Viši od mora
-1-
-2-
Francesca Melandri
Viši od mora prevela s talijanskog Ana Badurina
Fraktura -3-
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika Più alto del mare © 2012 by Francesca Melandri, All rights reserved Published by arrangement with Vigevani Agenzia Letteraria © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-577-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 882298
-4-
Za tetu Mariju Teresu, veliku uÄ?iteljicu besplatne ljubavi
-5-
-6-
[...] Kako ponavljaju sindikalni vođe, terorizam je objektivno najpodmukliji saveznik poslodavaca i ako ga ne pobijedimo, može za desetljeća unazaditi snagu radničkog pokreta. Iz članka Waltera Tobagija, kojeg su 28. svibnja 1980. ubili pripadnici Brigade 28. ožujka, objavljenog u dnevniku Corriere della Sera There’s no empathy in Utopia. Jeremy Rifkin
(More ispire sve čovjekove boljke.) EURIPID
-7-
-8-
Prije godinu dana
-9-
- 10 -
A
romatični zrak, ne, to nisu očekivali. Uvijek su pretpostavljali da će doći noću, i doista, kad su ih pokupili iz zatvora po cijeloj Italiji, nebo je bilo crno poput karijesa. Ta-tà ta-tà ta-tà, stigli su helikopterima Chi nook kao da dolaze ravno iz Vijetnama, a ne iz mjesta Praia a Mare ili Viterba. Bilo je tu vojnika koji su se derali i nekakvih plavokosih, kratko ošišanih tipova nijemih poput stijena koji su nadzirali tijek akcije. Amerikanci, kako se poslije saznalo. A njih ni to nije iznenadilo. Strah od smrti bio je prisutan, pa ipak su, dok su ulazili u utrobu helikoptera, svi podignuli pogled prema nebu. Mjesec je bio mlad, zbog čega je bilo mračno. Čak su i o tome vodili računa dok su planirali akciju: da osvijetljeno more odozgo ne oda obrise obale. No čak ni tajni agenti imperijalizma i kapitala nisu mogli ugasiti zvijezde koje su bile tamo, treperave i jasne. Među njima bilo je i onih koji ih nisu vidjeli mjesecima, neki i godinama. Tko zna kada će ih i hoće li ih ikada ponovno vidjeti. Prošlo je već neko vrijeme otkako su uzletjeli, kad im se neki vojnik u maskirnom odijelu razdragano obratio: “Sada ćemo otvoriti vrata i naučiti vas letjeti.” Kao da je htio dati za pravo mnogima koji su tih godina govorili: Italija je postala Latinska Amerika. Ali na kraju nikoga nisu gurnuli. Po dolasku, u onih nekoliko metara između helikoptera - 11 -
i bijele zgrade strogo čuvanog zatvora, izudarali su ih i izbatinali kako ne bi imali vremena shvatiti gdje su se iskrcali. No oni su i o tome već imali predodžbu. Zatvorski interni sustav veza već je tjednima obavještavao o neprestanom kretanju radnika u onoj niskoj zgradi u dnu Otoka, daleko od zatvorčića običnih zatvorenika, uredâ uprave, pristaništa, naselja sa stanovima čuvara, školom i crkvom, čak i od zabačenog svjetionika na njegovoj hridi – ukratko, daleko od Boga, ljudi i svega. Usto, prošlo je već neko vrijeme otkako je do određenih parlamentaraca, onih koji svake noći spavaju na drugome mjestu i na noćnom ormariću uvijek imaju spreman novac i putovnicu, doprla dojava: u slučaju vojnog puča upravo će ovamo biti deportirani vodeći opozicionari, odnosno ovdje će ih sabrati. Okupili su ih u jednoj velikoj prostoriji. Isprva nisu dobili ništa za jelo, samo malo vode. Trećeg dana svi su imali bolove u želucu, oslabljene udove i oteščalu glavu, ali uviđali su da je dobro što su još živi nakon što su tu proveli tri noći. A u to se prije premještaja, odnosno “prebacivanja”, nisu mogli zakleti. Četvrtog su ih dana nahranili. Netko se počeo prazniti, na čemu su mu jako zavidjeli. Od vonja nisu mogli doći do daha, ali tješila ih je pomisao da zapusi smrada dopiru i do čuvara dok ih provjeravaju kroz jedinu špijunku na vratima. Nakon tjedan dana odveli su ih na tuširanje. Voda je bila hladna i tekla je na mahove, ali ih je iznimno usrećila. Dodijeljeni su im brojevi, uniforme, ćelije. Počeo je svako dnevni život u novom odjelu s posebnim režimom. Ukratko, sve se manje-više odvilo prema njihovim očekivanjima. Sve osim mirisa. Njega nije uzeo u obzir ni najdalekovidniji vođa skupine, najiskusniji među osuđenicima na doživotni zatvor. Dok su se uz vrisku i udarce iskrcavali iz Chinooka, Otok ih je potpuno zapljusnuo svojom aromom. - 12 -
Srca su poskočila kao pri sjećanju na veliku izgubljenu ljubav. Tijela onemoćala u zatvoru ispunila je čežnja. Mnogi su ostali nepomično stajati kraj helikoptera trpeći udarce i batine samo kako bi mogli još malo udisati Otok. Mirisao je na sol, na smokve i na smilje.
