N e l e N e u h au s
DUBOKE RANE Kriminalistički roman
Treći slučaj Olivera von Bodensteina i Pije Kirchhoff
Nele Neuhaus Duboke rane
Naslov izvornika
Tiefe Wunden Copyright © Ullstein Buchverlag GmbH, Berlin, 2009 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2013.
Nakladnik
Mozaik knjiga Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Urednica
Lidija Zozoli Lektor
Jakov Lovrić Grafički urednik
Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice
bürosüdº GmbH, München Prilagodba naslovnice
Marija Morić Tisak
Znanje, Zagreb, siječanj 2013.
ISBN 978-953-14-1197-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826102. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Nele Neuhaus
Duboke rane S njemaÄ?koga preveo Dubravko Torjanac
Za Anne
Ova knjiga je roman. Svi karakteri i priÄ?a izmiĹĄljeni su.
Prolog
N
itko iz obitelji nije razumio njegovu odluku da predvečerje života provede u Njemačkoj, ponajmanje on sam. Najednom je osjetio da ne želi umrijeti u zemlji koja je prema njemu bila tako dobra više od šezdeset godina. Želio je čitati njemačke novine, žudio za zvukom njemačkoga jezika u ušima. David Goldberg Njemačku nije napustio svojevoljno, bilo je to tada, 1945. godine, od životne važnosti i od gubitka domovine izvukao je najviše što se moglo. Ali sada više nije bilo ničega što bi ga zadržavalo u Americi. Kuću u blizini Frankfurta kupio je netom nakon Sarine smrti prije gotovo dvadeset godina, da ne mora noćiti u bezimenim hotelima kada su ga nebrojene poslovne ili prijateljske obveze odvodile u Njemačku. Goldberg je duboko uzdahnuo i kroz velika panoramska okna bacio pogled na obronke Taunusa koje je zalazeće sunce uronilo u zlaćano svjetlo. Jedva se još prisjećao Sarina lica. Tih šest desetljeća koje je proživio u Sjedinjenim Američkim Državama često kao da su mu bila izbrisana iz sjećanja i stajalo ga je truda prisjetiti se imena svojih unuka. Nasuprot tomu, sve jasnije sjećao se vremena prije odlaska u Ameriku, na koje već dugo nije mislio. Katkada, kad bi se probudio nakon kratkog drijemeža, trebale su mu minute da shvati gdje je. Tada je s prezirom gledao svoje kvrgave, drhtave staračke ruke i hrapavu kožu pokrivenu staračkim pjegama. Biti star nije bila nikakva milost, kakva glupost. U najmanju ruku, sudbina ga je poštedjela i nije se pretvorio u bespomoćnog
Nele Neuhaus
invalida koji baljezga a da ni ne zna što, poput mnogih njegovih prijatelja i suputnika koji nisu bili te sreće da ih još na vrijeme pokosi srčani udar. Bio je stabilne konstitucije, što je uvijek iznova iznenađivalo njegove liječnike, i priličan broj godina upravo imun na većinu znakova starenja. Mogao je to zahvaliti svojoj željeznoj disciplini s kojom je svladao svaki izazov u životu. Nikada se nije zapuštao pa je i danas vodio računa o primjerenom odijevanju i doličnoj vanjštini. Goldberg se naježio kada se sjetio posljednjeg, neugodnog posjeta staračkom domu. Odbio ga je prizor staraca koji su se u kupaćim ogrtačima i kućnim papučama, raskuštrane kose i prazna pogleda vukli hodnicima poput duhova iz drugoga svijeta ili jednostavno samo sjedili. Većina je bila mlađa od njega, ali on bi se svejedno protivio da ga stave u isti koš s njima. − Gospodine Goldberg? Trgnuo se i okrenuo glavu. Bolničarka, čiju je nazočnost i ime katkada zaboravljao, stajala je na dovratku. Kako li se zvala? Elvira, Edith… svejedno. Njegova