad njegove glave. Pretjeruju, pomislio je. I zbilja, crkve su danas pravile više graje nego obično, i to se moglo razumjeti. U ovom gradu već odavna nije bila smaknuta žena, točnije rečeno dvadeset jednu godinu. Muškarci prilično redovito. Lopovi, nasilnici, recidivisti, u odre đenom bi trenutku prevršili mjeru, pa bi ih privezali na kotač ili objesili. Iako je na svom putu trebao prijeći preko Dama, gužva je slikara sad na drugi način, prisilno, utonula u masu, odvlačila prema njemu. To mu je išlo na živce. Nedavno je u nekoj knjizi vidio sliku kumira. Imao je rogatu glavu bivola i četiri iskrivljene ljudske ruke. Određenih dana, tako je sa zanimanjem pročitao, u unutrašnjosti životinje palila se bukteća vatra, a narod je imao priliku poticati blagonaklonost božanstva polaganjem žrtve u njegove užarene ruke, voća, živih ptica, sisavaca, nekog roba, zatočenika ili, što je božanstvo još najviše cijenilo, vlastitog djeteta. Žrtvovati vlastito dijete, nakon temeljita razmišljanja, nakon što si mu, kao peradi, prvo svezao noge. U tom slučaju ipak prekoračuješ granicu. Jesu li ti divljaci u nekom idiomu koji izgleda bezumno, ali to možda nije, otkrili jezik svog božanstva? Zapitao se ne bi li bilo bolje da skrene lijevo. Smaknuća mu sigurno nisu bila po volji, ni ljudska, ni Božja. Nije još prošla ni godina da mu je umrla žena. Preko jednog od mostova pokraj Nieuwe Dijka isto se tako može doći na drugu stranu Damraka. Uto je ugledao golemo žućkastobijelo pročelje Vijećnice, pri tlu u boji muljevitog blata koje je dotuklo cijelu okolinu kako iskrsava pred njim. Tamo desno, u jednoj od ćelija pod zemljom, sjedilo je dakle to dijete nad -9-

čijom se glavom uzdizala jedna od najmonumentalnijih zgrada u Europi, metež savršeno usklađenih dužina i visina, koje su sve egzaktno izračunate, čega su se oholom voljom, od voditelja gradnje sve do zidara, svi strogo pridržavali, a to je davalo jednu jedinu poruku. Ovo je Amsterdam, ovo je svijet. Prekrižio je ruke na leđima i usporio korake. Zgrada u kojoj je dovoljno često bivao otvorila mu se pred očima kao kuća od karata. Stubišta, galerije, uredi, sve smješteno oko blistave sale koja je bila vlasništvo gradskog stanovništva, moralni posjed građana koji su imali puno pravo, kad god bi im se prohtjelo, ući unutra, razgledati, obavljati poslove i u svojoj priprostoj obući hodati po kružnicama s kartama neba i svijeta umetnutima u mramorne podove. Odjednom ga je obuzela jedna pomisao, zaustavio se. Takvu vrsta munjevitih ideja uvijek treba ozbiljno shvatiti. Neki muškarac s psićem u naručju udario je u njega. Obojica su se pogledala s udaljenosti od jedva širine pedlja, ne dulje od sekunde, pri čemu je jedan pomislio: Zašto ne bih dvije od tih savršenih kružnica stavio uspravno kao pozadinu za portret muškarca? I pri čemu onaj drugi uopće ništa nije mislio jer mu je glava bila puna zvonjave zvona, trešteći poziv koji se bez ikakve sumnje čuo do duboko u zgradu. Sad će se začas početi moliti sa zločinačkom djevojkom. U nastavku će je posljednji put pitati kaje li se. Svojeglava će cura reći ne.

