Dogodilo se jedne jeseni by Mozaik knjiga

lisa kleypas

Dogodilo se jedne jeseni ďż˝ roman ďż˝

Bestseler New York Timesa

Lisa Kleypas Dogodilo se jedne jeseni

Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektorica

Ivanka Šenda Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

Radin print, Zagreb, rujan 2012.

ISBN 978-953-14-1054-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 813260. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Lisa Kleypas

Dogodilo se jedne jeseni S engleskoga prevela Biljana Louks

PosveÄ&#x2021;eno Christini Dodd, sestri, prijateljici i nadahnuÄ&#x2021;u S ljubavlju, L.K.

UVOD

London, 1843.

vije su mlade djevojke stajale na ulazu u parfumeriju dok je jedna od njih drugu nestrpljivo povlačila za rukav. – Moramo li ući? – upitala je niža djevojka s očitim američkim naglaskom i počela se opirati kada ju je ova druga povukla u slabo osvijetljenu prostoriju. – Umirem od dosade na ovakvim mjestima, Lillian. Stojiš u mjestu i njuškaš stvari satima. – Onda sa sluškinjom čekaj u kočiji. – To je još dosadnije! Osim toga, bez mene ne smiješ nikamo. Tko zna što bi ti se samoj moglo dogoditi. Ulazeći u trgovinu, visoka se djevojka na to slatko nasmijala. – Ti me zapravo ne želiš sačuvati od nevolje, Daisy. Dapače, ne želiš ju propustiti. – Nažalost, sigurno nećemo doživjeti ništa uzbudljivo u parfumeriji – odgovorila je Daisy zajedljivo. Lillian se nasmijala i pogledala u starog čovjeka s naočalama iza starog hrastova pulta koji se protezao čitavom dužinom trgovine. – Jeste li u to potpuno sigurni, gospođice? – upitao je prilazeći. – Mnogi vjeruju da je parfem čarobna stvar, da mirisi predstavljaju najčistiju bit nečega i da mogu prizvati duhove starih ljubavi i najslađe uspomene. – Duhove? – ponovila je Daisy zainteresirano, a Lillian je na to razdražljivo dodala: 7

Lisa Kleypas

– Draga, nije mislio doslovno. Parfem ne može prizvati duhove i ne radi se zapravo ni o kakvoj magiji. Radi se tek o mješavini mirisnih čestica koje nadražuju mirisne receptore u tvome nosu. Starac, gospodin Phineas Nettle, odjednom ih je počeo zainteresirano promatrati. Ni jedna ni druga nisu bile posebno lijepe, ali su obje bile jako upečatljive. Imale su svijetlu put, gustu, tamnu kosu i nevin izraz lica koji je, čini se, bio jedna od glavnih osobina američkih djevojaka. – Izvolite – rekao je pokazujući prema policama – slobodno pogledajte što je na ponudi, gospođice... ? – Bowman – odgovorila je starija ljubazno. – Lillian i Daisy Bowman – a zatim je pogledala prema skupo odjevenoj plavuši i shvatila da ju je još uvijek posluživao te da će njih dvije morati pričekati. Dok je izbirljiva mušterija nastojala odabrati jedan od ponuđenih parfema, Amerikanke su razgledale police prepune mirisa, kolonjskih voda, pomada, gelova, krema, sapuna i ostalih proizvoda za njegu. Mogle su se naći kupke u kristalnim bočicama, biljne masti i kutijice s ljubičastim pastilama za osvježavanje daha. Na nižim su policama stajale mirisne svijeće, sol s mirisom muškatnog oraščića, potpuri i staklenke pune melema i pastila. Gospodin Nettle zamijetio je da je Daisy stvari promatrala tek površno dok se starija, Lillian, zaustavila ispred reda ulja i uzoraka koncentriranih mirisa ruže, frangipanija, jasmina, kruške... Otvarala je jantarne bočice i udisala s očitim užitkom. Nakon što je plavuša napokon odabrala i kupila bočicu parfema, iz trgovine je izašla uz zvuk malog zvona koje se radosno oglasilo. Lillian se okrenula, pogledala ju i zamišljeno rekla: – Pitam se zašto većina žena sa svijetlom kosom miriše na smolu? – Misliš na parfem od smole? – upitala je Daisy. – Ne, mislim na njihovu kožu. Na smolu i ponekad na med... 8

Dogodilo se jedne jeseni

– Što ti je? – upitala je mlađa zbunjeno se osmjehnuvši. – Ljudi ne mirišu ni na što osim kad smrde pa se moraju okupati. – Pogledale su se u čudu. – Da, mirišu itekako. Svatko miriše... nemoj mi reći da nisi primijetila? Neki mirišu na gorki badem, neki na ljubičice, a ostali... – razmišljala je Lillian. – Ostali mirišu po šljivi, palminom sapunu ili svježe pokošenom sijenu – dodao je Nettle. Lillian ga je pogledala sa samozadovoljnim osmijehom. – Da, upravo tako! Nettle je skinuo naočale i dok ih je pažljivo promatrao, počeo se pitati je li moguće. Je li zaista moguće da je mogla odgonetnuti nečiji osobni miris? On je mogao, ali on je imao poseban dar – a taj dar do sada nije imala ni jedna žena koju je upoznao. Lillian mu je prišla te iz male izvezene torbice o ruci izvadila presavijeni komadić papira. – Donijela sam formulu za parfem – rekla je pružajući mu papir – premda nisam sigurna u omjer sastojaka. Možda biste ga mogli napraviti? Nettle je otvorio papirić, pročitao popis sastojaka i neprimjetno podigao sijede obrve. – Nadasve zanimljiva i neuobičajena kombinacija. Mislim da bi mogla biti dobra – zainteresirano ju je gledao. – Mogu li vas pitati kako ste do nje došli, gospođice Bowman? – Ja sam ju smislila – rekla je blago se osmjehnuvši. – Pokušala sam zamisliti koji bi mirisi najbolje odgovarali mojoj osobnosti, no, kako sam već rekla, ne mogu im odrediti omjer. Ne bi li prikrio sumnju, Nettle je ponovo pročitao formulu. Većina je njegovih mušterija tražila prepoznatljive parfeme, kao što su ruža ili lavanda, ali nitko mu do sada nije dao ovakav popis. Bilo je posebno zanimljivo to da je kombinacija bila neuobičajena a opet harmonična. Možda je sastojke odabrala posve slučajno. 9

