Toranj kiselih jabuka
Ludwig Bauer
Toranj kiselih jabuka –1–
–2–
Ludwig Bauer
Toranj kiselih jabuka
Fraktura –3–
© Ludwig Bauer i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-513-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 853602
–4–
Tekst koji slijedi autobiografski je roman. To znači da pripovijedanje ima kao podlogu događaje iz autorova života, ali su likovi – likovi romana. Svaki pokušaj poistovjećivanja likova ovoga romana sa stvarnim likovima proizvoljan je i suprotan namjerama autorovim.
–5–
–6–
Razglednica
Tamo je na putu bila potkova, stara i rđava, jedna od onih koje donose sreću. Bila je tamo u prašini što je također sretna okolnost, prepuna, za sreću potrebne, poniznosti. Poslije nisam imao sreću čak ni s lutrijom; dovoljno praznovjeran da igram, a nedovoljno da tada, kada je to već bilo, pokupim potkovu iz prašine. Ali to je bilo tako davno da se danas ni ne sjećam pravo jesam li to davno izmislio ili davno propustio. Za ostalo mogu reći pouzdano: da je pomisao na neku potkovu, koju bih, da je imam, prikucao na vrata, da ih imam; za to, dakle, pouzdano znam da je isprazna dosjetka, razglednica koju si šaljem –7–
da se razvedrim time što se sjećam samoga sebe, s puta u prošlosti, šaljem si izletnički pozdrav – Saluti e baci – da usputno ispunim sitnu prazninu, nedostatak sretnih uspomena.
–8–
Never trust the artist. Trust the tale. D. H. Lawrence
–9–
– 10 –
PRV I D I O
– 11 –
– 12 –
Molim bombona
Listajuc´i vlastitu biografiju – čovjek valjda pokušava razumjeti kako je postao ono što jest, a onda se, možda neizbježno, suočava i s pitanjem što zapravo jest. U Majstorskoj radionici za prozu, u radionicama kreativnog pisanja, koje sam vodio dvadesetak godina, običavao sam na početku parafrazirati poznatu misao – kako se sve tajne književnog zanata mogu naučiti, ali pisca stvara bog. Nisam pri tome imao na umu religijskog boga, dakako, nego metaforu. Ako su nam pak talent i kreativnost rođenjem dani – a kreativnost nije nužno dio književnog talenta, ili bolje talenta i afiniteta za književnost, niti ga uvijek jednako prati – postavlja se pitanje: koliko se sav taj genetski materijal može detektirati u osobama, životima i djelima onih koji su nam prethodili; odnosno, koliko je to možda sasvim individualna mutacija? Kada je riječ o dojmovima koji su nas formirali, a oni prvi vjerojatno su u nama najdublje zaorani, vjerojatno čovjek najviše znanja o svijetu upije prije nego što krene u školu, najviše obrazaca ponašanja i emotivnog proživljavanja, i kada je riječ o svim amplitudama naše životne linije, o svim iskustvima, i pojedinačno, i u zbroju kao novoj kvaliteti, što je od toga doista relevantno za biografiju ili autobiografiju pisca, a što ne? U biografiji ili autobiografiji pisca čini mi se zaista irelevantnim podatkom da je pisac primjerice nekom bližnjem nekada mahnuo ili rekao susjedu Dobar dan. Ali dok sam u irelevantnost takvih podataka ili činjenica prilično siguran, ne usuđujem se tvrditi da znam što jest relevantno… Pa – 13 –
