Ivan Lovrenović
Ulazeći u Varcar Ulazeći u Varcar
-1-
Ivan Lovrenović rođen je 1943., piše prozu, kulturnopovijesne i književ ne eseje te kronike. Autor je mno gobrojnih knjiga, romana i studija. Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja ob javljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, mađarski i češ ki jezik. Za knjigu Nestali u stoljeću dobio je 2014. godine nagradu Meša Seli mović u Tuzli. U izdavačkoj kući Od istog autora u izdanju Frakture: Nestali u stoljeću Synopsis uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene – izabrani spisi bosan-2skih franjevaca. Živi u Sarajevu.
Ivan Lovrenović
Ulazeći u Varcar
Fraktura Synopsis -3-
© 2016. Ivan Lovrenović i Fraktura Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-683-0 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 927067 ISBN 978-9958-01-024-8 (Synopsis)
-4-
Ulazeći u Varcar
Na prilazima gradu, uz drevne putove prema selima, o kojima će još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane, pretvorene u milćeve i gradilišta. Desetine novih kuća, a sve kao jedna, i sve u istom poludovršenom stanju: pokrivene i zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život u gradu; sve vrijeme svijeta pred njima je. Dok pravim širok luk po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se gledamo. Orasi u prisoju koje je djed sadio već u dubokoj starosti ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali i ne dvojeći o svrsi, zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu.
1. Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je u davnoj prošlosti valjda nastajalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa, -9-
pa oko njega krajem 16. stoljeća planski podignuto naselje otomanskoga tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz Lisine tomrucima, u kojima se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija potom služi stoljećima. Ne znamo mnogo o oblicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo Varcarevac pod brdom Grabežom oko vrelâ Vrćenca i Suljinovca, gdje se još od predantičkoga doba kopala i prerađivala metalna ruda o čemu govore obilni arheološki nalazi troske oko Vrćenca odmah preko suhozida djedove oranice iz kojega su se dizali stari orasi ogromnih krošanja. Mitski varcarski župnik Niko Kaić, o kojemu ovdje ubrzo nailazi posebno poglavlje, dvadeset je godina, od 1937. do 1957. strpljivo i s ljubavlju vodio župnu kroniku i u nju unio zapis svojega prijatelja i kolege, mjesnoga kronista Ahmetage Dedića: “Staro Varcarevo bilo je kod vrela Suljinovca, 2 km. udaljeno od Kolobare, na putu koji vodi za Trijebovo. Tu se nalaze zakopine nekadašnjih kućišta. Tu je i raskrsnica putova i ostaci nekadanje rimske ceste, čiji je jedan krak išao preko Varcareva na Bilajce i Jezero, a drugi krak za vrbaske gradove Bočac, Krupa itd. Pretpostavlja se da je staro Varcarevo još rimsko naselje, ali je sigurno da je postojalo za vrijeme bosanske samostalnosti.” Po jednom tumačenju i ime naselja potječe od saskoga zanata i iz njihova jezika: Warm erz imalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar. - 10 -
To se tumačenje poziva i na podatak da je kod Ljubije, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili gvožđem, postojalo katoličko selo slična imena. Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike, o najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice, kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer’ani, mutafdžijskoj radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine, zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije (nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani a subota od su’oga zlata, jer subota nedilju donosi...
