Umrijeti u proljeće

RALF ROTHMANN Umrijeti u proljeće Umrijeti u proljeće

-1-

“Najznačajniji autor svoje generacije.” Peter Handke

Od istog autora u izdanju Frakture: Vrućina -2-

Ralf Rothmann

Umrijeti u proljeće prevela s njemaÄ?kog Patricija Vodopija

Fraktura -3-

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture Republike Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne Gore, Sajam knjiga u Leipzigu i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika Im Frühling sterben © Suhrkamp Verlag Berlin 2015.

Sva prava pridržava i zastupa Suhrkamp Verlag Berlin. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-884-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uZagrebu 4 - pod brojem 966721

“Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi.”

Ezekiel

-5-

-6-

Šutnja, duboko prešućivanje, posebno u odnosu na umrle, zapravo je vakuum koji život kad-tad ispuni istinom.

Kada bih, u davne dane, spomenuo ocu njegovu jaku kosu, rekao bi da mu je to od rata. Svakodnevno su u tjeme utrljavali svjež brezov sok, ne postoji ništa bolje; nije, doduše, pomagao protiv uši, ali je fino mirisao. I premda je djetetu teško pojmiti vezu između brezova soka i rata, nisam više zapitkivao, jer ionako, kao i obično kada je bila riječ o tom vremenu, ne bih dobio podrobniji odgovor. On mi se razotkrio tek kada sam poslije više desetljeća uzeo u ruku fotografije vojničkih grobova i primijetio da su mnogi križevi iza bojišnice, ako ne i većina njih, napravljeni od debala mladih breza.

Moj se otac rijetko smiješio, ali nije zbog toga djelovao neljubazno. Izraz njegova blijeda lica, na kojemu su se isticale naglašene jagodične kosti i zelene oči, bio je podcrtan melankolijom i umorom. Tamnosmeđoj kosi začešljanoj unatrag, oštro izbrijanoj na vratu, oblik je davala krema za kosu Brisk, brada s plitkom brazgotinom uvijek je bila glatka, a pričalo se da je profinjena senzualnost njegovih usana uznemirila nemalo žena. Njegov pomalo prekratak nos bio je jedva primjetno -7-

prćast, tako da je iz profila djelovao nešto mlađi no što je uistinu bio, a u pogledu su mu se u trenucima opuštenosti nazirale vragolasta čovječnost i inteligentna empatija. Ali on kao da nije bio svjestan vlastite ljepote i da ju je ikada primijetio, vjerojatno bi pomislio da se vara.

Svi su ga susjedi voljeli, njega koji je uvijek bio spreman pomoći; u razgovoru bi se često spominjao kao vrlo pristojan čovjek. Pajdaši iz rudnika s poštovanjem su govorili da radi kao crnac i malo se tko ikada s njim zavadio. Najčešće je nosio jakne iz C&A i hlače od korda, čiji bi se baršunasti sjaj izgubio već nakon prvoga pranja. No boje su uvijek bile pomno odabrane, tako da se dalo naslutiti da je pri biranju kratko zastao uživajući u skladnim kombinacijama, i nikada mu ne bi palo na um nositi tenisice ili neočišćene cipele, frotirske čarape ili kariranu košulju. Iako se s vremenom pogrbio, naporno radeći prvo kao muzar, a poslije kao rudar, bio je ono što se rijetko viđa: elegantan radnik.

Nije međutim imao prijatelja niti ih je tražio, cijeloga života ostao je sam u svojoj šutnji, koju nitko nije želio podijeliti s njim, čak ni njegova žena, koja je pila kavu sa svim susjedima i subotom bez njega išla na ples. Usprkos pogrbljenim leđima vječna ozbiljnost podarila mu je autoritet pred kojim se strepilo, a njegova turobnost nije potjecala tek od prezasićenosti svakodnevnom kolotečinom ili crnčenjem, od ljutnje ili neispunjenih snova. Njega se nije tapšalo po ramenu i govorilo: Hajde, Waltere, glavu gore! Bila je to ozbiljnost onoga tko je vidio dublje i moćnije stvari i tko o životu zna više no što umije

-8-

reći; ozbiljnost za koju se sluti: čak i kada bi je mogao riječima opisati, to mu ne bi donijelo izbavljenje.