onda – zastajem, premišljam, preispitujem i pokušavam ispraviti sama sebe, odnosno svoju misao: ako sam u jedno tek prilično siguran, a u ono drugo sasvim nesiguran, možda ipak svaki detalj, ili je čak sasvim vjerojatno da svaki detalj ima nekakav utjecaj u krivudanju čovjekova rasta ili puta koji se većom, ovdje zaista prevelikom riječju naziva sudbinom, i dodavanjem ili oduzimanjem, ma kako neznatnim ponekad, osobina čovjekovom liku, krhkom i neuhvatljivom, a ipak u mnogo čemu prepoznatljivom kompleksu osobina pridonosi stvaranju našeg identiteta. I koliko je uopće taj izabrani identitet, ili više – određivanje sebe nekim, prvenstveno sebi značajnim zajedničkim nazivnikom, bitna, ili općevažeća, ili bar šire prihvatljiva, oznaka onoga što čovjek jest? Tu mi se nameće i još jedno pitanje: ako je biljka, buduća biljka prepoznatljiva već na temelju svoje klice, već na temelju zelenog končića koji se iz mraka tla probio na svjetlost, vrijedi li takvo prepoznavanje i za budućeg čovjeka? Molim bombona! To su prve riječi negdje na rubu moga svjesnog života. Nitko se ne sjeća je li prvo rekao Ma-ma, ili Ta-ta, ili Ba-ba, ili je izgovorio neko drugo mumljanje koje će mu onda roditelji, i to češće majka, zauvijek pripominjati. Naravno da se ni ja ne mogu sjetiti toga svoga prvog pokušaja artikuliranja zvukova koji bi trebali biti početak govora, ali gornje su riječi ono prvo što sam navodno izgovorio kao djetešce; tetka koja mi je to prečesto spominjala nije se sjećala nekih drugih mojih riječi prije toga, a ni moja majka koja bi toj tetki vjerojatno rado protuslovila nije tu izjavu poricala. Dogodilo se to u Vukovaru, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, negdje tisuću devetsto četrdeset i treće godine, u ulici koju su tada nazivali Donja Mála, vjerojatno prema turskoj riječi za gradsku četvrt – mahala (a sasvim isključeno da bi to bilo prema indijanskom imenu Mahala, ili srodnom imenu pjevačice Mahalije Jackson, ili današnjem obliku Marla; ali takve asocijacije nisu danas više neobične i strane). Trebalo je preći ulicu, a ondje je bila – 14 –
neka mlaka ili blato pa se neki prolaznik, prema tada važećim građanskim manirama ponudio da me preko te lokve ili blata prenese umjesto tetke koja je i sama morala paziti kamo staje. Dakle, taj me je uglađeni čovjek prenio, spustio na pločnik, a tetka je upozoravajući rekla: “Kako se kaže?” Tada sam ja podi gao, navodno, svoj pogled prema čovjekovu licu i izgovorio to nezaboravno: “Molim bombona!” Te fraze Molim bombona sjećao sam se iz neke druge situacije, i sigurno je to bilo nešto kasnije od onog legendarnog prelaska ulične lokve u Donjoj Máloj. Nedaleko naše kuće podno Švaben berga bio je dućan u kojem su dvije staklene tegle ispunjene bombonima stajale na pultu pa sam ja dobivao novčić i samostalno odlazio do toga dućana, tri-četiri kuće udaljenog, valjda zbog stjecanja samostalnosti i samopouzdanja, ondje bih stavljao novčić na pult i izgovarao: “Molim bombona.” Zapravo to nije trebalo ni izgovoriti jer trgovac, vlasnik dućančića znao je pravila igre i spremno je otkidao komadić bijelosivog papira i umatao zelenkasti staklasti bombon s okusom mente, jedan jedini bombon, te se saginjao preko pulta da mi doda mali tuljac. Ostalo mi je zagonetno na kojem sam jeziku molio taj svoj bombon, jer tada sam bio manje ili više bilingvalno čeljade koje je s tetkom razgovaralo njemački, s majkom hrvatski, dok u drugim situacijama nije bilo baš utvrđena pravila, ali je većina susjeda govorila i jednim i drugim jezikom, već prema prilici. I poneki odrasli