Je li Hitler bio bolestan? by Mozaik knjiga

Svađa dvojice profesora u zatvorskoj ćeliji u doslovnom je smislu riječi ispisala povijest. Proturječne izjave liječnika Brandta i Morella do dana današnjeg obilježavaju povijesnu raspravu. Još uvijek liječnici, psiholozi i povjesničari traže objašnjenja za zločine genocida počinjene u vrijeme nacionalsocijalizma te se nužno bave i bolestima te navodnim nastranostima ovoga diktatora. Suvremenici su još intenzivnije tražili objašnjenja zašto su pali pod utjecaj čovjeka koji je uzrokovao najveću katastrofu u njemačkoj i svjetskoj povijesti. Hans-Joachim Neumann i Henrik Eberle, ulomci iz uvodnog poglavlja

www.mozaikknjiga.hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-0841-7

JE LI HITLER BIO BOLESTAN?

Hans-Joachim Neumann Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan?

Hans-Joachim Neumann Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan? Završni nalaz

Hans-Joachim Neumann profesor emeritus, doktor medicine i stomatologije, bio je dugogodišnji ravnatelj Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta berlinske bolnice Charité. Među ostalim, objavio je patografije Martina Luthera i pruskih kraljeva.

Henrik Eberle predaje suvremenu povijest na Sveučilištu u Halleu. Godine 2005. u suradnji s Mathiasom Uhlom objavio je “Knjigu o Hitleru”, još jedno djelo o nacionalsocijalizmu.

Hans-Joachim Neumann i Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan?

Naslov izvornika

War Hitler Krank? Ein Abschliessender Befund Copyright © 2009 by Verlagsgruppe Lübbe GmbH & Co. kg, Bergisch Gladbach, Njemačka Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2010. Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za izdavača: Bojan Vidmar Urednik: Vid Jakša Opačić Prijevod s njemačkoga: Nina Sokol Lektura: Nives Opačić Korektura: Vesna Lovrec Priprema za tisak: Abaca studio d.o.o., Zagreb Oblikovanje naslovnice: Abaca studio d.o.o., Zagreb Tisak: Znanje d.d., Zagreb, prosinac 2010. ISBN: 978-953-14-0841-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750580

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Hans-Joachim Neumann i Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan? Završni nalaz

Sadržaj

Zablude, izmišljotine, stvarnost: zašto pisati Hitlerovu medicinsku biografiju?

2. Bolesni Hitler kao projekt pisanja povijesti

9 16

Stranputice psihološke povijesti ‒ mržnja prema Židovima kao ludilo

Racionalna bit Hitlerove mržnje prema Židovima: svrsishodnost

Ubojstvo Židova: procesni karakter holokausta

2007.: Film Danija Levyja Mein Führer i znanstvena utemeljenost persiflaže Hitlerove osobe

Nasljedne bolesti? Manjkava predaja o Hitlerovim precima

1918.: Trovanje plinom i hipnoza

Navodne prisilne radnje: pranje ruku, strah od bakterija, sifilis

Hitlerove genitalije

Peder = bolestan, Hitlerova homoseksualnost u svjetlu izvora i službenih objava

Heteroseksualni Hitler: bilanca istraživanja

1976.: Židovski liječnik Eduard Bloch kao »razlog« za umorstvo Židova

1963.: Ospice kao opravdanje

Schellenbergove legende

Kokain i priče dr. Giesinga

Hitlerovi liječnici: osobni liječnik Morell i drugi

3. 1. Liječenja do 1934. godine

3. 2. Hitlerov osobni liječnik i liječnici iz Hitlerove pratnje (Begleitärzte)

A) Osobni liječnik Theodor Morell (1886. – 1948.)

B) Liječnici iz Hitlerove pratnje

C) Specijalisti

Hitlerovi liječnici: sažetak

Pogled u Hitlerovu apoteku: lijekovi i njihov učinak

4. 1. Lijekovi

Sredstva za čišćenje

101

Preparati

102

4. 2. Ovisničko ponašanje

116

O barbituratno-alkoholičkom tipu

116

Pervitin (odnosno speed)

118

Vitamultin = pervitin?

