Sofia se uvijek odijeva u crno
. Sofia se uvijek odijeva u crno
Paolo Cognetti -1-
-2-
Paolo Cognetti
Sofia se uvijek odijeva u crno prevela s talijanskog Ana Badurina
Fraktura -3-
Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova. Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli affari esteri italiano.
Naslov izvornika Sofia si veste sempre di nero © Paolo Cognetti, 2012 © minimum fax, 2012. Published by arrangement with Literary Agency “Agence de l’Est”. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-693-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 923450
-4-
Umiranje je Umjetnost, kao i sve ostalo. Ja to činim izuzetno dobro. Činim to tako da nalikuje paklu. Činim to tako da je zbiljski doživljeno. Mislim da možete reći, za to sam rođena.* Sylvia Plath
Sylvia Plath, Pjesme, “Ženski Lazar”, prijevod: Višnja Sepčić, Edicije Durieux Zagreb, 1995., str. 136. *
-5-
-6-
Prva svjetlost
Bolničarka je jedne noći pogledala kroz prozor odjela i pred bolnicom ugledala njegov kombi. Farovi su triput bljesnuli, zatim su se ponovno uključili kad je podignula ruku u znak pozdrava. Zamolila je kolegicu da je zamijeni i servisnim stubištem sišla do dostavnog ulaza, a tamo je, pod jesenskom kišom, muškarac spustio prozor i rekao joj da je donio određene odluke. Bolničarka ga je odmjerila dvoumeći se bi li mu povjerovala ili ne. Provjerila je vidi li ih netko i uspela se s njim na prvi kat gdje je pronašla praznu prostoriju u kojoj su mogli u miru razgovarati. U njegovim brkovima ispod uobičajenog se dima osjetio okus vina. U sobi ju je zagrlio i gurnuo prema krevetu, ali nije joj se dopao njegov način, pa ga je odbila. Pravio se da je uvrijeđen. Otvorio je prozor, pripalio cigaretu i pogledao van. Nakon minute rekao je: “Ako još malo nastavi padati, narast će nam peraje kao ribama.” “Onda?” upitala je bolničarka. “Hoćeš li mi objasniti zašto si došao?” Muškarac nije odmah odgovorio, pogledao je kišu i povukao još nekoliko dimova. Zatim je rekao da se te noći više neće vratiti kući. Na izlasku je zalupio vratima i doviknuo ženi da ga zaboravi. Nije rekao da je poslije otišao u bar, ali to je bilo očito. Bilo je petnaest do dva. Provukao je ruku kroz vlažnu kosu, a bolničarka je pretpostavila da je pio do u sitne sate, razgovarao o ženama s ostalim muškarcima za šankom i udvarao se konobarici te da ju je zato na kraju došao potražiti. On je rekao: “Ako me ni ti ne želiš, spavat ću -7-
u kombiju, meni je svejedno.” Kad ju je ponovno pokušao zagrliti, nije mu se oduprla, sklopila je oči i prisilila se ne razmišljati o gomili njegovih prevara i laži. Poslije te noći pozvali su je zbog hitnog poroda. Neka dvadesetdvogodišnja djevojka u sedmom mjesecu trudnoće. Rodila je sićušnu i cijanoznu curicu, obilno krvareći. Babica ju je nekoliko puta lupnula po leđima da zaplače i počne disati, ali malena nije ni disala ni plakala, pa su je morali reanimirati. Liječniku kod tog preuranjenog poroda nešto nije štimalo: ispostavilo se da je majka, ne rekavši nikome ništa, popila u trudnoći zabranjene lijekove pro tiv čira, ali sada je bila previše potresena da bi išta objašnjavala. Izgubila je veliku količinu krvi. U krevetu je vrištala i proklinjala samu sebe. Dali su joj sedativ, stavili joj kanilu u ruku i ostavili je da zaspi odgodivši istragu za poslije. Na inkubatoru curice stajao je natpis: Sofia Muratore. Otac ju je dolazio vidjeti više puta dnevno. Iscrpljen, izgubljen, koračao je amo-tamo između žene i kćeri pitajući se koja je od njih kriva za zlo koje je zadesilo onu drugu. Budući da nije mogao dodirnuti curicu, dugo ju je promatrao kroz staklo dvoumeći se treba li je zavoljeti i treba li je smatrati prelijepom ili čudovišnom, kako nam se već događa pred novorođenčadi i tropskim vodozemcima. Bolničarka je počela noću razgovarati sa Sofijom, kad je nitko nije mogao vidjeti. Sjela bi kraj inkubatora i pričala joj. Bilo je to kao da razgovara s biljkama na svome balkonu: od toga možda nema nikakve koristi, ali joj godi, a curici sigurno ne može naškoditi. Iz noći u noć Sofiji je ispričala sve: o seoskom imanju na kojem je odrasla, o životu koji je vodila do tridesete godine, o svećeniku koji ju je nagovorio da pronađe neko zvanje, o okrutnim redovnicama iz škole za bolničarke, o onome danu kad je došla živjeti u grad i zaplakala kad je vidjela svoj stan. Morala je naučiti očvrsnuti. Baš kao i u dodiru s krvi, bljuvotinom, izmetom, inficiranim ranama, onim što čovjeka dopadne gledati kad se tijelo rastvori, kad ga -8-
napadne bolest ili osakati nesreća, a on ne može odvratiti pogled. Sve joj je to ispričala najjednostavnijim riječima koje je znala. Jedne noći, dok je razgovarala sa Sofijom, začula je zvuk automobilske trube, pogledala kroz prozor i vidjela muškarčev kombi na parkiralištu. Farovi su bljesnuli, ali ona se nije ni pomaknula. Ostala je stajati tamo kako bi se uvjerila da je poruka jasna. On je izašao iz kombija, podignuo pogled prema prozoru, popušio cijelu jednu cigaretu, zatim je bacio opušak i prignječio ga cipelom kao da je ona taj opušak, ponovno je ušao u kombi, isparkirao i otišao. “Sofia”, rekla je bolničarka glasno, “znaš li što je rođenje? To je brod koji kreće u rat.” Pedijatar je tog jutra izjavio da je djevojčica izvan opasnosti i napokon su je odnijeli njezinoj pravoj majci.
