Arthur Conan Doyle Skandal u Češkoj

Arthur Conan Doyle

SKANDAL U ČEŠKOJ

Za Sherlocka Holmesa je ona zauvijek ostala ONA ŽENA. Rijetko kada sam čuo da je spominje pod bilo kojim drugim imenom. U njegovim očima zasjenila je i premašila sve osobe svoga spola. Ne zato što bi on prema Ireni Adler gajio osjećanja slična ljubavi. Sva osjećanja, a posebno ovakva, bila su strana njegovu hladnom, preciznom i savršeno uravnoteženom razumu. Smatram da je on bio najsavršeniji stroj za rasuñivanje i zapažanje koji je svijet igda stvorio. Ali kao ljubavnik postavio bi sebe na krivo mjesto. O njenim osjećajima govorio je s podsmijehom i ruganjem. Za promatrača bile su to divne stvari — izvrsne da bi čovjek smaknuo veo s ljudskih pobuda i postupaka. No kada bi uvježbani promatrač dopustio takvo prodiranje u svoju tankoćutno podešenu i osjetljivu prirodu, značilo bi da uvodi činioca koji odvraća i može baciti sumnju na sva njegova postignuća.

Sitni pijesak u nekom osjetljivom instrumentu ili naprslina na jednoj od njegovih jakih leća kod prirode kao što je njegova ne bi predstavljala manju smetnju od jakog uzbuñenja. Pa ipak, za njega je postojala samo jedna žena, a ta žena je bila prijašnja Irena Adler, osoba sumnjiva ugleda.

U posljednje vrijeme slabo sam viñao Sherlocka Holmesa. Moja nas je ženidba udaljila. Bio sam potpuno obuzet svojom ličnom srećom kao i interesima usredsreñenim na vlastiti dom, što se dogaña kod čovjeka koji prvi put kući kuću. Holmes koji je iz dubine svoje boemske duše mrzio takvu vrstu društva ostao je i dalje u našem stanu u Baker Streetu, zatrpan svojim starim knjižurinama, prepuštajući se naizmjenično omamljenosti od nerada i divljoj energiji svoje nemirne prirode. Kao i uvijek bio je duboko zainteresiran proučavanjem zločina, pa je svoju izuzetnu moć i neizmjerne sposobnosti upotrebljavao da razjasni tajne koje je zvanična policija napustila kao beznadne. S

vremena na vrijeme čuo bih neodreñene prikaze njegovih slučajeva: o njegovu pozivu na sud u Odesi povodom slučaja ubistva Trepoffa, o razjašnjavanju čudne tragedije braće Atkinson u Trincomaleeu, i na kraju, o misiji koju je tako delikatno i uspješno obavio za vladajuću kuću u Holandiji. Zapravo osim tih znakova njegove djelatnosti, koje sam dijelio sa svim čitaocima dnevnih listova, znao sam veoma malo o svom negdašnjem prijatelju i sustanaru.

Jedne noći — bilo je to 20. marta 1888. godine — vraćajući se s obilaska svog pacijenta (bio sam se ponovo vratio privatnoj praksi), put me navede kroz Baker Street. Dok sam prolazio kraj dobro poznatih vrata uhvati me silna želja da ponovo vidim Holmesa i doznam na što troši izuzetne sposobnosti. Sobe su mu bile sjajno rasvijetljene. Kad pogledah gore, vidjeh njegovu visoku mršavu siluetu na roletni. Koračao je po sobi žustro glave spuštene na grudi, s rukama na leñima. Poznavao sam svaku njegovu naviku i raspoloženje. Takvo držanje govorilo je samo za sebe. Opet je bio na poslu. Digao se, znači, iz svojih snova, iz svoje nepokretnosti, i ustremio na trag novog problema. Pozvonio sam, nakon čega me uvedoše u sobu koja je nekada bila i moja.

Njegovo ponašanje nikad nije odavalo razdraganost. Rijetko se dogañalo da je ispoljavao radost, ali meni se učinilo da se ovaj put obradovao što me vidi.

Premda je jedva progovorio koju riječ, ipak me ljubazno pogledao i dao mi rukom znak da sjednem u naslonjač, dobacivši mi svoju kutiju s cigarama i pokazujući na ormarić s alkoholnim pićima i sifonom koji je stajao u kutu. Tada odjednom stade pred vatrom i dobro me osmotri na svoj čudan, ispitivački način.

— Brak vam prija — reče. — Čini mi se, Watsone, da ste se ugojili sedam i pol funti otkada se nismo vidjeli.

— Sedam — odgovorim.

— Zar? Učinilo mi se da je malko više, Watsone. I, kao što vidim ponovo prakticirate. Ništa mi niste govorili o svojoj namjeri da se opet upregnete u taj posao.

— Pa, otkuda onda znate?

— Vidim, izvodim zaključak. Isto onako kao što znam da ste, nedavno, bili skroz mokri, i da imate veoma nezgrapnu i nepažljivu služavku.

— Dragi moj Holmese — rekoh — to je previše! Da ste živjeli prije nekoliko stoljeća vas bi spalili. U četvrtak sam se vratio kući u strašnom stanju s jednog obilaska na selu, ali ne razumijem kako ste došli do tog zaključka kad sam promijenio odijelo. Što se Mary tiče, ona je nepopravljiva pa joj je moje žena dala otkaz. Ne shvaćam kako ste to dokučili.

Nasmijao se prigušeno i protrljao svoje duge, nervozne ruke.

— To je bar jednostavno — reče. — Vidim vlastitim očima da vam je na lijevoj cipeli, na unutrašnjoj strani, ondje gdje je osvjetljava vatra, koža zagrebana s ništa manje nego šest usporednih ogrebotina. Njih je očigledno načinila osoba koja je veoma nepažljivo strugala okorjelo blato s ruba potplata. Iz toga povlačim dvostruki zaključak: da ste bili vani po lošem vremenu i da imate izuzetno zlonamjeran primjerak londonske služinčadi koja siječe obuću. A što se pak vaše prakse tiče, ako u moju sobu ulazi gospodin koji miriši na jedoform, na desnom kažiprstu ima crnu mrlju od srebrnog nitrata, a ispupčenje s jedne strane njegova cilindra pokazuje na mjesto gdje je sakrio stetoskop, morao bih doista biti tupan kada ga ne bih proglasio aktivnim članom liječničkog zanimanja.

Nisam mogao da se ne nasmijem lakoći kojom je objasnio svoj postupak izvoñenja zaključaka.

— Kad vas slušam kako iznosite svoje razloge — rekao sam — stvar mi uvijek izgleda tako smiješno jednostavna kao da bih i ja to mogao učiniti, premda se

u svakoj narednoj fazi vašeg zaključivanja zaprepastim, sve dok ne objasnite svoj postupak. A smatram da imam isto tako dobre oči kao i vi.

— Sasvim točno — odgovori paleći cigaretu i uvaljujući se u naslonjač. — Vi vidite, ali ne zapažate.

Razlika je jasna. Na primjer: često ste prelazili preko stepenica koje iz hola vode u ovu sobu.

— Često.

— Koliko često?

— Pa, nekoliko stotina puta.

— E, onda, koliko ima stepenica?

— Koliko? Ne znam.

— Eto. Niste ih zapazili iako ste ih vidjeli. Baš to hoću da kažem. Ja znam da ima sedamnaest stepenica, jer sam ih vidio i zapazio. Uzgred budi rečeno, vas zanimaju takvi mali problemi, pa, kako ste bili tako dobri da opišete nekoliko mojih beznačajnih doživljaja, možda će vas zanimati i ovo. — Dobaci mi podebeli list ružičastog pisaćeg papira koji je raširen ležao na stolu. — Prispjelo je zadnjom poštom — reče. — Pročitajte glasno.

Na listu nije bilo ni datuma, ni potpisa, ni adrese. »Večeras u sedam i četvrt imat ćete posjetu« pisalo je. »Jedan gospodin želi se posavjetovati s vama o jednom vrlo važnom problemu. Vaše nedavne usluge jednoj od evropskih kraljevskih kuća pokazale su da ste osoba kojoj se mirno možemo povjeriti. Ovakav vaš opis dobili smo sa svih strana. Budite, dakle, u svojoj sobi u to vrijeme i nemojte uzeti za zlo ako posjetilac bude nosio masku.« — Zaista tajanstveno — rekoh. — Što vi mislite?

— Za sada još nemam podataka. Osnovna je pogreška teoretizirati prije no što čovjek raspolaže podacima, čovjek nesvjesno počne izvrtati činjenice da bi ih saobrazio teorijama, umjesto da to čini s teorijama s

obzirom na činjenice. Ali što zaključujete iz same bilješke?

Pažljivo ispitam rukopis i papir.

— Čovjek koji je to pisao po svoj je prilici imućan — pokušam podržati način razmatranja mog prijatelja.

— Takav papir ne može se kupiti ispod pol krune paket. Čudnovato je jak i krut.

— Čudnovato, to je prava riječ — reče Holmes. — To uopće nije engleski papir. Dignite ga prema svjetlu.

Podignem ga i opazim da je u samom papiru otisnuto veliko »E« s malim »g«, veliko »P« i veliko »G« s malim »t«.

— Kakav je vaš zaključak? — upita Holmes.

— Ime proizvoñača, ili njegov monogram.

— Nikako. Veliko »G« s malim »t« stoji umjesto »Gesselchaft«, što na njemačkom znači »društvo«. To je uobičajena skraćenica kao naše »Comp«. »P« naravno, označava papir. Sad ovo »Eg«. Pogledajmo u Kontinentalni rječnik zemljopisnih imena. — Skine s police tešku knjigu smeñe boje. — Eglow, Eglonitz, evo ga, Egrija. To je pokrajina u Češkoj, nedaleko od Karlovih Vari, u kojoj se govori njemački. Poznata je po tome što se tu nalazi mjesto gdje je ubijen Walletein, kao i po svojim mnogobrojnim tvornicama stakla i papira. Ha, ha, mladiću moj, što velite na to? — Oči mu se zrijese, a iz cigarete posla u zrak velik kolut plavog dima.

— Papir je načinjen u Češkoj — rekoh.

— Točno. A čovjek koji je napisao ovu bilješku je Nijemac. Vidite li posebnu konstrukciju rečenice: »Ovakav opis od vas smo sa svih strana dobili.« Francuz ili Rus ne bi mogao tako što napisati. Samo je Nijemac tako nepažljiv prema svojim glagolima. Stoga nam još samo preostaje da otkrijemo što želi taj Nijemac koji piše na češkom papiru i radije nosi masku nego što pokazuje svoje lice. Evo ga, ako se ne varam, dolazi da nas liši svih naših nagañanja.

Začuje se oštar konjski topot i struganje kotača uz rub ivičnjaka, zatim uslijedi oštro povlačenje zvona.

Holmes zazviždi.

— Sudeći po zvuku, par konja — reče. — Da — produži gledajući kroz prozor — lijepe male kočije i par ljepotana. Po sto pedeset gvineja komad. U ovom slučaju, Watsone, ako nema ničega drugog, ima novaca.

— čini mi se, Holmes, da bi bilo bolje do odem.

— Ni govora, doktore! Ostanite! Bez svog Boswela sam izgubljen. A to obećava da bude veoma zanimljivo. Šteta da propustite tako nešto.

— Ali vaš klijent...

— Ne osvrćite se na njega. Možda će mi biti potrebna vaša pomoć, a možda i njemu. Evo ga dolazi.

Doktore, sjednite u ovaj naslonjač i posvetite nam svu svoju pažnju.

Teško i sporo koračanje koje se čulo na stepenicama i po hodniku, pred samim vratima utihnu.

Zatim se začu glasno i autoritativno kucanje.

— Naprijed! — oglasi se Holmes.

Ušao je čovjek s herkulskim grudnim košem.

Rukavi i obje prednjice njegova dvoredna kaputa bili su obrubljeni širokim astrahanskim trakama, dok mu je preko ramena bio prebačen plašt, postavljen plamenocrvenom svilom, zakopčan na vratu jednom kopčom, koja se sastojala od jednoga jedinog plamtećeg berila. Čizme, što su mu dopirale do polovice cjevanica i bile pri vrhu isto tako ukrašene bogatim smeñim krznom, dopunjavale su utisak barbarskog izobilja koje je odavala cijela njegova ličnost. U ruci je nosio šešir sa širokim obodom, a na gornjem dijelu lica crnu krinku, koja mu je dopirala do ispod jagodica, čini se da ju je upravo bio stavio jer ju je pri ulasku u sobu još pridržavao. Sudeći po donjem dijelu lica, bio je čovjek jake volje, s debelim opuštenim usnama i čvrstom

bradom, što je značilo da mu je odlučnost graničila s tvrdoglavošću.

— Primili ste pisamce? — zapita dubokim, hrapavim glasom s jakim njemačkim naglaskom. — Poručio sam da ću vas potražiti. — Zatim baci pogled na Holmesa pa na mene, kao da nije siguran kome treba da se obrati.

— Sjedite, molim vas — reče Sherlock Holmes. — To je moj prijatelj i kolega, doktor Watson, koji je tako ljubazan da mi s vremena na vrijeme pomogne u mojim slučajevima. Kome imam čast da se obratim?

— Možete me oslovljavati: grof von Kramrn, češki plemić. Pretpostavljam da je ovaj džentlmen, vaš prijatelj, častan i diskretan čovjek kome mogu povjeriti stvar najveće važnosti. Ako nije, više bih volio da se obratim samo vama.

Ja ustanem, ali Holmes me uhvati za ruku i gurnu natrag u naslonjač. — Ili obojica, ili nijedan! — reče. — Pred ovim džentlmenom možete reći sve ono što možete reći i preda mnom.

Grof slegne širokim ramenima i reče: — Tada moram početi s time da vas obojicu obavezujem na čuvanje tajne u vremenu od dvije godine. Poslije cijela stvar neće više biti toliko važna da bi mogla utjecati na evropsku historiju.

— Obećavam — reče Holmes.

— I ja.

— Izvinite zbog ove maske — produži naš čudni posjetilac. — Uzvišena ličnost kojoj služim želi da vam njezin agent ostane nepoznat. Istovremeno moram priznati da titula kojom sam se nazvao nije moja.

— To sam znao — suho će Holmes.

— Posrijedi su veoma škakljive okolnosti, pa se moraju primijeniti sve mjere opreza da se u korijenu onemogući izbijanje velikog skandala koji bi mogao ozbiljno ugroziti ugled jedne evropske vladajuće kuće.

Razgovarajmo otvoreno, to se odnosi na veliku kuću Ormstein, na nasljedne kraljeve Češke.

—I to sam znao — pomrmlja Holmes, smještajući se u svoj naslonjač i sklapajući oči.

Naš posjetilac, očigledno iznenañen, pogleda na opuštenu i opruženu priliku čovjeka kog su mu opisali kao najpronijivijeg i najenergičnijeg agenta u Evropi.

Holmes polako ponovo otvori oči i nestrpljivo pogleda na svog klijenta.

— Ako vaše veličanstvo blagoizvoli iznijeti svoj slučaj — reče — lakše ću ga moći posavjetovati! Čovjek skoči sa svog sjedala i počne hodati neobično uzbuñen. Zatim pokretom očajanja razdera krinku s lica i tresne je o pod. — U pravu ste — vikne. — Ja sam kralj. Zašto bih se trudio da to prikrivam.

— Stvarno zašto? — pomrmlja Holmes. — Još prije nego što je vaše veličanstvo i progovorilo već sam znao da se obraćam Wilhelmu Gottsreichu Sigismondu von Ormsteinu velikom vojvodi od Cassel Felsteina i nasljednom kralju Češke.

— Ali možete me razumijeti — reče naš čudnovati posjetilac, sjedajući ponovo i prelazeći rukom preko visokoga blijedog čela — da nisam navikao takve stvari raditi sam. Ali slučaj je tako škakljiv da ga nisam mogao povjeriti nijednom agentu a da ne budem u njegovim rukama. Došao sam inkognito iz Praga da vas zamolim savjet.

— Molim, pitajte — reče Holmes ponovo sklapajući oči.

— Ukratko, prije pet godina, prilikom poduže posjete Varšavi, dobro sam upoznao poznatu avanturistkinju Irenu Adler. Ime vam je bez sumnje poznato.

— Budite ljubazni pa je potražite u mom indeksu, doktore—promrmlja Holmes ne otvarajući oči. Već godinama imao je običaj da prikuplja isječke koji se

odnose na ljude i stvari, tako da je bilo teško spomenuti čovjeka ili stvar a da on ne bi odmah pružio obavještenje.

Našao sam njenu biografiju izmeñu biografija židovoskog rabina i generalštabnog komandanta koji je napisao jednu monografiju o dubinskim ribarima.

— Dajte da vidim — reče Holmes. — Hm, roñena u New Jersevu 1858. Alt, hm. Skala. Primadona carske opere u Vaavi, da! Povukla se s operske scene. Hm, živi u Londonu, baš tu! Koliko razumijem, vaše veličanstvo se spetljalo s tom mladom osobom, napisalo joj kompromitirajuća pisma, i sada želi da ta pisma dobije natrag.

— Da. Ali kako?

— Je li postojao tajni bračni ugovor?

— Nije.

— Nikakvih pravnih dokaza ili uvjerenja nema?

— Nikakvih.

— Onda ne shvaćam, vaše veličanstvo. Ako bi ova mlada dama objavila ta pisma u svrhu ucjenjivanja, ili iz bilo kakvih drugih pobuda, kako može dokazati njihov identitet?

— Postoji rukopis.

Pih! Falsifikat!

— Moj lični pisaći papir.

— Ukraden.

— Moj lični pečat.

— Imitacija.

— Moja fotografija.

— Kupljena.

— Oboje smo na fotografiji.

— Ajoj, dragi! To je loše. Vaše je veličanstvo postupilo sasvim indiskretno.

— Bio sam lud, pošašavio.

— Ozbiljno ste se kompromitirali.

— Tada sam bio još prijestolonasljednik. Bio sam mlad. Tek sad imam trideset.

— Toga se moramo dokopati.

— Pokušali smo ali nismo uspjeli.

— Vaše veličanstvo morat će platiti. To se mora kupiti.

— Ona neće prodati.

— Onda ćemo ukrasti.

— Učinjeno je pet pokušaja. Dvaput su joj provalnici, koje sam platio, opljačkali kuću, jednom kad je putovala pozabavili smo se njenim kovčezima. Dvaput smo je napali iz zasjede. Sve bez rezultata.

Holmes se nasmije.

— To je sasvim zgodan mali problem — reče.

— Ali za mene veoma ozbiljan — kralj će prijekorno.

— Zaista! A što ona namjerava da učini s tom fotografijom?

— Da me upropasti.

— Kako?

— Nalazim se pred ženidbom.

— Čuo sam.

— S Clotildom Lothmann von Saxe — Meiningen, drugom kćerkom kralja Skandinavije. Možda poznajete staro načelo njene porodice. "Ona je oličenje tankoćutnosti. I sjenka sumnje u moje ponašanje sasvim bi me upropastila.

— A Irena Adler?

— Prijeti da će im poslati fotografiju. A ona će to učiniti. Znam da će učiniti. Vi je ne poznajete. Ima dušu od čelika, lice najljepše žene i duh najsmionijega muškarca. Sve će poduzeti samo da se ne oženim drugom ženom.

— Jeste li sigurni da fotografiju još uvijek nije poslala?

— Siguran sam.

— Zašto?

— Zato što je rekla da će je poslati onog dana kad se vjeridba bude objavila u javnosti. To će biti idućeg ponedjeljka.

— Oh, pa imamo tri dana — reče Holmes zijevajući. — — To je veoma sretna okolnost. Vaše veličanstvo, naravno, ostaje u Londonu?

— Svakako. Naći ćete me kod Langhama pod imenom grofa od Kramma.

— Onda ću vam dostaviti koji redak, da vam javim kakapredujemo.

— Molim vas, veoma ću biti zabrinut.

— A što se novca tiče?

— Imate bjanko - ček.

— Cijeli?

— Velim vam, dao bih jednu pokrajinu svog kraljevstva samo da dobijem tu fotografiju.

— A za sadašnje izdatke?

Ispod ogrtača kralj izvadi debelu torbu i stavi je na sto.

— Ovdje ima tri stotine zlatnih funti i sedam stotina papirnatih — reče.

Holmes nažvrlja priznanicu i predade mu je.

— A adresa gospoñice?

— Briony Lodge, Serpentine Avenue, St. John's Wood. Holmes zabilježi. — Još jedno pitanje — reče. — Da li je slika umjetnički rad?

— Bila je.

— Onda, laku noć, vaše veličanstvo. Vjerujem da ćemo za vas uskoro imati dobrih vijesti... Laku noć Watsone — obrati se meni dok se kraljevska kočija kotrljala niz ulicu. — Budite tako dobri pa navratite do mene sutra u tri sata po podne, rado bih proeaskao s vama.

U tri sata bio sam u Baker Streetu, ali Holmes se još nije vratio. Gazdarica me obavijestila da je još jutros,

nešto prije osam, otišao od kuće. Sjeo sam kraj vatre u namjeri da ga sačekam pa ma koliko dugo bio odsutan.

Već me prilično kopkala istraga. Iako nije sadržavao čudna svojstva kao ona dva zločina koja sam već naveo, ovaj slučaj, po svojoj prirodi i visokom položaju klijenta, ipak je bio na poseban način interesantan. Bez obzira na prirodu istrage, koju je sada vodio moj prijatelj, u njegovu zahvatu situacije, u oštrom, prodornom rasuñivanju bilo je nečega majstorskog. Zadovoljstvo je proučavati njegov sistem rada i pratiti utančane metode kojima bi raspetljavao i najzamršenije tajne. Toliko sam se bio navikao na njegove uspjehe da nisam mogao ni pretpostaviti mogućnost neuspjeha.

Bilo je gotovo četiri sata kad su se otvorila vrata i u sobu uñe pijan, neuredan konjušar sa zaliscima, crven u licu. Ma koliko da sam bio navikao na iznenañujuće sposobnosti preravanje mog prijatelja, triput sam ga morao dobro zagledati prije no što sam se uvjerio da je to zaista on. Klimnuvši mi glavom iščezne u spavaću sobu, odakle se za pet minuta vrati odjeven u odijelo od tvida, ponovo pristojan, kao i obično. Gurnuvši ruke u džepove, sjedne, ispruži duge noge pred vatru pa se od srca nasmije.

— Što vam je, zaboga?

— Suviše je smiješno. Siguran sam da nikad ne biste pogodili kako sam se jutros proveo i što sam na kraju učinio.

— Pretpostavljam da ste ispitivali način života, a možda i kuću gospoñice Irene Adler.

— Upravo tako, ali redoslijed kojim sam to izvršio bio je zaista nesvakidašnji. Ispričat ću vam. Jutros sam otišao od kuće nešto poslije osam prerušen u konjušara.

Meñu ljudima koji se bave konjima postoji izvanredna bliskost i neko instinktivno razumijevanje. Postanite jedan od njih, pa ćete doznati sve što vam treba. Briony Lodge pronašao sam veoma brzo. To je pravi dragulj od

vile grañene na dva kata, s vrtom u pozadini, licem okrenutim prema ulici. Nemoguće joj je prići s bilo koje strane. Na desnoj strani nalazi se lijepo namještena dnevna soba s visokim prozorima koji počinju od poda i onim pretencioznim engleskim zatvaračima koje bi i dijete moglo otvoriti. Iza kuće nije bilo ničega naročitog, osim što se s krova od šupe za kola mogao dosegnuti prozor u hodniku. Prošetao sam se oko nje i pažljivo je promotrio. Ništa zanimljivog. Tad sam se uputio niz ulicu. Kao što sam očekivao, kod prolaza pored vrata bila je staja. Priñem i pomognem kjušarskim momcima da istimare konje. U zamjenu za to dobijem čašu mješavine piva, duhana za dvije lule i sva moguća obavještenja o gospoñici Adler da ne spominjem obavještenja o još pola tuceta drugih ljudi iz susjedstva, koji me nisu nimalo zanimali, ali čije sam biografije morao pažljivo saslušati.

— A što je s Irenom Adler? — zapitam.

— Oh, ona je u tom kraju svim muškarcima zavrtjela mozgom. Najljupkiji stvor u šeširiću na planeti!

Tako tvrde svi do jednog u konjušnici Serpentine. Živi povučeno, pjeva na koncertima, svaki dan se izvozi kolima u pet sati i vraća se u sedam na večeru. Izlazi rijetko u neko drugo vrijeme, osim kad pjeva. Od muškaraca imao sam jednog posjetioca, ali zato je čest gost. Tamne je puti, zgodan i žustar čovjek, dolazi jedanput dnevno, često i više puta. Čuo sam da se zove Godfrev Norton i da je iz Inner Templa*( Jedna od četiri londonske pravničke korporacije koja uživa privilegiju da šalje pravozastupnike pred sud). Vidite, to su prednosti

obavještajca kočijaša. Desetak puta vozili su ga iz konjuice kući i saznali o njemu sve. Kad sam čuo sve što su znali, počeo sam se ponovo šetati pred kućom gorolje i smišljati svoj plan.

Taj Godfrev Norton očigledno je bio važan činilac.

On je pravnik. To zvuči zlokobno. Kakav li je to odnos meñu njima i što je razlog njegovih učestalih posjeta? Da

li mu je ona klijent, ili ljubavnica? Ako je ono prvo, onda mu je najvjerojatnije predala fotografiju na čuvanje. Ako je ovo potonje, onda je to već manje vjerojatno. Od ishoda ovog pitanja zavisit će da li produžavam da radim u Briony Lodgeu, ili svoju pažnju skrećem na prostorije tog gospodina u Templu. Plašim se da vam dosañujem s pojedinostima, ali moram vas upoznati s tim malim teškoćama na koje sam naišao da biste shvatili cijelu situaciju.

Dok sam razglabao stvar pred Briony Lodge dovezu se lake dvokolice iz kojih iskoči neki gospodin. Bio je upadljivo zgodan, taman, brkat, orlovskog izgleda, očigledno čovjek o kome sam slušao. Kao da je bio u velikoj žurbi. Vikne kočiju neka ga sačeka i pojuri pored djevojke kraj otvorenih vrata s izgledom čovjeka koji se osjećao kao kod svoje kuće.

U kući se zadržao pola sata. Kroz prozore dnevne sobe mogao sam nazreti kako govori i uzbuñeno maše rukama hodajući gorolje. Nju nisam mogao vidjeti.

Odjednom se pojavi napolju, još užurbaniji nego prije.

Kad se popeo u kola, izvadi iz džepa zlatan sat i zabrinuto pogleda u njega. »Tjerajte kao oluja«, vikne, »pravo do Grossa i Hankeva u Regent Street, potom do crkve Sv. Monike u Edgware Road. Pol gveje, ako preñete za dvadeset minuta.« Dok sam se pitao ne bi li bilo dobro da krenem za njim, u prolazu se pojavi lijepi mali landau, a na njemu kočijaš s napola zakopčanim kaputom i mašnom namaknutom ispod uha. Kajiševi konjske opreme štrcali su na sve strane. Još se nisam čestito ni pribrao, kad se otvore vrata od hola, kroz njih izleti ona i uskoči u kola.

U taj mah ugrabim priliku i bacim na nju samo letimičan pogled, koji je bio dovoljan da me uvjeri kako je to krasna žena. Ima lice za koje bi čovjek dao i sam život. »U crkvu Sv. Monike, John« poviče, »Pol gveje, ako stignete za dvadeset minuta!«

Watsone, zar to nije bilo zabavno! Upravo sam se dvoumio da li da potrčim onamo, ili da se uspem straga na njen landau, kad naiñe fijaker. Vozač me pogleda dva puta od glave do pete misleći da li da poveze tako dronjavu mušteriju. »U crkvu Sv. Monike«, rekoh i ja. »Pol gvineje ako stignete za dvadeset minuta!« Bilo je dvadeset pet do dvanaest. Moj kočijaš vozio je veoma dobro. Ne pamtim da sam se ikad brže vozio, ali oni drugi bili su ispred nas. Kad sam stigao pred vrata crkve, tamo su već stajale dvokolice i landau sa zapjenjenim konjima. Isplatim čovjeka i požurim u crkvu. U njoj ni žive duše, izuzev one dvije osobe koje sam pratio i svećenika u ornatu koji se nešto s njima objašnjavao. Stajali su ispred oltara. Peh šetati kao neki besposličar koji je slučajno naišao. Odjednom se ono troje ispred oltara okrenu prema meni. Godfrev Norton dotrči do mene što je brže mogao. »Hvala bogu«, vikne »vi ste sasvim dovoljni. Doñite!« »A zašto?« zapitao sam. »Doñite, čovječe, samo na tri minute, inače neće biti zakonito.« I tako ja prije nego što sam zapravo shvatio o čemu je riječ, budem napola dovučen pred oltar, gdje se nañoh u položaju da mrmljam odgovore koje su mi šaptali na uho, da tvrdim stvari o kojima nisam znao ništa i, uglavnom, da prisustvujem stvaranju čvrste veze izmeñu Irene Adler, starije djevojke, i Godfreva Nortona, neženje.

Sve se to zbilo za tren oka, pa mi je sad s jedne strane zahvaljivao on, a s druge strane ona, dok je svećenik preda mnom sjajio od sreće.

Pomisao na položaj u kojem sam se našao natjerala me u grohotan smijeh. Po svemu sudeći u dozvoli za vjenčanje postojala je neka nepravilnost i svećenik je odlučno odbijao da ih vjenča bez svjedoka.

Moje prisustvo spriječilo je mladoženju da poleti na ulicu i traži kuma.

Mlada mi čak dade i jedan zlatnik koji namjeravam nositi o lancu sata kao uspomenu.

— To je zaista neočekivan obrt — rekoh. — I što sad?

— Moji planovi ozbiljno su ugroženi. Bilo je lako moguće da odmah nekuda krenu, što bi zahtijevalo veoma brze i energične mjere. Meñutim, oni se pred crkvenim vratima rastanu, on se vrati u Temple, a ona svojoj kući. »Izvest ću se u pet sati u park kao obično«, reče mu ona na rastanku. Ništa više nisam čuo. Oni su se odvezli, a ja odoh da posvršavam svoje obaveze.

— Kakve obaveze?

— Da pojedem malo hladne govedine i popijem čašu piva — odgovori. — Bio sam suviše zaposlen da mislim na jelo, a večeras ću, po svemu sudeći, biti još zaposleniji. Doktore, bit će mi potrebna vaša suradnja.

— To bi me veoma radovalo.

— Ne smeta vam da prekršite zakon?

— Ni najmanje.

— Ni da se izložite opasnosti da budete uhapšeni?

— Ne, ako se radi o ispravnoj stvari.

— Oh, stvar je više nego ispravna.

— Tada računajte na mene.

— Bio sam siguran da se mogu pouzdati u vas.

— A što vi to zapravo želite?

— Objasnit ću vam kada gospoña Turner unese poslužaik. Evo — reče prihvaćajući se jela koje mu je pripremila naša domaćica — moram razgovarati dok jedem jer nemam mnogo vremena. Sada je već pet sati.

Gospoñica Irena, zapravo madam, vraća se s vožnje u sedam. U to vrijeme moramo biti u Briony Lodgeu kako bismo je sreli.

— A zatim?

— Već sam predvidio što će se dogoditi. Postoji samo jedna pojedinost na kojoj želim ustrajati. Vi se ne smijete umiješati. Razumijete li? Bit će malih

neugodnosti. Nemojte se dati uvući u njih. Završit će se time što će me pozvati u kuću. Četiret minuta nakon toga otvorit će se prozor dnevne sobe. Vi treba da se smjestite u blizini toga prozora.

— Da. — Treba da motrite na mene. Kada dignem ruku, evo ovako, bacit ćete u sobu ono što ću vam dati da bacite, i u isto vrijeme povikat ćete: vatra! Jeste li me razumijeli?

— Potpuno.

— Nije to ništa naročito — reče vadeći iz džepa smotjak u obliku cigare. — To je jednostavna vodoinstalaterska raketa koja na svakom kraju ima kapsulu da bi se sama zapalila. Vaš zadatak se svodi na ovo: kad stanete vikati: vatra! to će prihvatiti priličan broj ljudi. Poslije toga mirno otiñite do kraja ulice, gdje ću vam se ja za desetak minuta pridružiti. Nadam se da sam bio jasan?

— Treba da ostanem po strani, da se približim prozoru, da gledam u vas, da na dati znak ubacim ovaj predmet i da viknem: vatra! Poslije čekam vas na uglu.

— Tako je!

Holmes uñe u svoju spavaću sobu i za nekoliko se minuta vrati prerušen u ljubaznoga svećenika. Njegov široki crni šešir, vrećaste hlače, bijela kravata, sućutan smiješak i opći izgled dobronamjerne znatiželjnosti bili su takvi da bi mu na njima mogao pozavidjeti i sam John Hare. Holmes nije samo mijenjao svoje odijelo. Njegov izraz, njegovo ponašanje, pa i sama duša kao da su se mijenjali pri svakoj novoj ulozi. Pozornica je izgubila izvrsna glumca, a nauka pronicljiva analitičara!

Bilo je šest i četvrt kad smo napustili Baker Street, a manjkalo je deset minuta do vremena kad smo trebali stići u Aveniju Serpentine. Padao je sumrak. Dok smo se šetali ispred Briony Lodgea očekujući dolazak njegove stranke, upravo su se počele paliti svjetiljke. Kuća je bila

onakva kakvu sam zamislio prema sažetom opisu Sherlocka Holmesa. Ali mjesto je bilo manje mirno nego što sam pretpostavljao. Na uglu je stajala, pušila i smijala se grupa odrpanaca, tu su bili i brusači škara sa svojim točkom, kao i dva čuvara koja su se zabavljala s nekom dadiljom. Bilo je i nekoliko dobro odjevenih mladića s cigarom u ustima.

— Vidite — reče Holmes dok smo šetkali tammo pred kućom —vjenčanje pojednostavnjuje stvar.

Fotografija postaje dvosjekli mač. Može se pretpostaviti da je ona sad isto toliko malo sklona da fotografiju vidi Godfrev Norton, kao što i naš klijent ne bi bio oduševljen da slika doñe u ruke princezi. Pitanje je sada gdje da pronañemo tu fotografiju.

— Zaista, gdje? Sasvim je nevjerojatno da je nosi sa sobom.

— Ona je veličine fotografije za sto. Suviše je velika da bi se sakrila u ženskoj haljini. Dobro joj je poznato da kralj može organizirati i prepad i lični pretres.

Dva su takva pokušaja već izvršena. Prema tome, možemo smatrati da je ne nosi sa sobom.

— Pa gdje je onda?

— Kod njezina bankara ili pravnika? Više sam sklon pretpostavci da nije ni kod jednog ni kod drugoga. Žene su po prirodi pune tajni i vole uživati u vlastitoj tajanstvenosti. Zašto bi je ona predavala nekom drugom? Šta ona zna kakvom sve neposrednom ili posrednom političkom utjecaju može biti izložen poslovan čovjeka.

Sjetite se da ih je već htjela upotrijebiti. Fotografija mora biti na dohvatu ruke, u njenoj kući.

— Ali kuća je bila dva puta pretražena.

— Pih! Nisu znali gdje treba tražiti.

— A gdje ćete je vi tražiti?

— Ja je neću ni tražiti.

— Nego?

— Natjerat ću je da mi je pokaže.

— Odbit će vas!

— Neće moći. Čujem kloparanje kotača. To su njezina kola. Sada na posao!

Dok je izgovarao posljednje tri riječi, na zaokretu ulice pojavio se bočni fenjer jednih kola. Bio je to mali landau koji se približio vratima Briony Lodgea. Kad se zaustavio, pritrča jedan od besposličara s ugla da otvori vrata u nadi da će zaraditi bakreni novčić. Njega odgurne drugi besposličar koji je dojurio s istom namjerom.

Nastane bučna svaña izmeñu čuvara, besposličara i brusača škara. Pao je prvi udarac. Gospoña koja je sišla s kola za tili se čas našla pored zavañenih ljudi koji su se divljački tukli štapovima i pesnicama. Holmes pritrča gomili da zaštiti gospoñu, no baš kad stiže do nje krikne i pade na tle, a krv mu se poče slivati niz lice. Čuvari i besposličari uhvate maglu, promatrači pritrče u pomoć.

Irena Adler, kako ću je nadalje zvati, pohita uza stepenice. Popevši se do gore, zastane i pogleda dolje niz ulicu.

— Je li siromah gospodin jako ozlijeñen? — upita.

— Mrtav je — začuje se nekoliko glasova.

— Još pokazuje znakove života — povika netko — ali će umrijeti prije nego što će stići do bolnice.

— To je hrabar čovjek — reče neka žena. — Gospoñi bi oteli torbicu i sat da nije bilo njega. Ah, opet diše!

— Smijemo li ga unijeti u kuću, gospoño?

— Svakako unesite ga u dnevnu sobu. Ovuda, molim. Ostao sam da promatram razvoj situacije sa svog mjesta kraj prozora. Soba je bila osvijetljena, a kako nisu bile spuštene roletne, mogao sam vidjeti Holmesa na ležaju. Ne znam da li je on toga časa trpio od grižnje savjesti zbog uloge koju je igrao, ali ja se nikada u životu nisam više stidio samog sebe, nego toga časa. Pa ipak, sada se povući iz povjerene mi uloge bilo bi najgore izdajstvo prema Holmesu. Ispod kišnog kaputa izvadim

dimnu raketu. Na kraju krajeva, pomislim, mi joj ne nanosimo nikakvo zlo. Sprečavamo je da učini zlo drugome, Holmes se uspravio na sofi. Vidio sam ga kako pravi pokrete čovjeka kome nedostaje zraka. Neka djevojka pohita prema prozoru i otvori ga. U tom času spazim da diže ruku, i, na taj signal, ja ubacim u sobu svoju raketu vičući iz svega glasa: »Vatra!« Gusti oblaci dima izlazili su kroz otvoren prozor.

Po sobi su trčale neke prilike, a onda začujem Holmesov glas kako uvjerava da se radi o lažnoj uzbuni. Provukavši se kroz gomilu koja je dizala graju odem do ugla ulice poslije deset minuta. Radostan što sam ponovo mogao uhvatiti svog prijatelja pod ruku, napustim poprište.

Nekoliko trenutaka Holmes je išao brzo i šutke, sve dok ne skrenusmo niz jednu od onih mirnih ulica koje vode u pravcu Edgware Road.

— Vrlo dobro ste to izveli, doktore — reče. — Bolje nije moglo biti. Sve je u redu.

— Imate li fotografiju?

— Znam gdje je.

— Kako ste to otkrili?

— Pa, pokazala mi je, kao što sam vam rekao.

— Još uvijek ne razumijem.

— Ne želim da ispredam tajne — smijući se reče Holmes. — Stvar je savršeno prosta. Shvatili ste da su svi oni na ulici bili suučesnici. Svi su bili plaćeni da naprave gužvu.

— Toliko sam razumio.

— Dakle, kad je nastala gužva, ja sam imao u šaci malo crvene boje. Jurnuo sam naprijed, pao na zemlju, tresnuo se rukama po licu i postao jad i bijeda. Stari trik!

— Naslućivao sam i to.

— Potom su me unijeli. Ona je zapravo bila prinuñena dozvoliti da me unesu, i to upravo u njenu

dnevnu sobu koja mi je bila sumnjiva. Što je drugo mogla učiniti! Položili su me na ležaj, ja sam počeo vapiti za zrakom, bili su prinuñeni otvoriti prozor, a tada ste došli do izražaja.

— U čemu sam vam ja pomogao?

— O, pa to je bilo veoma važno. Kad neka žena misli da joj gori kuća, ona instinktivno poleti prema onome što najviše cijeni. Taj je poriv nesavladiv. Time sam se koristio u darlinonskom skandalu oko zamjene i u slučaju zbog zamka Arnvorth. Udata žena zgrabi svoje djetešce, neudata se maši svoje kutije s nakitom. Dakle, meni je bilo jasno da gospoña o kojoj govorimo nema u kući ničeg što bi za nju predstavljalo veću vrijednost od onoga što mi tražimo. Stoga je jurnula da skloni taj predmet na sigurno mjesto. Dim i povici pokolebali bi i čelične živce. Prekrasno je reagirala. Fotografija se nalazi u skrovištu na zidu iza pomične drvene ploče iznad desne vrpce za zvono. Zaključio sam to jer se za tren oka stvorila ondje. A kad je sliku već dopola izvadila, čak sam tigrabio priliku da bacim na nju jedan pogled. Na moj uzvik da je riječ o lažnoj uzbuni, ona je vrati na staro mjesto, baci pogled na raketu i izjuri iz sobe. Pobjegoh iz kuće. Bio sam se pokolebao da li da se odmah pokušam domoći te slike. No odjednom se pojavio njen kočijaš koji me pomno promatrao. Učini mi se sigurnije da pričekam.

Prenagljenost bi mogla sve upropastiti.

— A sada? — upitam.

— Naša je istraga završena. Sutra ću s kraljem i s vama, ako želite da nam se pridružite, otići onamo. Uvest će nas u dnevnu sobu da je pričekamo. A kad uñe, neće naći nas ni slike. Njegovom veličanstvu bit će posebno zadovoljstvo da do slike doñe vlastitim rukama.

— Kada polazite?

— U osam ujutro. Ona ne ustaje tako rano, imat ćemo dosta slobodnog vremena. Moramo raditi brzo, jer

vjenčanje donosi potpunu promjenu njenih navika.

Moram telegrafiri kralju.

Stigli smo do Baker Streeta i zaustavili se pred vratima. Moj prijatelj je upravo preturao po džepovima tražeći ključ, kad netko reče u prolazu: »Laku noć, gospodine Sherlock Holmes!« Pozdravio je vitak mladić u kišnoj kabanici koji je projurio kraj nas.

— Čuo sam negdje taj glas — reče Holmes zureći niz slabo osvijetljenu ulicu. — Kopka me tko bi to mogao biti.

Te noći prespavao sam u Baker Streetu. Ujutro, još dok smo bili zaokupljeni kavom i prženim kruhom u sobu uleti češki kralj.

— Jeste li je dobili? — poviče i pograbi Sherlocka Hoesa za oba ramena.

— Još ne.

— A ima li nade?

— Ima. — Onda hajdemo. Gorim od nestrpljenja.

— Moramo imati kočije.

— Ne moramo, tu su moje dvokolice. Krenusmo još jednom prema Briony Lodgeu.

— Irena Adler je udata — reče Holmes.

— Udata! Otkada?

— Od jučer.

— Za koga?

— Za engleskog pravnika Nortona.

— Zar je moguće da ga voli?

— Ja se nadam da je moguće.

— Zašto se nadate?

— Zato što bi to lišilo vaše veličanstvo svih bojazni od "budućih nezgoda. Ako gospoña voli svog muža, onda ne voli vaše veličanstvo. Ako ne voli vaše veličanstvo, onda nema razloga ni da se protivi planovima vašeg veličanstva.

— To je točno. Ali ipak šteta! — Veličanstvo zapadne u mračnu šutnju, koja potraja sve dok se ne počesmo penjati po Aveniji Serpentine.

Vrata Briony Lodgea bila su otvorena. Na stepenicama je stajala neka žena. Podsmješljivo nas je promatrala dok smo izlazili iz dvokolice.

— Gospodin Sherlock Holmes, zar ne? — reče.

— Ja sam — odgovori moj suputnik gledajući je upitno, zapravo zaprepašteno.

— Zaista! Moja gazdarica je rekla da ćete doći.

Ona je jutros u 5,15 otišla sa svojim mužem sa stanice Charing Cross na kontinent.

— Šta! — Sherlock Holmes ustukne blijed od muke i iznenañenja. — Hoćete reći da je napustila Englesku?

— Napustila ju je da se nikada ne vrati.

— A papiri? — zapita kralj. — Sve je izgubljeno.

— Vidjet ćemo. — Odgurne služavku i pojuri prema dnevnoj sobi, kralj i ja poñosmo za njim.

Namještaj je bio rasturen u svim pravcima, ladice su bile otvorene i ispreturane.

Holmes pojuri prema vrpci za zvono, odmakne pokretni kapak pa gurnuvši ruku izvuče fotografiju i pismo. Fotografija je predstavljala Irenu Adler u večernjoj haljini, a pismo je bilo adresirano: »Gospodin Sherlock Holmes. Lično!« Bilo je datirano u ponoć prošle noći i glasilo je: «Dragi moj gospodine Sherlock Holmes, zaista ste to veoma dobro izveli. Potpuno ste me obmanuli. Sve do uzbune nisam ništa posumnjala. Ali kad sam shvatila da sam se prevarila, počela sam razmišljati. Prije nekoliko mjeseci netko me upozorio na vas. Rekao mi je: ako kralj upotrijebi agenta, to će biti Sherlock Holmes. Dali su mi vašu adresu. Pa ipak, ste me natjerali da vam otkrijem ono što ste željeli saznati. Čak i kad sam počela

naslućivati istinu, bilo mi je teško da mislim loše o tako dragom i ljubaznom svećeniku. Ali, kao što znate, ja sam glumica. Meni muško odijelo ne predstavlja ništa novo pa sam često koristila slobodu koju ono pruža. Poslala sam Johna, kočijaša, da pripazi na vas, a ja sam potrčala po svoje pohabano odijelo, kako ga nazivam, a kad ste vi otišli, ja sam sišla.

Tako sam vas pratila do ulaznih vrata vaše kuće uvjerii se da sam zaista predmet interesiranja slavnoga Sherlocka Holmesa. Tada sam vam, zapravo neoprezno, poželjela laku noć i pošla u Temple da vidim svog muža.

Ovdje smo zaključili da je bijeg najbolji lijek kada nas proganja tako opasan protivnik! Zato ćete sutra, kada budete došli, ovo gnijezdo naći prazno. Što se fotografije tiče, vaš klijent može sasvim mirno spavati. Ja volim i voljena sam od mnogo boljeg čovjeka nego što je on, kralj.

Fotografiju sam sačuvala da bih se zaštitila njegovih eventualnih pokušaja u budućnosti. Ostavljam mu fotografiju koju bi možda rado imao, i ostajem, dragi gospodine Holmes, vaša veoma odana Irena Norton, roñena Adler.« — Kakva žena, oh, kakva žena! — usklikne kralj kad smo pročitali ovu poslanicu. — Nisam li vam govorio koliko je brza i odlučna? Zar ne bi bila savršena kraljica?

Zar nije šteta što nije na mojoj razini?

— Sudeći po onome što sam vidio, doista se nalazi na sasvim drugoj razini od vašeg veličanstva — Holmes će hladno. — Žao mi je što slučaj vašeg veličanstva nisam uspješnije priveo kraju.

— Naprotiv, dragi moj gospodine — uzvikne kralj — ništa ne bi moglo biti uspješnije. Vjerujem u ono što ona kaže. Fotografija je sigurna kao da je spaljena.

— Drago mi je što to čujem od vašeg veličanstva.

— Mnogo ste me zadužili! Recite mi, molim vas, na koji vam se način mogu odužiti? Ovaj prsten! — Skine s prsta jedan smaragd u obliku zmije i stavi ga na dlan.

— Vaše veličanstvo posjeduje nešto što bih ja još više cijenio — reče Holmes.

— Recite!

— Ovu fotografiju! — Kralj se zaprepašteno zagleda u Holmesa.

— Ireninu fotografiju? — poviče. — Pa naravno ako je, želite!

— Zahvaljujem, vaše veličanstvo. U ovoj stvari nema više što da se učini. Čast mi je što vam mogu poželjeti jedno veoma dobro jutro. — Nakloni mu se i okrene, ne opazivši ruku koju mu je kralj pružio.

Eto tako je češkoj kraljevini prijetio veliki skandal, i tako je najbolje planove gospodina Sherlocka Holmesa nadmudrila ženska glava. Holmes je inače imao običaj da se podsmijeva ženskoj pameti, ali u posljednje vrijeme nisam čuo da to čini. I tako, kad govori o Ireni Adler, ili kada spominje njenu sliku, onda to uvijek čini s časnom titulom, ONA ŽENA. LIGA RIðOKOSIH Jednog dana prošle jeseni posjetio sam svog prijatelja Sherlocka Holmesa i zatekao ga u ozbiljnom razgovoru s veoma snažnim, starijim gospodinom živahna lica i kose crvene kao vatra. Izvinjavajući se što sam tako upao, htio sam se povući, kad me Holmes iznenada ugura u sobu i zatvori za mnom vrata.

— U pogodnijem trenutku niste mogli doći, dragi moj Watsone — reče mi srdačno.

— Bojao sam se da ste zauzeti.

— Jesam, i te kako!

— Onda bih mogao sačekati u drugoj sobi.

— Nikako. Ovaj gospodin, gospodine Wilsone, bio mi je suradnik i pomoćnik u mnogim vrlo uspjelim slučajevima, zato ne sumnjam da će mi pomoći i u vašem slučaju.

Gospodin se napola pridiže sa stolice, pa poklonivši se, trepnu svojim sitnim u salo obraslim očicama u znak pozdrava.

— Sjednite na sofu — reče Holmes zavalivši se u svoj naslonjač, sastavljajući vrhove svojih prstiju kao što je uvijek činio kada bi razmišljao. — Poznato mi je, dragi moj Waone, da dijelite moju ljubav prema svemu onome što je čudno i nije uobičajeno, jednolično i svakidašnje.

Svoju naklonost prema meni pokazali ste s oduševljenjem koje vas je podstaklo da zabilježite i uljepšate toliko mojih malih pothvata.

— Vaši slučajevi doista su bili veoma zanimljivi — primjetih.

— Sjetit ćete se da sam neki dan rekao, prije nego što smo se veoma pozabavili problemom gospoñice Mary Sutheand, da čudne dogañaje i neobične zaplete moramo tražiti u samom životu. Život je mnogo smjeliji od mašte.

— Tvrdnja u koju sam posumnjao.

— Jeste, doktore, ali ipak ćete morati prihvatiti moje gledište. U protivnom ćete nastaviti gomilanjem činjenica sve dok vaš razum ne popusti pod njihovim pritiskom. Dakle, gospodin Jabez Wilson bio je tako ljubazan da me jutros posjeti i ispriča pripovijest koja obećava da bude jedna od najinteresantnijih koju sam čuo. Čuli ste moju opasku kako su najčudnije stvari češće u vezi s manjim nego velikim zločinima. Koliko sam do sada čuo, uopće ne mogu reći da li je ovaj slučaj zločin. Možda biste bili tako ljubazni, gospodine Wilsone, da ponovo otpočnete svojom pripoviješću. Ne tražim to samo zato što moj prijatelj, doktor Watson, nije čuo početak, već i zato što me neobična priroda priče navodi da iscijedim i najsitniju pojedinost iz vaših usta. Po

pravilu, kad mi se natukne kakav tok dogañaja, u stanju sam rukovoditi se hiljadama sličnih slučajeva koji mi se pojave u sjećanju. Ovom prilikom primoran sam priznati da su činjenice jedinstvene.

Klijent se ponosno isprsi pa iz unutarnjeg džepa zimskog kaputa izvadi prljave i izgužvane novine. Dok je pregledao oglase u novinama raširenim preko koljena, pažljivo sam ga promatrao da bih poput svog prijatelja naslutio podatke koje su mogli da pruže njegova odjeća i pojava.

Meñutim, nisam mnogo uspio. Naš posjetilac odavao je prosječnoga, običnog britanskog trgovca, gojaznoga, razmetljivog i tromog. Nosio je sive iznošene kockaste hlače od grube vune, ne baš mnogo čist crni redengot, sprijeda otkopčan, i bezbojan prsnik s teškim Albertovim bakrenim lancem na kojem se klatio kao ukras komadić metala izrezan u obliku kvadrata. Izlizani cilinder i izblijedjeli smeñi ogrtač s izgužvanom kragnom od baršuna, ležali su kraj njega, na stolici. Ma koliko da sam ga gledao, na njemu nije bilo ničega značajnog, izuzev njegove plamenocrvene kose i izraza bola i nezadovoljstva na licu.

Brzo oko Sherlocka Holmesa opazi da sam se zainteresirao. Kad je vidio moje upitne poglede, zavrti smiješeći se glavom. — Pored očiglednih znakova da je nekada radio fizičke poslove, da šmrče burmut, da je slobodni zidar, da je bio u Kini i da je nedavno mnogo pisao, ne mogu zaključiti ništa više.

Jabez Wilson trže se u stolici. Kažiprst mu je ležao na novinama, dok je oči upro u mog prijatelja.

— Pobogu kako ste saznali sve to, gospodine Holmes? Kako znate da sam obavljao fizičke poslove?

Istina je, počeo sam kao stolar na brodu.

— Vaše ruke, moj gospodine! Desna je znatno veća od lijeve. Radili ste njome pa su vam mišići razvijeniji.

— Dobro, a burmut i slobodno zidarstvo? ― Neću vas povrijediti, ako kažem kako sam došao do toga, a pogotovu što unatoč strogim pravilima reda nosite iglu za kravatu s lukom i kompasom.

— Ah, pa naravno, na to sam zaboravio. Ali o pisanju?

— Na što bi dugo mogao uputiti izlizani kraj vašega desnog rukava, glatka zakrpa na laktu kraj mjesta gdje se naslanjate na stol lijevom rukom.

— Dobro, a Kina?

— Riba odmah iznad desnog zaglavka mogla vam je biti tetovirana samo u Kini. Tetoviranje sam malo proučavao, čak sam i pisao. Trik bojenja ribljih krljušti finom ružičastom bojom naročito je svojstven Kini. Uz to, o lancu sata visi vam kineski novčić.

Jabez Wilson grohotom nasmija se. — Zaista!

Najprije sam mislio da je posrijedi vaša čudesna moć, ali sada vidim da tu nema ničega naročitog.

— Počinjem vjerovati, Watsone — reče Holmes — da griješim kad objašnjavam. »Omne ingnotum pro magnifico«* (Sve što je nepoznato smatra se veličanstvenim (citat iz Tacita) znate, i moj jadni mali ugled, onakav kakav je, pretrpjet će brodolom ako budem tako iskren. Možete li naći oglas, gospodine Wilsone?

— Da, sad sam ga našao — odgovori usadivši svoj debeli, crveni prst posred stupca. — Evo ga! Tako je sve to počelo. Pročitajte ga gospodine.

Pročitam slijedeće: »Liga riñokosih — Na osnovi zavještaja pokojnog Ezekiah Hopkinsa iz Lebenona, država Pensilvanija, SAD, postoji jedno slobodno mjesto koje daje pravo članu lige na plaću od četiri funte tjedno za čisto nominalnu službu.

Dolazi u obzir svaki riñokosi čovjek zdrava tijela i duha stariji od 21. godine. Prijaviti se lično u ponedjeljak uli sati Duncan Rossu u uredu lige, Pap's Court 7 — Fleet Street.« — Što to znači? — uzviknem.

Holmes se smijuckao i ljuljuškao u stolici kao kad je bio dobrog raspoloženja. — Malo neobično, zar ne — reče. — A sad gospodine Wilsone, vratite se na polaznu točku i recite nam sve o sebi, o svojoj porodici, posljedicama koje je oglas imao na vašu sudbinu.

Doktore, najprije ćete zabilježiti novine i datum.

— To je »Morning Chronicle« od 27. aprila 1890. godine. Točno prije dva mjeseca.

— Vrlo dobro. Dakle, gospodine Wilsone?

— Dakle, baš onako kao što sam vam pričao, gospodine Holmes — reče Jabez Wilson otirući lice — imam zalagaonicu na Caburg Squareu blizu Citvja. To nije veliki posao, donosio mi je tek toliko da mogu živjeti.

Ranije sam bio u mogućnosti da držim dva pomoćnika, sada držim samo jednog, dajem mu samo pol plaće.

— A kako se zove taj predusretljivi mladić? — upita Sherlock Holmes.

— Zove se Vincent Spolding, i nije baš tako mlad.

Teško mu je odrediti godine. Okretnijeg pomoćnika od njega ne bih mogao poželjeti, gospodine Holmes, a znam da bi on mogao poboljšati svoje prilike i zarañivati dvaput više od onog što mu ja dajem. Ali, ako je on zadovoljan, zašto bih ja bio nezadovoljan.

— Pa zaista, zašto? Vi ste veoma sretni što imate namještenika koji radi ispod pune tržišne cijene. Danas to nije uobičajena pojava meñu poslodavcima. Ne znam da li je vaš pomoćnik isto tako neobičan kao i vaš oglas.

— Ima on i svojih mana — reče Wilson. — Nisam vidio čovjeka tako zagrijanog za fotografiranje kao što je on. Neprestano škljoca kamerom, a zatim se zavlači u podrum, kao zec u rupu, i razvija slike. Ali kao radnik je dobar, bez mane!

— Pretpostavljam da je još uvijek kod vas?

—Da gospodine. On i jedna djevojčica od četrnaest godina koja nešto malo kuha i održava čistoću, to su ukućani. Ja sam udovac i nikada nisam imao porodice.

Živimo veoma mirno, održavamo krov nad glavom, i ako ništa drugo, bar plaćamo svoje dugove. Prva stvar koja nas je poremetila, to je oglas. Spolding je prije osam tjedana, točno na današnji dan, sišao u ured s ovim istim novinama u ruci i rekao: »Za ime božje, gospodine Wilsone, što bih ja želio da sam riñokos.« »Zašto?« upitao sam ga. »Zato«, reče on, »što ima još jedno upražnjeno mjesto u ligi riñokosih. To predstavlja čitavo malo bogatstvo za svakog tko ga dobije, a čuo sam da ima više slobodnih mjesta nego što ima ljudi, pa su staratelji van sebe jer ne znaju što će s novcem. Samo kad bi moja kosa promijenila boju bila bi to sasvim zgodna kolibica u kojoj bi se mogao skrasiti.« »Pa što je to?« zapitah. — Znate gospodine Holmes, ja sam čovjek koji uglavnom radi kod kuće, budući da posao dolazi k meni umjesto da ja idem po njega, tjednima nisam prekoračio kućni prag. Tako nisam mogao znati što se vani dogaña, a uvijek mi je bilo drago da čujem novosti. »Zar niste čuli za Ligu riñokosih?« — upitao me razrogačih očiju. »Nikada«. »Oh, pa to me čudi, jer vi i sami dolazite u obzir za jedno od slobodnih mjesta.« »A koliko ona vrijede?« »Samo nekoliko stotina godišnje, a posao je neznatan i ne ometa čovjeka u njegovim ostalim poslovima.« — To me podstaklo da naćulim uši. Posao več nekoliko godina nije išao baš najbolje, pa bi nekoliko stotki viška dobro došlo. »Ispričajte mi sve o tome«, rekoh. »Pa«, reče on, pokazajući mi oglas, »vidite i sami da Liga ima jedno slobodno mjesto, a tu je i adresa gdje

treba tražiti obavještenja. Koliko razumijem, Ligu je osnovao američki milijunaš Ezekiah Hopkins koji je bio veoma čudan. I sam je bio riñokos i gajio je velike simpatije prema riñokosim ljudima. Kad je umro, ispostavi se da je svoje golemo bogatstvo predao starateljima s uputstvom da kamate upotrijebe za davanje lakih zaposlenja ljudima čija je kosa riñe boje.