121

Strihnin

124

Eukodal

126

Kokain

127

Medicinski nalaz

128

5. 1. Akutne bolesti

128

Plućna bolest: bolesti Adolfa Hitlera u djetinjstvu i mladosti

128

Hitler u Prvom svjetskom ratu

131

C) Opetovana promuklost i nastanak polipa D)

Griža i navodno Hitlerovo pomanjkanje čvrstine u rukovođenju 1941. godine

132 134

Jesen 1944.: »žutica« i svađa liječnika

136

F) Listopad 1944. godine: upala krajnika

145

Zaključak

146

5. 2. Kronične bolesti

146

A) Sindrom iritabilnoga debelog crijeva

146

149

Nužan ekskurs: Hitlerova vegetarijanska prehrana

C) Koronarna skleroza

156

Povišeni krvni tlak

162

Parkinsonova bolest

166

F) Kronična dalekovidnost i akutne očne bolesti

168

171

Zubi

Hitlerove bolesti i rat

173

6. 1. Hitlerovo zdravstveno stanje i odluke iz 1941. godine

175

6. 2. Na prijelazu 1942./1943. godine i bitka kod Staljingrada

183

6. 3. Rat 1943. godine: bitka kod Kurska

188

6. 4. Strateške odluke 1944. godine

194

6. 5. Medicinske i političke posljedice atentata

198

6. 6. Ofenziva u Ardenima u svjetlu zapisa osobnoga liječnika

203

6. 7. U bunkeru: u kojoj su mjeri Hitlerove odluke iz 1945. godine bile iracionalne?

210

6. 8. Oporuka i smrt

217

Zaključni nalaz

221

Dodatak

226

1. ZABLUDE, IZMIŠLJOTINE, STVARNOST: ZAŠTO PISATI HITLEROVU MEDICINSKU BIOGRAFIJU?

»Hitler zapravo nikada nije bio bolestan«, rekao je Hitlerov dugogodišnji osobni liječnik dr. med. Theodor Morell u rujnu 1945. godine dr. med. Karlu Brandtu, kirurgu iz Führerove liječničke pratnje (Begleitarzt). Je li Morell tu rečenicu sročio uistinu tako, nije poznato, no pouzdano znamo da je Brandt, koji je ubrzo nakon toga obješen zbog počinjenih zločina, tu Morellovu izjavu tako diktirao u zapisnik američkom ispitivaču u logoru »Camp Siebert«. Kada su međusobno razgovarali, Brandt i Morell, koji su bili zatvoreni u istoj ćeliji internacijskoga logora, razgovarali su o Hitleru. Manje od godinu dana prije toga Brandtova je karijera netom okončana – zbog Morella i Hitlerove »žutice«, koju je Brandt smatrao posljedicom dugogodišnjega pogrešnog liječenja što ga je primijenio osobni liječnik Führera i kancelara Reicha. Brandt je smatrao da je Morell Hitlera učinio »ovisnim« o »stimulirajućim, odnosno poticajnim, lijekovima« te da mu je osim toga nepotrebno propisivao vitamine i sulfonamide. Prema njegovim riječima, čitava se njemačka liječnička struka »sramila« što je čovjek tako »primitivnih nazora« postao Hitlerov osobni liječnik.1 Vjerodostojne nisu izjave ni jednoga od dvojice liječnika. Brandt se svojim opširnim iskazima o Morellu i Hitleru ulagivao američkim časnicima kako bi spasio glavu. Bilo mu je jasno da će biti pozvan na odgovornost zbog ubojstva 70 000 ljudi, jer je on je bio taj koga je Hitler 1939. godine ovlastio da provede ubojstvo »neizlječivih duševnih 1

God. 1946. logor u kojem su ispitivani mnogi visokorangirani nacionalsocijalisti preimenovan je, pa je prema 1944. palom pukovniku, nazvan »Camp King«. Primjedba Manfreda Koppa, voditelja projekta »Spomen-mjesta novije povijesti – područje Camp King 1933. – 1993.«. Brandtova zabilješka iz Oberursela nakon kontakta s Morellom 19. rujna 1945. Savezni arhiv, BA kl. Erw. 411413.