obitelj ustrajala je ne tome da ne živi sam pa mu je organizirala tu ženu. Pet kandidatkinja Goldberg je odbio. Nije htio živjeti pod istim krovom s nekom Poljakinjom ili Azijatkinjom, osim toga, ulogu je igrala i ženina vanjština. Ova mu se odmah svidjela: krupna, svijetle kose, energična. Bila je Njemica, žena školovana za vođenje kućanstva i medicinska sestra. Za svaki slučaj, rekao je Sal, Goldbergov najstariji sin. A plaćao ju je sigurno bogovski, jer je žena, nikad ne trepnuvši okom, podnosila njegove mušice i uklanjala tragove sve veće nemoći. Sada je stala uz njegov stolac i upitno ga pogledala. Goldberg joj je uzvratio pogled. Bila je našminkana, izrez na bluzi otkrivao je mjesto gdje su počinjale grudi o kojima je katkada sanjario. A kamo je išla? Je li imala prijatelja s kojim se sastajala kad je imala slobodnu večer? Moglo joj je biti najviše četrdeset i bila je vrlo atraktivna. Ali takve stvari on ne bi pitao. Nije htio da budu prisni. 8
Duboke rane
− Hoće li biti u redu ako sad odem? − U njezinu glasu slutila se blaga nestrpljivost. − Imate li sve što vam treba? Pripremila sam vam večeru, tablete i… Jednim pokretom ruke Goldberg ju je prekinuo u pola riječi. Katkada se prema njemu ponašala kao prema zaostalom djetetu. − Samo vi idite − rekao je kratko − snaći ću se ja. − Opet sam ovdje sutra ujutro u pola osam. U to nije sumnjao. Njemačka točnost. − Vaše tamno odijelo koje ćete nositi sutra već sam ispeglala, košulju isto. − Da, da. Hvala. − Želite li da uključim alarm? − Ne, to ću kasnije sam. Samo vi idite. I dobru zabavu. − Hvala. − To je zvučalo kao da se čudi. On joj još nikada nije poželio dobru zabavu. Goldberg je čuo kako potpetice njezinih cipela kloparaju po mramornom podu predvorja, a potom su se zalupila teška ulazna vrata. Sunce je iščezlo iza bregova Taunusa, padao je sumrak. Goldberg je gledao kroz prozor smrknuta lica. Vani su milijuni mladih ljudi išli na dogovorene sastanke u potrazi za bezbrižnim užitkom. I on je nekoć pripadao njima, bio je muškarac dobra izgleda, imućan, utjecajan, čovjek kojem su se divili. U Elvirinim godinama nijednom nije ni pomislio na starce koji su s bolovima u kostima i uvijek zebući sjedili u svojim stolcima i s vunenim pokrivačem prebačenim preko artritičnih koljena dremljivo iščekivali posljednji veliki događaj u svojemu životu: smrt. Neshvatljivo je da je to sada zateklo i njega. Sada je i sam bio takav fosil, ostatak iz davnina čiji su prijatelji, poznanici i suputnici otišli već prije njega. Na ovome svijetu postojala su još samo trojica s kojima je mogao razgovarati o proteklim vremenima i koji su ga sjećali kakav je bio dok je još bio mlad i jak. 9
Nele Neuhaus
Zvuk zvonca na vratima prene ga iz misli. Je li već pola devet? Vjerojatno. Uvijek je bila točna, baš kao i ta Edith. Goldberg se dignuo iz stolca zatomivši uzdah. Htjela je s njim razgovarati u četiri oka prije sutrašnje rođendanske proslave. Ma teško je povjerovati da je i njoj već osamdeset i pet, malenoj. Ukočenih koraka prošao je dnevnom sobom i predvorjem, bacio kratak pogled na zrcalo pokraj vrata i zagladio rukama još uvijek gustu bijelu kosu. Iako je znao da će se ona s njim svađati, veselio se što će je vidjeti. Uvijek se veselio. Ona je bila najvažniji razlog zbog kojeg se vratio u Njemačku. Sa smiješkom je otvorio vrata.
10
Subota, 28. travnja 2007.