- 10 -

Bolesne, slijepe, nedostajuće oči

Skrenuo je lijevo nakon ljutitog pogleda na građevinu koja je odgovorila nepristupačnim pogledom, i to s punim pravom. Čuda su uvijek u pravu. Graditelj ovog ovdje, svadljivac odan piću, ali ipak netko tko je znao svoj Vitruv, složio bi se s nekoliko nepokolebljivih argumenata svoga poganskog kolege. Sasvim sigurno! Misliti veličanstveno znači misliti kratko. Vrlo jasne glave sjeo je za svoj crtaći stol. Gradnja Bogom stvorena svijeta savršena je zahvaljujući savršenim proporcijama. Bogom stvoren svijet, što znači: Bog misli simetrično. Njegove aritmetičke i geometrijske mjere, nametnute cijelom svemiru, vrijede dakako i za Njegov najvažniji plod. Nas. Ako zgrada želi odražavati savršenstvo Bogom stvorena svijeta, najbolje bi je bilo podići analogno našemu ljudskom tijelu. Tako se događa da kad građanin Amsterdama posjeti Vijećnicu ili prođe mimo nje, dobije nekoliko kolosalnih mudrosti koje potječu još otprije nulte godine. Ne mora ih razumjeti. Samo treba pogledati mjere pročelja i položaj prozora, kapitela i zabata, pa mu se spoznaja razmota poput zastave. I ti, prolazniče, stvoren si na aritmetičku i geometrijsku sliku i priliku Božju. Ispruži ruke ukoso u zrak, ra širi noge, uzmi olovku i ravnalo i nacrtaj kvadrat preko stopala i ruku. On će se, isto kao i Njegov kvadrat, sa svojim uglovima točno smjestiti u Njegovu kružnicu! - 11 -

Veliko čudo, dokazano istinito. Svjetsko čudo novog vijeka počiva na okosnici od tisuća borovih debala. Amsterdamski su ih radnici pjevajući i urlajući kroz močvarno tlo zabili dvanaest metara duboko u čvrsti pijesak. Grub, nevidljiv, posao koji sam sebe podređuje. Ali onaj tko uđe unutra odmah vidi da prianjanje na posao u ovom gradu smije biti i nevjerojatno veličanstveno, besramno selbstgefällig*. Umjetnici moraju sami sebe smatrati fantastičnima. Biti samo donekle dobar nije dovoljno. Svi kipovi, prozori, svjetiljke, slike, reljefi i mozaici u interijeru bez iznimke su majstorski koncipirani i izvedeni. Mi građani, vlasnici ovoga zasljepljujućeg spektakla, zaključujemo da se svijet može oblikovati parom dobrih ruku. Stranci uglavnom neko vrijeme začuđeno šute. Zatim progovore: “Hmm... Sveti Petar je veći.” “Dobro, ali to je crkvena građevina.” “Po mom je mišljenju Duždeva palača u Veneciji barem isto tako velika i sigurno isto tako lijepa.” “Ali kao običan građanin ne možeš samo tako unići u nju.” “Uficiji u Firenci...” “Ista stvar, gospodine, potpuno identična, ni tamo se ne može samo tako ući!” I slikar je u mislima još bio u Vijećnici. Na putu prema drugome mostu na Nieuwe Dijku, ne prvom, taj mu je bio još malo preblizu nadolazećoj nasilnoj smrti, prolazio je preko Nieuwezijds Achterburgwala, ali u stvarnosti je još bio tamo.

Njem. samodopadno (op. prev.)