Prema svemu što sam čuo, plaća je odlična, a posla ima malo.« »Ali«, rekoh, »sigurno ima više milijuna riñokosnih ljudi koji bi se javili.« »Ne toliko koliko vi mislite«, odgovori. »Vidite, to je namijenjeno Londoncima, i to odraslim ljudima. Taj je Amerikanac još u mladosti otišao iz Londona, pa je htio učiniti dobro djelo svome starom gradu. Zatim sam čuo da vrijedi podnositi molbu ako vam je kosa svijetlo ili tamnorida, ako nije prava, sjajna, žarka i vatrena kosa.

Ako biste se htjeli prijaviti, gospodine Wilsone, vi biste odmah bili primljeni. Ali možda se nećete uznemiravati zbog nekoliko stotina funti godišnje.« — E pa sad, činjenica je, gospodo, kao što se i sami možete uvjeriti, da je moja kosa vrlo sjajne i bogate boje. Ako se u tome treba nadmetati, moji su izgledi najveći. Učinilo mi se da Vincent Spolding zna mnogo šta o tome te pomislih da bi mi i on mogao biti koristan.

Stoga sam mu naredio da zatvori kapke i odmah poñe sa mnom. Odosmo na mjesto označeno u oglasu.

— Gospodine Holmes, tako nešto više nikada neću vidjeti. Sa sjevera, juga, istoka i zapada svaki čovjek koji je imao iole crvenkastu kosu, pohitao je u City da se javi na oglas. Fleet je bio zakrčen riñokosim ljudima, a trg Pope'x Court izgledao je kao da se na njemu prodaju narandže. Mislio sam da u cijeloj zemlji nema toliko riñih koliko se tog dana sakupilo na taj jedan oglas. Tu ih je bilo sa svim mogućim preljevima: kao slama, kao limun, kao narandža, kao cigla, kao irski seter, kao jetra, kao

crvena zemlja, ali, kao što je Spolding rekao, veoma je malo bilo onih s pravom, živom kosom plamene boje.

Kad ugledah koliko njih čeka, u očajanju htjedoh napustiti cijelu stvar. A Spolding ne htjede ni čuti o tome. Ne mogu shvatiti kako je to izveo, ali on se gurao, muvao i vikao, sve dok me nije sproveo kroz gužvu ravno do stubišta koje je vodilo u spomenuti ured. Na stubištu su bile dvije struje: jedni, puni nade, peli su se gore, a drugi, odbijeni, vraćali su se. No mi smo se probijali što smo bolje mogli. Ubrzo se nañosmo u uredu.

—Vaš je doživljaj zanimljiv — reče Holmes, kada je njegov klijent zastao da bi osvježio pamćenje većom količinom burmuta. — Molim vas, nastavite!

— U uredu je bilo svega nekoliko drvenih stolica i jedan pisaći stol za kojim je sjedio mali čovjek čija je kosa bila još crvenija od moje. Svakom kandidatu rekao bi nekoliko riječi, a zatim je uvijek uspijevao da pronañe grešku koja bi ga diskvalificirala. Nije bilo tako lako dobiti to mjesto. Meñutim, kada je red došao na nas, mali se čovjek pokazao više sklon meni nego ostalima. Čim smo ušli, on zatvori vrata. »Ovo je gospodin Jabez Wilson«, reče moj pomoćnik »i on bi želio da popuni slobodno mjesto u Ligi.« »Čini mi se da je za to pogodan«, odgovori mali čovjek. »Ispunjava sve uvjete. Ne sjećam se da sam vidio nešto tako divno.« — On učini korak unazad, nakrivi glavu na jednu stranu i stade piljiti u moju kosu, dok mi ne postade neprijatno. Zatim mi naglo priñe, stisne mi ruku i toplo čestita na uspjehu. »Ne bi bilo pravo da oklijevam«, reče. »Siguran sam da ćete mi oprostiti što ću poduzeti jednu mjeru predostrožnti.« — Na to me objema rukama uhvati za kosu i stade vući sve dok nisam jauknuo od bola. »Zasuzile su vam oči« — reče mi kad me pustio. »Vidim da je sve u redu.

Znate, moramo biti oprezni, jer su nas već dva puta prevarili vlasuljama, jednom čak i obojenom kosom. A o obućarskom vosku mogao bih vam pričati čitave priče.« Zatim poñe do prozora, pa iz sveg glasa vikne da je mjesto popunjeno. Odozdo dopre uzdah razočaranja i gomila se raziñe u raznim pravcima. Više se nije vidjela nijedna riña glava osim moje i njegove. »Zovem se«, reče, »Duncan Ross i sam primam pomoć iz fonda koji je ostavio naš plemeniti dobročinitelj.

Jeste li oženjeni gospodine Wilsone? Imtae li porodicu?« — Odgovorio sam da nemam. Lice mu se odjednom smrači. »Ah«, reče, »to je veoma ozbiljno! Žao mi je što to čujem. Fond, naime, postoji isto toliko za razmnožavanje crvenokosih ljudi koliko i za njihovo izdržavanje.

Neizmjerno je nezgodno što ste momak.

— Lice mi se snuždilo, gospodine Holmes, pri pomisli kako neću dobiti to slobodno mjesto. Ali pošto je nekoliko trenutaka razmišljao, on izjavi da će sve biti u redu. »Da je u pitanju netko drugi«, reče, »zamjerka bi bila definitivna. Ali moramo dati jedan bod više u korist čovjeka s takvom kosom kao što je vaša. Kada ćete moći stupiti na dužnost?« »Pa malo je nezgodno to što već imam radnju«, rekoh. »Ah, to ništa ne mari, gospodine Wilsone«, reče Vincent Spolding. »Mogu se ja starati o njoj.« »Koje je radno vrijeme?« upitah. »Od deset do dva.« — Posao u zalagaonici obavlja se uglavnom uveče, gospodine Holmes, naročito četvrtkom i petkom uveče, jer ti dani padaju uoči dana isplate pa bi dobro došlo kada bih nešto mogao zaraditi izjutra. Znao sam da mi je pomoćnik dobar čovjek i da će se o svemu postarati.

»To bi mi veoma odgovaralo«, rekoh. »Kakva je plaća?« »Četiri funte tjedno.« »A posao?« »Čisto nominalan.« »Šta to znači nominalan?« »Pa, eto, morate biti u uredu, ili barem u zgradi, cijelo radno vrijeme. Ako izañete, gubite službu zauvijek.

Oporuka je veoma jasna. Ako se maknete iz ureda u to vrijeme više ne odgovarate uvjetima.« »To je svega četiri sata dnevno. Neće mi pasti na pamet da izlazim«, rekoh. »Nikakva isprika ne pomaže«, reče Duncan Ross, »ni bolest, ni posao, ni išta drugo. Morate biti tu, ili gubite namjtenje.« »A posao?« »Posao se sastoji od prepisivanja Enciklopedije Britanike. Njezin prvi svezak nalazi se u ovoj presi.

Morate nabaviti tintu, pera i upijače, a mi dajemo stol i stolice. Hoćete li biti spremni za sutra?« »Svakako«, odgovorih. »Onda zbogom, gospodine VVilsone, i dopustite da vam još jednom čestitam na važnom položaju.« — On mi se pokloni, i isprati me iz sobe, a ja, razdragan od sreće, odoh kući sa svojim pomoćnikom. Cijelog sam dana razmišljao o tome, a uveče ponovo postadoh malodušan, jer sam samog sebe uvjeravao da cijela stvar mora biti neka velika šala ili smicalica, premda nisam mogao zamisliti kakav bi cilj mogla imati. Bilo je posve nevjerojatno da je itko mogao ostaviti takvu oporuku, ili da se plaćala tolika svota za jedan tako običan posao kao što je prepisivanje Enciklopedije Britanike. Vincent Spolding je učinio sve što je mogao da me oraspoloži, ali kada sam počeo spavati, ja sam samog sebe razuvjeravao. Meñutim, izjutra ipak odlučim poći u taj ured, kupim bočicu tinte, pa se s guščjim perom i sedam araka uredskog papira uputim u Pope's Court.

I tako, na moje iznenañenje i zadovoljstvo, sve je bilo u najboljem redu. Stol mi je bio pripremljen, Duncan

se već nalazio tamo da vidi jesam li došao na posao.

Dade mi da počnem slovom »A«, pa me ostavi samoga. S vremena na vrijeme dolazilo bi da vidi je li sa mnom sve u redu. U dva sata se oprosti, čestita mi na količini koju sam prepisao i zaključa za mnom uredska vrata.

Tako je to teklo iz dana u dan, gospodine Holmes.

U subotu doñe upravnik i položi na moj stol četiri zlatnika za moj trud. To isto dogodilo se i slijedećeg tjedna, a zatim još jednom. Svakog jutra dolazio sam u deset sati, a odlazio s posla u dva. Duncan Ross počeo je navraćati samo jednom u toku jutra, poslije izvjesnog vremena više uopće nije dolazio. Naravno, nikad se nisam usudio napustiti sobu jer nisam bio siguran kada će naići. Mjesto je bilo izvanredno i tako mi je dobro došlo da se nisam htio izlagati opasnosti da ga izgubim.

Prošlo je osam tjedana i ja sam pisao o Abesiniji, abdomenu, arhitekturi, Africi, svesrdno se nadajući kako ću uskoro preći na slovo »B«. Već sam ispunio čitavu policu s onim što sam napisao, a tada, iznenada, cio se posao završio.

— Završio?

— Da. I to baš jutros. Otišao sam na posao, kao i obično, u deset sati, ali vrata su bila zatvorena, na njima je u sredini ploče čavlićem bio prikucan komad kartona veličine listića iz bilježnice. Na njemu je pisalo: »Liga riñokosih je raspuštena 9. oktobra 1890. godine.« Sherlock Holmes i ja promatrali smo kratku objavu I tužno lice iza nje, sve dok smiješna strana nije nadvladala druge obzire, pa prasnusmo u smijeh.

— Šta je tu smiješno — poviče klijent crven kao njegova plamena kosa. — Ako ne znate ništa drugo nego da mi se smijete, onda ja mogu otići na drugo mjesto.

— Ne, ne — uzviknu Holmes, gurajući ga natrag na stolicu s koje se već upola bio digao. — sve je neobično. Ali ima tu nečega pomalo smiješnog. Molim vas, što ste poduzeli kad ste na vratima našli taj karton?

— Zaprepastio sam se, gospodo. Nisam znao što da učinim. Zatim sam se obratio okolnim uredima, ali nitko ništa nije znao o tome. Najzad odem do kućevlasnika, koji je po zanimanju računovoña i živi u prizemlju, i upitam ga zna li on što se dogodilo s Ligom riñokosih. Odgovorio mi je da nikad nije čuo za takvu Ligu. Tada ga zapitam tko je gospodin Duncan Ross.

Odgovorio mi je kako za to ime nikada nije čuo. »Pa«, rekoh, »gospodin iz broja 4.« »Šta, riñokosi gospodin?« »Da.« »Oh«, reče, »on se zove William Morris, advokat je i samo je privremeno u mojoj sobi dok mu ne budu gotove nove prostorije. Juče se iselio.« »Gdje bih ga mogao naći?« »U njegovu uredu. Rekao mi je adresu. Da, ulica King Edvarda broj 17, u blizini crkve Saint Paula.

— Odmah sam pošao onamo, gospodine Holmes, ali kad stigoh na tu adresu, ondje se nalazila tvornica umjetnih čašica za koljena, a tamo nitko nikad nije čuo ni za gospodina Williama Morisa niz a gospodina Duncan Rossa.

— I što ste učinili?

— Otišao sam kući na Saxe Squareu i posavjetovao se sa svojim pomoćnikom. Ali on mi nije mogao pomoći. Rekao mi je da će me obavijestiti poštom.

No to vjerojatno nije bilo dovoljno, gospodine Holmes.

Nisam htio izgubiti takvo mjesto bez borbe. Kako sam čuo da ste veoma predusretljivi i dijelite savjete siromašnim ljudima, došao sam pravo k vama.

— To ste veoma pametno učinili — reče Holmes.— Vaš slučaj je izvanredno neobičan, sa zadovoljstvom ću se u nj udubiti. Prema onome što ste mi rekli moguće je da se radi o ozbiljnijim stvarima nego što je izgledalo na prvi pogled.

— Prilično ozbiljnim — reče Jabez Wilson. — Odoše moje četiri funte tjedno.

— Što se vas tiče — reče Holmes — smatram da ništa ne možete zamjeriti toj neobičnoj ligi. Naprotiv!

Postali ste bogatiji za trideset funti, a da i ne govorimo o enciklopedijskom znanju koje ste stekli o pojmovima pod slovom »A«. Vi ništa niste izgubili.

— Nisam, ali hoću da doznam tko su oni i što im je bio cilj prilikom izvoñenja ove šale sa mnom, ako je to uopće i bila šala. Za njih je to prilično skupa šala jer ih stoji trideset dvije funte.

— Potrudit ćemo se da to razjasnimo umjesto vas.

A sada nekoliko pitanja, gospodine Wilson. Vaš pomoćnik, koji vam je prvi obratio pažnju na oglas, od kada je radio kod vas?

— Oko mjesec dana.

— Kako je došao k vama?

— Na oglas.

— Da li je on jedini koji se javio?

— Ne, bilo ih je desetak.

— Zašto ste baš njega odabrali?

— Okretan je i pristao je da radi za malo novaca!

— Zapravo za pola plaće?

— Da. — Kako izgleda Vincent Spolding?

— Malen, snažno grañen, veoma hitar, bez ijedne dlake na glavi, premda nije daleko odmakao od tridesete.

Na čelu ima mrlju od kiseline.

Holmes se uzbuñeno digne sa stolice. — Tako sam i mislio — reče. — Jeste li ikada opazili da su mu uši probušene za naušnice? ― Jesam. Rekao mi je kako mu je to, još kao djetetu, uradio neki Ciganin.

— Hm! — reče Holmes i duboko se zamisli. — Je li on još uvijek kod vas.

— Baš sada sam se rastao s njim.

— A da li se u vašem odsustvu vodilo računa o vašoj radnji?

— Ne mogu ni na što da se požalim. Ujutro nikada nema mnogo posla.

— To je dovoljno, gospodine Wilsone. Bit ću sretan da vam za dan—dva dam svoje mišljenje. Danas je subota, nadam se da ćemo do ponedeljka naći rješenje.

— Watsone — reče Holmes kada nas je posjetilac napustio — šta zaključujete iz svega ovoga?

— Ništa — odgovorim iskreno. — Sve je veoma zagonetno.

— Po pravilu — reče Holmes — što je stvar neobičnija, to je manje zagonetna. Stvarno su zamršeni obični, svakodnevni zločini, isto onako kao što je najteže identificirati baš jedno obično lice. Ali moram biti brz.

— Šta ćete uraditi? — upitam.

— Pušit ću — odgovori. — To je problem za čitave tri lule, pa vas molim da mi se u toku pedeset minuta ničim ne obraćate.

Sklupčao se u svom naslonjaču i, dignuvši tanka koljena sve do orlovskog nosa, ostao tako sjedeći, zatvorenih očiju, dok mu je njegova crna, glinena lula štrcala kao kljun neke neobične ptice. Zaključio sam da je zaspao, a kada je i mene počeo hvatati san, Holmes je naglo skočio iz svog naslonjača i spustio lulu na ploču od kamina.

— Danas popodne u Saint James Hallu svira Sarsate — reče. — Što mislite, Watsone, da li bi vaši pacijenti mogli pričekati nekoliko sati?

— Danas nemam posla.

— Onda stavite šešir na glavu. Najprije ću proći kroz Cy, a usput možemo nešto ručati. Na programu ima dosta njemačke muzike koja više odgovara mom ukusu od talijanske ili francuske. Ona je introspektivna, a ja želim izvršiti introspekciju. Hajdemo!

Odvezli smo se podzemnom željeznicom do Aldergatea, zatim smo odšetali do Saxe Cobourg Squarea, do poprišta neobične priče koju smo jutros čuli.

To je mrtvo, malo i nimalo otmjeno mjesto sa četiri niza prljavih, dvokatnih kuća od cigle na malenom ograñenom prostoru, s korenom uvelog lovora koji je vodio očajničku borbu s atmosferom punom dima. Tri pozlaćene lopte i mrka tabla s naslovom »Jabez Wion«, ispisanim bijelim slovima na kući na uglu, označavali su mjesto gdje je naš riñokosi klijent imao radnju. Sheock Holmes stane, nagnu glavu na jednu stranu i zažmurii dobro je odmjeri. Zatim polako krene niz ulicu, pa se ponovo vrati do ugla pomno posmatrajući kuće. Najzad se vrati pred zalagaonicu, tri puta snažno lupi štapom po pločniku, priñe vratima i zakuca. Vrata se odmah otvoriše, a obrijani mladić inteligentna izgleda zamoli nas da uñemo.

— Hvala — reče Holmes — htio sam vas samo upitati kako se odavde može doći do Stranda?

— Treća desno, četvrta lijevo — spremno odgovori pomoćnik i zatvori vrata.

— Bistar čovjek — reče Holmes dok smo odlazili.

— četvrti čovjek u Londonu po inteligenciji, a po smjelosti nisam siguran da nije i treći. Znao sam o njemu i ranije.

— Uvjeren sam da ste ga zapitali za put samo zato da biste ga mogli vidjeti — rekoh.

— Ne njega.

— Nego?

— Koljena njegovih pantalona.

— Pa šta ste vidjeli?

— Ono što sam i očekivao.

—A zašto ste lupali po pločniku?

— Dragi moj doktore, sada je vrijeme za promatranje, a ne za razgovor. Uhode smo u neprijateljskoj

zemlji. O Saxe Cobourg Squareu nešto znamo. Ispitajmo sada putove što leže iza njega.

Put na kome smo se našli pošto smo skrenuli iza ugla do malo uvučenog Saxe Cobourg Squarea bio je sušta suprotnost onom prvom: kao lice naličju. Bila je to jedna od glavnih arterija koje prenose saobraćaj Cityja na sjever i zapad. Sredina ulice bila je pretrpana gomilom vozila koja su se kretala u dva pravca, dok su se pločnici crnjeli od užurbanih pješaka. Dok smo gledali niz lijepih trgovina i veličanstvenih poslovnih zgrada, teško je bilo shvatiti da je s one druge strane oronuli mrtvi trg koji smo upravo bili napustili.

— Čekajte da vidim — reče Holmes stojeći na uglu i razgledajući ulicu — ovdje bih želio zapamtiti red kuća.

Moja je omiljena zabava da točno upoznajem London.

Ovdje je Moimer, prodavač duhana, mala prodavaonica novina, Koburški odjel City and Suburban banke, vegetarijanski restoran i McFarlane's radionica fijakera.

A sada, doktore, svršili smo posao pa je vrijeme da se i zabavimo. Poslije sendviča i šalice kave hajdmo u zemlju violina, gdje je prijatno i nema riñokih klijenata koji bi nas uznemirivali svojim rebusima.

Moj prijatelj bio je oduševljeni muzičar, ne samo vrlo sposoban izvoñač nego i natprosječan kompozitor.

Cijelo popodne sjedio je u parteru zanesen najtananijim osjećajem blaženstva, nježno prateći muziku kretnjama svojih dugih, tankih prstiju, dok su mu sjetne i sanjalačke oči bile sasvim drugačije od onih koje je imao Holmes istraživač, Holmes uporan, oštrouman, uvijek spreman i nedostižan lovac kriminalaca. U njegovu osebujnom karakteru naizmjenično se isticala njegova dvojna priroda, a njegova točnost i dovitljivost predstavljale su reakciju na pjesničko i misaono raspoloženje koje bi ga povremeno obuzimalo. Mijene njegove prirode vodile su ga od krajnje sustalosti do pomamne energije. Nikad nije bio tako strahovito

djelotvoran kao kada bi danima lješkario u svom naslonjaču, sred svojih improvizacija i izdanja napisanih staroengleskim pismom. Tad bi ga iznenada spopala strast za lovom pa bi se njegova blistava snaga rasuñivanja uzdigla na stupanj intuicije, dok bi oni koji nisu upoznati s njegovim načinom rada podozrivo gledali na njega kao na čovjeka čije znanje nije jednako znanju ostalih smrtnika. Kad sam ga to popodne vidio tako obuzeta muzikom u Saint James Hallu, osjetio sam da se približavaju teški trenuci onima koje je progonio.

— Vi ćete kući, doktore? — upita me dok smo izlazili.

— Da, mogao bih.

— Ja imam neki posao koji će trajati nekoliko sati. Ova stvar na Cobourg Squareu je ozbiljna.

— Zašto ozbiljna?

— Priprema se značajan zločin. Imam razloga vjerovati da ćemo stići na vrijeme da ga spriječimo. Ali s obzirom da je danas subota, to prilično otežava stvari.

Noćas će mi biti potrebna vaša pomoć.

— U koje vrijeme?

— Deset sati bit će dovoljno rano.

— U deset ću biti u Baker Streetu.

— Vrlo dobro. Možda će biti i opasno, doktore, zato stavite u džep vojni revolver. — Zatim odmahne rukom, okrene se na peti i za tren oka nestane u gomili.

Vjerujem da nisam veća budala od svojih susjeda, ali u radu sa Sherlock Holmesom uvijek sam bio pritisnut osjećajem vlastite gluposti. Ovdje sam čuo ono što je čuo i on, vidio ono što je i on vidio, a ipak je očigledno proizlazilo iz njegovih riječi da on jasno vidi ne samo ono što se dogodilo nego i ono što treba da se dogodi, dok je meni cijela stvar još uvijek izgledala zbrkana i nejasna. Dok sam se vozio kući u Kensington ponovo sam u mislima prešao čitavu neobičnu priču riñokosog prepisivača Enciklopedije Britanike pa do

posjete Saxe Cobourg Squareu i zloslutnih riječi kojima se Holmes oprostio od mene. Kakva li je to noćna ekspedicija i zašto bi trebalo da poñem naoružan? Kamo ćemo ići i što treba da uradimo? Holmes mi je nagovijestio da je pomoćnik vlasnika zalagaonice s glatkim licem užasan, čovjek ,koji može zaigrati vještu igru. Pokušao sam naći rješenje, ali sam s očajanjem odustao.

Bilo je devet i četvrt kada sam pošao od kuće i prošao kroz park i kroz Oxford do Baker Streeta. Dvije dvokolice stajale su pred vratima. Kad sam ušao u hodnik odozgo sam začuo žagor glasova. U jednom sam prepoznao Peter Johna, zvaničnoga policijskog agenta, dok je drugi bio visok, suh čovjek turobna lica s vrlo blistavim šeširom i u dostojanstvenom redengotu.

— Ha, naše je društvo potpuno — reče Holmes zakopčavajući jahaći kaput i s police uzme teški lovački štap. — Watsone, vi poznajete gospodina Johna iz Scotland Yarda? Da vas predstavim gospodinu Merryweatheru koji će nam biti suradnik u noćašnjoj avanturi.

— Vidite, doktore, opet idemo zajedno u lov. — reče John na svoj važan način. — Naš prijatelj je izvrstan čovjek za lov. Potreban mu je samo jedan stari pas da mu pomogne u hvatanju.

— Nadam se da se naša hajka neće završiti hvatanjem divlje guske — tmurno će Merryweather.

— Holmesu možemo pokloniti prilično povjerenja —'dostojanstveno će policijski agent. — On ima neke svojstvene metode koje su, ako mi ne bude zamjerio što ću tako reći, nešto malo suviše teoretske i fantastične, ali odličan je detektiv. Nije pretjerano reći da je jednom ili dvaput, kao u onom slučaju ubistva Sholtoa i blaga iz Agre, bio nešto točniji od zvaničnih organa.

— Oh, ako vi tako kažete, gospodine Johne, onda je u redu! — reče stranac s poštovanjem. — Ipak

priznajem da mi nedostaje partija bridža. To je prva subota za dvadeset i sedam godina da ne igram svoju partiju karata.

— Smatram da ćete uvidjeti — reče Sherlock Holmes — da noćas igrate na zamašniju svotu nego što ste ikada igrali i da će igra biti uzbudljiva. Za vas je, gospodine Merryweaeru, svota iznositi nekih trideset hiljada funti, a za vas, gospodine Johne, bit će to čovjek koga želite imati u rukama.

— John Clay je ubica, lupež i falsifikator. To je mlad čovjek, gospodine Merryweatheru, i nalazi se na vrhuncu svog zanimanja. Više bih volio staviti lisice njemu na ruke nego ikojem drugom okorjelom zločincu u Londonu. Čovjek vrijedan pažnje. Djed mu je bio kraljev vojvoda, a on sam polazio je škole u Etonu i Oxfordu. U glavi ima isto toliko vještine kao i u prstima, pa iako na svakom koraku nailazimo na njegove tragove, nikako ga ne možemo uloviti. Jednog tjedna izvrši provalu u Škotskoj, a drugog već sakuplja novac za sirotinju u Cornwallu. Godinama tragam za njim, ali moje ga oči još nisu vidjele.

— Nadam se da ću noćas imati zadovoljstvo da vam ga predstavim. I ja sam imao jedanpuvaput posla s gospodinom Johnom Clavom i slažem se s vama da je na vrhuncu svoje vještine. Ali prošlo je deset sati i krajnje je vrijeme za polazak. Ako vas dvojica krenete prvim dvokolicama, Watson i ja pratit ćemo vas drugim.

Za duge vožnje Sherlock Holmes nije mnogo razgovarao. Sjedio je zavaljen u kolima i pjevušio melodije koje je to popodne čuo. Truckali smo se po beskrajnom labirintu ulica osvijetljenih plinom, dok ne stigosmo u Faringdon Street.

— Sad smo blizu — reče moj prijatelj. — Taj Merryweaer je direktor banke i osobno je zainteresiran za stvar. Htio sam da i John bude s nama. Nije loš čovjek, premda je u svom zanimanju potpuna neznalica, ali ima

dobru osobinu, hrabar je kao buldog, a uporan kao rak kada nekoga stegne u kliješta. Tu smo, a i oni nas čekaju.

Stigli smo na isti onaj pločnik na kome smo bili jutros. Otpustili smo kola i pod vodstvom Merryweathera prošli smo kroz uzak prolaz i sporedna vrata koja nam je otključao. Odande je vodio veoma kratak hodnik što se završavao jakim željeznim vratnicama. Odatle su polazile vijugave, kamenite stepenice koje su završavale pred drugim golemim vratnicama. Merryweather zastane da zapali fenjer, potom nas sprovede tamnim memljivim hodnikom. Pošto otvori vrata, uñoo u zasvoñen podrum u kome su bili složeni sanduci i masivni kovčezi.

— Neće li vam biti teško da lupnete odozgo — upita Holmes podižući fenjer i promatrajući oko sebe.

—Kao ni odozdo — odgovori Merryweather, kucajući štapom po pločama kojima je bio pokriven pod.

Zvuči kao da je šuplje! — reče dižući zaprepašteno pogled.

— Moram vas najozbiljnije zamoliti da budete mirniji — strogo reče Holmes. -— Već ste ugrozili uspjeh pothvata. Smijem li vas zamoliti da sjednete na jedan od onih sanduka i da se ne miješate?

Dostojanstveni Merryweather sjedne na sanduk uvrijeñena lica, dok se Holmes spusti na koljena i pomoću fenjera i leće počne veoma pažljivo ispitivati pukotine izmeñu kamenih ploča. Bilo mu je dovoljno nekoliko sekundi da sagleda stvar i vrati leću u džep.

— Imamo pred sobom barem još sat čekanja — reče. Teško da će poduzeti bilo kakve korake prije nego što dobri Wilson legne u krevet. A onda ni minuta neće dangubiti. Što brže svrše poslom, to će im više vremena ostati za bijeg. Sada se, doktore, kao što ste naslutili, nalazimo u podrumu podružnice City banke, jedne od glavnih londonskih banaka. Merryweather je generalni direktor i on će vam objasniti da postoje razlozi zbog

kojih bi svi drskiji londonski provalnici ovog časa mogli biti i te kako zainteresirani za ovaj podrum.

—Radi se o našem francuskom zlatu — prošapta direktor. — Nekoliko puta su nas upozoravali da bi moglo doći do krañe tog zlata.

— Vašeg francuskog zlata?

— Da. Prije nekoliko mjeseci imali smo priliku da pojačamo novčana sredstva te smo od Francuske banke posudili trideset hiljada napoleona. Saznali su da još nismo raspakali novac i da leži u podrumu. Sanduk na kome sjedim sadrži dvije hiljade napoleona. Naša zaliha nekovanog zlata trenutno je mnogo veća od one što se obično drži po filijalama. Zbog toga direktori ne spavaju mirno.

—Što je svakako opravdano —reče Holmes. — Vrijeme je da sprovedemo male planove. Očekujem da će kroz jedan sat napetost dostići vrhunac.

U meñuvremenu, gospodine Merryweather, moramo zastrti ovaj tmurni fenjer.

— Pa da sjedimo u mraku?

—Nemojte mi zamjeriti, ali to će biti potrebno.

Ponio sam karte jer sam mislio da ćemo, pošto imamo četvrtog, ipak moći odigrati partiju, ali vidim da su neprijateljske pripreme otišle toliko daleko da se zbog svjetla ne smijemo izložiti opasnosti. Prije svega moramo izabrati svoje položaje. To su odlučni ljudi. Premda ćemo ih zateći u nepovoljnijem položaju, mogu nas raniti ako ne budemo oprezni. Ja ću stajati iza ovog sanduka, a vi se zaklonite iza onih. Watsone, ako budu pucali ubijte ih bez predomišljanja.

Na vrh drvena sanduka, iza koga sam čučao, postavio sam svoj otkočeni revolver, Holmes spusti zastor na prednji dio fenjera i ostavi nas u potpunom mraku. Još smo samo po mirisu vrućeg metala znali da je svjetlo još tu i da će nam u dom trenutku zasvijetliti.

Osjećao sam se obeshrabren, živaca napregnutih do krajnosti u tom vlažnom podrumskom zraku.

— Imaju samo jednu odstupnicu — prošapta Holmes — i ona vodi kroz kuću na Saxe Cobourg Squareu. Nadam se da ste učinili ono što sam vas zatražio, Johne.

— Uredio sam da jedan narednik i dva policajca čekaju kod prednjih vrata.

— Onda smo im zatvorili sve rupe. Sada moramo biti nečujni i čekati.

Ala nam se dugo činilo to vrijeme! Tek kasnije, pregledavajući svoje bilješke, shvatio sam da je prošlo svega sat i četvrt, a meni se tada činilo kao da je noć prošla i da nad nama sviće zora. Udovi su mi bili ukočeni jer sam se plašio da promijenim položaj. Sluh mi se toliko napregao da sam čuo ne samo pravilno disanje svojih drugova nego sam mogao razlikovati dublji i teži dah glomaznog Johna od nježnog disanja direktora banke. Sa svog mjesta mogao sam vidjeti preko sanduka jedan dio poda. Iznenada se pojavi na podu tračak svjetla.

U početku samo blijeda iskrica na kamenom podu, svjetlo se izduži u žutu prugu, a zatim bez ikakvog šuma kao da je zinula pukotina iz koje se pojavi jedna bijela gotovo ženska ruka. čitav minut, pa i više, savijeni prsti te ruke pipkali su po podu. Zatim se ruka povuče isto onako naglo kao što se bila i pojavila. Ponovo zavlada mrak. Ostane još samo tanka, blijeda traka po kojoj se nazirala pukotina meñu pločama.

To je potrajalo samo trenutak. Odmah zatim začu se tresak i lomljava, a jedna od velikih, bijelih, kamenih ploča svali se na stranu ostavivši četvorokutnu rupu iz koje se pojavi svjetlo jednog fenjera. Nad rubom se pojavi glatko, gotovo dječačko lice koje oštro razmotri sve oko sebe, zatim se čovjek izdiže do pasa, da bi već slijedećeg

trenutka stajao kraj otvora i izvlačio svog ortaka, isto tako vitkoga i mladog.

— Sve je čisto — prošapta. — Imaš li dlijeto i vreće? Do ñavola! Kidaj, Archie, kidaj, nek' visim samo ja!

Sherlock Holmes priskoči i zgrabi uljeza za vrat.

Onaj drugi utonu u rupu, čulo se cijepanje odjeće kad ga je John ščepao. S jednog revolvera odrazi se odbljesak svjetlosti od fenjera, ali je Holmesov lovački štap bio brži te lupi čovjeka po zglavku. Revolver tresnu na kameni pod.

— Nikakva vajda od toga, Clay — reče Holmes. — Stvar je beznadna.

— Vidim — odgovori Clay s najvećom mirnoćom.

— Pretpostavljam da je mom drugu dobro, premda ste mu razderi kaput.

— Trojica ga čekaju na vratima — reče Holmes.

— Zaista! Savršeni ste. Moram vam čestitati.

— I ja vama — odgovori Holmes. ―Vaša ideja o riñoj kosi je nova i veoma dobra.

— Sad ćeš odmah vidjeti svog druga — reče John.

— Brži je od mene u puzanju kroz rupe. Pruži ruke da pričvrstim lisice.

—Ne želim da me dodirujete svojim prljavim rukama — reče zarobljenik kad su škljocnule lisice. — Možda vam nije poznato, ali mojim žilama teče kraljevska krv. Budite ljubazni pa mi se obraćajte sa »gospodine« i »molim«.

— U redu — reče John cerekajući se. — Pa, hoćete li, molim vas, gospodine, da krenete gore gdje nas čekaju kola kako bismo vašu milost odveli u policijsku stanicu?

— Tako je bolje — mirno reče Clay. Duboko se pokloni nama trojici i iziñe u pratnji detektiva.

— Zaista, Holmes — reče Merryweather dok smo izlazili iz podruma — ne znam na koji vam se način banka može odužiti. Vi ste potpuno osujetili jedan od

najopasnijih pokušaja provale u banke za koji sam ikad čuo.

—Ja sam morao srediti neke male račune s gospodinom Clavom — reče Holmes. — Zbog toga sam imao nešto malo izdataka pa očekujem da će mi ih banka nadoknaditi.

— Vidite Watsone — razlagao je Holmes u ranim jutarnjim satima, dok sam sjedio uz čašu viskija u Baker Streetu — od početka je bilo savršeno očigledno da jedini mogući cilj fantastičnog oglasa Lige, kao i prepisivanje enciklopedije mora biti u tome da se onaj ne baš pronicljiv čovjek, vlasnik zalagaonice, ukloni s puta nekoliko sati dnevno. To je bio veoma čudan način, ali zaista bi bilo teško pronaći bolji. To je palo na pamet oštroumnom Clayu. četiri funte tjedno predstavljale su mamac koji ga je morao privući, a za njih koji su igrali na milijune to nije značilo ništa. Oni daju oglas, i dok jedan lupež ima privremeni ured, drugi navodi čovjeka da se javi na oglas i zajedničkim snagama uspijevaju da ga tjednima uklanjaju iz trgovine svakog dana prijepodne. Od trenutka kada sam čuo da je pomoćnik došao da radi za pol plaće bilo mi je jasno da je imao jak razlog da dobije to zaposlenje.

— Ali kako ste mogli naslutiti koji je to razlog?

— Da je u kući bilo žena posumnjao bih u običnu spletku. Meñutim, radnja tog čovjeka bila je malena i u njegovoj kući nije bilo ničega zbog čega bi se poduzimale tako razrañene pripreme. Šta bi onda moglo biti?

Razmišljao sam o poćnikovoj sklonosti da fotografira i o njegovu triku odlaženja u podrum. Podrum! To je bio kraj zamršenog klueta. Zatim sam poduzeo istragu o tajanstvenom pomoćniku i otkrio da imam posla s jednim od najhladnokrvnijih i najdrskijih zločinaca Londona. Nešto je radio u podrumu, nešto što je iziskivalo mjesecima svakog dana po nekoliko sati rada,

šta bi to moglo biti? Ništa drugo nisam uspio smisliti nego da kopa tunel u pravcu neke druge zgrade.

Onog časa kad smo pošli na lice mjesta došao sam dotle. Iznenadio sam vas time što sam štapom udarao po pločniku. Htio sam otkriti da li se podrum nalazi ispred ili iza radnje. Ispred se nije nalazio. Zatim sam zazvonio, i, kao što sam očekivao, javio se pomoćnik. Mi smo imali neke čarke, ali vidjeli se nismo nikad. Nisam mu ni pogledao lice. Htio sam vidjeti koljena od hlača. Mora da ste i sami opazili koliko su bila pohadana i izgužvana.

Jasno su govorila o satima kopanja. Još je preostalo pitanje zbog čega su kopali? Otišao sam iza ugla i vidio da City i Suburban banka graniče s radnjom našeg poznanika. Tako sam riješio zagonetku. Kada ste se poslije koncerta odvezli kući otišao sam u Scotland Yard i do generalnog direktora banke. Posljedice ste vidjeli sami.

— Ali kako ste znali da će provaliti baš noćas? — zapitam.

— Ako su zatvorili ured Lige riñokosih, znači da im prisustvo Jabez Wilsona više nije smetalo, drugim riječima, da su dovršili tunel. Sada je važno da se njime što prije posluže. Subota im je odgovarala bolje nego ikoji drugi dan jer je pružala dva dana za bijeg. Iz svih tih razloga očekivao sam da će doći noćas.

— Krasno ste to smislili — iskreno sam se divio.

— To je dug lanac, ali je svaka karika na svom mjestu.

— To me spasilo od dosade — Holmes reče zijevajući. — Ah, već osjećam kako me ponovo obuzima.

Moj život se iscrpljuje u neprestanom naporu da pobjegnem od običnog životarenja. Takvi mali problemi mi u tome pomažu.

— Pa vi ste dobrotvor ljudskog roda — opet ću.

Holmes sliježe ramenima. — Pa, možda sam malo i koristan — reče. L'homme c'est rien — l'oeuvre c'est

tout*( Čovjek nije ništa, djelo je sve (franc. — Flaubert)) , kako je to Sandovoj pisao Flaubert.

PROBLEM IDENTITETA — Dragi moj prijatelju — govorio je Sherlock Holmes, dok smo se okupili kraj vatre svaki na svojoj strani kamina u njegovu stanu u Baker Streetu — život je čudesniji nego što ga može shvatiti ljudski razum. I ne usuñujemo se razumjeti stvari koje su zapravo obične pojave bivstvovanja. Svako književno djelo, sa svojim prefinjenim zaključcima, postalo bi jalovo i beskorisno kad bismo mogli da se vinemo s prozora držeći se za ruke i lebdeći prokrstarimo nad ovim velikim gradom, da malčice pomaknemo krovore i zavirimo u čudovišne stvari koje se odigravaju pod njima, u neobične sticaje okolnosti, u namjere, nesporazume, u lance dogañaja koji zapanjuju, koji djeluju kroz generacije.

— Pa ipak nisam baš sasvim uvjeren u to — odgovorim. — Slučajevi koji se objelodanjuju u novinama u pravilu su veoma nezanimljivi i prilično jednostavni. U policijskim izvještajima je do krajnjih granica ispoljen realizam, pa ipak rezultat nije ni umjetnički ni opčinjavajući.

— Da bismo postigli realistički dojam moramo primijeniti izvjestan stil i metod — reče Holmes. — U policijskim izvještajima gdje se više polaže na vanjsku službenu formu nego na pojedinosti toga nema i forma čini glavnu bit cijele stvari. Ako se pak primijeni izvjestan stil, ničeg neobičnijeg nema od svakidašnjice.

Nasmijem se i klimnem glavom. — Potpuno vas razumijem što tako mislite. Naravno, u svojstvu neslužbenog savjetnika i pomagača svakome, širom tri kontinenta, jer stupili ste u dodir sa svim i svačim što je čudnovato i neobično. Ali ovom prilikom — podigoh s poda jutarnje novine — stavimo to na probu u praksi.

Eto prvog naslova na koji sam naišao: »Okrutnost muža prema ženi.« Tu je polovica štampanog stupca i ne pročitavši ga sve mi je savršeno dobro poznato: druga žena, piće, nasrtaji, udarci, modrice, suosjećanja sestara, gazdarica. Nešto okrutnije ne bi mogao izmisliti ni najokrutniji pisac.

— Vaš primjer nije baš najsretniji — odgovori Holmes uzimajući novine.

— To je rastava u kojoj sam i ja učestvovao u rasvjetljavan/u izvjesnih sitnih činjenica. Muž je bio trezvenjak, nikakve druge žene nije bilo, a povod za žalbu bila je njegova navika da objed završava vadeći svoje umjetno zubalo da bi ga hitnuo na svoju ženu, što, dopustit ćete, ne predstavlja radnju koja bi mogla pasti na pamet jednom prosječnom pripovjedaču. Doktore, uzmite jedan štipalj duhana i priznajte da sam vas nadlicitirao u vašem primjeru.

Pružio mi je svoju burmuticu od starog zlata s velikim ametistom nasred poklopca. Njena raskoš toliko je odskakala od njegova jednostavna i obična života, da nisam mogao a da ga ne zapitam odakle mu to.

— Ah — reče — zaboravio sam da vas nisam vidio već nekoliko tjedana. To je mala uspomena od kralja češke za pomoć u slučaju Irene Adler.

— A prsten? — zapitam gledajući briljant koji mu je blistao na prstu.

— Taj je od holandske vladajuće kuće. Slučaj u kojem sam joj poslužio toliko je osjetljiv da ga, čak ni vama, koji ste bili tako dobri da zabilježite nekoliko mojih sitnijih problema, ne mogu povjeriti.

— Raspolažete li sada kakvim slučajem? — upitam.

— Sa jedno desetak, ali nijedan nije naročito karakterističan. Eto vidite, svi su oni značajni, ali nisu zanimljivi. Došao sam do zaključka da je polje rada za promatranje i brzu analizu uzroka i posljedica, što daje

draž istrazi, najčešće u beznačajnim stvarima. Velika zlodjela sklona su ka običnom, jer ukoliko je zlodjelo dublje, utoliko je u pravilu očiglednija pobuda. U tim slučajevima, izuzev jednoga zamršenijeg koji je dospio do mene iz Marseillesa, nema ničega zanimljivog. Meñutim, možda ću kroz nekoliko trenutaka raspolagati s nečim boljim, jer evo jednoga mog klijenta!

Ustao je iz naslonjača te ostane stojeći izmeñu razdvojenih zavjesa motreći na tmurnu londonsku ulicu.

Promatrajući preko njegova ramena opazim da s druge strane na pločniku stoji krupna žena s teškim krznenim ovratnikom i crvenom izvijenom perjanicom zadjenutom za široko obrubljeni šešir, koketno nakrivljen na način vojvotkinje od Devenshirea. Nervozno je bacila pogled prema našem prozoru, pri čemu joj se tijelo klatilo naprijed—natrag, a prsti su se nervozno poigravali s dugmetima na rukavici. Odjednom, otisnuvši se kao plivač koji skače s obale, pretrči preko ceste, nakon čega začusmo oštro zvonce.

— Takve simptome već poznajem — reče Holmes, bacii cigaru u vatru. — Klaćenje na pločniku znači uvijek ime affaire de coeur*( Ljubavna priča, afera (franc.)) . Voljela bi doći do savjeta, ali nije sigurna da stvar nije odveć tankoćutna da bi se mogla nekome povjeriti. Pa i tu može biti razlike. Žena koja je ozbiljno prevarena od muškarca, ta se ne koleba. U tom je slučaju uobičajeni vanjski znak isprekidao zveckanje. Ovdje, pak možemo pretpostaviti da je posrijedi ljubavna stvar, ali naša cura nije toliko ljuta koliko je u nedoumici ojañena. No, evo je da nam naše pretpostavke osobno razjasni.

Livrirani dječak najavi gospoñicu Mary Sutherland, pri čemu se iza njegove malene prilike pomoli dama kao trgovački brod s napetim jedrima iza sićušnog pilotskog čamca.

Sherlock Holmes poželi joj svojom karakterističnom učtošću dobrodošlicu. Pošto je zatvorio

vrata i posadio je u naslonjač, pogleda je na njemu svojstven način.

—Ne smatrate li — reče —da je s vašom kratkovidnou prilično naporno tako mnogo tipkati na pisaćem stroju?

— Najprije sam smatrala da jeste — odgovori ona — ali sada nalazim slova i bez gledanja. — Potom, odjednom shvativši puni smisao njegovih riječi, razrogači oči dok joj se na širokom, prostosrdačnom licu odražavalo zaprepaštenje.

— Gospodine Holmes, vi ste za mene čuli! — poviče — otkud biste inače mogli to znati?

— Ne osvrćite se na to — Holmes se nasmije. — Bit će da sam se uvježbao zapažati ono što drugi previñaju. Da nije tako, zašto biste dolazili k meni po savjet?

— Došla sam, gospodine, jer sam slušala o vama od gospoñe Etherege, čijeg ste muža onako lako pronašli kad ga je i policija otpisala kao mrtvaca. Oh, gospodine.

Holmes, željela bih da i za mene učinite nešto slično.

Nisam bogata, ali na vlastitom raspolaganju imam sto funti godišnje. K tome i onu malenkost koju zarañujem tipkanjem na stroju. Sve bih žrtvovala samo da saznam što se to zbilo s Hosmerom Angelom.

— Zašto ste u tolikoj žurbi došli k meni? — upita Sheock Holmes, dodirujući vrhove svojih prstiju i gledajući u strop.

Na pomalo bezizraznom licu gospoñice Mary Sutherland ponovo se odrazi zaprepašten pogled. — Da, otišla sam od kuće tresnuvši za sobom vrata — reče — jer me naljutilo što je Windibank, to jest moj otac, sve to primio olako. Nije htio otići ni na policiju ni k vama, te me na kraju razjarilo što ništa ne poduzima i neprestano govori da tu nema ničega lošeg.

— Vaš otac? — reče Holmes. — Vaš očuh, jer su vam prezimena različita.

— Da, moj očuh. Nazivam ga ocem premda je to prilično smiješno, jer on je od mene stariji svega pet godina i dva mjeseca.

— A mati je živa?

— Ah da, mati mi je živa i dobro je. Nisam baš bila naročito oduševljena, gospodine Holmes, kad se preudala tako brzo nakon smrti mog oca, i to za čovjeka petnaest godina mlañeg od sebe. Otac je bio instalater cijevi u ulici Tottenham Court Road i ostavio je za sobom uvedenu radnju koju je mati nastavila s poslovoñom Hardijem. No, kad je naišao Windibank, nagovorio ju je da radnju proda, smatrajući da je on kao trgovački putnik za prodaju vina nešto mnogo više. Dobili su četiri hiljade sedam stotina funti za otkupninu i kamate, što nije ni približno onoliko koliko bi dobio otac da je ostao živ.

Tokom rasplinutoga i nepovezanog izlaganja, Sherlock Holmes je protivno mom očekivanju slušao s najvećom pažnjom.

— Je li vaš vlastiti mali dohodak proizlazio iz te radnje? — zapita.

— Ah He, on je sasvim odvojen, ostavio mi ga je moj stric Ned iz Aucklanda. Uložen je u novozelandske vrijednosne papire koji donose četiri i po posto kamata.

Glavnica je iznosila dvije hiljade pet stotina funti, ali ja smijem da raspažem samo s rentom.

— Vi me neizmjerno zanimate — reče Holmes. — Budući da dolazite do tako zamašne svote kao što su stotinu funti godišnje, s onim što još zarañujete, vi nesumnjivo putujete i puštate u svakom pogledu sebi na volju. Jedna žena s dohotkom od šezdeset funti može sasvim lijepo da izañe nakraj.

— Mogu ja proći i s mnogo manje, gospodine Holmes, ali vi ćete me razumjeti, dokle god živim kod kuće, ne želim da im budem na teretu pa se tako oni koriste ovim novcem. Naravno, to važi samo za vrijeme

dok stanujem kod njih. Windibank podiže moj interes svakog tromjesečja i daje ga mojoj majci, a ja nalazim da sasvim lijepo mogu izlaziti nakraj s onim što zarañujem tipkanjem na stroju. To mi donosi dva penija po kartici i često mogu otipkati petnaest do dvadeset kartica dnevno.

— Svoj položaj prikazali ste potpuno jasno — reče Holmes. — Ovo je moj prijatelj, doktor Watson, pred kojim možete govoriti isto tako slobodno kao i preda mnom. Budite tako ljubazni pa nam ispričajte sve o tome kakve ste veze imali s Hosmerom Angelom.

Preko lica gospoñice Sutherland preleti rumen i ona počne nervozno cupkati porub svog kaputa. — Prvi put sam ga srela na zabavi instalatera cijevi — odgovori.

— Obično su slali ulaznice mom ocu, dok je još bio živ, no poslije bi se i nas sjetili pa bi ih slali majci.

Windibank nije volio da idem tamo. On uopće nije volio da nekuda idem. Pomahnitao bi kad bih izrazila i najskromniju želju da nedjeljom odem na školsku igranku. No ovoga puta bila sam čevrsto naumila da poñem, jer, uostalom, kakvo je on pravo imao da me sprečava. Govorio je kako nam ne dolikuje da se upoznajemo s tim svijetom, premda su ondje bili samo očevi prijatelji. Zatim je govorio kako nemam što pristojno obući, dok sam ja imala purpurnu haljinu od baršuna koju sam držala u ormaru. Najzad, kad ništa drugo nije pomoglo, otišao je u Francusku po poslu poduzeća u kojem je radio, a mati i ja odosmo s gospodinom Hardvjem, našim bivšim poslodavcem, te ondje naiñoh na Hosmera Angela.

— Pretpostavljam — reče Holmes — da je Windibanku, kad se vratio iz Francuske, bilo krivo što ste otišle na zabavu?

— Oh, ne, bio je veoma dobre volje. Sjećam se da se smijao, slegnuo ramenima i govorio kako ženi ništa ne

vrijedi zabranjivati jer će ona ipak naći puta i načina da učini što je naumila.

— Shvaćam. Dakle, koliko sma razumio, na zabavi instalatera cijevi sreli ste jednog gospodina po imenu Hosmera Angela.

— Da, gospodine. Te noći sam naišla na njega, a idućeg dana posjetio nas je da upita jesmo li sretno stigle kući. Poslije toga sreli smo ga, to jest ja sam se s njim srela, još dva puta radi odlaska u šetnju. Poslije se vratio otac i Hosmer Angel nije više mogao navraćati u kuću.

— Zašto nije mogao?

— Pa znate, otac to nije volio. Nije trpio da itko dolazi u posjet, obično je govorio kako žena treba da bude sretna u porodičnom krugu. Ali, kako sam obično govorila majci, žena želi da stvori vlastiti porodični krug, a ja to dosad još nisam postigla.

— A što je bilo s Hosmerom Angelom? Zar on nije pokušavao da vas vidi?

— Pa tako, kroz tjedan trebalo je da otac ponovo krene za Francusku, a Hosmer je pisao da je bolje i sigurnije ako se ne vidimo dok on ne ode. U meñuvremenu smo se mogli dopisivati, pa mi je pisao svakog dana. Pisma bih primala izjutra, tako da otac nije morao ništa znati o tome.

— Jeste li se vi u to vrijeme zaručili s tim gospodinom?

— Oh da, gospodine Holmes. Zaručili smo se nakon prve zajedničke šetnje. Hosmer, hoću reći gospodin Angel, bio je blagajnik u nekom uredu u Leadenhall Streetu.

— U kojem uredu?

— Zlo je u tome, gospodine Holmes, što ja to ne znam.

— Pa onda gdje je živio?

— Spavao je na imanju.

— I njegova adresa vam nije poznata?

— Ne, izuzev naziva Leadenhall Streeta.

— Pa kamo ste onda adresirali svoja pisma?

— Na poštanski ured u Leadenhall Streetu, s time da pismo čeka dok stranka ne doñe po njega. Kad bi mu se slalo u ured, govorio je, bio bi izložen zadirkivan ju službenika što prima pismo od jedne dame. Ja sam mu predlagala da pišem na pisaćem stroju, ali on ni to nije htio. Govorio je: »Kad pišeš rukom imam osjećaj da dolazi dio tebe, a kad bi pisala pisaćim strojem imao bih utisak kao da se stroj ispriječio izmeñu nas.« To vam najbolje pokazuje, gospodine Holmes, koliko sam mu bila draga i o kakvim je sitnicama razmišljao.

— To me i potaklo na razmišljanje. Sitnice su najvažnije. Možete li se sjetiti još koje sitnice u vezi s gospodinom Hoerom Angelom?

— Veoma je sramežljiv, gospodine Holmes. Radije bi se šetao sa mnom pred veče nego danju, jer, govorio je, ne voli da upada u oči. Bio je veoma tih i ponosan, i glas mu je bio tih. Govorio mi je da je u djetinjstvu imao gušobolju i natečene krajnike pa je zbog toga imao slab i drhtav glas. Uvijek je bio dobro obučen, veoma čist i jednostavan. Kako je imao slab vid, upravo kao i ja, nosio je obojene naočale protiv bljeska.

— Dobro, a šta se dogodilo kad je vaš očuh Hindibank otišao za Francusku?

— Hosmer Angel opet je došao k nama i predložio da se vjenčamo prije nego što se otac vrati. Bio je strahovito ozbiljan. Držeći mi ruku na svetom pismu, zakleo me da ću mu biti vjerna bilo što bilo. Mati mi je govorila da je sasvim u pravu što me zakleo i da je to dokaz njegove velike ljubavi.

Od prvog trenutka moja mati bila je za njega, mogu reći još draži joj je bio negoli meni. Zatim, kad počeše razgovori da bismo se trebali vjenčati već za tjedan dana, ja se stadoh raspitivati za oca. Oboje mi rekoše da se ne osvrćem na njega, nego da mu samo

ispričam kad sve bude prošlo. Majka će već s njim srediti stvar. To mi se nije baš sasvim svidjelo, gospodine Holmes. Smiješno mi je bilo da tražim od njega privolu kad je od mene bio stariji svega nekoliko godina, ali krišom nisam htjela ništa činiti. I tako sam napisala jedno pismo na Bordeaux, gdje se nalazio francuski ured njegove kompanije, ali pismo mi se vratilo, i to izjutra na sam dan vjenčanja.

— Znači, nije ga zateklo?

— Da, gospodine, jer je već krenuo za Englesku.

— Ah, to je nesreća. Vaše vjenčanje je, dakle, bilo pripremljeno u petak. Je li trebalo da bude u crkvi?

— Da, gospodine, ali veoma skromno, u crkvi Sv. Spasitelja blizu trga Kings Cross, a poslije objed u hotelu Sv. Paras. Hosmer je došao po nas u dvokolicama, a on je uskočio u fijaker koji se zadesio u našoj ulici. Nas dvije stigle smo prve. Kad je naišao fijaker čekale smo da Hosmer izañe, meñutim iz fijakera nitko nije izašao. Kad je kočijaš sišao sa sjedišta i vidio da je fijaker prazan izjavio je da mu ne ide u glavu šta se s putnikom dogodilo, jer ga je vidio vlastitim očima kad je ušao. BiJo je to prošlog petka, gospodine, a od tad se nije dogodilo ništa, što bi rasvijetlilo nestanak.

— Ponio se prema vama na besraman način — reče Holmes.

— Ali ne, gospodine! Odviše je on bio dobar i ljubazan da bi me tek tako napustio. Zašto bi mi cijelog jutra govorio kako treba da mu ostanem vjerna i da uvijek imam na umu kako sam mu se obećala, pa čak i u slučaju da se sasvim neočekivano nešto dogodi, jer će on, čak i u tom slučaju, kaad zatražiti od mene da ispunim svoje obećanje, čudan je to bio razgovor uoči vjenčanja, ali ono što se poslije dogodilo sasvim ga objašnjava.

— Objašnjava, svakako. Prema tome, po vašem mišljenju njega je zadesila nepredviñena katastrofa?

— Da. Predosjećao je neku opasnost, inače mi ne bi tako govorio.

— Ali vi nemate pojma što mu se dogodilo?

— Nemam pojma.

— Još jedno pitanje. Kako je to primila vaša mati?

— Bila je ljuta i govorila mi je kako o tome ne treba da progovorim ni riječi.

— A vaš otac? Jeste li mu ispričali?

— Da, on je mislio isto što i ja, da mu se nešto dogodilo i da ću već nešto čuti o Hosmeru. Govorio je, kakve bi koristi imao netko da me odvede pred crkvena vrata i ondje ostavi. Da je, pak, od mene posudio novaca, ili se vjenčao pa potom primio novac koji bi mu donijela, tada bi se mogao naći razlog. Ali Hosmer je u novčanim pitanjima bio sasvim nezavisan i nije mario ni za jedan moj šiling. Pa ipak, što se moglo dogoditi? Zašto mi ne piše? Oh, izludit ću. Noću ne mogu oka sklopiti. — Iz mufa izvuče rubac i počne gorko jecati.

— Preuzimam slučaj — Holmes reče i ustane — Prepustite slučaj meni i nemojte jadikovati. Najprije se potrudite da iz svog sjećanja izbrišete svaki trag o Hosmeru Angelu, isto onako kao što je i on bez ikakvog traga nestao iz vašeg života.

— Znači vi ne vjerujete da ću ga ponovo vidjeti?

— Plašim se da nećete.

— Pa što mu se dogodilo?

— To pitanje prepustite meni. Bilo bi mi drago da mi ga što podrobnije opišete i da mi date njegova pisma.

— Stavila sam oglas u subotnji »Chronicle« — reče. — Evo izreska, a tu su i četiri njegova pisma.

— Hvala vam. Vašu adresu, molim?

— Lyon Square 31, Camberwell.

— Koliko sam razumio, nikad niste imali Angelovu adresu! Gdje radi vaš otac?

— Putuje za veliku uvoznu firmu Westhouse i Marbank u Fenchurch Street.

―Hvala vam. Iskaz koji ste mi dali bio je veoma jasan. Papire ćete ostaviti ovdje. Sjećate se savjeta koje sam vam dao. Dogañaj smatrajte zapečaćenom knjigom i nemojte dopustiti da ima ikakva utjecaja na vaš život.

— Veoma ste ljubazni, gospodine Holmes, ali ja to ne mogu. Hosmeru ću ostati vjerna. Kad se bude vratio zateći će me spremnu.

