Voljeti se otvorenih očiju by Fraktura

Voljeti se otvorenih oÄ?iju

Od istog autora: Put suza Put susreta Put samoovisnosti Priče za razmišljanje 20 koraka prema naprijed Računaj na mene Ispričat ću ti priču

Jorge Bucay i Silvia Salinas

Voljeti se otvorenih očiju prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura 3

Naslov izvornika Amarse con los ojos abiertos © Jorge Bucay and Silvia Salinas 2000 Prijevod prema izdanju RBA Libros, S.A., Barcelona 2003 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-668-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 914988

Za Roberta Francisca Gómeza – bez njegove pomoći ova knjiga nikada ne bi bila napisana.

prva k njiga rofrago@

Prvo poglavlje

ao i obično, upalio je računalo i natočio si kavu. Mrzio je tiransku odluku svoga računala, ili inženjera elektrotehnike, ili stvarnosti, da mora čekati, ali da nema pravo buniti se zbog toga. Kad je čuo zvukove dizanja programa, prišao je računalu, pomaknuo kursor na ikonu koja je pokazivala mali žuti telefon i kliknuo dvaput lijevim gumbom miša. Onda se vratio u kuhinju, ovaj put uz izliku da ide zaviriti u hladnjak kako bi se uvjerio da ondje nema ničega što bi ga bacilo u iskušenje iako je to zapravo učinio samo zato da ga njegovo računalo ne bi vidjelo kako tjeskobno i nemoćno promatra uspostavljanje veze s internetom. Roberto je sa svojim računalom imao onaj ambi valentan odnos kakav imamo svi mi koji surfamo in ternetom. Kao i svi, proživljavao je, uz manje ili veće poteškoće – ovisno o danu – taj ambivalentni odnos koji imamo s voljenima kad shvatimo da ovisimo o njihovim željama, njihovoj dobroj volji i pokojem hiru. Ali danas je računalu bio jedan od dobrih dana. Brzo i bez čudnih zvukova otvorio je program za poštu i, što je bilo najugodnije, ni jedna od uobičajenih poruka za grešku nije se pojavila na ekranu: 9

Nije moguÊe pronaÊi file dxc.frtyg.dll Želite li ga potražiti ruËno? Da? Ne? Hard disk C ne postoji. Ponovno pokušati, poništiti ili odustati? Program je pokušao obaviti neispravnu operaciju, i ugasit Êe se. Zatvoriti. Nepopravljiva pogreška u fileu Ex_oct.Put. Ponovno pokušati ili zanemariti? Ništa od svega toga. Danas je, eto, bio divan dan. Ušao je u svoj administrator elektroničke pošte i automatski ukucao lozinku. Računalo se oglasilo zvukovnom porukom, a ekran je zatitrao i otvorio se pozdravni prozor.

“Bok, rofrago. Imate šest (6) novih poruka.” rofrago je bilo izmišljeno ime kojim se registrirao u bespla tnoj pošti svoga servera. Htio je staviti samo roberto@..., ali ne, neki se Roberto već bio registrirao. I jedan Rober... i Bob... i Francisco... i Frank... i Francis... Tako da je povezao prve slogove imena i prezimena (Roberto Francisco Gómez) i registrirao se kao rofrago@yahoo.com. Otpio je gutljaj kave i kliknuo na inbox. Prva je poruka bila od njegova prijatelja Emilija, iz Los Angelesa. U miru ju je pročitao i spremio u mapu “Prepiska”. Druga je bila poruka jednoga klijenta koji je napokon unajmio usluge nekoga marketinškog studija za novi ča 10