Je li Hitler bio bolestan?

bolesnika«.2 Morrel se, opet, pribojavao da će ubrzo umrijeti od srčane bolesti; njemu je bilo stalo do povijesnog ugleda. Usprkos čestim srčanim napadima i povremenim razdobljima dezorijentiranosti, on je Brandtu pokušavao sugerirati da Hitlera nipošto nije pogrešno liječio. Uvijek se iznova opravdavao kako je Hitlera liječio samo zbog bolesti koje nikako nije trebalo shvaćati ozbiljno. Svađa dvojice profesora3 u zatvorskoj ćeliji u doslovnom je smislu riječi ispisala povijest. Proturječne izjave liječnika Brandta i Morella do dana današnjeg obilježavaju povijesnu raspravu. Još uvijek liječnici, psiholozi i povjesničari traže objašnjenja za zločine genocida počinjene u vrijeme nacionalsocijalizma te se nužno bave i bolestima te navodnim nastranostima ovoga diktatora. Suvremenici su još intenzivnije tražili objašnjenja zašto su pali pod utjecaj čovjeka koji je uzrokovao najveću katastrofu u njemačkoj povijesti. Pritom nisu mislili na milijune ubijenih, nego na vlastitu patnju, na milijune mrtvih vojnika, podjelu zemlje, bijeg i progon. Objašnjenje da je Hitler obolio od ludila preuveličavanja te u jednom trenutku »poludio« i možda ipak na neki način »bio bolestan« bilo je najjednostavnije i najočiglednije. Nemali broj knjiga pronosio je nakon 1945. legende o »dobrom početku« nacionalsocijalističkog (NS) režima i njegovu izopačenju. Nema dvojbe: do 1939. Hitler je za većinu Nijemaca bio »nada nacije«4, milijuni su imali osjećaj da ih se u političkom smislu uvažava i shvaća.5 Utoliko su mu razočaraniji okrenuli leđa kada su vidjeli u kakvu ih je bijedu gurnuo i kakve je zločine dao počiniti u ime Njemačke.6 Nerijetko se postavljalo pitanje: »Što bi bilo kad ...« Na primjer, da je Hitler 1938. ili još 1944. pao kao žrtva atentata.7 Čitatelji takvih knjiga u krajnjoj su se liniji, poput njihovih autora, nadali i oslobođenju od krivnje. Povjesničar Hannes Heer raspoloženje poslijeratnih 2 3

Vidi Schmidt, Ulf: Hitlers Arzt Karl Brandt, Medizin und Macht im Dritten Reich, Berlin, 2009. Hitler je obojici podijelio naslov profesora: Morellu takoreći počasno, i to naslov tzv. titularnog profesora, a Brandtu u proceduri imenovanja u zvanje izvanrednog profesora (außerplanmäßiger Professor – bez obveze održavanja nastave) na Berlinskom sveučilištu. 4 Kako navodi Traudl Junge još u osobnoj izjavi iz 2001. Analogno: Dönitz, Karl: Zehn Jahre und zwanzig Tage Erinnerungen 1935-1945, Bonn, 1997., str. 468. Ian Kershaw je na temelju tih izvještaja o raspoloženju u narodu izradio krivulju Hitlerove popularnosti koja se temelji i na drugim izvorima. Vidi Kershaw, Ian: Der Hitler-Mythos. Führerkult und Volksmeinung, München, 2003. 5 Vidi Frei, Norbert: Der Führerstaat. Nationalsozialistische Herrschaft, München, 2007. 6 Vidi Kershaw: Hitler-Mythos. Pregled moralne motivacije otpora između ostalih daje Ueberschär, Gerd R.: Für ein anderes Deutschland. Der deutsche Widerstand gegen den NS-Staat, Frankfurt na Majni, 2006. 7 Kao što navodi Fest 1973. u svojoj uspješnoj Hitlerovoj biografiji. Vidi Fest, Joachim: Hitler. Eine Biographie, München, 2003., str. 37. To tvrdi i glavni komentator BILD-Zeitung-a Claus Jacobi 3. 1. 2009., BILD, Bundesausgabe, str. 2. O mogućnostima i granicama fikcionalnog pisanja povijesti stav je, bez ikakvih predrasuda, zauzeo i Demandt, Alexander: Ungeschehene Geschichte. Ein Traktat über die Frage: Was wäre gewesen, wenn …? Göttingen, 2001. Temeljno o filozofiji »Što – ako« vidi: Vaihinger, Hans: Logische Forschungen über die Fiktion, Strasbourg, 1876.