koji nisu bili Nijemci nerijetko su se pred djecom služili njemačkim da kažu ono što nije bilo za dječje uši. To je činila i Majka Poljčevka, žena kod koje bi mama povremeno služila, radeći u vinogradu i oko kuće, i brinući se za njezina slabo pokretna sina Miću kojeg su ljeti zajedno s krevetom iznosili u vinograd. Majka Poljčevka uvijek je u ruci imala krunicu i neprestano se molila da joj sin ozdravi. Molitve je izgovarala sasvim tiho na svom materinjem njemačkom, s kotrljajućim r, što je zvučalo kao govorna mana, Sprachfeller, jer drugi nisu tako govorili njemački, a takvim se njemačkim obraćala i mojoj majci kada ja nisam trebao nešto čuti. – 15 –
“Hitler wird nicht lange dauern”, govorila je mojoj mami povjerljivo. “Ihr Mann wird bald zurück sein.” Tata je tada bio negdje u Bosni. Mama je govorila da tata služi vojsku, ili da je u domobranima. Shvaćao sam da je to nešto drugačije od njemačkih vojnika koji su me znali pomilovati po glavi u prolazu, neki su nudili bombon u celofanu ili keks, ali kada bi se napili u krčmi s druge strane našeg dvorišta, bučali su preglasno, nemelodiozno pjevali i pucali u zrak pri izlasku iz krčme, prije nego što bi sjeli u otvoreni terenski automobil i odjurili. Tada još nisam znao da je tata prvo bio domobranski satnik, a onda je s cijelom svojom četom odmarširao u partizane. Ali za partizane sam znao, znao sam da ih se ne smije spominjati, da sve žene pletu za partizane vunene čarape od isparanih starih džempera, a da mama prikuplja i lijekove koje je netko kriomice uzimao iz bolnice i da ih šalje u šumu, preko veze. Tetka nije mogla slati lijekove, njih su u apoteci stalno kontrolirali, ali je od komada gaze izrezivala zavoje i motala ih u kolutove. Pregledavala je i lijekove koji su stizali iz bolnice i pakirala ih u kutije da se ne oštete. Nisam znao tko je bio taj tajanstveni čovjek koga su zvali veza, jer bi se on pojavljivao navečer, najavljivao ga je čika-Hahn, šef vukovarske pošte, i ja sam morao biti u spavaćoj sobi, nisam smio izaći iz kinderbeta od bijelih metalnih cijevi, ograđenog bijelom mrežom, ležao sam na leđima, nogu podignutih, petama oslonjen na bijelu štangu, očiju uprtih u zamračeni strop po kome su šetale sjene koje su dopirale s ulice između navučenih zavjesa, a kroz taj uski prostor prodirala je i sasvim uska svjetlost ulične svjetiljke, ako nije bila uzbuna, ali tada smo ionako odlazili u Kieferov vinski podrum pod brijeg nad kojim je bilo groblje; ležao sam tako u razrijeđenom mraku i slušao prigušene glasove od kojih je jedan bio posebno dubok i oprezan. Sjećam se da nisu govorili njemački, a ponavljali su riječ dobro. Oni tamo bili su dobro, sve je trebalo biti dobro, dobro ako je tako, treba biti oprezan pa će sve biti dobro, sve će biti dobro, samo oprezno… I oprezno je bila česta riječ. To je i inače bila česta riječ. Majka Poljčevka često je govo– 16 –
