Sve čega se ne sjećam by Fraktura

Sve čega se ne sjećam Jonas Hassen Khemiri Sve čega se ne sjećam

-1-

-2-

Jonas Hassen Khemiri

Sve čega se ne sjećam prevela sa švedskog Željka Černok

Fraktura -3-

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Allt jag inte minns © Jonas Hassen Khemiri 2015 Objavljeno prema sporazumu s Ahlander Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Željka Černok i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-907-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 975438

-4-

Oh na na whatâ&#x20AC;&#x2122;s my name? Rihanna

-5-

-6-

prv i dio

Prijepodne

-7-

-8-

Kuća

Susjed proviri iza grma i upita me tko sam i što radim ovdje. *** Dobro došao. Sjedni. Opusti se. Kunem ti se, ne trebaš se bojati. Ako stisnem gumb za alarmiranje, ovdje su za trideset sekundi. *** Susjed se ispriča, kaže mi da nakon svega što se dogodilo nije ni čudo da su postali pomalo sumnjičavi prema ljudima koje ne poznaju. *** I ja sam imao jasnu predodžbu kako će biti ovdje. Ono, ko u filmu. Debele željezne rešetke, odvratan zahod u jednom kutu, kreveti na kat i tuševi koji se isparavaju i moraš jako paziti da ti ne ispadne sapun. Mislio sam da ću morati cijelo vrijeme nositi žilet u ustima da budem spreman na sve. Ali vidiš i sam. Ovo više sliči hostelu. Ljudi su kul. Zahodi su čisti. Postoji čak i radionica gdje možeš izrađivati stvari od drva. Imao sam sreću što sam ovdje završio.

-9-

*** Susjed me poziva na kavu, zajedno se penjemo pošljunčenom stazom, zatvori vrata radne sobe i pristavi kavu u kuhinji. Tragično, kaže odmahujući glavom. Strašno tragično, to što se dogodilo. *** Ostalo mi je još dva mjeseca i tri dana. Ali nije bed. Ne mislim stalno na to. OK mi je ovdje. Mislim, znam. Dugo je to. Ali istovremeno se ne moram brinuti kako ću platiti stanarinu. Što želiš znati? Da počnem time kako sam upoznao Samuela? Hoćeš dugu ili kratku verziju? Ti odaberi. Ja imam vremena koliko hoćeš. *** Susjed stavi malene bijele šalice na stol, kekse na pladanj. S kim si još razgovarao? pita. Po kvartu se svašta priča. Neki kažu da je Samuel bio u depresiji i da je to dugo planirao. Drugi kažu da je to jednostavno bila nesreća. Neki za sve krive onu curu s kojom je hodao, kako se ono zove? Laida? Saida? Da, Laide. Drugi tvrde da je sve to krivnja onog njegovog krupnog prijatelja, onog koji je sad u zatvoru, koji bi sve učinio za novac. *** Upoznali smo se u veljači dvije tisuće devete. Bio sam u obilasku s Hamzom. Dobio je dojavu da se određena osoba nalazi na jednoj privatnoj zabavi na Liljeholmenu. Pa smo otišli tamo, pozvonili na vrata, cura koja je otvorila nije stigla zatvoriti vrata prije nego što je Hamza podmetnuo nogu u procjep i krenuo u priču da smo

- 10 -

prijatelji od prijatelja i da smo došli proslaviti njeno useljenje u novi stan. Na kraju nas je pustila na toplo. *** Susjed nam natoči kavu u šalice, ponudi me keksima i kaže da nije naročito dobro poznavao Samuela. Ali je poznavao njegovu baku. Kad si s nekim susjed više od dvadeset godina, onda se dobro upoznate, to je neizbježno. Uvijek smo se pozdravljali kad bismo se sreli kod poštanskih sandučića. Pitali bismo jedno drugo kako smo, prokomentirali vrijeme. Jednom smo duže razgovarali o prednostima i manama instaliranja grijanja na podzemne vode. Bila je dobra žena. Iskrena i izravna, tvrdoglava i čvrsta. Stvarno je tužno što je sve tako završilo. *** Ušao sam s Hamzom u taj luksuzni stan. Hodali smo kroz sobe, kimali ljudima, koji su spuštali glave, gledali u parket i nisu nas pozdravljali. Pitao sam se što radimo ovdje jer ljudi na tom tulumu nisu izgledali kao ljudi koji bi imali ikakve veze s Hamzom. Dečki su bili u sakoima, a cure u salonkama, hladnjak je imao digitalni zaslon i ledomat. Mislio sam da će ići brzo, da Hamza samo treba pronaći pravu osobu, obaviti to što treba obaviti, dok ću ja samo stajati uz njega kako bi svima bilo jasno da tu nema diskusije. *** Susjed je otpio gutljaj kave i podigao glavu dok je gutao. Kad sam posljednji put vidio Samuela? Kad je došao po auto. Sjećam se kao da je bilo jučer. Bio je četvrtak ujutro, po noći je kišilo, ali je onda