Lisa Kleypas

– Gospođice Bowman, biste li željeli probati neke od mojih parfema? – ponudio joj je želeći otkriti koliko je stvarno darovita. – Da, naravno – odgovorila je radosno i približila se pultu na koji je Nettle stavio bočicu sa svjetlucavom tekućinom. – Što to radite? – upitala je dok je istresao nekoliko kapljica na čistu lanenu maramicu. – Parfem se nikada ne bi trebao udisati izravno iz bočice – objašnjavao je Nettle pružajući joj maramicu. – Morate ga prvo prozračiti, pričekati da ishlapi alkohol i tek ćete tada osjetiti njegov pravi miris. Gospođice Bowman, koje sve mirise možete prepoznati u ovome parfemu? Čak su i najiskusniji parfumeri imali poteškoća pri odgonetanju sastojaka već napravljenog parfema... Ponekad bi morali udisati nekoliko minuta, pa i sati, da bi mogli biti potpuno sigurni. Lillian je počela udisati miris s maramice. Zaprepastila je Nettlea kad je bez oklijevanja, s određenom finoćom pijanistice koja vježba ljestvice, počela. – Miris cvijeta naranče, nerolije, ambre i... mahovine? – Zastala je lagano podižući trepavice i razotkrila svoje baršunasto-smeđe oči. – Mahovina u parfemu? – začuđeno je upitala. Nettle ju je zaprepašteno gledao. Prosječna osoba imala je ograničeno osjetilo mirisa i nikako ne bi mogla razlučiti sastojke složenog parfema. Ljudi prepoznaju osnovne i uobičajene mirise poput ruže, limuna ili mente, ali kada se radi o profinjenim sastojcima, to je za većinu ljudi gotovo nemoguće. Pokušavajući se sabrati, Nettle se blago nasmijao na njezino pitanje. U svoje bi parfeme uvijek stavljao nešto što bi im davalo dubinu i slojevitost, ali nitko ih prije nje nije uspio odgonetnuti. – Osjetila uvijek uživaju u složenim stvarima sa skrivenim iznenađenjima... Evo, probajte drugi. – Potom joj je ponudio maramicu natopljenu drugim parfemom. 10

Dogodilo se jedne jeseni

Lillian je i ovoga puta pogodila sa začuđujućom lakoćom. – Cvijet naranče... ruže... tamjana... – Na trenutak je oklijevala i potom udahnula sve dok joj miris nije ispunio pluća. Blago se osmjehnula. – I dašak kave... – Kave? – iznenađeno je upitala Daisy naginjući se nad bočicu. – Ništa mi tu ne miriše po kavi – Lillian je upitno pogledala Nettlea, koji je osmijehom potvrdio njezinu pretpostavku. – Da, kava je – zadivljeno ju je pogledao. – Daroviti ste, gospođice Bowman. – Nažalost, to mi neće pomoći u potrazi za mužem. Imam dara koji mi nije ni od kakve koristi. Bilo bi korisnije da znam pjevati ili da sam lijepa. Kao što kaže moja majka, pomalo je nepristojno da mlada dama voli njuškati – rekla je skrušeno. – Ali ne i u ovoj trgovini – istaknuo je Nettle. Nastavili su raspravljati o mirisima kao što bi neki raspravljali o umjetničkim djelima koje su vidjeli u muzejima: o slatkim, tajanstvenim, živućim mirisima šume nekoliko dana poslije kiše, gorko-slatkastom mirisu mora, pljesnivom mirisu tartufa, oštrom mirisu snijega. Daisy je to ubrzo dosadilo pa je otvorila bočicu nekog praha od kojeg je počela kihati, a potom je otvorila kutijicu pastila i počela bučno žvakati. Nettle je tijekom razgovora saznao da im je otac bio bogati poduzetnik iz New Yorka čija se tvrtka bavila proizvodnjom mirisa i sapuna. Prilikom povremenih posjeta tvorničkom laboratoriju i pogonima, Lillian je puno naučila o mirisima i njihovu miješanju. Čak je pomogla kreirati miris za jedan od Bowmanovih sapuna. Iako nije bila obučena, Nettle je prepoznao njezin nevjerojatan dar. Dar koji bi mogao zauvijek ostati skriven samo zato što je žena. – Gospođice Bowman, želim vam pokazati jedan ekstrakt. Možete li pričekati dok ga pronađem u skladištu? Njezino je uzbuđenje dosegnulo vrhunac. Samo je kimnula i nalaktila se na pult. Nettle je nestao iza zastora i otišao u stražnji 11

Lisa Kleypas

dio trgovine. U skladištu su bili nebrojeni fascikli s formulama, kredenci puni destilacija, ekstrakata i tinktura, police s priborom, lijevcima, menzurama i zdjelicama za miješanje. Imao je sve što mu je trebalo. Na gornjoj su se polici nalazile pažljivo umotane prastare knjige na galskom i grčkom. Bile su to knjige o umijeću parfumerstva. Dobar je parfumer istovremeno alkemičar, umjetnik i čarobnjak. Uspinjući se drvenim ljestvama, dokučio je malu borovu kutiju s vrha police. Kada se vratio, stavio je kutiju na pult. Dok je otpuštao male bakrene kvačice, obje su ga sestre pažljivo promatrale. Otvorio je kutiju u kojoj se nalazila špagom i voskom zapečaćena bočica. Tih pola decilitra bili su najskuplji uzorak koji je Nettle ikada proizveo. Otvorio je bočicu, stavio kapljicu na maramicu i dao ju Lillian. Prvi je dašak bio lagan i nježan, gotovo neprimjetan. Putujući kroz nos, razvijao se u raskošan miris koji je iza sebe ostavljao svojevrsnu slatkoću. Mirišući maramicu, Lillian ga je začuđeno pogledala. – Što je ovo? – Rijetka orhideja koja miriše samo noću. Ima potpuno bijele latice, nježnije čak i od jasmina. Miris se ne može dobiti zagrijavanjem jer je cvat preosjetljiv – odgovorio je. – Možda hladna preša? – promrmljala je Lillian misleći na proces pri kojemu bi se krhke latice prekrivale namazom masti. Mast bi upila miris i kasnije se razrjeđivala alkoholom kako bi se dobio ekstrakt. – Da. Ponovo je udahnula taj čarobni miris. – Kako se zove ta orhideja? – Noćna dama. Daisy se na to slatko nasmijala. – Zvuči kao jedan od onih romana koje mi je majka zabranila čitati. 12

Dogodilo se jedne jeseni

– Predložio bih vam da lavandu zamijenite mirisom orhideje. Malo skuplje, ali mislim da bi to bila savršena osnovna nota, osobito ako ćete koristiti miris smole za miješanje. – Koliko skuplje? – upitala je Lillian, a kada joj je rekao, iznenađeno je uzvratila. – Bože, pa skuplje je od suhog zlata. Nettle je promatrao svjetlucavu tekućinu koja je blještala poput dijamanta. – Čujte, čarolija nije jeftina. Lillian se osmjehnula i zadivljeno gledala u bočicu. – Čarolija? – ponovila je podrugljivo. – Ovaj je parfem doista čaroban. Dodat ću i tajni sastojak kako bi pojačao njegovo djelovanje – rekao je osmjehujući se. Bila je pod dojmom, ali ipak pomalo sumnjičava. Dogovorila se s Nettleom da će se po parfem vratiti popodne. Platila je Daisyne pastile, obećani parfem i potom su otišle. Na Daisynu se licu moglo vidjeti da je maštala kao luda dok je razmišljala o magičnim formulama i tajanstvenim sastojcima. – Lillian... hoću li moći probati taj čarobni parfem? – Zar ne podijelim uvijek sve s tobom? – Ne... Lillian se osmjehnula. Unatoč povremenom suparništvu i svađama, uvijek su se međusobno podržavala i bile si najbolje prijateljice. Daisy je bila jedna od rijetkih osoba koja je voljela Lillian. Voljela je pse lutalice, najzločestiju djecu i potrgane stvari koje je trebalo baciti. Bile su bliske, ali potpuno različite. Daisy je bila romantično, sanjarsko i živahno biće. Varirala je između djetinjaste tvrdoglavosti i proračunate inteligencije. Lillian je bila oštra na jeziku i jako povučena i cinična djevojka sa zajedljivim smislom za humor. Bila je izrazito vezana za uski krug ljudi iz najbliže okoline, osobito uz »djevojke koje ne plešu«, samoprozvanoj skupini kojoj su pripadale sve one djevojke koje na balovima nikada ne 13