Z A B LU D E , I Z M I Š L J OT I N E , S T VA R N O S T

godina sročio je ovako: »Hitler je bio kriv.«8 A ako je samo Hitler bio odgovoran i ako se nije htjelo povjerovati da su se u njemu sasvim prevarili, onda je razumljivo prihvaćanje objašnjenja da se vjerovalo u Hitlera čija se osobnost promijenila, možda čak pod »štetnim utjecajem« osobnoga liječnika Theodora Morella. Ta on je Hitlera – prema glasinama – kljukao drogama i potpuno pogrešno liječio.9 Analitički nastrojeni suvremenici došli su do drugačijih zaključaka. Urotnici od 20. srpnja 1944. godine u Hitlerovoj su osobnosti prepoznali zlo samo po sebi te ga pokušali ukloniti.10 I psihijatar Walter C. Langer, koji je emigrirao iz Austrije, u eks pertizi iz 1943. godine za prethodnika CIA-e OSS pripisao je Hitleru »sadističke crte karaktera« i samoubilačke sklonosti. Njemu je bilo jasno da Hitler nipošto neće prijevremeno okončati rat. Prema psihijatrovu mišljenju, tek je nakon njegove smrti u Europi mogao zavladati mir. Langerova dijagnoza će se, koliko god se s današnjega gledišta čini nepreciznom, potvrditi barem u toj točki.11 Posljedice su porazne. U Drugom svjetskom ratu ubijeno je više od 55 milijuna ljudi. Umrli su zbog borbenoga djelovanja i unaprijed smišljenoga genocida. Generacije profesionalnih povjesničara i povjesničara amatera stoga su pokušavali objasniti Hitlerovo apokaliptično djelovanje u povijesti. Niz knjiga iz pera uglednih povjesničara u literaturi o Hitleru zauzima čvrsto mjesto. Ovdje treba u prvom redu spomenuti britanskoga povjesničara Iana Kershawa, čija je biografija o Hitleru u dva sveska utrla nove putove.12 Kershaw je rekonstruirao Hitlerove odluke i djelovanje, a da se pritom nije zaputio na sklisko tlo psiholoških objašnjenja. Psiholozi su, doduše, kako kaže Kershaw, uvijek iznova pokušavali odgonetnuti »što to točno nije bilo u redu s Hitlerom«. No on ne vjeruje »da to moramo znati«. Psihološko-povijesna analiza teška je i stoga, misli on, što Hitler »nikada nije ležao na kauču« i jednostavno premalo znamo o njegovu djetinjstvu i odrastanju.13 Usprkos tomu, Kershaw je u svom novom djelu o »prekretnicama« u Drugom svjetskom ratu kod Hitlera dijagnosticirao »osobnu 8

Heer se intenzivno bavi i Festovim tezama. Hannes Heer:”Hitler war’s.« Die Befreiung der Deutschen von ihrer Vergangenheit, Berlin, 2008. 9 Postoji i teza da su praktično svi vodeći političari NS-režima bili ovisni o drogama. Vidi Pieper, Werner (ur.): Nazis on Speed. Drogen im Dritten Reich, Löhrbach, 2002. 10 Hoffmann, Peter: Widerstand, Staatsstreich, Attentat. Der Kampf der Opposition gegen Hitler, München, 1969. 11 Langer, Walter C.: Das Adolf Hitler Psychogramm. Eine Analyse seiner Person und seines Verhaltens, verfasst 1943 für die psychologische Kriegsführung der USA, Beč, München, Zürich, 1973, str. 230. 12 Kershaw, Ian: Hitler, München, 2002. 13 Kershaw, Ian: »Warum Hitler möglich war« u: Berner Zeitung, 22. 4. 2005., na www.solothurn.ch/ artikel_83512.htlm.