rila: “Man soll vorsichtig sein.” Ona i tetka različito su izgovarale riječ oprezno; tetkino vorsichtig imalo je na kraju h, a Majka je izgovarala k. U ono vrijeme mogao sam to samo čuti, ali sam te razlike postao svjestan puno kasnije, godinama kasnije, kada mi je njemački već postao dalek i neobično stran. Njemački jezik moje tetke samo je dijelom potjecao iz njezine roditeljske kuće. Njezini roditelji, stari Baueri, moji djed i baka, rijetko su govorili samo njemački, iako je njihov svakodnevni govor prije Drugoga svjetskog rata bio ispunjen njemačkim riječima i cijelim frazama. U vrijeme dok su moje tetke, stric i moj otac bili djeca, njemački je, prema pripovijedanju tetke koja se brinula o meni u najranijem djetinjstvu u Vukovaru, bio u kući češći od hrvatskog, ali se to postupno mijenjalo, a poslije Drugoga svjetskog rata na njemačkom su se nazivali samo predmeti kućanstva, neka jela i kuharske metode. Mislim da nitko od svih tih Bauera, od kojih više nitko nije živ, nije znao kako se hrvatski kaže abschmelzen ili Germteig. Njemački moje tetke Đurđe bio je ipak velikim dijelom naučen, književni jezik, Bühnensprache, kako je s ponosom govorila. Kada sam se šezdesetih godina susretao s modernom književnošću s početka ili iz prve polovice dvadesetog stoljeća, ispalo je da tetka tu književnost dobro poznaje. Poznavala je primjerice i ona Strindbergova djela koja nisu bila kod nas prevođena. Pitao sam kada je to uspjela pročitati, a ona je gotovo začuđeno odgovarala da je to čitala u mladosti. “Ali to uopće nije bilo prevedeno na hrvatski!” rekao sam i trenutak sam se kolebao treba li osobi koja je očito već na pragu senilnosti to i dokazivati. Ipak nisam mogao odoljeti. “Kako si to mogla čitati?” “Na njemačkom, naravno, kako drukčije?” Ispalo je da je svu europsku književnost čitala u njemačkim prijevodima, pored one koja je na njemačkom bila izvorno i napisana, poput Thomasa Manna, koji je bio njezin omiljen pisac. Bila je ponosna na njemačko porijeklo i na svoj kultivirani njemački, što joj je u onim vukovarskim danima davalo dodatni društveni ugled. Apotekarica je u onome nevelikom gradu i inače bila cijenjena osoba, a – 17 –
Frau Magistra Bauer govorila je njemački sasvim drugačije od vukovarskih Švaba koji su predstavljali manje obrazovanu polovicu stanovništva i govorili posebnim dijalektom koji je okupatorskim vojnicima, onom dijelu koji je došao baš iz Njemačke – tada su se nazivali Reichsdeutsche – bio smiješan. Uglađeni njemački oficiri, koji se u gradu nisu ponašali nimalo u skladu sa stereotipima iz antinacističkih filmova, cijenili su emancipiranu intelektualku, zemljakinju s kojom se moglo razgovarati o književnosti, o umjetnosti i filozofiji, i koja je uz ono malo domaćih njemačkih intelektualaca stvarala dojam da se ipak ne nalaze u balkanskoj divljini nego u oazi gradske civilizacije. Domaćin dru štvenih večeri bio je vlasnik mjesne apoteke, tetkin kolega i poslodavac, koji je vjerojatno bio židovskog porijekla, ali su mu se roditelji na vrijeme pokrstili i ponijemčili; on je mogao imati po seban interes u tome da održava dobre veze s njemačkim oficirima. Sličan je interes imala i tetka; moga oca, njezina brata, već je ranije progonila policija jer je bio komunist, a drugi brat Mihael-Mišo dospio je zbog istoga grijeha u ustaški logor Jasenovac. Među onima od kojih je trebalo otklanjati sumnju bile su i žene koje su prikupljale odjeću i plele one čarape u vinskom podrumu vukovarskog Švabe čija je gostionica bila najviše dvadesetak koraka od ulaza u podrum. Bio je tu i onaj Josip Hahn, šef vukovarske pošte koji je zapošljavao i sklanjao ljevičare, iako sam nije bio član Komunističke partije. Ali tetka je nesumnjivo