Uoči slavlja

Saša Stanišić

Uoči slavlja Uoči slavlja

roman

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture Kako vojnik popravlja gramofon

-2-

Saša Stanišić

Uoči slavlja prevela s njemačkog Anda Bukvić Pažin

Fraktura -3-

Naslov izvornika Vor dem Fest © 2014 Luchterhand LiteraturVerlag, München dio Verlagsgruppe Random House GmbH, München, Njemačka © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Anda Bukvić Pažin i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-832-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 950816

-4-

Za Katju

-5-

-6-

For billions of years since the outset of time Every single one of your ancestors has survived Every single person on your mum and dad’s side Successfully looked after and passed on to you life.

What are the chances of that like?

The Streets: On the Edge of a Cliff

-7-

-8-

I.

-9-

- 10 -

žalosni smo. Više nemamo skelara. Skelar je mrtav. Dva jezera, skelar nijedan. Sad možeš do otokā jedino ako imaš čamac. Ili ako si čamac. Ili ako plivaš. Ali probaj ti plivati kad u valovima zveckaju komadići leda poput vjetrenih zvona s tisuću cjevčica.

Jezero teoretski možeš obići pješice, držeći se obale. Ali zapustili smo stazu. Tlo je močvarno, a gatovi truli i nevoljni, šikara se proširila, visoka do grudi ispriječila se pred stazom.

Priroda vraća ono što joj pripada. Negdje bi se to tako reklo.

Mi to ne kažemo tako. Jer to je besmislica. Priroda je nelogična.

U nju se ne možeš pouzdati. A ako se u nešto ne možeš pouzdati, ne slaži od toga fraze.

Podno ruševine nekadašnje Schielkeove farme, gdje jezero njež­ ­no oplakuje cestu, netko je na obalu istovario polovicu kućanstva.

U blatnjavom tlu zaglavio je hladnjak, u njemu još limenka tune.

Skelar nam je to ispričao. I da se razbjesnio. Ne općenito zbog otpada, već pojedinačno zbog tune.

Sad je skelar mrtav, i tko će nam pripovijedati što obale rade ne znamo. Tko će onako lijepo reći: “Gdje jezero nježno oplakuje lokalnu cestu” i: “Bila je to tuna iz dalekih norveških mora.” Samo skelari znaju takve rečenice.

Od pada Berlinskog zida nismo smislili dobrih fraza. Skelar je bio dobar pripovjedač. Ali nemoj misliti da ćemo u ovom trenutku slabosti Duboko jezero, koje je bez skelara postalo još dublje, pitati

- 11 -

za zdravlje. Ili Veliko jezero, koje je utopilo skelara, za njegov motiv.

Nitko nije vidio kako se skelar utopio. I bolje tako. Što imaš i vidjeti kod utapanja? Prizor lijep nije. Sigurno je isplovio uvečer, nad jezerom magla. U praskozorje je čamac plutao na vodi, prazan i beskoristan, poput oproštaja izgovorenog u prazno.

Došli su ronioci. Gđa Schwermuth skuhala im je kavu, popili su kavu i gledali prema jezeru pa su se spustili u jezero i izvukli skelara.

Krupni muškarci, mučaljivi i plavi, glagoli samo u imperativu, uto­ varili skelara. Stoje na obali u uskim odijelima, crni i kruti poput uskličnika koje je stavila smrt. Jedu vegetarijanske sendviče, kaplju.

Skelar je pokopan, a zvonar je propustio svoj posao, zvonio je sat i pol kasnije, kad su se svi već gostili u Peronu 1 u čast pokojniku.

Bez pomoći se zvonar jedva uspne i jednu stepenicu. Neki dan je u dvanaest i petnaest zazvonio osamnaest puta i iščašio rame. A još imamo automatizirano zvono i naučnika Johanna. Ali zvonar nije ljubitelj ni jednoga ni drugoga.

Više ljudi umire negoli ih se rađa. Slušamo kako su starci sve usamljeniji. Gledamo kako mladi ne kuju nikakve planove. Ili kuju plan da odu odavde. U proljeće je 419 prestao voziti jednom u satu.

Ljudi kažu, još par generacija, i više nas neće biti. Mi mislimo da hoće. Uvijek je nekako išlo. Preživjeli smo kugu i rat, epidemiju i glad, život i smrt. Ići će nekako.

