Svjetlost iz davnine

Remek-djelo dobitnika nagrade Booker

Svjetlost iz davnine

john banville

Svjetlost iz davnine roman -1-

-2-

John Banville

Svjetlost iz davnine prevela s engleskog Mia Pervan

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Ancient Light © John Banville, 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Mia Pervan i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-566-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 876626

-4-

Billy Gray je bio moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu majku. Ljubav je možda prejaka riječ, ali ne znam slabiju, prikladniju. Sve se to dogodilo prije pola stoljeća. Imao sam petnaest godina, a gđa Gray trideset pet.

Lako je to reći, jer riječi same po sebi nemaju stida i nikad ih ništa ne čudi. Možda je još živa. Moglo bi joj biti, koliko, osamdeset tri, osamdeset četiri. To u naše vrijeme nije neka duboka starost. A što bi bilo kad bih je pošao tražiti? Bila bi to prava potjera. Volio bih opet biti zaljubljen, opet ljubiti, samo još jedanput. Mogli bismo primati injekcije sa sekretom iz majmunskih žlijezda, ona i ja, i biti onakvi kakvi smo bili prije pedeset godina, onemoćali od ushita. Pitam se što je s njom, uz pretpostavku da je još na ovome svijetu. U ono je doba bila tako nesretna, tako jako nesretna, sigurno, usprkos svojoj hrabroj i nepresušnoj veselosti, ali se toplo nadam da to nije potrajalo. Čega se sjećam u vezi s njom, ovdje, ovih blagih svijetlih dana na izmaku godine? Naviru mi slike iz daleke prošlosti, a ja često ne znam jesu li to uspomene ili pak izmišljotine.

Nije da baš ima velike razlike između jednoga i drugoga, ako je uopće i ima. Neki kažu da sve izmišljamo u hodu, nesvjesno, da kitimo i uljepšavamo, i ja sam sklon vjerovati da je tako jer je gospođa Memorija velika i lukava opsjenarka.

Kad pogledam unatrag, sve je protjecanje, sve rijeka, bez -5-

početka, a ne teče prema određenom kraju, ili ga ja ne mogu sagledati, osim kao točku na samome svršetku. Uspomene što ih izdvajam iz odbačenog tereta spašavajući ih od posvemašnjeg brodoloma – a što je život nego postupni brodolom? – mogu se činiti nezaobilaznima kad ih dotjerane izložim svijetu, ali one su nasumce odabrane; možda jesu reprezentativne, možda čak neobično zanimljive, no ipak su odabrane nasumce.

Za mene su postojale dvije različite manifestacije gđe Gray, u razmaku od nekoliko godina. Prva od tih žena možda uopće nije bila ona, možda je to bio tek nagovještaj nje, da tako kažem, ali volim misliti da su te dvije bile jedna žena. Travanj, naravno. Sjećate li se kakav je bio travanj kad smo bili mladi, pamtite li onaj osjećaj da sokovi naviru, da vjetar grabi plave žličnjake iz zraka, a ptice luduju u propupalom drveću? Imao sam deset ili jedanaest godina. Bio sam zakrenuo za ugao kod ulaza u dvorište crkve Bezgrešnog začeća, pognute glave kao i obično – Lydia kaže da hodam poput vječnog pokajnika – i prvi mi je nagovještaj žene na biciklu bio cvilež guma, zvuk koji mi se činio uzbudljivo erotičnim kad sam bio dječak, a takvim mi se, ne znam zašto, čini i danas. Crkva je stajala na uzvisini, a kad sam podigao glavu i ugledao je kako mi se primiče – iza leđa joj je stršao zvonik – prošli su me srsi, učinilo mi se da se taj čas obrušila s neba i da ono što sam čuo nije bio zvuk guma na asfaltu nego šum brzih lepetavih krila. Bila me gotovo sustigla na biciklu, opušteno nagnuta natrag, s jednom rukom na upravljaču. Na sebi je imala kišni ogrtač od gabardena čiji su krajevi vijorili lijevo-desno – da, baš poput krila – i plavi džemper poviše bluze s bijelim ovratnikom. Kao da je sada vidim! Bit će da sam je izmislio, hoću reći, bit će da izmišljam sve te pojedinosti. Suknja joj je bila široka i ko-6-

motna, kadli je proljetni vjetar iznebuha dohvati i zadigne razgolitivši je sve do pojasa. Ah, da.