- 13 -
- 14 -
Posjeti
- 15 -
- 16 -
O
tok nije bio na otvorenome moru, ali činilo se kao da jest. Od kopna, koje zapravo nije bilo kopno, već jedan od dva velika otoka, dijelio ga je samo Tjesnac. Izgledalo je da ga je lako preplivati. Vjetrovi su iz zraka raščišćavali svaku paru, dim i nečistoću, pa čak i crnkaste ispušne plinove iz petrokemijskog postrojenja. I stoga se Otok činio jako blizu, gotovo kao da ga možeš dotaknuti – no to je bio privid. Ono što je njegovu obrisu davalo tu čistoću bio je snažan dah Sredozemlja, koje se odande prostrano i prazno pružalo sve do Gibraltara. Tjesnacem su prolazile struje koje su i najsnažnijem plivaču priječile da ga prepliva. Ni plovila nisu mogla lako brazditi tim morskim prolazom boje listova loze poprskanih modrom galicom. Bio je istočkan podmorskim grebenima koji su im mogli mučki izgrepsti kobilicu dok bi iznad njih brodila na dolu vala. A samo je dubinomjerom bilo moguće otkriti gdje je posljednji lebić nanio sipine. Da biste iz industrijske luke stigli do Otoka, morali ste stoga usmjeriti pramac u suprotnome smjeru, prema pučini. Tek ste nakon mnogo milja mogli okrenuti kormilo prema dvjema uzvisinama u obliku devine grbe. A tada više gotovo i niste vidjeli rafineriju s bijelim i crvenim dimnjacima nalik na goleme štapiće od kandiranog šećera. Otok nije bio na otvorenome moru, ali činilo se kao da - 17 -
jest. Baš kao i ja, pomislio je Paolo. I učinilo mu se da čuje Emiliju: Prestani u svemu pronalaziti simbole. Stvari su to što jesu, i gotovo. Njezin jogunasti, vedri glas iz mladosti, iz vremena kad mu je kao mlada supruga obujmljivala glavu i prislanjala je na grudi. Prije nego što ju je bol slomila i oduzela mu je. Paolo se nagnuo preko ograde. Pogledao je bijelu pjenu rođenu iz susreta sivog željeza s ponoćno plavom vodom. Trag motornog broda otvarao se u obliku slova V na gotovo uljanoj površini. Dok su još bili na molu, nakon što su se iskrcali iz trajekta i prije nego što su se ukrcali na brod, Paolo je čuo kako neki čovjek od tridesetak godina govori da tako mirno more ne nagoviješta ništa dobro. Nosio je sivozelenu uniformu djelatnika nadzorne službe, ali crte lica bile su mu profinjene kao u sjemeništarca ili glumca. S rukom na koricama pištolja nadzirao je povlačenje mostića kao da se želi uvjeriti da se nitko neće krišom ukrcati. Paolo se zapitao tko bi se uopće poželio potajice ukrcati na putu prema Otoku. Pomagači u bijegu. “Noćas se vidjela aureola oko mjeseca.” Čuvar nježna lica govorio je nekome mornaru koji je povlačio posljednju cimu s veza na brod. Ovaj je usisao zrak kroza zube kao da želi umanjiti tuđe strahove. Na nekom dijalektu, ili možda na nekom jeziku koji je Paolo dijelom razumio, ali je morao pogađati ostatak, obavijestio ga je da će kapetan sigurno vratiti brod na vrijeme. Danas mu dolazi sin iz Amerike, nema šanse da dopusti da ga fortunal zatoči na Otoku. Paolo je sada promatrao more. Na trenutak je zaboravio tko je i kamo ide, a napose zašto. Pogled mu je počinuo na
- 18 -
vodi što ga je okruživala. I dalje je bila mirna, ali sad kada se pred suncem zgusnuo veo potamnjela je. Glatka poput skupocjene tkanine, poput svile. Na tu se poredbu Paolo pribrao – to nam čine misli – i trenutak blaženog zaborava prošao je. Podignuo je pogled. Ovo nije javni trajekt. Pristup Otoku priječe svima koji za nj nemaju valjan razlog. A taj je pak samo jedan. Svaki put kada bi ponovno postao svjestan sebe, ta mu je svijest pritiskala grud poput nadgrobnoga kamena. Paolo je duboko izdahnuo, otvorenih usta, gotovo kao da se mora osloboditi velika tereta. Koliko mu se već godina omiču ti nekontrolirani, bučni uzdisaji, koji još nisu jauci, ali su nešto više od običnog