I pored neizrazitog lica, u prostodušnosti naše posjetitele bilo je nečeg otmjenog što je izazivalo poštovanje. Ostavi svežnjić pisama na stolu te izañe obećavši da će doći čim bude pozvana.

Holmes je ispruženih nogu sjedio i šutio nekoliko minuta, dodirujući vrhove svojih prstiju, pogleda uperena prema stropu. Potom skine sa police staru i oguljenu glinenu lulu, koja mu je bila kao neki savjetnik.

Zapalivši je, potpuno se zavali u svoj naslonjač i s izrazom potpune odsutnosti počne ispuštati plave kolutove dima.

— Veoma zanimljiv slučaj, ova cura — reče. — Nalazim da je mnogo zanimljivija nego njen sitni problem koji je, uzgred budi rečeno, sasvim otrcan. Iste slučajeve naći ćete ako pogledate moj podsjetnik, u Andeveru 1877. godine, a nešto slično dogodilo se i prošle godine u Hagu. Meñutim, ova zamisao ma koliko da je stara, ima nekoliko novih pojedinosti.

— Pročitali ste je, što ja nisam koješta što je za mene uspio — dodam.

— Watsone, niste znali promatrati, tako vam je izbjeglo sve što je značajno. Nikad vas neću naučiti da shvatite značenje rukava, ono što nagovještavaju nokti na palcima, ili krupne posljedice koje mogu zavisiti od vrpce za cipele. Što ste zaključili na temelju izgleda ove žene?

— Pa imala je plavkastosivi slamnati šešir s velikim obodom i perom crvenim kao cigla. Kaputić je bio crn i posut crnim perlicama i s roj tom sitnih, crnih

sahatnih ukrasa. Haljina je bila smeñe boje, nešto zagasitija od kave, s malo purpurnog baršuna oko vrata i rukava, a iz sivkastih rukavica provirivao je desni kažiprst. Cipele nisam promatrao. Nosila je okrugle zlatne naušnice. Ostavljala je utisak da je dosta imućna, toliko da bez teškoća podmiruje svoje potrebe.

Sherloch Holmes slegnu ramenima i blago Se nasmiješi.

— Na časnu riječ, Watsone, to ste krasno objasnili. Istina, prepustili ste sve ono što je značajno. Ne uzdajte se u prve dojmove, nego se usredsredite na sitne pojedinosti. Kod žene prvi moj pogled pada uvijek na rukav. Kod muškarca je možda bolje uzeti na nišan koljena od hlača. Kao što ste zapazili, žena je imala baršun oko rukava. Materijal na kome divno ostaju tragovi. Nad samim zglavkom, ondje gdje se tipkačica oslanja na stol, lijepo se ocrtava dvostruka crta. Takve slične tragove ostavlja i ručni tip šivaćeg stroja, ali samo na lijevoj ruci, i to po strani, malo dalje od palca. Tada sam uperio pogled na lice i spazio s obe strane nosa ugne od cvikera. Usudio sam se staviti primjedbu o kratkovidnosti i tipkanju na stroju, što ju je iznenadilo.

— Iznenadilo je i mene.

— Meñutim, to je bilo sasvim očigledno. Zatim, kad sam joj pogledao u noge, vidio sam da cipele nisu bile par, što me veoma iznenadilo i zainteresiralo. Cipele su zaista bile neobične: na jednoj je kapica bila malo ukrašena, a druga je bila bez ikakva ukrasa. Na jednoj su od pet dugmadi bila zakopčana svega tri donja, a na drugoj, prvo, treće i peto. E pa lijepo, kad vidite mladu ženu, inače prikladno odjevenu, da dolazi od kuće u rasparanim, napola zakopčanim cipelama, nije teško zaključiti da je krenula u žurbi.

— I što još? — zapitam živo zainteresiran oštrim rasuñivanjem svog prijatelja.

—Uzgred sam vidio i to da je zapisala neku bilješku prije no što je napustila svoj dom. Uočili šte da joj je desna rukavica kod kažiprsta bila poderana, ali vjerojatno niste vidjeli kako su joj rukavica i prst zamrljani ljubičastom tintom. Pisala je u žurbi, pa je preduboko umočila pero. To se moralo dogoditi jutros jer joj se mrlja na prstu ne bi tako jasno ocrtavala. Sve to izgleda zabavno, iako je sasvim obično. Ali sad se moram prihvatiti posla, Watsone. Pročitajte mi iz oglasa opis Hosmera Angela?

Glasio je ovako: »Izjutra 14. ovog mjeseca nestao je gospodin Hosmer Angel, visok oko 5 stopa i 7 inča, snažno grañen, blijeda lica, crne kose, malo ćelav na tjemenu, gustih crnih zalisaka i brkova, nosi obojene naočale, malo se napreže kad govori. Posljednji je put viñen u crnom dugom kaputu sa svilenim crnim prslukom i sa zlatnim Albertovim lancem, u sivim hlačama od harivida i smeñim gamašnama preko dubokih cipela. Zna se da je bio zaposlen u nekom uredu u Leenhall Streetu. Tko god donese itd. itd«.

— To je dovoljno — reče Holmes. — Što se pisama tiče — nastavi preletjevši preko njih pogledom — ona su veoma obična. U njima ne postoji baš nikakav putokaz do Angela, osim što jedanput spominje Balzaka.

Meñutim, ima jedna pojedinost koja će vam pasti u oči.

— Otipkana su na stroju.

— Ne samo to, već je i potpis otipkan na stroju.

Pogledajte na ovo uredno, sitno »Hosmer Angel« na dnu.

Vidite, tu se nalazi datum, ali nema potpisa izuzev Leadenhall Street, što je veoma neodreñeno. Pojedinost o potpisu daje štošta naslutiti, mogli bismo reći da dovodi do zaključka.

— O čemu?

— Druškane moj, zar je moguće da ne vidite kako se to nedvosmisleno odnosi na ovaj slučaj?

— Ne mogu reći da vidim, jedino ako Angel želi time steći mogućnost da poreče svoj potpis, ako se protiv njega podigne tužba zbog kršenja datog obećanja.

— Ne, nije stvar u tome. Napisat ću dva pisma koja će riješiti problem. Prvo ću uputiti jednoj firmi u Citvju, a drugo VVindibanku, očuhu mlade žene, i zatražit ću od njega da se sastanemo sutra u šest sati uveče. Pravo je i pošteno da imamo posla s nekim muškim članom obitelji. A sad, doktore,, više ništa nismo u stanju učiniti, sve dok na ta pisma ne stignu odgovori.

Prefinjena moć rasuñivanja i izvanredna energija za pothvate mog prijatelja ulivala mi je toliko mnogo povjerenja da sam odmah osjetio kako ima jakih razloga da riješi čudnovatu zagonetku koju je istjerivao na čistac na tako jasan način. Znam da je samo jednom podbacio, i to u slučaju kralja Češke i fotografije Irene Adler, ali ako se osvrnem na tajanstvenu rabotu u »Znaku četvorice« i izuzetne okolnosti u vezi sa »Grimiznom studijom«, osjetio sam da bi klupko, koje on ne hi bio u stanju razmrsiti, moralo biti zaista nešto vrlo čudno.

Ostavio sam ga da uvlači dim iz svoje duge lule.

Bio sam uvjeren da će iduće večeri kad se budem vratio, držati u ruci sve konce pomoću kojih će doći do identiteta nestalog zaručnika Mary Sutherland.

U to vrijeme imao sam težak medicinski slučaj pa sam cijelog narednog dana bio zauzet bolesnikom. Tek oko šest sati bio sam slobodan i u stanju da uskočim u dvokolice, strahujući da ću zakasniti na rasplet ove misterije. Sherlocka Holmesa zatekoh samoga i dremovnog, kako se onako vitak sklupčao u svom naslonjaču. Red boca i epruveta i nagrizajući pročišćeni miris klorovodične kiseline bili su dokaz da je cijeli dan proveo u radu koji mu je bio toliko drag.

— Dakle, jeste li što odgonetnuli?— upitam.

— Jesam. Bio je baritov bisulfat.

— Ne to, već misteriju!

— Ah to! Mislio sam na sol na kojoj sam radio. U toj stvari nije bilo nikakve tajne, premda ostajem pri tome, kao što sam vam juče rekao, da su neke pojedinosti zanimljive. Bojim se da je jedina nezgodna strana slučaja što ne postoji zakon koji bi pogodio tog dripca.

— Ama tko je on i na što smjera time što je napustio gospoñicu Sutherland?

Jedva sam izgovorio to pitanje, i tek što je Holmes otvorio usta da mi odgovori, začusmo teško koračanje u hodniku i kucanje na vrata.

— To je James Windibank, djevojčin očuh — reče Holmes. — Napisao mi je poruku da će doći u šest sati.

— Uñite! Čovjek koji je ušao bio je snažan, srednjeg rasta, od tridesetak godina, glatko izbrijan, blijede puti, uglañenih kretnji sa dva izvanredno oštra i prodorna siva oka. Najprije baci ispitivački pogled na nas obojicu, zatim stavi sjajni cilindar na pomoćni stolić, pa sjedne na najbližu stolicu.

— Dobro veče, gospodine James Windibank — reče Holmes. — Otipkano pismo u kome mi je zakazan sastanak u šest sati je vaše?

— Da, gospodine. Malo sam zakasnio jer nisam potpuni gospodar svoga vremena. Žao mi je što vas je gospoñica Sutherland uznemirivala zbog sitnice. Čemu prati prljavo rublje pred svijetom. Došla je k vama protiv moje volje. Ona je veoma razdražljiva i neobuzdana djevojka, kao što ste mogli vidjeti i s njom se ne može lako izaći nakraj ako se na nekoga ustremi. Naravno, ja vam ne zamjeravam jer niste u vezi sa zvaničnom policijom, no kakvo je to zadovoljstvo svugdje naokolo raspredati jednu porodičnu nevolju. Osim toga, tratite

vrijeme, jer kako uopće možete pronaći toga Hosmera Angela.

— Naprotiv — Holmes će mirno — ozbiljno vjerujem da ću pronaći toga gospodina Hosmera Angela!

Windibank ga oštro pogleda i spusti rukavice. — Veoma mi je drago što to čujem — reče.

— Čudno je — Holmes će mirno — da jedan pisaći stroj ima isto toliko individualnosti kao rukopis. Ako baš nisu sasvim nova, dva pisaća stroja nikada ne pišu potpuno jednako. Neka se slova iskrzaju više od ostalih, a neka udaraju s jedne strane jače nego s druge.

Primjećujete li u ovoj svojoj bilješci da preko »e« pri svakom otkucaju stoji mala mrlja, i da »r« na repicu ima nedostatak? Ima još četrnaest svojstvenih oznaka ali ovo su najočiglednije.

— U redu svi obavljamo prepisku na stroju pa su se iskrzala — odgovori posjetilac oštro promatrajući Holmesa sjajnim sitnim očima.

— A sada, gospodine Windibank, pokazat ću vam nešto što je zaista dostojno da bude proučeno kao zanimljivo — nastavi Holmes. — Ovih dana napisat ću malu monografiju o pisaćim strojevima i njihovu odnosu sa zločinom. Ovdje imam četiri pisma koja sadržinom navode na pomisao da dolaze od čovjeka koji je iščezao.

Sva četiri napisana su pisaćim strojem. U svakom od njih ne samo što je »e« zamrljano i »r« bez repica nego, ako se potrudite i upotrijebite moje povećalo, vidjet ćete i svih onih četrnaest svojstvenih oznaka koje sam vam već spomenuo.

Windibank skoči sa stolice i pograbi šešir. — Ne mogu da tratim vrijeme zbog takvih fantazija, gospodine Holmes ― reče. — Ako možete uhvatiti tog čovjeka, vi ga uhvatite, a mene obavijestite kad to budete uspjeli!

— Svakako — reče Holmes okrećući ključ u bravi.

— Obavještavam vas da sam ga uhvatio!

— Šta! Gdje? — poviče VVindibank blijedih usana, promatrajući nas kao štakor u stupici.

— Oh, to vam neće pomoći, zaista neće — reče Holmes.

— Nećete se moći iskobeljati, gospodine Windibank. Nije baš kompliment reći da neću moći riješiti jedno tako obično pitanje. Sjednite! Hajde da o sveme porazgovaramo!

Naš se posjetilac, posut grašcima znoja, svali na stolicu. — Z-zbog oga se ne može podići tužba — promuca.

— Bojim se da se ne može. Ali, Windibank, meñu nama, to je bio na svoj način okrutniji, sebičniji i bezdušniji trik od svega što znam. E pa lijepo, sad me pustite da izložim tok dogañaja, a vi me ispravite ako nešto ne bude točno. Čovjek je sjedio, glave pognute na grudi i potpuno slomljen. Holmes namjesti svoje stopalo u kut okvira oko kamina, pa s rukama u džepovima otpočne razgovarati više sa samim sobom nego s nama.

— Taj se čovjek ženio ženom mnogo starijom od sebe radi njena novca — rekao je — pri čemu je koristio i kćein novac dok je ona živjela s njima. Za ljude njihova društvenog shvaćanja radilo se o značajnijoj svoti.

Gubitka te svote doveo bi do ozbiljne razlike u prihodima. Isplatilo se uložiti truda da se to sačuva. Kći je bila dobra i prijazne naravi, ali zaljubljiva i na svoj način topla srca, koja uz svoja zgodna lična preimućstva i pristojan mali dohodak neće dugo ostati usamljena.

Njena bi udaja značila gubitak od sto funti godišnje. Što je njen očuh učinio da je spriječi? Preduzima ozbiljne korake da je zadrži u kući i zabranjuje joj da zalazi u društvo njene dobi. Ubrzo, meñutim, on dolazi do zaključka da to neće ići lako. Ona postaje uporna, ukazuje na svoja prava i izjavljuje čvrstu namjeru da ide na izvjesnu igranku. A što čini njen pametni očuh?

Dolazi na jednu zamisao koja služi više na čast njegovoj glavi nego njegovu srcu. U dosluhu i uz pomoć svoje žene prerušava se i zaklanja iza obojenih naočala, lice maskira brcima i zaliscima, svoj gromki glas ušuava umiljatim šaptanjem i tako se, zahvaljujući djevojčinoj kratkovidnosti, pojavljuje kao gospodin Hosmer Angel i drži na odstojanju sve druge udvarače, udvarajući se on sam.

— U početku bila je to samo šala — procijedi posjetilac.

— Nismo ni slutili da će je to tako ponijeti.

— Vjerojatno niste. Bilo kako mu drago, mlada žena je u pravom smislu bila ponesena i vjerujući da se njen očuh nalazi u Francuskoj, nijednog trenutka nije posumnjala. Laskala joj je njegova pažnja, čije je djelovanje bilo pojačano divljenjem njene majke. Angel počeo navraćati u kuću, stvar je trebalo gurati što se dalje moglo. Sastanci se nižu i dolazi do zaruka, koje će spriječiti da se djevojčina privrženost okrene drugome.

Meñutim, zavaravati se nije moglo u beskonačnost.

Navodna putovanja u Francusku bila su veoma neugodna. Kratko i jasno, ono što se imalo učiniti bilo je da se stvar privede kraju na tako dramatičan način kako bi to na mladu djevojku ostavilo trajan dojam i priječilo je da pogleda na drugog prosca. Otuda na Svetom pismu iznuñeni zavjeti vjernosti, otuda ono nagovještavanje mogućnosti da se izjutra, na sam dan vjenčanja, nešto dogodi. Windibank je htio da gospoñica Sutherland bude toliko vezana za Hosmera Angela i tako neizvjesna o tome kakva ga je sudbina zadesila da ni za što na svijetu za narednih deset godina ne pogleda nijednog drugog muškarca. On ju je doveo do samih crkvenih vrata, tada je, jer dalje nije mogao, iščezao u pogodnom trenutku pomoću starog trika da se uskoći na jedna vrata fijakera, a a iskoči na druga. Tako se stvar razvijala, gospodine Windank.

Dok je Holmes govorio naš se posjetilac malo sabrao i ustao s ledenim osmjehom na blijedom licu.

— Možda je tako, a možda i nije, gospodine Holmes — napokon izusti. — Ali ako tako dobro uočavate, morali biste uočiti i to da ste sada vi taj koji krši zakon, a ne ja. Ja od samog početka nisam učinio ništa zbog čega bih mogao biti formalno optužen, a vi stojite pod udarom optužbe zbog nasilja i protuzakonite prinude dokle god ova vrata držite zaključana.

— Zakon, kao što velite, ne može vas pogoditi reče Hoes otključavajući i otvarajući vrata — pa ipak nikad nije bilo čovjeka koji bi više od vas zaslužio da bude kažnjen. Kad bi ona mlada žena imala brata ili prijatelja... trebalo bi vas bičem po leñima. Tako mi boga — nastavi kad je opazio zajedljiv osmijeh na Angelovu licu — to ne ulazi u dužnost prema mom klijentu, ali tu imam lovački korbač i čini mi se da ću pravilno postupiti ako... — Holmes hitro skoči prema biču, ali prije no što ga se dohvatio začuje se bjesomučna lupa koraka niza stepenice. U predvorju se zatresu teške vratnice, a zatim ugledasmo gospodina Windibanka kako leti niz ulicu kao na krilima.

— Hulja hladnokrvna — reče Holmes smijući se, dok se ponovo namještao u svoj naslonjač. — Taj će ići iz jednog zločina u drugi, dok jedanput ne prekrdaši i ne zaglavi na vješalima.

— Ne mogu potpuno shvatiti sve nijanse vašeg rasuñivanja — rekao sam.

— Od prvoga trenutka, naravno, bilo je očevidno da taj Hosmer Angel mora imati neki ozbiljan cilj kao opravdanje za svoje čudno držanje, a isto toliko je bilo jasno da je jedini čovjek koji je izvukao stvarnu korist iz te dogodovštine bio očuh. Zatim, veoma je upadljiva bila činjenica da ta dva čovjeka nikad nisu bila zajedno i da se jedan pojavljivao samo onda kada je drugi bio odsutan. Isto tako upadljive bile su i obojene naočale,

čudan glas i gusti zalisci. Sve me to podstao na misao o prerušavanju, a te moje sumnje potvrdila je činjenica da je i vlastiti potpis bio otipkan na stroju. Iz ovoga se morao roditi logičan zaključak da je rukopis potpisnika djevojci toliko poznat da bi ga ona mogla prepoznati i u jednom sasvim malom odlomku.

— A kako ste to sve provjerili?

— Kad sam jednom identificirao toga čovjeka, nije bilo teško doći do istine. Poznavao sam firmu za koju je radio. Pošao sam od ličnog opisa iz štampe i iz nje izdvojio sve što bi moglo da bude posljedica prerušavanja: zaliske, glas, zatim sam taj opis poslao firmi s molbom da me izvijeste odgovara li opis u nekoga njihovog trgovačkog putnika. Kako sam već bio zapazio osobitosti pisaćeg stroja, poslao sam mu pismo na njegovu poslovnu adresu, zamolivši ga da doñe ovamo.

Kao što sam i očekivao, njegov odgovor bio je otipkan na om pisaćem stroju čije sam mane već bio otkrio. Istom poštom stiglo mi je i pismo od Westhouse i Marbank iz Fehureh Streeta kojim me izvještavaju da lični opis odgovara u svakom pogledu opisu njihovoga službenika Jamesa Windanka. V o i 1 a t o u t!

— A gospoñica Sutherland?

— Ako joj budem ispričao, neće mi vjerovati. Treba da se sjetite stare perzijske poslovice: »Opasnost vreba onoga tko ugrabi u tigrice mladunče, a vreba i onoga tko rasprši u ženi zabludu.« U Hafiza ima isto toliko zdravoga razuma kao i u Horaci ja, i isto toliko životne mudrosti.

TAJNA BOSKOMSKE DOLINE Jednoga jutra sjedili smo moja žena i ja za doručkom, kad nam djevojka unese telegram. Bio je od Sherlocka Hoaesa i glasio je: »Imate li nekoliko slobodnih dana? Upravo primih telegram iz zapadne Engleske povodom tragedije u

Boskomskoj dolini. Radovat će me ako poñete sa mnom.

Zrak i predjeli izvanredni. Polazak — stanica Paddington 11.15.« — Što kažeš, dragi — reče moja žena promatrajući me. — ideš li?

— Stvarno ne znam što da kažem. Baš sada imam dosta pacijenata.

— Oh, pa Anstruther će te zamijeniti na poslu.

Izgledao si pomalo blijed u posljednje vrijeme. Promjena zraka činila bi ti dobro, a slučajevi gospodina Sherlocka Holmesa uvijek te toliko zanimaju.

— Ako uzmem u obzir što sam sve od njih dobio, bio bih nezahvalan kad me ne bi zanimali — odgovorim.

— No ako treba da krenem, moram se smjesta spremiti jer imam još samo pola sata.

Iskustvo iz logorskog života u Afganistanu poslužilo mi je da budem uvijek spreman za put. Bio sam skromnih i jednostavnih potreba, tako da sam se za manje od pol sata već nalazio sa svojom ručnom torbom u fijakeru koji je klarao na stanicu Paddington. Sherlock Holmes šetkao se peronom. U dugom sivom putničkom ogrtaču i čvrsto nabijenom štofanom kačketu njegova visoka pojava postala je još viša.

—- Vrlo dobro da ste došli, Watsone — reče. — Velika mi je pomoć ako se netko nalazi kraj mene u koga se mogu potpuno pouzdati. Pomoć koja mi dolazi iz samog kraja ili nema vrijednosti ili je izvitoperena na neki drugi način. Ako pričuvate dva mjesta u kutu otići ću da uzmem vozne karte.

Osim čitave gomile papira koju je Holmes ponio sa sobom, u kolima smo bili samo mi. Sav utonuo u papire, prevrtao ih je i čitao prekidajući se jedino da nešto pribilježi i da razmisli, sve dok ne preñosmo Reading.

Tada ih sve smota u jedan golem svitak i tutnu na policu.

— Jeste li čuli nešto o tom slučaju? — zapita.

— Ni riječi. Nekoliko dana novine nisam ni vidio.

— Londonska štampa nije se osvrnula u potpunosti. Pregledao sam sve novine da bih ovladao svim pojedinostima. Iz onoga što razabirem čini se kao da je posrijedi jedan od onih prostih slučajeva koji znaju biti krajnje složeni.

— Zvuči pomalo paradoksalno.

— Ali je duboka istina. Neobičnost je gotovo redovno dobar putokaz. Zločin, ukoliko je bezizrazitiji i običniji, utoliko ga možete teže proniknuti. Slučaj koji je uperen protiv sina tog ubijenog čovjeka veoma je složen.

—- Znači, riječ je o ubistvu?

— Da, to se pretpostavlja. Ali ja ne primam ništa zdravo za gotovo. U nekoliko riječi izložit ću vam činjenično stanje onako kako sam ga shvatio: Boskomska dolina područje je nedaleko od Rossa u Herefordshireu. Najveći zemljoposjednik u tom kraju je John Turner koji se obogatio u Australiji i prije nekoliko godina vratio u staru postojbinu. Jedno od dobara koje je imao bilo je izdato pod zakup Charlesu McCartyju, koji je takoñer bivši Australijanac. Oba čovjeka upoznala su se u kolonijama, te nije neprirodno što su se naselili jedan do drugoga. Turner kao da je bio bogatiji, te je McCarty postao njegov zakupac, ali kako su često bili zajedno, čini se da se s njim ophodio potpuno na ravnoj nozi.

McCarty je imao sina, mladića od osamnaest godina, a Turner jedinicu kćer iste dobi. Nijedan od njih nije imao žive žene. Čini se da su izbjegavali društvo susjednih engleskih obitelji i živjeli povučeno, premda su dva McCartyja voljeli sport i češće su viñani na trkama u okolici, McCarty je držao kao poslugu dvije osobe, jednog muškarea i jednu djevojku, dok je Turner držao petorestoro. Toliko sam prikupio o porodicama. E, sad se osvrnimo na činjenice.

Trećeg juna, to jest prošlog ponedjeljka, McCarty je oko tri sata poslije podne napustio kuću u Hatherleyu i

pošao dolje na Boskomsku lokvu, malo jezero nastalo izlijevanjem potoka koji teče niz Boskomsku dolinu. Toga jutra otišao je u Ross sa svojim slugom kojem je rekao da mu se žuri jer u tri sata treba da ode na važan sastanak.

S tog sastanka živ se nikad više nije vratio.

Od kuće na poljskom dobru u Hatherleyu do Boskomske lokve ima četvrt milje i dvije osobe su ga vidjele kako prelazi preko tog zemljišta: jedna starica, čije ime nije spomenuto, i VVilliam Crowder, čuvar lovišta u službi Turnera. Oba ta svjedoka tvrde da je McCarty išao sam. čuvar lovišta dodaje da je za samo nekoliko minuta nakon toga što je vidio McCartyja opazio njegova sina, Jamesa McCartyja, kako ide istim putem s puškom ispod miške. Po njegovu najdubljem uvjerenju otac se tog trenutka nalazio na vidiku, a sin ga je pratio.

Nije više mislio o tome dok god navečer nije čuo što se dogodilo.

Obojica McCartyja bili su viñeni i nakon toga što su izmakli iz vida čuvaru lovišta Williamu Crowderu.

Botskomska lokva je okružena gustom šumom i obrubljena travom i trstikom. Patience Moran, četrnaestogodišnja djevojčica, kći vratara imanja Boskomske doline, nalazila se u šumi i brala je cvijeće.

Ona tvrdi da je vidjela McCartyja i njegova sina na rubu šume, blizu jezera, i da je izgledalo da se žestoko svañaju. Čula je kako McCarty stariji upućuje svome sinu veoma oštre riječi i vidjela je ovog drugog kako diže ruku kao da hoće udariti svoga oca. Zbog njihove žestine toliko se prestrašila da je pobjegla. Kad se vratila kući rekla je svojoj majci da je ostavila u svañi dva McCartyja blizu Boskomske lokve i da se prepala misleći da će se potući. Tek što je izgovorila te riječi, trkom banu u vratarevu kućicu mlañi McCarty da kaže kako je našao svog oca mrtva u šumi i zatraži pomoć od vratara. Veoma je bio uzrujan, bez puške i šešira, a desna ruka i rukav bili su umrljani svježom krvlju. Idući za njim našli su

mrtvo tijelo njegova oca opruženo na travi kraj jezera., Glava mu je bila izudarana udarcima teškoga i tupog oruña. Ozljede su bile takve da se mogu sasvim lijepo pripisati kundaku na pušci njegova sina koja je nañena u travi, nekoliko koraka od tijela. Pod tim okolnostima mladić je smjesta uhapšen i, pošto je u utorak pred istražni sud bilo upućeno mišljenje »ubistvo s predumišljajem«, priveden je pred suca istražitelja u Ross koji je uputio slučaj pred slijedeće zasjedanje porote. To su glavne činjenice, onakve kakve su izišle na vidjelo u policiji i pred istražiteljem.

— Jedva mogu zamisliti slučaj koji bi više teretio.

Ako je sticaj okolnosti ikad ukazivao na zločinca, onda je to ovaj.

— Sticaj okolnosti veoma je nepouzdan —¦ Holmes će zamišljeno. — Može izgledati da veoma jasno ukazuje na neku stvar, ali ako svoju vlastitu točku gledišta samo malčice pomjerite, pronašli biste da isto tako kompromitirajući ukazuje na nešto sasvim drugo.

Mora se priznati da slučaj suviše govori'protiv mladog čovjeka, pa je moguće da je on doista i krivac. No neki iz susjedstva, a meñu njima i gospoñica Turner, kći susjeda zemljoposjednika, vjeruje u njegovu nevinost, te su pridobili Lestradea, kog se vjerojatno sjećate iz Skrlee studije, da preuzme slučaj. Lestrade, u velikoj nedoumici, izložio je slučaj meni. Eto, sada dva džentlmena jure na zapad pedeset milja na sat, umjesto da mirno preživaju svoj doručak.

—Bojim se — rekoh — da uz tako očevidne činjenice izvučete neke olakotne okolnosti.

— Ništa nije varljivije od jedne očevidne činjenice — odgovori Holmes smijući se. — Na stranu što možemo nabasati i na nekakve druge očevidne činjenice koje Lestradeu možda nisu bile očevidne. Odveć me dobro poznajete da biste pomislili da se hvališem ako kažem da ću ili potvrditi ili odbaciti njegovu pretpostavku, i to

sredstvima koja ne može ni primijeniti ni shvatiti.

Uzmimo prvi primjer koji mi je pri ruci. Sasvim jasno uočavam da vam je prozor u spavaćoj sobi s desne strane, pa ipak postavljam pitanje da li bi Lestrade uopće opazio jednu takvu činjenicu koja se sama po sebi razumije.

— Ama, kako ste zaboga ...

— Dragi moj prijatelju, znam ja vas dobro.

Poznato mi je vaše vojničko čistunstvo. Vi se svakog jutra brijete, a u ovo godišnje doba brijete se pri sunčanom svjetlu. Ali brijanje vam sve manje ide od ruke što više idete prema lijevoj strani obraza, da bi na koncu, preko izbočine od vilice u pravom smislu riječi ostalo zanemareno. Naravno, iz toga sasvim jasno proizlazi da vam je slabije osvijetljena. Ne mogu zamisliti čovjeka vaših navika da bude zadovoljan takvim rezultatom.

Navodim to samo kao prost primjer promatranja i zaključivanja. U tome leži moj metier*( Metier = zanat, struka (iranc.)) i lako je moguće da će nam se dobro naći u istrazi koja predstoji. Ima nekoliko sićušnih pojedinosti koje su u toku istrage izašle na vidjelo i koje vrijedi uzeti u razmatranje.

— Koje su to?

— Hapšenje sina nije uslijedilo odmah, već nakon povratka na dobro Hatherley. Policijskom inspektoru koji mu je saopćio da je postao uhapšenik, rekao je da ga ne iznenañuje što to čuje i da bolje nije ni zaslužio. Ta njegova opaska otklonila je i najmanju sumnju koja bi možda ostala u glavama porotnika istražnog suda.

— Pa to je priznanje.

— Ne, jer se poslije toga pozivao na svoju nevinost.

— Po ishodu čitavog dogañaja koji ga tereti, opaska je bila veoma podozriva.

— Baš naprotiv — reče Holmes — to i jeste najsvjetliji tračak koji za sada mogu sagledati meñu tim

oblacima. Ma kako nevin bio, baš takav luñak nije mogao biti a da ne vidi kako su se okolnosti urotile protiv njega. Da je pri svom hapšenju izgledao iznenañen ili se barem pravio ogorčen, to bih smatrao krajnje sumnjivim, jer pod tim okolnostima takvo iznenañenje ili ljutnja ne bi bili prirodni, premda bi umišljenom čovjeku baš to moglo izgledati najprobitačnije. Njegovo prihvaćanje situacije bez ikakvog prigovaranja ili ga označava kao nevina, ili pak kao čovjeka velikog samosvladavanja i čvrstine. Što se tiče njegove izjave da bolje nije ni zaslužio, ni ona nije bila neprirodna, ako imate u vidu da je stajao kraj mrtva tijela svoga oca i da se, u to nije bilo sumnje, toga istog dana dotle bio zaboravio te se s njim posvañao, pa čak, kako kaže djevojčica čije je svjedočenje tako značajno, i digao ruku kao da će ga udariti.

Sarnoprijekor i kajanje koje je ispoljio svojom izjavom prije mi izgledaju kao znaci čiste nego nečiste savjesti.

Klimnuh glavom. — Mnogi su bili obješeni na temelju znatno slabijih dokaza.

— Jesu, dakako. Ali su i mnogi nepravedno obješeni.

— A što izjavljuje sam mladić?

— Plašim se da ne daje mnogo ohrabrenja onima koji mu daju povoda za razmišljanje. Naći ćete ih ovdje i možete ih pročitati.

Iz svog svitka izvuče primjerak mjesnih novina iz Hiforhirea, pa, okrenuvši list, pokaza na članak u kome je nesretni mladić dao svoj iskaz o onome što se dogodilo. Smjestih se u kut i počeh veoma pažljivo čitati.

Glasio je ovako: »Tada je bio pozvan gospodin James McCarty, jedinac sin pokojnika, te je dao izjavu kao što slijedi: Nalazio sam se tri dana u Bristolu, i upravo sam se vratio prošlog ponedjeljka izjutra. U vrijeme mog dolaska otac nije bio kod kuće, te me djevojka obavijestila da se odvezao sa slugom Johnom Cobbom u Ross. Malo poslije

mog dolaska začuh iz dvorišta kloparanje njegovih čeza.

Pogledavši kroz prozor vidio sam da žurno izlazi iz dvorišta, no nisam obratio pažnju u kom je pravcu otišao. Uzeo sam svoju pušku i odšetao se u pravcu Boskomske lokve s namjerom da obiñem zečaru koja se nalazila s druge strane. Uz put sam vidio Williama Crowdera, nadzornika lovišta, kao što je on izjavio. No, on je krivo mislio da slijedim svog oca. Nisam imao ni na kraj pameti da se otac nalazi ispred mene. Tad, na oko stotinjak jardi od jezera, začuh uzvik »hj!«, što je bio naš uobičajeni zov. Jurnuh naprijed i zatekoh ga kako stoji kraj jezera, činilo mi se da se veoma iznenadio kad me ugledao, pa me grubo upita što ja tu radim. Uslijedio je razgovor koji je doveo do povišenog tona i gotovo do udarca, jer moj otac je bio čovjek veoma preke naravi.

Kad sam vidio da neće moći savladati naprasitost, napustio sam ga i pošao prema Hatheevskom dobru.

Nisam odmakao ni dvjesta jardi, kad iza sebe začuh grozan krik koji me prisili da potrčim natrag. Svog oca našao sam na zemlji strahovito ozlijeñene glave. Odbacio sam pušku i podigao ga, ali on tog trenutka izdahnu.

Nekoliko trenutaka klečao sam pored njega, a zatim se uputili po pomoć do vratara gospodina Turnera, jer je njegova kuća bila najbliža. Kad sam se vratio prema ocu nakon krika, u blizini nikoga nisam vidio i pojma nemam kako je došlo do ozljeda. On nije bio naročito obljubljen čovjek, ali znam da nije imao ni nekoga izrazitog neprijatelja. To je sve što znam.

Još nešto: na samrti otac je promrmljao nekoliko rijeci, no mogao sam razabrati da je riječ o nekakvom mišu.

Istražitelj: što pod tim razumijevate?

Svjedok: To mi se činilo besmislenim. Mislio sam da se nalazi u delirijumu.

Istražitelj: Povodom čega ste vi i vaš otac imali posljednju razmiricu?

Svjedok: Na to radije ne bih odgovorio.

Istražitelj: Bojim se da ću na ovome morati insistirati.

Svjedok: Stvarno mi je nemoguće išta reći. Mogu vas samo uvjeriti da nema ničega zajedničkog s tragedijom koja je uslijedila.

Istražitelj: 0 tome će odlučiti sud. Nije nužno da vam ukazem da će vaše uskraćivanje odgovora u znatnoj mjeri prejudicirati vaš slučaj u bilo kakvom postupku koji se bude protiv vas pokrenuo.

Svjedok: Ipak moram uskratiti odgovor.

Istražitelj: Rekli ste da je uzvik »hj« izmeñu vas i vašeg oca bio uobičajen znak?

Svjedok: Da. Istražitelj: Pa kako se to zbilo da vas je tako zovnuo prije nego što vas je uopće ugledao, pa čak i prije nego što je saznao da ste se vratili iz Bristola?

Svjedok (prilično zbunjeno): Ne znam.

Jedan porotnik: Zar ništa niste vidjeli što bi pobudilo u vama sumnju kad ste se, začuvši krik, vratili i zatekli oca sa smrtonosnim ozljedama?

Svjedok: Ništa odreñeno.

Istražitelj: što time podrazumijevate?

Svjedok: Toliko sam bio potresen i uzrujan, želeći da što prije doñem na brisani prostor, da nisam mislio ni na što drugo osim na oca. Pa ipak, dok sam jurio naprijed i kleknuo pred oca imao sam nekakav neodreñen dojam kao da na zemlji s moje lijeve strane nešto leži. Činilo mi se kao da je bilo sivkaste boje, neka vrsta kaputa ili možda ćebeta. Kad sam se podigao osvrnuo sam se, ali toga je bilo nestalo.

Istražitelj: Mislite li da je to nestalo prije nego što ste mu pritekli u pomoć?

Svjedok: Da, prije.

Istražitelj: Možete li reći što je to bilo?

Svjedok: Ne, imao sam osjećaj da je ondje nešto bilo.

Istražitelj: A na kom odstojanju od ruba šume?

Svjedok: Na desetak jardi, ili tako nešto.

Istražitelj: Prema tome, ako se pomaklo dogodilo se to dok ste se nalazili na rastojanju od desetak jardi?

Svjedok: Da, ali dok sam bio okrenut leñima.

Time je zaključeno ispitivanje svjedoka.« —Vidim — rekoh, dok sam preletio očima do dna stupca — da je istražitelj u svojoj zaključnoj opasci veoma strog prema mladom McCartyju. On skreće pažnju, i to s pravom, na nedosljednosti: otac mu daje znak još prije nego što ga je ugledao, on odbija da pruži pojedinosti o svom razgovoru s ocem, i napokon čudno objašnjenje očevih riječi u samrtnom hropcu. Sve to veoma tereti sina.

Holmes se blago nasmija pa se ispruži na svom sjedištu. — Obojica, i vi i istražni sudac, potrudili ste se da izdvojite okolnosti koje mladiću idu najviše u prilog.

Ne uviñate li kako mu naizmjenično pridajete suviše mnogo i suviše malo mašte? Suviše malo ako nije u stanju da iznañe ikakav razlog za razmiricu kojim bi došao do naklonosti porote; suviše mnogo ako je iz svoje vlastite unutarnje spoznaje izvukao nešto tako outre* ( Pretjerano (franc.)) kao što je povezivanje dogañaja s mišem koji krepava i s odjećom koja je nestala. Ne, dragi moj, slučaju ću pristupiti s one točke gledišta za koju mladić tvrdi da je istina, pa ćemo vidjeti kamo će nas takva hipoteza odvesti. A sad, evo moga džepnog izdanja Petrarke, i više ni riječi neću izustiti o tom slučaju dok god ne stignemo na lice mjesta. Ručat ćemo u Swindonu, gdje smo po svoj prilici za dvadesetak minuta.

Bilo je gotovo četiri sata po podne kada proñosmo kroz lijepu dolinu Stroud pa preko široke rijeke Severn stigosmo u dražesni provincijski gradić Ross. Suhonjav čovjek, nalik na lasicu, tajnovita i prepredena izgleda,

čekao nas je na peronu. Unatoč lakom smeñem putničkom ogrtaču i kožnim dokoljenicama koje je nosio iz obzira prema svojoj okolini, nije mi bilo teško prepoznati Lestradea iz Scotland Yarda. Odvezosmo se s njime do »Bitke kod Hirforda«, gdje nam je bila osigurana soba.

— Naručio sam kola — reče Lestrade dok smo sjedili uz šalicu čaja. — Poznavajući vašu energičnu narav, znam da nećete imati mira sve dok ne budete na mjestu zločina.

— Veoma lijepo s vaše strane — odgovori Holmes.

— Ali to u punom smislu riječi zavisi od pritiska na barometru.

Lestrade pogleda iznenañeno. — Ne razumijem vas najbolje — reče.

— Koliko stepeni pokazuje? Vidim da je dvadeset devet. Vjetra nema, a nema ni oblaka. Imam punu tabakeru cigareta, koje treba da popušim, a sofa je mnogo bolja nego kreveti po provincijskim hotelima. Čini mi se da mi kola ove noći neće trebati.

Lestrade se nasmiješi. — Nesumnjivo ste već došli do svojih zaključaka — reče —¦ Slučaj je jasan kao dan i što se god duže čovjek zadubljuje u njega postaje sve jednostavniji. Ali ipak, jedna dama se ne odbija tek tako, i još kakva savršena. Čula je za vas i htjela je vaše mišljenje, mada sam joj ponavljao kako nema ničega što biste vi mogli učiniti, a da ja već nisam poduzeo. Gle, evo njenih kola na kapiji!

Tek što je izgovorio te riječi, uñe u sobu jedna od najupkijih žena koje sam ikad vidio u svom životu.

Sjajnih ljubičastih očiju, poluotvorenih usana, zajapurenih obraza, lišena i trunke samosavlañivanja zbog briga koje su je obuzimale.

— Ah, gospodine Sherlock Holmes — uzvikne preletivši pogledom od jednoga do drugog, da bi na koncu hitro prišla mom prijatelju. — Toliko sam sretna

da ste došli. Dovezla sam se ovamo da vam to saopćim.

Znam da to James nije učinio. Znam to, i želim da i vi krenete na posao s takvim uvjerenjem. Ne sumnjajte nimalo. Poznavali smo se još kao djeca i njegove mane poznajem bolje nego itko drugi, ali u jedno sam sigurna: on je tako nježna srca da ni muhu ne bi ubio. Svakome tko ga stvarno poznaje takva optužba izgleda apsurdna.

— Nadam se da ćemo moći oprati tu ljagu, gospoñice Turner — reče Sherlock Holmes. — Možete biti sigurni da ću učiniti sve što mogu.

— Pročitali ste izjave svjedoka? Jeste li došli do nekih zaključaka? Vidite li neku pukotinu, neku prazninu? Zar i vi sami ne mislite da je nevin?

— Mislim da je to veoma vjerojatno.

— Eto! — povika ona, zabacivši glavu i gledajući izazivački na Lestradea. — čujete li! On mi daje nade.

Lestrade sliježe ramenima. — Bojim se da je moj kolega bio malo prebrz u donošenju zaključaka — reče.

— Ali je u pravu, znam da je u pravu! James nikad ne bi mogao to učiniti. A što se tiče raspre s njegovim ocem, sigurna sam da razlog zbog koga o tome nije htio govoriti istražitelju, treba tražiti u nečemu što je u vezi sa mnom.

— Kako to? — upita Holmes.

— Nije vrijeme da prikrivam. James i njegov otac imali su zbog mene mnogo nesuglasica. Gospodin McCarty veoma je brinuo brigu da se nas dvoje vjenčamo. James i ja smo se oduvijek voljeli kao brat i sestra, no naravno, on je mlad i malo je dosad vidio od života, pa dabome, nije htio da već sada učini tako nešto.

Zbog toga je izmeñu njih dolazilo do razmirica pa je i ova bila jedna od takvih.

— A vaš otac? — upita Holmes. — Je li on bio sklon takvoj vezi?

— Ne, nije bio. Nitko osim gospodina McCartyja nije bio sklon tome.

Preko njezina svježa, mlada lica preleti rumen kad Holmes ustremi na nju svoj dobro poznati oštar i ispitivački pogled.

— Hvala vam za ovu obavijest — reče. — Mogu li vidjeti vašeg oca ako vas sutra posjetim?

— Bojim se da liječnik to neće odobriti.

— Liječnik?

— Da, zar niste čuli? Siromah otac već godinama nije bio krepak, ali ovo ga je sasvim dotuklo. Stalno se drži kreveta, a doktor Willows tvrdi da je ruševina i da mu je poremećen nervni sistem. Gospodin McCarty bio je jedini živi čovjek koji je poznavao tatu još iz starih dana u Victoriji.

— Aha! U Victoriji. To je značajno.

— Da, u rudnicima.

—Baš tamo, u zlatnim rudnicima gdje je, koliko znam, gospodin Turner stvorio kvasac svom novcu.

— Da, upravo tako.

— Hvala vam, gospoñice Turner. Stvarno ste mi pomogli.

—Reći ćete mi ako sutra bude nekih novosti? Otići ćete u zatvor Jamesu. Ah, ako otiñete, gospodine Holmes, recite mu da ja znam da je nevin.

— Reći ću mu, gospoñice Turner.

— Sad moram kući jer tata je veoma bolan, a ja mu toliko manjkam kad ga napustim. Zbogom!

Ona isto tako naglo izjuri iz sobe kao što je i ušla, pa čas zatim začusmo kako njena kola kreću niz ulicu.

— Stidim se zbog vas, Holmes — Lestrade će dostojanstveno nakon nekoliko minuta šutnje. — Zašto potpirujete nade koje ste dužni da gasite. Nisam odveć meka srca, ali to nazivam svirepim.

— Pronašao sam svoj put i način kako ću rasvijetliti slučaj Jamesa McCartyja — reče Holmes. — Imate li propusnicu za zatvor?

— Da, ali samo za vas i za sebe.

— U tom slučaju mijenjam odluku da ne izlazim.

Imamo li vremena da uhvatimo vlak za Hereford i da ga noćas vidimo?

— Imamo.— Onda poñimo. Watsone, bojim se da će vam biti dosadno, ali bit ću odsutan samo nekoliko sati.

Otpratio sam Holmesa do stanice, a potom sam lunjao ulicama gradića, da bih se na kraju vratio u hotel, legao na sofu i pokušao se pozabaviti s jednim jeftinim romanom. Meñutim, zaplet pripovijetke toliko je bio mršav u poreñenju s dubokom misterijom kroz koju smo se probijali, da sam ustanovio kako mi pažnja skreće s izmišljenoga na stvarne činjenice. Hitnuo sam knjigu u kut i potpuno se predao razmišljanju o dogañajima toga dana. Pod pretpostavkom da je nesretna pripovijest tog mladića čista istina, kakva li se paklena, nepredviñena i izuzetna nevolja mogla dogoditi u meñuvremenu od trenutka kad se oprostio od svog oca i kad je potrčao na čistinu privučen njegovim kricima. Bilo je to nešto strašno, i smrtonosno. Što je moglo biti? Ne bi li se možda mojim liječničkim instinktima mogla otkriti priroda ozljeda? Zazvonim i naručim da mi donesu nedjeljni list u kome se nalazio izvještaj o istrazi. U vještačkom nalazu kirurga bilo je ustanovljeno da su zadnja trećina lijeve parijalne kosti, kao i lijeva polovica okcipitalne kosti smrskane jednim teškim udarcem tupim oruñem. Opipah to mjesto na vlastitoj glavi.

Jasno, takav udarac morao je biti zadat odostrag. To je u izvjesnoj mjeri govorilo u prilog optuženog, jer je za vrijeme svañe bio viñen kako stoji lice u lice sa svojim ocem. Pa ipak, nije govorilo mnogo jer je žrtva mogla okrenuti leña i prije nego što je zadat udarac. Unatoč tome, vrijedi i na to skrenuti Holmesovu pažnju.

Potom na samrti to čudno pozivanje na miša. Što to može značiti. Delirijum nije mogao biti. čovjek koji umire zbog iznenadna udarca obično ne pada u

delirijum. Ne, prije mu je to bilo da pokuša objasniti kako ga je ovaj udes pogodio. Na što je to ukazivao?

Lupao sam glavu ne bih li našao moguće objašnjenje. Pa potom slučaj sa sivom odjećom, koju je mladi McCarty opazio. Ako je to točno, ubica je morao u bijegu ispustiti dio svog odijela, vjerojatno gornji kaput, ali je imao smjelosti da se vrati i da ga odnese U' trenutku dok je sin, okrenut leñima, klečao pored oca. Cijeli slučaj je skup tajanstvenosti i nevjojatnosti! Lestradeovo mišljenje nije mi izgledalo nimalo čudno, pa ipak sam imao tako mnogo povjerenja u Holmesovo sagledavanje stvari, da se nisam mogao okaniti nade da će njegovo uvjerenje u nevinost mladog McCartyja biti potkrijepljeno nekom novom činjenicom.

Sherlock Holmes pojavio se kasno uveče. Vratio se sam, jer je Lestrade odsjeo u gradu.

— Barometar je još uvijek veoma visok — reče dok je sjedao. — Važno je da kiša ne padne prije nego što izañemo na lice mjesta. Vidio sam mladog McCartyja.

— I što ste doznali od njega?

— Ništa.

— Zar ne može nimalo rasvijetliti ubistvo?

—Nimalo. Neko vrijeme bio sam sklon povjerovati da zna tko je počinilac, pa hoće njega, ili nju, prikriti, no sad sam uvjeren da se i on nalazi u isto takvoj nedoumici kao i mi. On nije tip svirepa mladića, zgodne je vanjštine i čini mi se, u suštini, da je duševan čovjek.

— Ako je zaista točno da se protivio vjenčanju s jednom tako dražesnom mladom damom kao što je gospoñica Tuer, ne bih mu se mogao diviti.

— Ah, u tome leži veoma mučna pripovijest. Taj deran je do ušiju zaljubljen u nju, ali prije dvije godine, još kao dječak, i prije nego što ju je stvarno upoznao, jer je ona pet godina bila u internatu, ovaj magarac zapao je u kandže neke kavanske žene u Bristolu koju je vjenčao.

O tome nitko nema pojma. I sad možete misliti da je htio

izluditi, zbog prekoravanja što ne može učiniti nešto za što bi dao i svoje roñene oči, a vrlo dobro zna da je to nemoguće. Eto, iz puke razjarenosti digao je ruku u zrak kad ga je prilikom njihova posljednjeg susreta, njegov otac stao nagovarati da zaprosi gospoñicu Turner. S druge strane, on nema sredstava da se izdržava sam, a njegov otac, koji je bio krut čovjek, potpuno bi ga se odrekao da je saznao istinu. Posljednja tri dana proveo je sa svojom kavanskom ženom u Bristolu, što njegov otac nije znao. Obratite pažnju na tu okolnost. Značajna je.

Meñutim, iz zla izrodilo se dobro, jer ga je kavanska žena, razabravši iz novina kako se nalazi u ozbiljnoj neprilici i kako je vjerojatno da će biti obješen, potpuno odbacila i napisala mu da ona već ima jednog muža u brodogradilištu na Bermudama. Ta malena novost, čini mi se, pružila je utjehu mladom McCartyju za sve ono što je propatio.

— Ali, ako je on nevin, tko je počinilac?

— Ah! Tko? Na dvije pojedinosti posebno bih vam skrenuo pažnju. Prva, da je ubijeni imao nekakav sastanak s nekim kod jezera, i da taj netko nije mogao biti njegov sin, jer mu je sin bio odsutan, a otac nije znao da se vratio. Druga, da se čulo »hu—uj!« prije nego što je ubijeni saznao da mu se sin vratio. To su čvorne pojedinosti od kojih zavisi cijeli slučaj. A sad, molim vas, porazgovarajmo malo o George Meredithu*( Engleski književnik (1828—1909)) , a sve ostalo, sad manje važno, ostavimo za sutra.

Kao što je Holmes predskazao, kiše nije bilo.

Granulo je sjajno jutro bez ijednog oblačka. U devet sati došao je kolima Lestrade, te krenusmo na imanje Hatherley i Boskomsku lokvu.

— Jutros ima ozbiljnih vijesti — reče Lestrade. — Govori se da je Turner tako bolestan da nema nade da će preživjeti.

— Postariji čovjek, pretpostavljam? — reče Holmes.

— Oko šezdesete, ali je fizički dosta oronuo pa mu se zdravlje od nekog vremena pogoršavalo iz dana u dan.

I ovaj slučaj veoma se loše odrazio na njemu. Bio je stari prijatelj McCartyja, i mogu dodati, njegov veliki dobročinitelj. Saznao sam da mu je dobro Hatherley izdao pod zakup bez ikakve zakupnine.

— Zaista! E pa to je zanimljivo — reče Holmes.

— Da, da, pomogao mu je on na stotinu drugih načina. Svi pričaju o njegovoj predusretljivosti prema McCartyju.

— Stvarno! Nije li vam palo u oči kao malo čudno da taj McCarty govori o vjenčanju svog sina s Turnerovom kćeri, koja je, vjerojatno, nasljednica imanja, na tako samouvjeren način kao da je riječ samo o prijedlogu, a da će sve drugo slijediti samo od sebe? To je utoliko čudnije kad znamo dda se Turner usprotivio toj zamisli. Kći nam je mnogo rekla. Zar iz toga ne izvlačite nikakav zaključak?

— Došli smo na dedukcije — reče Lestrade, namignuvši na mene. — Smatram, Holmes, da je prilično teško uhvatiti se ukoštac s činjenicama, ako se ne odbace teorije i fantazije.

— U pravu ste — Holmes će ozbiljno — veoma vam je teško da se uhvatite ukoštac s činjenicama.

— U svakom slučaju, ja sam se prihvatio jedne činjenice koju vi, čini se, smatrate teško prihvatljivom — odgovori Lestrade.

— A ta je?

— Da je McCarty stariji našao smrt od ruke McCartha mlañeg i da su sve teorije o suprotnom jalovo nagvaždje po mjesečini.

— Pa lijepo, mjesečina je svjetlija od magluštine — smijući se reče Holmes. — Ali grdno sam se prevario ako ono s lijeve strane nije dobro Hatherley.

— Da, to je Hatherley.

Bila je to prostrana komforna zgrada na dva kata, s krovom od škriljca i velikim žutim izraslinama od lišaja po sivim zidovima. Meñutim, navučeni zastori i dimnjaci bez dima davali su joj izgled kao da ju je nešto pogodilo, kao da ju je još uvijek pritiskivala sva težina groznog slučaja. Stigosmo na vrata i djevojka nam, na Holmesov zahtjev, pokaza čizme koje je njezin gospodar nosio na dan svoje smrti, i par sinovljevih, premda nisu bile baš onaj par koji je on tada imao na nogama. Promotrivši ih veoma pomno sa svih strana, Holmes izrazi želju da ga odvedu u dvorište, odakle smo pogledom pratili krivudavu stazu koja je vodila na Boskomsku lokvu.

Kad bi zagrizao u slučaj kao što je bio ovaj, Sherlock Holmes bi se preobrazio. Oni koji su poznavali jedino mirnog mislioca i logičara iz Baker Streeta, sada ga ne bi mogli prepoznati. Lice bi mu se naizmjenično razvedravalo i tuštilo. Obrve su mu se narogušile u dvije čvrste, crne crte, a oči bi mu se zacaklile čeličnim odbljeskom. Licem je bio nagnut naprijed, stisnutih usana, a po njegovu dugom, snažnom vratu iskočile su krvne žile. Nozdrve su se širile kao u lovačkog psa, a pažnja mu je bila u potpunosti usredsreñena na stvar koju je promatrao, tako da bi mu svako pitanje proletjelo kraj ušiju, ili bi mu se, u najboljem slučaju, otelo nestrpljivo gunñanje u znak odgovora. Hitro i bezumno išao je tragom puteljka, koji se izdužio kroz livade, a zatim putem kroz šumu, do Boskomske lokve. Tlo je bilo vlažno i močvarno kao što je u cijelom tom okrugu, pa je bilo otisaka od mnogo nogu po stazi i kratkoj travi koja se rasprostirala s obe strane staze. Holmes bi sad potrčao, sad zastao kao ukopan, Lestrade i ja koračali smo za njim. Detektiv je bio ravnodušan i prezriv, dok sam ja promatrao svog prijatelja sa znatiželjom koja je proizlazila iz uvjerenja da je svaki njegov pokret upravljen u pravcu odreñenog cilja.

Boskomska lokva širine pedeset jardi, obrubljena trskom, nalazi se na meñi izmeñu dobra Hatherley i privatnog parka bogatog Turnera. Nad šumom, koja ju je zatvarala s druge strane, mogli smo vidjeti kako strše crvene vitke kugle koje su označavale položaj obitavališta bogata zemljoposjednika. Lokva prema Hatherleyu nastavila se u veoma gustu šumu s tankim pojasom raskvašene trave u širini od dvadeset koraka izmeñu ruba drveća i trske koja je okružavala jezero. Lestrade nam pokaza mjesto gdje je pronañeno tijelo. I zaista, tlo je bilo toliko vlažno da sam jasno mogao vidjeti tragove koji su ostali od pada oborena čovjeka. Koliko sam mu mogao pročitati na licu, Holmes je na izgaženoj travi čitao i mnoge druge stvari. Trčkarao je unaokolo kao pas koji je nanjušio miris, zatim se okrenuo mom pratiocu.

— Zašto ste vi išli u jezero? — upita.

— Pokušao sam da grabljama nešto upecam.

Mislio sam da će se tu možda naći nekakvo oružje ili neki drugi trag. Ali kako zaboga ...?

— Pst, pst! Nemam vremena. To vaše stopalo sa zaokretom prema unutra nalazi se svuda unaokolo.

Krtica bi ga mogla slijediti, a eno ondje u trstiku nestaje.

Kako bi sve to bilo jednostavno da sam bio ovdje prije nego što su se tu našli neki drugi, kao krdo bizona, i svud se unaokolo rashodali. Eto, tu je prošlo društvo s vratarom koje je na šest do osam stopa svuda oko tijela uništilo sve tragove. Ali tu su i tri posebna traga nekih nogu? — On izvadi leću pa se u svom kišnom ogrtaču pruži na zemlju gunñajući pri tom više za sebe negoli za nas. — To su stope mladog McCartyja. Dva puta je išao hodom, a jedanput je brzo potrčao, donovi su duboko utisnuti, a potpetice jedva vidljive. To potvrñuje njegovu izjavu. Kad je vidio da mu otac leži na zemlji, on je potrčao. Zatim, tu su i očeva stopala, koračao je gorolje. Što je to? Aha, to je otisak kundaka na pušci na koju se sin oslonio dok je stajao i slušao. A ovo? Ha! Vršak od

čizme! Dolaze, odlaze, ponovo dolaze, naravno to je bilo za kaput. Ali odakle dolaze? — Počne trčati tammo, čas ponovo otkrivajući trag, sve dok se ne nañe nadohvat ruba šume i pod sjenom velike bukve, najvećeg drveta u cijelom susjedstvu. Holmes nastavi tragati, pa se jednim uzvikom zadovoljstva još jednom pruži licem prema zemlji. Prevrtao je lišće i sasušeno pruće, skupljao u koverat nešto što je meni izgledalo kao prašina i lećom ispitivao ne samo tlo već i koru drveća, dokle god je mogao doprijeti. U mahovini je ležao nekakav reckav kamen. I njega je pažljivo pregledao i spremio. Zatim je slijedio stazu kroz šumu, sve dok nije došao do glavne ceste, gdje se izgubio svaki dalji trag.

— To je naročito zanimljiv slučaj — reče. — Pretpostavljam da je ona siva kuća zdesna vratarnica.

Idem tamo da progovorim koju riječ s Moranom, a možda i da napišem neku malu bilješku. Kad završim možemo se odvesti na ručak. Ako hoćete, odšetajte do fijakera, ja ću vam se za koji trenutak pridružiti.

Za desetak minuta stigli smo do fijakera i vozili se u pravcu Rossa. Holmes je nosio kamen koji je pokupio u šumi.

— To bi vas moglo zanimati, Lestrade — reče pružajući mu kamen. — Zločin je bio učinjen ovim kamenom.

— Ne primjećujem nikakvih znakova.