Uvjeravaju nas kako gotovo nema razlike između načina na koji spolovi doživljavaju svijet, no kladio bih se da ni jedna nikad nije oćutjela onu mračnu slast što navre u žile muškarca bilo koje dobi, od tek prohodala dječarca do devedesetogodišnjaka, pri pogledu na ženske intimne dijelove, kako su ih nekoć nazivali, izložene slučajno, što će reći nehotice, neočekivanom pogledu javnosti. Nasuprot onome što misle žene, a valjda i na njihovo razočaranje, nas muškarce neće zgromiti pogled na golu put, niti ćemo radi nje iskolačiti oči i blenuti kao telci, ne, to će učiniti upravo ta svilena krpica, ta posljednja prepreka između ženske go­ lotinje i naših izbuljenih očiju. Glupo, znam, ali kad bi se jednog ljetnog dana, na prepunoj plaži, kostimi kupačica mračnim vradžbinama pretvorili u donje rublje, svi bi prisutni muškarci, neodjeveni dječarci punašnih trbuščića i golih piša, dokoni, nabildani kupališni spasioci, čak i papučari zavrnutih nogavica, s rupčićem na glavi zauzlanim na sva četiri kraja, svi bi se, kažem, učas preobrazili i sjatili u krdo uspaljenih lajavih satira spremnih da skoče na lovinu.

Pritom navlastito mislim na davne dane moje mladosti kad su žene pod haljinom – a koja tada nije nosila haljinu, osim poneke golferice ili štrajkolomne starlete u plisiranim hlačicama? – nosile rublje po diktatu nekog prodavača brodske opreme, rublje svih vrsta i oblika načinjeno valjda od brodskih tenda, flokova i jedara, konopa i žica. A moju je Damu od bicikla, zategnutih haltera i bisernobijelih svilenih gaćica, resila poletnost i dražest dobro opremljene škune što smjelo hrli ususret snažnom sjeverozapadnjaku. Osupnuo ju je, činilo se, baš kao i mene, način na koji se vjetar poigravao njezinom čednošću. Pogledala je nizdol, prvo -7-

sebe a onda mene, izvinula obrve i zaokružila usnice u slovo O pa se gugutavo nasmijala te nehajnim pokretom podlaktice slobodne ruke navukla suknju preko koljena i bezbrižno otplovila dalje. Pomislio sam da mi se prikazala prava živa božica, ali kad sam se okrenuo i pogledao je, shvatio sam da je to samo žena koja zuji uokolo na velikom crnom biciklu, žena s tada modernim epoletama na ramenima kišnog ogrtača, u najlonkama krivudavih šavova, sitnokovrčave kose kao u moje mame. Oprezno je usporila vožnju pred ulazom u crkveno dvorište, prednji joj se kotač bio malko ispuhao, te zvrcnula zvoncem prije no što je nastavila dalje i skrenula lijevo niz Church Road.

Nisam znao tko je, nikad je prije nisam sreo, premda mislim da sam dotad zacijelo barem jedanput vidio sve živo u našem skučenom gradiću. A jesam li je zapravo već bio sreo? Je li moguće da je to doista bila gđa Gray, ista ona koja će mi četiri-pet godina kasnije onako značajno banuti u život? Ne mogu se jasno sjetiti lica žene na biciklu, pa ne mogu sa sigurnošću reći jesam li u njoj tada prvi put doista prepoznao svoju Venus Domestica, premda se s čeznutljivom upornošću hvatam te mogućnosti.

Ono što me se toliko dojmilo u vezi s tim susretom ispred crkvenog dvorišta – osim što me dobrano uzbudilo – bio je osjećaj da sam uspio nakratko zaviriti u svijet ženstva, da mi je, makar samo na časak, bio dopušten uvid u tu veliku tajnu. A ono što me oduševilo i očaralo nije bio samo pogled na lijepo oblikovane ženske noge i čudesno komplicirano donje rublje, nego jednostavan, vedar i dobrodušan način na koji me pogledala, onaj grleni smijeh i neusiljena dražest kad je podlakticom zagladila napuhanu suknju. Bit će da mi se i zbog toga u svijesti stopila s gđom Gray, bit će da su ona i gđa Gray za mene dva lica istog dragocjenog novčića, jer -8-

cijenio sam, ili sam morao cijeniti a nisam, dražest i dobrodušje te prve i – ponekad nevjernički pomislim, oprosti mi, Lydia – jedine prave strasti moga života. Dobrodušna naklonost ili ono što su nekoć zvali privrženošću punom ljubavi i skrbi bila je vodeni žig uočljiv u svakoj gesti gđe Gray.