sopis za ﬁlm i kazalište. Svidjela mu se ideja i spremio je poruku u mapu “Posao”. Dvije su sljedeće bili nedopušteni oglasi. Ne-znam-tko htio je prodati ne-znam-što bilo komu tko je dovoljno glup da to kupi... Nije bilo potrebno prethodno iskustvo. Kako li su mu samo išli na živce ti nedopušteni upadi u njegov privatni prostor! Mrzio je te poruke gotovo to liko koliko je mrzio one bezlične pozive na svoj mobitel: “Imate sreću što ste izvučeni, i dobili ste dvije karte za Cochimangu. Morate doći u naš ured i upisati podatke, potpisati formulare i dati pristanak da vam bez ikakve naknade dostavimo u vaš dom predivan komad...” Brzo je izbrisao te poruke i zastao na sljedećoj. Bilo je to pismo njegova prijatelja Ioschue. Pozorno je pročitao svaku rečenicu i zamišljao svaki pokret na Ioschovu licu dok je to pisao. Toliko se dugo nisu vidjeli... Pomislio je da mu mora napisati dugo pismo. Ali sad nije bio trenutak. Ostavio je poruku u inboxu kao automatski podsjetnik na tu njegovu želju. Posljednja je poruka bila veoma upadljiva. Dolazila je s nepoznate adrese: carlospol@spacenet.com. Naslov poruke bio je “Šaljem ti”. Na Robertovoj je posjetnici bila istaknuta njegova elektronička adresa i pomislio je da stiže nova poslovna ponuda. “Predivno!” rekao je za sebe. Otvorio je poruku. Bio je to e-mail upućen nekom Fredyju u kojem mu netko šalje pozdrave i razglaba o nije se baš razumjelo kakvu prijedlogu o parovima. Potpisala ga je Laura. 11

Roberto se nije sjećao nikakve Laure i nikakva Carlosa koji bi mu pisali, a još ga se manje ticala tema poruke, tako da je ubrzo shvatio da se radi o pogrešci i izbrisao je poruku s računala i iz glave. Ugasio je PC i otišao na posao. Idućega tjedna stigla mu je još jedna poruka od carlospol@ spacenet.com. Robertu je trebalo pet sekundi da klikne na “Obrisati”. Te bi epizode bile potpuno nevažne u Robertovu životu da nakon tri dana još jedan “Šaljem ti” od Carlosa nije donio u njegovo računalo novo Laurino pismo. Pomalo uzrujan, izbrisao je poruku i ne pročitavši je. Treće je Laurino pismo stiglo četiri tjedna nakon prvog. Roberto je odlučio otvoriti ga kako bi otkrio u čemu je pogreška. Nije želio i dalje osjećati ono maleno zadovoljstvo i uzbuđenje koje je u njemu izazivalo primanje pošte, a potom ono razočaranje kad bi shvatio da nije pravi adresat. U poruci je stajalo:

Dragi Fredy, što misliš o onome što sam napisala? Možemo porazgovarati ili izmijeniti stvari kojima nisi zadovoljan. Jesi li razgovarao s Miguelom? Tako sam uzbuena zbog ideje o knjizi da ne mogu prestati pisati. Evo ti nova pošiljka. U nastavku je bio podugačak tekst o odnosima u paru. Roberto je imao nešto vremena, pa je brzo pročitao.

Kad ljudi imaju problema u odnosu, obiËno okriv ljuju svoga partnera. Jasno vide što mora promi jeniti onaj drugi kako bi odnos funkcionirao, ali teško je vidjeti na koji naËin oni sami generiraju probleme. Veoma Ëesto na seansi za parove nekoga pitamo: “Što je s tobom?” A taj netko odgovori: “Znaš, on ne shvaÊa da...” A ja uporno pitam: “Što je s tobom?” A ona ponovno odgovara: “On je veoma agresivan!” A ja do iznemoglosti pitam: “Ali što ti osjeÊaš? Što je s tobom?” I veoma teško neka osoba govori o tome što je s njome, što treba ili osjeÊa. Svi uvijek žele raz govarati o drugima. SuoËiti se s konfliktom koji se raa u paru uz razmišljanje “što je sa mnom” nešto je sasvim drukËije nego suoËiti se s konfliktom uz ljutnju misleÊi da je problem u tome što sam s neade kvatnom osobom. Mnogi se parovi rastanu jer misle da bi im s ne kim drugim bilo drukËije, i, naravno, onda se nau u istim situacijama, u kojima se promijenio samo sugovornik. Zato je, kad se suoËimo s nerazumijevanjem u vezi, prvi korak da uvidimo Ëinjenicu da su