Lisa Kleypas

bi plesale. Lillian, Daisy i njihove prijateljice Annabelle Peyton i Evangeline Jenner dogovorile su se da će si međusobno pomoći u traženju muža. Njihova je potraga prije dva mjeseca rezultirala dobrim spojem između Annabelle i gospodina Simona Hunta. Sada je bio red na Lillian. Za sada nisu imale nikakav plan – ni kako niti koga naći. – Naravno da ću ti dati. Tko zna što ti od njega očekuješ – rekla je Lillian. – Očekujem da će se u mene zaljubiti neki mladi vojvoda i to na najprirodniji način – rekla je Daisy. – Zar nisi primijetila da je među onima s plemićkim titulama jako malo zgodnih i mladih? – rekla je Lillian podrugljivo. – Većinom su dosadni, stari i izgledaju kao žapci. Daisy se nasmijala i uhvatila ju oko struka. – Naći ćemo mi prave. Negdje nas čekaju... – Zašto si toliko uvjerena? – upitala je Lillian zajedljivo. – Zato što je čarolija na našoj strani – osmjehnula se Daisy vragolasto.

Stony Cross Park, Hampshire

tigli su Bowmanovi – najavila je lady Olivia Shaw na ulasku u radnu sobu u kojoj je za stolom, okružen knjigama, sjedio njezin stariji brat. Popodnevno je sunce ulazilo kroz velike vitražne prozore, jedini ukras u toj skromnoj namještenoj sobi obloženoj ružinim drvetom. Marcus, grof Westcliff, namrštio je tamne obrve i pogledao ju crnim očima. – Dakle, počnimo s ludostima – promrmljao je. Livia je uzvratila osmijehom. – Pretpostavljam da misliš na njihove kćeri. Nisu valjda toliko loše? – Još gore od toga – namrštio se vidjevši da je pero koje je držao u ruci ostavilo veliku mrlju između napisanih brojeva. – Dvije zločeste djevojke koje tek imam upoznati. Osobito onu stariju. – Radi se o Amerikankama – istaknula je Livia. – Moramo to uzeti u obzir, zar ne? Ne možeš očekivati da će biti upoznate sa svim pravilima dobrog ponašanja. – Neću im zamjeriti na detaljima – prekinuo ju je obazrivo – jer, kao što znaš, nisam jedan od onih koji bi gospođici Bowman zamjerili krivi položaj malog prsta dok drži šalicu čaja. Međutim, ne mogu prijeći preko određenog ponašanja koje se smatra neprihvatljivim ostatku naprednog svijeta. Ponašanja? – pomislila je Livia. Ovo postaje zanimljivo. Livia se našla u sobi koju bi inače 15

Lisa Kleypas

zaobilazila. Previše ju je podsjećala na njihova mrtvog oca. Svako je sjećanje na starog grofa Westcliffa bilo nadasve neugodno. Otac je bio grub čovjek, netko tko nije znao voljeti, netko tko bi pomračio atmosferu gdje god bi ušao. Uvijek bi sa svime bio razočaran. Od njegovo troje djece, jedino je Marcus donekle ispunio njegova očekivanja jer se, unatoč očevim pretjeranim zahtjevima, nepravednim odlukama i kaznama, nikada ne bi usprotivio. Livia i Aline su se divile svome bratu. Njegova je neprestana želja za savršenstvom rezultirala najboljim ocjenama, sportskim postignućima, ali i pretjeranom samokritičnošću. Marcus je mogao jahati do iznemoglosti, znao je dobro plesati, držati predavanja o matematičkim teorijama, zaviti ranu i popraviti kotač na kočiji. No, unatoč svim njegovim postignućima, otac ga nikada nije pohvalio. Gledajući u prošlost, Livia je zaključila da je otac namjeravao iz sina odstraniti i najmanji osjećaj mekoće. Dugo se činilo da je u tome i uspio, no Marcus je nakon očeve smrti pokazao drugo lice. Sestre su ubrzo uvidjele da se bio spreman posvetiti čak i njihovim najbanalnijim problemima. Bio je obziran, pažljiv i pun razumijevanja – pravo čudo budući da to nije imao od koga naučiti. Marcus je bio i pomalo dominantan. Zapravo, jako dominantan. Kada se radilo o onima koje je volio, nikada se nije susprezao od manipulacije i navođenja drugih da naprave ono što je mislio da bi za njih bilo najbolje. To, dakako, nije bila jedna o njegovih značajnijih vrlina. Razmišljajući o njegovim manama, Livia je zaključila da je jedna od najiritantnijih, zasigurno, njegova umišljena nepogrešivost. Osmjehnula se svome karizmatičnom bratu i upitala kako to da ga je mogla toliko obožavati premda je fizički beskrajno sličio ocu. Marcus je imao očevo markantno lice, visoko čelo i velika tanka usta, gustu ugljenocrnu kosu, naglašen širok nos i isturenu 16

Dogodilo se jedne jeseni

bradu. Bio je zavodljiv, više nego zgodan i s lakoćom je privlačio žensku pažnju. Za razliku od očevih, Marcusove su oči bile tople i živahne. Imao je divan osmijeh, čija se bjelina isticala još više na njegovu potamnjelu licu. Dok mu je prilazila, Marcus je isprepleo prste i stavio ih preko trbuha. Kako je ovaj rujan bio neuobičajeno topao, sjedio je samo u košulji. Ispod zasukanih su se rukava nazirale mišićave i pomalo dlakave ruke. Bio je srednje visine i u dobroj, sportskoj formi. Želeći čuti malo više o prije spomenutom lošem ponašanju gospođice Bowman, Livia se nagnula nad stol i zagledala u brata. – Pitam se čime te je to gospođica Bowman toliko uvrijedila? – razmišljala je naglas. Reci mi, inače će moja bujna mašta smisliti nešto mnogo gore od onoga što bi jadna gospođica Bowman bila spremna napraviti. – Jadna gospođica Bowman? – odbrusio je Marcus. – Bolje ne pitaj. Ne mogu s tobom o tome pričati. Poput većine muškaraca, nije shvaćao da su upravo stvari o kojim nisu mogli pričati, razbuktavale žensku znatiželju puno više od onoga o čemu su mogli razgovarati. – Marcus, reci mi odmah – zapovjedila je – jer ćeš u protivnom patiti na najgori način. – S obzirom na to da su Bowmanovi već stigli, pretpostavljam da sam se ovaj put izvukao – odgovorio je podrugljivo. – Dobro, onda ću pokušati pogoditi. Jesi li ju uhvatio da se s nekim ljubi? Ili nešto gore od toga? – Marcus se na to zajedljivo nasmijao. – Teško. Svatko bi se već pri prvom pogledu na nju okrenuo i počeo trčati u suprotnom smjeru. Pomislila je da je ovoga puta ipak pretjerao. – Ma, baš je lijepa. – Lijepa vanjština ne može prikriti njezine ostale nedostatke. – A koji su to nedostatci? 17