Samo što je sad skelar mrtav. Komu će se pijanice obratiti kad ih Ulli izbaci na ulicu? Tko će za goste iz Berlina i šire okolice tako dobro organizirati potragu za blagom na otocima da se nikakvo blago nikada ne pronađe, i nakon toga djeca na skeli tiho liju suze, majke se pristojno žale skelaru, a očevi još danima mozgaju gdje je zapelo i dovode u pitanje najprije nove savezne pokrajine, a onda i svoju muškost, a kad se dokopaju obale, pojedu jabuku i otpeda­ liraju na biciklima lišenim iluzija, dalje u pravcu Baltičkog mora i nikad se više ne vrate? Tko? - 12 -

Skelar je mrtav, i ostali se mrtvaci čude, što će skelar pod zemljom? Trebao je ostati u jezeru, kako skelaru i priliči.

Nitko ne kaže: Ja sam novi skelar. Onih malo koji razumiju da nam svakako treba novi skelar nema pojma o skelama. Ni o tome kako se tješe vode. Ili su prestari. Drugi se pretvaraju da nikada ni nismo imali skelara. Treći kažu: Skelar je mrtav, živjelo iznajmljivanje čamaca.

Skelar je mrtav, a nitko ne zna zašto. Žalosni smo. Više nemamo skelara. I jezera su opet divlja i mrač­ ­na i osvrću se oko sebe.

- 13 -

benzinska se zatvorila, po gorivo moraš u Woldegk. Od tada se selo u prosjeku manje vozi u krug kroz selo, a više ravno u Woldegk, i recitiraju Fontanea, oni koji Fontanea znaju napamet. U prosjeku benzinska više nedostaje mladima nego starima. Ne samo zbog benzina. Zbog KitKatova i piva za van i Unforgivinga, okus Orange Inferno, energetskog pića koje je pokorilo benzinske Istocˇne Njemacˇke s 32 mg kofeina na 100 ml.

Lada, kojega zovu Lada jer se kao trinaestogodišnjak u djedovoj Ladi vozio u Dansku, danas je treći put u tri mjeseca parkirao svoj golf u Dubokom jezeru. Ima li to neke veze s tim što nema benzinske? Ne. To ima veze s Ladom. I sa stazom uz obalu koja je vrlo prikladna za 200 km/h, teoretski.

Na jezeru su se pojavili mjehurići. Johannu i nijemom Suziju na obali to je najprije bilo smiješno, a onda im više nije bilo toliko smiješno. Prošla je minuta. Johann je skinuo svoju traku za kosu i uletio, a najgori je plivač od njih trojice. I najmlađi. Dječak među muškarcima. Badava. Lada je izronio sam od sebe. Cigareta još u ustima. Morao je pripomoći oko spašavanja Johanna.

Fürstenfelde. Broj stanovnika: neparan. Naša godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Ljeto je naravno posebno. Naša se ljeta daju usporediti s onima na Mediteranu. Umjesto mora, imamo jeze­­ra. Proljeće nije za alergičare niti je za gđu Schwermuth iz Zavičajnog muzeja, nju u proljeće uhvati depresija. Jesen se dijeli na ranu i kasnu. Kasna jesen je za turiste koji vole poljoprivrednu - 14 -

mehanizaciju. Očevi iz grada dovedu sinove da gledaju strojeve po noći. Sinovi: šok i nevjerica pred gromovitom grmljavinom, gigantskim gumama i golemim svjetlima. Zimska priča u selu s dva jezera uvijek je priča koja počinje kad se jezera smrznu, a završava kad se otopi led. “Što ćeš sad s tom krntijom?” Johann upita Ladu, a Lada, koji kad je riječ o izvlačenju auta iz jezera i ponovnom vraćanju u pravilnu funkciju nipošto nije početnik, reče: “Izvući ću ga za koji dan.”

Nijemi Suzi opet je zabacio udicu. Zbog Ladine je nezgode malo pauzirao. Suzi je lud za pecanjem. Kad si rođen nijem, nekako si predodređen za pecanje. I što uopće znači nijem? Politički korektno bilo bi reći da ti grkljan ne funkcionira.