Zasjenjen vlastitom prošlošću, vozio je bicikl do rudnika, po vjetru i nevremenu, i izuzev brojnih ozljeda i lomova od udaraca kamenja, nikada nije bio bolestan, čak ni prehlađen.

Ipak, trideset godina kopanja pod zemljom, bezbrojne smjene i prekovremeni sati tijekom kojih se pneumatskim čekićem suprotstavljao gomilama ugljena (bez ikakve zaštite za uši, kao što je tada bio običaj) urodili su nagluhošću, tako da više nije razumio nikoga – osim moje majke. Do dan-danas nije mi jasno je li za činjenicu da je s njom normalno razgovarao bila zaslužna frekvencija njezina glasa ili način na koji je pomicala usne. Svi su ostali morali vikati i gestikulirati kada su mu željeli nešto priopćiti, zato što nije nosio slušni aparat, zato što ga nije želio nositi jer je, navodno, proizvodio popratne šumove i nepodnošljiv halo-efekt. Zbog toga je ophođenje s njim bilo vrlo naporno i njegova se osamljenost povećavala čak i u krugu obitelji.

Ja sam međutim uvijek imao dojam da ga barem ne unesrećuje ta neupitna tišina koja se iz godine u godinu sve više zgušnjavala oko njega. Na kraju, izmožden, rano umirovljen i zbog toga posramljen, brzo se odao alkoholu i od života nije tražio mnogo više od svojih novina i najnovijeg romana o Jerryju Cottonu koje je kupovao na kiosku. Kada su mu liječ­nici 1987., tek što je napunio šezdesetu, nagovijestili skoru smrt, time kao da ga uopće nisu dirnuli. “Mom se tijelu nož neće približiti”, rekao je odmah na početku bolesti i nije

-9-

prestao pušiti ni piti. Malo češće no inače poželio bi svoje omiljeno jelo: pečene krumpire s kajganom i špinatom, a votku je od moje majke skrivao u podrumu, ispod ugljena. (Na zidu je još visio njegov okrugli stolčić za mužnju s kožnatim remenom i istokarenom nogom.) Čim je otišao u mirovinu, darovao sam mu jednu lijepu bilježnicu, u nadi da će mi u njoj skicirati svoj život, epizode vrijedne spomena iz doba prije moga rođenja. Ostala je međutim gotovo prazna. Zapisao je samo nekoliko riječi, možda ključnih natuknica, imena nekakvih stranih mjesta, a kada sam ga nakon prvog obilnog krvarenja zamolio da mi podrobnije opiše barem one tjedne u proljeće četrdeset pete, umorno je odmahnuo rukom i rekao onim svojim zvučnim glasom koji kao da je odjekivao iz šupljine nagluhosti: “Ta čemu? Zar ti već nisam ispričao? Ti si pisac.” Potom se počešao ispod košulje, zagledao kroz prozor i poluglasno dodao: “Nadam se da će ovo sranje uskoro završiti.” Budući da nas nije čuo, i mi smo zanijemjeli; majka i ja danima smo sjedili uz njegovu samrtničku postelju ne progovorivši ni riječ. Zidovi su do visine pogleda bili oličeni svijetlozelenom bojom lipova lista, a nad krevetom je visjela umjetnička reprodukcija slike Édouarda Maneta Ljetnikovac u Rueilu. Oduvijek sam volio tu sliku, ne samo zbog naizgled jednostavnog, gotovo melodioznog slikarskog izričaja i ljetne svjetlosti koja je blago prožima, iako se nigdje ne vidi ni komadić neba: vila oker boje s portalom sa stupovima, okružena stablima, grmljem i crvenim cvijećem, pomalo me podsjećala na gospodsku kuću na imanju u sjevernoj Njemačkoj na kojem je moj otac početkom četrdesetih - 10 -

godina izučio muzarski zanat. Ondje su se moji roditelji upoznali, a u djetinjstvu sam nedaleko odande proveo nekoliko sretnih prazničnih tjedana. Na tamošnjemu kanalu i danas žive naši rođaci.

Ljetnikovac duše obasjan večernjim suncem. Plastični okvir pucketao je pod posljednjim naletom vrućine, a majka, koja se nije naslanjala na naslon stolca i kojoj je torbica visjela o pregibu lakta kao da je samo nakratko svratila u posjet smrti, sklonila je bocu s vodom u sjenu. Uvijek besprijekorne frizure, s odviše laka za kosu, na sebi je imala salonke od antilop-kože i tamnoplavi kostim s tankim svijetlim prugama, koji je sama sašila, a kada bi tiho zajecala, nanjušio bih liker.