Mislim da ne govorim iz pretjerane dragosti prema njoj.

Nisam je bio vrijedan, to sada znam, ali kako sam to mogao znati onda, ta bio sam tek dječak, zelen i neiskušan? Tek što sam napisao ove riječi, već u njima čujem lukavo plačljiv ton, cmizdrav pokušaj samoiskupljenja. Prava je istina da je nisam volio dovoljno, hoću reći da je nisam volio koliko sam imao snage za takvo što, mlad kakav sam bio, i mislim da je ona zbog toga patila, i to je sve što imam reći o toj temi, iako sam siguran da me to neće spriječiti da kažem još mnogo više.

Ime joj je bilo Celia. Celia Gray. Taj spoj ne zvuči baš najbolje, zar ne? Imena udanih žena nikad ne zvuče baš najbolje, barem ja tako mislim. Je li to zato što se žene udaju za krive muškarce ili pak za muškarce krivih prezimena?

Celia i Gray – spoj tih dviju riječi zvuči previše beživotno; prva je riječ nalik na polagano siktanje, a druga na mukli udarac, pri čemu tvrdo g u Gray nije dovoljno tvrdo. A ona nije bila beživotna, upravo suprotno. Kažem li da je bila prsata, ta će lijepa starinska riječ biti pogrešno shvaćena, pridat će joj se previše težine, doslovno i figurativno. Ne mislim da je bila ljepotica, barem ne u konvencionalnom smislu; od petnaestogodišnjaka bi, mislim, malo tko očekivao da prosuđuje kojoj će dodijeliti zlatnu jabuku; nisam o njoj razmišljao kao o lijepoj ili nelijepoj; bojim se da sam bio prestao razmišljati o njoj nakon što je izblijedio prvotni sjaj, jednostavno sam je, premda sa zahvalnošću, uzimao zdravo za gotovo.

-9-

Jedan spomen na nju, iznenadna slika što mi se vratila nepozvana, prva me ponukala da se nesigurnim korakom zaputim Ulicom sjećanja. Stvarca koju je obično imala na sebi, ono što su, mislim, zvali podsuknjom – da, opet ja o donjem rublju – podatna krpica dužine suknje, od svile ili najlona boje lososa, ostavila bi joj, kad bi je skinula, ružičast trag na mjestu gdje bi joj se lastika urezala u podatnu srebrnkastu kožu trbuha i bokova, baš kao i straga, iako je to bilo manje uočljivo, iznad divno ispupčene guze s dvjema jamicama, te na dvjema grudastim, blago hrapavim mrljama na mjestu gdje je sjedila. Duboko me dirao taj ružičasti urez što joj je opasivao struk navodeći me na pomisao o nježnom kažnjavanju, o preslatkoj boli – pritom sam nedvojbeno pomišljao na harem pun žigosanih hurija i tome slično – pa sam ležao obrazom prislonjen na njezin trbuh te vrškom prsta polako prelazio po tom krivudavom otisku dok sam dahom pokretao blistave tamne dlačice pri dnu njezina trbuha i osluškivao krčanje crijeva koja su neumorno radila.

Koža joj je uvijek bila toplija duž tog krivudavog uskog traga od lastike, na lijevoj strani, gdje je krv zaštitnički navirala na površinu. Bit će da sam uživao i u bogohulnoj pomisli što ju je on u meni izazivao – u pomisli na trnovu krunu. Jer naše su zajedničke igrice bile prožete blagom, vrlo blagom, bolećivom religioznošću. *** Zastajem ne bih li ispričao ili barem spomenuo noćašnji san u kojemu me vlastita žena bila napustila radi druge žene.

Ne znam što bi to moglo značiti, i znači li što uopće, no san je doista bio upečatljiv. Kao u svim snovima, i u ovome su ljudi bili isti kao na javi, a istovremeno drukčiji, pa je moja - 10 -

žena – da spomenem glavnu protagonisticu – bila sitna, plavokosa i osorna. Kako sam znao da je to ona kad je bila toliko drukčija? Ni ja nisam bio kakav zapravo jesam, bio sam krupan i mrk, duboko usađenih očiju, a kretao sam se polako, poput starog morža, recimo, ili poput kakvog drugog mekanog, glomaznog vodenog sisavca; poput nečeg zgrbljenog, kožnatog i sivog što klizeći zamiče za stijenu.