O
liver von Bodenstein maknuo je s ognjišta lončić vrućega mlijeka, umiješao dvije žlice kakaa i napitak koji se pušio prelio u vrč. Tijekom dojenja Cosima se odrekla svoje voljene kave, a on bi se povremeno solidarizirao s njom. Ni vruć kakao nije trebalo podcijeniti. Njegov pogled susreo se s Rosalijinim i on se podrugljivo osmjehnuo kad je ugledao kritički izraz lica svoje devetnaestogodišnje kćeri. − Najmanje dvije tisuće kalorija − rekla je i frknula nosom. − E, ne kužim kako možete! − Sad vidiš što sve čovjek radi djetetu za ljubav − odgovorio je. − Svoje kave sigurno se ne bih odrekla − odvratila je tvrdokorno i demonstrativno popila gutljaj iz šalice. − Čekaj, čekaj pa ćeš vidjeti. − Bodenstein je iz kuhinjskog ormara izvadio dvije porculanske šalice i stavio ih na pladanj pokraj vrča s kakaom. Cosima je opet legla jer ju je dijete diglo iz kreveta već oko pet sati ujutro. Život joj se potpuno promijenio otkad je prošloga prosinca rodila Sofiju Gabrijelu. Prvi strah zbog vijesti da će Cosima i on još jednom biti roditelji najprije je zamijenila radost očekivanja, a potom stanovita zabrinutost. Lorenzu su bile dvadeset tri godine, a Rosalie devetnaest, bili su već odrasli i završili su škole. I sad sve to proživljavati još jednom ispočetka? Jesu li on i Cosima za to još uvijek sposobni? Hoće li dijete biti zdravo? Bodensteinove skrivene brige pokazale su se neutemeljenima. Sve do dana uoči porođaja Cosima je radila, pozitivan rezultat ispitivanja 11
Nele Neuhaus
plodne vode pokazao se točnim kod Sofijina rođenja: mala je bila zdrava kao dren. I sada, nakon što je jedva prošlo pet mjeseci, Cosima se opet svakoga dana vozila u ured, a malu je uvijek nosila sa sobom u nosiljci. Zapravo, mislio je Bodenstein, sve je bilo puno jednostavnije nego s Lorenzom i Rosalijom. Bili su tada još mladi i u punoj snazi, ali imali su malo novca i maleni stan. Osim toga Oliver je osjetio da je Cosima patila što se morala odreći posla televizijske izvjestiteljice koji je toliko voljela. − A zašto si ti tako rano na nogama? − pitao je svoju stariju kćer. − Pa danas je subota. − U devet moram biti u dvorcu − odgovorila je Rosalie. − Danas imamo veliki domjenak. Najprije primanje uz šampanjac, a potom jelovnik sa šest jela za pedeset troje uzvanika. Jedna od bakinih prijateljica slavi 85. rođendan. − Aha. Nakon što je prošloga ljeta maturirala, Rosalie je odustala od studiranja i umjesto toga odlučila učiti kuhanje u otmjenom restoranu Bodensteinova brata Quentina i njegove snahe Marie-Louise. Na iznenađenje roditelja, Rosalie je time bila oduševljena. Nije se žalila ni na neljudsko radno vrijeme ni na strogog i naprasitog šefa. Cosima je sumnjala da je baš taj šef, temperamentni Jean-Yves St. Clare i dobitnik kuharskih nagrada, bio onaj pravi razlog zbog kojeg je Rosalie i donijela svoju odluku. − Najmanje deset puta mijenjali su redoslijed jela, izbor vina i broj gostiju. − Rosalie je šalicu za kavu stavila u perilicu posuđa. − Zanima me jesu li se sjetili čega novoga. Zazvonio je telefon. U subotu ujutro oko pola devet to obično ne sluti ni na što dobro. Rosalie je pošla i malo kasnije u kuhinju se vratila s prijenosnim telefonom. − Za tebe, tata − rekla je i pružila mu slušalicu pa se oprostila ovlaš mahnuvši rukom. Bodenstein je uzdahnuo. Od šetnje 12
Duboke rane