- 11 -
Na Platicama, oko žive vode, sijevale su stoljećima vatre s kovačkoga grna, modrorumeno žario se plemeniti ćumur od čiste smrčevine iz Lisine, grmjeli nakovnji sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire, motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz varcarskih vignjeva. Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi opisivao si nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova: Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne Kovačka muka i zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da Zànožena ne basa kuda mu drago. Razbijena i zarubljena Između nakovnja i čekića i žilave desne bude hladna ćud Zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji trag misli Zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne. Do kolinčeta zatravi da travom, livadom može kako hoće. Kad se sve skuje, još ništa skovano nije dok tajni kal Varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, Šejtanskog papka gatka kovačka, mudrost garava, Sunce kroz šipilo izvade kosu skovanu, Ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana. Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča o tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, ničega premalo, ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak dodaje. Kovači znaju da čarolije nema, da je ta legendarna alkemija - 12 -
šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini zanatski proizvod za koji, to je oduvijek tako, mušterija zna da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se. Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva. Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Ja ``kin zagrijava čađava klišća tako što ih turi za pojas do tijela, pa onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko. Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja: velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti. Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavraiše i brusi turpijom. Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu, drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu, konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene, onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može normalno da jede, pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, struže drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta prigušene bolne hroptaje. Kad je sve gotovo, majstor uzima krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubâ. Zatim odvezuju - 13 -
i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti. O nastanku kasabe krajem 16. vijeka i o njezinim prvim stanovnicima ljetopisac Ahmetaga navodi: “U grad su se naselili svi muslimani iz Jeleča (današnji Majdan i Hoćune), a kasnije oko 200 godina naselili su se iz Varcareva muslimani i katolici. Pravoslavni naseljavali su se docnije, u prošlom vijeku, iz okolnih sela i srezova (Glamoč, Grahovo, Dalmacija), a starinom su doseljenici iz Hercegovine i Crne Gore. Po porijeklu svi su stanovnici Slaveni, važi i za muslimane, jer nema potomaka pravih Turaka.” Drugi ljetopisac, Kaić, služi se i imenima, a zavičajcu je to važno, jer on njeguje tvrd zavjet čuvanja i pamćenja imenâ, makar mu pred sveopćim zaboravom bio zaludan: “Sadašnji pravoslavni gotovo svi su u 19. stoljeću sa sela došli, na primjer, Mudrenovići od Sanskog Mosta, Grajić iz Crnog Luga kod Bosanskog Grahova, Arežine iz Grahova a prije iz Crne Gore, Babić, Travar, Radić, Dokić, Ruso, Brkić, Đukić, Ivetić iz glamočke okolice, Kačar iz Glamoča, Krece iz Hercegovine, Buhovac iz Hercegovine ili iz Crne Gore, Karaulac od Travnika, Budimir iz Gračaca (Lika), Perak iz Perućice itd. Okolica je naseljena iz Glamoča, Grahova, Livanjskoga polja i Dalmacije, a neki davno iz Crne Gore – Čigoja i Čulić.” Oba mjesna kroničara, vidiš to danas, dobro su upoznata s temeljitom radnjom Vladislava Skarića Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni što je izašla u Glasniku Zemaljskog muzeja godine 1918. Još na polovici devetnaestoga vijeka, - 14 -