Lisa Kleypas

Marcus je počeo gunđati. Smatrao je da su oni toliko očiti da ih je jednostavno bilo suvišno nabrajati. – Voli manipulirati. – Kao i ti – rekla je Livia. Nastojao je to prešutjeti. – Voli dominirati. – Kao i ti. – Arogantna je. – I ti si – živahno je naglasila Livia. – Mislio sam da raspravljamo o gospođici Bowman, a ne o meni – ljutito ju je pogledao. – Čini se da imate puno toga zajedničkog – rekla je Livia otvoreno. Promatrala je kako pažljivo spušta pero na stol. – Uzimajući u obzir njezino nedolično ponašanje, tvrdiš li i dalje da ju nisi zatekao u kompromitirajućoj situaciji? – Ne, nisam to mislio. Samo ti želim reći da ju nisam zatekao s muškarcem. – Marcus, nemam vremena za ovo – napomenula je nestrpljivo. – Moram dočekati Bowmanove, kao uostalom i ti, ali prije nego što izađemo, reci mi što je to napravila toliko neprimjereno? – Preglupo da bih ti rekao. – Je li jahala raširenih nogu? Pušila cigaru? Kupala se gola u jezeru? – Ne baš – rekao je uzimajući dalekozor sa stola, rođendanski dar sestre Aline, koja je s mužem živjela u New Yorku. Dalekozor je bio jedan od najnovijih izuma, napravljen od jasenova drveta i stakla. Kada bi dvije slike doprle iza leće, dobio bi se trodimenzionalni odraz. Dubina i detalj bili su jako dojmljivi... grane drveta bile bi toliko blizu da se činilo da će vas udariti po nosu, a provalija se činila tako stvarnom da ste mislili da ćete upasti i umrijeti na mjestu. U trenutku kada je Livijina nestrpljivost dosegla vrhunac, Marcus je konačno promrmljao. 18

Dogodilo se jedne jeseni

– Vidio sam ju kako igra rounders u donjem rublju. – Kriket? Misliš na onu igru s kožnom lopticom i palicom? – Marcus je gubio strpljenje. – Dogodilo se prilikom njezine zadnje posjete. Zatekao sam ju s prijateljicama na sjeverozapadnom dijelu imanja dok smo Simon Hunt i ja jahali. Sve četiri su bile u donjem rublju i opravdavale se da je nemoguće igrati u dugim suknjama. Pretpostavljam da je to bila samo isprika kako bi uokolo mogle trčati razgolićene. Sestre Bowman su hedonistkinje! Livia je stavila ruku na usta i jedva se suzdržavala od smijeha. – Ne mogu vjerovati da mi to prije nisi rekao! – Pitam se samo kako ću Thomasa Bowmana pogledati u oči misleći na njegovu polugolu kćerku. Livia se odlično zabavljala. Promatrala je bratov izražajni profil i zapazila nešto zanimljivo. Rekao je »kćer«, a ne »kćeri«, što je značilo da drugu sestru nije gotovo ni zamijetio. Lillian je bila ta koja mu je privukla pozornost. Marcus je bio moralan, ali nije bio čistunac. Imao je dobar smisao za humor. Iako nikada nije bio u vezi, Livia je načula da je imao nekoliko tajnih afera, pa čak i to da je, naoko uštogljeni grof, bio nadasve maštovit u krevetu. Iz nekog je razloga bio uznemiren tom divljom, nekulturnom, novopečenom američkom bogatašicom. Prepredeno se upitala je li obiteljska privlačnost prema Amerikancima počela prelaziti i na Marcusa. Na kraju krajeva, ona se udala za Gideona Shawa iz New Yorka, a sestra Aline također za Amerikanca. – Je li bila privlačna tako razgolićena? – upitala je zainteresirano. – Da – odgovorio je ne razmišljajući, a potom odbrusio – ne, nisam tako mislio. Nisam ju promotrio toliko pažljivo da bih mogao raspravljati o njezinim dražima. Livia je zagrizla donju usnicu kako bi se suzdržala od smijeha. – Daj, molim te... zdrav muškarac od trideset pet godina da nije bacio nijedan pogled dok je stajala u donjem rublju? 19

Lisa Kleypas

– Nisam jedan od onih koji baca poglede, Livia. Ja ili dobro pogledam ili uopće ne gledam. Škicanje je za djecu i perverznjake. – Beskrajno mi je žao što si morao proći kroz tako neugodno iskustvo. Nadajmo se da će gospođica Bowman ovaj put ostati obučena i da te neće ponovno šokirati. Marcus se namrštio na njezinu provokaciju. – Sumnjam. – Sumnjaš da će ostati obučena ili da će te šokirati? – Dosta više! – odbrusio je, a ona se počela hihotati. – Dođi, moramo dočekati Bowmanove – rekla je Livia. – Nemam vremena – uzvratio je ljubazno – idi sama i ispričaj me. – Marcus, ne možeš tako, moraš! Nikada nisi bio ovako nekulturan – uzvratila je začuđeno. – Nadoknadit ću ti to poslije. Zaboga, bit će ovdje mjesec dana, uvjeren sam da se neće ljutiti toliko dugo. Ovaj me je razgovor razljutio i ježim se od same pomisli da bih se s njom mogao naći u istoj sobi. Livia ga je promatrala lagano se osmjehujući i odmahujući glavom. To mu se nije nimalo svidjelo. – I prije sam te viđala u društvu ljudi koji ti se nisu sviđali pa si ipak uspio biti ljubazan. Osobito kada si od njih nešto očekivao. Međutim, gospođica Bowman te iz nekog razloga osobito nervira. Mislim da mogu pretpostaviti zašto. – Da? – rekao je, a oči su mu izazovno zasvjetlucale. – Još uvijek nastojim dokučiti zašto. Reći ću ti kada budem potpuno sigurna. – Bože, pomozi. Molim te, idi i dočekaj goste. – Dok se ti ovdje planiraš skrivati u mišjoj rupi? Marcus je ustao i požurivao ju kroz vrata. – Izaći ću na stražnji ulaz i otići na jahanje. – Kada se vraćaš? – Vratit ću se na vrijeme da se stignem presvući za večeru. Livia je na to iscrpljeno uzdahnula. Ova bi večera mogla biti iznimno naporna. Bio je to tek uvod u službenu večeru koja će 20