izdaha? Čak i kad je među ljudima, pred tezgama na tržnici, u redu u pošti, na ručku kod sestre. Na to nije teško odgovoriti: tri godine, šest mjeseci i nekoliko dana. Neka Afrikanka sjedila je na klupi od zahrđala bijelog željeza na pramčanoj palubi. Netremice je gledala preda se, profil joj je bio kao isklesan. Odjeća joj je izgledala kao da ju je nasumce izvukla iz kakve kutije, možda u skladištu neke dobrotvorne udruge. Pa ipak, bila je prava ljepotica čak i u tom bezobličnom, za još blagu temperaturu predebelom kaputu koji je dugačkim prstima sa savršenim ružičastim noktima držala stisnut da se ne rastvori. Tko zna je li toga bila svjesna. Većina ostalih putnika bile su žene, muškaraca je bilo malo. Gotovo svi bili su u potpalublju, u velikom salonu motornoga broda s neudobnim drvenim klupama. Svatko od njih nosio je paket u kartonu ili u jutenom platnu ili u velikoj plastičnoj vreći, u bilo čemu osim u kovčegu. U nečemu što će ostati tamo kamo su krenuli.
- 19 -
Na palubi su bili samo Afrikanka, Paolo i neka plavuša koju kao da je već negdje vidio. Moglo joj je biti trideset, ali i pedeset godina. Bila je to jedna od onih žena koje ostavljaju dojam da su već s dvanaest bile sposobne čuvati mlađu braću, kuhati variva i peglati i koje već s dvadeset steknu smirenu učinkovitost srednje dobi. Nije bila teška ili krupna, štoviše, imala je čvrsto, mišićavo tijelo osobe koja se njime puno služi. Je li možda u mladim danima bila sportašica? Na sebi je imala haljinu za koju se činilo da joj je najbolja, unatoč tome što je bila izgužvana od već vjerojatno duga puta koji je prethodio prelasku ovog posljednjeg morskog tjesnaca. Paolo se sjetio gdje ju je sreo: sinoć, dok su se ukrcavali u trajekt koji ih je doveo do velikog otoka. Poslije ju više nije vidio. Uostalom, ušao je u svoju kabinu i nije izlazio iz nje sve dok u zoru nisu pristali u luci kraj rafinerije. Žena je sada stajala na pramcu s rukama na ogradi, lagano otvorenih usta. Nije skidala pogled s mora, gotovo je djetinjasto razrogačila oči. Paolo je bio siguran: Do jučer nikada nije vidjela more. *** Na pramčanoj palubi motornoga broda bilo je šest klupa, po tri sa svake strane. Svaka ograda imala je sedam željeznih šipki na dvije vo doravne cijevi i jedan rukohvat. Ćelije za prijevoz zatvorenika – njih osam – bile su na donjoj palubi i Luisa ih nije mogla vidjeti, a budući da nije znala da postoje, nije ih izbrojila. Dobro je, Luisa si je to često govorila. Ili je barem moglo biti mnogo gore. Čula je svakakve priče. Poput one o nesretnici kojoj je uprava kaznionice uskratila posjet tvrdeći - 20 -
Zahvale
S
vaka priča ima svoje prijatelje. Prvi je Giovanni Fasanella sa svojom nedostižnom stručnošću u području takozvanih “olovnih godina”. Zatim su tu Riccardo Dello Sbarba, Silvana Gandolfi, Marco Vigevani i Claire Sabatié-Garat. I, kao i uvijek, kao u svemu, Carlo. Da bih napisala ovu knjigu, sakupila sam svjedočanstva mnogih osoba: bivših zatvorskih čuvara, bivših terorista, bivših zatvorenika kaznionica s najvišim stupnjem sigurnosti, sudaca i rodbine žrtava političkoga nasilja. Imena nekih od njih poznata su onima koji su u novinama pratili onodobna zbivanja, ali većina ih je nepoznata: svi još nose bolne, neizbrisive tragove tih događaja. Osjećam golemu zahvalnost na povjerenju s kojim su mi pričali o događajima kojih se bilo iznimno teško prisjetiti. No draže mi je ne imenovati ih – oni znaju tko su. Ne samo zato što se nijedan od likova ne podudara sa stvarnim osobama; ne samo zato što su ispričani događaji plod izmišljene reinterpretacije onoga doba; nego osobito kako bi bilo jasno da sam ja jedina odgovorna za eventualne pogreške, netočnosti i ovdje iznesena mišljenja.