U onih skoro osamnaest godina koje sam proživio kod roditelja, a i poslije, tijekom rijetkih posjeta za Božić i ro­ đendane, rijetko sam vidio znak nježnosti između njih dvoje, do­dir ili zagrljaj, barem usputan poljubac; umjesto toga čuli su se uvijek isti prigovori zbog svakodnevnih obaveza ili pijano razbijanje pokućstva. No sada je iznenada pritisnula čelo uz njegovo i pomilovala ruku svojega sve neprisebnijeg muža, tek letimično, kao da se srami pred sinom, a moj je otac otvorio oči.

I dalje blago obrubljene ugljenom prašinom što je urasla u njih, već su danima bile neobično krupne i bistre, bjeloočnica blistavih poput sedefa, s prepoznatljivim smeđim pigmentom u tamnomu zelenilu šarenice. Podignuo je drhturav prst i upitao: “Jeste čuli?” Čak i kada zanemarimo njegovu gluhoću, bilo je potpuno tiho, nijedan se zvuk nije uvukao u sobu ni kroz prozor koji - 11 -

je gledao na rascvali park klinike, ni iz hodnika; redovito doba posjeta završilo je, večera je bila odavno poslužena, posuđe nedavno izneseno. Sestra u noćnom dežurstvu već je završila obilazak, a moja je majka jedva primjetno odmahnula glavom i promrmljala: “Ah, sad je opet u ratu.”

Nisam upitao odakle joj to. Već sama prisnost koja je isijavala iz njezina zaključka govorila mi je da je njezina tvrdnja točna, i doista, nekoliko trenutaka poslije on je viknuo: “Evo!” i oboje nas pogledao bespomoćnim, zabrinutim pogledom.

“Evo opet! Zar ne čujete?” Prstima je kružio po prsima, zgužvao noćnu košulju i zagladio je, a onda glasno gutnuo te ponovno utonuo u jastuk, okrenuo glavu prema zidu i zatvorenih očiju izgovorio: “Sve se više približavaju, čovječe! Kad bih bar znao neko mjesto gdje se možemo...”

U Bibliji mojih roditelja, pohabanom izdanju u kožnatom uvezu punom računa iz dućana Schätzlein*, netko je u Staromu zavjetu obilježio jedan stih – ne olovkom, nego vjerojatno noktom kažiprsta ili palca – i premda se ta knjiga otisnuta goticom sada već desetljećima povlači po mojim vitrinama ili škrinjama, udubina u tankome papiru izgleda kao da je netom napravljena. “Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda”, stoji ondje. “Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!”**

Lanac trgovina s odjećom i priborom za zaštitu na radu te sredstvima za čišćenje. (op. prev.) ** Knjiga postanka, 4,12. U: Jeruzalemska Biblija, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996. (op. prev.) *

- 12 -

Jedini životinjski zvuci koji su se čuli u tmini bili su šuškanje preživačkih čeljusti i povremeno soptanje iza ograde hranilice.

Svjetlosni krug petrolejke tu i tamo okrznuo bi vlažnu njušku s crnim, iznutra ružičastim nozdrvama, ili bacio na obijeljeni zid sjenu rogova koji su stršali uvis u duljini dvaju koraka te odmah potom ponovno izblijedjeli. Lastavičja gnijezda pod sjenikom još su bila pusta, ali u tami su, nevidljive, već mijaukale mlade mačke.

Težak mlaz urina štropotao je po podu, slatkast vonj kukuruza i mekinja ispunjavao je stražnji dio zgrade u kojem su u pojedinačnim boksovima stajale bremenite krave i velikim očima gledale muškarca u plavom radnom odijelu, koji je za njih možda bio tek vrludava svjetlosna točka.

Pritom su bile potpuno nepomične i tek kada je mladi mu­ zar ušao u prostoriju s kantama, jedna je gotovo sasvim bijela – imala je tek jednu mrlju na slabinama – zamukala visokim glasom i ošinula repom po zraku.