— Nema ih.

— Pa otkuda onda znate?

— Vidi se da je pod njim rasla trava, meñutim, ondje gdje sam ga ja našao ležao je svega tri dana. Kad sam ga digao, pod njim nije bilo trave. Osim toga, odgovara nanijetim ozlijedama. Nema tragova ni od kakvog drugog oruña.

— A zločinac?

— On je visok čovjek, ljevak, hramlje na desnu nogu, nosi lovačke čizme s debelim ñonom i sivi kaput,

puši indijske cigare, upotrebljava cigarluk i u džepu ima tup perorez. Postoji i nekoliko drugih indicija, ali u našem traganju bit će dovoljne i ove.

Lestrade se nasmije. — Bojim se da sam još uvijek ostao skeptik — reče. — Teorije su lijepa stvar, ali mi imamo posla s tvrdokornom britanskom porotom.

— Nous verrons*( Vidjet ćemo (franc.)) — mirno odgovori Holmes. — Vi radite svojim metodom, a ja ću svojim. Poslijepodne bit ću veoma zaposlen i vjerojatno je da ću se večernjim vlakom vratiti u London.

— Zar ostavljajući svoj slučaj nedovršen?

— Ne, dovršen!

— A tajna?

— Odgonetnuta je!

— Pa tko je onda zločinac?

— Osoba koju sam opisao.

— Ali tko je to?

— Neće ga biti teško pronaći. Susjedstvo nije tako gusto naseljeno.

Lestrade slegne ramenima. — Ja sam praktičan čovjek — reče — i ne bih krenuo unaokolo tražiti jednu osobu koja je ljevak i s hromom nogom. Postao bih meta podsmijeha u cijelom Scotland Yardu.

— U redu — mirno reče Holmes. — Ja sam vam pružio priliku. Evo vašeg stana. Zbogom! Prije nego što odavde krenem, ostavit ću vam nekoliko redaka.

Pošto smo napustili Lestradea odvezli smo se u hotel. Ručak je bio na stolu. Holmes je šutio utonuvši u misli, s izrazom mučnine na licu, kao netko tko se nalazi u zapetljanoj situaciji.

— Watsone — reče kad je sto bio raspremljen — sjednite na ovu stolicu da malo popričamo. Ne znam što da radim i cijenim vaš savjet. Zapalite cigaretu, izložit ću vam slučaj.

—Izvolite.

— Razmatrajući slučaj naišli smo na dvije pojedinosti u iskazu mladog McCartyja koje su nam smjesta pale u oči. Za mene su bile njemu u prilog, za vas protiv njega. Prva je činjenica da je, navodno prema njegovoj izjavi, njegov otac uzviknuo »hj« prije no što ga je ugledao. Druga je njegovo čudnovato pozivanje na miša kad je bio na samrti. Zna da mu je otac promrmljao nekoliko riječi, ali to je bilo sve što je razabrao svojim uhom. Naša istraga mora započeti od te polazne točke.

Otvorit ćemo je s pretpostavkom da je ono što je mladić izjavio potpuna istina.

— A što je onda s onim »hj«?

— To nije bilo namijenjeno sinu. Sin mu se nalazio, koliko je meni poznato, u Bristolu. Samo se pukim slučajem zatekao u blizini i mogao je čuti oca. To »hj« izričito je australijanski povik, veoma čest meñu Australijancima. Postoji ozbiljna pretpostavka da je osoba koju je McCarty očekivao kod Boskomske lokve netko tko je bio u Australiji.

— A što je s onim mišem?

Sherlock Holmes izvuče iz džepa presavijen papir te ga rasprostre po stolu. — To je mapa kolonije Victorija — reče. — Telegrafirao sam po nju prošle noći. — Stavi ruku na jedan dio mape. — Što tu možete pročitati? — zapita.

— Miš — pročitam.

— A sad? — Podiže svoju ruku.

— BELERMIŠ*( Neprevodiva igra riječi — u tekstu Ballarat, važno nalazište zlata sjeverozapadno od Melbournea) — Upravo tako. To je bila riječ koju je čovjek izgovorio, a od koje je sin čuo samo zadnji slog.

Pokušavao je izgovoriti ime svog ubice. Ta-taj iz Belermiša.

— Pa to je divno! — uzviknem.

— Nema dvojbe. Vidite, sad sam znatno suzio polje rada. Sivi komad odijela bio je treća točka koja je

izvjesna, ako je sinovljeva izjava točna. Iz svih detalja stvorili smo predodžbu o Australijancu iz Belermiša u sivom kaputu.

— Naravno.

— I to o Australijancu koji je u ovom kraju kod kuće jer se Lokvi može pristupiti samo preko poljskog dobra ili imanja kuda bi se teško mogao probiti stranac.

— Sasvim tako.

— Zatim dolazi naš današnji zahvat. Ispitivanjem tla došao sam do sitnih pojedinosti u pogledu ličnosti zločinca koje: sam dao onom bedastom Lestradeu.

— Kako ste došli do njih?

— Moj metod vam je poznat. Zasniva se na promatranju: sitnica.

— Znam da nečiju visinu možete grubo ocijeniti prema, dužini koraka. A i čizme bi se mogle opisati po tragovima.

— Da, bile su to veoma čudnovate čizme.

— A hromost?

— Otisak njegova desnog stopala bio je uvijek manje izrazit od onog koje je ostavljalo lijevo. Težište je više prebacivao na njega. Zašto? Zato što je hramao, bio je ćopav.

— A to što je ljevak?

— I sami ste se iznenadili prirodi ozljede kako je opisana u kirurškom nalazu. Udarac je uslijedio neposredno odostraga, pa ipak je ozljeda bila na lijevoj strani. E pa sad, kako se moglo dogoditi drugačije ako udarac nije potekao od čovjeka koji je ljevak? Za vrijeme susreta izmeñu oca i sina, on je stajao iza onog drveta. Čak je ondje i pušio. Pronašao sam pepeo od cigare za koju smijem reći da je indijska s obzirom na moje poznavanje duhanskih pepela. Kao što vam je poznato, tome sam bio posvetio nešto vremena i napisao malu monografiju o vrstama pepela iz 140 raznih vrsta duhana za lulu, cigare i cigarete. Zatim, kad sam

pronašao pepeo, osmotrio sam unaokolo i našao opušak koji je bacio u mahovinu. Bila je to indijska cigara i to od one vrste koje se zavijaju u Rotterdamu.

— A cigarluk?

Mogao sam zaključiti da mu vršak cigare nije bio u ustima. Prema tome, upotrebljavao je cigarluk. Vršak je bio odsječen, a ne odgrižen, ali rez nije bio ravan. Po tome sam zaključio da je perorez bio tup.

— Holmes — rekoh — bacili ste mrežu na tog čovjeka iz koje se neće moći izmigoljiti, a spasili jedan nevini ljudski život. Prerezali ste uže koje ga je trebalo objesiti. Sagledavam pravac na koji ukazujete. Ubica je ...

— Gospodin John Turner — poviče hotelski momak otvorivši vrata naše sobe i uvodeći jednog posjetioca. Čovjek koji je ušao bio je čudna spodoba. Njegovi tromi, hramajući korak i povijena leña odavali su izgled iznemoglosti, dok se po njegovim oštrim, dubokim, kao kamen urezim crtama na licu i velikim udovima vidjelo da krije u sebi neobičnu tjelesnu i duhovnu snagu.

Njegova razbarušena brada, prosjeda kosa i nakostriješene obrve, davali su izgled dostojanstvenosti i snage. Lice mu je bilo pepeljastijelo, a usne i kutovi nozdrva osjenčam plavetnilom. Bilo mi je odmah jasno da ga je obrvala neka kronična smrtonosna boljka.

— Molim vas, sjednite na sofu — blago reče Holmes. — — Primili ste moju poruku?

— Da, donio mi ju je vratar. Rekoste kako biste željeli da doñem ovamo da bi se izbjegao skandal.

— Mislio sam da će svijet prepričavati ako ja budem otišao u Hali.

— A zašto ste željeli da me vidite? — upita i baci u pravcu Holmesa pogled pun očajanja u umornim očima, kao da mu je već odgovoreno na pitanje.

— Da — reče Holmes, više odgovarajući na pogled negoli na riječi — znam sve o McCartyju.

Starac zagnjuri lice u ruke.

— Bog neka mi pomogne! ―zavapi, — Ali ja ne bih dopustio da se mladom čovjeku dogodi išta loše. Svoju časnu riječ vam dajem da bih progovorio kad bi stvar pred porotom krenula naopako po njega.

— Drago mi je što vas čujem da tako govorite — reče Holmes. ―Progovorio bih ja i sada, samo da se to nije ticalo moje kćeri. Ona bi presvisnula kad bi čula da sam uhapšen.

— Moglo bi se to izbjeći — reče Holmes.

— Šta!

—Ja nisam nikakvo službeno lice. Moje prisustvo zahtijevala je vaša kći, ja sam pozvan da radim za njen interes. Ali mladi McCarty mora biti osloboñen.

— Ja sam čovjek na umoru — reče stari Turner. — Godinama sam bolovao od šećerne bolesti. Moj liječnik mi tvrdi da mi preostaje od života mjesec dana. Radije bih umro pod vlastitim krovom nego u zatvoru.

Holmes sjedne za sto držeći u ruci pero. — Recite nam istinu — reče. — Ja bilježim činjenice, vi ćete to potpisati, a Watson će biti svjedok. Tako ću u najpresudnijem trenutku biti u stanju predočiti vaše priznanje da spasim mladog McCarthyja. Obećavam vam da ću se ovim koristiti samo u slučaju krajnje nužde.

— U redu — reče starac. — Pitanje je hoću li do porote još biti živ, tako da to za mene ne znači mnogo.

Htio bih poštedjeti Alice od udarca. A sad da vam objasnim.

Vi niste poznavali McCartyja. Bio je satana. To vam ja kažem. Sačuvao vas bog kandži takvog čovjeka.

Svih ovih dvadeset godina nije popuštao njegov zahvat i sav je život u meni utrnuo. Ispričat ću vam kako sam zapao pod njegovu moć.

Bilo je to na zlatonosnim poljima u ranim osamstošeesetim godinama. Bio sam tada mlad deran neumoran i vatren, oran da se latim bilo čega. Zapao sam u loše društvo, odao se piću, nisam imao sreće, odmetnuo se u šumu i, jednom riječju, postao ono što vi ovdje nazivate drumskim razbojnikom. Bilo nas je šestoro. Vodili smo divlji, razuzdan život s vremena na vrijeme orobivši neku stanicu ili zaustavljajući kola na putu sa zlatonosnih polja radi pljačke. Bio sam poznat pod imenom Crni Jack iz Belermiša, a naše se družine u koloniji još uvijek sjećaju kao Belermiške bande.

Jednog dana spuštao se konvoj iz Belermiša za Melboue, a mi ga dočekasmo iz zasjede i napadnemo.

Njih je bilo šest; konjanika, a nas šestorica, tako da su nam snage bile podjednake. Prvim plotunom izbacismo četvoricu iz sedla. Ali padnu i naša trojica dok stigosmo do blaga. Tad uperim pištolj vazaču kola u potiljak.

Vozač je bio McCarthy. žalim što ga tada nisam ustrijelio.

Dobro sam vidio kako mi u lice netremice pilje njegove male zle oči, kao da hoće da ureze u pamet svaku moju crtu. Klisnuli smo sa zlatom, postali bogati ljudi i prešli u Englesku, a da nitko na nas nije ni posumnjao. Tu se rastanem od svojih starih drugova i odlučim se povući u miran i častan život. Kupio sam ovo imanje i odlučio da od svog novca učinim nešto dobro, kako bih popravio zlo kojim sam došao do njega. Bio sam se i oženio, ali žena je umrla mlada i ostavila kćer Alice. Iako još djetešce, njezina majušna ruka kao da me vodila na pravi put, bolje nego išta drugo. Jednom riječju, prevrnuo sam list, te sam se trudio da ispravim prošlost. Sve je išlo dobro, dok me nisu dograbile McCartyjeve kandže.

Otišao sam u grad zbog imovinskih problema i u Regent Streetu naiñem na njega. Bio je pohaban. »Evo nas, Jack«, reče uhvativši me za ruku. »Bit ćemo ti dobri kao roñeni. Nas smo dvojica, ja i moj sin, i ti ćeš nas izdržavati. Ako nećeš, ova Engleska je fina

zemlja, poštuje zakonitost, i u njoj se uvijek nañe neki policajac koji se rado odazove pozivu.« I tako su došli u zapadnu Englesku, nisu se više morali seljakati i od tada su živjeli bez plaćanja zakupnine na mojoj najboljoj zemlji. Za mene nije više bilo ni mira, ni počinka, ni zaborava, ma kud se okrenuo, nailazio sam uz svoje skute njegovo prepredeno lice. Kad je Alice porasla postalo je još gore. Ubrzo je shvatio da se ja više bojim da ona ne sazna nešto o mojoj prošlosti nego policija. I tako, ma što da je poželio, davao sam mu bez pogovora: zemlju, novac, kuće, dok na kraju nije od mene zatražio nešto što mu nisam mogao dati.

Zatražio je Alice.

Sin mu je narastao, a isto tako i moja djevojka, pa kako je bilo poznato da sam bolestan, činilo mu se da bi to bio dobar potez ako njegov deran uñe u cijeli posjed.

Ali tu sam bio čvrst. Njegovu prokletu krv s mojom nisam htio miješati, ne zato što bih imao nešto protiv dječaka, ali dovoljno je da u njemu teče očeva krv. Ostao sam uporan. McCarty je prijetio. Ja sam mu skresao u brk da može učiniti najgore. Trebalo je da se sretnemo na pol puta izmeñu naših kuća, kod Lokve, radi dogovora.

Kad sam sišao, zatekao sam ga u razgovoru s njegovim sinom. Popušio sam cigaru i sačekao iza drveta da ostane sam. Meñutim, dok sam osluškivao njihov razgovor, kao da je sve proključalo u meni, jer je navaljivao na svog sina da vjenča moju kćer. Govorio je o tome s tako malo obzira šta ona o tome misli kao da se radilo o uličarki. U meni uskipi na pomisao da i ja i sve ono što mi je bilo najdraže treba da budemo u vlasti takva čovjeka. Kako da raskinem te okove? Pa već sam čovjek na umoru. Iako sam još pri čistoj svijesti i čvrsto se držim na nogama, znao sam da mi je sudbina zapečaćena. A uspomena na mene i moja kći? To mogu spasiti samo ako ušutkam taj pogani jezik. To sam i

uradio, gospodine Holmes, i još jedanput bih uradio. Ma kako da sam se teško ogriješio, mučenički sam provodio život da bih ispaštao. Ali, da i moja kći bude upetljana u iste zamke koje su držale mene, bilo je više nego što sam mogao podnijeti. Udario sam ga i oborio s manje žaljenja nego bih to učinio s nekom otrovnom zvijeri. Njegov krik potakao je sina da se vrati, a ja se tada bržolje domognem zaklona u šumi. Meñutim, morao sam se vratiti da pokupim kaput koji sam ispustio u bijegu. Eto, gospodo, to je prava istina o svemu što se dogodilo.

— Pa sad, nisam ja taj koji će o vama donijeti sud — reče Holmes, dok je starac potpisivao svoj iskaz.

— Što da uradim?

— U pogledu zdravlja, ništa. Svjesni ste i sami kako je s vama. Vaše ću priznanje zadržati i ako McCarty bude osuñen, tada ću ga koristiti. Ako pak ne bude, onda ono nikad neće izaći pred oči smrtnika, a vaša će tajna, bili vi živi ili mrtvi, ostati pohranjena na sigurnom mjestu.

— E pa onda, sretan put — reče starac. — Vaš vlastiti samrtni čas, kad za njega doñe vrijeme, bit će vam lakši za ovu misao spokoj stva koju ste dodali mome.

Hodajući nesigurno svojim divovskim tijelom, on se zastajkujući udalji iz sobe.

Jamesa McCartyja porota je oslobodila na temelju uvjerljivo snažnih, mnogrojnih prigovora koje je pismeno izožio Holmes i dostavio braniocu okrivljenog. Stari Turner poživio je još sedam mjeseci. A sada je mrtav. Svi su izgledi da će oboje mladih zajedno sretno proživjeti svoj vijek, nemajući pojma o crnom oblaku koji leži nad prošlošću njihovih otaca.

PLAVI GRANAT Drugog dana Božića posjetio sam izjutra svog prijatelja Sherlocka Holmesa s namjerom da mu čestitam blagdan. Ležao je op ražen na divanu u kućnom ogrtaču tamnocrvene boje. S desne strane, nadohvat ruke, nalazila se lula, a pored nje gomila tek pročitanih i zgužvanih jutarnjih novina. Pored divana nalazila se stolica, a u desnom kutu njezina naslona visio je otrcan pusten šešir, iznošen i oštećen na nekoliko mjesta. Leća i mala kliješta ukazivala su na to da je šešir bio tako obješen u svrhu ispitivanja.

— Zauzeti ste — rekoh — možda vam smetam.

— Ni najmanje. Milo mi je što imam prijatelja s kojim, mogu raspravljati o svojim zaključcima. Stvar je savršena prosta (pri tom pokaza palcem u pravcu starog šešira), ali postoje izvjesni znaci koji nisu sasvim beznačajni, a mogli bi biti čak i poučni.

Sjedoh u njegov naslonjač da zagrijem ruke uz pucketavu vatru, jer je napolju bio pritisnuo mraz pa su prozori bili išarani ledenim kristalima. — Pretpostavljam da je stvar, ma koliko izgledala prosta, povezana s nekom užasnom pričom pa predstavlja trag koji će nas dovesti do rješenja nerazjašnjene misterije i do kažnjavanja zločinca.

— Ne, ne. Nije riječ o nikakvom zločinu — reče Holmes, smijući se. — Samo o jednom od onih čudnih slučajeva koji se dogañaju kad se četiri milijuna ljudskih bića tiskaju na prostoru od nekoliko kvadratnih milja.

Zbog akcije i reakcije tako gustog roja ljudi može se očekivati da će doći do sticaia raznovrsnih dogañaja pa će iskrsnuti mnogo sitnih problema, možda čudnih i upadljivih, koji ipak neće izazvati zločin. To> smo često iskusili.

— Toga ima toliko — rekao sam — da su od šest osrednjih slučajeva, koje sam dodao svojim bilješkama, tri bila bez kažnjiva djela.

— Točno. Vi imate u vidu moj pokušaj da pronañem papire Irene Adler, neobičan slučaj gospoñice Mary Sutherland i doživljaj čovjeka s izvijenom usnom.

Pa lijepo, ni najmanje ne sumnjam da će i ova stvarčica pasti u tu istu nevinu vrstu. Poznajete li nosača Petersona?

— Da. — Ovaj trofej pripada njemu.

— Da li je to njegov šešir?

— Ne, on ga je našao. Vlasnik je nepoznat. Molim vas, ne gledajte na njega kao na otrcan šešir, već kao na izdvojen intelektualan problem. A sada, najprije, kako je stigao ovamo? Pojavio se na Božić izjutra zajedno s jednom dobro nakljukanom guskom koja se, u to ne sumnjam, u ovom trenutku peče u Petersonovoj pećnici.

Evo činjenice: na Božić, oko četiri sata izjutra, Peterson koji je, kao što znate, veoma pošten čovjek, vraćao se s male veselice i išao kući niz Tottenham Court Road. Pod svjetlom plinske svjetiljke vidio je visoka čovjeka kako teturajući korača polagano za njim i preko ramena nosi bijelu gusku. Kad je stigao do ugla Godge Streeta, doñe do tuče izmeñu stranca i grupe dripaca. Jedan od dripa zbaci starcu s glave šešir, a starac podiže u obranu svoj štap i zavitlavši njime oko glave razbi staklo na izlogu pred sobom. Peterson pritrča da zaštiti stranca od napadača, ali čovjek, uzbuñen zbog razbijena izloga, videći da mu je prišla uniformirana osoba zvanična izgleda, ispusti gusku, nagne bježati i nestane u spletu uličica iza ulice Tottenham Court Road. Ugledavši Petersona, i napadači pobjegoše, pa Peterson zagospodari poprištem i kao pobjednik dočepa se plijena u vidu ovog otrcanog šešira i jedne božične guske.

— Koju je vratio vlasniku!

— Dragi moj prijatelju, u tome i jeste pitanje.

Istina je da je na jednom komadiću kartona, koji je bio privezan guski za lijevu nogu, stajalo: »Za gospoñu Henry Bakera«, a istina je i to da se na podstavi šešira mogu vidjeti početna slova H. B. Ali kako u našem gradu postoji nekoliko hiljada Bakera i nekoliko stotina Henry Bakera, nije lako pogoditi kome da se vrati izgubljeno vlasništvo.

— Pa što je Peterson učinio?

— Na sam Božić, izjutra, donio mi je gusku i šešir jer zna da mene takva pitanja zanimaju. Zadržali smo gusku sve do jutros, kad su se pojavili znaci da bi, unatoč mrazu, dobro bilo da se bez odlaganja pojede.

Stoga ju je njen nalaznik odnio kući da ostvari njen krajnji udes, a ja sam zadržao šešir nepoznata gospodina koji je izgubio svoj božični ručak.

— Zar nije oglasio gubitak u novinama?

— Nije.

— Kako ćete otkriti njegov identitet?

— Po onome što mogu zaključiti.

— Na osnovu njegova šešira?

— Točno.

—Ali vi se šalite. Što možete zaključiti na osnovu jednoga starog otrcanog šešira?

—Evo moje leće. Poznajete moj način rada. Što možete vi zaključiti o osobinama čovjeka s takvim šeširom?

Uzeh u ruke otrcan predmet i počeh ga okretati s izrazom sažaljenja. Bio je to običan crni šešir okrugla oblika, tvrd i sasvim iznošen. Podstava je bila od crvene svile, ali izblijedjela. Na njemu nije bilo imena proizvoñača, ali su, kao što je Holmes opazio, na jednoj strani bila naškrabana početna slova H. B. Na obodu, ondje gdje se inače nalazi guma kojom se šešir pričvršćuje, bio je probušen, ali gume nije bilo. Šešir je

bio sav zaprašen i na nekoliko mjesta umrljan, unatoč pokušajima da se izblijedjela mjesta pokriju mastilom.

— Ja ništa ne vidim — rekoh vraćajući šešir.

— Naprotiv, Watsone, vi možete vidjeti sve. Samo što vi iz onog što vidite ne izvlačite nikakve zaključke.

Suviše ste bojažljivi.

— Recite mi onda, molim vas, na kakve vas zaključke navodi taj šešir?

Holmes uzme šešir i stane ga pažljivo promatrati.

— Možda nagovještava manje nego što bi zapravo mogao nagovijestiti — reče — ali navodi ipak na nekoliko zaključaka koji su logični i na nekoliko drugih koji se ističu visokim stepenom vjerojatnosti. Da je taj čovjek intelektualac, to se vidi po izgledu njegova šešira koji nas navodi na misao da je njegov vlasnik poslije tri godine bio prilično imućan mada sam proživljava teške dane.

Bio je i oprezan, ali sad je manje oprezan, što ukazuje na njegovo nazadovanje u moralnom pogledu. To nazadovanje, ako ga povežemo s opadanjem njegova imovna stanja, ukazuje na loš utjecaj, vjerojatno na piće kojem je podlegao, i na to da ga je žena prestala voljeti.

— Dragi moj Holmes!

— Meñutim, ipak je sačuvao nešto ponosa — produži Holmes ne obazirući se na moju upadicu. — To je čovjek koji voli miran život, malo izlazi, potpuno se zapustio, ima sijedu kosu, koju je posljednjih dana podšišao i sad je maže limunovom kremom. Na takve nas zaključke navodi taj šešir. Osim toga vrlo je malo vjerojatno da je u njegovoj kući sproveden plin.

— Vi se šalite, Holmes!

— Ni najmanje. Zar je moguće da ni sada, kad su moji zaključci jasni kao na dlanu, ne shvaćate kako se do njih dolazi?

— Ne smatram sebe glupim, ali moram priznati: ne razumijem vaša izlaganja. Po čemu ste, na primjer, zaključili da je taj čovjek intelektualac?

Umjesto odgovora Holmes natače šešir na glavu.

Pao mu je preko čela i zaustavio se na nosu. — To je pitanje zapremnine — reče — čovjek s tako velikom glavom mora imati nešto mozga.

— A opadanje njegova imovnog stanja?

— Čovjek nosi taj šešir već tri godine. Prije tri godine bili su u modi takvi ravni obodi s uvijenim rubovima. Šešir je najboljeg kvaliteta. Pogledajte traku od rebraste svile i odličnu podstavu. Ako je taj čovjek prije tri godine mogao kupiti tako skup šešir, a otada nije došao do novoga, znači da je osiromašio.

— To je jasno. Ali kako ste došli do zaključka da je taj čovjek manje oprezan i da je u moralnom pogledu nazadovao.

Sherlock Holmes se nasmije. — Tu je mjera opreza — reče stavljajući prst na mali kolut i na rupicu u koju se stavlja guma za šešir. — Guma i kolut nikada se ne prodaju zajedno sa šeširom. Ako je čovjek uzeo i gumu, to je znak opreza jer se potrudio da nabavi ovu obranu od vjetra. Ali, kao što vidimo, gumu je pokidao, a kako se nije potrudio da je zamijeni, očito je sada manje spreman nego što je bio prije, a to opet ukazuje da popušta. S druge strane, potrudio se da prikrije neke mrlje time što ih je premazao mastilom, a to je znak da nije potpuno izgubio ponos.

— Vaše je zaključivanje uvjerljivo.

— Dalje pojedinosti, da je srednjih godina, da je nedavno podšišao sijedu kosu, da upotrebljava ulje za kosu, rezultat su pažljiva ispitivanja donjeg dijela podstave. Leća otkriva velik broj vrhova vlasi ravno odrezanih brijačkim škarama. Sve su nekako ljepljive, a mirišu na ulje za kosu. Prašina na šeširu, kao što vidite, nije siva ulična prašina, već pahuljasta i smeña kućna prašina, što ukazuje na to da je šešir visio u kući.

Tragovi vlage unutar šešira jasan su dokaz da se njegov

vlasnik prilično znojio, a to znači da nije u najboljem zdravstvenom stanju.

— Ali njegova žena — rekoste — prestala ga je voljeti!

— Šešir nije čišćen više tjedana. Ako vas, dragi moj Waone, budem vidio s prašinom od tjedan dana na šeširu, a žena vam dopusti da u takvom stanju izañete, bit će to znak da ste u nesretnom položaju čovjeka koji je izgubio ljubav svoje žene.

— Ne bi li on mogao biti neženja?

— Ne, jer je nosio kući svojoj ženi gusku kao poklon izmirenja. Imajte u vidu karton na guskinoj nozi.

— Na sva pitanja imate spreman odgovor. Ali po čemu, zaboga, zaključujete da u kući tog čovjeka nije uveden plin.

— Jedna ili dvije masne mrlje mogu se načiniti slučajno. Ali kad ih vidim ni manje ni više nego pet, znači da je ta ličnost u uskom dodiru s nekom otopljenom mašću i vjerojatno se noću penje na kat sa šeširom u jednoj ruci, a svijećom koja kaplje u drugoj.

Masne mrlje nisu mogle izbiti na šeširu od plinskog plamena. Jeste li zadovoljni?

— Da — nasmijem se — sve je to vrlo oštroumno, ali kako rekoste da nije u pitanju nikakav zločin niti je nanesena ikakva šteta, osim što je prouzročen gubitak jedne guske, ne liči li to na rasipanje energije?

Sherlock Holmes upravo je zaustio da odgovori, kad se vrata naglo otvore i u sobu uleti nosač Peterson zajapurenih obraza i ošamućen od iznenañenja.

— Guska, gospodine Holmes! Guska, gospodine — reče prekidajući se u govoru.

— Što je? Da se nije vratila u život i odletjela kroz kuhinjski prozor? — upita ga Holmes nagnuvši se preko divana da bi ga bolje vidio. Nosač je bio uzbuñen.

— Pogledajte, gospodine što je moja žena našla u njenoj guši. — Ispruži ruku i pokaže na dlanu sjajan

plavi kamen, manji od zrna boba, ali tako čist i blistav da je u tamnom udubljenju njegove šake blistao poput električne iskre.

Sherlock Holmes se ispravi i pri tom mu se ote zvižduk: — Petersone — reče — to je pravo skriveno blago.

Pretpostavljam da znate što ste našli.

— Dijamant, gospodine, dijamant! To je onaj dragi kamen o kojem sam čitao u »Timesu«.

— Da nije to možda plavi granat grofice od Morcara? — uzviknem.

— Tako je! Znam koliki je i kako izgleda, jer sam u posljednje vrijeme u »Timesu« svakodnevno čitao o njemu. To je jedinstven kamen o čijoj se vrijednosti može samo nagañati. Ponuñena nagrada od hiljadu funti sigurno nije ni dvadeseti dio njegove tržišne vrijednosti.

— Hiljadu funti! Milostivi bože — usklikne nosač i u isti čas svali se na stolicu. Neko je vrijeme zurio čas u Holmesa, a čas u mene.

— To je samo nagrada, a imam razloga da tvrdim da su u pitanju i sentimentalni obziri koji bi mogli navesti groficu da se liši čak polovice svog imetka samo da ponovo doñe do svog dragulja.

— Izgubljen je ako se dobro sjećam, u hotelu »Cosmopolan« — javim se.

— Točno, i to dvadeset drugog decembra, prije pet dana. Instalater John Horner optužen je da ga je izvukao iz kutije u kojoj je grofica držala svoj nakit. Dokazi protiv njega bili su tako jaki da je predan poroti. Čini mi se da ovdje imam neke podatke o toj stvari. — Holmes stane preturati po novinama, gledajući datume, dok ne naiñe na jedne iz kojih pročita ovaj izvještaj: »Kraña dragulja u hotelu Cosmopolitan — John Horner, kome je sada dvadeset šest godina, instalater, optužen je da je dvadeset drugog ovog mjeseca uzeo iz kutije za nakit grofice od Morcara dragocjen dragulj

poznat pod imenom »plavi granat«. James Ryder, službenik hotela, izjavio je prilikom svjedočenja da je na dan krañe odveo Hornera u sobu grofice od Morcara da na prozorskoj rešetki pričvrsti jednu šipku koja je popustila.

Kako su ga zatim pozvali drugamo, s Homerom je ostao kratko vrijeme. Kad se vratio, vidio je da je pisaći stol obijen i da mali kovčežić od safijana, u kojem je grofica imala običaj da čuva svoj nakit, leži prazan na toaletnom stoliću. Ryder je odmah poduzeo potrebne korake, i Horner je uhapšen još iste večeri, ali dragulj nije pronañen ni kod njega ni u njegovom stanu.

Catherine Cusack, grofičina služavka, izjavila je da je čula Ryderov prestravljen krik kad je otkrio krañu pa je odmah potrčala u sobu i u njoj našla stanje kakvo je opisao prvi svjedok. Inspektor Breadstreet iz odjeljenja B dao je iskaz o hapšenju Hornera, koji se uporno branio i najenergičnije tvrdio da je nevin. Pošto je ustanovljeno da je pritvorenik već bio osuñivan zbog krañe, upravna vlast odbila je da razmatra optužbu po kratkom postupku pa je slučaj predala u nadležnost poroti.

Horner, koji je za vrijeme istrage pokazivao znake najdubljeg uzbuñenja, pao je na kraju istrage u nesvijest pa je iznijet iz ureda.« — Hm! Toliko o istrazi u policiji — reče Holmes zamišljeno i odloži novine. — Pitanje koje bismo sada morali riješiti je tok dogañaja što vodi od opljačkanog kovčežića za nakit do guskine guše u ulici Tottenham Court. Vidite, Watsone, naši prividno beznačajni zaključci odjednom su postali mnogo važniji. U pitanju je dragulj. Dragulj potječe iz guske, a guska potječe od gospodina Henry Bakera, gospodina koji ima ružan šešir i sve ostale osobenosti kojima sam vam maločas dosañivao. Zbog toga se moramo ozbiljnije potruditi da nañemo toga gospodina i da ustvrdimo kakvu je ulogu odigrao u toj maloj misteriji. Da to postignemo, treba,

prvo, da upotrijebimo najpogodnije sredstvo, a to je oglas u svim večernjim listovima. Ako s tim oglasom ne uspijemo, pokušat ćemo nešto drugo.

— Što ćete oglasiti?

— Dajte mi olovku i komadić papira. Objavit ćemo ovaj kratki oglas: »Guska i crni pusteni šešir nañeni su na uglu Goodge Streeta. Gospodin Henry Baker, koji ih je izgubio, neka se javi večeras u 6,30 sati u Baker Streetu 221B«.

— Jasno i sažeto, zar ne?

— Sasvim. Nego, hoće li on pročitati oglas?

— Pa, sigurno će pregledati sve novine, jer to je težak gubitak za siromašna čovjeka. On se toliko uzbudio nedaćom koja ga je snašla i Petersonovim dolaskom, da je razbio izlog pa je u tome času mislio samo na bijeg. Ali sada već gorko žali što je pod trenutnim porivom straha ostavio svoju ptičicu. I objavljivanje njegova imena u novinama potaknut će ga da pročita oglas, jer će mu svatko tko ga poznaje obratiti na nj pažnju. Evo vam, Petersone, tekst oglasa. Požurite u oglasni zavod.

— Za koje novine, gospodine?

— Oh, za »Globe«, »Star«, »Pali Mali«, »St James«, »Eving News«, »Standard«, »Echo«, ukratko, da uñe u sve kojih se sjetite.

— Vrlo dobro, gospodine. A što će biti s draguljem?

— Ah, da, zadržat ću ga. Hvala vam. Da ne zaboravim, Petersone, kupite jednu gusku pa mi je donesite ovamo, moramo imati jednu da je damo tom gospodinu umjesto one koju sada jede vaša porodica.

Kad je nosač otišao, Holmes uzme dragulj pa ga okrene prema svjetlu. — Lijepa stvar — reče. — Gledajte ga kako se sjaji i blista. To je jezgro i žarište zločina, naravno, kao svaki lijepi dragulj. Uvijek najmiliji mamac!

Kod krupnijih i starijih dragulja svaka njihova površinica podsjeća možda na kakav krvavi dogañaj. Ovaj dragulj, meñutim, nema ni dvadeset godina. Nañem je na obali rijeke Amoy u južnoj Kini, a odlikuje se time što ima sva svojstva granata, samo što je plave umjesto crvene boje.

Unatoč svojoj mladosti već ima mračnu historiju. Do sada je tih deset karata kristaliziranoga ugljika prouzročilo već dva ubojstva, jedno posipanje sumpornom kiselinom, jedno samoubojstvo i više kraña.

Tko bi mogao pomisliti da takva lijepa igračka može odvesti na vješala i u zatvor. Sad ću ga zaključati u kasu i obavijestiti groficu da se nalazi kod nas.

— Mislite li da je Horner nedužan?

— To ne bih mogao reći.

— Pa dobro, mislite li, onda, da Henry Baker ima neke veze s tom stvari?

— Mnogo je vjerojatnije da je Henry Baker sasvim nedužan i da nije imao pojma da guska, koju je nosio preko ramena, ima basnoslovnu vrijednost. To ću ustvrditi prostim pokusom, samo treba da se Henry Baker odazove našem oglasu.

— Zar dotle ništa ne možete učiniti?

— Ništa.

— Onda ću nastaviti da obilazim svoje bolesnike, a večeras ću se vratiti jer želim vidjeti rješenje.

— Bit će mi veoma drago da vas vidim. Večerat ću u sedam sati šljuku. Uzgred rečeno, možda bih u vezi s nedavnim dogañajima trebalo da kažem gospoñi Hudson da i šljuki pregleda gušu.

Već je bilo pet i po sati kad se ponovo nañoh u Baker Streetu. Približavajući se kući, spazim čovjeka u kaputu zakopčanom do grla, sa škotskom kapom na glavi: u polukrugu svjetlosti što je padala s prozora na vrata, čekao je pred kućom da uñe. Upravo sam stigao pred kuću, kad se vrata otvore pa nas zajedno uvedu u Holmesovu sobu.

— Gospodin Baker zar ne? — reče Holmes ustajući iz naslonjača i pozdravljajući svog gosta neposrednošću koju je tako lako umio primijeniti — Molim vas, sjednite na ovu stolicu kraj vatre, gospodine Bakeru. Noć je hladna, a vidim da vam je odjeća prikladnija za ljeto nego za zimu. Ah, Watsone, stigli ste u pravi čas. Da li je to vaš šešir, gospodine Bakeru?

— Da, gospodine, to je nesumnjivo moj šešir.

Bio je visok čovjek, okruglih ramena, velike glave i inteligentna lica, koje se završavalo prosijedom i smeñom, šiljatom bradom. Crvenilo na nosu i obrazima, kao i lako drhtanje ispružene ruke, govorili su u prilog Holmesovoj pretpostavci o njegovim navikama. Stari crni redengot imao je podignut ovratnik, a mršavi zglavci na rukama izvirivali su iz rukava ispod kojih nije bilo ni manžeta ni košulje. Govorio je tihim, isprekidanim glasom, pažljivo birajući izraze i stvarao utisak obrazovana čovjeka kojemu sudbina nije bila sklona.

— Zadržali smo ove stvari nekoliko dana — reče Holmes — jer smo očekivali da vidimo oglas iz kojega bismo doznali vašu adresu. Ja znam zašto niste dali oglas.

Posjetilac se postiñeno nasmija. — Šilinzi se kod mene više ne slijevaju kao nekada — reče. — Smatrao sam da je banda dripaca, koja me napala, odnijela i šešir i gusku. Nisam htio uzalud trošiti.

— Posve prirodno. Uostalom, što se tiče guske, bili smo primorani da je pojedemo.

— Da je pojedete! — Posjetilac se od uzbuñenja napola diže sa svoje stolice.

— Da, nitko ne bi imao koristi od nje da nismo tako učinili. Ali pretpostavljam da će ona druga guska, tamo na stolu, koja je otprilike podjednake težine i potpuno svježa, isto tako dobro poslužiti vašem cilju.

— Oh, svakako — odgovori Baker s olakšanjem.

— Naravno, mi još uvijek imamo perje, noge, gušu i tako dalje, od vaše guske, pa ako želite... Čovjek se srdačno nasmija.

— To bi moglo poslužiti kao uspomena na moj doživljaj — reče —ali nikako ne vidim kakve bih koristi mogao imati od tih disjecta membra*( Rastavljeni dijelovi (lat.)) moje znanice. Ne, gospodine, s vašom dozvolom svu svoju pažnju usmjerit ću na onu divnu gusku koju vidim tamo na stolu.

Sherlock Holmes mi dobaci oštar pogled i slegnu ramenima.

— E pa onda, tamo vam je šešir, a ondje guska — reče. — Uostalom, da li bi vam bilo teško reći gdje ste kupili tu gusku? Ja sam ljubitelj živine i rijetko sam kad vidio bolje nakljukanu gusku.

— Vrlo rado, gospodine — reče Baker, koji je ustao i stavio pod mišku novu gusku. — Ima nas nekoliko koji posjećujemo krčmu »Alfa« blizu Muzeja.

Preko dana možete nas naći u Muzeju. Ove je godine naš dobri gostioničar, koji se zove Windigate, osnovao »Klub prijatelja gusaka«, pa će svatko od nas, uz ulog od nekoliko pensa tjedno, dobiti po gusku za Božić. Ja sam svoje pense marljivo uplaćivao, a ostalo vam je poznato.

Veoma sam vam zahvalan, gospodine, jer škotska kapa više ne odgovara ni mojim godinama ni mojoj ozbiljnosti.

— Potom nam se obojici nakloni s izrazom smiješne ozbiljnosti i ode svojim putem.

— Eto, toliko što se tiče gospodina Henryja Bakera — reče Holmes kad su se za Bakerom zatvorila vrata. — Sasvim je sigurno da on o čitavoj toj stvari ne zna ništa.

Jeste li gladni, Watsone?

— Nisam naročito.

— Onda predlažem da večeru pretvorimo u užinu i da slijedimo trag dok je još topao.

— Svakako.

Kako je noć bila veoma hladna, obukli smo tople kapute i umotali se šalovima oko vrata. Na vedrom nebu sijale su zvijezde, a para od daha prolaznika podsjećala je na dim iz ispaljenih revolvera. Najprije smo koračali liječničkim kvaom, ulicama Wimpole i Harlev, a zatim krenusmo ulicom' Wigmore do Oxford Streeta. Nakon četvrt sata obresmo se u gostionici »Alfa« u Bloomsburyju. Holmes otvori vrata koja su vodila u bar i od rumenog gostioničara s bijelom keceljom naruči dvije čaše piva.

— Mora da vam je pivo odlično ako je kao što su vaše guske — reče Holmes.

— Moje guske! — Čovjek se iznenadi.

— Da, nema ni pola sata kako sam razgovarao s gospodinom Henryjem Bakerom, članom vašeg »Kluba prijatelja gusaka«.

—Ah, razumijem. Ali znate, gospodine, to nisu naše guske.

— Čije su onda?

— Nabavio sam ih dva tuceta kod nekog trgovca u Covent Gardenu.

— Zaista? Neke od njih poznajem. Koji je to?

— Breckinridge.

— Njega ne znam. Dobro, u vaše zdravlje, gostioničaru, i za uspjeh vaše gostionice. Laku noć!

— A sad da vidimo gospodina Breckinridgea — nastavi Holmes zakopčavajući kaput dok smo izlazili na hladan zrak. — Ne zaboravite, Watsone, da unatoč tome što na jednom kraju lanca imamo tako običnu stvar kao što je jedna guska, na drugom kraju imamo čovjeka koji će dobiti sedam godina robije, ako ne dokažemo njegovu nevinost. Možda će naša istraga samo potvrditi optužbu.

Ali, imamo još jedan pravac istrage koji je policija previdjela, a koji nam je neka posebna sreća stavila u ruke. Slijedimo ga do mračnog kraja. Poñimo prema jugu i požurimo!

Krenusmo kroz Holborn, Endell Streetom, a zatim krivudavim ulicama kraja u kojemu stanuje sirotinja, pa stigosmo do tržnice Covent Garden. Jedna od najvećih prodavaonica imala je ploču s imenom Breckinridge.

Vlasnik, čovjek konjskog profila i potkresanih zalisaka, pomagao je jednom dječaku da spusti kapke.

— Dobro veče! Hladno je noćas — reče Holmes.

Trgovac klimnu glavom i baci upitan pogled na mog pratioca.

— Vidim da ste rasprodali guske — nastavi Holmes pokazujući na prazne mramorne tezge.

— Dat ću vam sutra ujutru pet stotina.

— To mi ne odgovara.

— Eno tamo, u onoj prodavaonici s plinskim svjetlom, ima ih još. ― Ali meni su preporučili vas. ― Tko? — Gostioničar »Alfe«.

— Da, njemu sam poslao nekoliko tuceta.

— To su zaista bile veoma fine guske. A gdje ih nabavljate?

Na moje iznenañenje, pitanje izazva izliv gnjeva.

— Čujte vi, gospodine — reče nakrivivši glavu i podbočivši se rukama. — Što vi hoćete? Kažite to otvoreno?

— Pa rekao sam vam dovoljno otvoreno. Želio bih da znam tko vam je prodao guske kojima ste snabdjeli »Alfu«.

— E pa neću da vam kažem. I što sad?

— Ah, to nije toliko važno, ne znam samo zašto padate u vatru zbog takve sitnice.

— U vatru! Padali biste i vi u nju da su i vama toliko dosañivali koliko meni. Kad dobro platim dobru robu, onda bi to morao biti kraj posla, a ne: »gdje su guske?« i »kome ste prodali guske?« i »što tražite za

guske?« Prosto da čovjek pomisli da su to jedine guske na svijetu kad se tolika halabuka diže oko njih.

— Pa ja nemam baš nikakve veze s tim ljudima koji su se kod vas raspitivali za guske — reče Holmes. — Ako nećete da nam kažete, oklada ne važi, to je sve. Ali ja sam uvijek spreman da se založim za svoje mišljenje kad je riječ o živini i okladio bih se u pet funti da je ptica koju sam pojeo uzgojena na selu.

— E, onda ste novac izgubili, uzgojena je u gradu — odreže prodavač.

— To nije točno.

— Kažem vam da jeste.

— Ne vjerujem.

— Mislite li vi da o živini znate više od mene koji sam još kao klinac imao posla s njom. Kažem vam, sve ptice koje su otišle u »Alfu« uzgojene su u gradu.

— U to me nećete uvjeriti.

— Hoćete li da se kladimo.

— To bi značilo oteti vam novac jer znam da sam ja u pravu. Ali okladit ću se s vama u zlatnik da vas odviknem od tvrdoglavosti.

Prodavač se grubo nasmija. — Bili, donesi knjige — reče. Dječak donese jednu omanju i jednu oveću, masnu bilježnicu pa ih stavi pod viseću svjetiljku.

— A sad, gospodine »uobraženko« — reče prodavač — mislio sam da sam ostao bez gusaka, ali, prije nego što završim posao vidjet ćete da je u mojoj radnji preostala još jedna. Vidite li ovu malu bilježnicu?

— Da. — Tu je spisak ljudi kod kojih kupujem. Vidite li?

Dakle, na ovoj strani se nalaze imena seljaka, a brojevi iza tih imena označavaju gdje se u velikoj knjizi računa nalaze njihovi računi. A sad pogledajte ovu drugu stranu ispisanu crvenim mastilom. To je spisak mojih gradskih snabdjevača. Pročitajte treće ime.

»Gospoña Oakshott, 117 Brixton Road broj 249«, pročita Holmes.

— A sad okrenite tu stranu u računskoj knjizi.

Holmes okrene označenu stranu. — Tu smo: gospoña Oakshott, 117 Brixton Road, snabdjevač jajima i živinom.

— A sad, koja je posljednja pošiljka?

— Od dvadeset i drugog decembra. Dvadeset i četiri guske po sedam šilinga i šest penija.

— Tako je. Tu ste. A ispod toga?

—Prodano gospodinu Windigateu iz »Alfe« po dvanaest šilinga komad.

— Što sada kažete?

Sherlock Holmes je izgledao duboko ožalošćen.

Izvadi iz džepa zlatnik i baci ga na tezgu. Zatim se okrene i izañe s izgledom čovjeka čije je gnušanje suviše duboko da bi se moglo izraziti riječima. Poslije nekoliko metara zastane ispod ulične svjetiljke pa se poče smijati njemu svojstvenim tihim smijehom.

— Kad vidite čovjeka s tako podrezanim zaliscima i ružičastom maramicom koja viri iz džepa, uvijek ga možete primamiti okladom — reče Holmes. — Da sam pred njega stavio stotinu funti, mislim da mi taj čovjek ne bi dao tako iscrpna obavještenja kao što sam ih od njega izvukao kad mu se učinilo da se kladim s njim.

Dakle, Watsone, vjerujem da se približavamo kraju istrage: sad nam još samo preoaje da se odlučimo hoćemo li večeras ili sutra otići toj gospoñi Oakshott. Po onome što nam je rekao onaj naduveo jasno je da osim nas ima još i drugih koji se zanimaju za stvar, i ja bih ...

Glasna graja koja nastane u radnji iz koje smo upravo bili izašli prekine njegove primjedbe. Kada se okrenusmo, vidjesmo malog čovjeka, čija je njuška ličila na štakorsku, kako stoji usred kruga žutog svjetla koje je padalo s viseće svjetiljke, i prodavača Breckinridgea kako

stoji na vratima svoje radnje i bijesno mlatara pesnicama prema čovjeku.

— Dosta mi je i vas i vaših gusaka — grmio je prodavač. — Idite svi do ñavola. Ako mi budete još dosañivali svojom glupom pričom, nahuškat ću pseto na vas. Dovedite ovamo gospoñu Oakshott pa ću njoj odgovoriti, ali što vi imate s tim? Jesam li možda od vas kupio guske?

— Ne, ali je jedna od njih bila moja — cvilio je čovječuljak.

— E pa, o tome pitajte gospoñu Oakshott.

— A ona mi je rekla da pitam vas.

— Što se mene tiče, možete pitati i pruskog kralja.

Dosta mi je svega. Napolje! — viknu bijesno prodavač gusaka i potrča za čovječuljkom koji nestane u mraku.

— Ha, to nas može osloboditi posjete u Brbrton Road — prošapta Holmes. — Hajde da vidimo šta će da ispadne s tim čovjekom. — Pošto proñe dugim koracima kroz raštrkane gomile ljudi, moj prijatelj sustiže čovjeka i potapša ga po ramenu. Čovjek se naglo trže. Pri svjetlu plinske svjetiljke vidjelo se da je pobijelio kao krpa.

— Tko ste vi? Što hoćete od mene?

— Izvinite — blago će Holmes — slučajno sam čuo pitanje koje ste maločas postavili prodavaču. — čini mi se da bih vam mogao pomoći — Vi? Tko ste vi? što vi znate o toj stvari?

— Ime mi je Sherlock Holmes. Posao mi je da pronalazim što drugi ljudi ne znaju.

— Ali o tome ne možete znati ništa.

— Izvinite, ali ja o tome znam sve. Vi pokušavate prć^ naći neke guske koje je gospoña Oakshott, koja stanuje U Brixton Roadu prodala trgovcu »Alfe«, koji ih je opet prodao svom »Klubu prijatelja gusaka«, čiji je član gospodin Henry Baker.

— O, gospodine, vi ste taj čovjek kojega ja toliko tražim — uzviknu čovječuljak raširenih ruku. — Teško mi je da vam objasnim koliko sam zainteresiran.

Sherlock Holmes zaustavi fijaker koji je upravo prolazio.

—U tom slučaju bit će bolje da o tome porazgovaramo u prijatnoj sobi negoli na vjetru — reče.

— Ali, molim vas, prije nego što nastavimo, recite mi kome to imam čast da pomažem. Čovjek zastane trenutak.

— Ime mi je John Robinson — odgovori skrećući pogled u stranu.

— Ne, ne, recite mi svoje pravo ime — Holmes će ljubazno. — Nikad nije zgodno imati posla s čovjekom inkognito.

Bijelo lice stranca naglo porumeni.

— E pa — reče — pravo mi je ime James Ryder.

— Točno. Šef posluge hotela »Cosmopolitan«.

Molim vas, uñite u kola, uskoro ću vam reći sve što želim da znate. Čovječuljak zastade. Promatrao je sad Holmesa, sad mene, očima punim i straha i nade, kao da nije siguran nalazi li se na rubu sreće ili propasti. Zatim uñe u kola. Poslije pola sata nañosmo se ponovo u salonu našeg stana u Baker Strtu. Za vrijeme vožnje nismo izmijenili ni jedne jedine riječi, ali ubrzano disanje našeg saputnika, koji je stalno sastavljao i rastavljao prste govorilo je o živčanoj napetosti u kojoj se nalazio.

— Evo nas! — veselo reče Holmes ušavši u sobu.

— Vatra je veoma prijatna. Kao da ste prehlañeni, gospodine Reru. Sjednite, molim vas, u naslonjač. Ja ću samo navući papuče prije nego što uredimo tu vašu stvar. Tako! Vi biste že1 ljeli saznati što se dogodilo s tim guskama?

— Da.

— Ili, točnije, s onom guskom, pretpostavljam.

Vas zanima jedna bijela ptica s bijelom prugom na repu.

Ryder zadrhta od uzbuñenja. — Oh — uzvikne — možete li mi reći gdje je?

— Ovdje je!

— Ovdje?

— Da. I pokazala se kao veoma čudna ptica. Ne čudim se što vas toliko zanima. Poslije smrti snijela je jedno jaje: lijepo, sjajno, malo, plavo jaje kakvo se još nije vidjelo. Imam ga ovdje, u svom muzeju.

Naš posjetilac zatetura, pa se uhvati desnom rukom za ploču iznad kamina. Holmes otključa kadu i izvadi plavi granat koji se sijao hladnim, jasnim i blještavim sjajem poput zvijezde. Ryder je zurio u Holmesa s izrazom neodlučnosti u licu, ne znajući da li da zaište dragulj, ili da ga se odre.

— Igra je završena, Ryderu — mirno reče Holmes.

— Naslonite se, čovječe, ili ćete pasti u vatru. Watsone, pomognite mu da sjedne u naslonjač. On nema dosta srčanosti da snosi kaznu za izvršeno nedjelo. Dajte mu malo rakije. Tako! Sad liči nešto više na čovjeka. Ala je to patuljak! Čovječuljak ponovo zatetura. Bio bi pao, ali mu se od rakije obrazi malo zarumene, i on sjede. Zurio je prestravljeno u svog tužioca.

— U svojim rukama imam gotovo sve niti kao i sve dokaze koji su mi bili potrebni, pa mi mnogo ne možete reći. Ipak da bismo slučaj mogli potpuno razjasniti kažite mi ono malo što ja još ne znam. Vi ste, Ryderu, čuli nešto o tom plavom kamenu grofice od Morcara?

— O njemu mi je govorila Catherine Cusack — odgovori čovječuljak isprekidanim glasom.

— Aha, grofičina sobarica! Dakle iskušenje da se iznenadno na lak način domognete bogatstva bilo'je za vas suviše veliko. Sličnom su iskušenju podlegli prije vas mnogi, čak i bolji ljudi nego što ste vi, ali mi vi niste bili

naročito obzirni u izboru sredstava. Vi ste, Ryderu, priličan nitkov. Znali ste da je instalater Horner već bio umiješan u sličan slučaj i da bi stoga na njega mogla pasti sumnja. I što ste učinili? Vi i vaša suučesnica Cusack načinili ste u grofičinoj sobi mali kvar, pa ste poslali Henryja da ga popravi. Kad je on otišao, opljačkali ste grofičinu kutiju za nakit, digli uzbunu i udili stvar tako da je onaj nesretnik dospio u zatvor. Zatim ste...

Ryder se odjednom baci na ćilim i obuhvati Holmesova koljena. — Imajte milosti, zaboga! — krikne.

— Zamislite što bi bilo od mog oca i od moje majke da saznaju za moj zločin. To bi im slomilo srce. Nikada još nisam skrenuo s pravoga puta! Kunem vam se da to neću ni ubuduće učiniti! Zaklet ću vam se na Sveto pismo, samo me nemojte predati sudu! Tako vam Krista, nemojte!

— Sjednite u naslonjač — Holmes će strogo. — Sad je lako puzati i gmizati, a na jednog Homera koji se nalazi u zatvoru zbog zločina o kome nema pojma malo ste dosad mislili.

— Pobjeći ću, gospodine Holmes. Napustit ću zemlju. Onda će otpasti optužba protiv njega.

— Hm! 0 tome ćemo još razgovarati. A sad mi odgovorite na ova pitanja: kako je dragulj dospio u gusku i kako je guska dospjela na tržište? Recite nam istinu, samo se tako možemo spasiti.

Ryder preñe jezikom preko sasušenih usana. — Reći ću vam točno kako se zbilo — odgovori. — Kad je Horner bio uhapšen, pomislio sam da će za mene biti najbolje ako odmah sakrijem kamen, jer nisam znao kada policiji može pasti na pamet da pretrese moju sobu i mene. U hotelu nije bilo sigurnog mjesta. Izašao sam u grad, kao da idem u kupovinu, i krenuo kući svoje sestre. Ona je udata za nekog čovjeka koji se zove Oakshott, a živi na Brixton Roadu gdje kljuka guske za tržište. Uz put mi je svaki čovjek kojega bih sreo izgledao

kao policajac ili detektiv. Mada je noć bila hladna, znoj mi je curio s lica dok nisam stigao do Brixton Roada.

Sestra me upita što mi se dogodilo i zašto sam tako blijed, a ja sam joj odgovorio da sam uznemiren zbog krañe nakita u hotelu. Zatim sam otišao u dvorište i tamo pušio i razmišljao kako bih najbolje mogao riješiti taj problem.

Imao sam prijatelja koji je bio krenuo lošim putem pa je upravo bio odležao robiju u Pentonvilleu. Zvao se Modslev. Jednom sam ga sreo, pa smo tom prilikom porazgovarali o lupežima i o tome gdje sakrivaju pokradene stvari. Bio sam uvjeren da će sa mnom biti iskren, jer su mi o njemu bile poznate neke stvari, pa se tako odlučim da odmah krenem za Kilbern gdje je živio i da mu se povjerim. On mi može pomoći, pomislim, kako da dragulj pretvorim u novac. Ali kako da doñem do njega, a da se ne izložim opasnosti? Mislio sam na muke kroz koje sam prošao na svom putu iz hotela. Svakog su me trenutka mogli uhapsiti i pretresti i u džepu od prsluka pronaći dragulj. Naslonio sam se na zid i spazio guske koje su se gegale preda mnom. Odjednom mi padne na pamet kako bih mogao podvaliti i najvećem detektivu.

Nekoliko nedjelja prije toga sestra mi je rekla da za Božić mogu odabrati kao poklon najljepšu od njenih gusaka, a ja sam znao da ona uvijek drži riječ. Odabrat ću, dakle, odmah jednu gusku i u njoj ću u Kilburn ponijeti dragulj. U dvorištu se nalazila mala šupa u koju satjeram veliku bijelu gusku s prugastim repom.

Uhvativši je, otvorim joj kljun i gurnem u gušu dragulj.

Ptica ga proguta. Guska se borila i lepetala krilima, a moja sestra u isti čas izañe iz kuće da vidi što se dogaña.

Bio sam se upravo okrenuo da joj kažem u čemu je stvar, kad se ptica otrgne i otprhne meñu druge. »Što si učinio toj ptici, James«, upita me sestra.

»Pa«, rekoh, »rekla si da ćeš mi dati jednu za Božić, pa sam ih redom pipao da vidim koja je najdeblja.« »On«, reče »tvoju smo odvojili. Zovemo je Jamesova ptica. Veća je i bjelja od one. Imamo ih dvadeset šest: Jedna je za tebe, jedna za nas, a dva tuceta su za tržište.« »Hvala Maggie«, rekoh »ali, ako ti je svejedno, ja bih volio onu koju sam upravo opipao.« »Ona druga je dobre tri funte teža«, reče, »i mi smo je posebno za tebe kljukali.« »Ne mari. Ja bih htio baš onu pa da je odmah ponesem.« »Kako hoćeš«, reče malo uvrijeñena. »Koju, dakle, hoćeš?« »Onu bijelu s prugastim repom, koja se sad nalazi u sredini jata.« »U redu. Ponesi je.« Učinio sam što mi je rekla, gospodine Holmes, i odnio pticu u Kilburn. Tamo sam svom prijatelju ispričao cijelu stvar, jer sam znao da mu se mogu povjeriti.