Takvi smo, eto, bili nas dvoje, neprepoznatljivi jedno drugome, ona ne-ona, a ja ne-ja.

Moja žena ne gaji safijske sklonosti, koliko ja znam – premda ne znam koliko je to koliko – ali u tom je snu bila vesela, živahna muškobanjasta lezbijka. Predmet njezine prenesene nježnosti bio je čudan, sitan muškolik stvor pahuljastih zalizaka i tankih brčića, a nije imao bokova: pljunuti, kad se sada sjetim, ma pljunuti Edgar Allan Poe. Što se tiče samog sna, neću ni vama ni sebi dodijavati podrobnim opisima. U svakom slučaju, kao što sam, mislim, već rekao, ne vjerujem da pamtimo detalje, ili su oni, ako ih pamtimo, tako pomno uklonjeni, cenzurirani i uljepšani maštom da se promeću u nešto posve drugo, u san sna u kojemu je original preinačen, baš kao što raspoloženje iz sna utječe na budno stanje i preinačuje ga. Usprkos tome mislim da snovi imaju mnogo numinoznih i proročanskih implikacija. No Lydiji je sada prekasno da ode od mene, sasvim sigurno jest.

Znam samo da sam se jutros probudio prije zore s teškim osjećajem gubitka, odbačenosti i posvemašnje tuge. Imam dojam da se nešto kuha.

Mislim da sam bio malčice zaljubljen u Billyja Graya prije no što sam se preko ušiju zacopao u njegovu majku. Opet ta riječ, ljubav; kako lako kapne s pera. Čudno mi je na taj način razmišljati o Billyju. On će sada biti mojih godina.

- 11 -

Ništa neobično – i tada smo bili vršnjaci – a ipak me ta pomisao itekako osupne. Imam osjećaj da sam naglo napravio korak prema gore – ili je to korak prema dolje? – u novu fazu starenja. Bih li ga prepoznao da ga sretnem? A on mene? Bio se strašno uzrujao kad je pukla bruka. I mene je pogodila ta javna sramota, jednako kao i njega, a mislim i više, ali me ipak zapanjila žestina kojom me odbacio. Meni, na kraju krajeva, ne bi smetalo da je on spavao s mojom mamom, koliko god bi mi to bilo nezamislivo – bilo mi je nezamislivo da bi itko spavao s Ma, kako sam je zvao, s tom sirotom staricom, jer takvom sam je držao, sirotom i staricom. Billyja je sigurno boljelo što se morao suočiti s činjenicom da mu je mati žena za kojom netko žudi, a k tome da sam baš ja taj netko. Da, bit će da mu je bila prava muka zamišljati kako se nas dvoje, goli, zagrljeni, valjuškamo po prljavom madracu na podu u Cotterovoj kući. Zacijelo nikad nije vidio majku bez odjeće, ili se toga ionako nije mogao sjećati.

Upravo je on prvi nabasao na Cotterovu kuću, a ja sam se bojao da bi jednoga dana mogao nabasati na majku i mene usred našeg ljubovanja. Je li ona bila svjesna da Billy zna za to mjesto? Ne sjećam se. Ako jest, moj bi strah bio ništavan u usporedbi s njezinim užasom pri pomisli da je njezin jedinac vidio kako je obrađuje njegov najbolji prijatelj u onoj staroj kući, na prljavom podu punom lišća.

Sjećam se dana kad sam prvi put ugledao tu kuću. Billy i ja bili smo u ljeskovom šumarku pokraj rijeke, pa me odveo na hrbat i pokazao mi krov među drvećem. S uzvisine na kojoj smo stajali vidio se samo krov, a ja ga isprva nisam mogao razabrati jer je cijep bio prekriven mahovinom zelenom poput okolnog lišća. Kuća je zacijelo upravo zato tako dugo ostala skrivena i zato će uskoro postati sigurnim sastajalištem za gđu Gray i mene. Htio sam sići i odmah pro- 12 -