- 11 -

prestalo. Sjedio sam ovdje i slušao radio, kad sam vidio kako se netko šulja oko poštanskih sandučića. Ustao sam i prišao prozoru da bolje vidim. *** U dnevnoj sobi je svirala muzika. Ljudi su plesali pristojno, ko lutke u izlogu. Smiješili su se ko legići. Ali među njima je bio Samuel. Prvo sam pomislio da ima epileptični napadaj. Jer je praktički vibrirao u taktu s tom tihom muzikom. A onda se spustio na koljena i poskakivao kao da svira gitaru. Pa je mahao glavom kao da glumi crkveno zvono. Ostalo je još dva sata do ponoći, a Samuel je plesao kao da svira zadnja slash najbolja pjesma na svijetu. *** Susjed je ustao i stao uz prozor. Ovdje sam stajao. Točno ovdje. Bilo je dvadeset do devet. Gledao sam prema poštanskim sandučićima. Držao sam telefon u ruci. Ako primijetim nešto neuobičajeno, imam broj koji mogu nazvati. Ali onda sam vidio da je to Samuel. Penjao se stazom s lokalnim novinama i nekoliko reklamnih letaka u ruci. Ispod raskopčanoga kaputa nosio je sako i košulju. Hodao je sporo, spuštena pogleda. *** Hamza je samo hodao. Slijedio sam ga. Pronašli smo pravu osobu, kratko porazgovarali, lova je promijenila vlasnika, sve je išlo brzo i glatko. Kad smo bili gotovi, Hamza je htio nešto popiti. Krenuli smo prema kuhinji. Hamza je natočio dva pića sebi i jedno meni. Strusio je prvu čašu i stresao se ko lik iz crtića. A onda smo stajali bez riječi. Nitko nije razgovarao s nama. Nikome nismo ništa rekli. - 12 -

Ponekad bi ona čiji je to tulum bio zavirila u kuhinju da provjeri da nismo ništa ukrali. *** Susjed ispruži grbavi prst. Vidiš onu brezu? Tu se zaustavio. Po gledao je gore prema izgorjeloj krošnji i kući uništenoj požarom. Sjećam se da mi je izgledao nekako bljeđi nego inače. Podigao je ruku i lagano se pljesnuo po obrazu, kao da se želi probuditi ili možda utješiti. *** Nakon nekoliko minuta Samuel je ušao u kuhinju s nekom curom s brčićima. Majica mu je bila sva mokra od znoja, dok je cura bila obučena u crvenu deku s rupama za ruke. Pričala je o tome što će raditi navečer, ima neki klub u Reisenu i jedan DJ ih je stavio na popis u Grodanu, i neka “Kurvica Karro” ima tulum na Midso mmarkransenu. Samuel je kimao dok si je točio vino. Pomislio sam kako je mišićav ko štapić. Hamza je otišao na zahod. Ja sam ostao u kuhinji. Bila je to dobra prilika da nešto kažem. Sad bih im mogao pružiti ruku i predstaviti se kao što to ljudi rade kad se upoznaju na zabavama. Kako si? mogao bih reći. Što ima? Otkud znate curu čiji je tulum? Koji to DJ svira u Reisenu? Gdje točno stanuje Kurvica Karro? Ali nisam ništa rekao. Samo sam tako stajao i razmišljao kako bih trebao nešto reći. Jer tada još nisam bio navikao na vlastiti glas kao što sam danas. *** Susjed ponovno sjedne i natoči još kave. A onda je prošlo nekih petnaest minuta. Kad je Samuel izašao iz kuće, nosio je plastičnu - 13 -