spajala korisno s ugodnim: voljela je kartati, obožavala je bridž, a bila je i majstorica preferansa. I to ću saznati dvadesetak godina kasnije, u svojim studentskim danima, kada je tetka mene i moga bratića posramila svojom kartaškom lucidnošću i vještinom. Nekog jutra čuo sam kako joj mama prigovora da je vidjela kako joj onaj njemački oficir koji ju je sinoć dopratio, pred dvorišnim vratima ljubi ruku. “Morao me je dopratiti jer je bilo kasno. Mogli bi me uhapsiti. A ruku mi je ljubio da spasi čast – suviše je izgubio sinoć na kartama. Kad gube, oni se vole praviti da je to zbog kavalirštine. Osim toga, zabranjujem ti da me špijuniraš!” Mama je zalupila – 18 –
vratima; mislim da je trebala okapati nečiji vinograd, a takvi su poslovi otpočinjali s izlaskom sunca. Dio napetosti koja je postojala među njima dvjema temeljio se i na majčinoj odbojnosti prema toj vrsti rada. Bila je ponosna što je dorasla fizičkom radu i, kako sam puno kasnije imao prilike razumjeti, voljela je raditi na zemlji, možda prije čeprkati po zemlji, i kao svaka osoba koja se dade zavesti vrtlarstvom – uživala je u rastu i dozrijevanju biljaka. Ali majčino je djetinjstvo bilo ispunjeno obavezama kakve postoje na onom što bih nazvao seoskim gospodarstvom, iako se to nije događalo na selu nego na periferiji Siska; ali je i ta periferija u mnogome imala karakter sela. Majčina majka budila ju je prije zore: trebalo je musti krave, čistiti staju, zaliti povrće u vrtu; možda i obrnutim redom; bilo je puno poslova koje je morala obaviti prije odlaska u školu. Vjerujem da je i rani ulazak u brak bio motiviran željom za bijegom od svih tih obaveza. A sada, odbojnost prema sličnoj vrsti posla bila je izmiješana s ponosom što sve to zna i može, ali i s nekim oblikom zavisti prema svojoj šogorici koja je za život zarađivala u bijelom ogrtaču, i svi su joj se obraćali s poštovanjem: Gnädige Frau Magistra, miješajući u tom oslovljavanju njemački s hrvatskim. Tetka je došla k meni u sobu, donijela šalicu mlijeka i neku knjižicu. “Mama je preopterećena”, rekla je. “Ali svi moramo raditi. Du wirst sehen, wenn du älter wirst.” Nisam tada volio domaće kravlje mlijeko, bilo je premasno; tražio sam bijelu kavu. Tetka me je uvjeravala da je ono u šalici bijela kava. Kave valjda nije bilo, čak ni surogata od kojeg se pripremala bijela kava. “Ist es nicht weiss?” rekla je tetka. Tu nisam ništa mogao; ono u šalici bilo je zaista bijelo. Knjižica je bila o Maxu i Moritzu. To je trebalo biti smiješno, ali ni njih nisam volio; bili su zli, a na kraju su uvijek loše prolazili, iako su bili djeca. Upravo su onoga jutra stradali na prilično surov način. Izrezali su seljaku vreću pa mu se sve žito putem prosulo. Seljak se vratio, našao ih kako se valjaju u žitu, strpao u vreću i odnio u mlin, a ondje su ih samljeli. Konture njihovih samljevenih tijela mogle su se vidjeti na podu: – 19 –