-9-
- 10 -
“Prva svjetlost” je za Nadiju, sretan put, plesačice moja. “Priča o piratima” je za sve iz kulturnog centra Scighera: neka vjetar još dugo puše u vašu crnu zastavu. “Dvije vodoravne djevojke” je za Saru i njezinu sjenu. “Sofia se uvijek odijeva u crno” je za Marinu i Bo, uzgajivačice rabljene djece. “Dizajnirao ju je vjetar” je za Carla koji se vraćao iz tvornice. “Kad dođe anarhija” je za Dina, krčmara, učitelja, druga u pijan čevanju. “Glumice” je za Violu koja nema mira. “O vradžbinama” je za Federicu koja poznaje duhove i širom otvara zatvorena vrata. “Stvari koje treba spasiti” je za Martu i onaj poljubac u blatu. “Brooklyn Sailor Blues” je za Gabbolu: prijatelju, život bi bez tebe bio tužan.
- 189 -
- 190 -
Paolo Cognetti rodio se u Milanu 1978. Autor je zbirki kratkih priča Manuale per ragazze di successo (2004.) i Una cosa piccola che sta per esplodere (2007.), kojom je između ostalog osvojio nagrade Premio Fucini i Premio Settembrini te bio među finalistima nagrade Premio Chiara. Godine 2010. objavio je New York è una finestra senza tende. Autor je i nekoliko dokumentarnih filmova među kojima su Vietato scappare, Isbam, La notte del leone te, u produkciji kuće Mini mum fax media, Scrivere/New York i Il lato sbagliato del ponte. Njegov blog je paolocognetti.blogspot.it.
- 191 -
- 192 -
Ana Badurina rodila se u Rijeci, a odrasla u Malom Lošinju. Ubrzo nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počela je raditi kao profesorica talijanskog jezika te nedugo zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog. U više navrata usavršavala se na općim tečajevima i posebnim individualnim tečajevima talijanskog jezika, a radila je i kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od 2012. redovna je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta Antonija Scuratija (Fraktura, 2011.) na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi proglašen je najboljim prijevodom talijanskog djela na strani jezik 2012. godine (premio Diego Valeri). S talijanskog je, između ostalih, prevela romane Sardinia Blues F. Sorige, Mister Gregory S. Casati Modignani, Sjećanja jedne kuje F. Petrizzo, Viši od mora F. Melandri, Dani za borava E. Ferrante i Mussolinijev kanal A. Pennacchija. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca osmislila je i organizirala talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za književno prevođenje.
- 193 -
- 194 -
Sadržaj
Prva svjetlost 7 Priča o piratima 11 Dvije vodoravne djevojke 31 Sofia se uvijek odijeva u crno 49 Dizajnirao ju je vjetar 75 Kad dođe anarhija 101 Glumice 121 O vradžbinama 135 Stvari koje treba spasiti 145 Brooklyn sailor blues 155 O autoru O prevoditeljici
191 193
- 195 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2016., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-693-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 196 -
- 197 -
Upoznajte Sofiju Muratore. Istina je, Sofia se uvijek odijeva u crno, ali fascinantnu junakinju Paola Cognettija nećete zapamtiti po jednoj boji – Sofia u sebi krije čitavu dugu. U deset priča ovoga iznimnog romana jedan od po najboljih mladih talijanskih pisaca uspio je oko lika torinske djevojke zavrtjeti čitav svijet: od djetinjstva provedenog u građanskoj i naoko običnoj obitelji, preko puberteta obilježenog psihološkim smetnjama pa sve do otkrića seksa i iscjeliteljske ljubavi prema kazalištu – Sofia nam otkriva istine o muškarcima i ženama, o tijelu i duši, o traženju i mimoilaženju s drugim bićem, s ljubavi. Sofia se uvijek odijeva u crno roman je koji ne bježi od politike, ni od povijesti, ali svojim preciznim i inten zivnim pismom, koje iza prividne jednostavnosti nosi izvanrednu emotivnu snagu, njegov nam autor po najprije želi približiti intimni svijet žene. A Sofia, ta nespokojna i divlja djevojka, kadra preživjeti vlastite neuroze i iskoristiti iznenadne trenutke prosvjetljenja, nalik je na junakinje Salingera ili Carvera: natjerat će nas da je slijedimo kroz trenutke ljepote i boli, tjeskobe i iskupljenja, sve dok ne pronađe vlastiti put, pokazujući nam usput i ono što bi možda moglo poslužiti i nama.
129,00 kn
- 198 -
www.fraktura.hr