obroncima Taunusa i ugodnog ručka s Cosimom i Sofijom očito neće biti ništa. Njegova bojazan potvrdila se kad je začuo ozbiljan glas kriminalističke inspektorice Pije Kirchhoff. − Imamo mrtvaca. Znam da sam ja danas dežurna, ali možda biste trebali navratiti, šefe. Čovjek je bio velika zvjerka, osim toga je Amerikanac. Ovo je neodoljivo slutilo na upropašteni vikend. − Gdje? − kratko je upitao Bodenstein. − Nije vam daleko. Kelkheim. Drosselweg 39a. David Goldberg. Njegova domaćica pronašla ga je ujutro u pola osam. Bodenstein je obećao da će požuriti, potom je Cosimi odnio kakao i priopćio joj lošu vijest. − Leševe vikendom treba zabraniti − promrmljala je Cosima i snažno zijevnula. Još nikada u dvadeset četiri godine njihova braka Cosima nije reagirala s ljutnjom ili zlovoljom kad je naglo morao otići i pokvario sve što su za taj dan isplanirali. Sad je sjela i uzela šalicu. − Hvala. Kamo moraš ići? Bodenstein je iz ormara izvadio košulju. − Drosselweg. Mogao bih zapravo i pješke. Čovjek se zvao Goldberg i bio je Amerikanac. Pia Kirchhoff se boji da bi to moglo biti nešto komplicirano. − Goldberg − razmišljala je Cosima i nabirala čelo. − To ime sam nedavno negdje čula. Ali više ne znam gdje. − Navodno je bio velika zvjerka. − Bodenstein se odlučio za kravatu s plavim uzorkom i navukao sako. − Ah, sad sam se sjetila − rekla je Cosima. − Njega mi je spomenula gospođa Schönermark iz cvjećarnice! Njezin muž svaki drugi dan dostavlja Goldbergu svježe cvijeće. Za stalno se ovdje doselio prije pola godine, ranije je samo povremeno živio u kući, kad je posjećivao Njemačku. Rekla je kako je čula da je svojedobno bio savjetnik predsjednika Reagana. 13
Nele Neuhaus
− A onda je već bio u godinama. − Bodenstein se sagnuo i poljubio ženu u obraz. U glavi su mu se već rojile misli o onome što ga očekuje. Kao i svaki put kad bi ga pozvali na mjesto gdje je pronađen leš, preplavilo ga je lupanje srca pomiješano s potištenošću, što bi nestalo tek kad bi ugledao leš. − Da, bio je prilično star. − Cosima je odsutno pijuckala kakao koji je sad već bio mlak. − Ali bilo je tu još nečega… Osim njega i svećenika s dva pospana ministranta na misu je k Svetom Leonardu došlo samo još nekoliko starica koje je tako rano u crkvu nagnao ili strah od skorašnjega kraja ili izvjesnost da će provesti još jedan dosadan i usamljen dan. Sjedile su raštrkane u prednjoj trećini crkvene lađe na tvrdim drvenim klupama i slušale monoton glas svećenika koji bi od vremena do vremena krišom zijevnuo. Marcus Nowak klečao je u posljednjoj klupi i praznog pogleda zurio preda se. Slučaj ga je doveo u tu crkvu u središtu Frankfurta. Tu ga nitko nije poznavao, a on se potajice nadao da će mu utješno prisan tijek svete mise vratiti duševnu ravnotežu, što se nije dogodilo. Upravo suprotno. Ali kako je to i mogao očekivati kad već godinama nije stupio u crkvu? Bilo mu je kao da će svatko po njegovu izgledu pogoditi što je učinio protekle noći. Nisu to bili grijesi kojih se čovjek mogao otresti klečanjem u ispovjedaonici ili ih ispraviti izgovaranjem deset Očenaša! Nije bio dostojan sjedenja u crkvi i iščekivanja Božjeg praštanja, jer njegovo pokajanje nije bilo iskreno. Krv mu je navrla u lice i zatvorio je oči misleći na to koliko mu se svidjelo, koliko ga je zanijelo i koliko ga je usrećilo. Još uvijek je pred sobom vidio njegovo lice, kako ga je pogledao i na koncu pred njime pao na koljena. Bože moj. Kako je to mogao učiniti? Položio je čelo na sklopljene ruke, osjetio suzu koja je potekla niz neobrijani obraz i tek tada postao svjestan svih posljedica. Njegov život više nikada neće biti onakav kakav 14