1857. godine, gorljivi slavjanofil, ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar Giljferding, putujući Bosnom i Hercegovinom u želji da u njoj nađe što veći broj pravoslavaca za potrebe balkanske politike svoje vlade, bilježi za Varcar da je “mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500 muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće”. Predturska, srednjovjekovna povjesnica šuti o starome naselju Varcarevcu. Ono jest u blizini dvaju utvrđenih gradova, blistavoga kraljevskog Jajca i vrletnoga Ključa velikaša Hrvatinićâ, ali ga, malenog i nevažnog, nema u poznatim kraljevskim i velikaškim poveljama, nema ga ni u kronikama i popisima Franje Gonzage, Marka Lisabonskog, Luke Waddinga i drugih franjevačkih historika i vizitatora. Ne znamo kakvi su glasi dolazili do potleušica starih Varacarana u velikim događajima, i kakva ih je strava tresla kad je “Turčin uzeo Bosnu” 1463, i kada je potjera sultana Mehmeda sustigla bosanskoga kralja Stjepana u Ključu, vratila ga u Jajce, gdje mu se glava pod sultanovom ćordom zakotrljala niz ledinu. Već iduće godine Matijaš Korvin, kralj ugarski i hrvatski, preoteo je Jajce od sultana, pa napravio Jajačku banovinu. Varcarevac će ostati u njoj, ali sasvim blizu krvave granice novoosvojenih osmanlijskih posjeda, koja je išla od Jezera na Ključ preko grada Sokola i sela Gerzova, a to će stanje potrajati cijeli jedan ljudski vijek do Mohačke bitke 1526. i konačnoga pada Jajca i Banje Luke u turske ruke 1528. Između toga događaja i prve vijesti o gradnji Krzalargina vakufa pod Lisinom 1593. godine – još jedan ljudski vijek. Ni za to razdoblje o životu u Varcarevcu ne postoje podaci. Tek, valja zamisliti da je - 15 -
nova uprava i do njega pružila svoju ruku, i na njega bacila oko, jer je poznato kakvu su osobitu pažnju Osmanlije poklanjale mjestima s metalurškom tradicijom. Iz te davnine došao je i naziv ulice što ga nalazimo u fratarskim knjigama kada ljetopisac bilježi da je fra Grgo Kotromanović, koji je učio škole u Italiji i bio glazbenik, slikar i kipar, rođen “u Demir mahali u Varcar Vakufu 1777.” Po toj turskoj riječi za gvožđe nastalo je i prezime Demirović koje među varcarskim katolicima i njihovim potomcima do danas nosi nekoliko obiteljskih loza. O postanku vakufa i o njegovu osnivaču Krzlaragi kazuje se inačica one tipske, diljem Balkana raširene legende kojom se narod “sjeća” događaja iz ranih otomanskih vremena. Rečeni Krzlaraga djetetom je odveden u Carigrad u adžemi-oglan, pa kada se tamo dohvatio visokoga položaja na carskome dvoru, naumi odužiti se zavičaju, i to baš ondje gdje je gledao kako mu gine otac dok su njega odvodili. Najprije sagradi džamiju, a onda oko nje sve što je potrebno za život novoga naselja. A kad je džamija podignuta, priča kaže, htjede uz nju i crkvu podignuti, ali tada njegovi dvorski protivnici smisliše zamku: može crkva, ali da joj podnica nije veća nego što možeš zauzeti metrom drva. Bješe mudar Krzlaraga, bješe mudar, pa se dosjetio: dade da se metar drva usitni na najmanje iverje i da se prostre po poljani. Druga verzija umjesto metrom drva barata kožom od jednoga govečeta, koju, onda, Krzlaraga daje da se iskroji na tanku oputu pa njome opkruži prostor za gradnju. Nadmudreni, dušmani Krzlaragu otrovaše u kahvi i tako vakuf osta bez crkve. - 16 -
Služeći se, pak, dokumentom – osnivačevom vakufnamom, registriranom 1595. u Carigradu, Ahmetaga Dedić donosi podatke iz kojih se zaključuje: za vladanja Murata III šef sultanova harema (službena titula: kizlaraga, od koje u lokalnom govoru nastade lično ime: Krzlaraga) bio je Hadži Mustafa Bejazić (kroničar dodaje: “sigurno od Bilić”), porijeklom iz ovih krajeva. Dedić citira i bilješku popa Bogdana Čulića iz 1610. u knjizi što se čuva u manastiru Hopovo u Srijemu, koji za sebe piše da je “iz Tribova, nahija Rogolji, u blizini Hadumova Vakufa”, te zaključuje kako i ova pribilješka čuva narodno sjećanje “o porijeklu haduma (eunuha) Krzlarage kao osnivača današnjeg grada”. Dva su se naselja – novi vakuf i stari Varcarevac tihim i sigurnim radom stoljetne svakodnevnice, o kojoj tako malo znamo, stopila u jedno kao što im se stopilo i ime, zadržavši u sebi čitljiv znak dvostrukoga porijekla: Varcar(ev) Vakuf. Nagađanje o porijeklu imena, osim “saske hipoteze”, ima i onu po kojoj bi varcar u nekom od ilirskih govora značilo – snježnik, pa bi naselje to ime ponijelo po planini Lisini, koju snijeg rano pokrije, a kasno se s nje digne. Takvu pretpostavku iznosi župnik ljetopisac, ali je nažalost ničim ne potkrepljuje. Bilo kako mu drago, ta riječ neuhvatljive starosti, neutvrđena porijekla, nepoznata značenja, uparena od godine 1593. s novom – vakuf, bit će u imenu grada i sljedećih nekoliko stoljeća. Na svu tu jezičnu i značenjsku drevnost godine 1925. pao je dekret. Kroničar Ahmetaga, suvremenik događaja, - 17 -