poteškoÊe sastavni dio ljubavi. Ne možemo za misliti blizak odnos bez konflikta. Izlaz bi mogao biti taj da prestanemo fantazirati o idealnom paru, paru bez konflikta, koji je stal no zaljubljen. Iznenauje nas u kojoj mjeri ljudi traže tu idealnu situaciju. “...i kad gospodin X shvati da njegova partnerica ne odgovara onom idealnom i romanesknomu modelu, i dalje uporno govori samome sebi da drugi imaju takav idealan odnos kojemu on teži, ali da on nije imao sreÊe... Zato što se oženio pogrešnom osobom.” Ne! Nije tako! Nije se oženio pogrešnom osobom. U svemu je tome pogrešna samo njegova prijašnja predodžba o braku, predodžba o savršenom paru. Na odreeni naËin, umiruje me spoznaja da ono što ja nemam, nema nitko, da je savršen partner fikcija i da je stvarnost mnogo drukËija. »ini se da razmišljanje da je susjedov travnjak zeleniji, ili da drugi ima ono što ja ne mogu imati, generira mnogo patnje. Možda se, kad spoznam tu istinu, uzmognem osloboditi tih toksiËnih osjeÊaja. Stvarnost je znatno bolja kad odluËim uživati u moguÊem umjesto da patim zato što iluzija ili fantazija ni kako da se ostvare.

Moja je preporuka: uËinimo s moguÊim živo tom... najbolje što možemo. Patiti zbog neËega što nije onako kako smo zami slili ne samo da je beskorisno nego je i djetinjasto. “Ti psiholozi! Nikad se neće naučiti koristiti računalima”, pomislio je Roberto prisjećajući se tehničkih pitanja koja mu svako malo postavlja njegova prijateljica Adriana, psihologinja. Pozorno je pogledao adresu primatelja: rofrago@yahoo.com. R-O-F-R-A-G-O. Nije bilo sumnje! Poruka je bila na mijenjena upravo njemu. Nekoliko je minuta nepomično promatrao ekran. Htio je naći odgovarajući odgovor za misterij s porukama, jer mu se činilo da Laurina nesposobnost nije dovoljno dobro objašnjenje. Zaključio je da taj Fredy sigurno ima adresu sličnu njegovoj. Registriranje slobodnih mailboxova obavljalo se automatski, i stoga je bila dovoljna i malena razlika da server prihvati novu adresu. Sigurno se Fredy, kao i on, nije mogao registrirati na svoje ime, pa je rabio svoje pre zime, ili ime svoga psa, ili tko zna što. Njegova je elek tronička adresa rodrigo, rodrago ili rofraga... A ta ju je Laura pogrešno zapisala. Netko nije dobivao materijal, a neka mu je psihologinja pisala nešto što mu nikad neće stići. Odlično. Sve je razriješeno. I što sad?

Kad bude imao vremena, tijekom vikenda, riješit će taj problem. Upozorit će Lauru na pogrešku, a onda će naći pravu adresu toga Fredyja Rofraga (odlučio je da je to njegovo prezime). Roberto je ugasio računalo i otišao u ured. Tih nekoliko redaka koje je napisala Laura vrzmalo mu se glavom čitav dan i, kad ga je poslijepodne nazvala njegova djevojka, zapetljao se s njom, kao i toliko puta dosad, u jednu od onih beskrajnih rasprava tipičnih za njih. Cristina se žalila da on nikad nema vremena za izlazak. Kad nije radio, odmarao se od posla, a kad nije radio ništa od toga dvoje, sjedio je za svojim stolom pred računalom, “konektiran” doslovno i simbolično na virtualnu stvarnost. I Roberto se žalio. Cristina je bila previše zahtjevna. Ona bi trebala shvatiti da je surfanje internetom njegov način odmaranja i da ima pravo malo uživati u slobodnom vremenu. “Da, naravno! To što si sa mnom ne predstavlja ti uži tak...” rekla je Cristina. “Pa... Katkad nije...” odgovorio je Roberto, što je (poslije mu je to palo na pamet) bila pretjerana iskrenost. “Na primjer?” “Na primjer, kad me gnjaviš kuknjavom ili pred bacivanjem.” Cristina je poklopila slušalicu. Sa slušalicom u ruci, Roberto se prisjetio posljednje svađe s Carolinom, svojom bivšom partnericom, i osjetio je kako mu u misli dolazi rečenica koju je toga jutra pročitao u Laurinoj poruci: 16