Johann je lagano udarao ritam po svome bedru. Sutra ima zvonarski ispit. Skladao je malu melodiju posebno za slavlje i odsvirat će je na zvonima. Lada i Suzi o tome nemaju pojma. I bolje tako, inače bi mu se opet rugali.

Njih su se trojica skinuli do gaća. Johann i Lada da im se odjeća osuši, Suzi iz solidarnosti. Ladina besprijekorna muskulatura, Su­ zijeva besprijekorna muskulatura. Johannova rebra. Suzi začešljava kosu prema natrag, uvijek uza se ima češalj, ta gotovo pa izumrla gesta. Zmajev rep na čelu, moćno zmajsko tijelo oko Suzijeva vrata, zmajska glava koja riga vatru na lopatici. Suzi, lijep kao talijanski filmovi iz pedesetih. Suzijeva majka uvijek rida kad ih gleda.

Skakavci. Lastavice. Ose. Svi jako umorni, jako.

Jesen je već stigla.

Danas je bio posljednji ovogodišnji topli dan. Posljednji dan kad komotno možeš u gaćama ležati u travi da se kukci pentraju po tebi, kao da si neka prirodna prepreka na rubu ledenjačke morene, što na neki način i jesi. Ako si odavde, onda znaš: posljednji topli dan. Ne kažu ti to lastavice ni aplikacije za vremensku prognozu.

Znaš kad se skineš i ispružiš se i, ako si djevojka, zakopaš nožne - 15 -

prste u pijesak. Ako nisi djevojka, ništa ne napraviš s nožnim prstima, samo se ispružiš. I tako ležiš i gledaš nebo, i potpuno je jasno: Danas – posljednji topli dan. Dogodi li se nekim čudom ipak još jedan, to ništa neće značiti. Danas je bio posljednji.

Lada i Johann gledali su Suzija i davali mu savjete, pecanje mu nije išlo. Pokušaj pod jasenom, ribama je prevruće, takve stvari.

Suzi je stavio štap između nogu i gestikulirao. Lada prilično dobro razumije Suzijev jezik. Zapravo ga razumije prilično loše, ali nijemog Suzija poznaje oduvijek. “Vrijeme je naše”, preveo je Johannu.

Ovaj ga je upitno pogledao. Lada je slegnuo ramenima, pljunuo u jezero. Na stazi uz jezero pojavila se Anna na biciklu. Haljinica na tregere, takvo što. Johann je spontano mahnuo, kako to već dečki rade. Anna je gledala ravno preda se.

“Ma zašto mašeš?” Lada je šakom bubnuo Johanna po ramenu.

Po jezeru je brektao izletnički brod. Lada je prodorno zazviždao. Šeširi turista su se uskomešali. Lada je mahnuo, turisti su uzvratili.

Turisti su fotografirali. Onda je Lada turistima pokazao srednji prst.

“To se ne računa, to su turisti, oni uvijek mašu”, rekao je Johann.

Lada ga je opet opalio. Na Ladinu ramenu vuk kesi zube. Na Ladinim leđima piše: The Legend. “Što gledaš?”

“I ja ću se tetovirati.” “Čuješ li ti ovo, Suzi? Seronja će se tetovirati. Mrak.”

Jedno je Johann naučio u ophođenju s Ladom: Ne gubiti živce.

Ostati pribran. Ako te isprovocira, pokazao si slabost. “On predstavlja nešto?” upitao je. I Suzi ima vuka na listu.

Lada ga je pogledao u oči. Pljunuo sa strane. “Vukovi se vraćaju.”

Govorio je vrlo polako. “Njemačka će opet biti vučja. Iz Poljske i Rusije, prijeći će tisuće kilometara. Veličanstvene životinje. Lovci.

Reci: čopor!” “Čopor.”

- 16 -

“Opako, jelda? Takva sila u toj jednoj riječi! Suzi i ja smo poklonici vuka.” Lada je uhvatio Johanna za šiju. “To ostaje među nama, jasno? Doveli smo vukove ovamo. Iz Lužice. Jer nekad je i ovdje bilo vukova. Pitaj majku. Znaš zervelinšku ledinu, u blizini raketne baze? Tamo smo ih pustili.”

Ostati kul. Postaviti još neko pitanje. Katkad Lada svašta blebeće da prestraši Johanna. Suzi se okrenuo, pažljivo slušao. Johann se nakašljao.