Hier kann man sie noch erblicken, Fein geschroten und in Stücken. Tetka je tražila da to ponovim, ali sam umjesto toga rekao da Nijemci tako melju Židove i prave od njih sapun. Nešto takvo mogao sam načuti od Josipa Hahna. Tetka je rekla da sam zločest, da govorim gluposti i da se ne usuđujem ikada više takvo nešto ponoviti. Gledala me strogo. Htio sam se valjda osvetiti i upitao sam zašto joj je onaj, der deutsche Offizier ljubio ruku. Tetka je rekla da sam isti kao Max i Moritz i neka se čuvam. Morao sam odmah ustati iz kreveta, na brzinu me je presvukla, zaključala dvorišna vratašca i otišla na posao, u apoteku. Dok me je zaključavala, rekla je poluglasno kako ima puno stvari koje ja ne mogu razumjeti jer sam još mali. Tada mi nije padalo na pamet da svoju tetku pokušam zamisliti kao neku Matu Hari; valjda mi je i sam pojam nečega takvog bio nepoznat. Ali ni kasnije nisam o njoj tako mislio, sve dok nisam, nekako slučajno, bila je tada već u mirovini, saznao da je imala čin rezervnog oficira državne sigurnosti, i to neki visoki čin, bila je major ili pukovnik. Na direktno pitanje odgovorila je kako je neposredno poslije rata bilo dosta sabotaža, neki su podmetali otrov u lijekove pa je nadzor nad lijekovima morao biti povjeren pouzdanim ljudima. Nije rekla čime je ona, tada, neposredno nakon rata, stekla ugled pouzdane osobe, ali je spomenula da je osnovala apoteku u Domu zdravlja Ministarstva unutrašnjih poslova i u nekim vojnim bolnicama. Ipak, ostala je apotekarica, ili prvenstveno apotekarica, sve do mirovine, za razliku od mnogih koji su svoju podobnost pretvorili u unosne sinekure. I nikada do mirovine nije više govorila njemački. Procijenio sam da je to bila vrsta neophodne mimikrije, baš kao što je velikim dijelom za vrijeme rata bilo i njezino njemstvo. Tetki je bilo gotovo šezdeset godina kada je počela gorljivo učiti engleski. Vrlo brzo mogla je čitati na engleskom Dos Passosa, istog onog kojeg je tridesetih godina čitala u njemačkom prije– 20 –
vodu. Ako me sjećanje ne vara, i proslavljenu knjigu The Holy Blood and the Holy Grail pročitala je prije nego što je bila prevedena na hrvatski. Kratko vrijeme prije smrti pokazivala mi je tetka ljiljane na našem grbu, Arma für Herrn Bauer, koji je danas dekorativni element moje dnevne sobe. Ljiljani se smatraju, objasnila je, dokazom srodstva s Anžuvincima, a i svim ostalim francuskim di nastijama jer su one međusobno u rodu. “Prema tome”, zaključila je tetka, “to je dokaz da smo mi Baueri daleki potomci Isusa Krista.” Možda je tada bila već malo senilna, ali je sasvim precizno uspjela artikulirati svoju tezu; vrlo neobičnu tezu, posebno za osobu koja je potjecala iz izrazito ateističke porodice, a i sama bila cijeli život tako orijentirana. Sjetio sam se tada zgode iz vremena svoga prvog razreda. U prvi razred krenuo sam u Sisku. Tetka tada nije više živjela s nama. Ili: mi nismo više živjeli s tetkom. Zaustavila me na ulici i upitala je li istina da idem na vjeronauk. Potvrdio sam. “Zašto?” pitala je tetka. “Je l te neko prisilio, nagovarao?” Slegnuo sam ramenima i rekao: “Jedna petica više i gotovo.” Tetka me je gledala strogo kao onda kada sam spomenuo što Nijemci rade Židovima, u vrijeme kada se o tome moralo šutjeti. “Razmisli”, rekla je tetka, “dobro razmisli. Ak u to stvarno veruješ, onda je u redu. Al nemoj da te neko prisiljava.” Tada baš nisam jako vjerovao u ono što je govorio kateheta. Taj visoki čovjek stroga lica dolazio je u školu u širokoj haljini do poda što je djelovalo feminizirano; i bez toga – nije baš ničim budio povjerenje. Ali odluku o mome vjeronauku donijela je baka, majka moje majke, koja je, po svemu sudeći, bila u djetinjstvu pokrštena Židovka. Moj vjerski odgoj bio je prekinut kada su vjeronauk izbacili iz škole, a o kršćanstvu sam učio kasnije kada sam, moglo bi se reći iz književnih ili lingvističkih razloga – ili je to bila samo intelektualna radoznalost? – čitao Biblije na hrvatskom, srpskom, ruskom, njemačkom, češkom, engleskom. Imam ih nekoliko i danas kada sam već najveći dio svojih knjiga prepustio tavanima, dobroj volji ili netrpeljivosti bližnjih i zaboravu. – 21 –