“...u istim situacijama u kojima se promijenio samo sugovornik...” I onda se prisjetio: “Svi uvijek žele razgovarati o drugima.” To je točno! To je ono što su Cristina i on činili za svake svađe. To je ono što je uništilo njegovu vezu s Carolinom. Zapravo, prekinuo je s njome jer je mislio da će s drugom biti drukčije. Toga je poslijepodneva otišao ranije iz ureda. Htio je po novno pročitati onaj tekst o partnerima. Čim je ušao, prebacio je jaknu preko staroga, sivog naslonjača na ulazu i upalio je računalo. Ovaj se put program dizao sporije nego ikad, ali pričekao je. Napokon je otvorio svoj administrator elektroničke pošte i kliknuo na “Šaljem ti”. Bila je ondje. Editirao je ono što je bilo napisano i prekopirao u tekst procesor. Onda je otvorio fajl “šaljemti.doc” i potražio rečenice kojih se sjećao. Uzeo je žuti marker kako bi ih istaknuo, a označio je i neke druge. “Prestati fantazirati o idealnom partneru.” “To što ja nemam, nema nitko.” “Učiniti s mogućim životom... najbolje što možemo.” “Poteškoće su sastavni dio ljubavi.” Obuzela ga je neobična kombinacija osjećaja: iznenađenje, uzbuđenje, sram, zbrkanost. Već je nekoliko puta imao taj neobičan dojam da mu život na neki misteriozan način pribavlja upravo onoliko koliko mu treba. Sjetio se dana kad je upoznao Cristinu, prije više od godine. Bio je po17

prilično tužan i pomalo očajan. Zbog boli od rastanka s Carolinom pojavio se vrh ledene sante njegove depresije, i tri tjedna nije osjetio ni najmanju želju da iziđe na ulicu. Zatvoren u kući, puštao je da telefon zvoni dok se telefonska sekretarica ne bi pobrinula za pozive: nagomilane bi poruke povremeno brisao ne preslušavši ih. Toga poslijepodneva, zasićen dosadom, odlučio je promijeniti poruku na sekretarici u ovakvu: “Na putovanju sam. Ne ostavljajte poruke, nitko ih neće preslušati.” Činilo mu se hrabrim i pozitivnim biti iskren prema svojim prijateljima na taj način i ne davati im nadu da će im odgovoriti. Ali kad je dignuo poklopac da to snimi, čuo je glas na sekretarici. “Bok, ja sam Cristina. Ne poznajemo se. Tvoj mi je broj dao Felipe. Bit ću iskrena: u subotu imam super za bavu i užasavam se toga da idem sama ili, bolje rečeno, slobodna. Felipe kaže da si sjajan tip, zabavan i inteligentan (upravo ono što mi je preporučio liječnik). Ako je to istina i želiš provesti neko vrijeme u dobrom društvu i otići na sjajnu zabavu, nazovi me na 63124376 do petka. Ako Felipe laže i nisi takav kakvim te opisuje, oprosti, pogrešan broj.” Zašto se čula poruka ako nije stisnuo nikakvu tipku? Misterij. Zašto je Felipe, kojega je jedva poznavao, izgovorio sve te gluposti o njemu? Misterij. Što si umišlja ta žena da ga tako izaziva? Misterij. Nazvao ju je... 18