- 12 -

Prvi kat. Vrijeme događanja: godina i devet mjeseci ranije. Na jednoj od galerija Građanske sale, na visini od sedam metara visi najveličanstvenije i najsmionije djelo koje će ikad naslikati, povijesno djelo, poniženje njegova života. Njih petorica stajala su i gledala prema gore, on i četiri člana odbora za umjetnost koji su činili trgovac drvom, brodski magnat i dvojica od četiriju gradonačelnika, svi vrlo bogati i vrlo fini ljudi. Kolovoz je te godine bio vlažan. Vani je pljuštala kiša, unutra su gorjele voštanice i baklje, ali i nadalje je bilo mračno. Sva petorica već su vidjela sliku, ali ipak su bili, svi po redu, iznova osupnuti, kao i sam slikar. Njezino zastrašujuće djelovanje svodilo se na to da je opipljivi svijet – stubišta, zidovi, rasvjeta, pet stvarnih muškaraca – bez spomena vrijedna ograničenja prelazio u šest metara širok i više od pet metara visok dvostruki svijet u kojem je svjetlo bilo svjetlije, prostor prostorniji, a grupa muškaraca za dugačkim stolom znatno stvarnija od petorice muškaraca koji su ih u tom trenutku promatrali. Dominantna figura grupe za stolom bio je gorostas tipa kralja bandita, ali s nekom vrstom tijare na glavi, dakle zapravo papa. Bikovska šija. Uzdignut mač u šaci. Kao da su se uzdigli iz neke paklenske kovačnice, sjedili su zajedno na jarkom svjetlu pozornice. Slikar je čekao i osluškivao teško disanje oko sebe. Katkad bijesu ne treba mnogo da se zagrije. Čovjek se razljuti, ali ne zna uvijek istog časa zbog čega. “Tako se to ne radi”, čuo je mrmljanje. Trgovac drvom. Sa svojim visokim zidovima, lukovima i stubištem interijer na slici imao je velike sličnosti s interijerom ovdje u Vijećnici, samo što je bio špiljskiji, opasniji. Zbog drsko strme perspektive gledalo se takoreći kao iz jame u zemlji - 13 -

uvis prema grupi muškaraca koja je očigledno kovala nekakav plan, ti si mrtav, oni tamo žive. “Ne, tako se to ne radi.” Brodski magnat. Nastavili su gledati – slika je zračila ozbiljnost, slobodu, piće i krv, to su stvari koje privlače – a nakon toga su četiri regenta još jednom pomnjivije pogledala: slika je, na ovome svjetovnome mjestu kalvinističke Republike, odisala nekom vrstom neumjesne svetosti. Potegnuti mačevi, lica, posuđe na stolu, sljedbenik koji se klanja kaležu kao da mu život ovisi o tome – usput, majstorski naslikana čaša, to su dobro vidjeli, u tonovima koji na paleti možda izgledaju muljeviti i slinavi, ali se na platnu pokazuju izričito svijetlima i laganima. Slikar je čekao kao da ne pripada grupi. Što oni hoće? Nije mogao čitati s lica, ne u stvarnom životu, ne bez mirisa smole i lanenog ulja, bio bi dovoljan i komadić drvenog ugljena. Dakle, što oni hoće? Nekoliko prilagodbi, ne pretjeranih, to se uvijek može učiniti. Potom je trgovac drvom pročistio grlo, pogleda još uvijek uperena u kolosalnog barbarina koji je, prema nalogu, trebao prikazivati prvoga nizozemskog vođu otpora kako u šumi, usred noći, kuje zavjeru protiv Rimljana. Glas je zvučao tiho, ali ozlojeđeno, kao da je taj čovjek teškom mukom progutao “prokletstvo”. “Izgleda kao neka poganska verzija Isusa na Posljednjoj večeri.” Nakon toga je slikar osjetio kako su se opustili. Kako su ostali shvatili da su dakle dobro vidjeli. Sva su četvorica sad sa slike skrenula pogled prema njemu, ali on ništa nije rekao, samo je neodređeno kimao glavom. Poniženje se približavalo, ali još je bilo apstraktno. Još nije poprimilo oblik kola, - 14 -