“A koliko ih je?”

“Smiješno. Bio sam uvjeren da ćeš pitati kako. Četiri. Dva mlada vuka, dva odrasla. Slušaj, stari: ovo nije zafrkancija. Jezik za zube, jesmo li se razumjeli?”

“Naravno.”

“Dobro.”

Suzi je ulovio ribu na udicu. Kratak otpor. Maleni šaran. Suzi ga je vratio u vodu.

Lada je ustao. “Ljudi, pokret, k Ulliju. Suzi časti.” I tako je i bilo, jer Lada uvijek održi riječ.

- 17 -

šaran zna biti posesivan prema hrani. Čim druge ribe jedu, eto i njega. U jesen, kad temperatura vode padne, treba mu sve manje.

Mužjaci stršljeni oplođuju ženke i korektno umiru. Ženske se do proljeća smještaju pod mahovinom, u trulom drvetu, u košmaru vretenaca.

U Kieckeru, staroj šumi, djetlić otkljucava naše milisekunde do naše smrti.

Jer stigla je jesen. Čopor je budan.

- 18 -

bilo je to prije točno godinu dana, dan uoči prošloga slavlja, kad je Ulli ispraznio svoju garažu, postavio garnituru za sjedenje i pet stolova i jednu improviziranu grijalicu, objesio zastor od crvenožutog tila na jedini prozor i na zid zakucao kalendar s Poljakinjama koje se naslanjaju na motocikle, malo ironije, malo estetike radi.

Sternburg je osamdeset centa, Stier devedeset, radler jedan pedeset, a vikendom se može gledati nogomet, i muškarci to itekako cijene, samo što mu to ne bi nikada priznali.

Pijemo u Ullijevoj garaži jer nigdje drugdje nemaš mjesto za sjedenje i mjesto za laganje i hladnjak, a da nam je uz alkohol tako lijepo, no istovremeno ne previše lijepo. Nigdje gdje nije doma nemaš krov nad glavom i pivo nadohvat ruke i Sky Bundesligu i pušenje i puštanje na miru.

Svaka čast Peronu 1. Ali u Peronu 1 nećeš lokati. Počastit ćeš se večerom, možda za neku godišnjicu. Jer probaj se napiti dok u tebe pilje plastično cvijeće i turisti biciklisti. S vremena na vrijeme Veronika nabavi prave tulipane. Probaj se napiti dok pravi tulipani pilje u tebe.

Ullijeva garaža ugodno miriše po motornom ulju. Vrata krase stare registarske oznake motocikala i reklame za pivo, i na jednom je znaku njemački carski orao s natpisom Njemacˇko Carstvo. Istina je, tamo dolaze gotovo isključivo muškarci iz novih stambenih blokova. Katkad bude nevolja. Ništa strašno. Nema zlobe. Katkad

- 19 -

sam sebe ne čuješ što govoriš. Ali poslije ti čak bude i drago zbog toga. Katkad jedan priča, a svi slušaju. Večeras će, uz zadnju rundu, pričati stari Imboden. Imboden je inače tih, ali okorjeli pijanac.

Prije tri godine umrla mu je žena, tek tada je počeo piti. Ulli kaže da sad mora nadoknaditi sve te trijezne godine.

U garaži se zbog sutrašnjeg slavlja razgovaralo o proteklim slav­ ljima, i da se prije, molim lijepo, puno bolje slavilo. Primjerice, prave tučnjave među odraslim muškarcima danas nema. A nekad su bile običaj. Danas se jedino mladi tuku. “I to žestoko”, nasmijao se Lada, a kada se Lada smije obično se nitko drugi ne smije smijati.

Da, i sad Imboden ustaje i najprije mora van, ali kaže, prije nego što izađe iz prostorije – garaža nema zahod, ali ispred stambenog bloka ima nešto nalik na stablo – on kaže: “Samo malo. Tu nešto ne štima.”

Već nekoliko tjedana na hladnjak je zalijepljena šarena slika.

Ullijeva unuka Rike u toj je fazi. Na slici su dido i Rike u malenom pravokutniku, to je garaža. Kad je Ulli objesio sliku, odvjesio je gole Poljakinje. Posljedično su muškarci nekoliko dana Ullija zvali “dido”. Onda su to zaboravili i Ullija su opet zvali Ulli.