Je li Hitler bio bolestan?

paranoidnu fiksaciju na Židove«, pa je holokaust naposljetku opisao kao posljedicu njegovih »bolesnih ideja«.14 Je li, dakle, ubojstvo milijuna ljudi bilo posljedica ludila ili čak duševne bolesti? Približavanje onome što se može smatrati istinom o Hitleru izboreno je u žestokim debatama.15 Otkako je profesor na Oxfordu – i Churchillov suradnik – Alan Bullock 1952. godine objavio prvu Hitlerovu biografiju koja se oslanja na izvore, rasprava o Hitleru nije se stišavala.16 Neumorni istraživači, poput Antona Joachimsthalera i Wernera Masera, promicali su spoznajni proces isto kao i publicisti analitičari, npr. izdavač FAZ-a Joachim Fest i kolumnist Sterna Sebastian Haffner.17 Bezbrojni povjesničari bavili su se određenim razdobljima Hitlerove biografije i proučavali npr. njegovo bečko razdoblje18, publicirali njegove spise19 za koje se vjerovalo da su izgubljeni ili analizirali njegov odnos prema ženama i seksualnosti.20 I njemački vojni povjesničari, koji su dugo oklijevali, u međuvremenu su se teška srca odlučili odrediti ulogu vrhovnoga zapovjednika njemačkog Wehrmachta, tj. Hitlerovu ulogu.21 Čak i u ideološkom pogledu dvojbeni autori, poput Davida Irvinga, koji niječe holokaust ili berlinskoga profesora Ernsta Noltea pridonijeli su spoznajnom procesu, i to zato što su učinili dostupnim nove izvore, potaknuli na razmišljanje i postavili polemička pitanja na koja su ozbiljni povjesničari morali dati drugačije odgovore.22 No tek nakon završetka Hladnog rata postavljeni su stabilni temelji sazdani od činjenica o pokretanju, provedbi, razmjerima i sudionicima genocida koji omogućavaju ozbiljno argumentiranje.23 Cjelokupni pri14 Kershaw, Ian: Wendepunkte. Schlüsselentscheidungen im Zweiten Weltkrieg 1940/41, München, 2008., str. 553 i 595. 15 Opovrgavanja (dakle po prirodi stvari falsifikati u smislu Karla Poppera) pritom su često imali karakter osobnih napada, a ne znanstvene diskusije, što je katkada prije otežalo no olakšalo razjašnjavanje. 16 Bullock, Alan: Hitler. Eine Studie über Tyrannei, Düsseldorf, 1953. 17 Haffner, Sebastian: Anmerkungen zu Hitler, München, 1978. 18 Tako je povjesničarka Brigitte Hamann opovrgnula bezbrojne legende i laži o Hitlerovoj mladosti i njegovu boravku u Beču. Istodobno je rekonstruirala i političku klimu u gradu. Vidi: Hamann, Brigitte: Hitlers Wien. Lehrjahre eines Diktators, München i Zürich, 1996. 19 Institut für Zeitgeschichte (ur.) mit Einleitung und Kommentar von Weinberg, Gerald L.: Hitlers zweites Buch. Ein Dokument aus dem Jahr 1928, Stuttgart, 1961. 20 Sigmund, Anna Maria: Die Frauen der Nazis, München, 2005.; od iste autorice: Diktator, Dämon, Demagoge. Fragen und Antworten zu Adolf Hitler, München, 2006. 21 Poticajan i vrijedan diskusije je prilog Wegner, Bernd: Deutschland am Abgrund u: Frieser, Karl-Heinz (ur.): Die Ostfront 1943/44. Der Krieg im Osten und an den Nebenfronten. (Das Deutsche Reich und der Zweite Weltkrieg, sv. 8), München, 2007., str. 1165-1209. 22 O unutarnjemačkoj povijesnoj raspravi koja se na kraju uvijek vrti oko nacionalsocijalističkih zločina vidi: Sabrow, Martin/Jessen, Ralph/Große Kracht, Klaus: Zeitgeschichte.Große Kontroversen nach 1945, München, 2003. Zasluge i manjkavosti istraživanja o Hitleru zorno je opisao Lukacs, John: Hitler, Geschichte und Geschichtsschreibung, Berlin,1999. 23 Osim činjenice što pristup istočnoeuropskim arhivima nije bio moguć sve do 1991. godine, na ovom mjestu treba spomenuti i to da je njemačka povijesna znanost upravo skandalozno zakazala.