Duboke rane
je bio prije. Ugrizao se za usnicu, otvorio oči i promatrao ruke s osjećajem gnušanja. Svoju krivnju neće moći sprati ni za tisuću godina. Ali ono najgore bilo je da bi to opet učinio, čim se ukaže povoljna prilika. Da to ikada doznaju njegova žena, djeca ili njegovi roditelji − nikad mu ne bi oprostili. Uzdahnuo je tako duboko da su se dvije starice iz prednjih redova začuđeno osvrnule prema njemu. Hitro je spustio glavu na ruke i prokleo svoju vjeru koja ga je pretvorila u zatočenika naučenih moralnih predodžbi. Ali, bilo kako bilo, oprosta nije moglo biti sve dok se iskreno ne pokaje za ono što je učinio. Bez žaljenja nema kajanja, nema oprosta. Starac je klečao na blistavom mramornom podu u predvorju kuće, ni tri metra udaljen od ulaznih vrata. Gornji dio tijela bio je prevrnut naprijed, glava je ležala u lokvi zgrušane krvi. Bodenstein nije htio zamišljati kako izgleda lice ili ono što je od lica preostalo. Smrtonosni metak pogodio je zatiljak, mala tamna rupa izgledala je zavaravajuće neupadljiva. Ali na mjestu gdje je metak izašao zjapila je strašna rana. Krv i dijelovi mozga poprskali su cijelu prostoriju, prilijepili se za svilenu tapetu s nenametljivim uzorkom, za dovratak, za slike i veliko venecijansko zrcalo pokraj ulaznih vrata. − Zdravo, šefe. − Pia Kirchhoff pojavila se na vratima u pročelju hodnika. Nepune dvije godine pripadala je jedinici K11 policijskog komesarijata Regionalne kriminalističke inspekcije u Hofheimu. Iako je bila od onih osoba koje rano ustaju, ovog jutra izgledala je prilično pospano. Bodenstein je slutio zašto, ali zadržao je primjedbu za sebe i kimnuo joj: − Tko ga je pronašao? − Njegova domaćica. Jučer je imala slobodnu večer i došla je u kuću danas ujutro oko pola osam. Stigli su kolege iz identifikacijske službe kriminalističke policije, s vrata pogledali leš i vani odjenuli bijele jednokratne kombinezone i navlake za cipele. 15
Nele Neuhaus
− Gospodine inspektore! − viknuo je jedan od njih i Bodenstein se okrenuo prema vratima. − Ovdje je mobitel. − Službenik je desnicom u rukavici iz cvjetne gredice pokraj ulaznih vrata pažljivo izvadio mobitel. − Stavite ga u vrećicu − odvratio je Bodenstein. − Možda ćemo imati sreće, mobitel možda pripada počinitelju. Ponovno se okrenuo. Zraka sunca koja je ušla kroz ulazna vrata pala je na veliko zrcalo i ono je na trenutak zablistalo. Bodenstein je zastao. − Jeste li vidjeli ovo ovdje? − upitao je kolegicu. − Na što mislite? − Pia Kirchhoff je prišla. Svoju svijetlu kosu splela je u dvije pletenice, a ni oči joj nisu bile našminkane, što je bio pouzdan znak da joj se jutros žurilo. Bodenstein je pokazao na zrcalo. Bilo je poprskano krvlju, a usred mrlja vidjeli su se brojevi. Pia je stisnula kapke i zagledala se u pet znamenki. − 16145. Što bi to moglo značiti? − Nemam pojma − priznao je Bodenstein i oprezno, da ne uništi dokaze, prošao pokraj leša. U kuhinju nije pošao odmah, nego je zavirio u prostorije u koje se ulazilo iz predvorja i hodnika. Kuća, u stvari bungalov, bila je veća nego što se to činilo izvana. I starinski namještena; glomazan namještaj iz vremena potkraj 19. stoljeća, orahovina i hrastovina s rezbarijama. U dnevnoj sobi izblijedjeli perzijski sagovi pokrivali su blijedožuti tapison. − Netko mu je bio u posjetu. − Pia je pokazala na stolić pokraj garniture za sjedenje na čijoj su mramornoj ploči stajale dvije vinske čaše i boca crvenog vina, a uz nju bijela porculanska zdjelica s maslinovim košticama. − Kućna vrata nisu oštećena, a ovako, na prvi pogled, nema tragova provale. Možda je s ubojicom još nešto popio. Bodenstein je prišao niskom stoliću, sagnuo se i škiljeći pročitao naljepnicu na vinskoj boci. 16