Kod Ullija svi smiju piti čak i više nego što mogu. Ali kad netko više ne može ležati bez pridržavanja, i još želi i ostale povući na pod da s njima raščisti ovo i ono, onda Ulli kimne Ladi i Lada otprati ili iznese toga nekoga van.

Kod Ullija svi mogu više govoriti i više misliti nego na drugim mjestima. Ali kad netko nastavi govoriti i više misliti onda kad je Ulliju dosta, Ulli kimne Ladi.

Kod Ullija se plaća manje nego drugdje. Ali ako nakon mjesec dana nisi sve platio, onda Ulli kimne Ladi.

Kod Ullija svi mogu ispričati vic koji nije svima smiješan. Ali kad netko misli ozbiljno, a nije svima smiješno, onda Ulli kimne Ladi.

- 20 -

Kod Ullija svi mogu plakati, čak i glasno. Ali kod Ullija nitko ne plače.

Svatko može kod Ullija ispričati priču o prošlim vremenima, ostali obično slušaju.

Imboden se vratio s pišanja, i Imboden je pričao.

- 21 -

ispod jedne bukve, na rubu stare šume, nepomično na lišću leži lija. Ondje gdje šuma susreće polja, pšenicu, repicu, ječam, gleda mali skup ljudskih loga na jednom jako uskom komadu zemlje između dva jezera, kao da su ljudi, u neukrotivoj želji da sebi prisvoje ono najugodnije, razrezali jedno jezero na dva dijela, pa točno između napravili mjesta za sebe i svoje mlade, na plodnom, praktičnom tlu na dvije obale istovremeno, mjesta za svoje utabane putove, s kojih rijetko skrenu, mjesta za svoja skrovišta hrane, svoje kamenje i metale i nepregledne količine svega ostaloga što gomilaju.

Lija ćuti vrijeme kad jezera još nisu postojala i kad ovo još nije bio ljudski teritorij. Ćuti led koji je zemlja nosila duž cijelog horizonta. Led je pred sobom izgurao kopno, donio stijene, izdubio zemlju, izdigao je u brežuljke koji se i danas talasaju, desetke tisuća lisičjih godina poslije. U njihovu krilu ljuljuškaju se dva jezera, u grudima skrivaju korijenje stare šume u kojoj lija ima jazbinu, jedan tunel, ne predubok, iskopao ga jazavac, njezinih je dvoje mladunaca sada unutra – nada se! – valjda ne čekaju prijekorno vani kao prošli put, kad im je opet donijela samo kukce. Jastreb je već kružio.

Zemljasti med s krzna svojih mladih nanjušila bi među tisućama aroma, čak i sad, unatoč vjetru iz pogrešna smjera, zna njegovu slatkoću u dubini šume. Zna i glad, postojanu, oštru glad. Jedno mlado već joj je uginulo, boležljivo je došlo na svijet. Preostalih dvoje vješto se poigrava s kukcima. Skokovi na miša – iz mjesta pa gotovo okomito u zrak – još su ponajviše igra: često u njoj zaborave plijen.

- 22 -

Lija podiže glavu. Traga za ljudima. Nema ih blizu. Iz njihovih se loga diže toplina koja podsjeća na drvo. I mrtve biljke njuši lija ondje, dobro uhranjene pse i mačke, dezorijentirane ptice i dosta toga što nije lako svrstati. Mnogočega se boji. Ponešto je posramljuje. Prema većini je ravnodušna. Tu balega, tu vuna, pa vrenje i kokoš i smrt.

Kokoš!

Iza pletenih metalnih žica u drvenim nastambama: kokoš! Tamo, do kokoši, želi lija večeras.

Mladunci se sve više udaljavaju od jazbine. Lija sluti, večeras je posljednji lov za njezine gladne mlade. Ubrzo izlaze sami i traže vlastiti teritorij. Za rastanak im želi donijeti nešto fino, nešto posebno. Ne kukce ili crva, ne poluplodove koje su za sobom ostavili ljudi, već – jaja. Jer ništa nema bolji okus od nježne, tanke ljuske, jer ništa ne prija kao glatkoslatko žumance.