piše: “Gradski vijećnici, naročito Srbi, zahtijevali su da se gradu promijeni ime. Tome su se jako protivili svi katolički i muslimanski gradski odbornici, osim Cerića, vlasnika kahve i hana na čaršiji. Tako se grad od danas zove Mrkonjić-Grad, a ne Varcar-Vakuf kao do sada.” Novo ime izabrano je po epskom pseudonimu Mrkonjić, što ga je u svome operetnom sudjelovanju u ustanku 1875, vrzmajući se kratko na tursko-austrijskoj granici daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim, nosio Petar Karađorđević, budući “Kralj Oslobodilac”. Opisao je to apologetski Milan Karanović u brošuri Četovanje vojvode Petra Mrkonjića (Štamparija Petra N. Gakovića, Sarajevo, 1921), a stvarne dimenzije ustanka u Bosanskoj krajini u pikarski jarkim slikama opisao je ustanički vojvoda Pero Kreco, trgovac iz Varcara*. Osnovu za preimenovanje grada nova je vlast stvorila dignuvši godinu dana ranije spomenik kralju na Kolobari. U travnju 1941. ustaše i Nijemci taj su spomenik oborili, a gradu vratili staro ime. Do kraja rata ime se mijenjalo onako kako su se smjenjivale vojske što su njime vladale; po jednoj računici trideset devet puta. Za četnike i partizane bio je Mrkonjić-Grad, za ustaše, Talijane, Nijemce – Varcar-Vakuf. Poslije 1995. godine novosrpske vlasti su na istom mjestu ponovo podigle spomenik kralju Petru Karađorđeviću, a trg preuredili i dali mu njegovo ime.
* Zvjezdicom su u tekstu obilježena mjesta na koja se naslanjaju ekstenzije ili objašnjenja u poglavlju BIJEŠKE, KOMENTARI na kraju knjige.
- 18 -
Baš je to ono mjesto na kojemu je bio pravi nukleus grada. Stoljećima zvalo se Kolobara, i sve do novijih vremena služilo je kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara u kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća, mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara seljaci odlaze u birtiju, napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare svoje mršave paripčadi što ih vascijeli dan mirna čeka privezana uz kakav direk negdje u strani, i koja ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen iz kojega frcaju iskre, nosi u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.
2. Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma’ale i sa Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život, nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića, Stipančića, Dujmušića, Škarica, Stipića, Ćorića, Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Pâvlovića, Duvnjaka, Svetinovića, Vulića, Jurića-Jakinovih, Zolota, Bakovića, Ćosića-Grgića, Butkovića, Štadera, Markovića, - 19 -
Brtana, nikoga od Kotromanovića. I ničega od njihovih života. U župnoj kronici stoji nalaz da su “naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići – svi su se prije zvali Ivekići)”, a drugi da su nekako od 1700. pa nadalje pristizali iz Dalmacije – od Sinja, Potravlja, Knina, Promine, Kijeva. Isti ljetopisac iz matica franjevačke župe u Jajcu, kojoj je Varcar pripadao sve dok ga biskup fra Augustin Miletić nije 17. maja 1821. odijelio i osamostalio, prepisao je neka prezimena onih 299 osoba što ih je kuga u Varcaru pomorila 1814. i 1815. godine: Banić, Vucić, Ambrožić, Plišić, Perlak, Varvilo, Kasabašić, Dujić, Plazonjić, Blažević, Breulj, Babić, Žura, Validžić, Kujundžić, Traljić, Bešlić, Harbija, Rastokić, Pejić “i još 2 nečitljiva prezimena”. Skučen je izbor ličnih imena u njihovu imeniku: Anto, Jozo, Niko, Stipo, Marko, Ivan, Jakov, Toma, Ilija, Pavo, Frano, Mato, Juro, Petar, Lovro, Marija, Ana, Luca, Kata, Anđa, Manda, Gena, Ljuba, Anka, Elza – iz koljena u koljeno ponavlja se u čvrsto zatvorenom krugu ta pregršt bosanski vernakulariziranih imena iz svetačkoga imenoslova Rimske Crkve. Plod je to ustrajnoga čišćenja narodne kulture što su ga po smjernicama crkvenoga sabora u Tridentu (1545–1563) i papinske reforme kalendara iz 1582. žustro provodili franjevci, pa su katolici u Bosni omrznuli i zabacili svoje stare običaje poput krsne slave, šišanoga kumstva, i prestali svojoj djeci davati narodna imena. Neka se od njih čuju tek u krajevima u kojima zadugo nije bilo svakodnevne pastorizacije, pa se u Hercegovini katolici ponegdje i danas zovu: Stojan, Gojko, Ratko, - 20 -
Rječnik
Manje poznate riječi, arhaizmi, lokalizmi, turcizmi donose se ovdje u onome obliku u kojemu su ih govornici upotrebljavali i u onome značenju u kojemu su ih razumijevali.