Tetka je imala bogato znanje o lijekovima svoga vremena, nije se uvijek slagala s metodama liječenja koje su predlagali ili zastupali liječnici, a bar u jednom je bila u pravu. Protivila se vađenju krajnika kod djece i umjesto toga davala je svakom tko je želio vlastiti pripravak za grgljanje, neki starinski recept koji se valjda zasnivao na bornoj kiselini. Svi koji su tu njezinu grgljaču koristili svakodnevno izbjegli su vađenje krajnika i stekli otpornost prema upalama grla. Najveći dio svoga radnog vijeka provela je u apoteci u Vlaškoj ulici, nasuprot Petrove crkve u Zagrebu. Imala je vrlo razvijen dar opažanja i dobronamjerno je analizirala ljude koji su dolazili u apoteku; uglavnom bi svoje ponašanje prilagodila njihovom karakteru. Njezina uvjerljivost u opisivanju svojstava lijeka doprinosila je sigurno placebo efektu mnogih lijekova, a u ona ne tako davna vremena kada se dio lijekova još pripremao u apoteci, preferirala je sastojke najmanje toksičnosti pa stoga i naj blažeg djelovanja, ali uz nekoliko riječi njezine preporuke ti su lijekovi zaista djelovali bolje od skupih švicarskih preparata. Nje zin promatrački dar i sposobnost da barem malo utječe na ljude iscjeljiteljski inspirirali su me da napišem pripovijetku “Žena koja je kupovala kapljice”. Priča je osvojila tada uglednu Politikinu nagradu, a bila je objavljena u beogradskoj Politici 21. 4. 1974. Tada sam zamislio i cijelu knjigu pripovijedaka koje bi ispri povijedao ljekarnik. Ostavila mi je tetka bila malu knjižicu svojih starih recepata, ali knjižica je nestala u selidbama i životnim mije nama, a prema izvornoj zamisli, neki su od tih recepata trebali inspirirati dio priča. Naslov je rukopisa te nedopisane knjige Iza kristalnih vrata; nekoliko sam priča napisao, neke i objavio, ali knjiga nije završena ni danas, gotovo četiri desetljeća nakon prve novele koja bi je trebala činiti; možda i zato što odavno nema tetke.
– 22 –
Epilog
Svoju prvu knjigu objavio sam tek 1979., najmanje pet godina nakon što je bila sasvim dopisana. Do tada na ovaj ili onaj način omogućio sam da na svijet dođe mnoštvo drugih knjiga, pokrenuo sam nove biblioteke, ostao dužan tolikim svojim namjerama. Praktični aspekti života gurali su moja opredjeljenja povezana s knjigama, povezana s pisanjem, u drugo vrijeme, odgađali su moje druge prioritete; vrijeme mojih vlastitih romana bilo je potisnuto u budućnost. Ipak, nikada nisam posumnjao da će to vrijeme doći. Prethodno sam htio udovoljiti, morao sam to, nešto me spontano tamo smještalo – svojim obavezama brižnoga supruga i još brižnijega roditelja, nezavisno od toga koliko sam uopće bio uspješan u tim dvjema svojim životnim ulogama. Fuksov roman Gospodin Theodor Mundstock ipak je objavljen na hrvatskom, i to 1988. godine, u Crnkovićevoj biblioteci Hit, a prevoditeljica je bila Anka Katušić