I evo ga opet u neobjašnjivoj vezi. Psihologinja koju on nije poznavao, s jednoga kraja svijeta, šalje nekom tipu, na drugi kraj svijeta, bilješke vezane uz partnerske odnose. To je došlo do njega bez ikakva objašnjenja, a upravo su to bile riječi koje je trebao čuti. Magija. Uvijek je smatrao da takve podudarnosti stvaraju lakovjerne i ezoterike, fanatike. Iznad postojanja Boga, ili sto tisuća njih, ovi i oni koristili su se svojom vjerom u Svemogućega kako bi objasnili, možda na fantastičan način, ono što logika nije mogla riješiti, tražeći utočište u predodžbi božanstva kako bi sebi olakšali, sigurni da njihova individualna sudbina nije jednostavno vezana uza slučajnost, ni uz određene podudarnosti ili ljudske pogreške. Roberto je mislio kako bi se i on sam smirio kad bi mogao vjerovati da će se netko ili nešto napokon pobrinuti za njegovu budućnost, ili kad bi mogao uvjeriti sebe u to da je sudbina, u svoj svojoj neizmjernosti, već predodređena. Ali to, nažalost, nije bio njegov slučaj. On nije mogao učiniti ništa drugo nego prihvatiti postojanje nasumičnosti, slučajnosti, nečega neobjašnjivoga. Slučajnosti... Sreća... Ukrižene energije... U svojim je mislima tražio riječ koja bi mu pomogla da deﬁnira svoje osjećaje. Na terapiji je naučio da ne može imati kontrolu nad sobom ako ne može imenovati ono što mu se događa. Legao je razmišljajući koja mu riječ nedostaje. I tako je, iskušavajući rečenice i kombinacije slogova, zaspao. U zoru se probudio prestrašen. Sigurno je sanjao veoma neugodan san, jer je krevet bio razbucan, a plahte, 19

smotane u klupko, stajale su odbačene u drugom kraju sobe. Ostao je nepomičan u krevetu i ponovno zatvorio oči ne bi li spasio pokoju sliku iz sna. Sjećao se samo nekih, veoma zbrkanih: riječi i riječi javljale su se na monitorima stotina računala, vrtoglavo bi se pokazivale i množile na ekranima sve dok ih ne bi potpuno ispunile... Onda bi ih preplavile i ispadale zauzimajući svu opipljivu stvarnost... Svijet pun riječi – pomislio je. Previše riječi. Progutao je slinu i ustao. Pod tušem je odlučio da neće otići u ured. Zapravo, mnogo je toga trebao srediti, a mogao je to uči niti i kod kuće. Kratko je radio na svojim papirima sve dok nije osjetio teret dosade, te utvare malo previše prisutne u njegovu životu. Dignuo je slušalicu i nazvao Cristinu. Uz malo sreće uhvatit će je na izlasku iz kuće. “Halo”, javila se Cristina bezlično. “Halo”, rekao je Roberto, pokušavajući umiriti situaciju. “Halo”, ponovila je Cristina razdraženo. “Moramo razgovarati”, rekao je Roberto. “O čemu?” odgovorila je ona, odlučna u namjeri da mu oteža zbližavanje. “O političkoj situaciji u Tanzaniji”, ironizirao je on. “Ha!” s druge se strane čuo suh odgovor. “Stvarno, Cris, daj da se vidimo večeras. Moram ti mnogo toga reći i želim ti pročitati tekst koji mi je stigao internetom.” “Kakav tekst?” 20

“Tekst o parovima.” “Kako to misliš stigao?” “Poslije ću ti objasniti... U osam u baru?” “Ne, dođi po mene”, rekla je Cristina, još jednom pribjegavajući demonstraciji moći. “Dobro”, rekao je Roberto. “Bok.” “Bok.” “Poslije ću ti objasniti”, odgovorio je. Da otkrije Cristini pravi izvor Laurina teksta? Nikako. Zašto ne? Nađene su poruke bile osobna prepiska i njegovo bi držanje moglo biti shvaćeno kao kršenje privatnosti. Nije htio da ona zna da je bio spreman njuškati po tuđem životu. Sigurno bi to osudila, naljutila se na njega i prezrela korisnost sadržaja pisma. Ali, kao što bi rekla Laura, pomislio je Roberto, osim toga s Cristinom, što je sa mnom? Jesam li imao pravo zadirati u tuđu prepisku? “Ja sam taj koji to, zapravo, osuđuje”, odgovorio je samome sebi. Dignuo se iz naslonjača i upalio računalo. Otvorio je program za pisanje teksta i napisao.