valiti u nju – ta bili smo dječaci, u godinama kad smo tražili tajna mjesta koja bismo mogli nazvati svojim klubom, ali Billy se tome usprotivio, što me začudilo jer ju je on otkrio, pa i bio u njoj, ili je barem tako govorio. Mislim da je se malko bojao; možda je nešto predosjećao ili mislio da je opsjednuta, što će se uskoro i dogoditi, samo je neće opsjedati duhovi nego gospođa Venera i njezin nestašni dečko. Čudno, ali vidim da su nam džepovi toga dana bili puni lješnjaka koje smo skupljali po šumi i okolnom tlu popločenom žeženim zlatom otpalog lišća, a ipak, bio je travanj, mora da je bio travanj, lišće je bilo zeleno i još je bilo na drveću, a lješnjaci se još nisu bili ni zametnuli. Mogu se ja truditi koliko mi drago, u sjećanju ipak vidim jesen, a ne proljeće. Tada smo valjda odlunjali dalje po zelenom a ne zlatnom lišću, džepovi nam nisu bili puni lješnjaka, i krenuli smo kući ostavivši Cotterov posjed na miru. Dojmio me se izgled tog uleknutog krova među drvećem pa sam se već sutradan vratio onamo vođen ljubavlju potrebitom i vazda praktičnom, te shvatio da je ta ruševna kuća bogomdano sklonište za gđu Gray i mene. Jer, da, tada smo već bili in­ timni, da se izrazim što je finije moguće.

Billy je po prirodi bio umiljat, što je privlačilo ljude.

Imao je lijepe crte lica, ali loš ten, pomalo rošav kao, nažalost, i njegova mama, a bio je sklon prištavosti. Imao je i majčine oči vodenasto zemljane boje, i krasne dugačke, me­ đusobno savršeno odijeljene trepavice, tako da sam pomišljao, ili pak sada pomišljam, na onaj fini kist kojim se služe minijaturisti, kist od samo jedne dlačice od sabolova krzna.

Hodao je čudnim krivonogim gegavim korakom opisujući rukama krugove po zraku kao da skuplja nevidljive snopove nečega pred sobom. Toga mi je Božića bio poklonio pribor za manikiranje u lijepoj futroli od svinjske kože – da, pribor - 13 -

za manikiranje sa škaricama, grickalicom za nokte i turpijicom, te s uglačanim štapićem od bjelokosti čiji je jedan kraj bio u obliku sićušne plosnate žlice, a koju je moja mama sumnjičavo proučila i izjavila da je to potiskivač kožice – potiskivač kožice? – ili možda nešto prozaičnije: spravica za izvlačenje prljavštine ispod noktiju. Zbunio me taj ženskasti poklon, ali sam ga uljudno premda neodlučno prihvatio.

Ja Billyju nisam ništa darovao, nisam se sjetio; no čini se da on to nije ni očekivao niti mu je smetalo što sam zaboravio.

Sada se najednom pitam nije li mu mama kupila taj pribor za manikiranje kao dar za mene, sramežljiv i potajni darak, izručen posredno, misleći da ću možda pogoditi da ga je ona poslala. To je bilo nekoliko mjeseci prije nego što smo ona i ja postali – ma daj, kaži, za Boga miloga! – prije nego što smo postali ljubavnici. Poznavala me otprije, dakako, jer sam te zime na putu u školu uglavnom svaki dan svraćao po Billyja. Zar sam joj izgledao kao momčić koji bi pribor za manikiranje smatrao prikladnim poklonom za Božić?

Billyjeva briga za osobnu higijenu bila je daleko od savršenstva. Kupao se čak rjeđe od nas ostalih, na što je upućivao posve osoban, smećkast vonj što ga je kadikad širio oko sebe; usto su mu pore u brazdicama uz nosnice bile začepljene crnim miteserima, pa sam s mješavinom užitka i gađenja zamišljao kako ih istiskujem noktima umjesto pincetom, nakon čega bih sigurno bio prisiljen upotrijebiti onaj otmjeni štapić od bjelokosti. Džemperi su mu bili puni rupa, a ovratnici mu nikad nisu izgledali čisto. Imao je zračnu pušku kojom je gađao žabe. Zaista mi je bio najbolji prijatelj i zaista sam ga volio, na svoj način. Prijateljstvo smo zapečatili jedne zimske večeri dok smo naizmjence potajno pušili istu cigaretu na stražnjem sjedalu obiteljskog karavana parkiranog pred kućom – s tim ćemo se vozilom uskoro - 14 -