kakva se obično koriste za prijevoz piva, koja se uz veliku galamu kotrljaju niz Rozengracht i zaustavljaju pred kućom broj 184. To će se dogoditi tek za nekoliko dana. Još prije nego što pokucaju na vrata, njegova će žena otvoriti. “Zaboga! Već su je donijeli!” On i ona srest će se na polovici stubišta, on dolazeći s prvog kata, gdje je radio, a ona s otvorenih ulaznih vrata kroz koja se na ulici moglo vidjeti konja, prazno kočijaševo sjedalo i komad neugodnog, sve do ruda naprijed gurnutog tereta, nemarno smotanoga blijedosivkastog svitka, presavijenog do promjera od nekoliko metara. Još ne. Čak nije bilo ni govora o tome. Blijedosivkasti svitak tog je trenutka još visio raskošno razastrijet, sa svim bojama prema van, na jednom od najpočasnijih mjesta na kojemu je mogao visjeti. Zapravo na drugome mjestu, ali ipak. U međuvremenu je odbor kritički komentirao divlji stil djela, argumenti koji su sigurno bili relevantni, ali koji su njegovu tvorcu samo izmamili osmijeh – to je, kvragu, moja najbolja grupa, još bolja od strijelaca koji sad već dvadesetak godina bez spomena vrijedna zanovijetanja vise u De Doelenu! Njegov je smiješak iritirao. “Kist nije satara”, začuo se ljutit komentar. “Katkad jest”, rekao je slikar. “Samo ste nešto našvrljali.” Slikar se naklonio. Jedan od gradonačelnika otvorio je blijedozelenu mapu, izvadio crtež iz nje i htio mu ga uručiti. Ali slikar nije maknuo prstom. Njemu je skica bila poznata, dobro su to znali. Kad je Vijećnica trebala osam slika da bi glasno rastrubila - 15 -

kako smo mi, Batavijci, svojevremeno sasvim lijepo potukli Cezara, nalog je dobio jedan od njegovih bivših učenika. Vrlo spretan mladić i u to vrijeme isto toliko slavan kao, kad bi se pitalo Amsterdam, Grk Apel, slikar nad slikarima čije nijedno djelo nitko nikad nije vidio niti će vidjeti, ona su postojala samo na riječima. No čija je darovitost dorasla takvu izazovu: naslikati osam slika koje, zajedno, čovjeka zavaravaju mogućnošću grandioznoga životnog djela, jednom zauvijek? I zbilja, pripremne skice još nisu bile gotove, a sretnik je umro, nejasno od čega točno, možda ipak od nedostatka talenta. Poniženje, sad već vrlo blizu, postalo je neizbježivo kad se diskusija usmjerila na oko, nedostajuće oko batavskog borca pokreta otpora. “Kakav odvratan prorez,” promrmljao je jedan od njih. “Da, takva unakaženost, nasred lica!” Slikarov je pogled oživio. Ako je o nečemu mogao misliti s fascinirajućim zadovoljstvom, onda su to bile te prazne očne duplje, slijepci i jednooki, koji su gotovo kao pod prisilom krasili njegova platna i slike na drvenoj ploči i ba kroreze. “To oko, da...” Još je jednom s odobravanjem pogledao prema širokoj dvostrukoj krasti zašivenoga očnog kapka. “Izgleda da ga je izgubio. Polazim od toga da znate, Tacit se u vezi s tim jasno izrazio.” Kimnuli su, gurnuli mu skicu bivšeg učenika pod nos i rekli da stručan slikar raspolaže drugim, vlastitim mogućnostima. Odsutno je buljio u njih, u glavi mu se malo vrtjelo. Upravo su mu na um pala dva sjajna slučaja osljepljivanja, teme kojima je posvetio već nekoliko vrlo uspjelih slika. Okolnosti tih dvaju starozavjetnih događaja bile su, kako je - 16 -