Iskidao se čovjek od smijeha. Uzeli smo nož i rasporili gusku. Ali srce mi ode u pete, dragulju nije bilo ni traga.

Shvatio sam da se dogodila strašna greška. Ostavim pticu, odjurim natrag do serine kuće i pojurim u dvorište. Meñutim guske su nestale. »Gdje su ti guske, Maggie«, zaurlam. »Kod trgovca Brackinridgea, u Covent Gardenu.« »Da li je meñu njima bila još koja s prugastim repom?« »Da, James, bile su dvije s prugastim repom. Nikad ih nisam mogla razlikovati.« Sad mi je bilo sve jasno. Otrčao sam koliko su me noge nosile do Brackinridgea, ali on je već prodao sve guske i nije htio reći kome ih je prodao. Čuli ste ga večeras. Sestra smatra da sam poludio. Ponekad pomislim to i sam. A sada, sada sam žigosan kao lupež,

a nisam se ni dotakao bogatstva zbog kojega sam prodao svoje poštenje. Neka mi bog pomogne! — I on poče grčevito jecati pokrivši rukama lice.

Nastane duža stanka prekidana njegovim teškim disanjem i odmjerenim bubnjanjem Holmesovih prstiju po stolu. Najzad moj prijatelj ustane i otvori vrata.

— Napolje! — reče.

— Što? O, bog vas blagoslovio!

— Napolje! Ni riječi više. Napolje!

Nijedna riječ više nije bila potrebna. Začuje se kako Rer trči, kako trupka nogama po stubištu, kako je tresnuo vratima i izašao na ulicu.

— Na kraju krajeva, Watsone — reče Holmes digavši ruku da dohvati glinenu lulu — policija me ne plaća da ispravljam njene greške. Da je Horner u opasnosti, bila bi to druga stvar, ali on se neće pojaviti da svjedoči protiv Rvdera, i zlodjelo ovog čovjeka neće izaći na vidjelo. Čini mi se da idem na ruku jednom ugursuzu, ali možda spašavam jednu dušu. Ovaj čovjek više neće ići lošim putem: suviše je uplašen. Ako bi sad dopao tamnice, ostao bi cijeloga svog života tamnička ptica. Osim toga ovo su dani opraštanja. Slučaj nam je donio veoma'neobičan i čudan problem, a njegovo rješenje predstavlja samo po sebi nagradu. Budite tako ljubazni pa pozvonite, doktore, otpočet ćemo novu istragu u kojoj glavna uloga takoñer pripada jednoj ptici!

PJEGASTA TRAKA Pregledavajući svoje bilješke o sedamdeset neobičnih slučajeva u kojima sam u toku posljednjih osam godina proučavao metod rada moga prijatelja Sherlocka Holmesa, naišao sam na priličan broj žalosnih, nekoliko veselih, mnogo veoma čudnih, ali ni na jedan nezanimljiv, jer je on radio više iz ljubavi prema svom poslu nego radi sticanja bogatstva, pa je obično

odbijao da učestvuje u istrazi za koju je slutio da ne vodi ničem neobičnom i fantastičnom. Meñutim, meñu svim tim raznim slučajevima ne mogu se sjetiti nijednoga koji bi bio neobičniji od slučaja s dobro poznatom porodicom Rovlott od Stoke Morana iz grofovije Surreva. Dogodilo se to prvih dana mog druženja s Holmesom, kad smo kao neženje stanovali zajedno u Baker Streetu. Mogao sam ga objaviti i ranije, ali u to sam vrijeme zadao riječ da ću čuvati tajnu, od čega sam osloboñen tek prošlog mjeseca preranom smrću dame kojoj sam to obećao. Možda je dobro što činjenice mogu sad izaći na vidjelo, jer znam da o smrti doktora Grimesbvja Rovlotta postoje uvelike raširene glasine koje u tom slučaju stvar čine još strasnijom od same istine.

Bio je početak aprila 1883. godine, kad sam se jednog jutra probudio i našao Sherlocka Holmesa kako stoji potpuno obučen pored moje postelje. Obično je ustajao kasno, a kako je sat na ploči od kamina pokazivao tek sedam i petnaest, nekako sam iznenañeno, a možda i pomalo nezadovoljno žmirkao u njega, jer sam se držao svojih navika.

— Veoma mi je žao što sam vas probudio, Watsone — reče mi — ali od jutros to je sudbina svih nas. Probudili su gospoñu Hudson, ona mene, ja vas.

— Što se dogodilo? Da nije buknuo požar?

— Ne, u pitanju je klijent. Stigla je mlada žena koja je veoma uzbuñena i uporno zahtijeva da me vidi.

Sada čeka u salonu. E, kad mlade žene počnu lutati već u rano jutro velegradom i dizati snene ljude iz njihovih postelja, smatram da dolaze s vrlo hitnim saopćenjem.

Ako se ustvrdi da je slučaj zanimljiv, uvjeren sam da ćete zažaliti što ga niste pratili od samog početka. Smatrao sam da vas moram pozvati da učestvujete.

— Dragi prijatelju, nipošto ne bih htio propustiti priliku.

S najvećim sam zadovoljstvom pratio Holmesa pri ispitivanju jer sam se divio njegovu brzom, intuitivnom izvoñenju zaključaka, uvijek zasnovanom na logici kojom je rješavao zadatke. Nakon nekoliko minuta već sam bio spreman da sa svojim prijateljem siñem u salon gdje je, pored prozora, sjedila žena obučena u crno s gustim velom na licu.

— Dobro jutro, gospoño — reče moj prijatelj ženi koja je već ustala — ja sam Sherlock Holmes. To je moj suradnik doktor Watson. Pred njim možete govoriti slobodno kao i preda mnom. Drago mi je što vidim da se gospoña Hudson sjetila da napali vatru u kaminu.

Priñite, molim vas, bliže kaminu, a ja ću odmah naručiti šalicu kave, vidim da drete.

—Ja ne dršćem od hladnoće — tiho odvrati žena, prjestivši se kao što joj je Holmes predložio.

— Od čega onda?

— Od straha, gospodine Holmes, od užasa. — Rekavši to, podiže veo, pa smo jasno mogli da vidimo kako se zaista nalazi u uzbuñenom stanju, izdužena i mršava lica, umornih i prestravljenih očiju, kao u gonjene zvijeri. Licem i stasom imala je izgled tridesetogodišnje žene, ali kosa joj je bila sijeda prije vremena, pa je izgledala iznureno i iscrpljeno. Sherlock Holmes baci jedan od svojih brzih pogleda koji zapažaju sve.

—Ne plašite se — reče umirujući je pa joj priñe i potapša po ruci. — Uskoro ćemo urediti stvar. Vidim da ste jutros stigli vlakom.

— Zar me poznajete?

— Ne, ali u vašoj lijepoj rukavici vidim drugu polovicu vozne karte. Mora da ste rano krenuli, ali prije nego što ste stigli do stanice vozili ste se prilično dugo dvokolica, i to po veoma lošem putu. Žena se naglo trgne i začuñeno pogleda u mog prijatelja.

— Nema tu nikakve tajne, draga moja gospoño — reče joj Holmes smiješeći se. — Lijevi rukav vašeg kaputa uprljan je blatom na najmanje sedam mjesta.

Mrlje su sasvim svježe. Osim dvokolica nijedno drugo vozilo ne baca blato na taj način, a i to samo onda ako sjedite s lijeve sirane vozača.

— Vi ste u pravu — reče žena. — Pošla sam od kuće prije šest, dovezla se u Leatherhead u šest i dvadeset i prvim vlakom stigla na stanicu VVaterloo.

Gospodine, ne mogu više izdržati ako se to produži, poludjet ću, nemam kome da se obratim, jedini koji mari za mene može mi, jadnik, sasvim malo pomoći. Čula sam za vas, gospodine Holmes, čula sam od gospoñe Farintosh, kojoj ste pomogli u času teške nevolje. Od nje sam dobila vašu adresu. Oh, gospodine, pomognite i meni, bacite bar malo svjetla u gustu tminu kojom sam okružena. Za sada nije u mojoj moći da vas nagradim, ali za mjeseva udajem se, pa ću raspolagati svojim prihodima, onda nećete moći reći da sam nezahvalna.

Hoimes priñe svom nezaključanom pisaćem stolu pa izvadi malu ukoričenu knjižicu i poče da je pregledava.

— Farintosh — reče. — Ah, sjećam se tog slučaja, u pitanju je bila jedna tijara urešena opalima, čini mi se da je to bilo prije nego što smo se upoznali, Watsone.

Gospoño, mogu vam reći da ću vašem slučaju posvetiti punu pažnju, upravo kao što sam to učinio u slučaju vaše prijateljice. A što se nagrade tiče, meni je nagrada moje zanimanje. Troškove ćete mi nadoknaditi prema svojim mogućnostima, kad budete mogli. A sad vas molim da nam iznesete sve što bi nam moglo koristiti pri stvaranju zaključaka.

— Jao — odgovori žena — strahota moga položaja i jest u tome što su mi strepnje tako neodreñene, a sumnje zasnovane na sitnicama, svakome na izgled

toliko beznačajnima, da i onaj, od kojega više nego od svih ostalim imam prava da tražim pomoć i savjet, gleda na sve što mu o tome pričam kao na uobražavanje nervozne žene. On to ne kaže, ali ja to zaključujem po njegovim odgovorima kojima me nastoji umiriti i po njegovu oborenom pogledu. Ali ja sam čula, gospodine Holmes, da vi umijete duboko sagledati slabosti ljudskog srca, pa vas molim da me savjetujete kako da se krećem meñu opasnostima kojima sam izložena. —¦ Slušam vas, gospoño.

— Zovem se Helena Stoner i živim sa svojim očuhom, koji je posljednji izdanak jedne od najstarijih saksonskih porodica u Engleskoj. Možda vam je poznata porodica Roylott od Stoke Morana. Dom te porodice nalazi se na zapadnoj granici Surreva.

Holmes klimnu glavom. — To mi je ime poznato — reče.

— Nekada je pripadala najbogatijim porodicama u Engleskoj, a imanja su se prostirala na sjeveru preko granice Berkshirea, a na zapadu sve do Hampshirea. U prošlom stoljeću, meñutim, četiri uzastopna nasljednika bila su razvratnici i rasipnici, a porodičnu propast dokrajčio je kockar iz doba Namjesništva. Nekoliko jutara zemlje i kuća stara dvije stotine godina, koja je opterećena hipotekama, to je sve što je ostalo od nekadašnjeg bogatstva porodice čiji je posljednji izdanak živio životom osiromašena plemića. Ali njegov jedinac, moj očuh, uvidjevši da se mora prilagoditi novim prilikama, obrati se jednom roñaku s molbom da mu pozajmi nešto novaca kako bi mogao završiti medicinske studije. Po završenim studijama ode u Calcuttu, gdje je stručnom sposobnošću i snagom karaktera stekao veliku liječničku praksu. Meñutim, zbog krañe u njegovu kućanstvu, on u nastupu bijesa ubije nadstojnika svoje kuće, jednog uroñenika, pa jedva

izbjegne smrtnoj kazni. Nakon izdržavanja dugogodišnje robije, vrati se mrzovoljan i razočaran u Englesku.

U Indiji se oženio mojom majkom, gospoñom Stoner, mladom udovicom generaajora bengalske artiljerije Stera. Moja sestra Julija i ja bile smo blizanke.

U doba kad nam se mati preudala, bile su nam dvije godine.

Majka je imala veliko imanje, hiljadu funti godišnje prihoda, i to je sve povjerila doktoru Rovlottu za sve vrijeme dok budemo živjele s njim, s time da se u slučaju udaje svakoj od nas ima doznačiti izvjestan godišnji iznos. Uskoro nakon našeg povratka u Englesku umre nam mati, poginula je prije osam godina u željezničkoj nesreći kod Crewe. Doktor Rovlott napusti London, gdje je mislio da će otpočeti praksom, pa nas povede u Stoke Moran da živimo s njim u domu njegovih predaka.

Novcem koji je moja mati ostavila mogli su se pokriti svi troškovi, pa se činilo da ništa ne može pomutiti našu sreću.

U to vrjeme naš se očuh strašno promijenio.

Umjesto da se sprijatelji s našim susjedima, pa da se meñusobno posjećujemo, a oni su u početku bili sretni i presretni što se jedan Rovlott od Stoke Morana vratio u staro porodično gnijezdo, on se zatvorio u kuću iz koje je rijetko kada izlazio, osim kad bi ulučio priliku da se žestoko posvaña sa svakim koga bi sreo. Nagla priroda, bliska maniji, nasljedna u porodici mog očuha, pojačala se dugim boravkom u tropskim krajevima. Došlo je do teških sukoba, od kojih su se dva završila na policiji.

Najzad, očuh je postao strah i trepet čitavog sela, tako da ga se svatko klonio čim bi ga ugledao. Bio je čovjek goleme snage i u svom bijesu nije se mogao savladati.

Prošlog tjedna bacio je preko zida u potok seoskog kovača, i samo smo novcem, koji sam uspjela skupiti, izbjegli još jedan javni skandal. On uopće nema prijatelja, osim Cigana lutalica, a tim skitnicama

dozvoljava da se ulogore na ono nekoliko jutara zemljišta obraslog u trnje koje danas predstavlja porodično imanje.

Cigani mu to dobročinstvo uzvraćaju gostoprimstvom, pa on po nekoliko tjedana luta s njima po njihovim čergama. Strasno voli indijske životinje koje mu šalje poslovni prijatelj, pa sad ima jednog geparda i jednog pavijana koji se slobodno kreću po imanju, a mještani ih se boje koliko i njihova gospodara.

Iz ovoga što sam vam ispričala možete zaključiti da moja jadna sestra Julija i ja nismo imale mnogO' zadovoljstva u životu. Posluga nije htjela ostati kod nas pa smo dugo sav kućni posao morale obavljati same.

Sestri je bilo trideset godinas kad je umrla, a kosa joj je već bila sijeda, upravo kao i meni.

— Znači sestra je mrtva?

— Umrla je prije dvije godine. I o njenoj smrti htjela bih s vama porazgovarati. Kako smo živjele životom koji sam vam opisala, možete zamisliti da smo se malo kretale u društvu koje bi nam po godinama i društvenom položaju odgovaralo. Imamo tetku, neudatu sestru moje majke, gospoñicu Honoriju Westphail, koja živi u blizini, pa nam je očuh dopuštao da s vremena na vrijeme odemo k njoj u kratku posjetu. Na Božić, prije dvije godine, Julija se ondje upoznala s umirovljenim pomorskim majorom, s kojim se i vjerila. Očuh je to saznao tek kada se sestra vratila kući i nije se protivio njenom vjenčanju, ali dva tjedna prije dana odreñenog za vjenčanje dogodilo se nešto užasno.

Sherlock Holmes, koji je sjedio duboko zavaljen u svomi naslonjaču, zatvorenih očiju, glave utonule u jastuk, sada je upola otvorio oči i bacio pogled na posjetiteljicu.

— Molim vas, ispričajte mi potanko svaku pojedinost — reče joj.

— To mi neće biti teško jer mi je svaka pojedinost iz toga strašnog vremena duboko urezana u pamćenje.

Kao što sam vam već rekla, zamak je veoma star i samo je jedno njegovo krilo nastanjeno. Spavaće sobe nalaze se u prizemlju, a saloni u srednjem dijelu zgrade. Od spavaćih soba prva je pripadala doktoru Rovlottu, druga mojoj sestri, a treća je moja. Izmeñu tih soba ne postoje vrata, nego sve imaju izlaz na isti hodnik. Jesam li bila jasna?

— Savršeno.

— Prozori triju soba gledaju na travnjak. One kobne noći kad se desio strašan dogañaj, doktor Rovlott rano se povukao na počinak, ali mi smo znale da nije otišao da legne, jer je mojoj sestri smetao jak miris indijskih cigara koje je očuh običavao pušiti. Sestra je stoga došla k meni, sjedila neko vrijeme i pričala o svom skorom vjenčanju. U jedanaest sati ustane da poñe, ali na vratima zastade i osvrnu se.. »Heleno«, reče, »čuješ li ti noću neko zviždanje?« »Ne čujem«, odgovorim. »Pretpostavljam da ti u snu ne zviždiš.« »Sigurno ne. Zašto me to pitaš?« »Zato što u posljednje vrijeme, oko tri sata izjutra, čujem tiho i jasno zviždanje. Kako imam lak san zviždanje me budi. Ne znam otkuda dolazi, možda iz susjedne sobe, a možda i s livade. Zato sam te htjela pitati da li ga i ti čuješ.« »Ne, ne čujem. Bit će to Cigani s livade.« »Vrlo vjerojatno. Ali ipak, ako dolazi s livade, čudim se da ga i ti ne čuješ.« »Znači da je moj san čvršći od tvog.« »Da. Uostalom, to i nije toliko važno«, odgovori mi ona smijući se i zatvori vrata. Nekoliko trenutaka zatim čula sam je kako okreće ključ u bravi.

— Jeste li se noću uvijek zaključavale — upita Holmes.

— Uvijek.

— Zašto?

— Spomenula sam vam da doktor ima geparda i pavijana. Nismo bile sigurne kad vrata nisu bila zaključana.

— Jasno. Molim, nastavite.

— Te noći nisam mogla usnuti. Kao da sam predosjećala nesreću. Imajte u vidu da smo moja sestra i ja bile blizanke, a vi znate kako su nježne veze koje vežu dvije tako bliske duše. Noć je bila burna. Vjetar je zavijao a kiša udarala o prozore. Odjednom se prolomi vrisak izbezumljene, užasnute žene. Bio je to glas moje sestre, to mi je odmah bilo jasno. Skočim iz postelje, ogrnem se maramom i potrčim niz hodnik. Kad sam otvorila vrata, učini mi se da čujem tiho zviždanje, upravo- kakvo mi je opisala sestra, a nekoliko trenutaka zatim kao zveket palog metala. Kad sam pretrčala hodnik, sestrina vrata bila su otključana i polako se otvarala. Sva užasnuta zurila sam u njih, ne znajući tko će se pojaviti.

Odjednom, pri svjetlu koje je gorjelo u hodniku, ugledam svoju sestru. Bila je sva blijeda u licu, užasnuta i mahala je rukama, zovući u pomoć i teturajući kao pijana.

Pritrčala sam joj i zagrlila je, ali mi se u tom trenutku učini kao da je koljena izdaju, i ona se sruši. Previjala se kao da je muče strašni bolovi, pri tom su joj se ruke i noge strahovito grčile. U prvi mah pomislim da me nije prepoznala, ali kad sam se nadnijela nad nju, ona odjednom krikne glasom koji nikada neću zaboraviti: »Helen! Bila je to jedna traka. Pjegasta traka!« Još je nešto htjela izustiti i prstom je pokazala u pravcu doktorove sobe, ali onda je ponovo uhvati grč, pa joj riječi ostanu u grlu. Pojurim da dozovem očuha i sretnem ga kako u kućnoj haljini žuri iz svoje sobe. Kad je stigao do sestre, ona je već bila u nesvijesti. Usuo joj je u grlo rakije i poslao po liječnika u selo, ali svi napori bili su uzaludni: polako se gasila i izdahnula ne došavši k svijesti. I tako je užasno završila svoj život moja ljubljena sestra.

— Samo trenutak — reče Holmes — jeste li sigurni da ste čuli ono zviždanje i onaj metalni zvuk?

Biste li se mogli zakleti na to?

— To me pitao i okružni istražni sudac u istrazi.

Imam osjećaj da sam čula i zviždanje i zveket, ali je ipak moguće da sam se prevarila pod utiskom huke vjetra i škripanja stare zgrade.

— Da li je vaša sestra bila odjevena?

— Ne, bila je u spavaćici. U desnoj ruci držala je jednu sagorjelu šibicu, a u lijevoj čitavu kutiju šibica.

— To navodi na misao da je jednu šibicu zapalila i da se osvrtala oko sebe kad je došlo do uzbune. To je važno. A do kakvih je zaključaka došao istražni sudac?

— Veoma je pažljivo istražio čitav slučaj, jer je u okrugu bik> poznato čudno ponašanje doktora Rovlotta.

Ali nije mogao pronaći nijedan dokaz koji bi ukazivao na uzrok sestre smrti, bar ne takav koji bi ga zadovoljio.

Moje je svjedočenje dokazalo da su vrata iznutra bila zaključana, a prozori zaštićeni starinskim kapcima koji se preko noći osiguravaju željeznim šipkama. Zidovi su pažljivo pregledani, bili su čvrsti, a ispitivanje poda dalo je iste rezultate. Dimnjak je širok, ali je pregrañen na otvoru sa četiri debele šipke. Prema tome, moja je sestra bila potpuno sama u posljednjim trenucima svog života.

Osim toga, na njoj nije bilo nikakvih znakova nasilja.

— A otrova?

— Liječnici su je pregledali, ali nisu našli otrova.

— Od čega je umrla nesretna žena?

— Uvjerena sam da je umrla od straha, u živčanom slomu, ali ne mogu zamisliti čega se tako^ prepala.

— Jesu li se Cigani u to vrijeme nalazili na imanju?

— Da, gotovo je uvijek netko od njih prisutan.

— Što ste zaključili na osnovu njenog spominjanja one pjegave trake?

— Ponekad mislim da je to bilo besmisleno samrtničko buncanje, koje se odnosilo na neku grupu ljudi, možda baš na Cigane na imanju. Ne znam nisu li je možda njihove šarene marame kojima pokrivaju glavu navele na to da upotrijebi tu čudnu riječ.

Holmes zavrti glavom kao čovjek koji je daleko od toga da bude zadovoljan. — To su veoma duboke, neispitane vode — reče. — Nastavite, molim vas.

— Otada su prošle dvije godine, i moj život je sve donedavna bio usamljeniji nego ikada prije. Meñutim, prije mjesec dana, jedan dragi prijatelj, s kojim sam se davno upoznala, počastio me time što me zaprosio. Zove se Armitage, Percy Armitage, to je drugi sin gospodina Armitagea iz Crane Matera blizu Readinga. Moj očuh nije se protivio pa je trebalo da se vjenčamo u proljeće. Prije dva dana započete su oprae u zapadnom krilu zgrade, zid u mojoj spavaćoj sobi je probijen, pa sam se morala preseliti u sobu u kojoj je umrla sestra i spavati u krevetu u kojemu je ona spavala. I sad zamislite moj strah kad sam prošle noći, dok sam ležala budna i razmišljala o njenoj užasnoj sudbini, odjednom začula tiho zviždanje koje je bilo vjesnik njene smrti. Odmah sam skočila i upalila svjetiljku, ali u sobi nije bilo nikoga.

Meñutim, suviše sam bila uzbuñena da bih mogla ponovo legnuti u krevet. Obukla sam se i, čim je svanulo, iznajmila dvokolicu u krčmi kod »Krune« i odande jutros stigla ovamo da se posjetujem s vama.

— Pametno ste učinili — reče Holmes. — Nego, jeste li mi ispričali sve?

— Da, sve.

— Gospoñice Roylott, niste ispričali sve. Vi štedite svog očuha.

— Na što mislite?

Umjesto odgovora Holmes podignu crnu čipku koja je prekrivala ruku naše posjetiteljice što je počivala na

njenom koljenu. Na bijeloj šaci vidio se trag pet malih modrica i pet otisaka nečijih prstiju.

— S vama su postupali surovo — reče.

Ona pokri ruku. — On je jak čovjek — reče — možda nije ni svjestan koliko je jak.

Nastane dubok tajac. Holmes nasloni bradu na ruke pa se ukočeno upilji u vatru koja je pucketala.

— Veoma vješta rabota — reče. — Ima hiljadu pojedinosti koje moram doznati prije nego što se opredijelim za način rada koji treba da primijenim. Ne smijemo gubiti ni časak vremena. Ako danas doñemo u Stoke Moran, možemo li pregledati sobe bez znanja vašeg očuha?

— Došli biste u pravi čas, jer je danas govorio o tome kako treba da ide u grad po veoma važnom poslu.

Vjerojatno će cijelog dana biti odsutan pa nam neće smetati. Imamo domaćicu, ali to je stara i priglupa žena, pa je lako mogu udaljiti.

— Odlično. Nemate ništa protiv tog putovanja, Watsone?

— Ništa.

— Onda idemo. A što ćete vi još raditi?

— Imam još dva posla da svršim u gradu. Vratit ću se kući vlakom koji polazi u dvanaest sati pa ću stići na vrijeme da vas dočekam.

— Možete nas očekivati u ranim popodnevnim satima. I ja moram svršiti neke sitnije poslove. Biste li ostali još časak da doručkujete s nama?

— Ne mogu, hvala, moram ići. Otkada sam vam otkrila svoje nevolje, već osjećam olakšanje. Nadam se da ćemo se popodne vidjeti — odgovori, spustivšj preko lica gust crn veo, i izañe iz sobe.

— Što mislite o svemu tome, Watsone? — upita Sherlock Holmes.

— Sve je to veoma mračno i tamno.

— Da, veoma mračno.

— Ipak, aka je ona u pravu kad tvrdi da su zidovi i pod bili neoštećeni i da se kroz vrata, prozor i dimnjak nije moglo ući u sobu, onda je njena sestra bila sama kada ju je snašla tajanstvena smrt.

— A što ćemo s noćnim zviždanjem i s onim zagonetnim riječima?

— Ne znam.

— Kada povezete meñusobno ono noćno zviždanje s prisustvom Cigana, koji održavaju prisne odnose sa starim liječnikom, pa činjenicu što imamo mnogo razloga da povjeremo kako očuh ima interese da spriječi vjenčanje svoje pastorke, a k tome sestrino pominjanje trake prije nego što je izdahnula, i najzad činjenicu da je gospoñica Helena Ster čula zveket metala koji je možda izazvan time što je netko postavio opet jednu od prozorskih sipki na mjesto s kojeg ju je bio skinuo, čini mi se da ima dovoljno osnova za mišljenje da se tajna može razjasniti na osnovu tih podataka.

— A što su radili Cigani?

— To mi nije jasno.

— Mnogo što bih mogao zamjeriti vašim pretpostavkama.

— Slažem se. Zato i idemo u Stoke Moran. Hoću vidjeti jesu li vaše zamjerke osnovane. Ali što je to, do ñavola? — Uzvikne Holmes.

Vrata se odjednom otvore i na njima se pojavi golem čovjek. Odjeća mu je predstavljala čudnu mješavinu zanatlikog i seljačkog načina odijevanja, imao je crni cilindar na glavi, dugi redengot, visoke dokoljenice i lovačku palicu koja mu se klatila u ruci. Bio je toliko visok da mu je šešir doticao nadvratnik, a krupno tijelo ispunilo je prostor otvorenih vrata. Široko, suncem opaljeno lice, izbrazdano hiljadama bora i obilježeno svim mogućim porocima, okretalo se čas prema meni, čas prema Holmesu, a po duboko usañenim žućkastim

očima i dugom mršavom nosu ličio je na pticu grabljivicu.

— Koji je od vas dvojice Holmes? — uzvikne.

— Ja se tako zovem, gospodine. Ali zar nije na vama red da prvi kažete svoje ime — mirno odgovori moj prijatelj.

— Ja sam doktor Grimesby Roylott od Stoke Morana.

— Lijepo, doktore! — reče Holmes. — Molim vas, sjedite.

— Neću. Ovdje je bila moja pastorka. Što vam je rekla? Ja sam je pratio.

— Prilično je hladno za ovo doba godine — reče Holmes.

— Što vam je rekla — bijesno će starac.

— Čuo sam da će biti šafrana — mirno nastavi moj prijatelj.

— Ha! To vi mene zavitlavate? — zaurla posjetilac, kaknuvši prema Holmesu i zaprijetivši mu lovačkom palicom. — Vi ste onaj Holmes koji se miješa u tuñe poslove.

Moj prijatelj se nasmiješi.

— Onaj Holmes koji svuda zabada svoj nos.

Holmesov osmijeh poprimi izraz zadovoljstva.

— Holmes, njuškalo Scotland Yarda. Holmes se srdačno nasmije.

— Baš ste zabavni — reče. — Kad izañete, zatvorite vrata, tu je prilična promaja.

— Otići ću kad budem rekao sve što hoću da kažem. Da se niste petljali u moje stvari! Gospoñica Stoner bila je ovdje. Opasno je svañati se sa mnom.

Vidite li ovo! — Rovlott krene prema Holmesu, zgrabi žarač i savi ga snažnim mrkim rukama. — Pazite da mi ne padnete šaka — progunña i, bivši iskrivljeni žarač u kamin, izañe iz sobe.

— Vrlo prijatan čovjek — reče Holmes smijući se.

— Ne zapremam toliko mjesta koliko on, ali, da je ostao možda bih mu pokazao da ni moj stisak ruke nije slabiji od njegova.

Rekavši to, podiže čelični žarač i začas ga ispravi.

— Zamislite tu drskost! Hoće da me stavi pod istu kapu sa zvaničnim policijskim detektivima. Ovaj će incident začiniti našu istragu. Nadam se da naša mala prijateljica neće stradati zbog toga što je dopustila da je ovaj grubijan slijedi. A sada, VVatsone, poručit ćemo doručak, zatim ću otići u bilježničku arhivu, po neke korisne podatke.

Sherlock Holmes vrati se u jedan sat. U ruci je imao list plavog papira načrčkan bilješkama i brojkama.

— Vidio sam oporuku Rovlottove preminule žene — reče. — Da bih mogao točno odrediti njeno značenje morao sam izračunati sadašnju vrijednost uloga o kojima je u oporuci riječ. Cjelokupan prihod, koji je u doba njene smrti iznosio nešto manje od 1100 funti, sada zbog pada cijena poljoprivrednih artikala ne iznosi više od 750 funti. Svaka kći ima pravo na prihod od 250 funti u slučaju udaje. Da su se obje djevojke udale, ovaj ljepotan spao bi ne bijedan prihod, a i samo jedna udaja ozbiljno bi ga pogodila. Moj jutrošnji rad nije bio uzaludan jer je pokazao da Rovlott ima vrlo jakih razloga da me spriječi.

A sada, Watsone, riječ je o ozbiljnoj stvari pa ne smijemo gubiti vrijeme, naročito zato što starac zna da se zanimamo za njegove poslove. Pozvat ćemo fijaker i odvesti se na stanicu Waterloo. Bit ću vam vrlo zahvalan ako u svoj džep stavite revolver marke Eley broj 2 koji predstavlja odličan argument za gospodu koja umiju savijati žarače. Uzmite uz to i četkicu za zube, to je sve što nam u ovoj prilici može zatrebati.

Na stanici Waterloo uhvatimo vlak za Leatherhead, a tamo u staničnoj gostionici, unajmimo kola. Vozili smo se četiri-pet milja po ljupkim putovima Surreva. Dan je

bio divan: na nebu, pokrivenom tu i tamo bijelim oblačićima, sijalo je sunce, prelistalo drveće, zelene živice, zrak pun prijatnih mirisa vlažne zemlje. Neobičan kontrast izmeñu čarobnog nagovještaja proljeća i mračne istrage. Moj prijatelj je sjedio na prednjem sjedištu skrštenih ruku, šešira navučenog na oči, glave spuštene na grudi, utonuo u najdublje misli. Odjednom se trgne, potapša me po ramenu i pokaže prstom preko livada, u daljinu. ― Pogledajte onamo — reče.

Uz blagu padinu pružao se park pun drveća koji je na svojoj najvišoj točki prelazio u gaj. Izmeñu granja pomaljali su se sivi zabati i strm krov drvenog zamka.

— Stoke Moran? — upita Holmes.

— Da, gospodine, to je kuća doktora Rovlotta — odgovori kočijaš. — Eno tamo sela — nastavi kočijaš, pokazavši u daljini, na lijevoj strani, krovove seoskih kuća. — Ako želite da brže stignete do doktorove kuće, siñite ovdje, preskočite ovu ogradu i produžite stazom kroz polja. Vidite, pred kućom se seta jedna gospoña.

— To je gospoñica Stoner — reče Holmes, zaklonivši rukom oči od sunca. — Da, poslušat ćemo vas.

Siñemo i platimo. Kočijaš osinu konje i uputi kola prema Leatherheadu, otkud nas je bio dovezao.

— Dobro smo učinili — reče Holmes — što smo preskočili ogradu, čovjek će pomisliti da smo došli ovamo kao arhitekti ili po nekom drugom poslu.

— Dobar dan, gospoñice Stoner. Održali smo riječ.

Naša jutrošnja klijentica već nam je pohitala u susret. Na licu joj se ocrtavala radost. — Tako sam vas željno očekivala — uzviknu stežući nam ruke. — Sve je ispalo sjajno. Doktor Rovlott je otišao u grad i vjerojatno se neće vratiti do večere.

— Imali smo zadovoljstvo da se s doktorom upoznamo — reče Holmes i s nekoliko riječi opiše susret s njenim očuhom. Gospoñica Stoner problijedi kao krpa.

— Zaboga! — uzvikne — pa to znači da me pratio.

— Da, pratio vas je.

— On je toliko lukav da nikada ne znam mogu li biti sigurna. Što će reći kad se vrati?

— Mora se dobro čuvati da ne naleti na većeg lukavca. Noćas zaključajte sobu. Ako bude bjesnio, odvest ćemo vas tetki u Harrow. A sad ne smijemo gubiti vrijeme. Odvedite nas u prostorije koje moramo pregledati.

Siva kamena zgrada, zarasla u lišaj, sastojala se od visokoga srednjeg dijela i od dva izbočena krila. Na jednom su krilu prozori bili porazbijani i zatvoreni daskama, a krov djelomice spušten, pa je ličio na ruševinu. Srednji dio nalazio se u nešto boljem stanju.

Samo je desno krilo izgledalo relativno novo: po zastorima na prozorima i plavom dimu što je izlazio iz dimnjaka, moglo se zaključiti da porodica stanuje u njemu. Uz krajnji su zid bile podignute skele, kao da se na njemu izvode popravci. Meñutim, radnike nismo vidjeli. Holmes je polako koračao po zapuštenom travnjaku i s mnogo pažnje ispitivao spoljašnost prozora.

— Tu je, pretpostavljam, soba u kojoj ste prije spavali, do nje je soba u kojoj je spavala vaša sestra, a ona tamo, do glavnog dijela zgrade, mora da je soba doktora Rovlotta.

— Točno. Ali ja sad spavam u srednjoj sobi.

— Zbog opravki, vjerojatno. Uzgred budi rečeno, ne čini mi se da postoji hitna potreba za opravkom na tom krajnjem zidu.

— Takva potreba nije postojala. Uvjerena sam da je to bio izgovor da bi me mogli iseliti iz moje sobe.

— Ah! To mora nešto značiti. Na drugoj strani ovoga uskog krila pruža se hodnik na koji izlaze ove tri sobe. Hodnik ima više prozora, zar ne?

— Da, ali su vrlo mali, suviše uski da bi se netko mogao kroz njih uvući.

— Dok ste se noću obje zaključavale, s te strane nije se moglo ući u vaše sobe. Hoćete li biti tako ljubazni da uñete u svoju sobu i zatvorite prozorske kapke?

Gospoñica Stoner to učini, pa Holmes pokuša silom otvoriti kapke, ali nije uspio. Na njima nije bilo ni najmanje pukotine kroz koju bi mogao da proturi nož i podigne bar jednu od prečaga. Zatim lećom ispita šarke pa ustvrdi da su od jakog željeza i čvrsto ugrañene u masivni zid.

—Hm — reče, češući bradu u nedoumici — moja pretpostavka nailazi na izvjesne teškoće. Kad su kapci zatvoreni, nitko ne može ući u zaključanu sobu. A sad ćemo pogledati što se može s unutrašnje strane.

Na mala sporedna vrata ulazilo se u bijelo oličen hodnik na koji su imale izlaz spavaće sobe. Holmes odbi da ispita treću spavaću sobu, pa preñemo odmah u drugu, u kojoj je sada spavala gospoñica Stoner, a i u kojoj je njenu sestru snašao tragičan udes. Bila je to niska prijatna sobica s otvorenim kaminom starih kuća.

U jednom kutu stajala je smeña komoda, u drugom uska prekrivena postelja, a lijevo od prozora nalazio se toaletni stolić. Te su stvari, s još dvije male, pletene stolice, sačinjavale cjelokupni namještaj. Pod je bio zastrt četverokutnim wiltonskim ćilimom. Daske i drvena obloga bile su od smeñe crvotočne hrastovine, tako stare i izblijedjele da su možda potjecale još od vremena kad je kuća zidana. Holmes odnese jednu stolicu u kut i sjedne na nju pažljivo promatrajući svaku pojedinost.

— Kamo vodi ono zvonce — upita pokazujući debeli gajtan koji je visio pored postelje, dok mu je resa ležala na jastuku.

— U sobu domaćice.

— Čini se da nije odavna tu.

— Uvedeno je tek pred dvijri godine.

— Pretpostavljam da je vaša sestra zahtijevala da se uvede.

— Ne, ona ga uopće nije upotrebljavala. Mi smo uvijek same sebi donosile sve što nam je trebalo.

— Zapravo gajtan je ovdje nepotreban. Moram načas ispitati pod — reče i legne prislonivši lice na daske pa s lećom u ruci počne puzati amamo pažljivo ispitujući pukotine. To isto učini i s daskama kojma su bili obloženi zidovi. Najzad priñe postelji i provede neko vrijeme pored nje, razgledavajući je i promatrajući zid na koji je bila prislonjena. Najzad uzme u ruku gajtan od zvonca pa ga jako povuče.

— Gle, pa to je lažno zvonce — reče.

— Zar ne zvoni?

— Ne, nije čak ni vezano za žicu. Vrlo zanimljivo!

Gledajte, pričvršćeno je za kuku iznad malog ventilatora.

— Čudno, zaista. To nikad nisam opazila.

— Vrlo čudno — promrmlja vukući gajtan. — Postoje jedna ili dvije neobične stvari u vezi s ovom sobom. Na primjer, kolika je budala morao biti graditelj koji je sproveo ventilator u drugu sobu, kad ga je s isto toliko truda mogao sprovesti napolje iz ove sobe.

— I to je nešto novo — reče ona.

— To je učinjeno otprilike u isto vrijeme kad je postavljen i ovaj gajtan za zvonce? — opet će Holmes.

— Da, te male preinake učinjene su u isto vrijeme.

— Znači da su taj lažni gajtan za zvonce i ventilator koji ne provjetrava imali vrlo odreñenu namjenu. Ako dopustite gospoñice Stoner, pogledat ćemo i drugu sobu.

Soba doktora Roylotta bila je veća od sobe njegove pastorke, ali isto tako jednostavno namještena. Poljski krevet, mala polica puna knjiga, većinom tehničkog

sadržaja, naslonjač pored postelje, obična drvena stolica do zida, okrugao stol i velika željezna kasa to je bilo uglavnom sve što se moglo vidjeti. Holmes se zaustavljao pri svakom dijelu namještaja, ispitujući svaki najvećom pažnjom.

— Što se nalazi ovdje unutra? — upita kuckajući po kasi.

— Tu su poslovni papiri moga očuha.

— Zavirili ste, dakle, i u unutrašnjost kase.

— Da, ali samo jednom, prije nekoliko godina.

Sjećam se da je bila puna papira.

— Ne nalazi li se u njoj i neka mačka?

— Ne. Kakva čudna misao!

— Pogledajte ovo! — reče i podiže zdjelicu mlijeka koja je stajala na kasi.

— Ne držimo mačku. Ali imamo geparda i pavijana.

— Ah, da, razumije se. Pa gepard je samo velika mačka. Ipak se usuñujem reći da zdjelica mlijeka ne može zadovoljiti njegov apetit. Postoji još nešto što bih želio vidjeti — reče i pri tom čučne pored drvene stolice i najvećom pažnjom ispita njeno sjedište.

— Hvala! — reče, dižući se i stavljajući u džep leću. — Oho! Evo još nešto zanimljivo.

Predmet koji je ugledao bio je mali korbač za pse koji je visio na jednom kraju postelje. Bio je uvijen i vezan, ličio je na omču.

— Što mislite o tome, Watsone?

— To je običan korbač, samo ne znam zašto je tako vezan.

— Da, neobično je to, zar ne? Svijet je pokvaren, a najgore je što ima pametnih ljudi koji se koriste svojim mozgom da bi postali zločinci, čini mi se da sam dosta vidio, gospoñice Stoner. Sada ćemo, ako dopustite, poći na livadu.

Nikada nisam, vidio svog prijatelja tako namrštena i mračna lica kao kad smo napustili poprište istrage.

Prošetali smo nekoliko puta gorolje travnjakom, ali ni gospoñica Stoner ni ja nismo htjeli prekidati tok njegovih misli. Sve dok se sam nije prenuo iz razmišljanja.

— Veoma je važno, gospoñice Stoner — reče Holmes — da se u svakom pogledu pridržavate mojih uputstava.

— Poslušat ću vas, gopodiine.

— Stvar je suviše ozbiljna da biste smijeli oklijevati. Od potpune poslušnosti zavisi sam vaš život.

— Uvjeravam vas da ću vas slušati.

— Prvo, ja i moj prijatelj moramo provesti noć u vašoj sobi.

Gospoñica Stoner me pogleda.

— Da, tako mora biti. Dopustite mi da vam objasnim. Nije li ono tamo seoska krčma?

— Da, to je »Kruna«.

— Vrlo dobro. Vide li se odanle vaši prozori?

— Svakako.

— Kad se vaš očuh vrati morate se zatvoriti u svoju sobu pod izgovorom da vas muči glavobolja. Potom, kad budete čuli da je legao, otvorite kapke na svom prozoru, otkačite rezu i na prozorsku dasku stavite svjetiljku kao znak za nas, a zatim se sa svim što vam može zatrebati povucite u sobu u kojoj ste prije spavali.

Ne sumnjam da ćete unatoč neredu moći provesti jednu noć.

— Oh, da, to mi neće biti teško.

— Ostalo prepustite nama.

— A vi? Gdje ćete vi spavati?

— U vašoj sobi. Ispitat ćemo uzrok buci koja vas uznirava.

— Uvjerena sam, gospodine Holmes, da ste već došli do nekog zaključka — reče gospoñica Stoner, stavivši ruku na rukav mog prijatelja.

— Možda jesam.

— Onda mi, zaboga, recite šta je uzrok smrti moje sestre.

— Volio bih imati sigurnije dokaze prije nego što vam to kažem.

— Možete li mi bar reći da li je umrla od iznenadnog straha, kao što ja mislim.

— Ne, to ne mislim. Smatrani da je postojao očitiji uzrok. A sad vas, gospoñice Stoner, moramo napustiti, jer ako se doktor Rovlott, vrati i nañe nas ovdje, onda smo uzalud došli. Do viñenja, budite hrabri! Ako učinite ono što sam vam rekao, uskoro ćemo otkloniti opasnosti koje vam prijete.

Sherlock Holmes i ja nismo imali teškoća sa spavaćom sobom u »Kruni«. Prostorije su se nalazile na katu, pa smo sa svoga prozora mogli obuhvatiti pogledom vrata i naseljeno krilo zamka Stoke Moran. U sumrak smo vidjeli doktora Rovlotta kako se provezao: njegov stas isticao se pored sitne prilike dječaka koji ga je vozio. Dječak je imao teškoća da otvori teška željezna vrata, čuli smo doktora kako grmi i vidjeli ga kako stisnutim pesnicama prijeti dječaku. Dvokole produže put zamka, zatim smo opazili kako se izmeñu drveća pomalja svjetlo, jer je u jednom od salona upaljena svjetiljka.

— Znate li, Watsone — obrati mi se Holmes dok smo tuli u sve dublji mrak — pomalo se ustručavam da vas noćas povedem sa sobom. Postaje opasno.

— Mogu li vam pomoći?

— Vaše bi mi prisustvo' bilo neprocjenjivo važno.

— Onda ću vam se pridružiti.

— To je veoma ljubazno od vas.

— Govorite o opasnosti. Sigurno ste u onim sobama vidjeli nešto što sam i ja vidio!

— Da. Ali smatram da sam došao do zaključka do kojih vi niste došli. Pretpostavljam da ste vidjeli sve ono što sam i ja vidio.

— Nisam vidio ništa značajno, izuzev gajtana za zvonce, ali priznajem da se ne mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti.

— Vidjeli ste i ventilator, zar ne?

— Da, ali smatram da tako mali otvor izmeñu dvije sobe nije ništa neobično. Tako je malen da ni štakor ne bi mogao kroza nj da proñe.

— Prije nego što smo došli u Stoke Moran znao sam da ćemo u sobi naći ventilator.

— Dragi moj Holmes!

— Da, znao sam. Sjećate li se kako je gospoñica Stoner izjavila da je njena sestra osjećala miris cigara doktora Rovlotta. To navodi na zaključak da mora postojati nekakva veza izmeñu te dvije sobe. Tu vezu nije bilo lako opaziti, inače bi je sudac istražitelj vidio. Izjava gospoñice Stoner navela me da zaključim da tu vezu predstavlja upravo ventilator.

— Zar u tome može biti zla?

— Čudno je što se neke stvari vremenski podudaraju. U toj je sobi postavljen gajtan gotovo u isto vrijeme kad osoba koja spava u toj sobi umire. Zar vam to nije upalo u oči?

— Još uvijek ne mogu razumijeti.

— Jeste li vidjeli nešto neobično u vezi s posteljom?

— Nisam.

— Postelja je pričvršćena jednom sponom za pod.

Jeste li ikada vidjeli da se postelje tako pričvršćuju.

— To ne mogu reći.

— Žena nije mogla pokrenuti svoju postelju. Njena se postelja morala nalaziti uvijek u istom položaju prema ventilatoru i uzici, tako, naime, moramo nazvati onaj

konopčić, jer on nije nikada poslužio kao gajtan za zvonce.

— Holmes! — uzviknem — čini mi se da nazirem na što smjerate. Stigli smo na vrijeme da spriječimo lukav i užasan zločin.

— U pravom smislu riječi lukav i užasan. Kad liječnik skrene stranputicom, postaje zločinac najgore vrste. Pored živaca, on ima i znanja. Palmer i Prichard pripadali su prvacima svoje profesije. Ovaj ih je nadmašio. Ali nas, nadam se, neće nadmudriti. Ali prije nego što proñe noć mi ćemo doživjeti još dosta užasa. A sada popušimo još koju lulu i skrenimo misli na nešto veselije.

Oko devet sati svjetlo izmeñu drveća se ugasi.

Zamak utrne u potpuni mrak. Proñu dva duga sata.

Odjednom, upravo kad je otkucavalo jedanaest, zasja jedno svjetlo.

—To je znak za nas — reče Holmes skočivši na noge. Dolazi s prednjeg prozora.

Izlazeći, izmijeni nekoliko riječi s našim domaćinom, objasnivši mu da idemo u posjetu jednom našem poznaniku, pa ćemo kod njega provesti možda čitavu noć.

Ledeni vjetar duvao nam je u lice, a žuto svjetlo što je ispred nas treperilo vodilo nas je sve bliže izvršenju opasnog zadatka.

Nismo imali teškoća da stanemo na tlo imanja jer su u staroj ogradi oko parka zjapile otvorene rupe. Stigli smo do travnjaka, odjednom iz gustog lovorova šipraga iskoči nešto nalik na strašno iznakaženo dijete iskrivljenih nogu, pa se baci na travu, a zatim pretrčavši preko travnjaka nestane u mraku.

— Bože moj, jeste li ga vidjeli?

I Holmes se zaprepastio. Stisnuo mi ruku kao kliješta. Zatim se tiho nasmije i prisloni mi usne na uho.

— Krasno domaćinstvo — promrmlja — u zajednici s majmunom.

Zaboravio sam da to neobično mezimče čuva doktora. Meñutim, bio je tu i gepard kojega smo svakog trenutka mogli osjetiti na svojoj grbači. Priznajem da sam osjetio izvjesno olakšanje kad sam, ugledavši se u Holmesa, skinuo cipele i našao se u spavaćoj sobi.

Holmes tiho zatvori prozorske kapke, premjesti svjetiljku na sto i baci pogled po sobi. Ništa se u njoj nije izmijenilo otkad smo je danju razgledali. Pošto duzi do mene i od ruke napravi trubu, šapnu mi tako tiho na uho da sam morao napregnuti sve snage da bih razaznao riječi.

— I najmanji šum mogao bi biti sudbonosan.

Klimnem glavom u znak da sam čuo.

— Morat ćemo sjediti u mraku, jer bi se kroz ventilator moglo opaziti svjetlo.

Ponovno klimnem glavom.

— Nemojte zaspati, u pitanju vam je život.

Pripremite revolver. Ja ću sjesti na rub postelje, a vi sjednite na ovu stolicu.

Izvadim revolver pa ga položim na ugao stola.

Holmes pronañe dugi, tanki štap pa ga stavi na postelju da mu bude pri ruci. Pošto uzme kutiju šibica i komad svijeće, ugasi svjetlo. Ostadosmo u mraku.

Nikad neću zaboraviti to užasno bdjenje. Nikakav šum nije dopirao do mene, ni samo uvlačenje daha, a ipak sam znao da moj prijatelj sjedi otvorenih očiju, nekoliko koraka od mene, u istom stanju nervne napetosti. Kroz prozorske kapke nije mogao proći ni zračak svjetlosti. Izvana bi ponekad dopro krik noćne ptice, a jednom se na samom prozoru začuo dug, jeziv jecaj sličan mačjem, koji nam je kazivao da je gepard pušten. Iz daljine je dopirao dubok zvuk crkvenog zvona koje je izbijalo četvrt sata. Koliko su izgledale duge te četvrti! Odzvonilo je jedanaest sati, odzvonio je jedan sat,

odzvonila su dva i tri sata, a mi smo još uvijek sjedili u tišini, u iščekivanju onog što nas je moglo snaći.

Odjednom se u visini, u pravcu ventilatora, pojavi i odmah nestade bljesak svjetla, praćen jakim mirisom gorućeg ulja i zagrijanog metala. Netko je u drugoj sobi upalio slijep fenjer. Čuo se potmuli šum kretanja, a zatim se opet sve stišalo, samo je miris postajao jači.

Pola sata sjedio sam načjenih ušiju. Odjednom se začuje piskutljiv i prigušen šum, kao kad tanak mlaz pare izlazi iz lonca. Holmes skoči s kreveta, zapali šibicu i poče bijesno udarati po gajtanu zvonca.

— Vidite li je, Watsone? — vikao je. — Vidite li je?

Uzalud sam se napinjao da nešto vidim. Kad Holmes kresnu svjetlo, začujem tiho i jasno siktanje, ali iznenadni bljesak koji mi zablješti umorne oči ne dade mi da raspoznam što je to po čemu moj prijatelj tako divljački udara. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, puno užasa i gnušanja.

Odjednom prestane udarati. Zurio je u ventilator, kad se noćnom tišinom prolomi strašan krik kakav ne pamtim. Bie to promukli i sve glasniji krik, upravo vrisak bola, strave i gnjeva. Pričalo se da je dolje u selu probudio ljude i digao ih iz postelja, a čuo se i u udaljenom župnom domu. Od tog nas krika obuze jeza, pa smo obojica buljili jedan u drugoga, sve dok u tišini ne zamriješe i posljednji njegovi odjeci.

— Što to znači — prošaputam sav zadihan.

— To znači da je sve svršeno — odgovori Holmes.

— Možda je, uostalom, tako i bolje. Uzmite revolver, ući ćemo u sobu doktora Rovlotta.

Zabrinuta lica upali svjetiljku, krene hodnikom i zakuca dva puta na vrata sobe, ali mu se nitko ne odazva. Onda pritisne kvaku i uñe, a za njim uñem i ja s uperenim revolverom u ruci.

Ukaza nam se neobičan prizor. Na stolu je stajao slijep fenjer s poluotvorenim zaklopcem i bacao sjajne

zrake svjetla na odškrinutu željeznu kasu. Za stolom je sjedio doktor Rovlott, odjeven u sivu kućnu haljinu, ispod koje su mu provirivali goli nožni članci, s crvenim turskim papučama bez peta na nogama. U krilu mu je ležao dugi korbač s kratkom drškom, onaj koji smo vidjeli prethodnog dana. Brada mu je stršila uvis, a oči ukočene i pune užasa, upro je u strop, u jedan kut. Oko obrva imao je neobičnu žutu traku sa smeñim točkicama: činilo se kao da mu je čvrsto stegnuta oko glave. Kad smo ušli nije se pokrenuo niti je dao bilo kakav znak života.

— Traka! Pjegasta traka! — šapne Holmes.

Koraknern bliže prijatelju. U istom trenutku čudan ukras oko doktorove glave počne se kretati i iz kose se pojavi spljoštena glavica, u obliku dijamanta, i nabrekli vrat odvratne zmije.

— Zmija iz močvare! — krikne Holmes — najsmrtonoiji indijski gmaz. Desetak sekundi poslije ujeda bio je mrtav. Nasilnik je žrtva svog nasila. Tko drugome jamu kopa sam u nju pada. Bacimo tu beštiju u njenu jazbinu. Gospoñicu Stoner odvedite na neko sigurno mjesto i obavijestite okružnu policiju o svemu što se ovdje odigralo.

To su stvarne činjenice koje su uzrokovale smrt doktora Rovlotta od Stoke Morana. Nije potrebno da dužim i opisujem kako smo zaplašenoj djevojci javili strašnu vijest, kako smo je potom jutarnjim vlakom odveli dobroj, staroj tetki u Harrow, prepustivši je njenoj brizi, i kako je spori tok zvične istrage došao do zaključka da je doktor našao smrt ii nesmotrenoj igri sa svojom opasnom mezimicom. Ono malo što je još trebalo da saznam o tom slučaju Sherlock Holmes ispričao mi je kada smo se sutradan vraćali kući.

— Došao sam — reče mi — do potpuno krivog zaključka, što pokazuje, dragi moj Watsone, koliko je

opasno rasuñivati na osnovu nedovoljnih podataka.

Prisustvo Cigana i riječ »trake« što ju je jadna djevojka izustila čas prije smrti, nesumnjivi znaci da je djevojka u posljednji čas, kad je svjetlo šibica obasjalo sobu, postala svjesna uzroka svoje smrti, naveli su me na potpuno pogrešan put. Mogu sebi upisati u zaslugu što sam odmah ponovo razmotrio svoje stanovište, pa mi je tek onda postalo jasno da opasnost koja je prijetila gospoñici Stoner nije mogla doći ni kroz prozor ni kroz vrata sobe.

Pažnju mi privuče, kao što sam već rekao, onaj ventilator i gajtan za zvonce koji se spuštao do same postelje.

Otkriće da je to bio lažan gajtan za zvonce i da je postelja bila pričvršćena za pod, pobudilo je sumnju da je gajtan služio kao most za nešto što prolazi kroz otvor ventilatora i silazi na postelju. Odmah mi se javila pomisao o zmiji. Kad sam tu pomisao doveo u vezu sa saznanjem da se doktor snabdio zvijerima iz Indije, znao sam da sam na pravom putu. Misao da se upotrijebi otrov koji se vjerojatno neće moći otkriti kemijskim pokusom, mogla je pasti na pamet samo oštroumnom i bezobzirnom čovjeku. Brzina kojom takav otrov djeluje predstavlja izvjesnu prednost. Bio bi to istražitelj zaista oštra oka koji bi mogao opaziti dva tamna uboda na mjestu gdje su se zaboli otrovni zubi. Razmišljao sam i o zviždanju. Zločinac je morao, dakako, dozvati zmiju natrag prije nego što jutarnja svjetlost otkrije žrtvu.

Vjerojatno ju je vježbao hraneći je mlijekom koje smo vidjeli, da bi mu se vratila kad je pozove. Stavljao^ bi je na otvor ventilatora u vrijeme koje je smatrao najpogodnijim, sa sigurnošću da će se zmija spustiti niz gajtan do postelje. Možda će ujesti djevojku, a možda je neće ujesti; možda će djevojka svake noći u toku jednog tjedna izbjeći ujed zmije, ali prije ili kasnije morat će pasti kao njena žrtva.

Došao sam do tih zaključaka prije nego što sam uopće ušao u doktorovu sobu. Ispitivanje njegove stolice

pokazalo je da običava stati na nju, što je, razumije se, bilo potrebno da bi mogao doseći ventilator. Jedan pogled na kasu, na zdjelicu s mlijekom i na omču na vrpci biča, rastjerao mi je sve preostale sumnje. Metalni zvuk što ga je gospoñica Ster čula izazvao bi njen očuh kad je naglo zatvorio vrata od kase u kojoj je držao strašnu zmiju, čuo sam zmiju kako sikće, čuli ste je sigurno i vi, pa sam odmah upalio svjetlo i napao je.

— Tako ste je otjerali kroz ventilator.

— A ona je u drugoj sobi napala svog gospodara.

Moji su je udarci razdražili pa je ona nasrnula na prvo ljudsko biće na koje je naišla. Zato sam posredno odgovoran za smrt doktora Rovlotta. Ali ne bih mogao reći da će to suviše opteretiti moju savjest.

INŽENJEROV PALAC Za vrijeme prisnih odnosa koji su me godinama vezivali za mog prijatelja Sherlocka Holmesa bilo je mnogo problema koji su ga zanimali, ali ja sam mu samo na dva skrenuo pažnju: na slučaj s palcem Hatherleya i na slučaj s ludilom pukovnika Warburtona. Ovaj potonji mogao je pružiti svakom pronicljivom čovjeku i promatračtvaraocu priliku za rafiniraniji rad, ali je onaj prvi bio toliko neobičan po svom početku, a toliko dramatičan po svojim posljedicama, da njega više vrijedi istaknuti, mada je mom prijatelju pružio manje mogućnosti da primijeni svoje poznate metode dedukcije putem razmišljanja pomoću kojih je postizavao značajne rezultate. Uvjeren sam da je ova moja priča iznijeta više puta u novinama, ali kao što biva sa svim pripovijestima takve vrste, ona se čovjeka ne doima tako snažno u običnom novinskom prikazu dogañaja kao što ga se doima kad mu se činjenice polagano raspredaju pred očima, pa mu se tajna na taj način postepeno polako rasvjetljava i svako ga novo otkriće dovodi korak bliže

potpunoj istini. Utisak što su ga u to vrijeme razne okolnosti učinile na mene bio je toliko snažan da ga dvije godine, koje su otada protekle, nisu mogle gotovo nimalo oslabiti.

U ljeto 1889. godine, kratko vrijeme nakon mog vjenčanja, dogodilo se ovo što sad želim ukratko ispričati. Ponovo sam preuzeo privatnu praksu pa sam ostavio Holmesa u njegovim prostorijama u Baker Streetu, ali sam stalno navraćao k njemu i nagovarao ga da se okani svojih boemskih navika i da nas jednom posjeti. Praksa se neprestano granala i, kako se desilo da sam se nastanio blizu stanice Paddington, dobio sam nekoliko pacijenata meñu njenim službenicima. Jedan od njih, kojega sam izliječio od teške i dugotrajne bolesti, stalno me kovao u zvijezde i nastojao mi poslati svakog bolesnika na koga je mogao utjecati.