Z A B LU D E , I Z M I Š L J OT I N E , S T VA R N O S T

kazi istrebljenja Židova, primjerice oni Saula Friedländera, Christophera Browninga i Petera Longericha, rezultat su desetogodišnjih istraživanja.24 Oni omogućuju i točnu rekonstrukciju Hitlerove uloge u procesu istrebljenja. U međuvremenu rezultati istraživanja dopuštaju i ponovnu procjenu medicinske biografije ovoga diktatora. Dosad se najpouzdanijom studijom s toga područja smatra knjiga Pacijent Hitler Ernsta Günthera Schencka. Studija 1945. godine otpuštenoga sveučilišnog nastavnika ne sadrži nikakvu osobnu notu, a ni političku procjenu, vjerojatno i stoga što je Schenck kao SS-pukovnik (Standartenführer) bio do grla upleten u zločine NS-režima.25 Kada je izašla Redlichova medicinska biografija o Hitleru26, Christina Berndt je 24. studenog 1998. godine u Süddeutsche Zeitungu napisala da se time pred nama nalazi »opsežna medicinska i psihološka biografija diktatora«, a Ian Kershaw nazvao ju je i »najtemeljitijim istraživanjem Hitlerova zdravstvenog stanja do sada«.27 Koliko god Redlichova analiza bila detaljna, zamjetan broj upotrijebljenih izvora povijesna je znanost okarakterizirala nepouzdanima.28 Dijagnozu seniora američke socijalne psihijatrije, koji Hitlera opisuje kao »destruktivnog i paranoidnog proroka«, ovdje ne poričemo u cijelosti, jer Redlich jasno upućuje na to da odbacuje »psihijatrijsko« razvrstavanje kao »neprecizno poopćavanje«. Jer, tvrdi Redlich, takvim etiketiranjem nismo »dobili ništa do varljiva osjećaja da znamo«.29 I sa stajališta liječnika i sa stajališta povjesničara treba priznati da se povijest ne može moguće stopostotno rekonstruirati. I biografije se mogu samo tumačiti, a da ih se nikada ne može shvatiti u svim aspektima. Na stranu filozofska razmišljanja, tu No i mjerodavan rad Raula Hilberga o istrebljenju europskih Židova godinama nije objavljen te se pojavio tek 1990. godine u cjelovitom njemačkom prijevodu. Sažeto o tome vidi polemiku Götza Alyja: »Die Logik des Grauens« u: Die Zeit, 1. 6. 2006. 24 Friedländer, Saul: Das Dritte Reich und die Juden. Jahre der Vernichtung 1939-1945, München, 2006.; Browning, Christopher: Die »Entfesselung der Endlösung«. Nationalsozialistische Judenpolitik 1939-1942, München, 2003.; Longerich, Peter: Politik der Vernichtung. Eine Gesamtdarstellung der nationalsozialistischen Judenverfolgung, München, Zürich, 1998.; Longerich, Peter: Heinrich Himmler. Biographie, München, 2008. 25 Da je Schenck provodio istraživanja o prehrani (Ernährungsstudien) na zatočenicima u koncentracijskom logoru Dachauu čini se nedvojbenim. Jesu li pritom umrli ljudi, ostaje upitno. Vidi Heer: »Hitler war’s«, str. 16. Schenck, Ernst Günther: Patient Hitler. Eine medizinische Biohraphie, Aug sburg, 2000. 26 Redlich, Fritz: Hitler. Diagnose des destruktiven Propheten, Beč, 2002. 27 Vidi: SZ od 24. 11. 1998.; Kershaw, vidi tekst s omota Redlichove knjige: Diagnose. 28 To se odnosi prije svega na izjave Hansa Franka, Hitlerova odvjetnika, i Hermanna Rauschninga, lokalnog političara iz Gdańska, kao i notorne lažljivice Henriette von Schirach. Frank je izjavu dao u »sjeni vješala« te se, nakon preobraćenja na katolicizam, očigledno htio ispovjediti. Rauschning je svoje spise formulirao kao renegat u želji da inozemne čitatelje, osobito političare, upozori pred Hitlerom. O legendama liječnika za bolesti uha, nosa i grla Erwina Giesinga vidi poglavlje 2. 29 Redlich, Diagnose, str. 407.