Balen. Kratko vrijeme uoči svoje smrti, teško bolesni Predrag Jirsak nazvao me telefonom da mi se ispriča što je moj rukopis bio izgubio. Iako u tom trenutku nisam mogao prihvatiti da mu se zaista bliži kraj, spoznaja o njegovoj bolesti toliko me potresla da uopće nisam osjetio gotovo ništa prema podsjećanju na sudbinu moga prijevoda do ko jega mi je u ono vrijeme bilo itekako stalo. Pretpostavljam da je šteta što je Fuksov roman objavljen barem petnaestak godina kasnije nego što je mogao biti objavljen, ali usuđujem se pretpo-
– 483 –
staviti i da je ovaj noviji prijevod dorađeniji i bolji od onoga nesuđenog moga. Nullum malum sine aliquo bono. Valjda…
– 484 –
Sadržaj
PRV I D I O 11 Molim bombona 13 Bombe i zastavice 23 Nevidljivi otac 29 Pravac – Sisak, Galdovo 37 Dida Marko 44 Kakav treba biti dobar štrudl 50 Put na kraj svijeta – grad Pizdahin 60 Ugriz zmije i kakao 66 Koljem po kućama 75 Prvi A 81 Politika 88 Bolesti, odlasci 91 Makarska 99 Jezik, govor, pripovijedanje 112 More 122 Ljubav 127 Može li prijatelj postati otac? 133 Pisci, naslovi, čitanja 137 DRU GI DIO Skroman i tih, a ipak… Na putu do puberteta Na putu do škole
145 147 154 161 – 485 –
Željezara über alles Radom do napretka I Tarzan, i oko sokolovo, i skaut, i… Der Zauberberg Vaudeville s naknadnom predigrom i epilogom Svjetovi koji se razmiču i spajaju Škola, škola… Ispit zrelosti
170 174 181 199 216 228 236 244
TR EĆI DIO 253 Preobražaj 255 Princ student 267 Okretište 272 Sever, Rusija 278 Neostvareni putopis, čitanje, Jeszcze Polska nie zginęła 293 Otvaranje slovačke teme 305 O, kakvo užurbano vrijeme! 313 Pariz 322 I Love Paris… 331 ČET V RT I DIO 343 Disciplina i otpor 345 Od kibernetike do Vltave 359 Praška jesen 367 Prijatelj 374 Korist od učenja 380 Dom, stranci, Česi 387 Novi život 395 Vanjski prijatelji i unutrašnji neprijatelji 402 Prednosti Istoka, prednosti Zapada 412 Između Praga i Zagreba 424 Pisci 429 Dvojbeni sjaj diplomacije 438 Izleti, putovanja 446 – 486 –
Priča, bajke, disertacija Znanstvene nizbrdice Dvojbe, dvojbe, nedoumice Na raskrižju
456 463 468 474
Epilog 483
– 487 –
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-513-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
– 488 –
– 489 –
Toranj kiselih jabuka od svih se dosadašnjih Bauerovih knjiga razlikuje po tome što je pripovjedačevo ja autobiografsko. Do sada se Bauer redovito poigravao, ne samo ich formom već i miješanjem stvarnih činjenica iz svoga života s onima izmaštanima. U Tornju kiselih jabuka upoznajemo moćnog i snažnoga pripovjedača koji kroz vlastitu sudbinu i sudbinu svoje obitelji ispisuje upečatljivu sliku života u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća. Glavni junak romana odrasta i sazrijeva u turbulentnim vremenima, u doba stalnih promjena, u kojima se i on mijenja od znatiželjnog i zaigranog dječaka preko nabusitog mladića, inteligentnog studenta i čovjeka u potrazi za srećom u inozemstvu do ozbiljnog supruga, prolazeći raznim gradovima: Vukovarom, Siskom, Makarskom, Zagrebom, Parizom, Bratislavom, Pragom... Toranj kiselih jabuka malo je remek-djelo Ludwiga Bauera kroz koje se mnogo bolje razumiju njegovi prethodni nagrađivani romani Kratka kronika porodice Weber, Zavičaj, zaborav, Biserje za Karolinu i Karusel.
169,00 kn
– 490 – www.fraktura.hr