Jednoga jutra, nešto prije sedam sati, probudi me djevojka kucanjem na vrata i saopći da su došla dva čovjeka sa stanice Paddington u ordinaciju. Obučem se, znajući iz iskustva da su željeznički slučajevi rijetko kada svakidašnje prirode, pa pohitam niz stepenice. Kad sam sišao, stari moj saveznik, stražar, iziñe iz sobe i zatvori za sobom vrata.

— Doveo sam ga ovamo — prošapta pokazavši palcem iza sebe — sad mu je dobro.

— Ama što je? — upitam ga jer se po njegovim kretnjama moglo naslutiti da je zatvorio u sobu neko čudno stvorenje.

— Novi pacijent — prošapta. — Mislio sam da ću ga morati na rukama donijeti ovamo, tamo se nije mogao ni pomaći. Eto ga tu, živa i zdrava. A sada moram otići, doktore, čeka me posao upravo kao i vas.

Moj vjerni Cardesh izañe, a ja nisam dospio ni da mu se zahvalim.

Uñem u svoju ordinaciju i zateknem nekog čovjeka za stolom. Bio je obučen jednolično, u odijelo od tvida

boje vrijesa, čohanu kapu bio je stavio na moje knjige.

Jednu je šaku ovio maramicom natopljenom mrljama krvi. Mlad, moglo mu je biti najviše dvadeset pet godina, krepak, muževan, ali pretjerano blijeda lica, doimao se kao čovjek koji pati od čudne uzrujanosti, nastojeći iz petih žila da je obuzda.

— Žao mi je, doktore, što vas tako rano dižem iz postelje — reče. — Noćas sam imao veoma ozbiljnu nezgodu. Jutros sam stigao vlakom i, kad sam se raspitao na stanici Paddington gdje bih mogao naći liječnika, ovaj valjani momak dopratio me ovamo. Predao sam djevojci svoju posjetnicu, ali vidim da ju je ostavila na stočiću.

Uzmem posjetnicu: G. Cictor Hatherley, inženjer hidrauličkog smjera, 16 A Victoria Street (III kat). Tako sam saznao ime, titulu i stan svoga jutarnjeg posjetioca.

— Žao mi je što ste morali čekati — rekao sam sjedajući u svoju radnu stolicu. — Kao što vidim, dolazite s noćnog putovanja. Proveli ste, dakle, prilično jednolično ovu noć.

— Ah, što se mene tiče, ne bih baš mogao tu noć nazvati jednoličnom. — reče i poče se smijati. Smijao se gromko,, oslanjajući se na stolicu i tresući se čitavim tijelom. Svi moji liječnički instinkti pobune se protiv ovog smijeha.

— Prestanite! — viknem. — Priberite se! — Natočim mu vode iz stolne boce.

Meñutim, od toga nije bilo nikakve koristi. Pao je u jedan od onih histeričnih nastupa koji zahtijevaju snažne prirode kad prebrode jaku krizu. Uskoro se smiri iznuren i postiñen.

— Načinio sam ludu od sebe — reče.

— Ni najmanje. Popijte ovo! -— Dolijem malo rakije u vodu i njegovi blijedi beskrvni obrazi ponovo poprime zdravu boju.

— Sad se osjećam bolje! — reče. — Doktore, pogledajte, molim vas, moj palac ili, bolje rečeno, mjesto gdje se nalazio moj palac.

Odmota maramicu i ispruži šaku. Od pogleda na nju zaigraše čak i moji oguglali živci. Na njoj su stršila četiri prsta i neka strašna crvena, spužvasta površina na kojoj se nekad nalazio palac, koji je sad bio u korijenu iščupan ili odsječen..

— Zaboga! — viknem — pa to je strašna ozljeda.

Mora da ste strahovito krvarili.

— Da. Zbog gubitka krvi bio sam se onesvijestio. Čini mi se da sam dugo ostao bez svijesti. Kad sam došao k sebi vidio sam da još krvarim, pa sam čvrsto omotao prst oko zaglavka maramicom i ukrutio ga jednim prutićem.

— Odlično! Postupili ste kao što bi postupio kirurg.

— E, pa to je nekako moj posao, sličnim poslom bavi s hidraulik.

— Mora da je oruñe bilo teško i oštro.

— Bilo je to nešto nalik na sataru — rečo.

— Nesretan slučaj, pretpostavljam.

— O, ne, nikako.

— Pa što onda, napad?

— Da, strašan napad.

— Je li moguće? Prosto me zaprepaštavate.

Operem ranu, očistim je, previjem je i omotam vatom i karboliziranim zavojem. Naslonjen na stolicu, on se čitavo vrijeme nije makao, sve je otrpio a da se nije ni trgnuo, samo bi se s vremena na vrijeme ugrizao za usnu.

— Kako se osjećate? — upitam ga kad završim posao.

— Vanredno! Zahvaljujući vašoj rakiji i vašim zavojima osjećam se kao proroñen. Bio sam veoma slab.

— Možda bi bilo bolje da o tome ne govorite. Očito vam ide na živce.

— Ah ne sada, više ne. Moram još ispričati policiji što mi se desilo. Reći ću vam u povjerenju: da nema uvjerljivog dokaza te rane, ne vjerujem da bi policija mom iskazu povjerovala. U pitanju je neobičan slučaj, a ja, osim te rane nemam drugog dokaza kojim bih mogao potkrijepiti svoje tvrdnje. Da mi policija i povjeruje, moji su podaci tako nesigurni da ne znam da li bih mogao podići optužbu.

— Oh! — uzviknem — ako postoji kakav problem koji bi trebalo da riješite prije nego što se prijavite policiji, toplo vam preporučujem da se obratite mom prijatelju Sheocku Holmesu.

— Ah, čuo sam za tog momka — odvrati moj posjetilac — i mnogo bih se veselio kad bi se on prihvatio toga posla, iako se, naravno, moram i službeno obratiti policiji. Hoćete li mi dati preporuku?

— Učinit ću nešto bolje, osobno ću vas odvesti pravo k njemu.

— Odlično!

— Pozvat ćemo fijaker i otići ćemo zajedno. Stići ćemo upravo na doručak. Osjećate li se sposobni?

— Da, neću imati mira dok mu ne ispričam svoju nevolju.

— Moj služitelj pozvat će fijaker, a ja ću vam se za koji trenutak pridružiti. — Pohitam uz stepenice, javim se svojoj ženi i za pet minuta bio sam u dvokolicama, koje su nas vozile u Baker Street.

Kao što sam očekivao, Sherlock Holmes bio je pred doručak u domaćem kaputu u svojoj dnevnoj sobi. Čitao je oglase u »Timesu« o nestalim ljudima i pušio lulu, koju je obično nabijao svim mogućim duhanskim čepovima od pušenja preostalim od prethodnog dana. Te ostatke brižljivo je sušio na okvirima kamina. Primo nas je prijazno, kao što to odgovara njegovoj prirodi, naručio

pržene šunke s jajima i zadržao nas na bogatom doručku. Poslije posadi našeg novog znanca na divan, stavi mu jastuče pod glavu i nadohvat ruke čašu rakije s vodom.

— Vidi se odmah da ono što ste doživljeli nije obična stvar, gospodine Hatherley — reče. — Molim vas, legnite tu i raskotite se kao da ste u svojoj kući. Pričajte nam što znate, a kad se umorite, okrijepite se.

— Hvala vam — reče moj pacijent — ali otkad mi je ñolctor stavio zavoj, osjećam se kao preporoñen.

Meñutim, doručak kojim ste me počastili upotpunio je liječenje. Nastojat Ću vam oduzeti što manje vremena koje vam je dragocjeno, pa ću odmah preći na izlaganje svog čudnog doživljaja.

Holmes se smjesti u duboki naslonjač, sklopi oči, a licu dade izraz umora, maskirajući na taj način oštroumnost. U tišini smo slušali čudnu priču našega posjetioca.

—Treba da znate da sam bez roditelja i neženja i da stanujem sam u najmljenoj sobi u Londonu. Po zanimanju sam inženjer hidrauličkog smjera. Za sedam godina rada u dobro poznatoj firmi Venner & Matheson stekao sam veliko iskustvo. Prije dvije godine, poslije smrti mog jadnog oca, raspolagao sam priličnom svotom novca, pa sam odlučio da se osamostalim, zato sam uzeo pod zakup poslovnu prostoriju u Victorija Streetu.

Pretpostavljam da svatko dolazi do spoznaje da prvi neovisni koraci u poslu predstavljaju mučno iskustvo. Ja sam imao izuzetno mučno iskustvo. Čitave dvije godine imao sam svega tri savjeta i jedan mali posao. Moji su se ukupni izdaci uveliko povećali.

Danomice, od devet izjutra do četiri po podne, čekao sam u svojoj maloj rupi mušterije, dok nisam počeo -gubiti hrabrost.

Meñutim, juče, upravo kad sam htio napustiti ured, službenik mi saopći da me čeka gospodin koji želi

sa mnom poslovno razgovarati. Predao mi je pri tom i posjetnicu na kojoj je bilo odštampano ime posjetioca: »Lvsander Stark, pukovnik«.

Za njim je ušao i sam pukovnik, čovjek visok i neobično mršav. Tako mršava čovjeka nikad u životu nisam vidio. Lice mu se sasvim ušiljilo, a koža na izbočenim jagodicama postala mlohava. I pored iscrpljenosti pogled mu je bio spokojan, korak siguran, držanje čvrsto. Skromno, ali prikladno obučen, imao je izgled čovjeka četrdesetih godina. »Gospodine Hatherley«, oslovio me s njemačkim naglaskom »preporučeni ste mi ne samo kao osoba koja vlada dobro svojom strukom već i kao razborit čovjek koji umije čuvati tajnu.« Polaskan njegovim riječima, isti bi osjećaj obuzeo svakog mladog čovjeka na mom mjestu, rekoh mu: »Smijem li vas zapitati tko me tako dobro preporučio?« »Možda će biti bolje da vam to ne kažem. Iz istoga sam izvora doznao da ste bez roditelja i neženja i da stanujete u Londonu kao samac.« »To je točno«, odgovorim mu, »ali vi ćete me izviniti ako vam kažem da ne shvaćam u kakvoj je to vezi s mojom stručnom kvalifikacijom. Koliko sam vas razumio, vi želite razgovarati sa mnom o stručnom problemu?« »Da. Ali odmah ćete se uvjeriti da je sve što govorim umjesno. Imam za vas zadatak iz vaše struke koji zahtijeva najstrožu diskreciju, pa ćete shvatiti da se ona može očekivati prije od čovjeka samca negoli od čovjeka koji živi porodičnim životom.« »Obećavam da ću čuvati tajnu.« — U razgovoru sa mnom oštro me promatrao, pa mi se učini da nikad nisam vidio tako sumnjičave i ispitivačke oči. »Znači obećavate?« upita najzad. »Da, obećavam.«

»Obećavate, dakle, apsolutnu diskreciju prije nego što pristupite povjerenom zadatku za vrijeme njegova izvršenja i po njegovu izvršenju? I da se nećete vraćati na tu stvar, bilo usmeno ili pismeno?« »Dao sam vam svoju riječ.« »Vrlo dobro.« — On odjednom odskoči, sunu kroz sobu i širom otvori vrata. Hodnik je bio prazan,. »To je u redu« — reče i vrati se. »Znam da su službenici ponekad radoznali u pogledu poslova svojih šefova. Sada možemo razgovarati u punoj sigurnosti.« — Potom primače svoju stolicu do moje i počne ponovo piljiti u mene istim onim ispitivačkim pogledom zamišljena čovjeka. Čudnovato kreveljenje toga čovjeka koji je bio sav kost i koža pobudi u meni osjećaj ogavnosti i, gotovo bih rekao, straha. Ni misao da bih mogao izgubiti svoga klijenta nije me mogla obuzdati da ne ispoljim svoje nestrpljenje. »Molim vas, gospodine, recite mi o kakvom je poslu riječ.« rekoh, »moje je vrijeme dragocjeno.« — Neka mi bog oprosti tu posljednju rečenicu, ali riječi mi se same omakoše s usana. »Da li bi vam odgovaralo pedeset gvineja za posao koji se može izvršiti u jednoj noći?« upita me. »Divno!« »Posao se može izvršiti u jednoj noći, ali vi biste ga mogli izvršiti i za jedan sat. Želio bih saznati vaše mišljenje o hidrauličnom nabijaču koji se pokvario. Ako nam pokažete u čumu je stvar, lako ćemo ga sami popraviti. Što mislite o tom zadatku?« »Posao je lak, a plaća obilata.« »Upravo tako. Željeli bismo da noćas doñete posljednjim vlakom.« »Kamo?« »U Eyford u Berkshire. Mjestance se nalazi na granici Oxfordshirea, a udaljeno je sedam milja od

Readinga. Sa stanice Paddington odvest ćete se oko jedanaest i petnaest.« »Vrlo dobro.« »Izaći ću pred vas kolima.« »Znači, donde ima još vožnje?« »Da, naše je mjestance zabačeno. Nalazi se dobrih sedam milja daleko od stanice Evford.« »Onda ću jedva stići onamo prije ponoći.

Pretpostavljam da nema povratnom vlaka. Bit ću primoran da tamo provedem cijelu noć.« »Da. S konakom neće biti teškoća.« »To je veoma nezgodno. Ne bih li mogao doći u neko zgodnije vrijeme?« »Najbolje je da doñete kasno. Zato vam i dajemo honorar koji se plaća za mišljenje najboljih stručnjaka i za noćni rad. Meñutim, ako se nećete prihvatiti toga posla, za to još uvijek imate vremena.« — Pomislio sam da će mi pedeset gvineja dobro doći. »Ne mislim to, nikako«, rekao sam. »Rado ću se prilagoditi vašim željama. Meñutim, želio bih doznati nešto više o poslu koji bih morao izvršiti.« »Svakako. Potpuno je prirodno da je diskrecija pobudila vašu radoznalost. Pretpostavljam da nas nitko ne prisluškuje?« »Budite sigurni.« »Vjerojatno znate da je jedna vrsta kiparske gline dragocjen materijal koji je pronañen svega na jednom ili dva mjesta u Engleskoj ?« »Čuo sam.« »Prije kratkog vremena kupio sam sasvim malo imanje deset milja od Readinga. Sreća me poslužila pa sam na jednoj od svojih njiva otkrio nalazište gline.

Meñutim, kad sam ispitao tlo otkrio sam da je nalazište srazmjerno maleno i da se nalazi izmeñu dva mnogo prostranija, s desne i s lijeve strane od njega, koja su, meñutim, oba na zemljištu mojih susjeda. Dobričine žive

u blaženom neznanju da im zemlja sadrži nešto što vrijedi koliko i rudnik zlata. Naravno, u mom je interesu bilo da otkupim tu zemlju prije nego što otkriju njenu pravu vrijednost. Ali, na nesreću, nisam imao dovoljno kapitala da to ostvarim. Prijatelji su me savjetovali da otpoem radom potajno na svom malom nalazištu da bih tako zaradio novac koji će nam omogućiti da otkupimo susjedna polja. Tako smo se latili posla uz pomoć jedne hidraulične prese. Kao što sam vam objasnio, ona se pokvarila pa bismo željeli da vidite u čemu je stvar.

Znate, mi veoma ljubomorno čuvamo svoju tajnu. Ako bi se jednom pročulo da smo u našu kućicu doveli inženjera hidrauličnog smjera, izazvali bismo radoznalost, što bi onemogućilo naš plan. Eto zašto sam tražio vaše obećanje da nikome nećete ni spomenuti da noćas idete u Eyford. Nadam se da sam sve objasnio.« »Potpuno vas shvaćam«, rekoh. »Samo jedno ne mogu razumjeti! Što će vam hidraulična presa pri kopanju kiparske gline koja se, koliko je meni poznato, kopa kao šljunak.« »Ah«, reče nehajno, »mi imamo naročit proces rada.

Sabijamo zemlju u opeke, tako da je možemo pomicati, a da pri tom ne otkrijemo što ona zapravo predstavlja. Ali to je sitnica. Sad sam vam, gospodine Hatherley, otkrio tajnu i pokazao vam koliko se u vas uzdajemo.« Rekavši to, ustane. »Dakle, čekam vas u Evfordu u 11.15.« »Bit ću točan«, odgovorim. »I nikome ni riječi!« reče još jednom, a onda, upravši u mene svoj posljednji dugi, ispitivački pogled i stegavši mi ruku ledenim i neprijatno vlažnim stiskom, žurno izañe iz sobe.

— Tako, a sad vas molim da mi vjerujete, kad sam dospio da hladno porazmislim o svemu tome, grdno sam bio iznenañen neočekivanim zadatkom koji mi je bio povjeren. Naravno, bio sam zadovoljan jer je honorar bio desetorostruk prema onome koji bih zatražio da je meni

bilo prepušteno da predložim cijenu za tu uslugu. Uz to postojala je i mogućnost da taj posao povuče za sobom i druge. Ali moj poslodavac nimalo mi se ne sviña. Njegovo lice i držanje učiniše na mene loš utisak. Nisam se mogao pomiriti ni s njegovim objašnjenjem da moram stići u pomoć u mjestance nedaleko Eyforda, kao ni s njegovim strahom da progovorim kome o tom svom poslu. Ipak se otresem zlih slutnji, prihvatim se dobre večere i odvezem se na stanicu Paddington.

U Readingu sam promijenio ne samo vagon nego i vlak. Stigao sam na malu slabo osvijetljenu stanicu poslije jedanaest sati. Bio sam jedini putnik koji je sišao.

Na peronu se nalazio samo dremljivi nosač sa svjetiljkom u ruci. Meñutim, kad sam izašao kroz vratašca, zatekao sam svoga odskorajeg znanca preko puta, u sjeni. Bez riječi mi stegne ruku, gurne u kola i mi krenusmo što je konj brže mogao.

— U kola je bio upregnut samo jedan konj? — upita Hol. — Da, samo jedan.

— Jeste li vidjeli kakve je bio boje?

— Jesam. Kola su bila osvijetljena s jedne strane pa sam ga dobro vidio. U kola je bio upregnut riñi konj.

— Izmoren ili svjež?

— Svjež i istimaren.

— Hvala. Izvinite što sam vas prekinuo.

— Dakle, vozili smo se kolima najmanje jedan sat.

Pukovnik Lvsander Stark rekao je da je mjesto daleko od stanice svega sedam milja, ali, po brzini kojom smo se vozili i vremenu koje smo proveli na putu, čini mi se da je moralo biti daleko čitavih dvanaest milja. Cijelo to vrijeme on je sjedio pored mene i šutio. U više navrata, kad god bih ga pogledao, opazio sam da me veoma budno motri. U tom kraju ceste koje vode preko polja nisu naročite, pa smo često i naglo zaokretali i propisno se truckali. Pokušao sam proviriti kroz prozor da

ustanovim gdje se nalazim, ali okna su bila od neprovidnog stakla. S vremena na vrijeme usudio sam izreći poneku opasku, da bih prekinuo jednoličnost vožnje, ali pukovnik bi mi odgovorio samo jednosložnom riječi pa bi razgovor odmah završio. Najzad se nastavi mirnija vožnja po šljunku, a onda kola odjednom stanu.

Pukovnik Lvsander Stark iskoči i, kako sam ga slijedio, brzo me gurne u jedan trijem koji se otvorio pred nama.

Stupismo pravo iz kola u hol, tako propustih baciti bar letimičan pogled na prednji dio kuće. Čim sam prekoračio prag kuće, vrata se za mnom zalupe, a kola se udalje.

Kuća je bila u mraku. Pukovnik je tražio šibice i nešto gunñao kroz zube. Odjednom se na drugoj strani hodnika otvore vrata i duga traka svjetlosti uperi se u nas sve više se šireći. Sa svjetiljkom u ruci, koju je držala nad glavom, pojavi se zgodna žena. Njena tamna haljina morala je biti od skupocjenog materijala, što se vidjelo kad ju je obasjala svjetlost izustivši nekoliko riječi na nekom stranom jeziku, kao da hoće da nas nešto pita, a onda se tako naglo trgne da joj zamalo svjetiljka ne ispadne iz ruke.

Moj ju je pratilac grubo prekorio jednosložnom riječi. Pošto joj nešto šapne na uho, pukovnik je odgurnu. »Budite ljubazni pa me pričekajte nekoliko minuta u ovoj sobi«, reče mi otvorivši vrata koja su vodila u drugu sobu. Bila je to tiha, lijepo namještena soba s okruglim stolom u sredini na kojem je bilo razasuto nekoliko njemačkih knjiga. Pukovnik Stark stavi svjetiljku na harmonij pored vrata. »Pričekajte me samo trenutak«, reče i nestane u mraku.

Bacim pogled na knjige koje su ležale na stolu i, premda ne znam njemački, razaberem da dvije sadrže naučne rasprave, a ostale poeziju. Nadao sam se da ću ugrabiti priliku da bacim pogled na okolicu, pa priñem

prozoru, ali preko njega bili su navučeni kapci od hrastovine s teškim zasunom.

U kući je vladala grobna tišina. Jedino je negdje u hodniku glasno kucao stari sat. Spopade me osjećaj nelagodnosti. Tko su ti Nijemci i što rade u jednoj tako neobičnoj zgradi? Gdje se to mjesto nalazi? Bio sam deset milja daleko od Eorda, to je bilo sve što sam znao, ali da li sam se nalazio sjeverno ili južno, istočno ili zapadno, o tome nisam imao pojma. Na tom području nalazili su se pored Readinga i drugi gradovi, pa se to mjesto nije moglo nalaziti u osami. Jedno je bilo sigurno: sudeći po potpunoj tišini moralo se nalaziti na otvorenom polju. Koračao sam gorolje po sobi, pjevušeći da se ohrabrim, pa sam pri tom sve jasnije uviñao da u toj mrtvoj tišini, u kojoj se ništa ne miče, zaista zaslužujem zaradu od pedeset gvineja.

Odjednom se odškrinu vrata moje sobe. Na pragu je stajala ona žena. Iza nje hol u tami. Na prvi pogled spazim da premire od straha. Zatim i mene spopade jeza.

Ona podiže uzdrhtali prst u znak opomene da šutim, pa mi šapćući uputi nekoliko riječi na lošem engleskom jeziku, osvrćući se iza sebe. »Ja bih otišla ...«, promuca. »Ja ovdje ne bih ostala.

Ovdje vas ne čeka nikakvo dobro.« »Ali, gospoño«, rekoh, »pa još se nisam ni latio posla radi kojeg sam došao. Ne mogu otići prije nego što vidim stroj.« »Ne isplati se čekati«, nastavi ona, »sada možete proći kroz vrata, nitko vas neće vidjeti.« A zatim, videći da se smješkam i klimam glavom, ona se odjednom otrese svakog ustručavanja i sklopljenih ruku kroči prema meni. »Tako vam boga«, šapnu mi, »gubite se odavde prije nego što bude prekasno!« — Ali ja sam po prirodi pomalo tvrdoglav, i kad mi se ispriječe prepreke, još se upornije prihvaćam

poduzetog posla. Pomislim na svoj honorar od pedeset gvineja, na svoje zamorno putovanje i na neprijatnu noć koja mi predstoji. Pa zar da sve to bude uzaludno? Zašto da odem neobavljena posla i bez plaće koja mi pripada.

Ta je žena mogla biti i manijak. Zato ostanem uporan i izjavim da sam čvrsto odlučio ostati tu gdje jesam. Ona je htjela da ponovi preklinjanja, kad se gore odjednom zalupe vrata, a potom se začuje oštar bat koraka preko stepenica. Ona oslušnu, očajnički odmahnu rukom i nestane bešumno kao što se i pojavila.

Preda mnom se stvoriše pukovnik Lvsander Stark i zdepasti debeljko s bradom koja mu je izbijala iz podvaljka. Pukovnik mi predstavi svog pratioca. »Moj tajnik i poslovoña, gospodin Ferguson«, reče. »Imao sam dojam da sam maločas zatvorio ova vrata.

Bojim se da ste izloženi promaji.« »Ja sam otvorio vrata jer sam se osjećao stišnjen u ovoj sobi.« Pukovnik upravi u mene sumnjičav pogled. »Bit će najbolje da odmah krenemo na posao«, reče. »Gospodin Ferguson i ja odvest ćemo vas do stroja.« »Bit će dobro da stavim šešir na glavu«, rekoh. »Ah ne, to je u kući«, odgovori mi pukovnik. »Kako, zar vi u kući kopate kiparsku glinu?« »Ne, ne, tu je samo sabijamo. Ne osvrćite se na to!

Ono što zapravo želimo da uradite jeste da ispitate stroj i da nam kažete što nije u redu.« Poñosmo uza stepenice, prvi pukovnik sa svjetiljkom, pa debeli poslovoña, za njima ja. Ta je stara kuća sa svojim hodnicima, prolazima, uskim zavojitim stepenicama i malim, niskim vratima bila pravi labirint. Čitavi su naraštaji ulubili njene pragove prelazeći preko njih. U prizemlju nije bilo čilima, namještaju ni traga, akroz zidove s potklobučenom žbukom, probijala je nezdrava vlaga. Nastojao sam da izgledam što ravnodušnije, ne zaboravljajući pri tom opomene one

žene. Budnim okom motrio sam svoje pratioce. Ferguson je činio utisak mrzovoljna i šutljiva čovjeka, ali iz ono malo riječi što ih je bio izrekao, mogao sam razabrati da nije seljačkog porijekla.

Pukovnik se najzad zaustavi pred niskim vratima i otključa ih. Iza njih se nalazila mala, kvadratična soba u kojtt smo jedva mogli stati odjednom. Ferguson ostane pred vratima, a pukovnik uñe zajedno sa mnom. »Sad se nalazimo« reče mi »u samoj hidrauličnoj presi, pa bismo se slabo proveli kad bi je netko stavio u pogon. Strop ove male prostorije predstavlja kraj klipa koji se spušta s mnogotonskim tlakom na ovaj metalni pod. Napolju se nalaze pobočni stupovi vode koji primaju pritisak, prenose ga i povećavaju na način koji vam je poznat. Stroj radi prilično dobro, ali ima neku malu smetnju pa je izgubio pritisak. Biste li bili tako ljubazni da ga pregledate i pokažete nam kako da ga popravimo?« Uzmem svjetiljku i pregledam stroj. Bio je džinovski, sposoban da proizvede golem pritisak.

Meñutim, kad sam izašao i pritisnuo upravljačke poluge, po piskavom zvuku shvatim da se u stroju nalazi malo nezušeno mjesto koje izaziva klokotanje vode u jednom od bočnih cilindara. Ispitivanje pokaza da se gumena traka kojom je bila omotana glava jednog pogonskog klipa toliko skupila da nije zatvarala udubinu preko koje se pomicala. Bilo je jasno da je to uzrok gubitka pritiska. Ukazao sam na to svojim pratiocima, koji su moje opaske vrlo pažljivo saslušali. Postavili su mi nekoliko praktičnih pitanja o tome što treba da urade.

Pošto sam im objasnio, vratio sam se u glavnu prostoriju da točno osmotrim stroj i tako zadovoljim i svoju radoznalost. Bilo je očito, već na prvi pogled, da je priča o kiparskoj glini bila prosta izmišljotina. Bilo je besmisleno pomisliti da bi tako snažan stroj bio namijenjen svrsi koja mu nikako ne odgovara. Pregrade te prostorije bile su od drva, ali pod je predstavljao široko željezno

ulegnuće, slično onome koje se javlja izmeñu dva vala, a na njemu se mogla razabrati navlaka metalne naslage.

Upravo sam se nagnuo i zagrebao po njoj da provjerim od čega je, kad začujem prigušen jizvik na njemačkom jeziku i ugledam pukovnikovo lešinarsko lice koje me odozgo promatralo. »Šta vi to radite« upita me.

Bio sam kivan što mi je podvalio tom lukavo smišljenom pričom. »Divim se vašoj glini« odgovorim. »O vašem stroju mogao bih dati bolji savjet kad bih točno znao kojoj svrsi služi.« Istog trenutka kad sam izustio te riječi bio sam zažalio što sam se izbrbljao. Njegovo se lice ukoči, a u svim mu očima zatitra zlokobna svjetlost. »E pa lijepo«, reče, »sad ćete saznati sve što treba o stroju.« Korakne korak unazad, zalupi vratima i zavrne ključ u bravi. Jurnem prema vratima i povučem za kvaku, ali vrata se ne pomaknu. Ne popuste ni kada sam iz sve snage počeo upirati u njih. »Hej, pukovniče, pustite me napolje!« Odjednom začujem zvuk od kojega se zgrozih. Bio je to zveket poluga i pištanje nezapušenog cilindra.

Pukovnik je stroj stavio u pogon. Svjetiljka se nalazila na podu, na istom onom mjestu gdje sam je ostavio kad sam ispitivao korito. Spazim da se crni strop nada mnom spušta, doduše polako, trzajući se, ali snagom koja će me smrviti u bezobličnu kašu. Vrišteći bacim se na vrata i stanem čupati bravu prstima. Preklinjao sam pukovnika da me oslobodi, ali smrtonosan zveket poluga gušio je moju viku. Strop se već nalazio nad mojom glavom, tako da sam dignutom rukom mogao da napipam njegovu hrapavu površinu. Tada mi sinu da će moje samrtne muke umnogome zavisiti od položaja u kojem ću dočekati smrt. Ako legnem potrbuške, sva težina naleći će na hrptenjaću, pa me trnci proñu pri pomisli na ono grozno kranje. Možda bi neki drugi način

bio lakši. Ali imam li ja živaca da legnem i gledam gore kada se nada mnom njiše ta crna sjena? Nisam više mogao stajati uspravno. Odjednom mi se oči zaustaviše na nečemu što mi dade tračak nade.

Pod i strop, kao što sam spomenuo, bili su od željeza, dok su pregrade bile od drveta. Bacivši posljednji unezvijeren pogled unaokolo spazim izmeñu dviju dasaka tanak tračak žutog svjetla, koje je zbog potiskivanja paneloče unazad, postajalo sve šire. U prvi mah nisam mogao povjerovati da zaista postoji spas od strašne smrti. Ali već narednog trenutka nasrnem svom snagom na taj izlaz koji je još preostajao i srušim se u polusvijesnom stanju na drugu stranu pregrade. Peloča se ponovo zatvori, ali mi smrvljena svjetiljka nekoliko trenutaka nakon toga i zveket od udara dviju metalnih površina pokažu koliko je to tijesan prolaz kroz koji sam se spasio sigurne smrti.

Svjest mi se vratila kad sam osjetio trzanje u ručnom zglobu. Vidio sam da ležim na kamenom podu hodnika, a nada mnom se nagnula žena koja me vukla svojom lijevom rukom, dok je u desnoj držala svjetiljku.

Bila je to ona ista dobra žena čiju sam opomenu onako glupo odbacio. »Hajde« vikala je sva usplahirena. »Svakog časa mogu naići. Vidjet će da niste tamo. Ne gubite dragocjeno vrijeme. Hajde!« Ovaj put je poslušam. Zateturam se, a onda udarim u bijeg zajedno- s njom, kroz hodnik, pa niz zavojite stepenice. Već smo stigli u širi prolaz, kad čujemo bat nečijih koraka. Dva su čovjeka trčala i vikala jedan drugome, jedan s kata na kojem smo se mi nalazili, a drugi s kata ispod nas. Žena zastane na izmaku snaga i pogleda naokolo, zatim otvori vrata što su vodila u jednu spavaću sobu obasjanu mjesecom. »To je jedini spas«, reče pokazavši mi prozor. »Visok je, ali možda ćete ipak smoći snage da skočite.«

Tada se na drugom kraju hodnika pomoli neko svjetlo i ja ugledam suhonjava pukovnika kako juri prema meni sa svjetiljkom u jednoj i s nekakvim oružjem nalik na mesarsku sataru u drugoj ruci. Svijet ispod mene na mjesečini bio je tih, mirisav i bezopasan, a od prozora do zemlje ispog njega nije moglo biti više od tridesetak stopa. Popnem se na prozorski prag, ali ostanem na njemu da vidim što će se dogoditi izmeñu moje spasiteljice i onoga divljaka koji me gonio. Ako je počne zlostavljati, bio sam odlučio da joj priteknem u pomoć. Ta mi se misao tek rodila u glavi, a on se već bio pojavio na vratima. Da bi prokrčio put, odgurne ženu, ali ona mu se baci oko vrata i pokuša ga zadržati. »Fritz, Fritz«, vikala je na engleskom, »sjeti se obećanja koje si mi dao posljednji put. Rekao si mi da se to više nikad neće ponoviti. On će šutjeti! On će šutjeti!« »Elza, ti si luda«, vikao je on boreći se da je se oslobodi. »Upropastit ćeš nas. Vidio je suviše mnogo. Pusti me da proñem!« Zatim je odbaci u stranu, zaleti se prema prozoru i zavitla prema meni svojim teškim oružjem. Već sam se napola spustio držeći se prstima za žlijeb, kad on zamahne, ja osjetih tup bol, prsti mi popuste i najednom se nañem u vrtu ispod prozora.

Pad me nije ozlijedio. Zato jurnem kroz džbunje.

Bio sam svjestan da još nisam van opasnosti. Meñutim, u trku me spade vrtoglavica i malaksalost. Bacivši pogled na ruku koja mi je podrhtavala spazim da mi je palac odsječen i da mi iz rane šiklja krv. Pokušam omotati zglob maramicom, ali onda mi zazuji u ušima i čas zatim stropostam se onesvješćen u ružino grmlje.

Kako sam dugo tako ležao ne mogu da kažem.

Mora da je potrajalo dugo jer je mjesec zašao i već je granulo vedro jutro kad se osvijestih. Odijelo mi je bilo mokro, a rukav natopljen krvlju. Ali ja još uvijek nisam siguran. Gdje su gonci? Skočim na noge. Meñutim, kad se osvrnem oko sebe, ne vidjeh više ni kuće ni vrta.

Ležao sam u živici pored glavne ceste, nedaleko jedne dugačke zgrade. Bila je to ona ista željeznička stanica na koju sam stigao prošle noći. Da nije bUo grdne rane na ruci, pomislio bih da sam doživio stravičan san.

Napola ošamućen odem do stanice i raspitam se kad kreće jutarnji vlak. Jedan je kretao za nepun sat za Reading. U službi je bio isti onaj nosač koji se nalazio ondje kad sam dan ranije stigao onamo. Upitam ga da li je ikada čuo za pukovnika Lvsandera Starka i da li je vidio kola koja su me čekala prethodne noći. Za pukovnika nije znao, a kola nije vidio. Zatim ga upitam postoji li negdje u blizini policijska stanica. On mi odgovori da je jedna daleko otprilike tri milje.

Nisam mogao pješačiti tako daleko. Odlučim da slučaj prijavim policiji kad se vratim u grad. Prošlo je šest sati kada sam stigao u prijestolnicu. Najprije odoh da mi previju ranu.

Doktor je bio toliko ljubazan pa me doveo ovamo.

Povjeravam ovaj slučaj vama i uradit ću ono što vi budete kazali.

Nekoliko vrijeme sjedili smo obojica bez riječi.

Zatim Sherlock Holmes izvuče s police jednu od teških mapa u koje je stavljao isječke iz novina.

— Evo jednog oglasa koji će vas zanimati — reče.

— Prije godinu dana pojavio se u svim novinama.

Slušajte: »9. o. mjeseca nestao je gospodin Jeremiah Havling, 26-godišnji inženjer hidrauličkog smjera.

Napustio je svoj stan u deset sati uveče i otada se o njemu ništa više ne zna. Bio je obučen ...« itd. — Ha! To je bilo upravo onda kada je pukovnik zatražio od vas da izvršite pregled njegova stroja.

— Pa to — poviče moj pacijent — objašnjava upravo ono što mi je govorila ona. ― Nesumnjivo. Jasno je da je pukovnik bezočan čovjek, spreman na sve, koji je čvrsto odlučio da nikome ne dopusti otkrivanje tajne. Takvi su i okorjeli gusari.

Prije nego što krenemo u Eyford, svaki je trenutak dragocjen. Zato smjesta poñimo u Scotland Yard.

Nakon tri sata nalazili smo se u vlaku koji je krenuo iz Readinga u jedno malo selo. Uz Sherlocka Holmsa i mene, skupili su se hidraulički inženjer, inspektor Bradstreet iz Scotland Yarda i čovjek bezizražajna lica. Bradstreet rasprostre generalštabnu kartu kraja i šestarom počne povlačiti krug s Evfordom u središtu.

— Nalazite se tu — reče. — Povukao sam šestar oko onog sela s polumjerom od deset milja. Mjesto koje tražimo mora se nalaziti blizu ove linije. Rekoste, čini mi se, deset milja daleko od Evforda, zar ne gospodine?

— Dobar sat vožnje.

— Vi imate osjećaj da su vas do stanice prenijeli u nyijesnom stanju, zar ne?

— Bit će da su tako učinili. Sve mi se čini da su me podigli i nekud prenijeli.

— Jedno — rekoh — ne mogu da razumijem: zašto su vas poštedjeli kad su vas našli onesvještena u vrtu.

Možda se onaj divljak ganuo kad je čuo kako ga ona žena preklinje?

— To ne znam. Nemilosrdnijeg čovjeka nisam vidio otkad sam živ.

— Odmah ćemo to razjasniti — reče Bradstreet. — Povukao sam šestarom ovu crtu. Da mi je znati na kojoj su se točki izgubili ti ljudi.

— Meni se čini da bih svoj prst mogao staviti na tu točku — mirno reče Holmes.

— Zaista? — reče inspektor. — Zar već imate svoje mišljenje o tome? Da vidimo tko se s vama slaže. Ja kažem da je ta točka južno od Evforda, to je najrjeñe naseljen kraj.

— A ja kažem da je istočno — reče moj pacijent.

— Ja sam za zapad — reče čovjek bezizražajna lika. — — Tu ima nekoliko mirnih zaselaka.

— A ja sam za sjever — rekoh ja — jer tu nema nikakvih brežuljaka. Naš prijatelj tvrdi da kola nisu išla uz brijeg.

— Gle — reče inspektor smijući se — pa to je krasna podvojenost u mišljenjima. Potpuna oprečnost. A kome vi dajete svoj odlučujući glas? — inspektor upita Holmesa.

— Svi ste pogriješili.

— Ta ne možemo valjda svi pogriješiti!

— Još kako možete. Moja je točka tu — reče i stavi svoj prst u sredinu kruga.

— Ali dvanaest milja vožnje — reče Hatherley, — šest tamo i šest nazad. Ništa nije prostije. Sami ste rekli da je konj, kad ste silazili bio vjež i istimaren. Kako to može biti ako je morao prevaliti dvanaest milja po takvoj cesti?

— Zaista, pa to je onda neko lukavstvo — reče Bradstreet. — A što se tiče vrste ove bande, tu nema nikakve sum nje.

— Tako je — reče Holmes. — To su falsifikatori velikih srazmjera, a stroj su upotrebljavali za pravljenje legure koja im je služila umjesto srebra.

— Nedavno smo saznali da postoji vrlo umješna banda — — reče inspektor. — Jednom smo ih slijedili sve do Readia, a onda smo izgubili trag. Stare su to lije, vješto su prikrili svoje tragove. Ali smo ih najzad ščepali.

Ali inspektor se prevario. Kriminalci nisu pali pravdi u. ruke. Kad smo prispjeli do stanice u Evfordu, ugledasmo džinovski stup dima koji se uspinjao iz šumarka nadvisujući krajolik.

— Da li to gori kuća? — upita Bradstreet u času kad se vlak udaljavao puštajući paru.

— Da, gospodine — odgovori šef stanice.

— A kad je izbio požar?

— Kažu da je to bilo noćas, gospodine, a sada je cijela zgrada pretvorena u golemu vatru.

— Čija to kuća gori?

— Doktora Bechera.

— Recite mi — upita inženjer — da li je taj doktor Becher Nijemac, vrlo mršav čovjek s velikim šiljastim nosom? Šef stanice se od srca nasmije. — Ne, gospodinee, doktor Becher je Englez i nema čovjeka u cijelom kraju s boljim prslukom. Ali kod njega stanuje neki gospodin stranac, kolika je meni poznato, njegov pacijent koji izgleda tako da mu ne bi naškodio dobar barkširski goveñi odrezak. Šef stanice nije još ni završio svoje izlaganje, kad nagnuo u pravcu vatre. Put se uspinjao na niski brežuljak. Pred nama se ukaza velika bijela zgrada koja je iz svakog prozora, iz svake pukotine, bljuvala vatru, dok su u vrtu, s čeone strane, uzaludno pokušavali da ugase plamen.

— To je! — viknu Hatherley. — Tu je staza sa šljunkom, a tamo je ražino džbunje u kojem sam ležao. S onoga prozora skočio sam u vrt.

— Eto — reče Holmes — najzad ste im vratili milo za drago. Nema, naime, ni najmanje sumnje da ste upravo vi svjetiljkom koju ste smrvili u presi izazvali požar meñu drvenim pregradama. Goneći vas oni nisu blagovremeno obratili pažnju na vatru. Sad dobro otvorite oči, možda ćete u ovoj gužvi opaziti nekoga od svojih noćašnjih prijatelja, iako se plašim da su oni sada već nekoliko stotina milja daleko.

Holmesova se bojazan obistini. Od toga dana nije bilo* ni traga ni glasa lijepoj ženi, ni mračnom Nijemcu, ni mrzovoljnom Englezu. Toga dana, rano izjutra, neki je seljak sreo kola s nekoliko osoba i s nekoliko glomaznih

kovčega kako žurno voze u pravcu Readinga. Bjeguncima se tu izgubio svaki trag.

Vatrogasci su se začudili kada su u zgradi naišli na neobičan ureñaj, a još više kada su na jednom prozorskom pragu na drugom katu pronašli odsječeni ljudski palac. Tek poeče njihovi napori urode plodom i požar bude savladan. Meñutim zgrada se pretvorila u zgarište. Stroju, izuzev nekoliko iskrivljenih cilindara i željeznih cijevi, nije bilo ni traga. U jednoj dvorišnoj zgradi pronañeno je veliko slagalište nikla i cinka. Ali ni novca nije bilo. Glomazni kovčezi na kolima, koje smo maločas spomenuli, više nisu predstavljali zagonetku.

Kako je naš inženjer hidraulike prenesen iz vrta do mjesta gdje je došao k svijesti, zauvijek bi ostala tajna da nije bilo neke zemlje crnice koja je pomogla da otkrijemo tajnu. Inženjera su spasile dvije osobe, od kojih je jedna imala upadljivo mala, a druga neobično velika stopala, čiji su se tragovi jasno razabrali na mekom tlu. Šutljivi Englez, koji je bio manje smion, odnosno manje krvoločan od svog partnera, pomogao je ženi da onesviještenog inženjera spasu od smrti.

— E, lijepo — reče inženjer tužnim glasom dok smo se smještali u vlak na povratku u London, — baš mi je pao u dio divan posao! Ostao sam bez honorara i bez palca!

PLEMENITI NEŽENJA Čudan kraj vjenčanja lorda St. Simona, pa i samo njegovo vjenčanje, već davno nisu zanimali visoke krugove u kojima se kretao nesretni mladoženja.

Vjenčanje je bilo potisnuto u zaborav pikantnijim pojedinostima novih skandala koji su bili skrenuli ogovaranje u drugom pravcu. Meñutim, kako imam razloga vjerovati da sve činjenice drame, četiri godine

stare, nisu nikada potpuno otkrivene javnosti i kako je moj prijatelj Sherlock Holmes imao znatnog udjela u razjašnjavanju te tajne, smatram da sjećanja ne bi bila potpuna bez malog osvrta na ovu neobičnu epizodu.

— Bilo je to nekoliko tjedana prije mog vjenčanja kad sam još stanovao s Holmesom u Baker Streetu.

Holmes se vratio kući s popodnevne šetnje i zatekao na stolu jedno pismo. Tog dana nisam bio izašao jer je vrijeme iznenada okrenulo na kišu s jakim jesenjskim vjetrom, a metak, koji sam donio u svojoj nozi kao uspomenu na afganistansku vojnu, bolio me dosadno i uporno. Sjedeći na lakoj stolici, ispružio sam nogu na drugu stolicu, okružen mnoštvom novina. Prezasićen vijestima toga dana najzad gurnem novine u stranu i legnem na divan, pogleda uprta u glomazan pečat s monogrom na omotnici što je ležala na stolu. Nagañao sam tko bi mogao biti plemeniti dopisnik moga prijatelja.

— Pismo je zacijelo od nekoga otmjenog čovjeka — rečem kad se Holmes vrati. — Pisma koja ste jučer primili, ako se dobro sjećam, bila su od jednoga trgovca ribom i od jednoga carinika.

— Da, moja prepiska ima čar raznovrsnosti — odvrati Holmes smijući se. — Pisma skromnih ljudi obično su zanimljivija. Ovo izgleda kao nepoželjan društveni poziv koji nagoni čovjeka da se dosañuje ili da laže.

Zatim slomi pečat i pročita pismo.

— Gle, ipak je zanimljivo.

— Onda ne potječe od nekog društva?

— Ne, izrazito je poslovno.

— Od klijenta, plemića?

— Da, od plemića iz najvišega engleskog društva.

— čestitam vam, dragi prijatelju.

— Uvjeravam vas, Watsone, bez pretjerivanja, da je položaj moga klijenta za mene manje važan od zanimljivosti njegova slučaja. Meñutim, u novoj istrazi

koju sada vodim i to igra neku ulogu. U posljednje ste vrijeme marljivo čitali novine, zar ne?

— Da — odgovorim tužno, pokazujući na veliku hrpu novina u kutu. — Nisam imao drugog posla.

— To je prava sreća zato što ćete mi moći dati poneko objašnjenje. Ja čitam samo kriminalnu kroniku i čitulje. Smrtni slučajevi naročito me zanimaju. Meñutim, ako ste pažljivo pratili skorašnje dogañaje morali ste pročitati nešto i o lordu St. Simonu u vezi s njegovim vjenčanjem.

— O da, pročitao sam to s naročitim zanimanjem.

— E, vidite. Pismo koje držim u ruci potječe upravo od lorda St. Simona. Pročitat ću vam ga, a vi ćete još jednom prelistati ove novine i reći mi ima li nešto u njima što bi moglo biti u nekoj vezi s lordovim slučajem.

Eto što on kaže: »Dragi gospodinie Holmes, Lord Backwater mi je rekao da se uvijek mogu pouzdati u vaš sud i vašu diskreciju. Stoga sam odlučio da vas posjetim i zatražim savjet u vezi s veoma bolnim dogañajem koji se desio prilikom moga vjenčanja.

Gospodin Lestrade iz Scoand Yarda već rješava moj slučaj, ali me uvjerava da nema ništa protiv vaše suradnje pa čak misli da bi mogla biti vrlo korisna. Posjetit ću vas u četiri sata poslije podne. Ako u to vrijeme budete imali drugih obaveza, nadam se da ćete ih odgoditi s obzirom na važnost moje stvari.

Vaš odani Robert St. Simon.« — Pismo je datirano u Grosvenor palači, a napisano je guščjim perom. Plemeniti lord imao je nesreću da mastilom zamrlja vanjsku stranu svoga desnog malog prsta — reče Holmes savijajući pismo.

— On kaže u četiri sata, a sad su već tri sata. Bit će ovdje za jedan sat.

— Onda imam toliko vremena da se vašom pomoću obavijestim o slučaju. Pregledajte sve novine i sredite izvode kronološki, a ja ću pogledati tko je naš klijent — reče mi, a zatim iz niza priručnika s kamina uzme jednu knjigu u crvenim koricama. — Evo ga — reče, sjedne i stavi knjigu na koljena. »Lord Robert Walsingham de Vere St. Simon, drugi sin vojvode Balmorala. Hm! Grb: ažuran, tri ukrštena koplja iznad plemićkog mača. Roñen 1846. godine. Zreo za ženidbu.

Bio je podsekretar za kolonije u bivšoj vladi. Njegov otac bio je neko vrijeme ministar vanjskih poslova. U žilama mu teče krv Plantageneta po muškoj, a krv Tudora po ženskoj liniji.« — U svemu tome nema ništa naročito poučno.

Uvjeren sam Watsone, da ćete mi vi dati pouzdanije podatke.

— To mi neće biti ni najmanje teško — rekoh — jer su činjenice dosta svježe. Slučaj je bio dosta neobičan, ali sam se bojao da vam na nj skrenem pažnju jer sam znao da vodite drugu istragu, a vi ne volite da se u isto vrijeme uplete u nove zavrzlame.

— Imate u vidu mali problem špediterskih kola s Grosvenor Squarea. Taj je sad sasvim razjašnjen premda je od samog početka bio prilično jasan. Molim vas, što kažu novine?

— Prva bilješka koju sam pronašao nalazi se u »Moing Postu« u rubrici ličnih vijesti. Osvanula je, kao što vidite, u tom listu prije nekoliko tjedana. Pročitat ću vam je: »Objavljeno je vjenčanje izmeñu lorda Roberta St. Simona, drugog sina vojvode od Balmorala, i gospoñice Hattv Doran, jedinice gospodina Alovsiusa Dorana iz San Franciska, Kalornija, SAD. Ako je vijest točna, vjenčanje će se brzo obaviti.« — To je sve.

— Kratko i jasno — reče Holmes pružajući svoje duge, tanke noge prema vatri.

— Istog tjedna, u jednom od društvenih listova, nalazi se ista vijest u proširenom obliku. Evo je: »Uskoro će biti objavljen poziv da se zaštiti naše tržište brakova, jer se čini da sadašnji princip slobodne trgovine suviše teško pogaña naše tržište. Jedna za drugom uprave plemićkih kuća u Velikoj Britaniji prelaze u ruke naših lijepih roñaka s one strane Atlantika. Prošlog tjedna došlo je u spisku nagrada, koje su postigli ti ljupki osvajači, do još jedne važne prinove. Lord St. Simon, koji već više od dvadeset godina odolijeva Amorim strelicama, objavio je, napokon, svoje skoro vjenčanje s gospoñicom Hatty Doran, privlačnom kćerkom kalifornijskog milijunara. Dražesnom pojavom i divnim licem, gospoñica Doran privukla je pažnju mnogih učesnika na svečanosti u palači Westburn. Saznaje se da će miraz te jedinice biti znatno iznad šestocifrenog broja, s izgledom da se ubuduće još i poveća. Kako je javna tajna da je vojvoda od Balmorala bio primoran u toku posljednjih godina prodati svoje slike, a lord St. Simon nema vlastitog imetka osim malog imanja, očito je da kalifornijska nasljednica nije jedini dobitnik u toj vezi koja će joj omogućiti da na lak i već uobičajen način zamijeni svoj položaj republikanske dame položajem u britanskom plemstvu.« — Ništa drugo niste našli? — zapita Holmes zijevajući. — Oh, da, ima još mnogo toga. Ima još jedna bilješka u »Morning Postu« u kojoj se kaže da će se vjenčanje obaviti na veoma jednostavan način u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu, da će biti pozvano samo nekoliko bliskih prijatelja i da će se društvo potom vratiti u namještenu kuću u Lancaster Gate, koju je zakupio gospodin Alovsius Doran. Dva dana zatim, to jest prošlog četvrtka, izašla je kratka bilješka da je vjenčanje obavljeno i da će mladenci provesti medeni mjesec na imanju lorda Backwatera u blizini Petersfielda. To su bilješke koje su se pojavile prije nestanka nevjeste.

— Prije čega? — upita Holmes trgavši se.

— Prije nestanka nevjeste.

— Pa kada je nestala?

— Sa svadbenog ručka.

— Zaista? To je zanimljivije nego što sam očekivao, čak sasvim dramatično.

— Da, donekle je neuobičajeno.

— Nevjeste često nestaju, ponekad i za vrijeme medenog mjeseca, ali takvog slučaja se ne sjećam. Molim vas nove pojedinosti.

— Skrećem vam pažnju na činjenicu da su pojedinosti veoma nepotpune.

— Možda su ipak potpunije nego što mislite.

— Onakve kakve jesu, iznijete su samo u jednoj vijesti jučerašnjih jutarnjih novina. Naslov vijesti glasi: »Neobičan dogañaj na otmjenom vjenčanju.« »Porodica lorda St. Simona zaprepaštena je neobičnim i bolnim dogañajem koji se odigrao u vezi s vjenčanjem jednoga njenog člana. Kao što je u jučerašnjim jutarnjim novinama ukratko javljeno, vjenčanje je obavljeno preključer ujutro, ali se tek sada mogu potvrditi neobični glasovi koji otada tako uporno kruže. Unatoč pokušajima prijatelja da stvar zataškaju, ona je privukla toliku pažnju javnosti, pa se time što bismo pokušali da se osvrnemo na ono što predstavlja opći predmet razgovora, ništa ne bi postiglo.

Obred koji je obavljen u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu bio je veoma tih. Osim nevjestina oca Alovsiusa Dana, vojvotkinje od Balmorala, lorda Backwatera, lorda Etacea u društvu ledi Clare St. Simon (mlañeg brata i sestre mladoženje), i ledi Alicije Whittington, nitko drugi nije prisustvovao obredu. Cijelo je društvo zatim otišlo u kuću gospodina Alovsiusa Dorana u Lancaster Gate, gdje je bio pripremljen zajutrak. Čini se da je neka žena, čije ime još nije ustanovljeno, izazvala malu zabunu prokrčivši sebi put u

kuću, tvrdeći kako na lorda St. Simona ima neka prava.

Tek poslije mučne i poduže scene nadstojnik kuće i lakeji uspjeli su je izbaciti. Nevjesta koja je srećom ušla u kuću prije toga neprijatnog ispada, bila je već sjela s uzvanicima za stol, ali se onda odjednom požalila da se slabo osjeća pa se povukla u svoju sobu. Kako je njena duža odsutnost izazvala izvjesne primjedbe, otac je pošao po nju ali je od njene sobarice doznao da je samo načas ušla u sobu, pograbila šešir i ogrtač I naglo izašla iz kuće. Jedan od lakeja izjavio je da je vidio tako odjevenu damu kako izlazi. Bio je uvjeren da je to gošća koja je napustila društvo, pa nije mogao ni pretpostaviti da je to njegova gospodarica. Ustanovivši da mu je kći nestala, gospodin Alovsius Doran, zajedno s mladoženjom, odmah je nazvao policiju. Sad se vodi energična istraga, koja će se vjerojatno završiti brzim razjašnjenjem toga tako neobičnog dogañaja. Meñutim, sinoć do kasno u noć ništa se nije moglo saznati o boravištu nestale ledi.

Govori se o zločinu pa se tvrdi da je policija uhapsila ženu koja je izazvala onu zabunu nakon obreda vjenčanja. Na tu ženu pala je sumnja da je iz ljubomore, ili iz nekoga drugoga razloga, upletena u aferu koja je dovela do neobičnog nestanka nevjeste.« — To je sve?

— Ima još jedna kratka vijest u drugom jutarnjem listu koja je veoma zanimljiva.

— Da je čujemo!

— Vijest glasi: »Gospoñica Flora Miller, dama koja je izazvala zabunu, o kojoj smo izvijestili, danas je uhapšena, čini se da je nekada bila 'danseuse', u kazalištu 'Allegro', pa je mladoženju poznavala već mnogo godina.« Drugih pojedinosti nema. Sada imate čitav slučaj kako je objavljen u štampi.

— Slučaj je veoma zanimljiv. Ne bih ga htio propustiti ni za što na svijetu. Netko zvoni, VVatsone.

Kako su već četiri sata i nekoliko minuta, ne sumnjam

da je to naš plemeniti klijent. Ne pomišljajte ni načas da odete, Watsone. Volim svjedoka, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog kontrole vlastitog pamćenja.

— Lord St. Simon — objavi momak otvorivši vrata.

U sobu uñe gospodin dopadljiva lica, pomalo nadmen i blijed, možda ponešto ćudljivih crta oko usana, sigurna i otva pogleda čovjeka kojemu kao da je suñeno da drugima nareñuje, a od drugih očekuje da ga slušaju.

Držanje mu je bilo kulturno, ali čitavom svojom pojavom doimao se kao čovjek u godinama, ponešto umoran, kojemu pri hodu koljena već pomalo klecaju. I kosa mu je bila prosjeda na sljepoočicama i rijetka na tjemenu, to se jasno vidjelo kad je skinuo šešir s povijenim obodom.

Bio je odjeven vrlo brižljivo, pomalo kicoški s visokim ovratnikom, crnim dugim kaputom, bijelim prslukom, sa žutim rukavicama, lakiranim cipelama i dokjenicama svijetle boje. Okrećući glavu lijevo i desno, lagano stupi u sobu, vrteći desnom rukom lanac za koji mu je bio vezan zlatan uokvireni cviker.

— Dobar dan, lorde St. Simon — reče Holmes ustavši i poklonivši se. — Molim sjednite u naslonjač.

Ovo je moj prijatelj doktor Watson. Priñite bliže vatri da porazgorimo o vašoj stvari.

— Stvar je veoma bolna, gospodine Holmes.

Dirnut sam u srce. Čuo sam da ste imali uspjeha u nekoliko sličnih delikatnih slučajeva, mada sam uvjeren da nije bio u pitanju društveni sloj kojemu ja pripadam.

— Ja umijem da se i niže spustim.

— Kako to mislite, molim vas?

— Moj posljednji klijent te vrste bio je kralj.

— Zaista! Nisam znao! A koji kralj?

— Kralj Skandinavije.

— Kako? Zar mu je bila nestala žena?

— Shvatit ćete — Holmes će uljudno — da slučajeve svojih klijenata držim u istoj tajnosti koju obećavam i vama.

— Svakako, ispravno! Sasvim ispravno! Izvinite, molim vas. Što se mog slučaja tiče, spreman sam na sva obavještenja koja vam mogu pomoći.

— Hvala. Već sam upoznat sa svim što je objavljeno u štampi, ali više od toga ne znam.

Pretpostavljam da ove izvještaje o nestanku nevjeste mogu smatrati točnima.

Lord St. Simon pogleda članak. — Da, izvještaj je prilično točan — reče.

— Potrebna su mi još mnoga dopunska objašnjenja da bih mogao stvoriti svoj sud. Čini mi se da ću najlakše doći do potrebnih činjenica ako vam budem postavljao pitanja.

— Molim, izvolite.

— Kad ste i gdje ste prvi put sreli gospoñicu Hatty Dan? — Prije godinu dana u San Francisku.

— Putovali ste, dakle, po Sjedinjenim Državama?