Laura, primam u svoj mailbox poruke koje vi šaljete Fre dyju s tekstom koji je, Ëini se, dio knjige o odno sima meu partnerima. Sigurno imate pogrešnu adresu. S poštovanjem, Roberto Francisco Gómez 21

Otvorio je program za elektroničku poštu kako bi poslao poruku. Program je automatski emitirao “biiiip” i otvorio pozdravni prozor u kojem je pisalo:

“Bok, rofrago. Imate jednu (1) novu poruku.” Osjetio je blag drhtaj. Kliknuo je na inbox i ugledao debe lo otisnuto ime pošiljatelja i registriran primitak poruke.

carlospol@spacenet.com: Šaljem ti Njegovo tijelo – pogotovo leđa, ramena i desna ruka – registriralo je taj sukob između želje i principa. Roberto je oklijevao. “To je privatan prostor”, govorio si je. Ali odmah se sjetio naslova s prve stranice informatičkoga časopisa: “Internet: beskraj bez privatnosti.” I pomislio je na hakere, tu legiju mladih koji posvećuju velik dio svojih života surfanju po internetu dok ulaze u baze podataka na koje nailaze putem i kojima je velik izazov pristup svakom računalu koje je zaštićeno, bilo to računalo Nacionalne biblioteke, ljekarne na uglu ili Pentagona. Djevojke i mladići diljem svijeta posvećuju sate i ulažu mentalni napor u otkrivanje tajnih kodova, ulaznih šifri i sustava kriptiranja informacija kako bi došli do podataka i njuškali, ili čak zarazili virusom centrale u koje su ušli. Bilo je to mnogo više od pubertetskoga nestašluka. “Internet je slobodan i svaka njihova kočnica samo je ograničavanje naše slobode surfanja. Srušit ćemo te ba22

rijere i uništit ćemo sve što se nalazi iza njih u znak protesta jer nam žele ograničiti slobodu. Oni, kriptograﬁ, sve su kreativniji... Ali i mi smo.” “Kibernetički anarhisti”, rekao je Roberto nekom klijentu prije nekoliko dana. Iako je bio sličniji anarhistu nego hakeru, u tom je trenutku osjećao da je dio njih. Pomaknuo je kursor na C od Carlos i dvaput kliknuo lijevim gumbom miša.

Ovo je dakle nova preporuka: poËeti zamišljati partnera s nekoga drugog mjesta, s mjesta mo guÊega, a ne idealnoga. Zato Êemo pokušati promatrati konflikte ne samo kao naËin na koji prevladavamo svoje barijere približavajuÊi se tako onomu drugom, nego kao put dolaska u kontakt sa svojim partnerom i, na ravno, nakon toga, kao put iznalaženja transfor matora za kontakt sa samim sobom. Bivanje u paru pomaže našem osobnom rastu, tomu da budemo bolji ljudi, da se bolje upoznamo. Odnos sažima. Zato je vrijedan truda. Vrijedan... truda (drugim rijeËima, vrijedi se tru diti za njega). Vrijedan je patnje koju donosi. Vrijedan je boli s kojom se tako suoËavamo. I sve je to vrijedno zato što, kad prijeemo taj put, više nismo iste osobe: narasli smo, svjesniji smo, osjeÊamo se ispunjenijima. 23

Partner nas ni od Ëega ne spašava: ne treba nas spašavati. Mnogi ljudi traže partnera kao sredstvo rješava nja svojih problema. Misle da Êe ih blizak odnos izlijeËiti od tjeskobe, dosade, nedostatka smisla. OËekuju da partner popuni te praznine. Kakva užasna pogreška! Kad izaberem nekoga s tim oËekivanjima, na kraju neizbježno zamrzim tu osobu jer mi ne daje ono što tražim. I onda? Onda možda potražim drugu osobu, i još jednu, i još jednu... Ili možda odluËim provesti Ëitav život žaleÊi se na svoju nesreÊu. PreporuËuje se riješiti svoje životne probleme ne oËekujuÊi da Êe to netko drugi uËiniti za mene. PreporuËuje se i da ne pokušavam riješiti životne probleme drugoga, nego da pokušam naÊi nekoga kako bismo skupa radili na projektu, da se dobro zabavljamo, da zajedno rastemo, da si pomažemo, ali ne kako bi mi taj netko riješio životne probleme. Razmišljanje da Êe nas ljubav spasiti, da Êe riješiti sve naše probleme i osigurati nam neprestano stanje sreÊe ili sigurnosti, samo nas drži u fan tazijama i iluzijama i oslabljuje pravu snagu lju bavi, a to je snaga transformacije. I ništa tako ne otvara oËi kao bivanje uz nekoga s tom pretpostavkom. Ništa nije tako izuzetno kao osvještavanje vlastite promjene kraj voljene osobe. 24