Nije jednostavno ući u kokošju logu. Čak ni kad psa čuvara nema i kad ljudi spavaju. Ptičjih kandža se ne boji. Ali gotovo je nemoguće prenijeti jaja. Prethodni su joj pokušaji završili neslavno, mada ukusno. Ovaj put će oprezno zatvoriti gubicu, kao u igri s mladuncima. Ovaj put neće uzeti oba odjednom, vratit će se po drugo. Ženka jazavca šmugne iz šumarka. Lija na njoj njuši paprat i strah. Od čega? Šišmiši joj šibaju iznad glave. Šutljivi svati, prebrzi za svaku šalu, otprhnu nervozno. Na rubu šume horda divljih svinja održava lovački savjet. Nepredvidivi susjedi, razdražljivi, ali brižni.

Njihov je miris kaljuže, sumpora, trave i tvrdoglavosti. Žustro diskutiraju, izvikuju oštro na svome uglatom jeziku, gurkaju jedni druge, čeprkaju papcima.

Njihov nemir potjera i liju. Ode kasom, želi ćudljivce brzo ostaviti iza sebe.

Svod zariče i pronese grom. Ne sviđa mu se što je lija na putu.

Upozorava je. Prijeti.

- 23 -

i g. schramm, bivši potpukovnik Njemačke nacionalne vojske, potom šumar, sad umirovljenik koji, jer mu ne dotekne, radi na crno u Poljoprivrednim strojevima Von Blankenburg, gleda sportske isječke na kanalu sport1: Martina (19, Češka) bavi se sportom.

Martina igra bilijar. G. Schramm je kritičan čovjek. Ima primjedbi na emisiju, ne sviđa mu se kako Martina igra bilijar. Martina udara nepromišljeno. Martina ne pogađa ama baš ništa, i to muči g.

Schramma. Ali Martina se smije kad ništa ne pogodi. Martina pleše oko štapa i to nije u redu, nije u redu što pleše, nije u redu što sjeda na stol i stražnjicom gura kugle i nije u redu što igra sama. Jer kad igraš sam, onda baš moraš imati jasnu namjeru da ubaciš. Protivnik kojega svi najradije pobjeđujemo, u to je g. Schramm čvrsto uvjeren, jesmo mi sami.

Naravno da Martina nakon svakog udarca mora skinuti komad odjeće, to je u redu. Ali to je jednako tako mogla i negdje drugdje.

Sport1 nije joj trebao dati bilijarski stol, već nešto u što se razumije.

G. Schramm smatra da svatko ima nešto u čemu je dobar. Pokušava odgonetnuti što bi to moglo biti za Martinu. Naznake su oskudne: grudi su joj pune, prsti kratki, nokti na rukama sjaje. G. Schramm vjeruje u talent, i g. Schramm voli talent. G. Schramm voli gledati ljude dok iskazuju svoj talent: uspravna stava i iskrivljena držanja i s jednim praznim pakiranjem nikotinskih žvaka.

Martinu nerado gleda. Martina je još u gaćicama, crne su i naprijed imaju osmicu u bijelom krugu. G. Schrammu je to duhovito.

- 24 -

Ali tu se više ne radi o gaćicama. Radi se o tome da Martina igra grozno, kao da uopće ne zna pravila. A pravila su ipak prvo što naučiš nekoga tko nekamo ne pripada.

G. Schramm je čovjek koji izbjegava razgovore s nepoznatima, a s poznatima najradije razgovara o protuzračnim raketama, šišmišima i bivšem prvaku Jensu Weißflogu, najtalentiranijem skijaškom skakaču svih vremena.

Sviđa mu se kako izgledaju Martinini listovi kad se nagne daleko preko stola. Ali kad skine gaćice, natakne ih preko štapa, pri udarcu onda promaši i još se i nasmije, g. Schrammu je dosta.

“Ajd’ ti reci”, kaže g. Schramm.

I isključi televizor.

U njemačkim kućanstvima u prosjeku više bakterija ima na da­ ljinskom upravljaču nego na zahodskoj dasci. G. Schramm razmišlja o tom “prosjeku”. Stvar je u odnosu veličina. Zahodske su daske veće od daljinskih upravljača. U njegovu vlastitom kućanstvu, pomisli g. Schramm, u prosjeku je više razočaranja njime samim negoli svijetom.