— Da. — Da li ste se već onda vjerili? ― Ne. — Bili ste u prijateljskim odnosima?

— U njenom sam se društvu osjećao prijatno.

— Njen otac je vrlo bogat, zar ne?

— Kažu da nema bogatijeg čovjeka na obalama Pacifika.

— Čime je stekao toliko bogatstvo?

— Kupovinom rudnika. Prije nekoliko godina nije imao gotovo ništa. Onda je otkrio zlatan rudnik, uložio novac i za nekoliko godina došao do golemog bogatstva.

— A kakav je vaš sud o mladoj dami, o karakteru vaše supruge?

Plemić počne okretati cvikere i upre pogled u vatru.

— Vidite, gospodine Holmes — reče — mojoj je ženi bilo dvadeset godina kad joj se otac obogatio. Dotada se

slobodno kretala meñu rudarima i lutala po šumama i planinama, pa se može smatrati više pitomicom prirode nego svoje učiteljice. Prava je muškaraca, žena snažne prirode, divlja i slobodna, osloboñena okova tradicije.

Običavao sam govoriti da je vulkanske prirode. Ne bih joj dao svoje časno ime (pri tome se dostojanstveno nakašlja) da nisam bio uvjeren kako sam u njoj našao plemenitu suprugu. Vjerujem da njena požrtvovnost graniči s herojstvom i da joj je odvratno sve što je nečasno.

— Imate li njenu fotografiju — upita Holmes.

— Ponio sam je sa sobom — odgovori i otvori medaljon da nam pokaže vrlo ljubak lik: Nije to bila fotografija, već minijatura na slonovoj kosti, pravo umjetničko djelo, u kojemu je došla do punog izražaja sva ljepota sjajne crne kose, velikih tamnih očiju i divnih usta mlade žene. Holmes je dugo i ozbiljno promatrao tu lijepu ženu. Zatim zatvori medaljon i vrati ga lordu.

— Mlada dama došla je u London, i vi ste s njom obnovili prijateljske veze, zar ne?

— Da, otac ju je posljednje glavne sezone doveo u London. Nekoliko sam se puta s njom sastao, onda se vjerio, najzad i vjenčao.

— Čuo sam da vam je donijela bogat miraz.

— Pa, priličan. Ne veći od miraza koji je uobičajen u mojoj porodici.

— Miraz sad, razumije se, ostaje vama, jer je vjenčanje fait accompli*( Svršen čin (franc.)) , zar ne?

— Nisam se raspitivao o tome.

— Razumije se. Jeste li vidjeli gospoñicu Doran uoči samog dana vjenčanja?

— Da. — Da li je toga dana bila dobro raspoložena?

— Nikad nije bila bolje raspoložena. Stalno je govorila o tome što ćemo raditi kad se vjenčamo.

— Zaista? veoma zanimljivo! A ujutro, na dan vjenčanja?

— Nije mogla biti bolje raspoložena!

— Jeste li na njoj opazili kakvu promjenu?

— Pa, da vam pravo kažem, tada sam prvi put vidio da je nagle prirode. Riječ je o beznačajnoj stvari koja ne može biti ni u kakvoj vezi s dogañajem koji se zatim desio.

— Molim vas, ispričajte mi to.

— Riječ je o jednoj djetinjariji. Kad smo krenuli prema sakristiji, ona odjednom ispusti iz ruke svoj buket. Upravo je prolazila pored prednje klupe. Buket padne na tu klupu. Zastadosmo časkom, a gospodin koji je sjedio u toj prednjoj klupi doda joj buket. Učinilo mi se da je bio neoštećen. Pa ipak, kad sam joj u kočiji, na povratku kući, to spomenuo, izgledala je zbog takve sitnice upravo smiješno uzbuñena.

— Zaista? Kažete da je neki gospodin sjedio u prednjoj klupi? Znači da je obredu vjenčanja prisustvovala i publika?

— Da. Publiku je nemoguće isključiti kad je crkva otvorena.

— Da taj gospodin nije bio prijatelj vaše žene?

— Ne, ne, nazivam ga gospodinom iz učtivosti, ali bio je to sasvim priprost čovjek. Nego, čini mi se da smo se prilično udaljili od predmeta našeg razgovora.

— Ledi St. Simon vratila se, znači, s vjenčanja u manje veselom raspoloženju nego što je bila kad je odlazila na vjenčanje. Što je radila kad se vratila u očevu kuću?

— Vidio sam je gdje razgovara sa svojom sobaricom.

— A tko je njena sobarica?

— Zove se Alica, Amerikanka je, došla je s njom iz Kifornije.

— Služavka u koju je imala povjerenja?

— Da, čini se da je imala suviše povjerenja u nju i da joj je dala previše slobode. Dakako, u Americi gledaju na te stvari drukčije.

— Da li je dugo razgovarala s Alicom?

— Svega nekoliko trenutaka. Ja sam mislio na druge stvari!

— Niste čuli o čemu su razgovarale?

— Ledi St. Simon rekla je nešto o »uskakanju u posjed«. Ona se često služila takvom vrstom uličnog govora. Nemam pojma na što je mislila.

— Američki ulični govor ponekad je veoma izražajan. A što je vaša žena radila kad je završila razgovor sa sobaricom?

— Otišla je u blagovaonicu.

— S vama?

— Ne, sama. Veoma je neovisna u takvim sitnicama. Zatim, pošto smo desetak minuta posjedili, užurbano je ustala, promrmljala nekoliko riječi izvinjenja, izašla iz sobe i više se nije vratila.

— Ali sobarica je izjavila, ako sam dobro razumio, da je gospoña otišla u svoju sobu, navukla preko vjenčanice dugi kaput, stavila šešir na glavu i izašla.

— Tako je. Poslije su je vidjeli gdje ulazi u Hyde Park zajedno s Florom Miller, ženom koja je sada u pritvoru, a jutros je napravila uzbunu u kući gospodina Dorana.

— Ah, da. Htio bih čuti i nekoliko pojedinosti o toj mladoj ženi i o vašim odnosima s njom.

Lord St. Simon slegnu ramenima i podiže obrve. — Nekoliko godina bili smo u prijateljskim odnosima, mogu čak reći u vrlo prijateljskim odnosima. Ona je radila u 'Allegru'. Postupao sam s njom velikodušno i ona nema razloga da se na mene požali, ali vi znate kakve su žene, gospodine Holmes. Flora je milo stvorenje, ali usijane glave. Vrlo mi je privržena. Pisala mi je strašna pisma kad je čula da se namjeravam oženiti i, pravo da vam

kažem, proslavio sam tako tiho vjenčanje upravo zbog toga što sam se bojao da u crkvi ne doñe do skandala. Ali ona je, u trenutku kad smo se vratili, došla do vrata gospodina Dorana i pokušala prokrčiti put unutra, izlivajući kišu pogrda i prijetnji na račun moje žene. Ja sam tako nešto i predviñao pa sam izdao potrebne upute posluzi, i ona je izbačena napolje. Kad je uvidjela da joj je ne pomaže što diže galamu, sasvim se smirila.

— Da li je vaša žena sve to čula.

— Ne, hvala bogu, nije čula.

— A poslije su je vidjeli kako ode baš s tom ženom?

— Da. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda to smatra vrlo ozbiljnim. Pretpostavlja se da je Flora izmamila moju ženu van i postavila joj neku strašnu zamku.

— To je jedina moguća pretpostavka.

— I vi tako mislite?

— Nisam rekao da je vjerojatno. Ali ni vi sami ne smatrate da je vjerojatno.

— Siguran sam da Flora ne bi zgazila ni mrava.

— Ipak, ljubomora umije čudno preobraziti karakter. Molim vas, kakva je vaša pretpostavka u vezi sa svim time što se dogodilo?

— E pa, ja sam došao po pretpostavku k vama a ne da je sam iznosim. Iznio sam činjenice. No, kad me već pitate, možda je uzbudljiva spoznaja da je učinila tako krupan društveni skok izazvala u mojoj ženi nervni poremećaj.

— Ukratko ona se iznenada poremetila?

— Pa kad pomislim da je okrenula leña, neću reći meni, nego onom svemu za čime mnoge žene žude, onda to teško mogu objasniti na neki drugi način.

— Da, razumije se, to je sasvim shvatljiva pretpostavka — smiješeći se reče Holmes. — A sada, lorde St. Simon, vjerujem da sam došao gotovo do svih

pojedinosti. Smijem li vas još zapitati jeste li za vrijeme objeda sjedili za stolom tako da ste mogli gledati kroz prozor?

— Mogli smo vidjeti drugu stranu ceste i park.

— Tako je, i to je sve. Bit ću s vama u vezi.

— Ako budete imali sreću pa riješite moj problem — reče klijent us taj ući...

— Riješio sam ga — prekine ga Holmes.

— Što ste rekli?

— Kažem vam da sam ga riješio.

— Pa gdje je moja žena?

— Reći ću vam uskoro.

Lord St. Simon zavrti glavom. — Bojim se da su za to potrebne pametnije glave od moje i vaše — reče, pokloni se na starinski dostojanstven način i ode.

— Lijepo je od lorda St. Simona što je ukazao čast mojoj pameti time što ju je stavio na razinu svoje — reče Holmes prasnuvši u smijeh. — Čini mi se da će me taj slučaj natjerati da popijem jedan viski sa sodom i zapalim cigaru. Unakrsna ispitivanja ipak su mi pomogla da dokažem pretpostavku. Izvjesne okolnosti ponekad omogućuju da doñete do veoma uvjerljivih dokaza, kao kad, da citiram Toroa, nañete pastrmku u mlijeku.

— Ali ja sam čuo sve što ste i vi čuli.

— Ali bez poznavanja slučajeva koji su mi već toliko pomogli. Sličan slučaj desio se prije nekoliko godina u Abeeenu, a nešto sasvim slično odigralo se i u Miinchenu godinu dana poslije francuskruskog rata.

Nego, evo nam Lestradea. Dobar dan, Lestrade. Čašu ćete naći na stolu, a cigare se nalaze u kutiji.

Zvanični detektiv bio je odjeven u debeo mornarski kaput s ovratnikom. Ličio je na mornara. U ruci je nosio torbu od debelog crnog platna. Pozdravi, sjedne i zapali ponuñenu cigaru.

— Što se dogodilo? — upita ga Holmes, a pri tom su mu oči obješenjački sjale. — Reklo bi se da ste nezadovoljni.

— Pa jesam. Taj ñavolski slučaj s vjenčanjem St. Simona ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep.

— Zaista? Iznenañujete me!

— Tko je ikad čuo za tako zamršen slučaj? Svaki trag kliže kroz prste, čitav dan radim, i ništa!

— I od toga ste se oznojili — reče Holmes, položivši šaku na rukav od kaputa.

— Da, pretražio sam Serpentine.

— Što?

— Tražio sam leš ledi St. Simon.

Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i stade se od srca smijati.

— Jeste li pretražili i bazen vodoskoka na Trafalgar Squareu — zapita.

— Zašto? Što hoćete time reći?

— Hoću reći da imate isto toliko mogućnosti da nañete gospoñu u jednom koliko i u drugom bazenu.

Lestrade ljutito pogleda mog druga.

— Pretpostavljam da znate sve — progunña.

— Pa, saznao sam neke činjenice i došao do izvjesnog zaključka.

— Zaista! Smatrate da Serpentine ne igra nikakvu ulogu?

— Ja smatram nešto drugo.

— Onda ćete biti ljubazni da mi objasnite kako smo mogli pronaći ovo što ovdje vidite? — reče, otvori torbu i izvadi jednu okvašenu vjenčanicu, par bijelih satenskih cipela i njestin vijenac i veo. — Evo, — reče, stavivši zatim novu burmu navrh čitave te gomilice — eto vam maloga tvrdog oraha koji treba da razbijete, majstore Holmes.

— Oh, zaista — reče moj prijatelj, puštajući plave kolutove dima iz lule — zar ste to izvukli iz Serpentine?

— Čuvar parka je to našao kako pliva pored obale.

Budući je to pripadalo nestaloj ženi, smatrao sam da ni leš neće biti daleko.

— Po toj sjajnoj logici tijelo svakog čovjeka moralo bi se nalaziti u blizini njegove garderobe. Molim vas, čemu ste se uopće nadali?

— Nadao sam se da će tim nalaskom biti dokazano učešće Flore Miller u nestanku ledi St. Simon.

— Bojim se da tim nalaskom ništa nećete dokazati.

— Ma nemojte — uzvikne Lestrade. — Bojim se, Holmes, da tom svojom dedukcijom niste baš pokazali praktičan duh. U dvije minute učinili ste dvije greške.

Ova haljina tereti gospoñicu Floru Miller.

— Kako?

— Haljina ima džep. U džepu je nañena lisnica, a u lisnici listić papira. Evo ga. — Baci listić na stol ispred sebe. — Čujte što piše: »Vidjet ćeš me kada sve bude spremno. Doñi odmah F.H.M.« Pretpostavljam, dakle, da je Flora Miller izmamila napolje ledi St. Simon i da je uz pomoć saučesnika odgovorna za njen nestanak. Eto listića potpisana njenim početnim slovima, koji je na vratima potajno turnula ledi u ruku, namamivši je da iziñe iz kuće.

— Vrlo dobro, Lestrade — izjavi Holmes smijući se. — Dopustite mi, molim vas da vidim taj listić. — Nemarno uzme listić. Odjednom mu se otme uzvik zadovoljstva. — To je zaista važno!

— Aha, i vi tako, dakle, mislite?

— Da. I iskreno vam čestitam.

Lestrade pobjednički ustane i ispruži glavu da vidi.

— što — uzvikne — pa vi gledate krivu stranu.

— Naprotiv, ovo je prava strana.

— Vi ste poludjeli! Na ovoj je strani napisana poruka.

— A na ovoj strani je dio hotelskog računa koji me zanima.

— Tu nema ništa. Već sam ga pregledao — reče Lestrade — 4. okt. soba 8 šilinga; doručak 2 šilinga i 6 pensa; koktel 1 šil; ručak 2 šil. 6 p; čaša serija 8 p., ja u tome ne vidim ništa.

— To tako samo izgleda. Ja vam ponovo čestitam.

— Dosta sam vremena izgubio — reče Lestrade ustajući.

— Ja vjerujem u naporan rad, a ne sjedenje kraj vatre i izmišljanje duhovitih pretpostavki. Doviñenja, gospodine Holmes. Vidjet ćemo tko će prije riješiti slučaj.

— Zatim skupi stvari, pobaca ih u torbu i uputi se prema vratima.

— Samo jedan nagovještaj, Lestrade — zaustavi ga Holmes. — Evo vam pravilnog rješenja slučaja: ledi St. Simon je mit. Ona ne postoji. Ona nikada nije postojala.

Lestrade razrogači oči u mog prijatelja. Zatim se okrene prema meni, kucnu se triput po čelu, dostojanstveno klimne glavom i izjuri kroz vrata.

Holmes ustane i navuče kaput. — Ima nešto u tom radu kao što tvrdi ova i čovjek, čini mi se, Watsone, da ću vas neko vrijeme morati ostaviti nasamu s novinama.

Prošlo je pet sati kad je Holmes izašao. Poslije jednog, sata iz restorana je došao konobar s velikom kutijom. Uz pomoć mladića, kojeg je doveo sa sobom, otvori kutiju, pa obojica počnu postavljati stol za raskošnu večeru. Na našem skromnom stolu od mahagonija odjednom se nañe nekoliko hladnih šljuka, jedan fazan, pita od guščje jetre i nekoliko starih boca obavijenih paučinom. Pošto postave na stol sve te skupocjene poslastice, konobar nestane poput dobrih duhova iz »Hiljadu i jedne noći«, bez ikakova objašnjenja, osim što rekoše da je sve plaćeno i da im je to nareñeno.

Nešto prije devet odlučnim korakom uñe u sobu Sherlock Holmes. Njegovo ozbiljno lice i sjajne oči navedu me da povjerujem kako se razočarao svojim zaključcima.

— Postavili su stol za večeru — reče trljajući ruke.

— Očekujete društvo? Postavili su stol za pet osoba.

—Da, možda će naići neko društvance — odgovori.

— Čudim se da lord St. Simon još nije stigao. Ha! Čini mi se da čujem korake na stepenicama. Žurnim korakom uñe naš jutrošnji posjetilac okrećući svoj cviker brže no ikada, s izrazom uzbuñenja na aristokratskom licu.

— Moj vas je čovjek, dakle pronašao?

— Da. Priznajem da me sadržaj vaše poruke zaprepastio. Da li je točno to što tvrdite?

— Sasvim.

Lord St. Simon utone u naslonjač i preñe rukom preko čela.

— Što će reći vojvoda — promrmlja — kad bude čuo da je jedan član njegove porodice predmet takvog poniženja?

— Riječ je o sticanju okolnosti, a nikako o poniženju.

— Oh, vi na to gledate s drugog gledišta.

— Smatram da nikoga ne treba koriti. Dama nije mogla drukčije postupiti, mada je njena naglost nesumnjivo za žaljenje. Kako nema majke, nije imala s kim da se posavjetuje.

— Uvreda je to, gospodine, javna uvreda — reče lord St. Simon bubnjajući prstima po stolu.

— Morate oprostiti jadnoj djevojci koja se našla u tako složenom položaju.

— Nikad joj to neću oprostiti. Ljut sam što sam sramno iskorišten.

— Čini mi se da je netko zazvonio— reče Holmes.

— Da, čuju se koraci. Ako vas ja, lorde St. Simon, ne mogu nagovoriti da zauzmete blaži stav, možda će advokat kojega sam pozvao imati u tome više sreće.

Holmes otvori vrata i uvede u sobu jednu gospoñu i jednog gospodina.

— Lorde St. Simon, dopustite mi da vam predstavim gospodina i gospoñu Francis Hay Moulton.

Gospoñu već, vjerojatno poznajete.

Naš klijent odmah ustane. Bio se prosto ukočio.

Oborenih očiju, s rukama u prednjem dijelu dugog kaputa, bio je u tom trenutku oličenje uvrijeñenog ponosa. Gospoña brzo poñe prema njemu i pruži mu ruku, ali on ne podiže pogled.

— Vi se ljutite, Roberte — reče mu ona. — U pravu ste što se ljutite.

— Molim vas, nemojte mi se izvinjavati — ogorčeno će lord St. Simon.

— Oh, svjesna sam da sam kriva jer sam prije nego što sam otišla morala s vama razgovarati, ali bila sam nekako zbunjena. A od časa kad sam ponovo ugledala Franka nisam više znala ni što radim ni što govorim. Čudim se da se pred oltarom nisam onesvijestila.

— Gospoño Moulton, možda biste željeli da moj prijatelj i ja izañemo iz sobe dok se vi ne objasnite?

— Ako smijem reći svoje mišljenje — javi se nepoznati gospodin — u čitavoj toj stvari ima već ionako suviše tajnovitosti. Najmilije bi mi bilo da Evropa i Amerika čuju pravu istinu. — Bio je to malen i suncem opaljen čovjek oštroumnih crta lica i živahna držanja.

— Onda ću ja sve ispričati — reče gospoña. — Frank i ja sreli smo se 1884. godine u logoru McQuire, blizu Rockija, gdje je moj stari imao zemljište na kojemu se kopala ruda. Bili smo vjereni. Jednoga dana moj stari nagazi na bogatu žilu. Meñutim, jadni Frank bio je zle

sreće, na zemljištu koje je istraživao ništa nije našao. I tako, koliko se stari bogatio, toliko je Frank siromašio.

Najzad stari nije htio ni da čuje za našu vjeridbu, pa me jednog dana odveo u Frisco. Ali Frank nije htio da me izgubi pa je pošao za mnom. Tako smo se viñali, a stari nije znao za te sastanke. Da je znao da se sastajemo, stari bi se ljutio. Zato smo sve sami uredili. Frank mi re'\ če da će i on poći u potragu za srećom, a po mene će doći tek kad stekne koliko je i stari stekao. Ja mu obećah da ću mu biti vjerna do kraja života i dadoh mu riječ da se neću udati za drugoga dok god on bude živ. »Pa zašto se onda ne bismo odmah vjenčali«, reče mi on, » tako bih ja bio siguran u tebe i ne bih zahtijevao da ti budem muž dok se ne vratim«. Razgovarali smo još o tome, a onda je on sve lijepo uredio: svećenik nas je čekao, pa smo sve svršili. Frank je zatim pošao u potragu za srećom, a ja sam se vratila starome.

Prvo što sam čula o Franku bilo je da se nalazi u Monti, zatim sam saznala da je otišao u Arizonu, najzad su stigle vijesti iz Novog Meksika. Jednog dana objavile su novine priču o tome kako su Indijanci napali rudarski logor, a meñu imenima ubijenih nalazilo se i Frankovo ime. Pala sam u nesvijest. Nakon toga mjesecima sam bolovala. Stari je već mislio da ću sasvim propasti pa me stalno vodio liječnicima. Godinu dana, a možda i više, čekala sam uzalud da stigne kakva vijest o Franku.

Najzad sam bila uvjerena da je mrtav. Tada je u Frisco došao lord St. Simon. Nakon nekog vremena vratimo se u London, i tu je ugovoreno da ću se vjenčati s lordom.

Stari je bio sretan, ali ja sam osjećala da u mom srcu nijedan čovjek na svijetu neće moći zauzeti mjesto koje je zauzimao Frank.

Da sam se udala za lorda St. Simona bila bih mu ostala vjerna. Svojom ljubavi nernožemo upravljati, ali svojim djelima možemo. Otišla sam s njim pred oltar s namjerom da mu budem, ako je to moguće, dobra žena.

Možete zamisliti kako sam se zabezeknula kad sam, stigavši pred oltarsku pregradu, u prvoj klupi ugledala Franka kako pilji u mene. Najprije sam pomislila da je to njegov duh, ali kad sam se okrenula, vidjela sam da i dalje stoji na istom mjestu i pita me očima da li mi je milo ili nije što ga vidim, čudim se što se nisam u isti čas srušila. Sjećam se dobro da mi se sve zavrtjelo oko glave i da su mi riječi svećenika brujile u ušima kao zujanje pčela. Nisam znala što da radim! Da prekinem misu i napravim scenu u crkvi? Ponovo bacim pogled na njega.

Učini mi se da on čita moje misli jer je stavio prst na usta, dajući mi time znak da ostanem mirna. Zatim sam vidjela da nešto črčka na listiću papira. Bilo mi je jasno da piše poruku. Kad sam, izlazeći, prošla pored njegove klupe, ispustila sam pred njim svoj buket, a on je, vrativši mi cvijeće, tutnuo poruku u ruku. S nekoliko riječi zvao me da na jedan njegov znak doñem k njemu.

Razumije se da ni časkom nisam posumnjala u to da me prva moja dužnost vodi k njemu pa sam odlučila da učinim sve što od mene zatraži.

Povjerila sam se svojoj sobarici koja ga je poznavala još iz Kalifornije i bila mi je uvijek sklona.

Molila sam je da o svemu tome nikome ništa ne priča i da mi spremi nešto stvari i kaput. Svjesna sam da je trebalo da se o tome porazgovim s lordom St. Simonom, ali to nisam mogla učiniti pred njegovom majkom i tolikim gostima. Zato sam riješila da pobjegnem, a poslije da sve objasnim. Nisam sjedila za stolom ni deset minuta, kad sam kroz prozor ugledala Franka na drugoj strani ulice. On mi mahne rukom i ode u park. Ja pobjegoh iz sobe, obukoh se i poñoh za njim. Uto mi priñe neka žena i počne mi nešto pričati o lordu St. Simonu. Ali ja je se otarasim i stignem Franka.

Fijakerom odosmo na Gordonov trg gdje je zakupio stan.

Tu se s njim vjenčam nakon toliko godina uzaludnog čekanja. S njim sam se istinski vjenčala. Frank je uspio

pobjeći iz indijanskog zarobljeništva pa je došao u Frisco gdje je doznao da ga smatram mrtvim i da sam otišla u Englesku. Onda je došao ovamo za mnom i pronašao me na sam dan vjenčanja s lordom.

— U novinama sam pročitao vijest o tvom vjenčanju, bilo je spomenuto i ime crkve ali, nisam znao gdje stanuješ — rekao je Frank.

— Potom smo razgovarali o tome što treba da učinimo. Frank je smatrao da treba da budemo iskreni, ali mene je bilo stid. Htjela sam napisati koji redak ocu i javiti mu da sam živa. Strašno mi je bilo i pomisliti da svi oni lordovi i one ledi sjede u gostinjskoj sobi za ručkom i čekaju da se vratim. Onda mi Frank uzme vjenčanicu i ostale stvari, sve zavije u paket i baci negdje gdje to nitko neće moći da nañe, u nadi da mi tako neće ući u trag!

Sutra bismo krenuli u Pariz da nas večeras nije posjetio ovaj dobri gospodin Holmes. Ni sad još ne znam kako nas je uspio pronaći. Ljubazno nam je objasnio da je Frank u pravu, a ja nisam, pa bismo pogriješili kad bismo se krili. Predložio nam je da se porazgovaramo s lordom St. Simonom. Tako smo, eto došli. Sad ste sve čuli. Roberte, žalim što sam vam zadala bol, ali se nadam da nećete imati suviše loše mišljenje o meni.

Lord St. Simon saslušao je priču stisnutih usana i namrštena čela.

— Izvinite — reče — ali ja ne običavam da pred drugima govorim o svojim najintimnijim stvarima.

— Onda mi nećete oprostiti? Hoćete li mi pružiti ruku?

— Oh, svakako ako vam to čini zadovoljstvo — reče i hladno prihvati ruku mlade žene.

— Nadam se — reče Holmes — da ćete se pridružiti našoj prijateljskoj večeri.

— Čini mi se da tražite suviše mnogo od mene — odvrati njegovo gospodstvo. — Mogu biti primoran da pristanem na tu promjenu, ali se jedva može očekivati od

mene da se toj promjeni još i radujem. S vašim dopuštenjem zaželjet ću svima veoma prijatno veče.

Potom se svima nakloni i dostojanstveno izañe iz sobe.

— Nadam se da ćete nas vi počastiti svojim društvom — reče Sherlock Holmes. — Svaki moj sastanak s jednim Amerikancem, gospodine Moultone, znači za mene naročit užitak. Pripadam ljudima koji vjeruju da će doći dan kada ludost vladara i greške ministara neće više moći spriječiti našu djecu da postanu grañani jedne goleme zemlje.

— Slučaj je bio zanimljiv — reče Holmes kad posjetioci odoše — jer je jasno pokazao kako objašnjenje neke stvari, koja na prvi pogled izgleda sasvim neobjašnjiva, može biti sasvim jednostavno. Ima li išta prirodnije od toka dogañaja što ih je ispričala ova žena i neobičnije od ishoda tih dogañaja koji predstavlja Lestrade iz Scotland Yarda?

— Znači, vi niste bili na pogrešnom putu!

— Od samog početka bile su mi sasvim jasne dvije činjenice: jedna, da je žena bila voljna da se vjenča, druga, da se pokajala nekoliko minuta pošto se vratila kući. Bilo je očito da je toga jutra došlo do promjene njenog mišljenja. Ona nije mogla ni skini govoriti dok je bila van kuće, jer je bila u pratnji mladoženje. Da nije nekoga vidjela? Ako se to desilo, to je morao biti netko iz Amerike, jer je u ovoj zemlji provela sasvim kratko vrijeme, pa je jedva mogla dopustiti nekome da izvrši tako jak utjecaj na nju da bi je sama činjenica što ga je ugledala mogla navesti da iz korijena mijenja svoje planove. Vidite, pomoću postupnog isključivanja došli smo do ideje da je vidjela nekog Amerikanca. A tko je mogao biti taj Amerikanac i kako je mogao da izvrši tako jak utjecaj na nju? To je mogao biti ili njen ljubavnik, ili njen muž. Znao sam da je djevojaštvo provela pod neobičnim uvjetima promatrajući grube prizore. Dotle

sam bio stigao prije nego što sam čuo priču lorda St. Simona. Pošto nam je ispričao o čovjeku u crkvenoj klupi, o promjeni držanja svoje supruge, o tako providnoj zamisli da se ispusti buket da bi se na taj način došlo do listića, o sastanku svoje supruge s povjerljivom sobaricom i o njenoj veoma značajnoj primjedbi o »uskakanju u posjed«, što na jeziku rudara znači domoći se vlasništva na koje drugo lice ima pravo prvenstva, cijela situacija postala mi je savršeno jasna. Ona je otišla s jednim čovjekom, a taj je čovjek bio: ili njen ljubavnik, ili njen muž.

— Kako ste ih pronašli?

— Moglo je biti teškoća, ali prijatelj Lestrade imao je u svojim rukama jedno obavještenje čiju vrijednost nije shvatio. Početna slova, naravno, bila su od najveće važnosti, ali je još važnije bilo saznanje da je Amerikanac tjedan dana ranije podmirio svoj račun u jednom od najotmjenijih londonskih hotela.

— Po čemu zaključujete da je to bio jedan od najotmjenih londonskih hotela?

— Po visokim cijenama. Osam šilinga za sobu i osam pea za šalicu serija ukazuje na to da je to bio jedan od najskupljih hotela. Nema ih mnogo u Londonu s tako visokim cijenama. U drugom, u Northumberland aveniji, koji sam takoñer posjetio, pročitao sam da ga je Amerikanac Francis H. Moulton napustio dan ranije, a pregledavajući njegove račune došao sam do iznosa koji sam vidio na kopiji računa. Pisma mu je trebalo slati na Gordonov trg 226, pa sam otišao tamo. Imao sam sreće da ljubavni par nañem kod kuće. Usudio sam se da im dam nekoliko očinskih savjeta i da im ukazem na to kako bi u svakom slučaju bilo bolje da svoj stav učine nešto jasnijim s obzirom na javnost, a posebno na lorda St. Simona. Pozvao sam ih da se ovdje s njim sastanu i, kao što vidite, natjerao sam i njega da doñe na sastanak.

— Ali bez naročitog rezultata — prekinem ga. — Njegovo se ponašanje nikako ne može nazvati blagonaklonim.

— Ah, Watsone! — reče Holmes smijući se — možda ni vi ne biste bili naročito blagonakloni kad biste se poslije tolikih neprilika, od udvaranja do vjenčanja, odjednom našli lišeni i supruge i bogatstva. Lorda St. Simona možemo smatrati neobično milostivim čovjekom, a svojim zvijezdama zahvalimo što se mi nikada nećemo naći u njegovu položaju. Okrenite svoju stolicu i dodajte mi tu violinu, jer je jedini problem koji još treba da riješimo vjerojatno slijedeći: kako da prekratimo ove turobne jesenje večeri.

PET SJEMENKI NARANČE Prelistavajući slučajeve što ih je Sherlock Holmes rješavao izmeñu 1882. i 1890. nailazim na mnoge koji se odlikuju čudnim zanimljivostima. Zbog toga mi nije nimalo lako odlučiti se koje da izdvojim. O nekima je javnost opširno obavijestila dnevna štampa, o drugima se pisalo manje, jer mom prijatelju nisu pružili priliku da razvije čudnovate osobine koje je posjedovao u tako velikoj mjeri. Neki su slučajevi odoljeli njegovoj analitičkoj vještini, a kao pripovijetke, počeci bez ikakva kraja, nisu značili bogzna što, dok su drugi samo djelomično bili razjašnjeni, i to više na temelju nagañanja nego logičnog dokaza koji mu je bio toliko drag. Meñu takvima je jedan tako izvanredan u pojedinostima i iznenañujući u rezultatu da ne mogu odoljeti a da ga ne ispričam, bez obzira na to što u njemu ima pojedinosti koje nisu bile razjašnjene, niti će to vjerojatno ikad biti.

Godina 1887. obdarila nas je dugim nizom više ili manje zanimljivih slučajeva. Meñu ostalim sam sačuvao

bilješke o slučaju Paradolova kabineta, društva prosjakmatera, koji su imali luksuzni klub u podrumu skladišta pokućstva, zatim o dogañajima povezanim s nestankom britanske barke 'Sophy Anderson', o čudnovatim pustolovinama Gricea Patersona na otoku Uffa i o trgovačkom slučaju Camberwell. U ovom potonjem, kao. što se mnogi vjerojatno sjećaju, Sherlock Holmes je, navijajući pokojnikov sat, dokazao da je prethodno bio navijen prije dva sata i da je prema tome bolesnik otišao u krevet u tom vremenu — što je bilo odlučujuće da bi se riješio taj slučaj. Možda ću jednom ispričati sve te slučajeve, meñutim, nijedan od njih ne može se mjeriti s čudnim nizom okolnosti koje sam odlučio opisati.

Bilo je to potkraj septembra. Bura se razbjesnjela izuzetnom žestinom. Vjetar je cio dan zavijao a kiša je udarala o prozore tako da smo i mi, ovdje u srcu velikoga Londona, bili prisiljeni da na trenutak zaboravimo svakidašnjicu i suočimo se sa strašnim elementarnim silama koje se sručuju na čovječanstvo kroz barijere njegove civilizacije i urliču poput neukroćenih zvijeri u kavezu. Uveče se oluja pojačala, a vjetai u dimnjaku plakao i jecao poput djeteta.

Sherlock Holmes sjedio je neraspoložen s jedne strane kamina sreñujući svoje bilješke, dok sam ja na drugom kraju bio zadubljen u interesantnu priču Clarka Russella. Bijes bure izvanredno je odgovarao tekstu koji sam čitao, a mlazovi kiše što su zapljuskivali prozore izazivali su dojam velikih olujnih valova. Žena mi je otišla u posjet tetki i ja sam se na nekoliko dana preselio u svoj bivši stan u Baker Streetu.

— Hej! — Podigao sam glavu pogledavši prijatelja.

— To je zasigurno zvono! Tko bi noćas mogao doći?

Možda neki vaš prijatelj?

— Vi ste mi jedini — odgovori on. — A druge posjetioce ničim ne ohrabrujem.

— Možda kakav klijent?

— Ako je tako, riječ je o ozbiljnom slučaju. Što bi inače nekog natjeralo da izañe po takvu vremenu, i u to doba! No, vjerojatno je to neka znanica naše gazdarice.

Sherlock Holmes nije pogodio jer su se u hodniku čuli koraci, a zatim kucanje. On ispruži dugačku ruku i sjaj svjetiljke sa sebe usmjeri na prazan stolac na koji se došljak sjesti.

— Uñite! Čovjek koji je ušao bio je mlad, mogle su mu biti najviše dvadeset dvije godine. Bio je uredno i elegantno odjeven. Držanje mu je odavalo uglañenost i tankoćutnost. Kišobran s kojeg se cijedila kiša i njegov sjajni nepromočivi kaput ukazivali su na nevrijeme kojem se morao izložiti. Obasjan svjetlom, ogledao se zabrinuto, i nije mi promaklo da mu je lice blijedo a oči nemirne kao u čovjeka koji je obuzet velikom brigom.

— Dopustite da se ispričam —prozbori došljak skinuvši s nosa zlatan lornjon. — Nadam se da nisam suviše nametljiv. Žao mi je što sam u vašu prijatnu sobu donio tragove oluje i kiše.

— Dajte mi ogrtač i kišobran — obrati mu se Holmes. — Na vješalici će se odmah osušiti. Primjećujem da dolazite s jugozapada.

— Da, iz Horshama.

— Na vršcima vaših cipela jasno se vidi mješavina ilovače i vapnenca.

— Došao sam da vas zamolim za savjet.

— To je bar lako.

— I pomoć.

— To je već teže.

— Čuo sam o vama, gospodine Holmes. Ispričao mi je major Prendergast kako ste ga izvukli iz onoga skandala u Tankerville Clubu.

— Ah, da. Neosnovano su ga optužili da je varao na kartama.

— On kaže da vi možete riješiti svaki slučaj.

— Očito pretjeruje.

— Da vas nitko nije pobijedio.

— Nadigran sam čak četiri puta. Tri puta su me pobije^ dili muškarci, a jedanput žena.

— Što je to u usporedbi s tolikim uspjesima!

— Istina, obično uspješno rješavam svaki slučaj.

— Vjerojatno ćete i moj.

— Molim vas, privucite stolac vatri i objasnite mi o čemu je zapravo riječ.

— O neobičnom slučaju.

— Takvi su obično svi kojih se prihvaćam. Ja predstavljam, u neku ruku, vrhovnu instancu.

— Pa ipak sumnjam, gospodine, da ste unatoč svom iskustvu čuli za tako tajanstven i neobjašnjiv niz dogañaja u mojoj obitelji.

— Pobudili ste moje zanimanje — reče Holmes. — Molim vas, upoznajte nas s osnovnim činjenicama, od početka. Poslije ću vas upitati za one pojedinosti koje mi se budu činile najvažnijima.

Mladić privuče stolac i ispruži prema plamenu mokre noge.

— Zovem se John Openshaw, ali ono što ja radim nema s tim slučajem mnogo veze. Posrijedi je naslijeñe, i zato, da bi vam bilo jasnije, započet ću od početka.

Moj je djed imao dva sina, strica Eliasa i Josepha, moga oca. Otac mi je imao malu tvornicu u Coventrvju, koju je proširio u vrijeme kad je počela proizvodnja bicikla. Bio je vlasnik patenta »nepoderive gume Openshaw« i u poslu je polučio takav uspjeh da je tvornicu naposljetku dobro prodao i povukao se s popriličnim imetkom.

Ujak Elias emigrirao je kao mladić u Ameriku.

Nastanio se kao plantažer u Floridi i, kao što smo čuli, ondje mu je posao išao od ruke. U grañanskom ratu

borio se u Jacksonoj armiji, a poslije pod Hoodovim zapovjedništvom. Unaprijeñen je u čin pukovnika. Kad je Lee položio oružje, moj se stric povukao na svoju plantažu, na kojoj je ostao tretiri godine. U 1869. ili 1870. vratio se u Evropu i u Sussexu, blizu Horshama, kupio je malo imanje. U Sjedinjenim Državama prilično se obogatio, a to što je odande otputovao može se objasniti njegovom netrpeljivošću prema Crncima i neslaganju s političarima koji su im htjeli dati pravo glasa.

Bio je to osobenjak žestoke, nagle ćudi, pravi prostak kad bi ga spopala srdžba. Živio je krajnje povučeno. Sumnjam da je za sve to vrijeme što ga je proveo u Horshamu nogom stupio u grad. Oko kuće je imao vrt i dvijri njive i onuda bi šetao, premda bi često prolazili i tjedni da nije izlazio iz sobe. Pio je mnogo rakije i pušio, ali uvijek sam, izbjegavajući društvo. Nije mu bilo do prijatelja, pa ni do vlastitog brata.

Za mene nije mario sve dok me 1878. godine, već je osam ili devet godina bio u Engleskoj, nije prvi put ugledao. Tada sam bio dječak od nekih dvanaest godina.

Zamolio je moga oca da živim s njim. Prema meni je bio ljubazan na svoj osebujan način. Kad je bio trijezan, igrali bismo se triktraka i dame. Postao sam njegova desna ruka i u kućanstvu i u poslovanju s mjesnim trgovcima, tako da sam već sa šesnaest godina bio gospodar kuće. U mene su bili svi ključevi, mogao sam ići kamo sam htio, pod uvjetom da ga ne uznemiravam u njegovu miru. Ipak: jedna je prostorija bila izuzetak: spremište za odbačene stvari u potkrovlju. Ono je uvijek bilo zaključano, i on nikome, pa ni meni, nikad nije dopustio da u njega uñem. Znatiželjan poput većine dječaka, pokadšto sam virio kroz ključanicu, ali sam vidio samo ono što se moglo očekivati: stare kovčege i sanduke.

Jednog dana, bilo je to u martu 1883, na stolu kraj tanjura čekalo ga je pismo sa stranom markom.

Rijekto je primao pisma jer je sve račune plaćao gotovim novcem, a prijatelja uopće nije imao. »Iz Indije«, rekao je podigavši ga. »Sa žigom Pondicheyja! Što bi to moglo biti?« Naglo ga je otvorio, a iz njega na tanjur ispade pet malenih osušenih sjemenki naranče. Počeo sam se smijati, ali ugledavši izraz njegova lica odmah se uozbiljim. Donju je usnu objesio a oči raskolačio. Blijed kao krpa, piljio je u omotnicu koju je držao u drhtavoj ruci. »K.K.K.«, triput je promuklo izgovorio isto slovo.

Bože moj! Stiže me kazna za grijehe.« »Što to znači, striče?« »Smrt«, reče, ustane se i povuče u svoju sobu ostavljajući me obuzeta užasom. Dohvatim omotnicu i s unutarnje strane preklopa, iznad mjesta gdje se omotnica zaljepljuje, pročitam crveno napisana tri slova K. Samo to, i pet sjemenki naranče. Što je moglo izazvati toliki užas?

Strica sam sreo dok sam se penjao stepeništem. U jednoj je ruci imao stari rñavi ključ, odmah sam pretpostavio da je od ostave u potkrovlju, a u drugoj je nosio malu bakrenu kutiju, nalik na kućnu blagajnu. »Mogu oni raditi što ih volja, ali ja ću ih onemogućiti«, reče i opsuje. »Reci Mary da naloži u mojoj sobi, a nekoga pošalji po Fordhama, horshamskog pravnika«.

Uradio sam kako mi je naredio. Kada je pravnik stigao, stric je i mene pozvao u sobu. Vatra se razgorjela, a na rešetki je bilo mnogo crnoga, rastresitog pepela, zasigurno od izgorjeloga papira. Otvorena kutija bila je prazna, a kad sam je bolje pogledao, iznenadio sam se što sam na poklopcu zapazio ista ona tri slova K kao toga jutra na omotnici.

»Pozvao sam te, John«, započne moj stric, »da budeš svjedok prilikom sastavljanja moje oporuke. Svoje imanje, sa svime što je u njemu više ili manje dobro, ostavljam svome bratu, tvome ocu, od koga ćeš to ti, bez sumnje, jednoga dana naslijediti. Ako u tome budeš uživao u miru, u redu. U protivnom, dečko moj, poslušaj me i ostavi sve svome najgorem neprijatelju. Žao mi je što ti ostavljam tako »dvosjeklu« ostavštinu, ali ne mogu predvidjeti kako će se dogañaji razvijati. Molim te potpiši na mjestu koje će ti pokazati gospodin Fordham.« Potpisao sam kao što me uputio. Pravnik odnese oporuku. Taj čudni dogañaj, kao što s pravom pretpostavljate, ostavio je na meni najdublji dojam. O stričevim sam riječima dugo i često razmišljao prevrćući ih u glavi na ovaj ili onaj način, ali uzalud. Pa ipak se nisam mogao osloboditi nejasne strepnje. Ona je, istina, idućih tjedana slabila; ništa nije poremivalo svakodnevnu jednoličnost života na imanju. Meñutim, nije mi promaklo da se stric promijenio. Opijao se više nego prije i još više zazirao od društva. Većinu bi vremena provodio u svojoj sobi zaključan iznutra, a ponekad bi pijan i pahnitao izletio iz kuće i s revolverom u ruci teturao vrtom vičući da se nikoga ne boji i da neće dopustiti da ga itko satjera meñu četiri zida, ni čovjek ni ñavo. Kad bi ga mahnitost prošla, bučno bi se vratio u kuću, za sobom zaključao i zračunao vrata, poput čovjeka koji se više ne može oduprijeti stravi koja ga je prožimala do u samu srž. Tada bih i za hladnih dana vidio kako mu se lice sjaji od znoja, kao da ga je bio zamočio u posudu s vodom.

Da završim, gospodine Holmes, i da više ne zloupotrebim vašu strpljivost: tako se jedne kobne noći nije vratio sa svoga mahnitog obilaska. Pronašli smo ga lica zaronjena u zelenkastu vodu malog ribnjaka u dnu vrta. Na njemu nije bilo tragova nasilja, a voda je bila duboka samo nešto više od pola metra, tako da je porota,

uzevši u obzir čudne navike u životu moga strica, zaključila da je posrijedi samoubojstvo. Ali ja, koji sam znao kako je zazirao od same riječi — smrt, nikako se nisam mogao pomiriti s mišlju da je samome sebi oduzeo život. Meñutim, sve se stišalo, moj otac je preuzeo imanje i oko četrnaest hiljada funti, koliko mu je stric bio ostavio u banci.

— Samo trenutak — prekine ga Holmes. — Vaš je slučaj, čini mi se, jedan od najzanimljivijih koje sam ikada čuo. Recite mi, molim vas, datum kada je vaš stric primio pismo i dan kada se navodno sam ubio?

— Pismo je stiglo 10. marta 1883, a umro je poslije sedam tjedana, u noći 2. maja.

— Hvala. Nastavite, molim.

—- Kad je preuzeo imanje, moj je otac, na moj zahtjev, brižljivo pretražio potkrovlje koje je uvijek bilo zaključano. Ondje smo pronašli bakrenu kutiju. Bila je prazna a njen sadržaj uništen. Na unutrašnjem dijelu poklopca bila je papirnata naljepnica sa slovima K.K.K. i riječima: Pisma, bilješke, priznanice, registri — sve to napisano ispod trostrukog K. To su vjerojatno bili dokumenti koje je pukovnik Openshaw uništio. Na tavanu, inaće, nije bilo ništa osobito osim mnoštva razbacanih papira, novina i bilježnica u kojima je bilo pojedinosti iz života moga strica u Americi. Neke su se odnosile na rat i iz njih je proizlazilo da je valjano obavljao svoju dužnost stekavši ugled hrabra vojnika.

Druge su se pak odnosile na godine obnove južnih država, i to uglavnom na politiku, jer se moj stric energično suprotstavljao nastojanjima političara »torbara« sa Sjevera.

Otac se preselio u Horsham početkom 1884. godine i sve je bilo u redu do januara 1885. Četvrtoga dana nove godine, dok smo doručkovali za stolom, čuo sam kako je od iznenañenja uzviknuo. U jednoj je ruci držao otvorenu omotnicu, a na dlanu druge pet osušenih

narančinih sjemenki. Dotad se uvijek rugao mojoj »izmišljotini« o pukovniku i zlokobnim sjemenkama, ali sada, kad je i njemu zaprijetila ista opasnost, bio je i te kako zaprepašten i uplašen. »Zaboga, što to znači, John?« promucao je.

Srce mi se steglo. »To su tri slova K« Zagledao se u omotnicu. »Doista!« poviče. »Baš ta slova. Ali što to piše ispod njih?« »Stavite papire na sunčani sat«, pročitao sam mu preko ramena. »Kakve papire? Na koji sunčani sat?« »Onaj u vrtu. Drugoga nemamo«, odgovorio sam. »Zacijelo je riječ o onim uništenim papirima.« »Pih!« otpuhao je skupivši svu hrabrost. »U civiliziranoj zemlji takvim lakrdijama ne valja obraćati pažnju. Odakle je pismo?« »Iz Dundeeja«, odgovorio sam pogledavši poštansku marku. »Netko se s nama neumjesno našalio«, reče otac. »što da radim s tim papirima i sunčanim satom? Najbolje da na Sve to ne obraćam pažnju.« »Trebalo bi da obavijestimo policiju.« »Pa da nam se narugaju. Nipošto.« »Dopusti da ja to uradim«. »Ne, zabranjujem ti. Ne smijemo dopustiti da zbog te ludorije postanemo preetom prepričavanja.« Budući da sam ga znao kao vrlo tvrdoglava, odustao sam od daljeg nagovaranja. U srcu mi je ipak ostala strepnja.

Otac je nakon tri dana posjetio prijatelja majora Freebodyja, komandanta jedne od utvrda na Portsdown Hillu. Obradovao sam se jer mi se činilo da se, što je dalje od kuće, udaljuje i od opasnosti. U tome sam, meñutim, pogriješio. Već drugoga dana njegove odsutnosti, od majora sam primio brzojav kojim me hitno

zove k sebi. Otac je pao u dubok kamenolom kakvih je u susjedstvu bilo posvuda i sada je ležao onviješten napukle lubanje. Odmah sam se odazvao pozivu, ali on je preminuo a da se prije smrti nije osvijestio. Vjerojatno se vraćao u suton, i kako mu je kraj bio nepoznat, a kamenolom nezaštićen ogradom, porota je njegovu smrt bez oklijevanja proglasila »nesretnim slučajem«. Premda sam pažljivo razmotrio svaku pojedinost povezanu s njegovom smrću, nisam otkrio ništa što bi imalo upućivalo na ubojstvo. Nije bilo tragova nasilja, nikakvih otisaka stopala, niti je itko u okolici vidio ikakve strance.

Pa ipak, ne moram vam reći, i dalje sam bio uznemiren.

Bilo mi je jasno da je bio žrtva nečije podle zavjere.

Tako sam u zlokobnim okolnostima naslijedio imanje. Zacijelo vas zanima zašto ga se nisam otarasio.

Zato što sam bio uvjeren da su naše neprilike na neki način povezane s nekim dogañajima iz stričeva života, i da će mi opasnost prijetiti u bilo kojoj kući.

Od smrti moga jadnog oca u januaru 1885. proteklo je dvije godine i osam mjeseci. U Horshamu sam živio sretno i već sam se počeo nadati da je prokletstvo s naše obitelji skinuto, završivši na prethodnoj generaciji.

Meñutim, nade su bile preuranjene. Jučer me zadesio udarac, isto onako kao što je bio zaprepastio oca.

Mladić izvuče iz prsluka izgužvanu omotnicu i nad stolom istrese pet osušenih sjemenki naranče.

— Evo omotnice. Poštanski žig upućuje na London, istočni dio. Na njoj su iste riječi kao i na onoj upućenoj ocu: K.K.K. i 'Stavite papire na sunčani sat'.

— Što ste uradili? — upita Holmes.

— Ništa.

— Ništa?

— Iskreno govoreći... — lice je prekrio tankim, bijelim prstima —... osjećao sam se bespomoćnim, poput onih jadnih zečeva oko kojih se ovija zmija. Činilo mi se

da me se dočepalo nekakvo neumoljivo zlo kojemu se nikakvim mjerama predostrožnosti ne može oduprijeti.

— Zaboga, čovječe! — poviče Holmes. — Nešto morate poduzeti, ili ste izgubljeni. Spasiti vas može samo energična akcija. Sada ne smijete očajavati.

— Bio sam na policiji.

— I? — Saslušali su me sa smiješkom na usnama.

Uvjeren sam da je inspektor o pismima stvorio sud: ona su rezultat neslane šale. A smrt moga strica i oca, uostalom kao i porota, pripisuje slučaju. On ih ne povezuje s prijetnjama iz pisama.

— Nevjerojatni glupani! — poviče Holmes zamahnuvši stisnutom pesnicom.

— Ipak su poslali policajca da sa mnom bude u kući.

— Je li večeras došao s vama?

— Nije. Nareñeno mu je da ostane u kući. Holmes se od bijesa ponovo razmahao.

— Zašto ste došli k meni? — upita. — Ili, što je još važnije, zašto me niste odmah potražili?

— Nisam znao za vas. Tek danas sam s majorom Preergastom razgovarao o svojoj nevolji i on mi je savjetovao da vam se obratim.

— Znači, pismo ste primili prije dva dana. Trebalo je da ranije stupimo u akciju. Znate li za još koji podatak ili značajnu pojedinost koja bi nam mogla pomoći?

— Sjetio sam se jedne — reče John Openshaw.

Malo je prekopavao po džepu i iz njega izvukao komad izblijedjeloga, nekad plavog papira i stavio ga pred nas na stol. — Onoga dana kada je moj stric vatrom uništavao papire opazio sam meñu nagorjelim rubovima u pepelu i ostatke ovakve boje. Ovaj sam papir našao na podu i sklon sam povjerovati da je ispao iz snopa i tako ostao čitav. Osim što se u njemu spominju sjemenke, ne

vidim kako bi se njime mogli okoristiti. Meni se čini da je list dnevnika. Rukopis je nesumnjivo stričev.

Holmes pomakne svjetiljku i obojica smo se nagnuli nad papire. Po neravnom rubu moglo se zaključiti da je bio istrgnut iz nekakve knjige. Na vrhu je bio datum: mart 1869, a ispod njega slijedeća zagonetna poruka: 4. Stigao Hudson. Po starom programu.

7. Sjemenke poslane McCaulevu, Paramoreu i Johnu Swainu iz St Augustinea.

9. McCaulevprihvatio.

10. John Swain prihvatio.

11. Posjet Paramoreu. Sve u redu.

— Hvala! — reče Holmes preklopivši papir i vrativši ga posjetiocu. — Odsad više ne smijete gubiti ni trenutka. Nemamo vremena čak ni da porazgovaramo o onom što ste nam ispričali. Odmah se morate vratiti kući i nešto učiniti.

— Što?

— Papir koji ste nam upravo pokazali stavite u bakrenu kutiju koju ste spomenuli. U nju stavite i obavijest da je sve druge papire stric spalio i da je ostao samo ovaj. Uradite to što uvjerljivije. Kada to uradite, kutiju odnesite na sunčani sat, kao što piše u uputi.

Razumijete li?

— Potpuno.

— Ne mislite na osvetu ili nešto slično, barem zasad. To se može postići i zakonskim putem. Ali, i mi moramo isplesti svoju mrežu, dok je njihova već razapeta. Zasad je najvažnije da od vas otklonimo opasnost koja vam prijeti. Zatim valja razjasniti tajnu i kazniti krivce.

— Hvala vam! — zahvali se mladić, ustane i obuče ogrtač. — Vratili ste mi nadu i samopouzdanje. Uradit ću sve što ste mi savjetovali.

— Ne gubite ni trenutka. I čuvajte se, jer nimalo ne sumnjam da vam prijeti neposredna opasnost. Kako ćete se vratiti?

— Vlakom s Waterlooa.

— Još nije devet. Ulice su još pune prolaznika pa vam se do stanice ništa neće dogoditi. Ipak se pričuvajte.

— Naoružan sam.

— To je dobro. Ja ću se već sutra pozabaviti vašim slučajem.

— Znači, vidjet ćemo se u Horshamu?

— Ne, vaša je tajna u Londonu. Ovdje je moram otkriti.

— U tom slučaju posjetit ću vas za dava i obavijestiti o novostima u vezi s kutijom i papirima.

Držat ću se vaših uputa u svakom pogledu.

Zatim se rukuje i ode. Vjetar je zavijao a kiša šibala o prozore, činilo se da je i ta čudnovata priča bila dio razbjejelih prirodnih elemenata.

Sherlock Holmes je neko vrijeme sjedio pognute glave i očiju uperenih u vatru. Zatim pripali lulu i, naslonivši se na stolac, zagleda se u plave kolutove dima kako se jedan za drugim uzdižu ka stropu.

— čini mi se, Watsone — progovori naposletku — da meñu svim našim dosadašnjim slučajevima nijedan nije bio tako fantastičan.

— Osim, možda, Znaka četvorice.

— Možda. Pa ipak mi se čini da je John Openshaw u većoj opasnosti nego što je onda bio Sholto.

— Pretpostavljate li o kakvoj je opasnosti riječ?

— Pitanje je suvišno.

— Ako je tako, što je posrijedi? Tko se potpisuje sa K.K.K. i zašto progoni tu nesretnu obitelj ?

Sherlock Holmes sklopi oči i nalakti se na naslon stola skupivši vrške prstiju.

— Idealni logičar, kad jednom sazna odreñenu činjenicu osvijetljenu sa svih strana, iz nje ne zaključuje

samo lanac dogañaja koji su do te činjenice doveli, nego i slijed budućih dogañaja. Kao što je Cuvier neku životinju mogao potpuno i točno opisati promatrajući njenu jednu jedinu kost, tako je i promatrač koji u potpunosti shvaća vezu u nizu dogañaja u stanju da u duhu rekonstruira i one druge, prije i poslije. Mi još nismo svjesni rezultata koji se mogu postići samo razumom. U radnoj sobi mogu se riješiti problemi kojima su se uzalud mučili oni koji bi pokušavali naći rješenje pomoću osjetila. Ali, da bi to umijeće razvio do savršenstva, logičar se mora koristiti svim činjenicama kojima raspolaže, a to je, kao što ćete sami uvidjeti, čak i u naše vrijeme slobodnog razovanja i enciklopedija, velika rijetkost. Danas je čovjeku pristupačno sve znanje koje bi mu moglo ustrebati u njegovu poslu, a time se i ja nastojim okoristiti. Ako se dobro sjećam, vi ste jednom prilikom, u ranim danima našega prijateljstva, vrlo točno nanizali moja ograničenja.

— Jesam — odgovorio sam uz osmijeh. — Na pomalo jedinstven način. U filozofiji, astronomiji i politici ocijenio sam vas jedinicom. U botanici ste... kakako, a u geologiji izvrstan, što se tiče porijekla blata osamdeset milja uokrug. U kemiji ste ekscentrični, u anatomiji nedovoljno sistematični, u senzacionalističkoj literaturi i praćenju tekućega kriminala jedinstveni. Inače još svirate violinu, bavite se boksom i mačevanjem i trujete se kokainom i duhanom, čini mi se da je to ono najosnovnije u mojoj analizi.

Holmes se osmjehnuo.

— I sada kažem, kao što sam i onda rekao, da čovjek malo spremište u svom mozgu mora natrpati svakojakim pokućstvom koje bi mu moglo dobro doći, a ostatak može pohraniti u spremište svoje knjižnice, odakle se njime u slučaju potrebe može poslužiti. A za slučaj kao što je ovaj morat ću se okoristiti svim raspoloživim izvorima. Molim vas, skinite s police svezak

Američke enciklopedije sa slovom K. Hvala! Sada razmotrimo situaciju i pokušajmo nešto zaključiti.

Započnimo s prihvatljivom pretpostavkom da je pukovnik Opehaw napustio Ameriku zbog jakih razloga.

Ljudi njegove dobi ne mijenjaju lako navike, a ni blagotvorno floridsko podneblje za osamu engleskog pokrajinskog grada. A to što je u Engleskoj tako uporno tražio osamljenost nameće zaključak da se bojao nekoga ili nečega, tako da možemo prihvatiti radnu pretpostavku da je strahovao baš od onoga što ga je otjeralo iz Amerike. što> se pak tiče izvora njegova straha, do njega ćemo doći zaključivanjem na temelju onih prijetećih pisama što su ih primili on i njegovi nasljednici. Jeste li obratili pažnju poštanskim žigovima?

— Prvo pismo otposlano je iz Pondicherrvja, drugo iz Dundeeja, a treće iz Londona.

— Iz istočnog Londona, što na temelju toga zaključujete?

— Sve su to morske luke. Pisac pisama putovao je brodom.

— Izvrsno. Već smo na tragu. Taj čovjek vjerojatno je bio na brodu. Razmotrimo sada nešto drugo. U slučaju Pondicherrvja proteklo je sedam tjedana od prijetnje do izvršenja, a u drugom slučaju, kad je pismo odaslano iz Dundeeja, tri do četiri dana. Govori li vam to išta?