odjednom shvatio, srodne na jedan posebno odvratan način. Samson je spavao i sanjao kako još uvijek počiva glavom u krilu žene u koju je bio strahovito zaljubljen kad mu je vrh užarenog štapa gurnut u oči, prvo u jedno pa u drugo. A kad je pravednog Tobita pogodila hrpa vrapčjeg izmeta, otvorenih je očiju ležao pod stablom i mislio o Bogu. “Molim lijepo”, rekli su pokazujući kažiprstom na skicu. “Čovjek koji donosi velike odluke mora moći izvanredno dobro vidjeti. To je vaš pokojni kolega izvrsno shvatio. Vođu čije je oko povrijeđeno može se prikazati i u profilu.” Pristojno je promatrao zatvorenu bademastu liniju zurećeg oka. “Šteta. Tako ne ide.” Regenti su razmijenili poglede i donijeli odluku. Poniženje je postalo činjenica. On je u međuvremenu u mislima bio kod svog oca koji je u posljednjim godinama pred smrt oslijepio. Sjećanje je počinjalo od jednoga zimskog dana kad je odjednom, usred prijepodneva, obrisao kistove i zamijenio papuče parom cipela, smatrajući da mora češće posjećivati svoga starog oca, sad dok je to još moguće. Bio je u ranim dvadesetima, ali već je živio i radio sam. Tog je dana puhao leden vjetar. Leiden je gusto naseljen gradić unutar utvrde, ali tog je jutra izgledalo kao da vjetar u jednom jedinom neprekidnom naletu ravno s pola puše kroz sva gradska vrata najedanput. Iznad Galgewatera letjeli su, kao uvijek, bezbrojni kriješteći galebovi. Bijele grabežljivice, u lovu na strvinu, živu ili mrtvu. Vidio ih je kako za dlaku šišaju mimo zaleđenih teglenica. Kad je stigao u kuću u Weddesteegu, morao je gurnuti zaglavljena ulazna vrata. Tada je, zajedno sa škripanjem drveta iz tame odjeknuo krik. U sljedećem je trenutku ugledao svog oca kako mu, uspravan, u kuhinji - 17 -

osvijetljenoj samo plamenom štednjaka, opipavajući kreće ususret. Na licu okrenutom od vatre oči su bile crne. Preklinjale su, izgubljene, usmjerene tik do mjesta na kojemu je on stajao. Baklje su treperile. Predsjednik odbora, jedan od gradonačelnika, rekao mu je što su na svoju žalost bili prisiljeni odlučiti. Trojica su nakon toga podignula ruke na pozdrav i udaljila se preko galerije. Četvrti, u napadu kašlja, još mu je načas pravio društvo, žustro baratajući maramicom. To ga je iritiralo. “Gutljaj piva dobiva se dolje!” Čovjek je kimnuo, ali samo mu je okrenuo leđa i svoje je suze i nedostatak daha u punom opsegu izložio slici. Slikar dakle više nije obraćao pozornost na njega, nego je odmahnuo glavom i otišao, nijedanput se ne osvrnuvši na gledano iz perspektive savršenu kompoziciju, u kojoj su stvarni zid i stvaran pod samo davali štihvort za drugu arhitekturu. Što se događalo u toj drugoj arhitekturi, nešto iz nacionalne povijesti otprije mnogo stoljeća, iz zasljepljujućeg svjetla-sjene suptilno i samo po sebi našlo je put u ovdašnjost i sadašnjost: Nizozemci su vjerni, pouzdani, pobožni, poduzetni, otvoreni, izravni, iskreni, buntovni, hladnokrvni, nepokolebljivi i zastrašujuće borbeni.

- 18 -

Margriet de Moor rođena je 1941. u Noordwijku u Nizo zemskoj u katoličkoj obitelji s devetero djece. Odnos između sestara postat će kasnije česta tema njezih djela. Na Kraljev skom konzervatoriju u Hagu studirala je klavir i pjevanje, a posebno ju je zanimala glazba Schönberga, Satija i Debus syja. Od 1968. ima redovite pjevačke nastupe. Deset godina kasnije nastavlja studirati, ovoga puta povijest umjetnosti i arheologiju. Nakon udaje za kipara Heppea de Moora, 1984. godine osniva umjetnički salon pokraj Amsterdama. Počinje pisati prozu koju karakteriziraju složena struktura i snažna atmosfera. Prva zbirka kratkih priča Op de rug gezien (Pogled straga), 1988., osvojila je nagradu Gouden Ezelsoor za najprodavanije prvo djelo, a prvim romanom o ubojstvu djevojke ispričanom iz perspektive triju pripovjedača Eerst grijs dan wit dan blauw (Prvo sivo, onda bijelo, onda plavo), 1991., postaje poznata u inozemstvu (preveden je na jedanaest jezika). Slijedi De Virtuoos (Virtuoz), 1993., o ženi zaljubljenoj u kastrata u Napulju osamnaestog stoljeća, Hertog van Egypte (Vojvoda od Egipta), 1996., De verdronkene (Utopljenik), 2005., o dvije sestre koje zamijene uloge na dan velike poplave 1953. u pokrajini Zeeland, a 2013. objavljuje roman Mélodie d’amour. De Moor je za svoj književni rad primila brojne nagrade. Živi u Amsterdamu. - 257 -