Umjesto da tražimo utoËište u nekom odnosu, mogli bismo prihvatiti njegovu moÊ da se budimo u onim podruËjima u kojima smo uspavani i u kojima izbjegavamo gol i izravan kontakt sa životom: njegovu sposobnost da nas pokrene prema naprijed i jasno nam pokaže u kojim ži votnim podruËjima još moramo rasti. Kako bi naši odnosi prosperirali, nužno je da ih promotrimo i na drugi naËin: kao niz prilika da proširimo svoju svjesnost, otkrijemo dublju istinu i postanemo ljudska biÊa u potpunijem smislu. A kad postanem kompletno biÊe, koje ne treba druge za preživljavanje, sigurno Êu naÊi drugo kompletno biÊe s kojim Êu dijeliti to što imam i što ono ima. To je, zapravo, smisao para: ne spas, nego kon takt. Ili, bolje reËeno, kontakti. Ja s tobom. Ti sa mnom. Ja sa sobom. Ti sa sobom. Mi sa svijetom. Roberto je osjetio kako ga preplavljuje iznenađenje. Ideje i slike iz njegova nedavnoga i davnoga života sudarale su se u njegovim mislima. Glava mu je pucala. Laura je pisala kao da govori njemu. “Put iznalaženja transformatora za kontakt sa samim sobom.” “Odnos sažima. Vrijedan... truda.” 25

“Smisao para: ne spas, nego kontakt.” Laura je govorila upravo ono što je trebao čuti, kao da ga dobro poznaje. Dapače, mail kao da je napisao njegov terapeut od prije nekoliko godina kako bi ga probudio iz beskrajne obamrlosti njegova neznanja o značenju bivanja u paru. Možda Laura i nije bila psihologinja. Možda se i ne zove Laura. Možda nije imala pojma što govori i zapravo samo prepisuje ulomke iz neke poznate knjige ili jeftinoga časopisa. Uopće nije bilo važno. Činjenica je da su ga jasnoća i prikladnost teksta u odnosu na njegov sadašnji život uzdrmale. Razmišljao je o susretu s Cristinom te noći. Kako joj prenijeti riječima...? Nešto se u njemu razmjestilo na drukčiji način, nešto se pomaknulo s mjesta. U to je bio siguran. Ali može li pismo nekoga neznanca biti takvo otkriće? On nije imao odgovor na to pitanje. Ipak, naslućivao je da se događa nešto tajanstveno i uzvišeno. I odjednom je shvatio: sinkronija! To je bila riječ koju je tražio budan i u snu. To je ono što ga je uspjelo uzdrmati: istovremenost događaja. Sjetio se sasvim jasno da je o toj ideji čitao u jungovaca, ideji da se događaji u životu odvijaju paralelno kako bi donijeli nužnu poruku, prijeko potrebno znanje, nužna sredstva. Sjetio se i one mitske rečenice: “Samo kad je učenik spreman, pojavljuje se učitelj.” A učitelj se pojavio. Njegove su poruke stigle elektro-

ničkim putem i on nije mogao odbiti njegove riječi. Ili, bolje rečeno: nije htio. Sasvim sigurno neće poslati tu poruku Lauri. “Sinkronija”, rekao je sam za sebe dok je kopirao mail u svoj tekst procesor u nastavku prethodnoga, i naredio je svom računalu da ih skupa isprinta. Promatrajući list papira koji je stroj izbacivao izvrša vajući naredbu, obuzeo ga je drukčiji osjećaj. Stegnutom je šakom udario dva ili tri puta po stolu jer se sjetio da je prethodne poruke izbrisao ne pročitavši ih. Brzo je otvorio Recycle Bin tražeći izbrisane poruke, ali ništa nije našao... “Sinkronija”, ponavljao je, možda kako bi se kontrolirao.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Graﬁčka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotograﬁja na naslovnici © Brooke Fasani/Corbis Godina izdanja 2015., listopad Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-668-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

256

257

258