Dogodilo se jedne jeseni

u punom zamahu biti tek sutra. Većina je gostiju stigla danas, a ostale očekuju sutra. – Bit će ti bolje da ne zakasniš – upozorila je. Kada sam pristala biti tvoja domaćica, nisam znala da ću sve morati sama. – Nikada ne kasnim – rekao je i izjurio iz sobe kao da se želi spasiti od vješala.

arcus je napustio kuću i otišao jahati utabanim šumskim stazama koje su se protezale rubovima njegova imanja. Prešao je preko uzvisine i mahnito jahao preko sijenom prekrivenih livada. Stony Cross Park bio je jedan od najvećih posjeda u Hampshireu. Okružen gustim šumama, cvjetnim livadama, lugovima i velikim zlatnim poljima. Ovo je nekadašnje kraljevsko lovište bilo jedno od najposjećenijih mjesta u Engleskoj. Marcus je bio zadovoljan stalnim priljevom gostiju, koji ne samo što su bili dobro društvo za lov i omiljene sportove, nego su pridonosili i njegovoj financijskoj i političkoj slobodi. Na brojnim bi kućnim večerama obično zadobivao podršku velikih poslodavaca i utjecajnih političara. Unatoč tome što se ova večera ne bi trebala razlikovati od ostalih, Marcus se nije mogao opustiti. Bio je razuman čovjek. Nije vjerovao u pretkazanja i ostale popularne duhovne budalaštine, ali čak je i on osjetio promjenu atmosfere u Stony Cross Parku. Poput zatišja prije oluje, zrak je bio ispunjen očekivanjem. Marcus je bio toliko nemiran i nestrpljiv da ni pretjerana tjelesna aktivnost nije mogla potisnuti rastući nemir. Osjetio je nervozu pomislivši na večeru i druženje s Bowmanovima. Pokajao se što ih je pozvao. Zapravo, sklopio bi posao s Thomasom Bowmanom samo da ih se riješi. No, morao je prihvatiti da su već došli i da će ostati cijeli mjesec. Namjeravao je pregovarati s Bowmanom o proširenju njegove firme za proizvodnju sapuna i otvaranju novog pogona u Liverpoolu ili Bristolu. Ako je bilo za vjerovati Marcusovim vezama u Parlamentu, porez na sapun bi trebao biti uklonjen u 22

Dogodilo se jedne jeseni

narednih nekoliko godina. Kada bi se to ostvarilo, sapun bi postao dostupan većini ljudi. Time bi se poboljšalo zdravstveno stanje, a usput i njegov bankovni račun. Naravno, ako ga Thomas Bowman prihvati za partnera. No, biti s njim značilo je biti i u društvu njegovih kćeri. Lillian i Daisy bile su tipične bogate nasljednice koje su dolazile u Englesku kako bi pronašle muža. Takve bi se ambiciozne i brbljave gospođice, užasnih naglasaka, pojavljivale u lokalnim novinama i tako se pokušavale nametnuti aristokraciji. Neprofinjene, glasne i umišljene mlade žene koje su novcem svojih roditelja pokušavale pokupovati plemićke titule. U tome bi obično i uspijevale. Upoznao je sestre Bowman prilikom njihova zadnjeg posjeta Stony Cross Parku i nije stekao dobro mišljenje. Lillian mu se posebno nije sviđala jer su ona i njezine prijateljice iz »društva djevojaka koje ne plešu« (kao da je to nešto čime bi se trebale ponositi) – smislile zamku kako bi navele aristokrate na brak. Dobro se sjećao trenutka kada ih je raskrinkao. – Bože, zar se ničega ne ustručavate? – upitao je Lillian. – Još nisam naišla na nešto čega bih se trebala ustručavati – odgovorila je ravnodušno. Bila je bezobzirnija od svih žena koje je upoznao. To ga je navelo na zaključak, pored toga što ju je zatekao u donjem rublju, da je bila vražja. A kada bi o nekome stekao određeno mišljenje, nikada ga ne bi mijenjao. Namrštio se i razmišljao kako se nositi s nekim poput nje. Odlučio je ostati hladan, distanciran i ne odgovarati na njezine provokacije. Sigurno će poludjeti kada bude vidjela da ga ne može iznervirati. Pomislio je na njezino nezadovoljstvo i to ga je malo umirilo. Da... nastojat će ju izbjegavati, a kada se budu našli na istom mjestu, bit će suzdržan i ljubazan. Djelovao je vedrije i preskočio nekoliko manjih prepreka. Živicu i uski kameni zid. Jahač i životinja u savršenu skladu. * 23

Lisa Kleypas

– Dakle, djevojke – počela je gospođa Mercedes Bowman stojeći na vratima sobe – želim da odspavate barem dva sata prije večere. Grof Westcliff ih obično započinje dosta kasno i traju barem do ponoći. Ne želim da zijevate za stolom. – Da, majko – odgovorile su poslušno, ali ju ipak nisu uspjele zavarati. Gospođa Bowman je bila poduzetna žena s mnogo energije. U usporedbi s njom i mršavi je hrt izgledao debelo. Njezin je nervozan i izravan govor bio usmjeren samo na jedno – kako svoje kćeri što bolje udati. – Nikako ne izlazite iz sobe. Bez muvanja po Westcliffovu imanju, bez dogodovština, svađa ili ostalih stvari. Najbolje da vas zaključam pa da mogu biti sigurna da ćete ostati unutra i dobro se odmoriti. – Majko – pobunila se Lillian – pregrizla jezik ako ima dosadnijeg mjesta od Stony Cross Parka. Što bi nam se ovdje moglo dogoditi? – Svašta. Zbog toga ću vas budno nadgledati. Uzimajući u obzir što se dogodilo prošli put, čudim se što su nas uopće pozvali natrag – rekla je zajedljivo. – Mene nimalo ne čudi – uzvratila je Lillian prkosno. – Svi znaju da Westcliff želi dio očeve firme. – Grof Westcliff – ispravila ju je Mercedes. – Moraš imati poštovanja prema njemu! On je najbogatiji aristokrat u Engleskoj. – ... i to iz starije obiteljske loze od kraljevske – upala je Daisy pjevušeći jer je ovaj govor znala već napamet – i iz najstarije grofovije u Britaniji što ga čini... – ... najpoželjnijim ženikom u Europi – nadodala je Lillian cinično. – Možda čak i na cijelom svijetu. Majko, ako ti misliš da će se Westcliff oženiti jednom od nas, onda si stvarno luda. – Nije ona luda, ona je samo iz New Yorka – istaknula je Daisy. Bowmanovi su bili svojevrsni početnici u New Yorku. Nisu se mogli uklopiti među konzervativce ni među ostalu naprednu gomilu. Predstavljali su novopečene bogataše koji su se obogatili 24