— Upućuje na različitu dužinu putovanja.

— Ali to isto vrijedi i za pisma — Ako je tako, ne shvaćam ...

— Preostaje pretpostavka da taj čovjek ili ti ljudi plove na jedrenjaku. Čini se da su svoje tajanstvene prijetnje uvijek slali unaprijed, upravo kada bi započinjali novu akciju. Jeste li zapazili kako je iza najave pisma upućenog iz Dundeeja brzo uslijedilo izvršenje. Da su se ti ljudi iz Pondicherrvja dovezli parobrodom, stigli bi gotovo u isto vrijeme s poštom. A proteklo je čak sedam tjedana. Smatram da tih sedam

tjedana predstavlja razliku u brzini plovidbe poštanskog parobroda koji je prevozio pismo i jedrenjaka na kojem je bio pisac pisma.

— To je lako moguće.

— I više od toga. Sad vam je jasno zašto mi se u ovom novom slučaju toliko žuri i zašto sam Openshawa upozorio da bude oprezan. Prijetnje su dosad uvijek bile ostvarene, ako uzmemo u obzir vrijeme potrebno za put, čim bi neznanac doputovao. A posljednje pismo upućeno je iz Londona, zato više ne smijemo oklijevati.

— Bože! — uskliknuo sam. — Zbog čega sve to nemilosrdno proganjanje?

—Dokumenti koje je Openshaw imao neobično su važni osobi ili osobama na jedrenjaku. Uvjeren sam da ih je više. Jedan čovjek ne bi mogao počiniti dva ubojstva i oba puta vješto zavarati porotu. Zacijelo ih je bilo nekoliko, a svakako su snalažljivi i odlučni da se dočepaju tih papira bez obzira u koga se nalaze. Tako se može zaključiti da K.K.K. nisu inicijali pojedinca, nego skraćenica jedne organizacije.

— Koje?

Sherlock Holmes se nagne naprijed i utiša glas: — Zar nikad niste čuli za Ku Klux Klan?

— Nisam.

Holmes okrene stranicu knjige na svom koljenu.

— Evo ga! Ku Klux Klan. Ime potječe od tobožnje sličnosti zvuku prilikom nabijanja puške. Tu strašnu tajnu organizaciju stvorili su bivši vojnici Konfederacije u južnim državama nakon grañanskoga rata, i ona je ubrzo osnovala ranke u različitim dijelovima zemlje, osobito u Tennessvju, Louisiani, u Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Floridi. Koristili su je u političke svrhe, uglavnom terorizirajući Crnce koji su stekli pravo glasa te ubijajući i progoneći sve koji bi se suprotstavljali njihovim gledištima. Zlodjelima bi obično prethodilo upozorenje koje bi žrtva primila na čudan ali

prepoznatljiv način: hrastovu grančicu u jednom kraju, sjemenke lubenice ili naranče u drugom. Pošto je primila upozorenje, žrtva se mogla ili javno odreći svoga dotadašnjeg stava ili pobjeći iz zemlje. Ako bi pokušala prkositi, neizbježno bi je snašla smrt, i to na čudan i nepredvidiv način. Udruženje je bilo organizirano tako savršeno, a to je vrijedilo i za uhodanost postupaka, da nije bilo primjera u kojem bi netko prkošenjem uspio izbjeći kaznu, ili bi se otkrili počinitelji zločina.

Udruženje je nekoliko godina cvjetalo unatoč naporima vlasti i brojnih umjerenih ličnosti Juga. Tada je 1869. godine pokret odjednom zamro, premda je i poslije bilo pojedinačnih sličnih pojava.

— Zacijelo ste zapazili — reče Holmes odloživši svezak Enciklopedije — da iznenadni prestanak djelatnosti pokreta pada u isto vrijeme kada je Openshaw s papirima napustio Ameriku. Možda smo pronašli uzrok i posljedicu. Nije nikakvo čudo što su njemu i članovima njegove obitelji za petama tako neumoljivi progonitelji. Zacijelo shvaćate da bi taj registar imena i dnevnik mogao kompromitirati neke od najuglednijih ljudi američkog Juga i da ih je mnogo koji nemaju miran san sve dok se ne dokopaju tih papira.

— Znači, stranica koju smo vidjeli...

—... potvrñuje našu pretpostavku. Ako se dobro sjećam, sjemenke su poslane trojici, nazovimo ih A, B i C. Drugim riječima, udruženje im je poslalo opomene.

Zatim je u dnevnik uneseno da su A i B shvatili, to jest napustili su zemlju. Čovjeka kojeg smo nazvali C zacijelo su posjetili i bojim se da mu taj posjet nije donio ništa dobra. Smatram, doktore, da smo u sve to unijeli malo svjetla. Mladi Openshaw ima šansu da se izvuče samo ako postupi po mojim uputama. Noćas o tome ne možemo ništa više reći ni uraditi, pa vas molim da mi dodate moju violinu. Pokušajmo na pola sata zaboraviti to jadno vrijeme, i još jadnije postupke naših bližnjih.

Ujutro je sunce prigušeno zasjalo kroz mutnu maglenu koprenu nad gradom. Kada sam sišao, Holmesa sam zatekao za doručkom.

— Oprostite što vas nisalffl pričekao'¦'— ispriča se. — Čini se da ću danas biti vrlo zaposlen slučajem mladoga Opehawa.

— Što ćete poduzeti?

— To će ovisiti o rezultatu tnoje prve istrage.

Možda ću ipak morati otići u Horsham.

— Zacijelo ne odmah?

— Ne, istragu počinjem ovdje, u gradu. Molim vas, pozvonite da vam djevojka donese kavu.

Dok sam čekao podigoh sa stola jutarnje novine i pogledom preletih preko naslova. U srcu me odjednom zazebe.

— Holmes! — po vikao sam. — Zakasnili ste.

— Ah! — Odložio je šalicu. — Toga sam se bojao.

Kako su to uradili? — govorio je mirno, ali se osjetilo da je bio duboko potresen.

— Privukao me naslov »Tragedija blizu Waterloo Brica«. Evo što pišu: »Noćas izmeñu devet i deset sati policajac Cook iz odjelenja H, na dužnosti blizu mosta Waterloo, čuo je poziv u pomoć i pljusak vode. Noć je, meñutim, bila izuze tamna i olujna, pa on, unatoč pomoći nekolicine prolaznika, nije mogao organizirati pomoć. Ipak je podignuta uzbuna i tijelo je uz pomoć Rječne policije izvučeno iz vode. Unesrećeni je mladi gospodin, a po omotnici koja mu je nañena u džepu zaključeno je da se zove John Openshaw s prebivalištem blizu Horshama. Pretpostavlja se da se žurio da uhvati pojednji vlak sa stanice Waterloo i da je u žurbi i mraku pogrešio put i pao preko ograde pristajališta za rječne parobrode. Na tijelu nema tragova nasilja, pa je bez ikakve sumnje riječ o nesretnom slučaju, što bi svakako trebalo ponukali vlasti da više pažnje posvete sigurnosti kretanja uz obalu.«

Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Holmes je bio potištiji i potreseniji nego ikad prije.

— Povrijeñen mi je ponos, Watsone — napokon je progovorio. — To je s moje strane sitničavo, ali u pitanju je moj ponos. Odsad je to moj slučaj, i ako me posluži zdravlje, dočepat ću se te bande. Mladić me došao zamoliti za pomoć... a ja sam ga poslao u smrt...!

Skočio je sa stolca i uzrujano se ušetao sobom.

Upale obraze oblije mu rumenilo, a dugačke mršave prste nervozno je naizmjence otvarao pa zatvarao.

— Lukavi su kao ñavoli! — uzvikne. — Kako su ga samo namamili? Putem do stanice ne prolazi se tim dijelom keja. Na mostu je i po takvoj noći bilo previše prolaznika. Waone, vidjet ćemo tko će se posljednji smijati. Sad odlazim.

— U policiju?

— Ne. Obavit ću njihov posao. A kad mreža bude razapeta, dopustit ću im da pokupe muhe. Prije ne.

Cio sam dan bio zaposlen svojim poslom pa sam se u Baker Street vratio tek uveče. Sherlock Holmes još se nije vratio. Stigao je malo prije deset, blijed i izmoren.

Prišao je kuhinjskom ormaru, otrgao komad kruha, lakomo ga prožvakao i progutao, zalijevajući zalogaj dugim gutljajima vode.

— Vi ste gladni! — odbacio sam.

— Zaboravio sam na jelo. Ništa nisam okusio od doručka.

— Ništa?

— Ni zalogaja. Nisam imao vremena da i na to mislim.

— Jeste li što postigli?

— Jesam.

— Otkrili ste trag?

— Imam ih u ruci. Mladi Openshaw uskoro će biti osven. Da, Watsone, na vlastitoj će koži osjetiti svoj ñavolski znak. Dobro sam to smislio!

— Kako to mislite?

Iz ormara je uzeo jednu naranču, ogulio je i na stol istresao sjemenke. Uzeo ih je pet i stavio u omotnicu. Na unutarnjoj strani preklopa napisao je 'S. H. za J. 0.'.

Zatim je omotnicu zalijepio i naslovio na Jamesa Calhouna, kapetana barke »Lone Star«, Savannah, Georgia.

— Pismo će ga dočekati u matičnoj luci — reče Holmes osmjehujući se. — Sigurno će provesti besanu noć. U pošiljci će vidjeti upozorenje sudbine, kao što je prije njega bio slučaj i s Openshawom.

— Tko je taj kapetan Calhoun?

— Voña bande. Uhvatit ću i druge, ali on je prvi na redu.

— Kako vas je trag naveo baš na njega?

Iz džepa izvadi dugački list papira sav ispisan datumima i imenima.

— Cio sam dan proveo nad Llovdovim registrima i kompletima starih novina prateći kretanje svih brodova koji su uplovili u luku Pondicherrvja u januaru ili februaru 1883. Ukupno ih je tih mjeseci bilo trideset i šest. »Lone Star« mi je odmah privukao pažnju jer je to ime jedne od američkih država, unatoč tome što je brod otplovio iz Londona.

— Riječ je o Teksasu, čini mi se.

— U to nisam siguran. Važno je da sam znao da je brod američkog porijekla.

— Zatim.

— Pozabavio sam se s Dundeejom. Kada sam otkrio da je »Lone Star« ondje bio u januaru 1885, ono što je bila sumnja postalo je izvjesnost. Zatim sam se raspitao o brodovima koji su sada u londonskoj luci.

— I? — »Lone Star« je otplovio prošloga tjedna. Pošao sam na dok Albert i saznao da su ga jutros za rane plime oteglili nizvodno. Vraća se u Savannah. Telegrafirao sam

u Graveend i saznao da je prošao prije nekog vremena, a kako puše istočni vjetar, nema sumnje da je već dalje od Goodwinsa i nije daleko od otoka Wight.

— Što ćete sada uraditi?

— Oh, imam ga u šaci. On i dva njegova oficira jedini su Amerikanci na brodu. Ostali su Finci i Nijemci.

Znam i to da su prošle noći sva trojica bila na kopnu.

Saznao sam to od čovjeka koji im je nadzirao ukrcavanje tovara. Dok oni stignu u Savannah, kapetana će već čekati pismo prevezeno poštanskim brodom, a policija će u Savannahu biti upozorena telegramom da tu trojicu gospode, optuženu za ubojstvo, traži ovdašnja policija.

Uvijek se dogodi nešto što poremeti i najbolje planove. Ubojice Johna Openshawa nikad nisu primile narančine sjemenke, što bi ih uvjerilo da im je netko, lukav i odlučan kao oni sami, ušao u trag. Te su godine bjesnjele žestoke oluje. Dugo smo iz Savannaha čekali vijesti o »Lone Staru«, ali uzalud. Najzad smo saznali da su negdje daleko na Atlantiku mornari na trenutak, izmeñu dva vala, ugledali komad drva s urezanim slovima 'L. S.'. To je sve što smo doznali o sudbini »Lone Stara«. ČOVJEK S ISKRIVLJENOM USNOM Isa Whitney, brat pokojnoga Eliasa Whitneya, doktor teologije i direktor Teološkog koledža u St Georgeu, uvelike se odao uživanju opijuma. Ta se navika, koliko sam čuo, u njemu razvila iz luckaste znatiželje dok je studirao u koledžu, čitajući Quinceyeve opise snova i uzbudljivih dojmova, jednoga je dana svoj duhan natopio laudanumom. Ustanovio je, poput mnogih drugih, da je naviku bilo lakše steći negoli je se osloboditi, i tako je mnogo godina bio robom droge, izazivajući u prijatelja i rodbine osjećaj užasa pomiješan sa sažaljenjem. I sada ga u mašti vidim blijeda, žućkasta

lica, otežalih vjedja i bezizražajnih očiju, skvrčena u naslonjaču: ruševinu nekad lijepa i ugledna čovjeka.

Jedne noći, bilo je to juna 1889, netko je zazvonio na mojim vratima baš u vrijeme kad se uveče obično prvi put zijevne i pogleda na sat. Moja žena odloži ručni rad u krilo a lice joj poprimi razočaran izraz.

— Opet neki pacijent — reče. — Morat ćeš izaći.

Neraspoloženo sam promrmljao jer sam se upravo bio vratio kući nakon napornoga radnog dana. Čuli smo kako se otvaraju vrata, zatim nekoliko brzih riječi i lake korake po linoleumu. Otvore se i naša vrata i u sobu uñe žena u crnom s velom preko lica.

— Oprostite što dolazim tako kasno — počne došljakinja, zatim odjednom, kao da je izgubila kontrolu nad živcima, naglo priñe mojoj ženi, zagrli je oko vrata i, naslonivši joj glavu na ramena zajeca: — Oh, u takvoj sam neprilici! A potrebno mi je samo malo pomoći.

— Zaboga! — iznenañeno će moja žena otkrivši veo dljakinje. — Pa to je Kate Whitney. Kate, kako si me prepala!

— Nisam znala što da radim pa sam došla pravo k vama.

Tako je bilo uvijek. Ljudi u nevolji hrlili bi mojoj ženi, kao što ptice privlači svjetionik.

— Lijepo je od tebe što si došla. Sad popij malo vina s vodom, raskomoti se i reci nam što se dogodilo.

Hoćeš da Jamesa pošaljem u krevet?

— Oh, ne! Potreban mi je i doktorov savjet... i pomoć. Riječ je o Isi. Nema ga kod kuće već dva dana.

Tako sam uplašena.

Nije bilo prvi put da nam se požalila na neprilike u vezi s mužem, meni kao liječniku, a mojoj ženi kao staroj prijateljici još iz školskih dana. Pokušali smo je utješiti onim što nam je prvo palo na pamet. Zna li gdje joj je muž? Možemo li ga mi vratiti kući ?

Znala je da je u posljednje vrijeme, kad god bi ga obuzela kriza, odlazio u nekakvu pušionicu opijuma u najistočnijem dijelu Citvja. Njegove su se orgije dotad ograničavale na jedan dan. Uveče bi se vraćao kući skvrčen i slomljen. Ali sada ga nije bilo četrdeset osam sati. Sigurno negdje leži meñu lučkim ološem udišući otrov. Ondje ga valja tražiti, u »Gvozdenoj špici« u Upper Swandamu Laneu. Ali, zar je ona, mlada i plašljiva žena, mogla stupiti nogom u takvu jazbinu i odande iščupati svoga muža?

Tako nam je objasnila svoj problem. Naravno, postojao je samo jedan način da se riješi. Ne bih li je ja otpratio na to mjesto? Zatim, kao zamjena prvobitnoj zamisli, zašto bi ona uopće odlazila? Ja sam bio kućni liječnik Ise Whitneya i, kao takav, na nj sam blagotvorno utjecao. Bolje ću to uraditi ako budem sam. Obećao sam da ću joj muža za dva sata poslati kući fijakerom pod uvjetom da ga nañem na adresi koju mi je dala. I tako sam za deset minuta napustio naslonjač i prijatnu atmosferu dnevne sobe i hitao u pravcu istoka — nasumce i po nekakvom čudnom poslu. Tako mi se činilo onda, ali će tek budućnost pokazati koliko je sve to zapravo bilo čudnovato.

U prvom dijelu te avanture nisam imao osobitih teškoća. Upper Swandam Lane je neugledna uličica iza velikih skladišta koja se redaju duž sjeverne obale rijeke istočno od London Bridgea. Ćumez koji sam tražio našao sam izmeñu dućana mornarskim potrepštinama i trgovine alkoholnim pićima. Do njega se strmim stubištem spuštalo hodnikom nalik na ulaz u spilju.

Naredivši vozaču fijakera da me čeka, sišao sam stubama u sredini istrošenim od teturanja pijanaca. Na žmirkavoj svjetlosti uljne svjetiljke nad vratima ugledao sam kvaku i našao se u dugačkoj, niskoj prostoriji zamagljenoj i zagušljivoj od smeñeg dima opijuma, a u

njoj jedne nad drugima drvene ležaje kao u potpalublju broda što prevozi naseljenike.

Kroz dim su se nejasno razaznavala tjelesa ispružena u najčudnovatijim položajima, sagnuta ramena, savijena koljena, zabačene glave i isturene brade. Pridošlicu bi tu i tamo okrznuo mutan pogled tamnih očiju. Na tamnoj pozadini svjetlucali su, sad jače sad slabije, maleni crveni krugovi, već prema tome je li užareni opijum rastao ili se smanjivao u metalnim lulama. Većina je ležala mirno, neki su mrmljali za sebe, a drugi razgovarali dubokim jednoličnim glasom.

Razgovor je nadolazio u valovima, zatim bi naglo završavao šutnjom. Netko bi u bradu mrmljao vlastite misli ne obraćajući pažnju riječima susjeda. Na drugom kraju bila je mala posuda za žeravicu kraj koje je na tronogoj klupici sjedio visok i mržav starac. Piljio je u vatru nalaktivši se o koljena i šakama podbočivši bradu.

U susret mi pohrli Malajac nudeći mi lulu i opijum i pokazujući mi prazan ležaj.

— Hvala — otklonio sam. — Ne namjeravam ostati. Ovdje mi je prijatelj s kojim bih htio razgovarati.

Gospodin Isa Whitney.

Nešto se pokrenulo zdesna, zatim je netko uskliknuo. Probijajući pogledom dim ugledao sam Whitneya kako zuri u mene, blijed, mršav i neuredan, — Bože! Pa to je Watson! — oglasi se on. Bio je u jadnom stanju, svaki mu je živac igrao. — Watsone, koliko je sati?

— Skoro će jedanaest.

— Kojeg dana.

— Petka, devetnaestog juna.

— Nebesa! A ja sam mislio da je srijeda. Zapravo i jest srijeda. Zašto, zaboga, plašite prijatelja?

Glavu je spustio na ruke i počeo jecati visokim drhtavim glasom.

— Čovječe, kažem vam da je petak. Žena vas čeka već dva dana. Morali biste se stidjeti.

— I stidim se. Ali, Watsone, nešto ste pobrkali. Ja sam ovdje tek nekoliko sati. Popušio sam tretiri lule... zaboravio sam koliko. Ali... poći ću s vama kući... da ne uplašim Kate, jadnu malu Kate. Pružite mi ruku. Jeste li naručili fijaker?

— Čeka nas napolju.

— U redu, dolazim. Ali... ja ovdje nešto dugujem, Waone. Ja sam sasvim izvan forme... ništa ne mogu uraditi sam.

Krenuo sam uskim prolazom izmeñu redova spavača, zadržavajući dah da ne udahnem previše omamljujućeg dima tražeći pogledom upravitelja. Kad sam prolazio kraj posude sa žeravicom, osjetio sam kako me netko povukao za rub kaputa i šanuo.

— Proñite, zatim se osvrnite. Čuo sam posve jasno i pogled svrnuo naniže. Riječi je mogao izgovoriti samo starac kraj mene, ali on je i dalje bio zaokupljen sobom, vrlo mršav, naboran i pogrbljen od starosti. Lula s opijumom klatarila mu se meñu koljenima kao da ju je od umora ispustio.

Napravio sam još dva koraka i osvrnuo se. Morao sam uložiti krajnji napor da ne kriknem od zaprepaštenja, čovjek mi se okrenuo tako da sam ga samo ja mogao vidjeti. Mršavo lice odjednom se ispuni, bora nestade, mutne oči zadobiju sjaj. Tamo, sjedeći kraj vatre i uživajući u mom iznenañenju, bio je glavom — Sherlock Holmes. Dade mi neprimjetan znak da mu priñem i, začas, dok se ponovo okrenuo onima u prostoriji, lice mu poprimi drhtav, starački izraz.

— Holmes! — šapnuo sam. — Što to radite u ovoj jazbini?

— Tiše! — upozori me. — Imam izvrsne uši.

Budete li ljubazni i otarasite se svoga mamurnog prijatelja, bit će mi zadovoljstvo da malo popričamo.

— Vani me čeka fijaker.

— Čovjeka pošaljite kući, molim vas. U njega se možete pouzdati. Čini se da je u takvom stanju da više ne može zapasti u neprilike. Takoñer bih vam preporučio da njegovoj ženi po kočijašu pošaljete poruku da ste nabasali na mene. Ako me pričekate napolju, vidjet ćemo se za pet minuta.

Holmesu je bilo teško išta odbiti, jer su mu zahtjevi bili izrečeni na majstorski način. A ja sam osjećao da će, kad jednom Whitneya otpremim fijakerom, moja misija biti završena. A što se nastavka tiče, što sam više mogao željeti nego da budem uvučen u jednu od onih osebujnih pustolovina od kojih se sastojala njegova svakidašnjica. Za nekoliko sam minuta napisao poruku ženi, platio Whitneyev račun, odveo ga do fijakera i otpratio pogledom dok se nije izgubio u tami. Iz pušionice opijuma uskoro je izašla oronula prilika i ja sam zatim koračao ulicom sa Sherlockom Holmesom.

Dvije se ulice vukao pogrbljen i teška, nesigurna koraka.

Tada, pogledavši uokolo, naglo se ispravi i srdačno nasmije.

— Pretpostavljam, Watsone, da već zamišljate kako sam pušenje opijuma pridodao injekcijama kokaina i drugim sitnim slabostima koje ste mi kao liječnik prepisali.

— Moram priznati da sam bio zbunjen kad sam vas ledao.

— I ja sam bio kad sam ugledao vas.

— Došao sam po prijatelja.

— A ja po neprijatelja.

— Neprijatelja?

— Da, jednoga od svojih prirodnih neprijatelja, ili još bolje, prirodnoga plijena. Ukratko, Watsone, zauzet sam vrlo zanimljivom istragom i nadao se u nesuvisla čavrljanja tih budala. Da su me u toj jazbini prepoznali, život mi ne bi vrijedio ni prebite pare. Budući da sam se i

prije koristio takvim prisluškivanjem, lupež Lascar, koji vodi jazbinu, zakleo se da će mi se osvetiti. Tajna vrata blizu ugla Paul's Wharfa mogla bi vam ispričati čudnovate priče o tome što se tamo dogaña za mrklih noći.

— Što! Zar mislite da su ljude ... ?

— Eh, Watsone. Kakvi bismo bili bogataši da nam je hiljadu funti pa svakom jadniku koji je našao smrt u toj rupi. To je najgora zločinačka jazbina na rijeci i ja se bojim da Neville St Clair iz nje nikad neće izaći. Ali, evo nas!

Dva prsta stavio je u usta i oštro zazviždio, na što iz daljine odgovori sličan zvižduk. Uskoro smo čuli kotrljanje kotača i topot konjskih kopita. U tami se ukaže visoka jednoprežna dvokolica šireći postrance sa svjetiljaka dva zlatnožuta mlaza svjetla.

— Hoćete li sa mnom, Watsone?

— Ako vam mogu koristiti.

— Povjerljiv prijatelj uvijek je koristan a kroničar i više od toga. Moja soba u »Cedrovima« je dvokrevetna.

— U »Cedrovima«?

— To je St Clairova kuća. Ondje stanujem dok istražujem slučaj.

— Gdje je to?

— Blizu Leeja, u Kentu. Pred nama je put od sedam milja.

— Ali ja o svemu tome ne znam ništa.

— Naravno. Sve ćete saznati. Skočite ovamo! U redu, John, više nam niste potrebni. Evo vam pola krune. Doñite po mene sutra u jedanaest. Dajte mi uzde.

Do viñenja!

Holmes zapucketa bičem i mi kasom projurismo beskonačnim nizom mračnih, praznih ulica koje su se postepeno širile, sve dok nismo protutnjali po širokom, ograñenom mostu ispod kojega je mirno tekla tmurna rijeka. Na drugoj strani protezalo se široko prostranstvo

cigle i žbuke, čuo se težak, jednoličan korak policajca pozornika, zatim pjesma i povici zakašnjelih bekrija.

Nebom se polako pomicala tamna sjena, a kroz otvore u oblacima zatreptala bi pokoja zvijezda. Holmes je vozio u tišini, glave spuštene na prsa, poput čovjeka obuzeta mislima, dok sam ja sjedio kraj njega radoznao da saznam o čemu je zapravo riječ. Uzdržao sam se od primjedbi da mu ne remetim tok misli. Vozili smo se već nekoliko kilometara i približili se pojasu prigradskih vila i ljetnikovaca kadli se on trže, slegne ramenima i pripali lulu doimajući se poput čovjeka zadovoljna sobom i uvjerena da postupa na najbolji mogući način.

— Šutnja vam izvanredno pristaje, Watsone — reče Holmes — a ta se osobina u društvu ne cijeni.

Tako mi svega, danas mi je posebno stalo da imam nekoga s kim ću pričati, jer mi misli nisu baš prijatne.

— I sami znate da o tom slučaju još ne znam ništa.

— Imat ću dovoljno vremena da vam do Leeja ispričam ono najosnovnije. Sve se u prvi mah čini krajnje jednostavnim, pa ipak nikako da uhvatim nešto opipljivo.

Kao kada naiñete na mnoštvo niti kojima u ruci nikako da napipate kraj. Sad ću vam kratko i jasno objasniti ovaj slučaj, Watsone, i možda vama sine ondje gdje ja vidim samo tamu.

— Nastavite.

— Prije nekoliko godina, u maju 1884. da budem odreñeniji, u Lee je stigao gospodin ,po imenu Neville St Clair, koji je, prema svemu sudeći, bio bogat. Uselio je u prostranu vilu, lijepo uredio posjed i živio visokim stilom.

U susjedstvu je stekao prijatelje, a 1887. se oženio kćerkom mjesnoga pivara s kojom sada ima dvoje djece.

Nije radio odreñeni posao, ali se zanimao za rad nekih kompanija. U grad bi redovno odlazio ujutro i vraćao se uveče oko 5.14 sati iz Cannon Streeta. Neville St Clair, kojem je sada trideset sedam godina, jerene ćudi, vrlo je

pažljiv otac i drag svima koji ga poznaju. U sadašnjem trenutku, koliko smo mogli ustvrditi, duguje samo 88 funti i deset šilinga, dok na njegovu računu u Counties Bank ima 220 funti. Drugim riječima, ne možemo pretpostavljati da ga brinu novčane teškoće.

Prošloga ponedjeljka Neville je otišao u grad ranije nego obično, napomenuvši da mora obaviti dvije važne stvari i da će svom mališanu donijeti kutiju kocaka za slaganje. Toga istog dana, sasvim slučajno, njegova je žena primila telegram u kojem joj je javljeno da je maleni ali vrijedni paket, koji je očekivala, čeka u uredu Aberdeen Shipping Companv. Ako dobro poznajete London, znate da su uredi te kompanije u Fresno Streetu, koja izlazi na Upper Swandam Lane, u kojoj ste me zatekli noćas. Gospoña St Clair je ručala, krenula u City, obišla dućane, produžila prema uredu u kojem ju je čekao paket, preuzela ga, i točno u 4.35 sati koračala Swandam Laneom prema stanici. Slušate li me?

— Dosad mi je sve jasno.

— Ako se sjećate, ponedjeljak je bio izuzetno vruć dan, i gospoña St Clair je hodala polako ogledavajući se za kakvim fijakerom jer joj se nije sviñao kraj u kojem se zatekla. Dok je tako hodala Swandam Laneom, odjednom je začula povik. Iznenañena zagledala se u svoga muža koji ju je zaprepašteno promatrao s prozora na katu jedne kuće i koji joj je, tako joj se barem pričinilo, nešto objašnjavao pokretima ruku. Prozor je bio otvoren i ona mu je jasno vidjela lice koje joj se učinilo strašno uznemirenim. Razmahao se rukama, a onda je tako nenadano nestao s prozora kao da ga je odostraga povukla neka neodoljiva sila. Ženskim očima nije promaklo nešto neuobičajeno: premda je na sebi imao tamni kaput, u kojem je pošao u grad, nije imao ni ovratnika ni kravate.

Uvjerena da nešto nije u redu, pohrlila je niza stube — jer je riječ o istoj pušionici opijuma u kojoj ste

me noćas zatekli — i projurivši kroz prednju prostoriju pokušala se popeti stubištem koje je vodilo na kat.

Meñutim, pri dnu ju je zaustavio onaj nitkov Lascar, kojeg sam već spomenuo, i uz pomoć svoga Danca pomoćnika izgurao je napolje. Ispunjena sumnjama i strahom, pohrlila je ulicom i u Fresno Streetu, na svu sreću, naišla na policajce i inspektora na uobičajenom obilasku. Otpratili su je natrag do Lascarove jazbine i unatoč otporu probili se do sobe u kojoj je gospoña St Clair ugledala muža. A njemu ni traga. Na tom katu nije bilo nikoga osim jednoga bogalja koji je tamo, činilo se, stanovao. On i Lascar uporno su se zakljinjali da toga poslijepodneva nitko drugi nije bio u prednjoj sobi. U tom su bili tako odlučni da se inspektor pokolebao, gotovo je povjerovao da se gospoña St Clair prevarila, kadli ona poviče, skoči i dograbi malenu drvenu kutiju koja čje bila na stolu. Kad je s nje strgnula poklopac, iz nje ispadne prava kiša drvenih kockica. To su bile I gračke koje je njezin muž bio obećao donijeti kući.

Ovo otkriće i bogaljeva zbunjenost uvjerili su inspektora da je posrijedi ozbiljan slučaj. Temeljito su pretražili sobe jer je sve upućivalo na zločin. Prednja soba bila je namještena jednostavno, za dnevni boravak.

Iz nje se ulazilo u malu spavaonicu koja je gledala na stražnji dio skladišta. Izmeñu njega i prozora spavaonice je bio uzak prostor, suh za oseke, a za plime prekriven vodom visokom barem sto i trideset centimetara. Prozor je bio širok i otvarao se odozdo. Na prozorskom pragu otkriveni su tragovi krvi, a nekoliko kapi i na drvenom podu spavaonice. U prednjoj sobi, iza zavjese, bila je bačena sva odjeća Nevillea St Claira osim njegova kaputa. Sve je bilo tamo: cipele, čarape, kaput i sat. Na tim predmetima nije bilo tragova nasilja, ali ni St Claira nije bilo. Budući da drugog izlaza nije bilo, sobu je napustio kroz prozor, a mrlje krvi upućivale su na malu

vjerojatnost da se spasio plivanjem jer je plima u vrijeme tragedije bila najviša.

A sada nekoliko riječi o lupežu koji je u sve to bio umiješan. Lascar je bio poznat kao okorio zločinac, ali, po riječima gospoñe St Clair, on je samo nekoliko sekundi nakon pojave njezina supruga na prozoru bio u podnožju stepenica i mogao je biti saučesnik u zločinu.

Branio se da ništa ne zna, pogotovo o tome što radi njegov stanar Hugh Boone, i da se njega, vlasnika kuće, ne smije kriviti zbog odjeće nestaloga gospodina.

Toliko o Lascaru. A sada nešto o opakom bogalju koji živi na katu iznad pušionice opijuma i koji je posljednji vidio Nevillea St Claira. Zove se Hugh Boone, a njegovo odvratno lice poznato je svakom koji zalazi u City. On je profesionalni prosjak, premda se, da bi izbjegao neprilike s policijom, tobože bavi prodajom voštanih šibica. Nedaleko Threadneedle Streeta slijeva zapazili ste u zidu malo udubljenje. Tamo ta ñavolska spoboda danju sjedi prekrštenih nogu držeći u krilu skromnu zalihu šibica. Budući da izaziva sažaljenje, prolaznici mu u mastan kožnati šešir ubacuju novčiće. Često sam ga promatrao. Lik mu je tako uočljiv da nitko ne pro1 ñe da ga ne opazi. Na glavi je imao neurednu crvenkastu kosu, a lice mu je bilo iznakaženo užasnom brazgotinom koja mu je iskrivila rub gornje usne. Bradu je imao kao u buldoga, a oči tamne i prodorne, pravi kontrast boji kose. To ga je izdvajalo iz gomile običnih prosjaka, kao i duhovitost kojom bi uvijek spremno uzvraćao na upadice prolaznika. Sada zna^ mo da taj čovjek stanuje iznad Lascarove jazbine.

— Ali on je bogalj! — rekao sam. — Zar bi on sam mogao savladati muškarca u punoj snazi?

— On je bogalj samo zato što šepa, ali bio je snažan i dobro ishranjen. Watsone, vi znate da je slabost jednoga uda često nadomještena izuzetnom snagom drugih.

— Molim vas nastavite.

— Ugledavši krv na prozoru, gospoña St Clair se onesvijestila pa je u pratnji policije bila odvezena kući.

Inspektor Barton, koji vodi slučaj, vrlo je savjesno dao pretražiti sve prostorije, ali ništa nije otkrio što bi na tajanstven nestanak bacilo barem malo svjetla. Počinjena je greška što odmah nisu uhapsili Boonea, čime mu je pružena prilika da se nekoliko minuta posavjetuje sa svojim prijateljem Lascarom, ali to je uskoro ispravljeno.

Temeljito su ga pretresli, ali ni u njega nije nañeno ništa što bi ukazivalo na to da je kriv. Istina, na desnom rukavu košulje imao je nekoliko krvavih mrlja, ali on je to objasnio pokazujući prstenjak koji je bio porezan blizu nokta, što je, po njegovim riječima, izazvalo krvarenjeRekao je i to da je malo prije bio kraj prozora i da su i mrlje s daske prozora zasigurno istoga porijekla. Uporno je nijekao da je ikad vidio Nevillea St Clairea, zaklinjući se da je pojava njegove odjeće u sobi isto tako neobjašnjiva njemu kao i policiji. Što se pak tiče izjave gospoñe St Clair da je na prozoru vidjela supruga, to je bio plod njezine mašte. Odveli su ga uz žestoke proteste na policijsku stanicu, a inspektor je ostao u stanu nadajući se da bi ga oseka mogla navesti na novi trag.

Tako je i bilo, premda u mulju nisu pronašli ono od čega su strahovali. Kad se razina rijeke spustila, našli su St Clairov kaput, ali ne i njega. Znate li što je bilo u džepovima?

— Nemam pojma.

— Kako biste i mogli pogoditi! Svaki džep bio je krcat novčićima, u svemu četiri stotine dvadeset jedan peni i dvije stotine sedamdeset komada po pola penija.

Nije nikakvo čudo što oseka nije odnijela kaput. Izmeñu skladišta i kuće snažan je vrtlog pa je kaput s kovanim novcem u džepovima ostao, dok je golo tijelo odvukla struja.

— Zar nije ostala odjeća pronañena u sobi? Zar je na St Clairu bio samo kaput?

— Pretpostavljamo, gospodine, da je taj Boone bacio St Claira kroz prozor i da to nitko nije vidio. Što bi on poslije toga uradio? Odmah bi mu, naravno, bilo jasno da se mora riješiti i odjeće. Pograbio bi kaput, ali kada bi ga htio baciti kroz prozor, sinulo bi mu da kaput neće potonuti. Imao je malo vremena jer je u prizemlju čuo graju kad se St Claira žena pokušala probiti uza stepenice. Možda ga je Lascar već upozorio da dolaze policajci. Više nije smio gubiti ni trenutka. Pohitao je svom tajnom skrovištu, u kojem je pohranio plodove svoga prosjačenja, i rukama nagrabio sitniša koliko je mogao i njime natrpao džepove kako bi bio siguran da će kaput potonuti. Zatim ga je bacio kroz prozor, a to isto učinio bi i s drugom odjećom da nije čuo strku na stepenicama. Preostalo mu je samo toliko vremena da prije ulaska policajca zatvori prozor.

— To je sasvim prihvatljivo.

— Neka nam to posluži kao radna pretpostavka u nedostatku bolje. Kao što sam rekao, Boone je bio uhapšen i odveden u policiju, a tamo se pokazalo da se nikad nije ogriješio o zakon. Godinama je bio profesionalni prosjak, ali je živio naizgled vrlo mirno. Eto, takvo je činjenično stanje. Sada bi valjalo odgovoriti na pitanje što je Neville St Clair radio u pušionici opijuma, što mu se ondje dogodilo, gdje je sada i kakve veze ima Hugh Boone s njegovim nestankom. A do odgovora na sva ta pitanja još smo daleko. Priznajem da se ne sjećam slučaja koji je na prvi pogled izgledao tako jednostavno, a koji je bilo tako teško riješiti.

Dok je Sherlock Holmes iznosio pojedinosti, već smo prohujali kroz predgraña velegrada. Za nama su ostale posljednje kuće, zatim nas je s obje strane pratila živica, a poslije smo se provezli kroz dva raštrkana sela u kojima su neki prozori još bili osvijetljeni.

— Približavamo se Leeju — reče moj suputnik. — U kratkoj vožnji provezli smo se kroz tri engleske grofovije. Počeli smo u Middlesexu, presjekli jednu izbočinu Surreva i završili u Kentu. Vidite li ono svjetlo meñu drvećem. To su »Cedrovi«, a uz onu svjetiljku sjedi zabrinuta žena.

— Zašto taj slučaj ne vodite iz Baker Streeta — upitao sam.

— Zato što istraživanje valja započeti ovdje.

Gospoña St Clair stavila mi je na raspolaganje dvije sobe, pa možete biti sigurni da će biti isto tako gostoljubiva i prema mom prijatelju i kolegi. Zazirem od susreta s njom, Watsone, jer joj o mužu ne nosim nikakve vijesti.

Stigli smo, heeejjj ...

Zaustavio je konje ispred velike vile usred imanja.

Pritrčao je konjušar, a ja sam, skočivši na zemlju, pošao za Hoesom pošljunčanim putem prema kući. Vrata se otvore i mala plavokosa žena pojavi se na pragu obučena u haljinu od lakoga muslina s ružičastim ukrasima na ovratniku. Njena se prilika jasno ocrtavala na svijetloj pozadini. Jednom je rukom držala vrata, drugu je nestrpljivo podigla. Sva se nagnula, a oči i napregnute usne izražavale su zabrinutost.

— No? — poviče.

Tek je tada opazila da smo dvojica. Iz grla joj se izvije usklik nade, koji odmah preñe u uzdisaj kad moj prijatelj potrese glavom i slegne ramenima.

— Ne donosite dobre vijesti?

— Ne. — Ni loše?

— Ni njih.

— Hvala bogu! Uñite. Sigurno ste umorni. Imali ste naporan dan.

— To je moj prijatelj dr Watson. On je neprocjenjivo koristan u nekim mojim slučajevima.

Sretna je okolnost što će se i sada uključiti u istragu.

— Milo mi je što sam vas upoznala — reče i srdačno mi stisne ruku. — Nadam se da ćete oprostiti zbog nereda u kući. Udarac nas je zadesio tako nenadano.

— Draga gospoño — rekao sam — ja sam navikao na skroman smještaj, a da i nisam, vaše su isprike sasvim nepotrebne. Ako ikako mogu pomoći, uradit ću to sa zadovoljstvom.

— Gospodine Sherlock Holmes — započne kad smo ušli u dobro osvijetljenu blagovaonicu u kojoj nas je na stolu već čekala hladna večera — rado bih vas nešto upitala, ali molim vas da jednostavno odgovorite.

— Svakako, gospoño, — O mojim reakcijama nemojte brinuti. Ja nisam histerična i ne padam u nesvijest. Jednostavno želim čuti vaše mišljenje, pravo mišljenje.

— O čemu?

— Da li u dnu duše vjerujete da je Neville još živ? Činilo se da se Holmes zbunio.

— Budite iskreni! — Stajala je na sagu pažljivo ga promatrajući odozgo dok se on zavalio u pleteni naslonjač.

— Da budem iskren, gospoño, ne vjerujem.

— Mislite da je mrtav?

— Tako je. .

— Ubijen?

— To ne kažem. Možda.

— A kojeg je dana umro?

— U ponedjeljak.

— U tom slučaju, gospodine Holmes, budite dobri i objasnite mi kako to da sam danas primila ovo njegovo pismo.

Sherlock Holmes skoči iz naslonjača kao da ga je potresla struja.

— Što!

— Da, danas. — Smješkala se držeći u ruci komadić papira.

— Mogu li ga pogledati?

— Naravno.

On joj ga gotovo istrgne iz ruke, poravna na stolu, primaknu svjetiljku i pažljivo ga počne proučavati.

Omotnica je bila od vrlo gruba papira, s poštanskim žigom Gravesenda od toga dana, bolje rečeno prethodnoga dana jer je ponoć odavno prošla.

— Prost rukopis! — promrmlja Holmes. — To nije pisao vaš suprug, gospoño?

— Nije, ali pismo je njegovo.

— Vidim da se osoba koja je pisala adresu morala propitkivati.

— Kako to znate?

— Ime, je, kao što vidite, napisano posve crnom tintom koja se osušila. Ostatak je sivkast, što pokazuje da je upotrijebljena bugačica. Da je sve bilo napisano istovremeno ne bi bilo sasvim crnih riječi. Taj čovjek je napisao ime i prezime, zatim je nastala stanka prije nego što je napisao adresu, što znači samo jedno: nije je znao.

To je, naravno, sitnica, ali ništa nije tako važno kao sitnica. Pogledajmo pismo. Aha! Ovdje je bilo još nešto!

— Da, njegov prsten pečatnjak.

— Jeste li sigurni da je to rukopis vašega muža?

— Jesam, tako piše kad mu se žuri. Nije nalik njegovu običnom rukopisu, ali ga ipak dobro poznajem. »Najdraža, ne plaši se. Sve će dobro završiti.

Dogodila se velika greška i proći će nešto vremena dok se ne ispravi. Čekaj i budi strpljiva — Neville.« — Pisano je olovkom — nastavio je Holmes — na čistom listu s početka ili kraja knjige veličine oktava bez utisnutoga vodenoga žiga. Pismo je danas u Gravesendu bacio na poštu čovjek prljava palca. Ako se ne varam, omotnicu je zalijepio netko tko žvače duhan. Jeste li sasvim sigurni da je to rukopis vašega muža, gospoño?

— U to nema sumnje. To je pisao Neville.

— I pismo je danas odaslano iz Gravesenda. E pa, gospoño St Clair, slučaj nije tako crn, premda se ne bih usudio ustvrditi da opasnosti više nema.

— On je živ, gospodine Holmes.

— Osim ako to nije vješto krivotvoreno pismo napisano s namjerom da nas navede na krivi trag.

Prsten, zapravo, ne dokazuje ništa. Možda mu ga je netko uzeo.

— Ne ... nije ... to je njegov rukopis.

— U redu. Možda je bilo napisano u ponedjeljak a odaslano danas.

— Možda.

— Ako je tako... u meñuvremenu se mnogo toga moglo dogoditi.

— Oh, gospodine Holmes, nemojte me obeshrabriti. Znam da je s njim sve u redu. Toliko smo privrženi jedno drugome da bih osjetila da ga je snašlo zlo. Zamislite, onoga dana kad sam ga posljednji put vidjela porezao se u spavaonici, a ja sam iz blagovaonice odmah pohrlila uza stepenice sluteći da se nešto dogodilo. Mislite li da bih tako reagirala na sitnicu, a ostala neosjetljiva na njegovu smrt?

— Previše sam toga vidio kako ne bih znao da je dojam što ga stiče žena pokadšto vredniji od zaključka logičara koji se služi razumom. U tom pismu imate jak dokaz koji potkrepljuje vaše mišljenje. Ali ako vam je suprug živ i ako. je u stanju da napiše pismo, zašto se ne vraća kući?

— Ne znam kako da to objasnim.

— Je li u ponedjeljak prije odlaska išta napomenuo?

— Nije.

— I vi ste bili iznenañeni kad ste ga ugledali u Swaam Laneu?

— I te kako.

— Je li prozor bio otvoren? ― Jest — Znači, mogao vas je dozvati?

— Mogao je.

— A on je, kako sam razumio, nešto nejasno uzviknuo?

— Da. — Pomislili ste da zove u pomoć.

— Da. Mahao je rukama.

— Možda je uzviknuo od iznenañenja, možda je bio zaprepašten što vas je ugledao iznenada pa se zbog toga razmahao rukama?

— Možda.

— Učinilo vam se da ga je netko povukao odostrag?

— Odjednom je nestao.

— Možda je sam skočio unatrag. Vi u sobi niste vidjeli nikoga drugog?

— Nisam, ali onaj užasni čovjek je priznao da je i on bio tamo, a i Lascar je bio na podnožju stepenica.

— Tako je. Koliko ste uspjeli vidjeti, vaš suprug je imao svoje svakidašnje odijelo, zar ne?

— Da, ali bez ovratnika i kravate. Jasno sam mu vidjela golo grlo.

—- Je li vam ikada govorio o Swandam Laneu?

— Nikad.

— Je li se na njemu ikada primijetilo da puši opijum?

— Nikad.

— Hvala, gospoño St Clair. To je ono što sam htio istjerati načistac. Sad ćemo malo prezalogajiti i poći na spavanje. Sutra ćemo imati pune ruke posla.

Na raspolaganje nam je stavila udobnu dvokrevetnu sobu i ja sam se brzo našao meñu plahtama jer sam bio iscrpljen nakon noćnih pustolovina. Sherlock Holmes, meñutim, bio je čovjek koji bi s neriješenim

problemom u glavi danima, pa i tjednima, bez odmora pokušavao naći rješenje, prevrćući i ponovo razmatrajući činjenice, ocjenjujući ih sa svakog stajališta, sve dok ne bi prodro u srž tajne, ili zaključio da mu nedostaju još neke činjenice. Uskoro mi je postalo jasno da se i sad sprema na dugo bdjenje. Skinuo je kaput i prsluk, obukao veliki plavi kućni haljetak i ušetao se sobom sakupljajući jastuke s kreveta i naslonjača. Od njih je napravio neku vrstu istočnjačkog divana na kojem se smjestio prekriženih nogu. Pred sebe je stavio malo duhana i kutiju šibica. Vidio sam ga kroz mutnu svjetlost svjetiljke kako sjedi sa starom lulom od bijelog vrijesa u ustima, očiju uperenih u kut stropa dok se oko njega ovijao plavkasti dim, onako tiha i nepomična, dok mu je svjetlost isticala oštre crte lica. Tako je sjedio kad sam zaspao, a bio je na istom mjestu kad me iza sna probudi oštar povik. Ljetno zvonce prodrlo je u sobu.

Lula mu je još bila meñu usnama, plavičast trak još se uvijao naviše, soba je bila puna duhanskog dima.

— Jeste li se probudili, Watsone? — upita me.

— Jesam.

— Jeste li raspoloženi da se jutros provozamo kolima?

— Svakako.

— Onda se obucite. U kući je, istina, još mirno, ali ja znam gdje konjušar spava. Uskoro ćemo namjestiti zamku.

Smijuljio se dok je govorio, treptao očima i posvema se razlikovao od tmurna mislioca od sinoć.

Dok sam se oblačio pogledao sam na sat. Nije bilo nikakvo čudo što se još nitko drugi nije probudio. Bilo je tek 4.25 sati. Jedva sam završio oblačenje, kad se Holmes vrati s viješću da je konjušar upregao konja.

— Htio bih provjeriti jednu teoriju — reče navlačeći cipele. — Uvjeren sam, Watsone, da pred sobom imate najveću budalu Evrope. Zavrijedio sam da

me netko šutne nogom odavde pa sve do Charing Crossa.

Pa ipak imam ključ zagonetke.

— Gdje je? — upitao sam osmjehujući se.

— U kupaonici — odvrati. — Da, ne šalim se — nastavi Holmes spazivši mi nevjericu u očima. — Upravo sam bio ondje i uzeo ga. Sad je u mojoj torbi. Poñimo, dragi moj, da se uvjerimo može li u bravu.

Sišli smo stubištem što smo tiše mogli, zatim napolje u vedro sunčano jutro. Na cesti nas je čekao konj upregnut u kola, a kraj njih napola odjeveni konjušar.

Popeli smo se i pojurili prema Londonu. Na cesti je već bilo kola kojima su seljaci u prijestonicu vozili povrće, ali ljetnikovci s obje strane doimali su se beživotno poput grada iz snova.

— U nekim pojedinostima to je bio izuzetan slučaj — reče Holmes natjeravši konja bičem u galop. — Priznajem da sam bio slijep kao krtica, ali, bolje je spoznati istinu kasnije nego nikada.

U gradu su prvi ranoranioci upravo počeli pospano provirivati kroz prozore. Skrenuvši na VVaterloo Bridge Road prešli smo rijeku, zatim Wellington Streetom, pa nadesno, sve do Bow Streeta. Holmes je policajcima bio dobro poznat pa su mu ona dva na ulazu salutirala.

Jedan pridrži konja, drugi nas uvede.

— Tko je na dužnosti? — zapita Holmes.

— Inspektor Bradstreet, gospodine.

— Bradstreet, kako ste? — Visok i kršan čovjek silazio je popločenim hodnikom. — Bradstreet, htio bih s vama razgovarati.

— Drage volje, gospodine Holmes. Uñite u moj ured.

Bila je to mala prostorija s golemom knjižurinom na stolu i telefonom na zidu.

— Što mogu učiniti za vas, gospodine Holmes?

— Došao sam zbog onoga prosjaka, Boonea, onoga na kojeg se sumnja da je umiješan u nestanak Nevillea St Claira iz Leeja.

— Ah da. Priveden je, a mi smo ga zadržali jer nam još može ustrebati u istrazi.

— Tako sam i ja čuo. Je li ovdje?

— Da, u ćeliji.

— Je li miran?

— Lupež nam ne zadaje neprilika ... osijećam je užasno prljav.

— Prljav?

— Da. Mogli smo ga natjerati jedino da opere ruke, a lice mu je crnje nego u ugljenara. Kad slučaj bude okončan, morat će se čestito okupati u zatvoru.

Kad ga budete ugledali složit ćete se sa mnom da mu je kupka i te kako potrebna.

— Rado bih ga vidio.

— To ćemo lako urediti. Ovuda, molim. Torbu možete ostaviti.

— Ne, ponijet ću je sa sobom.

— Kako hoćete. Ovuda molim.

Poveo nas je hodnikom, otvorio vrata s rešetkama, zatim smo zavojitim stubištem sišli u bijelo okrečen hodnik s nizom vrata s obje strane.

— Treća vrata desno — reče inspektor. — Evo nas.

— Bešumno je pomakao u stranu drvenu ploču na gornjem dijelu vrata i pogledao unutra.

— Spava — oglasi se inspektor. — Odavde ga dobro možete vidjeti.

Primakli smo se otvoru. Zatvorenik je ležao u duboku snu, dišući polako i glasno, lica okrenuta prema nama. Bio je to čovjek srednje visine, u gruboj odjeći kakva je odgovarala poslu što ga je obavljao. Kroz pohaban kaput virio je komad šarene košulje. Bio je, kao što ga je inspektor opisao, strašno prljav, ali ni kora koja mu je prekrivala lice nije mogla prikriti odbojnu ružnoću.

Širok ožiljak protezao mu se licem od oka do brade i napevši kožu iskrivio jedan dio gornje usne tako da su mu se tri zuba uvijek vidjela stvarajući dojam neprekidnog cerekanja. Čupa sjajne crvene kose prekrila mu je čelo i oči.

— Zar nije ljepotan? — upita inspektor.

— Kupanje mu je doista potrebno — dobaci Holmes. — Sa sobom sam ponio najnužnije.

Dok je to govorio, Holmes na moje veliko iznenañenje izvuče iz torbe veliku spužvu.

Inspektor zahihota. — Vi ste neki šaljivdžija.

— A sad... tiho otvorite vrata. Natjerat ćemo ga da se preobrazi u lik pristojnije vanjštine.

— Pa ... zašto ne — složi se inspektor. — Takav ne služi na čast ćelijama Bow Streeta, zar ne?

Ključ je uvukao u ključanicu i mi smo tiho ušli u ćeliju. Čovjek na ležaju napola se okrenuo, zatim je ponovo utonuo u dubok san. Holmes se sagne, spužvu navlači vodom iz vrča i njome dvaput snažno prevuče preko zatvorenikova lica.

— Da vam predstavim — poviče — gospodina Nevillea St Claira iz Leeja u grofoviji Kent!

Nikad nisam prisustvovao takvom prizoru. Čovjekovo lice oljuštilo se pod spužvom kao kora s drveta. Nestalo je prljave smeñe boje. Iščezla je grozna brazgotina zajedno s iskrivljenom usnom koja je licu davala izraz odvratna cerekanja. Holmes mu s glave strže periku raskuštrane crvene kose. Pred nama na krevetu sjedio je blijed čovjek, žalosnih i otmjenih crta lica, crnokos i glatke puti, trljajući oči i ogledajući se preneraženo. Shvativši što se dogodilo, on vrisne i baci se licem na jastuk.

— Zaboga! — zaprepasti se inspektor. — Pa to je čovjek kojeg tražimo. Poznam ga po fotografiji.

Zatvorenik se okrene prema nama. Na licu mu se čitalo da se prepušta sudbini.

— Pa neka bude — reče. — Zbog čega me zapravo optužujete?

— Krivi ste što ste oteli Nevillea St... Oh, zaboga, to vam ne možemo pripisati osim ako nije posrijedi pokušaj samoubojstva — zbunjeno se osmjehne inspektor. — Hm, u policiji sam već dvadeset i sedam godina, ali to je vrhunac svega što sam doživio.

— Ako sam ja Neville St Clair, tada je očito da nikakav zločin nije počinjen. Znači, zadržavate me protuzakonito.

— Nikakav zločin — ubaci Holmes — ali zato greška. Bolje biste uradili da ste se povjerili ženi.

— Nije mi bilo toliko do žene koliko do djece — prrlja zatvorenik. — Bog mi je svjedok da sam učinio sve da se ne postide oca. Kakav skandal! što da radim?

Sherlock Holmes sjedne kraj njega na ležaj i blago ga potapša po ramenu.

— Ako se sud prihvati vašeg slučaja — reče Holmes — sumnjam da ćete izbjeći skandal. Ali ako uvjerite policijske vlasti da ništa niste skrivili, ne vidim razloga da pojedinosti o tome treba da prodru u javnost.

Uvjeren sam da će inspektor Bradstreet pribilježiti sve što mu budete rekli i prenijeti nadležnim organima. Tako vaš slučaj nikad neće doći pred sud.

— Bog vas blagoslovio! — uzvikne zatvorenik. — Radije bih podnio zatočenje, pa i samu smrtnu kaznu, nego da svoju jadnu tajnu ostavim svojoj djeci kao mrlju na obiteljskoj časti. Vi ste prvi kojima ću ispričati svoju priču. Otac mi je bio učitelj u Chesterfieldu, gdje sam dobio izvrstan odgoj i obrazovanje. U mladosti sam mnogo putovao, neko vrijeme bavio sam se glumom, zatim sam postao reporter londonskih večernjih novina.

Jednog dana moj je urednik poželio seriju članaka o prosjačenju u prijestonici, i ja sam se dobrovoljno javio.

Tako je počela moja pustolovina. Da bih saznao prave činjenice, na kojima bih mogao temeljiti svoje članke,

trebalo je da sam počnem prosjačiti kao amater. Dok sam bio glumac naučio sam, naravno, vještinu šminkja, čak sam se odlikovao vještim prerušavanjem. Obojao sam lice i, da bih pobudio što više sažaljenja, preko njega sam povukao veliku brazgotinu i, jedan sam dio usne iskrivio pomoću komadića flastera boje kože. S crvenom kosom na glavi i u otrcanoj odjeći zauzeo sam mjesto u najpromeijem dijelu Citvja kao tobožnji prodavač šibica, a zapravo sam bio prosjak. I nakon sedam sati takvoga posla, kad sam se vratio kući, ustvrdio sam na svoje veliko iznenañenje da sam isprosjačio čak dvadeset šest šilinga i četiri pensa.

I tako sam pisao članke ne misleći o tome sve dok jednom prijatelju nisam jamčio za iznos od dvadeset pet funti. Kada je došlo vrijeme vraćanja duga, vjerovnik ga je zatražio od mene. U prvi mah nisam znao kako da doñem do toliko novca, zatim mi je sinulo. Od vjerovnika sam zatražio odgodu plaćanja, a od poslodavca dopust.

Dva tjedna prosjačio sam prerušen u Citvju. Već nakon deset dana imao sam potreban novac i platio dug.

Možete zamisliti kako je bilo teško ponovo raditi za samo dvije funte tjedno kad sam se uvjerio da je bilo dovoljno malo premazati lice bojom, staviti kapu na tlo i čekati pa da toliko zaradim u jednom danu. Borio sam se izmeñu ponosa i želje za lakim bogaćenjem.

Naposljetku sam napustio novinarstvo i danima sjedio u kutu što sam ga bio odabrao izazivajući samilost svojim sablasnim licem i puneći džepove sitnišem.

Samo je jedan čovjek znao moju tajnu, vlasnik jazbine u Swandam Laneu, kod kojeg bih se svako jutro prerušio u prljava prosjaka, a uveče se ponovo preobrazio u ugledna grañanina. Lascaru sam za korištenje sobe dobro plaćao. Bio sam siguran da će čuvati moju tajnu.

Nakon nekog vremena ustanovio sam da sam uštedio popriličnu svotu. Time, istina, ne želim reći da

svaki londonski prosjak može isprosjačiti sedam stotina funti godišnje, što je manje od mojih prosječnih primanja. Ja sam se okoristio izuzetnom prednošću, vještinom šminkanja, ali i sposobnošću da duhovito odgovaram na dobačene dosjetke. U tome sam se toliko usavršio da sam postao najpopularniji prosjak Citvja.

Moj se šešir danima punio pensima, i ponekim srebrnjakom. Dane kada ne bih zaradio dvije funte, smatrao sam lošima.

Obogativši se, postao sam ambiciozniji. Kupio sam kuću na selu i oženio se. Nitko nije znao moje pravo zanimanje. Moja draga supruga vjerovala je da radim u Cityju, ali nije znala što.