- 258 -

Maja Weikert rođena je 1951. u Korčuli. Studirala je sla vistiku, anglistiku i germanistiku na sveučilištu u Frank furtu na Majni, gdje je do ukidanja slavističke katedre radila kao lektorica za hrvatski jezik. Od 2001. prevodi s nizo zemskoga na njemački i hrvatski. Prevela je djela Maartena ‘t Harta, Connie Palmen, Margriet de Moor, Mensje van Keulen, Dimitrija Verhulsta, Annelies Verbeke, Franka Westermana, Geerta Maka, Gerbranda Bakkera i drugih. Na Sarajevskom sajmu knjiga i učila dodijeljena joj je 2012. na grada za prijevod godine. Radi kao lektorica na sveučilištima Bamberg i Mainz.

- 259 -

- 260 -

Sadržaj

1 Tada, ovdje

2 Bolesne, slijepe, nedostajuće oči

3 Obrnuti grad

4 Sreća je bila njezina ličnost

5 Elsje Christiaens

6 U dućanu

7 Sunčeva svjetlost, sobna svjetlost

8 Dođi i ti

9 Ne odlazi samo tako u tu dobru noć

10 Zbog jednog talira!

11 Nalet žestine

12 Tiho brzaju snježne pahuljice

101

13 Kad žena hoće (1)

112

14 Zrcala i oporuke

120

15 Crveno

130

16 Odgoda

147

17 Ona i volovi

154

18 Među kolegama

164

19 Tribunal bijel poput vrhnja

172

20 Sjekira

182 - 261 -

21 Kako je išlo, kako je došlo

186

22 Sjekira, još uvijek

192

23 Lijepo i unosno kajanje

202

24 Usmrćivanje, ubojstvo

211

25 Vidio sam

218

26 Ružnoća

227

27 Sumorna gondola

235

28 Kad žena hoće (2)

242

29 Još ne

250

O autorici

257

O prevoditeljici

259

- 262 -

- 263 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Hendrick Terbrugghen, Koncert (detalj) © The National Gallery, London / akg-images Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-500-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 264 -

- 265 -

Amsterdam 17. stoljeća, najživlji je i najbogatiji grad na svijetu, mjesto u kojem svatko vidi svoju priliku, grad trgovaca i umjetnika. To je i grad Rembrandta, jednog od najvećih slikara svih vremena. Do 3. svibnja 1664. on je već naslikao niz svojih remek-djela, druga supruga umrla mu je od kuge, odavno je bankrotirao, a jedini tko je stalno uz njega voljeni je sin Titus. I dok Rembrandt razmišlja koje boje da upotrijebi na slici koju će poslije nazvati Židovska nevjesta, na glavnome gradskom trgu odvija se pogubljenje jedne djevojke. Njezino je ime Elsje, u Amsterdam je došla prije nekoliko tjedana potražiti svoju sreću, a sada je osuđena za okrutno ubojstvo, koje ne poriče i za koje se ne kaje. Njezino tijelo ostavljeno da visi Rembrandt će istoga dana nacrtati i to će biti jedan od njegovih najdojmljivijih crteža. Slikar i djevojka fascinantna je povijesna priča o dva sasvim različita života, o dva paralelna svijeta, o epohi jednoga od najvećih slikara svih vremena. Margriet de Moor oživila je Rembrandta i njegov Amsterdam, tragedije i veličanstvene slike kojima se i dan-danas divimo u najvećim svjetskim galerijama.

139,00 kn

- 266 www.fraktura.hr