Dogodilo se jedne jeseni

proizvodnjom i rudarstvom, ali njihova obitelj nikada nije dosegnula najviše slojeve društva kojima je toliko težila. Činilo se da su upravo ta odbojnost i usamljenost unutar njujorškog društva tjerale Mercedes naprijed. – Natjerat ćemo grofa da zaboravi vaše prethodno ponašanje. Bit ćete skromne, tihe i povučene i da nisam čula ni riječ o »društvu djevojaka koje ne plešu«. Želim da se okanite skandalozne Annabelle Peyton i one druge – rekla je smrknuto. – Evie Jenner, a Annabelle je sada Hunt, majko – odgovorila je Daisy. – Annabelle se udala za Westcliffova najboljeg prijatelja. Pretpostavljam da je to dovoljno dobar razlog da ju i dalje nastavimo viđati, majko – istaknula je Lillian. – Razmislit ću – rekla je Mercedes sumnjičavo. U međuvremenu, želim da se dobro odmorite. Ne želim čuti ni glasa. Jeste li razumjele? – Da, majko – odgovorile su uglas. – Sva sreća da ne zna što se dogodilo dok smo igrale kriket – osmjehnule su se jedna drugoj. – Inače bi nas ubila – složila se Daisy. Lillian je prišla stolu i iz male ukrasne kutijice izvadila ukosnicu. Krenula je prema vratima. – Šteta što ju uvijek nerviraju sitnice, zar ne? – Kao i ono kada smo prokrijumčarile namašćeno prase u trgovinu gospođe Astor – rekla je Daisy. Lillian se prisjećala te dogodovštine i počela se smijati. Došla je do vrata i gurnula ukosnicu u ključanicu. – Znaš, uvijek sam se čudila što majka nije shvaćala da smo joj time učinile uslugu. Nešto smo ipak morale poduzeti nakon što ju gospođa nije pozvala na zabavu. 25

Lisa Kleypas

– Mislim da je majka došla do zaključka da se podmetanjem žive stoke u nečiju trgovinu nećemo staviti na nečiju listu najpoželjnijih gostiju. – Pa, to nije bilo ništa u usporedbi s vatrometom koji smo započele u trgovini na Petoj aveniji. – To nam je bila dužnost jer je prodavač bio užasno nekulturan. Lillian je izvukla ukosnicu, vješto ju savila na kraju i gurnula natrag. Okretala je ukosnicu škiljeći kroz ključanicu sve dok nije začula zvuk, a potom se okrenula prema Daisy i pobjednički se osmjehnula. – Mislim da mi je ovo osobni rekord. – Lillian, ako ove godine nađeš muža, sve će se promijeniti. Ti ćeš se promijeniti. Neće više biti avantura i zabave. Ostat ću sama – rekla je Daisy tužno. – Ne budi smiješna. Niti ću se ja promijeniti niti ćeš ti ostati sama. – Ali morat ćeš mužu polagati račun – istaknula je Daisy. Neće ti dopustiti da se glupiraš. – A ne, ne... neću imati takvog muža. Udat ću se za nekoga kome te stvari neće smetati ili za nekoga kome neće biti važno što radim kada sam s tobom. – Znači, za nekoga poput oca. – Mislim da takav čovjek nije učinio majku sretnom. Pitam se jesu li se ikada voljeli? Lillian je prislonila glavu na vrata i duboko se zamislila. Nikada se prije nije pitala je li brak njezinih roditelja bio zasnovan na ljubavi. Pretpostavila je da nije. Oboje su živjeli svak’ za sebe. Njihova je veza bila zanemariva. Koliko je Lillian mogla zapaziti – svađali su se rijetko, grlili još rjeđe, a pričali gotovo i nisu. Unatoč svemu, nikada si to međusobno ne bi predbacivali. Bili su krajnje ravnodušni jedno prema drugom i nitko nije pokazivao želju za zajedničkom srećom. 26

Dogodilo se jedne jeseni

– Ljubav se pronalazi samo u romanima, draga – rekla je Lillian cinično. Otvorila je vrata, zavirila u hodnik i okrenula se prema Daisy. – Nema nikoga. Hoćeš da izađemo na vrata za sluge? – Da, a onda možemo na zapad prema šumi. – Šumi? – Zar se ne sjećaš da me je Annabelle pitala za uslugu? Lillian ju je na trenutak zbunjeno pogledala, a zatim preokrenula očima. – Bože, Daisy, zar nemaš pametnijeg posla nego misliti o takvim glupostima? – Ne želiš zato što bi ti moglo koristiti za grofa Westcliffa. – Nikome neće biti ni od kakve koristi. Glupo je – uzvratila je Lillian iznervirano. – Ja ću pronaći čarobni zdenac u Stony Cross Parku – istaknula je ponosno – i napraviti ono što mi je rekla Annabelle. Dođi sa mnom ili radi nešto drugo. No – nadodala je prijetećim pogledom – misli kako sam nakon sveg onog vremena koje sam s tobom provela po parfumerijama i ljekarnama zaslužila uslugu. – U redu, idemo jer ako ne dođem, nikada ga nećeš pronaći. Mogla bi se usput i izgubiti – odgovorila je Lillian. Lillian je ponovno zavirila u hodnik i utvrdivši da nema nikoga, povela prema vratima za sluge koja su se nalazila na kraju hodnika. Hodale su na prstima krećući se nečujno preko tepihom prekrivena poda. Iako Lillian nije voljela vlasnika Stony Crossa, morala je priznati da je imanje bilo prekrasno. Kuća je bila izgrađena od smeđeg kamena, u europskom stilu. Lijepa utvrda s prekrasne četiri kule koje su se uzdizale prema nebu. Nalazila se na stijeni povrh rijeke Itchen, okružena vrtovima, voćnjacima i s dvjestotinjak hektara polja i šuma. Sluge bi redovito isticali da je na ovom imanju živjelo petnaest generacija obitelji Marsden. No, 27

Lisa Kleypas

ovo je bio tek manji dio njihova bogatstva. Pričalo se da posjeduju oko dvije tisuće hektara širom Engleske i Škotske. Posjedovali su dva dvorca, tri javne zgrade, jednu manju kuću, pet velikih i vilu pokraj Temze. No, činilo se da je Stony Cross Park ipak bio najsvjetliji dragulj u Marsdenovoj obiteljskoj kruni. Hodale su uz rub kuće i držale se velike živice ne bi li se sakrile od tuđih pogleda. Kada su zašle u staru jasenovu i hrastovu šumu, kroz isprepletene se grane počelo probijati sunce. – Obožavam ovo mjesto! – uzviknula je Daisy oduševljeno. – Nije loše – uzvratila je Lillian nevoljko, i morala je priznati da sada, u tom ranom jesenjem cvatu nije bilo ljepšeg mjesta u Engleskoj. – Zar ne misliš da bi Stony Cross Park bio vrijedan udaje za grofa Westcliffa? – upitala je Daisy skočivši na kladu. – I onda slušati njegove napuhane izjave i podvrgavati se njegovim naredbama? – upitala je Lillian odbojno. – Annabelle kaže da je zapravo puno bolji nego što mislimo. – Morala je to reći nakon onoga što se dogodilo prije nekoliko tjedana. Obje su zašutjele i počele razmišljati o tom dramatičnom događaju. Dok je Annabelle s mužem Simonom Huntom razgledala lokomotive, koje su posjedovali zajedno s grofom Westcliffom, dogodila se eksplozija koja ih je zamalo ubila. Grof je uletio u zgradu i u gotovo samoubilačkom pokušaju oboje ih izvukao.. Annabelle ga je nakon toga počela doživljavati kao heroja pa je nekidan izjavila da je čak i njegova arogancija na neki način simpatična. Lillian je napomenula da je njezina izjava vjerojatno bila posljedica udisanja previše dima. – Mislim da bismo mu trebale biti zahvalne – rekla je Daisy skočivši s klade. – Na kraju krajeva, spasio je Annabelle, a mi i tako nemamo previše prijateljica. 28