agramakli (ogramakli), od ograma, agrama – nervno oboljenje koje nastaje kada se nagazi na čini (narodno vjerovanje) akšamluk – večernje druženje uz pijuckanje rakije, razgovor, pjesmu alat – konj crvenkaste boje alim – učenjak Allah rahmetile – Bog mu se smilovao (pokojniku) arabatija, harabatija – razvalina arkadaš – drug arman, harman – gumno avlija – dvorište babica – mali nakovanj s klinom koji kosac zabode u zemlju pa na njemu otkiva kosu baka-baka! – pazi!, vidi!, gle! (ironično) balduza – ženina sestra, svastika basamaci – stepenice ba ``sma – bajalica, tajanstvena arhaična verbalna formula bašluk – muslimanski nadgrobni spomenik bent – brana na potoku, rijeci besleisati – izdržavati, hraniti, podmirivati - 319 -
bestilj – gust pekmez od šljiva binjedžija – jahač birindži – prvi, najbolji boj – kat bojdžija – sklon tučnjavi, kavgi bukadar – mnogo bungur – prebijeno zrnevlje pšenice ceribaša – ciganski prvak, vođa čerge čatma – zid od pletera češagija – gvozdena četka za timarenje konja čevalduz (čuvaludz) – dugačka igla s velikim ušicama čikalo – kosa podignuta visoko nad čelom čirak – svijećnjak čok – mnogo ćiriknuti se – popraviti se, uzdignuti se ćorluk – prkos, inat (ušćorluk – uzinat) direk – stup dost – prijatelj džemadan – srebrom i svilom vezen prsluk dženem (džehennem) – pakao džuma – molitva u džamiji petkom u podne đevđir – cjediljka eglen – razgovor elbetuna – 1) svakako, 2) nadat se je, 3) napokon eškija – turski naziv za bosanske ustanike 1876–78. i za srpske dobrovoljce na Drini 1876. fet činiti – osvojiti fiskija – slavina gerz – gizdav momak, mladić hafiz – musliman koji zna Kur’an napamet harar – vreća od kostrijeti harman – gumno - 320 -
hosovci – pripadnici HOS-a, paravojne formacije s početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, koju je organizirala Hrvatska stranka prava insan – čovjek itvan – slabunjav izbirikati se – isprednjačiti, uvještiti se ižinj – izum ižinjati – izumiti jauklija – voljena djevojka, draga jazuk – šteta kafa samica – mjera crne kafe za samo jedan fildžan kal – rastvor u kojemu se kovano gvožđe kali kanat – vratnica, krilo na vratima ili prozoru kandžija – bič kavraisati – zavrnuti vrh čavla koji izađe na drugu stranu nakon zakivanja ke``va – štap za podupiranje kijamet – 1) sudnji dan, smak svijeta, 2) velika nesreća klêpac – osobit čekić kojim kosac otkiva kosu klépati – otkivati kosu kom – sirovina od šljive (i drugoga voća) za pečenje rakije kozbaša – prvi među koscima ku ``m – pijesak lukšija – spoj pepela i vrele vode za pranje rublja ljevar – onaj koji lijeva rastopljeno željezo mazija – čelik merdevine – ljestve merhum – pokojni, pokojnik mezarje – groblje milć – mjesto za gradnju mosur – drveni valjčić za namotavanje konca ili žice, kalem mramorje – pučki naziv za skupinu stećaka, mramorova - 321 -
muhadžer – izbjeglica munasip – zgodno, umjesno mutaf – prostirka od kostrijeti nabigajrihak (bigajrihak) – na pravdi boga na ``grada – dio štale pregrađen daskama po visini, na kojemu se drži sijeno nagraisati (ograisati) – nagaziti na agramu, ogramu (vidi), nastradati naisterisati – pribaviti, nakupiti nakast (nakastiti, skastiti, kastile) – s namjerom ‘Nergija – skraćeno od Energija; pučki naziv za projekt izgradnje elektroenergetskoga projekta Jajce II 1954. godine odiščiliti – izdovoljiti se ograda – njive nastale krčenjem niskoga grmlja i šikare pa ograđivane suhozidom ograisati – nagaziti na zlo, postradati omač – domaći rezanci ovarisati – pogoditi pastrma – usoljena i osušena ovčetina, govedina pirmič – riža pòd kesim – davanje stoke drugome na njegu prevrnuti – kada kom u kaci fermentira pa se gornji skoreni sloj prevrne priuza – uzica, konopac privrta – debela palačinka raht – konjska oprema ríga (rígati) – crta, urez roljanje – neartikulirano glasanje, zapijevanje sabahaerla! (sabahajrola!) – sretno ti bilo jutro!, dobro jutro! saf – red salaukovina – veliko nevrijeme s grmljavinom; preneseno: bučan čovjek