“Mir, mir, već idem”, promrmljao je Walter i zatvorio vra­ ­ta. Na zidu su bile poredane kante za neprerađeno mlijeko, njih dva tuceta ili više. Izvana zagasitosive, iznutra čiste, opra­ ­ne i osušene; u njihovu sjaju čovjek se mogao ogledati. Ali vidjevši da krpe za procjeđivanje leže na podu među pregačama i gumenim čizmama, on ljutito cokne i objesi svjetiljku o kuku. Napuni vodom jedno limeno korito, ubaci šaku soda-bikarbone i namoči rijetko tkane pamučne krpe. Pospremivši u vitrinu još nekoliko stolčića za mužnju i zatvorivši teglu paste za pranje ruku, otvori vrata prema dvorištu.

Jato drozdova prhne iz krošnje lipe; u gazdinskoj kući nije - 13 -

bilo svjetla. Motte, stari pas Thamlingovih, spavao je na stubama. Pougljenjene grede tornja sa satom stršale su prema ljubičastomu nebu, oluk se klatario po zraku. Razmrskane prozore u međuvremenu su obložili daskama, ali grb imanja, koji je prikazivao crna pastuha ispod prekriženih srpova, još je stajao u dvorištu ispred kuće. I ulazni je trijem bio oštećen i naheren; napad lovaca bombardera razotkrio je da su iž­ lijebljeni stupovi, koji su podsjećali na hram, iznutra šuplji, sastavljeni od gipsanih ploča, unutar kojih su sada živjeli miševi.

Walter prijeđe dvorište, prođe kroz kovačnicu i otvori vrata staje za telad. Od nagla propuha sječka se uskovitla na podu. On podigne petrolejku i pročita objavu na crnoj dasci, odluku vojne opskrbne službe. Potom zatvori prozore, kucne po rezervoaru za vodu i poviri u jasle. Pod golemim krovom od trstike bilo je mjesta za više od dvjesta životinja, no sada ih se ondje nalazilo jedva četrdesetak, crno-šarene pasmine, u dobi netom pred prvo tjeranje. Lagano zazviždi dozivajući ih, na što ih nekoliko priđe rešetkastim vratima. Cuclajući mu palac, dopuštali su da im nježno češka lisu.

Otkako je na imanju gotovo ponestalo svinja, oduzimali su im sve više teladi. Dobra trećina životinja već je na slabinama nosila križ nacrtan kredom. Walter istrese vjedro puno mekinja u valov, zatvori vrata za sobom i prijeđe cestu. Tik do ulaza u mljekaru, u staroj konjušnici, živjele su izbjeglice, svaka obitelj u jednom boksu, i u večernjoj tišini mogli su se čuti ženski i dječji glasovi te zvuk harmonike. Iako im je bilo zabranjeno ondje kuhati, kroz prozore okovane rešetkama - 14 -

uzdizao se dim te je mirisalo na pečeni luk i vruću lužnatu otopinu.

Ispod nadstrešnice mljekare bila je rastegnuta užad za su­ šenje rublja puna plahti i pelena, a nalet vjetra u lice mu nanese nešto svileno: hladne čarape. Pokraj njih visjela je tanka košulja s vezenim uzorkom; Elisabeth ju je nosila prošloga vikenda i dugo je nije htjela svući, čak ni nakon što je popila Steinhäger *. Tek kada ju je “zasvinjila”, kako se izrazila, brzo ju je svukla preko glave i natopila u njegovu lavoru, zgađena izraza lica. Onako naga učinila mu se još nježnijom i moglo je se zamijeniti za dijete, da nije bilo crnih, sjajnih malja. On vršcima prstiju klizne po izvezenomu uzorku. No tek što se nagnuo kako bi pomirisao tkaninu, začuje glas iza plahte: “I, je l’ već... suha?”

Gospođa Isbahner sjedila je na stubama ispred prostorije za pripremanje stočne hrane i gulila krumpire na svjetlosti svijeće. Nosila je rukavice bez prstiju i otrcan kaput, a sijedu kosu skupila je u punđu. Imala je podjednako tanke usne kao i obje njezine kćeri, s kojima je tu živjela, a kada bi privukla bradu vratu, iskočila bi joj guša, velika izraslina prigušena sjaja puna čekinja. “Došao sam samo nabrzinu provjeriti mlijeko”, reče on. “Nije vam hladno?” Žena, na čijem je krilu spavala mačka, kimne.