Dogodilo se jedne jeseni

– Nije ju slučajno spasio. Westcliff je priskočio u pomoć kako ne bi izgubio profitabilnog partnera. O tome se radi – rekla je Lillian ljutito. – Lillian! – pogledala ju je Daisy zatečeno. – Obično nisi ovako bezobzirna. Zaboga, čovjek je skočio u vatru za našu prijateljicu i njezina muža. Što još mora učiniti kako bi se dokazao? – Sigurna sam da Westcliffa ne zanima kakav će dojam ostaviti na mene – rekla je Lillian tugaljivo. – Ne sviđa mi se zato što se ja njemu ne sviđam, Daisy. Drži se iznad mene i smatra da je nadmoćniji u moralnom, društvenom i intelektualnom smislu... Ah, jedva čekam da ga spustim na zemlju! Hodale su nekoliko trenutaka u tišini, a potom je Daisy zastala i počela brati ljubičice koje su rasle pokraj staze. – Jesi li ikada pokušala biti ljubazna prema grofu Westcliffu? – upitala je Daisy zatičući ljubičice u upletenu kosu. Možda bi ti uzvratio na isti način. – Ne vjerujem. Sigurno bi me ponizio i nakon toga bio nadasve ponosan – rekla je Lillian namrgođeno. – I ti si takva – rekla je Daisy ometeno. – Čujem žubor. Zdenac je sigurno tu blizu. Ah, čuda – rekla je Lillian i nevoljko ju slijedila utabanom stazom uz livadu. Po natopljenoj je livadi rasla divlja kamilica i visoka trava, čiji su se četkasti vrhovi njihali na vjetru. Uz puteljak je rasla trava sa žutim cvjetićima. Izgledali su poput kapljica sumraka. Uživajući u raskoši mirisa, Lillian je duboko udahnula. Kada su prišle čarobnom zdencu u tlu, zrak je odjednom postao vlažan i sparan. Početkom ljeta, kada je »društvo djevojaka koje ne plešu« posjetilo zdenac, svaka je od njih u zdenac bacila iglu. Bilo je to u skladu s lokalnom tradicijom. Daisy je za Annabelle zamislila želju koja se poslije ostvarila. – Evo ga – rekla je Daisy izvadivši iz džepa komadić metala. Bio je to komadić koji je Annabelle izvukla iz Westcliffova ramena 29

Lisa Kleypas

nakon eksplozije. Iako nije suosjećala s Westcliffom, Lillian se lecnula ugledavši taj grozni predmet. – Annabelle mi je rekla da ga bacim u zdenac i zaželim istu stvar koju sam zaželjela za nju. – A što je to bilo? Nikada mi nisi rekla. – Draga, pa zar to nije očito? Poželjela sam da se uda za nekoga tko će ju iskreno voljeti. – A to – promislila je o Annabellinu braku i njihovoj međusobnoj odanosti. Zaključila je da se želja ipak ostvarila. Pogledala je u Daisy pomalo iznervirano i čekala što će se dogoditi. – Lillian, duh zdenca će ostvariti želju samo ako se obje usredotočimo – naglasila je Daisy. Lillian se tiho nasmijala. – Ne vjeruješ valjda stvarno u tog duha? Bože, kada si postala toliko praznovjerna? – A to mi govori netko tko je negdje prije kupio bočicu čarobnog parfema. – Nikada nisam pomislila da je čaroban. Svidio mi se miris i to je sve! – Lillian – nastavila je Daisy zaigrano – što imamo izgubiti ako povjerujemo u tu mogućnost? Ne mogu se pomiriti s tim da nam se u životu neće dogoditi ništa čarobno. Dođi i zaželi želju za grofa Westcliffa. To je najmanje što možemo učiniti nakon što je spasio Annabelle iz vatre. – Dobro, stat ću pokraj tebe samo da ne upadneš unutra – stala je pokraj sestre i zagledala se u mutnu i hirovitu vodu. Daisy je zažmirila i stisnula komadić metala. – Jako sam zaželjela. A ti? – Da – promrmljala je Lillian premda je zaželjela nešto drugo. Ne to da grof Westcliff pronađe pravu ljubav, nego da pronađe ženu koja će ga oboriti na koljena. Samozadovoljno se osmjehnula, čekala da Daisy baci komadić metala i promatrala ga kako tone na 30

Dogodilo se jedne jeseni

dno. Daisy je zadovoljno s ruku otresla prašinu i odmaknula se od zdenca. – Gotovo – rekla je razdragano. – Ne mogu dočekati da vidim s kim će Westcliff završiti. – Žalim ju unaprijed, ma tko bila – rekla je Lillian. – Hoćemo li natrag? – upitala je Daisy pogledavši prema kući. Krenule su i usput pravile planove vezane uz ideju koju im je dala Annabelle. Bowmanovi su očajno trebali nekoga tko će ih uvesti u sam vrh britanskog društva. Ali ne bilo koga. Morao je to biti netko moćan, utjecajan i poznat. Netko čija će odlika biti prihvaćena u ostatku aristokratskih krugova. Annabelle je mislila da je grofova majka, grofica Westcliff, savršena osoba. Rijetko se pojavljivala jer je često putovala Europom. Čak i kada bi bila u Stony Crossu, ne bi se družila s gostima. Nije bila oduševljena sinovom navikom da traži prijatelje među poduzetnicima i običnim ljudima. Premda su o njoj do sada čule puno, nikada ju nisu upoznale. Ako je bilo vjerovati pričama, grofica je bila prava guja. Mrzila je strance, a pogotovo Amerikance. – Ako Annabelle misli da će nam grofica pomoći, stvarno je luda. Dobrovoljno sigurno neće – rekla je Daisy šutajući kamenčić. – Hoće ako ju Westcliff bude pitao – zamahnula je Lillian velikim štapom koji je podigla sa zemlje. – Čula sam da uvijek napravi ono što od nje zatraži. Annabelle mi je rekla da grofica nije htjela na vjenčanje lady Olivije i gospodina Shawa. Westcliff je znao da će to povrijediti sestru pa je natjerao majku da ide i ponaša se normalno. – Stvarno? – osmjehnula se Daisy. – Pitam se samo kako je uspio? – Zato što je on glavni. U Americi su žene glavne u kući, a u Engleskoj se sve vrti oko muškaraca. To mi se baš ne sviđa previše. – Ni meni – složila se Lillian. – Annabelle misli da su muževi 31