Je li Hitler bio bolestan?

činjenicu treba utvrditi već stoga što Hitler nije ostavio nikakvih pouzdanih vlastitih svjedočanstava, primjerice dnevnik. Naprotiv: političar u usponu i kasniji diktator njemačkog Reicha stalno se trudio izbrisati tragove svoje prošlosti. Jednom na vlasti, dao je zaplijeniti sva pisana svjedočanstva o svojoj mladosti i obitelji te zabranio njihovo širenje.30 Škrte izjave iz kasnonoćnih monologa o njegovu zdravstvenom stanju imaju prije obilježje usputnih primjedbi, pa tako ni razgovori za stolom nisu ništa pridonijeli razjašnjenju ove teme.31 Jedini izvor za povijest bolesti koji je dopustio da se uzme u obzir bila je njegova knjiga Mein Kampf, životopis koji je sam napisao.32 Još 31. ožujka 1945. godine, kada je osobni liječnik Theo Morell nakon »više puta planiranog zapisivanja povijesti bolesti« ponovno molio Hitlera za dopuštenje da to učini, »kao i prijašnjih godina«, na nedvojben je način grubo odbijen riječima: »Nikada nisam bio bolestan. O tome se nema što zapisati.«33 A Hitlerov biograf Joachim Fest iznio je ovakav sud: »Pitanje prirode Hitlerove bolesti ostaje nerješivo.« Fest je još 2002. godine smatrao da se ni jedna od dijagnoza ne može »uvjerljivo argumentirati ili odbaciti«.34 No budući da je puno toga »zapisano«, a ono što je stavljeno na papir opetovano se tumači na uvijek nov način, sasvim se sigurno isplati baciti detaljan pogled na navodno »bolesnoga«, »homoseksualnoga« i »ludilom opsjednutoga« diktatora. Naime, Morell, koji je slučajno dogurao do Hitlerova osobnog liječnika, između 1941. i 1945. godine vodio je opširne svakodnevne bilješke, već iz straha od mogućih represalija od Službe sigurnosti SS-a i Gestapa u slučaju da se Hitleru »nešto desi«. Kao »osobni liječnik Führera«, on bi odgovarao, jer je samo po sebi razumljivo da bi ga, npr. u slučaju trovanja, smatrali glavnim osumnjičenikom. Stoga je ozbiljno shvaćao redovite preventivne zdravstvene preglede i zapisivao sve Hitlerove bolesti i liječničke mjere koje je poduzeo, kako bi ih se u svako doba moglo preispitati. Te smo svakodnevne bilješke iznova vrednovali, jer su se dosadašnji prikazi, primjerice oni osporavatelja holokausta Davida Irvinga, često pokazali pogrešnima, ili, u slučaju časnika SS-a Ernsta Günthera Schencka, manjkavim. 30

Hitlerov najstariji sluga Julius Schaub spalio je sadržaj triju oklopljenih blagajni u Kancelariji Rei cha te pohranjene osobne Hitlerove papire iz dva ormara za spise na Berghofu. Vidi Olaf Rose (ur.): Julius Schaub. 31 Jochmann, Werner (ur.): Adolf Hitler. Monologe im Führerhauptquartier 1941-1944, aufgezeichnet von Heinrich Heim, München, 2000., Picker, Henry: Tischgespräche im Führerhauptquartier, Frank furt na Majni, Berlin, 1993. 32 Ovdje se misli na prvi svezak knjige u dva sveska koji je prvotno trebao imati naslov: Viereinhalb Jahre Kampf gegen Lüge, Dummheit und Feigheit. Vidi Plöckinger, Othmar: Geschichte eines Buchs. Adolf Hitlers »Mein Kampf« 1922-1945, München, 2006. 33 Morellova dnevna bilješka od 31. ožujka 1945. 34 Fest: Hitler, str. 1173.