Duboke rane
− Ludilo. − I već je ispružio prste prema boci kad mu je na pamet palo da ne nosi rukavice. − Što je? − upitala je Pia Kirchhoff. Bodenstein se uspravio. − Ovo je Château Petrus iz 1993. − odgovorio je i sa strahopoštovanjem promatrao neuglednu zelenu bocu s crvenim natpisom u sredini naljepnice koji je toliko tražen u vinarskom svijetu. − Ova boca košta otprilike kao manji automobil. − Neshvatljivo. Bodenstein nije znao je li njegova kolegica time mislila na luđake koji su za bocu vina davali toliko novca ili na činjenicu da je žrtva ubojstva netom prije smrti pila tako plemenitu kapljicu, možda i sa svojim ubojicom. − Što znamo o mrtvacu? − upitao je nakon što je utvrdio da je boca ispražnjena tek do pola. I uistinu mu je bilo žao pri pomisli da će netko ostatak nemarno izliti u sudoper prije nego što boca završi u laboratoriju. − Goldberg je živio ovdje od listopada prošle godine − rekla je Pia. − Podrijetlom je iz Njemačke, ali je više od šezdeset godina živio u Sjedinjenim Američkim Državama i čini se da je tamo bio prilično važna osoba. Domaćica misli da mu je obitelj imućna. − Je li živio sam? Bio je prilično star. − Devedeset dvije. Ali bio je vitalan. Domaćica ima stan u prizemlju. Dvaput u tjednu je navečer slobodna, na sabat i još jedanput kad izabere. − Goldberg je bio Židov? − Bodensteinov pogled kliznuo je dnevnom sobom i kao da je naišao na potvrdu rečenog zaustavio se na brončanom svijećnjaku sa sedam krakova koji je stajao na niskome ormariću. Svijeće menore još nisu bile paljene. Ušli su u kuhinju, koja je za razliku od ostatka kuće bila svijetla i moderna. − Ovo je Eva Ströbel − Pia je svom šefu predstavila ženu koja je sjedila za kuhinjskim stolom i koja je sad ustala. − Domaćica gospodina Goldberga. 17
Nele Neuhaus
Bila je visoka, a i u niskim potpeticama jedva je trebala dignuti glavu da bi Bodensteina pogledala u oči. Pružio joj je ruku i motrio blijedo lice žene. Na njemu se jasno vidio strah. Eva Ströbel pripovijedala je da ju je Sal Goldberg, sin ubijenoga, prije sedam tjedana uposlio kao domaćicu njegova oca. Otada živi u stanu u prizemlju i brine se za staroga gospodina i za kućanstvo. Goldberg je još uvijek bio prilično samostalan, živahna duha i vrlo discipliniran. Ustrajao je na točnom dnevnom rasporedu i na tri obroka dnevno, a kuću je rijetko napuštao. Njezin odnos s Goldbergom bio je distanciran, ali korektan. − Je li često imao goste? − zanimala se Pia. − Ne baš često… katkada − odgovorila je Eva Ströbel. − Jednom mjesečno posjećivao ga je sin iz Amerike i ostajao dva ili tri dana. Katkad su ga posjećivali i znanci, ali uglavnom navečer. Imena vam ne mogu reći, svoje goste nikada mi nije predstavljao. − A i jučer navečer očekivao je posjet? U dnevnoj sobi na stoliću stoje dvije čaše i boca crvenoga vina. − Onda je netko bio tu − rekla je domaćica. − Ja vino nisam kupila, a u kući vina nema. − Primjećujete li da nešto nedostaje? − Još nisam provjerila. Kad sam ušla u kuću i… vidjela gospodina Goldberga kako leži, nazvala sam policija i čekala pred vratima. − Eva je napravila neodređeni pokret rukom. − Mislim, bilo je krvi, posvuda je bilo krvi. I bilo mi je jasno da ja tu više ništa ne mogu učiniti. − Dobro ste postupili. − Bodenstein joj se ljubazno nasmiješio. − Nemojte si predbacivati. Kada ste jučer otišli iz kuće? − Oko osam. Još sam prije toga pripremila večeru i složila mu njegove tablete. − A kad ste se vratili? − pitala je Pia. − Jutros, malo prije sedam. Gospodin Goldberg volio je točnost. 18