Lisa Kleypas

ti koji ovdje odlučuju o meniju, namještaju, boji zastora... praktički o svemu. – Zar se i gospodin Hunt opterećuje takvim stvarima? – upitala je Daisy iznenađeno. – Sumnjam. On je poduzetnih, a ne aristokrat. Poslovni ljudi se ne bave tako beznačajnim stvarima. Aristokrati su ti koji imaju dovoljno vremena kako bi preispitivali svaku sitnicu u kući. Dasiy je prestala šutati kamenčić i namršteno pogledala u Lillian. – Pitam se... zašto se uopće želimo udati za aristokrata? Živjeti u velikoj, polusrušenoj kući i zapovijedati slugama koji nas nikada neće poštovati? – Zato što majka tako želi i zato što nas u New Yorku nitko neće – odgovorila je Lillian zajedljivo. Nažalost, umišljeno je njujorško društvo bilo više naklonjeno novopečenim bogatašima nego bogatašicama. Njih nisu željeli ni bogataši s porijeklom ni ovi novopečeni, koji su se željeli uspinjati društvenom ljestvicom. Zato je jedino rješenje bila Europa, gdje su osiromašeni aristokrati trebali bogate nasljednice. – Što ako nas ni ovdje ne bude nitko htio? – nasmijala se Daisy ironično. – Onda ćemo se pretvoriti u stare, čangrizave usidjelice i putovati Europom. Daisy se nasmijala i prebacila pletenicu preko ramena. Bilo je neprimjereno biti vani bez šešira i imati raspuštenu kosu. No, obje su imale toliko gustu kosu koju je bilo nemoguće uplesti na popularan i primjeren način. Svakoj je bilo potrebno do tri paketića ukosnica. Lillian bi uvijek boljelo tjeme jer su ju prije izlaska morale navlačiti i plesti satima. Zavidjela je Annabelle na njezinoj svilenkastoj i podatnoj kosi. Lillianina je kosa bila svezana na potiljku, a ostatak joj je padao niz leđa. Potpuno neprimjereno u društvu ostalih. – Kako ćemo nagovoriti Westcliffa da pita majku da nam pomogne? – upitala je Daisy. 32

Dogodilo se jedne jeseni

– Ne znam. Annabelle je predložila da ga pita gospodin Hunt, ali mislim da bi to bila zlouporaba njihova prijateljstva – rekla je Lillian. – Možda postoji način da ga pridobijemo – razmišljala je Daisy. Možda bi ga mogle prevariti, ucijeniti? – Možeš ucijeniti samo nekoga tko ima nešto sakriti. Sumnjam da je taj uštogljeni, dosadni, stari Westcliff napravio nešto čime bi ga vrijedilo ucjenjivati. – Nije on ni uštogljen ni dosadan, a niti je tako star – osmjehnula se Daisy. – Majka je rekla da ima oko trideset pet. Zar to nije malo staro? – Mogu se kladiti da većina muškaraca u dvadesetima ne izgleda ni upola dobro kao Westcliff – istaknula je Daisy. Svaki put kada bi se poveo razgovor o Westcliffu, Lillian se osjećala krajnje isprovocirano. Kao nekoć u djetinjstvu dok su joj se braća preko glave dobacivala lutkom, a ona ju je uporno tražila natrag. Zanemarila je sestrin komentar i slegla ramenima. Približile su se kući i začule zaigrane dječje glasove. – Što se događa? – pogledala je Lillian prema konjušnici. – Ne znam, ali čini mi se da se netko jako dobro zabavlja. Idemo vidjeti – rekla je Daisy. – Nemamo vremena. Ako majka dozna da smo izašle... – Samo nakratko. Molim te, Lillian! Na trenutak su oklijevale i potom ponovno začule glasove. Galama je odjekivala mirnim krajolikom. Lillian jednostavno nije mogla odoljeti i vragolasto se osmjehnula. – Ajmo se utrkivati – rekla je Lillian. Daisy je zadigla suknju i počela trčati za sestrom. Imala je kraće noge od Lillian, ali je bila brza i lepršava kao vila. Skoro je sustigla Lillian prije nego što su došle do konjušnice. Ostavši bez daha od trčanja uzbrdo, Lillian je došla do ograđenog pašnjaka. Ugledala je petoricu dječaka između nekih dvanaest i sedamnaest godina. Po njihovoj se odjeći 33

Lisa Kleypas Dogodilo se jedne jeseni

Četiri mlade dame, koje samo jedna sezona društvenih zbivanja u visokim londonskim krugovima dijeli od gorke sudbine smjernih usidjelica na kocku stavljaju sve, čak i svoju neokaljanu čast, zbog cilja koji opravdava sva sredstva: među rijetkim preostalim neženjama plemenitog roda odabrati najbolje za sebe. Same nemaju šanse protiv mladih izazovnih udavača ali udruže li snage, mudrost i iskustvo možda prve plodove “uberu” baš ove jeseni ... Grof Marcus Westcliff neprikosnoveni je vladar svojih osjećaja, bastion razuma i emocionalne stabilnosti. Ali kada se nađe u blizini Lillian Bowman, lijepe i prkosne djevojke neuglađenih američkih manira koje on istinski ne podnosi, sve aristokratske spone generacijama tkane u genetski kod njegove obitelji, uz prasak popuštaju. Prva je iskra planula u vrtu gdje ju Marcus neočekivano – i strastveno – uzima u naručje. Je li Lillian posve izgubila razum ili je strast koju odjednom osjeća prema tom odbojnom čovjeku djelo samog nečastivog?! Ali, svaki dodir sve je jače mučenje, svaki poljubac rasplamsava želju do neslućenih visina. Hoće li se sudbina poigrati i odrediti da upravo “nestašna” Lillian bude ta koja će dokazati snagu i moć naizgled bezazlenog “djevojačkog pakta”? Smije li, od strasti i osjećaja izluđeni grof Westcliff, dopustiti sebi čak i pomisao da baš nju – u svakom pogledu nepodnošljivo neprimjerenu djevojku – uzme za ženu? Lisa Kleypas jedna je od najpopularnijih američkih autorica ljubavnih romana. Naši su je čitatelji mogli upoznati čitajući romane Slatkorječivi neznanac, Jedne strasne zime, Proljetni skandal i Tajne ljetne noći. Dogodilo se jedne jeseni peti je roman ove autorice preveden na hrvatski jezik. Roman je s engleskoga prevela Biljana Louks a o Lisi Kleypas pročitajte više na www.lisakleypas.com.

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn ISBN 978-953-14-1054-0