vrećicu koja je bila toliko natrpana da se činilo da bi ručke mogle puknuti. Stavio ju je na stražnje sjedalo i taman htio sjesti za volan, kad me primijetio. Podigao je ruku i mahnuo mi. *** Samuelova frendica izašla je van na čik-pauzu. Samuel je počeo otvarati i zatvarati ladice u kuhinji. “Znaš možda gdje su noževi?” upitao me. Pokazao sam prema stalku za noževe. “Hvala.” Samuel je podigao lubenicu koja je stajala na pladnju s voćem, raspolutio je i upitao hoću li i ja komad. Kimnuo sam. A onda je krenuo po kuhinji i dijelio komade lubenice svima koji su htjeli. “Mrtav tulum”, rekao je kad je sve podijelio. Kimnuo sam. “Da krenemo dalje?” Slegnuo sam ramenima. “Hoćeš probati nešto kul? Gurni ruku ovamo.” Samuel mi je pružio polovicu lubenice. Palo mi je na pamet da možda nije skroz čist u glavi. “Stvarno, probaj.” “Zašto?” rekao sam. “Sjećat ćeš se toga zauvijek.” I ne znajući zašto, gurnuo sam ruku u lubenicu. “Kakav je osjećaš? Čudan, zar ne? Ili divan? Sad je na mene red.” Osjećaj nije bio ništa posebno. Bilo je mokro. I gnjecavo. Izvukao sam ruku iz lubenice, a onda je Samuel stavio ruku. Ostatak ljudi u kuhinji gledao nas je kao da smo se upravo popišali u sudoper. Ali Samuel se samo nasmiješio i upitao hoće li i oni probati. “Bit će vam žao”, rekao je kad su odmahnuli glavama.

- 14 -

*** Susjed uzdahne. Tamo je stajao. Pored bakinog opela. S rukom podignutom u pozdrav. I ja sam mu skoro odmahnuo. Ali onda mi je pogled pao na taj čađavi vrt, ostatke onoga što je nekada bio tavan na bakinoj kući, crne mrlje od ostataka požara na krovu moje garaže. Sjetio sam se kako je sve moglo još gore završiti, samo da je vjetar puhao u drugom smjeru. Okrenuo sam glavu. I to mi je bilo teže učiniti nego što sam mislio. Praktički sam bio prisiljen na to, inače bi mu ruka sama odmahnula (pritisne desnu ruku lijevom). Neke su nam stvari toliko ukorijenjene da ih je nemoguće zaustaviti. Radiš to cijeli život i jednostavno su dio tebe. To je kao sa seksualnošću. *** Samuel je obrisao ruku i predstavio se. Nisam znao koje ime da kažem jer u obilasku s Hamzom nikada nisam upotrebljavao svoje pravo ime. Jednom sam prilikom rekao da se zovem Örjan. Drugi put sam se predstavio kao Travolta. Kad smo upali na jednu privatnu zabavu u potrazi za dvije blizanke koje su posudile lovu da spase svoj frizerski salon, predstavio sam se kao Holabandola. Mogao sam reći bilo što jer kad ovako izgledaš, nitko ti se neće usuditi reći da to ne može biti tvoje pravo ime. Ali kad me Samuel upitao, rekao sam mu svoje pravo ime. Odmah sam se spremio na popratna pitanja. “Što si rekao? Vamdad? Vanbab? Van Damme? Aaa, Vandad. Otkuda je to ime? Što znači? Otkuda su ti roditelji? Jesu li došli ovamo kao politički azilanti? Jesi se ti rodio ovdje? Jesi li pola stranac, pola Šveđanin ili skroz Šveđanin? Smatraš li se Šveđaninom? U kojem se postotku smatraš Šveđaninom? Jedeš li meso? A smatraš li se Šveđaninom? Možete li se vratiti u svoju zemlju? Jesi bio tamo? Kako si se osjećao? Osjećaš li se možda kao stranac kad si ovdje, - 15 -