“Ali ovdje vani na zraku je bolje”, promrmlja izrezujući oko iz krumpira. “Znači, provjeravaš mlijeko. Savjestan si,

*

Vrsta džina njemačke proizvodnje s aromom borovnice. (op. prev.)

- 15 -

ha? Kakvo će biti to tvoje mlijeko? Bijelo ili sivo, možda malo žuto. Hladno ili ne baš hladno, kiselo ili slatko. S vrhnjem odozgo ili malo zgrušano? Mlijeko je mlijeko još od Adama i Eve, ne moraš ga provjeravati.” Ona ubaci krumpire u lonac i osmjehne mu se, pri čemu joj proteza sklizne. “Ništa mi ne krademo, dečko. Snalazimo se nekako. Izbjeglice smo, nismo lopovi.”

On smeteno trepne. “Nitko to nije ni rekao, ne? Ali Thamling je još uvijek u Malenteu, pa ja moram obaviti večernji obilazak. Liesel nije tu?”

“Stari lisac...” Ona tiho cokne jezikom. “Opet je u Ma­ lenteu? Da mi je samo znat što uvijek radi na putu. Je l’ se uzobijestio? Trči za mladim mesom? A žena mu leži bolesna u kre­vetu.” Walter izvadi ključ. “Ne, ne, išao je zbog traktora.

Uzeli su tri, a na popisu su stajala samo dva. Mora predati žalbu.”

Ona odmahne glavom. “Ah, Bože, ko da to pomaže... Kolko sam žalbi ja već predala, zbog stana. Šipak! Nek pazi samo da ga odmah ne zadrže i ne pošalju na frontu. Što jednom strpaju u džep, to ti više ne vraćaju; sad skupljaju sve što je još ostalo.

Baćuške su na Odri, možda će uskoro i u Berlin, jesi čuo?”

“Nisam”, odgovori Walter i protrlja vrat. “Ja sam muzar, ne razumijem se u politiku. A i ovdje nitko ne uključuje neprijateljske radiostanice.”

Gospođa Isbahner zažmiri na jedno oko. “Što, misliš da ja to radim? Ma ptičice su mi kazale. Cvrkutavice male, lude su za proljećem. Kolko te proputuju u životu! Sjednu tu kraj

- 16 -

mene i pričaju mi o našoj lijepoj zapadnoj Pruskoj, gdje je raslo najbolje žito. Ako si prvog u mjesecu ispekao kruh i spremio ga u hrastovu škrinju, uvijek prvo kruh, pa daska, pa kruh, na kraju mjeseca još uvijek je bio hrskav i svjež.”

Walter gurne ključ u bravu. Otkako su bombardirali elektranu u Neumünsteru, mlijeko, svježi sir i maslac hladili su se kao prije stotinu godina: voda se sustavom brana i ustava do­ vodila iz rukavca Eidera kroz uzak prokop od cigle, a kante i korita polagali su se u tok. Široke, mahovinom obrasle daske na zabatnoj strani omogućivale su podešavanje vodostaja u jarku; nakon što ga je malo spustio, Walter podigne svjetiljku i zaviri u bačve s maslacem. Vrhnje je bilo mjestimično obrano, nemasno mlijeko plavkasto je svjetlucalo, a on zapiše svoje ime i sat na zidnu ploču i iziđe na otvoreno.

Povrh stabala uz rub ceste uzdignuo se mjesec: golem, narančastocrven krug. Gospođa Isbahner nije više sjedila na stubi i premda su vrata kuhinje bila otvorena, on pokuca na okvir. Još je vonjalo na napoj koji se tu nedavno kuhao, kisel­ kast zadah po kori repe i krumpira; znao ga je nanjušiti i na Elisabethinim haljinama. Madraci i slamarice bili su poredani duž zidova pocrnjelih od plijesni, a Elisabethina majka miješala je nešto u loncu stojeći uz peć.

“I”, reče ne okrećući se. “Trebaš još nešto, Walteriću?”

Pušila je kratku lulu s jantarnim usnikom. On zakorači u prostoriju i ispravi sliku iznad kredenca: anđela čuvara koji vodi dvoje djece preko trošna mosta.