- 322 -
saraor (sarahor) – 1) naoružan čuvar tvrđave, mjesta, oslobođen od ratovanja, 2) preneseno: okretan, snažan momak sećija – široka klupa za sjedenje ili ležanje, postavljena uza zid i prekrivena tepisima seir – naslađivanje u promatranju Sejahatnama – putopis; naziv čuvenoga djela turskoga putopisca Evlije Čelebije (1611–1679) sejmen – vojnik, stražar sikter – nestani!, van!, marš! (tur. bukvalno: odjebi!) stožina – brklja, dugačko tanko stablo s ostavljenim kratkim izdancima grana, oko kojega se sadijeva sijeno u plast suruntija – nešto staro, pohabano šarka – bolest šljive šarpelj – kožna torba na preklop koja se nosi o ramenu šćavet – crkveni katolički lekcionari na narodnom jeziku tiskani latinicom, knjige za čitanje “priko svega godišća” (fra Ivan Bandulavić) še’er, šeher – grad šengajst – lijepa duša, ljepoduh šimla – otesana daščica za pokrivanje krova špug – puž tamina, tahmina – vjerojatno, po prilici teći – stjecati, uvećavati novac, imovinu teferič – izlet u prirodi teklac – onaj koji je posvećen tečenju, stjecanju tenfan – kuhan na pari terdžuman – tumač, prevoditelj teritorijalci – pripadnici Teritorijalne obrane početkom rata 1992. u Bosni; bili su to ostaci alternativnoga vojnog sistema uvedenoga u Jugoslaviji, uz Jugoslavensku narodnu armiju tomruk – cijev od izdubljenoga stabla smrčevine
- 323 -
to ``plija – mala igla pribadača trina – pljeva ucinice, ucjenice – pogodba kojom se utvrđuje samo iznos novca, ne i vrijeme; suprotno od nadnice učkur – svitnjak, vezica kojom se u pasu vežu gaće, čakšire udžera – koliba, čatrlja; spremnica, smočnica ugur – sretno ugursuz – nesretnik ular – povodac ura ``(h)vaniti – naučiti konja na ra(h)van, umjetni korak ili kas kod kojega konj uvijek stupa prednjom i stražnjom nogom jedne strane istovremeno ušur – ujam vakat – vrijeme, doba (vrijeme muslimanske molitve) valjànica – vrijedan, valjan čovjek zeman – vrijeme zera (zehra) – trunka, djelić zift – duhanski talog u čibuku; katran zijan – šteta, kvar zijanćer – štetočina zulumćar – nasilnik žaka – vreća
- 324 -
Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu, odrastao i osnovno školovanje završio u Mrkonjić-Gradu. U Zagrebu je završio gimnaziju i filozofski fakultet. Radio je u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i u Sarajevu kao urednik. Od 1993. do 1997. godine bio je u egzilu s obitelji (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu. Piše prozu, kulturnopovijesne i književne eseje te kronike. Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, mađarski i češki jezik. Za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji dobio je 2009. godine nagradu Midhat Begić bosanskohercegovačkoga centra PEN-a i časopisa Novi Izraz. Za knjigu Nestali u stoljeću (Fraktura – Synopsis, 2013.) dobio je 2014. godine nagradu Meša Selimović, koja se u Tuzli dodjeluje za najbolji roman u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene –izabrani spisi bosanskih franjevaca.