a Šveđanin kad si tamo?” Kad bi primijetili da ne želim razgovarati o svom podrijetlu, počeli bi me ispitivati o treninzima, volim li proteinske napitke i što mislim o mješovitim borilačkim vještinama. *** Susjed odgurne šalicu i nakašlje se. Sad mi se čini da sam mu baš mogao i odmahnuti. Kakve veze ima? Možda nikakve. Samuelov bi dan malo ljepše počeo. Bio bi malo bolje volje kad je izašao na cestu. Ali otkud sam mogao znati da je to posljednji put što ću ga vidjeti. *** Samuel je bio drugačiji. Samuel nije ni pokušao razgovarati o mom podrijetlu ili treningu. Samuel je samo rekao: “Vandad? Kao onaj šah koji je ratovao s Džingis-kanom? Kul.” A onda se deset minuta razvezao o Mongolima. Rekao je da nula cijelih pet posto muškaraca na svijetu dijeli DNK s Džingis-kanom samo zato što se seksao sa slash silovao toliko cura. Rekao je da je Džingis-kanovo kraljevstvo bilo najveće otkako je svijeta i da su Mongoli ubili oko četrdeset milijuna ljudi. Ispričao je da su Mongoli kažnjavali škrte vlasteline time što su im točili otopljeno, užareno zlato u tjelesne otvore sve dok im se tijelo ne bi spržilo. Nisam kužio zašto mi taj žgoljavac tu priča o Mongolima, a nisam kužio ni zašto ga slušam. Ali način na koji smo razgovarali bio je drugačiji. Uopće nismo spomenuli što radimo, adrese ni porijekla. Samo smo razgovarali o oružju koje su Mongoli upotrebljavali, njihovoj tehnici ratovanja, njihovoj lojalnosti, njihovim konjima. Ustvari. Samuel je bio taj koji je govorio, ja sam samo slušao. Ali kad je cura čiji je

- 16 -

tulum bio ušla u kuhinju i vidjela nas udubljene u razgovor, kao da me počela gledati drugačije. Sviđao mi se njen pogled. “Otkud sve to znaš?” upitao sam jer sam pomislio da je možda profesor povijesti. “Ne znam”, odgovorio je Samuel uz osmijeh. “Mislim, iz neke kompjutorske igre. Imam totalno šašavu memoriju. Neke stvari jednostavno upamtim.” “Dok većina stvari samo ispari”, rekla je njegova frendica u crvenoj deki koja se vratila s balkona u oblaku dima. *** Susjed očisti mrvice s plastificiranog stolnjaka i kaže da on nije kao neki drugi u kvartu. Nemam ja nikakvih predrasuda prema ljudima iz drugih zemalja. Nikad mi nije bilo jasno zašto treba odvajati različite kulture. Obožavam putovati. Otkako sam u penziji, provodim zimsku polovinu godine u inozemstvu. Indijska hrana je jako fina. U ribarnici u Konsumu radi jedan dečko koji je iz Eritreje i jako je ljubazan. Nisam imao ništa protiv kad su se neki novi ljudi počeli useljavati u kuću Samuelove bake. Ništa mi nije smetalo što su neke žene nosile marame. Doduše, nije mi se sviđalo što su se svađali na verandi i bacali svoje smeće u moje kante. Ali to nema nikakve veze s njihovim podrijetlom. *** Kad se Hamza vratio, atmosfera u kuhinji se promijenila. Ljudi su držali čaše bliže sebi. “Jesi spreman?” upitao sam. “Je l’ se pederi jebu u šumi?” rekao je. “Zašto se pederi jebu u šumi?” upitao je Samuel.

- 17 -

“Ma to se samo tako kaže, čovječe”, rekao je Hamza. “Pročitaj si koju knjigu da se ne sramotiš svojim neznanjem.” Hamza i ja smo krenuli, po nečemu u njegovim pokretima primijetio sam u kojem je raspoloženju, znao sam da će to biti duga noć. Bio sam u pravu, prije nego što je noći došao kraj, dogodile su se neke stvari, ne mogu reći točno što, ali čuvao sam mu leđa, nisam ga iznevjerio, rekao sam da ću biti uz njega kroz sve i bio sam, bio sam mu podrška, lojalan kao Mongolac. Ali putem kući obećao sam si da ću se skulirati i pokušati pronaći novi način nabavljanja love za stanarinu. *** Susjed mi stisne ruku i poželi mi sreću u pokušaju rekonstrukcije Samuelova posljednjeg dana. Ako hoćeš savjet, rekao bih ti, sve pojednostavi. Samo ispričaj što se dogodilo – točno kako je bilo. Čitao sam malo tvoje knjige i imam osjećaj da sve samo nepotrebno zakompliciraš.