S uzdahom ustane s kauča i istovremeno podigne gaće s gležnjeva. Ostatak odjeće je u kupaonici. Provjerava je li sitniš u džepovima dovoljan za jednu kutiju. Jest.

G. Schramm najprije malo sjedi u svome golfu. Krupan čovjek uspravna stava i iskrivljena držanja koji razmišlja: u prosjeku. Martina (19, Češka). Šišmiš visi naopačke jer su mu noge preslabe. Ne može poletjeti iz zaleta, kao primjerice guska.

U pretincu za rukavice je pištolj.

Mnogo toga zbog čega se danas kaje g. Schramm učinio je na vlastitu inicijativu. G. Schramm je bio talentiran za pritisak. Znao ga je izdržati i izvršiti.

Krenuo je. Možda do automata za cigarete, možda do napuštenog Odjela protuzračnih raketa 123 Wegnitz, gdje je bio stacioniran sedamnaest godina. Cigareta ili metak u glavu, još nije odlučio.

- 25 -

Martina možda ima dara za nokte na rukama. Kako se to ono zvaše?

U kućanstvu Wilfrieda Schramma u prosjeku je više razloga protiv života nego protiv pušenja.

- 26 -

saša stanišic´ rođen je 1978. u Višegradu, a od 1992. živi u Njemačkoj. Njegov prvi roman, Kako vojnik popravlja gramofon (Wie der Soldat das Grammofon repariert), objavljen u njemačkom izvorniku 2006. godine, dobitnik je brojnih uglednih književnih nagrada te je preveden na 31 jezik. Roman Uoči slavlja (Vor dem Fest, 2014.) osvojio je jedno od najznačajnijih njemačkih literarnih priznanja, nagradu Sajma knjiga u Leipzigu. Godine 2016. objavljena je Stanišićeva zbirka kratkih priča Traperi (Fallensteller).

- 291 -

- 292 -

anda bukvic´ pažin rođena je 1980. u Metkoviću, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost te diplomirala 2003. s temom iz književnog prevođenja njemačke proze na hrvatski jezik. Na istom je fakultetu 2012. i doktorirala.

Tijekom dodiplomskog i postdiplomskog studija boravila je na stipendijama na sveučilištima u Heidelbergu, Konstanzu i Berlinu.

Od 2006. do 2010. godine radila je kao lektorica u vanjskoj suradnji na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te predavala kolegije iz suvremenoga engleskog jezika i prevođenja. Bavi se prevođenjem audio, vizualnog i tekstualnog materijala te usmenim prevođenjem. Tekstove i brojne prijevode objavila je u časopisima za književnost i kulturu (Zarez, Quorum, Libra Libera, Riječi, Književna smotra), na Trećem programu Hrvatskog radija te u suradnji s izdavačkim kućama Mozaik knjiga, Oceanmore i Fraktura.

Autorica je knjige Ovo ovdje sam ja: Dnevnici njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800. (Disput, 2016.)

- 293 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2017., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-832-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 294 -

- 295 -

Noć je uoči Anindana u mjestašcu Fürstenfelde u okrugu Uckermark. Nitko od mještana nije posve siguran što se slavi, no vesele se što će spaliti Annu. A premda selo naizgled spava, neki njegovi stanovnici nisu sigurni je li im ova noć uoči slavlja zapravo posljednja. Bivši potpukovnik Njemačke nacionalne vojske, šumar i penzioner g. Schramm mora donijeti odluku: cigareta ili metak u glavu. Anna leži u tami, sama, okružena oronulom prošlošću svoje obitelji, i pita se što joj je dobro donijelo osamnaest godina provedenih na imanju Geherovih. Mladiću Johannu kod kuće postane neizdrživo, a kad dođe do crkve, začuje pucketanje iz tornja i naiđe na odbačeni zvonarski cilindar.

Noć je probudila uspavane duhove: na površinu izbijaju stare legende i sjećanja.

Nakon velikog uspjeha romana Kako vojnik popravlja gramofon prevedenog na više od trideset jezika, Saša Stanišić u svojem drugom romanu Uoči slavlja maestralno opisuje događaje iz njemačke provincije. Uoči slavlja djelo je koje ne ostavlja ravnodušnim, prije svega zbog autorove suptilne duhovitosti i suosjećajnosti prema svojim junacima.

149,00 kn

www.fraktura.hr

- 296 -