“Htio sam samo pitati... ovaj...” Gutne. “Je l’ bih mogao

- 17 -

večeras povesti Liesel na kanal? Oni iz RNST-a* časte bačvom piva, a svirat će i novi orkestar, njih osmorica. Sve redom slijepci i ratni invalidi, al muzika im je vesela. Pa sam mislio, kad već tako rado pleše... Dopratit ću je natrag.”

Grančice u otvoru peći pucketale su. Gospođa Isbahner doda još jednu cjepanicu na vatru te ubaci prstohvat soli u lonac. “To je moraš sam pitat, momče. Skoro će sedamnaest, puši ko Turčin i potuca se tko zna gdje, ne mogu ja s njom na kraj.” Ona uzme drvenu žlicu i kuša juhu. “Moš je mlatit dok ne propiša krv, al i dalje će bit drska. Al ako je na kraju netko napumpa, onda će tulit, a ja ću opet bit draga mamica.” Nabranih obrva okrene se prema njemu. “Što je ono nedavno bilo iza štale, ha? Kako ti je ono prolila vodu od klanja po nogama? Bila je vruća, je l’?”

Siva prugasta mačka skoči na stol, a on kimne i pomakne prste u čizmama. Bez obzira na mast kojom ih je mazao, i dalje su ga boljeli. “Skoro kipuća... Rekla je da me ne želi. Zapravo, to je rekla prijateljicama, Ortrud i Hedwig, onako preko ramena. Ne želim ga. I pljus, cijelu zdjelu! Iako sam bio bos, zbog gaženja po mljevenom mesu! Sva sreća da je Thamling imao zavoje.”

Njem. Reichsnährstand, staleška organizacija Trećega Reicha koja je upravljala poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom između 1933. i 1945.

Funkcionirala je kao poludržavna ustanova te nametala propise i kontrole, a članstvo je u njoj bilo obvezno za sve koji su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom i distribucijom. (op. prev.) *

- 18 -

Ralf Rothmann rođen je 1953. u Schleswigu, odrastao je u Ruhrskom području, a od 1976. živi u Berlinu. Radio je kao zidar, tiskar, bolničar i kuhar. Piše romane, pripovijetke, pjesme i drame. U djelima se često bavi malograđanskim i prole­ terskim miljeom, a jedna od omiljenih tema mu je osamljenost.

U više romana i pripovijetki opisuje Ruhrsko područje, iz kojega potječe, i život tamošnjih rudarskih obitelji, dok je radnja većine drugih proznih djela smještena u Berlin. Dobio je brojne njemačke književne nagrade, među ostalim nagradu Heinrich Böll 2005., nagradu Max Frisch 2006., nagradu Walter Hasenclever 2010., nagradu Friedrich Hölderlin 2013., nagradu Stefan Andres 2016. i nagradu Kleist 2017. Najpoznatija su mu djela Bik, Mlijeko i ugljen, Molitva na ruševinama, Vrućina, Zima među jelenima, Mlado svjetlo i Umrijeti u proljeće.

- 209 -

- 210 -

Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osi­jeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti pre­vo­đenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posve­tila se isključivo prevođenju kao sa­ mostal­noj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvat­skih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.

- 211 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-884-1 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 212 -

- 213 -

Walter Urban i Friedrich Caroli najbolji su prijatelji, sedamnaestogodišnjaci koji kao muzari rade na se­ oskom gospodarstvu na sjeveru Njemačke. Kad ih u veljači 1945. prisilno unovače te u odori Waffen­SS­a pošalju pred nadiruću Crvenu armiju, razdvojit će se i proći kroz pakao rata – Walter kao vozač opskrbnih jedinica, a Friedrich kao vojnik na bojišnici. Njihov ponovni susret, jedne zore u proljeće, vrhunac je bri­ ljantnog Rothmannova romana, i kulminacija be­ smisla prikazana na njegovim stranicama.

Umrijeti u proljeće roman je u kojemu ponajbolji nje­ mački pisac svoje generacije ispreda priču o posljed­ njemu ratnom proljeću u Mađarskoj, u kojoj njemački časnici bacaju ručne granate za svojim ljudima kako bi još uopće napadali, a vojnici u zaleđu priređuju očaj­ ničke orgije, gledajući u lice smrti. Čak i kada mir dođe u Njemačku, preživjeli će morati pronaći način da žive u sjeni rata, a povratnici da osjete kako su se napokon vratili kući.

139,00 kn

- 214 www.fraktura.hr