- 325 -
- 326 -
Sadržaj
Zazivi 5 Ulazeći u Varcar
9
Kuća 35 Župnik, ljetopisac
59
Ispredvajan život
77
Gorom jaše Gorjanin Ivane
93
Neka se razapne! Neka se razapne!
111
Doktor Grinfeld
117
Budimir, jedna sudbina
121
Novi život
129
Priča o Šolaji
139
Ljepote abrahamskoga trovjerja
143
Давай винтовку! 159 Kako težak radi
165
Kućne babe
171
Anka Pâvlovićâ
177
Finka 181 Karolina Warhol, Karojka
183
Primadona iz mahale
187
Majstor i medarica
189 - 327 -
Šjor Jure
191
Ilija Kaurin
197
Hamdija i Željka, ljubav i smrt
199
Prvina 203 Sveti pijanci
207
Doratova smrt
215
Put u Močioce
219
Prvi dan u gimnaziji
225
Groblje na Ćeliji
227
Otpusna 239 Bilješke, komentari
243
Fotografije 283 Posvećeno 315 Rječnik 319
O autoru
325
- 328 -
- 329 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnici Fraktura, Zaprešić Synopsis, Sarajevo Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Fadila Halvadžija, Synopsis Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografije u knjizi i na ovitku osobna arhiva Ivana Lovrenovića Godina izdanja 2016., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-683-0 (Fraktura) ISBN 978-9958-01-024-8 (Synopsis) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 www.synopsisbook.com synopsis@bih.net.ba T: +387 33 55 76 60 F: +387 33 55 76 61 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 330 -
Poslije majčine smrti U pregršti sitnica što su iza nje ostale Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS Graviranom u trokutu ispod okrugle rupice Koja služi da se ključ objesi Na kukicu ili da se kroz nju provuče alka Za privjesak. S jedne strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR, S druge MADE IN YUGOSLAVIA. To je ključ Od stare kuće u Varcaru Iz koje je uoči rata devedeset druge majka pošla Da se nikada više u nju ne vrati. Osim u snovima Svake druge-treće noći Za dvadeset godina života što joj je preostao U prisilnom izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag Pa do smirenja na koševskome groblju Sv. Josip Tri koraka ulijevo Iza Silvija Strahimira Kranjčevića.
149,00 kn
- 331 www.fraktura.hr
www.synopsisbook.com
Varcar je za Ivana Lovrenovića više od mjesta odrastanja, od doma predaka, od uspomena, on je magma iz koje se rađaju i stvaraju sve poetske, literarne i životne asocijacije. Bez magije mjesta, bez rijeke i djedove kuće, voćnjaka, bez crkava i fratara, bez mogućnosti uranjanja u sjećanja i dokumenata teško je i zamisliti prozu Ivana Lovrenovića. Knjigom Ulazeći u Varcar Lovrenović proširuje i produbljuje krugove svojih opsesija i svojih literarnih putovanja do neslućenih dubina. Ova je knjiga i roman i poema i briljantan esej, ona se ne može i ne smije jednoznačno definirati jer u njoj Lovrenović hodajući znanim i neznanim putevima i stazama, stvara labirinte vlastitih sjećanja i pronalazi izlaze iz njih ispreplećući kolektivno i osobno u neodvojivu cjelinu u kojoj su sva sjećanja moguća i stvarna. Ulazeći u Varcar posveta je mjestu, prostoru i onima koji su bili i jesu Varcar. Ova je knjiga mnogo toga, ali nadasve je zavjet beskrajne ljubavi i vjere u snagu jezika, koji jedini može stvoriti svaki svijet. - 332 -