John Banville suvremeni je irski pisac koji uživa glas jednog od najboljih pisaca na engleskome jeziku. Rođen je 1945. godine u irskome gradiću Wexfordu. Prvi značajniji uspjeh postigao je znanstvenom tetralogijom koju čine romani Dr. Copernikus, Kepler, The Newton Letter: An Interlude i Mefisto, za koje je dobio brojne prestižne književne nagrade. Piše i kriminalističke romane pod spisateljskim pseudonimom Benjamin Black. Slijedi trilogija objedinjena glavnim likom Freddijem Montgomeryjem, a prva je knjiga iz trilogije Knji­ ­ga dokaza (1989.), dragulj modernističkog pisanja koji svojim motivima i pripovijedanjem podsjeća na najveće književne klasike: Alberta Camusa, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Vladimira Nabokova ili Andrea Gidea. Knjiga dokaza je, uz roman More (2005.), dobitnika Nagrade Booke­r, po mnogima najvažniji roman, u kojem Banvilleov toliko hvaljen stil – precizan, izbrušen, inventivan i ironičan – dolazi do punog izražaja. Svjetlost iz davnine (2012.), najnoviji roman Johna Banvillea, mnogi su književni kritičari skloni proglasiti njegovim remek-djelom.

- 263 -

- 264 -

Mia Pervan diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi s engleskog i francuskog jezika. Članica je Društva hrvatskih književnih pre­ vodilaca i dobitnica nagrade za najbolji prozni prijevod u 2006. za roman More Johna Banvillea, te nagrade za životno djelo 2013. Zapaženi su joj prijevodi djela Lawrencea Durrella, Gustava Flauberta, A. De Saint-Exuperyja, Sama Sheparda, Sebastiana Barryja i Paula Austera. Dugo je vremena držala seminar književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

- 265 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., lipanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-566-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 266 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Cees Nooteboom Pisma Posejdonu s nizozemskog preveo Radovan Lučić Chris Womersley Shrvan s engleskog prevela Iva Karabaić Witold Gombrowicz Posmrtna autobiografija s poljskog preveo Mladen Martić Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Jean-Marie Blas de Roblès Tamo gdje su tigrovi kod kuće s francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić Mirko Kovač Vrijeme koje se udaljava Radenko Vadanjel Mišomor za rođake

- 267 -

Ljudmila Ulicka Daniel Stein, prevoditelj Billy Gray bio je moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu s ruskog preveo Igor Buljan

majku.

Miljenko Jergović

Rod Sunčana jutra ukradena na stražnjem sjedalu automobila, Amos Oz zabranjena poslijepodneva u ruševnoj kolibi usred šume – Među svojima pedesete su godine prošlog a u Sadeh irskome obalnom s hebrejskog prevelastoljeća, Andrea Weiss gradiću petnaestogodišnji se dječak tajno sastaje s tridesetLudwig Bauer petogodišnjom majkom svojega prijatelja.

Toranj kiselih najboljeg jabuka Trajalo je nepunih petSibila mjeseci, ali Alexanderu Cleaveu Petlevski – Tabu promijenilo je život.Stanje Čak sumraka i nakon što III. se zauvijek oprosti od svoje prve ljubavnice, sveSibila što Petlevski će mu se otad događati bit će u Bilo nam je tako lijepo!

Tabu II. i pitanja: “Zašto znaku te rane ljubavi, njezinih prvih– sumnji je odabrala mene?”

Sibila Petlevski Vrijeme laži – Tabu I.

Kad se pola stoljeća poslije, Jeannakon Matterntragičnoga gubitka kćeri O medu i mlijeku jedinice, umirovljeni glumac Cleave još jednom pokuša vratiti s francuskog prevela Vlatka Tor priči o sebi i gospođi Gray, otkrit će da je malo toga u njoj Bator onakvo kakvim se činilo. Joanna Jer ono što gledamo sada, baš kao i Pješčana gora ono što ljubomorno čuvamo u sjećanju – daleka je prošlost, s poljskog preveo Mladen Martić svjetlost udaljene zvijezde, a upravo to varljivo i drevno svjetlo César Aira Banvilleovu će romanu datiVaramo nesvakidašnju ljepotu i dubinu kojom osvaja.sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Oživljavajući davno nestala lica, osvjetljavajući nadanja i Luka Bekavac strepnje mladosti i zrele dobi, roman Svjetlost iz davnine prati Viljevo trag žudnje samo da bi nam moćnu zagonetku ljubavi.

Goceotkrio Smilevski Sestra Sigmunda Freuda s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Claudio Magris Dunav s talijanskog prevela Ljiljana Avirović 139,00 kn

- 268 www.fraktura.hr