- 18 -

Jonas Hassen Khemiri rođen je u Stockholmu 1978. Prvi roman Et ögga rött objavio je 2003., a uz izvrsne kritike i nagrade prodao se u više od dvjesto tisuća primjeraka te je 2004. bio najprodavanija knjiga u Švedskoj. Za svoj drugi roman Montecore: en unik tiger također je dobio brojne pohvale za originalnost, a uz Nagradu za književnost P. O. Enquist i Nagradu Švedskog radija za najbolji roman, nominiran je za najvažnije švedsko književno priznanje Nagradu August. Godine 2012. objavio je snažan kratki roman Zovem svoju braću (Jag ringer mina bröder), nastao na temelju eseja koji je tjedan dana nakon terorističkog napada u središtu Stockholma 2010. napisao za švedske novine. Roman Sve čega se ne sjećam (Allt jag inte minns) izašao je 2015., a Khemiri je za njega dobio Na gradu August u kategoriji “Najbolja švedska beletristička knjiga godine”. Romani su mu prevedeni na više od dvadeset jezika, a uz njih je napisao šest drama koje se izvode na stotinjak svjetskih pozornica. Jonas Hassen Khemiri napisao je 2013. otvoreno pismo švedskoj ministrici pravosuđa kritizirajući projekt REVA koji je policiji dao odriješene ruke u potrazi za imigrantima te olakšao deportacije iz Švedske. To je pismo, prvotno objavljeno u Dagens Nyheteru, postalo najviše dijeljeni članak ikad na društvenim mrežama u Švedskoj te je prevedeno na dvadeset jezika za čitatelje brojnih svjetskih novina.

- 265 -

- 266 -

Željka Černok (1973.) diplomirala je engleski i švedski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kao stipendistica sveučilišta Mälardalen studirala kreativno pisanje u Švedskoj. Prevela je pedesetak romana najznačajnijih suvremenih autora iz Švedske, Finske i Norveške: P. O. Enquista, Kjella Westöa, Stiega Larssona, Erlenda Loea, Frode Gryttena, Agnete Pleijel, Torgnyja Lindgrena, Tove Jansson, Ulfa Starka i mnogih drugih. Surađuje s Festivalom europske kratke priče, Trećim programom Hrvatskoga radija te mnogobrojnim europskim književnim časopisima za koje piše o švedskoj književnosti i prevodi priče i poeziju. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

- 267 -

- 268 -

Sadržaj

prv i dio Prijepodne 7 Kuća 9 Dom 19 Dopisivanje 28 Berlin 40 drugi dio Laide 69 Dnevna soba 71 Kuhinja 132 Balkon 194 t r e c´i d i o Poslijepodne 227 Ja (1) 229 Ja (2) 247 O autoru O prevoditeljici

265 267

- 269 -

Prijevod ove knjige potpomogao je Švedski savjet za umjetnosti – Swedish Arts Council.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Ilustracije Ivana Pipal Godina izdanja 2017., studeni Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-907-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 270 -

- 271 -

Po kvartu se svašta priča, no pravo je pitanje: tko je zapravo Samuel? Činjenice kažu da je dijete Šveđanke i Sjevernoafrikanca, da se nakon završenog pravnog fakulteta zaposlio u Državnom uredu za migraciju, da je volio samo jednu ženu, Laide, i imao samo dvoje bliskih prijatelja, Panteru i Vandada. Redovito je posjećivao svoju baku te je, baš kao i ona, slabo pamtio i zato je sastavljao beskrajne popise... No onda su kočnice bakina auta otka zale, a svima se svijet u sekundi zauvijek promijenio. Stoga kad u svojem berlinskom egzilu na stubama sretne uplakanu Panteru, tajnoviti pisac osjeti neodoljivi poriv da posjeti sve koji su Samuela poznavali i složi mozaik od njihovih sjećanja. Sve čega se ne sjećam jednog od ponajboljih suvremenih švedskih pisaca Jonasa Hassena Khemirija priča je o lju bavi i sjećanju, ali i o problemima koji postoje u švedskom društvu ma koliko se ono gledano izvana može činiti idealnim. Preveden na više od dvadeset jezika i dobitnik najprestižnije švedske Nagrade August, ovaj je roman dokaz da je Khemiri uistinu sjajan pisac.

139,00 kn

www.fraktura.hr

- 272 -