Duboke rane
Bodenstein je kimnuo. Onda se sjetio brojki na zrcalu. − Govori li vam nešto broj 16145? − upitao je. Domaćica ga je začuđeno pogledala i odmahnula glavom. Iz predvorja su se začuli glasovi. Bodenstein se okrenuo prema vratima i opazio da je stigao dr. Henning Kirchhoff, zamjenik ravnatelja Centra za sudsku medicinu u Frankfurtu i bivši suprug njegove kolegice. Ranije, dok je radio u K11 policijskog komesarijata u Frankfurtu, Bodenstein je često i rado surađivao s Kirchhoffom. Čovjek je bio vrhunski stručnjak u svom zvanju, briljantan znanstvenik s radnim elanom koji je graničio s opsjednutošću, osim toga i jedan od rijetkih forenzičkih antropologa u Njemačkoj. Ako se pročulo da je Goldberg u životu uistinu bio važna osoba, zanimanje javnosti i politike znatno će povećati pritisak na K11. Zato je i bolje što se priznati specijalist poput Kirchhoffa prihvatio pregleda leša i obdukcije. Na obdukciji bi Bodenstein i ustrajao, bez obzira što je razlog smrti posve očit. − Hej, Henning − Bodenstein je iza sebe čuo Pijin glas. − Hvala ti što si odmah došao. − Tvoja želja bila mi je zapovijed. − Kirchhoff je čučnuo pored Goldbergova leša i ispitivački ga promatrao. − Eto, stari dečko je preživio rat i Auschwitz da bi ga ubili u vlastitoj kući. Nevjerojatno. − Poznavao si ga? − Pia je izgledala iznenađeno. − Ne osobno. − Kirchhoff je dignuo pogled. − Ali u Frankfurtu ga nisu cijenili samo u Židovskoj zajednici. Ako se dobro sjećam, Goldberg je bio važna osoba u Washingtonu i desetljećima savjetnik u Bijeloj kući, čak i član Nacionalnog vijeća sigurnosti. Obavljao je neke poslove vezane za industriju naoružanja. Osim toga, učinio je štošta u vezi pomirenja Njemačke i Izraela. − Otkud ti to znaš? − začuo je Bodenstein kolegičino sumnjičavo pitanje. − Jesi li na brzinu kliknuo na Googleu njegovo ime da ostaviš dojam na nas? 19
Svako je ljudsko biće poput Mjeseca. On ima svoju mračnu stranu koju ne želi nikome pokazati. Mene fasciniraju baš događaji i situacije koji otkrivaju tu tamnu stranu. Zato volim pisati krimiće. nele neuhaus
Romani autorice Nele Neuhaus nalaze se na vrhovima lista čitanosti, prodaju se u nakladama od petsto tisuća primjeraka a po njezinim knjigama snima se i serija. U svojem domu u Taunusu ubijen je devedeset i dvogodišnji David Goldberg, Židov koji je preživio holokaust. Prilikom obdukcije patolog je otkrio nešto vrlo neobično. Na ruci umrlog pronašao je ostatke tetovaže koja upućuje da je bio član posebnih SS jedinica tijekom Drugoga svjetskog rata. Potom su se dogodila još dva ubojstva. Jesu li povezana s prvim i što ih povezuje? Glavni inspektor kriminalističke policije Oliver von Bodenstein i njegova kolegica Pia Kirchhoff morat će istražiti slučaj i pronaći krivca. Rješavanje slučaja otkrit će mnoge događaje iz prošlosti koji povezuju žrtve ali i sve one na dugom popisu osumnjičenika.
w w w. moz aik k njiga. hr
149,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x