- 167 -
- 168 -
F
rancesca Melandri rođena je u Rimu 1964. Autorica je scenarija, dokumentarnih filmova i romana. Prvi roman Eva spava (Eva dorme), objavljen 2010., čitatelji i kritika dočekali su pohvalama. Preveden je na francuski, nizozemski i njemački, a osvojio je i brojne nagrade, uključujući i onu časopisa Elle za najbolji roman 2011. U svom drugom romanu Viši od mora (Più alto del mare, 2012.) Melandri stvara iznimne psihološke portrete baveći se intimnom tragedijom onih čiji su bližnji u zatvoru. Roman je osvojio nagrade Premio letterario nazionale “Rapallo Carige” 2012., Premio letterario Isola d’Elba-Raffaello Brignetti, Premio Stresa di Narrativa 2012. i Premio Letterario “Città di Rieti – Centro d’Italia”.
- 169 -
- 170 -
A
na Badurina rođena je 1978. godine u Rijeci. Djetinjstvo je provela u Malom Lošinju, nakon čega je upisala studij povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ubrzo nakon diplome počela je raditi kao profesorica talijanskog jezika u školi stranih jezika, a nedugo zatim i kao prevoditeljica s talijanskog i engleskog. Do sada je prevela više publicističkih djela različite tematike (Arhitektura – protagonisti: Antoni Gaudí, T. Contri, 2008., Arhitektura – protagonisti: Le Corbusier, S. Suma, 2008., Prava manjina u Europi: pregled djelatnosti i standarda Vijeća Europe, P. Thornberry i M. A. Martín Estebanez, 2008., Živjeti u kući, R. Sarti, 2006.). Beletristiku prevodi od 2010., kada joj je objavljen prijevod romana Flavija Sorige Sardinia blues. Pre vela je djela Krv i čokolada, A. Curtis Klause, 2011., Poljubac sjene, R. Mead,. 2010., Mr. Gregory, S. Casati Modignani, 2011., i Dijete koje je sanjalo kraj svijeta, Antonio Scurati, 2011.
- 171 -
- 172 -
SadrĹžaj
Prije godinu dana
9
Posjeti 15 Maestral 53 RijeÄ?i 97 Otvoreno more
143
Odmoriti se od mraka
151
Trideset godina poslije
163
Zahvale 167 O autorici
169
O prevoditeljici
171
- 173 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., srpanj (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-577-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 174 -
Čitajte još u izdanju Frakture
John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna Čubranić Marica Bodrožić Balada o zvjezdanom moru s njemačkog prevela Anda Bukvić Aleš Debeljak Balkansko brvno sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik Chil Rajchman Ja sam posljednji Židov s francuskog prevela Mirna Herman Baletić Cees Nooteboom Pisma Posejdonu s nizozemskog preveo Radovan Lučić Chris Womersley Shrvan s engleskog prevela Iva Karabaić Witold Gombrowicz Posmrtna autobiografija s poljskog preveo Mladen Martić Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović
- 175 -
Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Jean-Marie Blas de Roblès Tamo gdje su tigrovi kod kuće s francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić Mirko Kovač Vrijeme koje se udaljava Radenko Vadanjel Mišomor za rođake Ljudmila Ulicka Daniel Stein, prevoditelj s ruskog preveo Igor Buljan Miljenko Jergović Rod Amos Oz Među svojima s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ludwig Bauer Toranj kiselih jabuka Sibila Petlevski Stanje sumraka – Tabu III. Sibila Petlevski Bilo nam je tako lijepo! – Tabu II. Sibila Petlevski Vrijeme laži – Tabu I. Jean Mattern O medu i mlijeku s francuskog prevela Vlatka Tor
Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr 129,00 kn
- 176 www.fraktura.hr