Z A B LU D E , I Z M I Š L J OT I N E , S T VA R N O S T

Osim toga otkrili smo nove izvore, npr. u dosad nepristupačnim ili nezamijećenim fondovima spisa SS-a. Nadalje, potrebnim se činilo novo vrednovanje određenih medicinskih dijagnoza suvremenika, jer samo je tako bilo moguće njihovo svrstavanje u povijesni kontekst. I ne manje važno, razjašnjenje je nužno i stoga što diskusija oko procjene »bivšega veleizdajnika« i kasnijega diktatora još traje. Pritom se ne radi samo o debatama u znanstvenoj »kuli od bjelokosti«. Svaki tjedan, ako ne i svaki dan, gledatelji televizije na području odašiljača TV-satelita ASTRA-grupe na više od 350 televizijskih programa suočeni su s dokumentacijom o Hitleru i njegovim političkim odlukama. Nerijetko se kao senzacionalne prikazuju spoznaje koje potječu iz 1943. godine i zastarjele su.35 I povijesna i medicinska znanost od tada su doživjele temeljite promjene ili, bolje rečeno, znatno su napredovale. U međuvremenu se može uvjerljivo argumentirati prihvaćanje ili odbijanje određenih dijagnoza. Ali u tu je svrhu trebalo rekonstruirati i put kojim je znanost napredovala te kao takve okarakterizirati zablude u interpretaciji. I medicinski i povijesni interpretacijski predlošci obilježeni su stanjem znanstvenih spoznaja, ali i duhom vremena. Suradnja liječnika i povjesničara pritom se pokazala nadasve plodnom, jer se radilo o tome kako objasniti Hitlera kao osobu koja se retrogradno može tumačiti samo kao mješavina povijesnih činjenica, koje se mogu rekonstruirati, i ciljane percepcije.36 Uvid u Hitlerovu medicinsku biografiju pritom dodiruje privatna područja njegova života, ali i područja od velikoga političkog značenja. U kojoj je mjeri osobni život bio isprepleten s političkim, što je potaknulo nastanak diktature, pokretanje Drugoga svjetskog rata i ubojstvo milijuna ljudi uvelike je upitno. Nadamo se da će se naša knjiga shvatiti kao konstruktivan i interdisciplinaran doprinos tom procesu razjašnjavanja. Hans-Joachim Neumann i Henrik Eberle Berlin i Halle, u veljači 2009.

35 Tako, primjerice, na postaji n-tv u siječnju 2009. s višekratno emitiranom dokumentacijom o psihijatrijskoj ekspertizi Waltera C. Langera. 36 Vidi u vezi s tim prilog Schmölder, Claudia: Hitlers Gesicht. Eine physiognomische Biographie, München, 2000., koji se kreće izvan uobičajenog uzorka propagandističke analize.

2. BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

STRANPUTICE PSIHOLOŠKE POVIJESTI – MRŽNJA PREMA ŽIDOVIMA KAO LUDILO Više se puta pokušavalo zločine nacionalsocijalističke Njemačke pripisati duševnoj bolesti diktatora Adolfa Hitlera. Sva se takva razmišljanja ne mogu posve odbaciti. Hitlerova se mržnja prema Židovima, naime, stvarno čini iracionalnom. Ian Kershaw 2006. godine izrekao je ovakav sud: »Tragedija Židova temeljila se na fiksnoj ideji nacionalsocijalista – najfanatičnije zastupanoj od Hitlera – da Židove treba ‘ukloniti’ kako bi se njemačka nacija ‘pročistila’ i prokrčio put za ‘rasno čist’ novi poredak u Europi kojim bi se dokinula stoljetna prevlast židovsko-kršćanskih vrednota i vjerskih predodžbi.«37 Čini se da je i fascinaciju kojom je Hitler zračio moguće objasniti nekom vrstom »vjerskoga ludila«. Hitlerovi pristaše nakon 1945. godine opetovano su naglašavali da je Hitler zračio silnim fanatizmom, a već se prije toga u pismima pučanstva mogu naći aluzije na »spasitelja«.38 Što se Hitlera samog tiče, gledajući unatrag, nema sumnje da se radilo o nekoj vrsti »oslobađajućeg antisemitizma«. Za njega, a to sugeriraju i vlastiti iskazi, uklanjanje Židova nije bio ništa drugo nego »kirurški zahvat« radi uklanjanja stranoga tijela, odnosno infiltrirane nove tvorbe koja je izrastala iz tijela njemačkoga naroda.39 Načelno, mržnja prema Židovima je, kao i svaka druga vrsta nesnošljivosti prema strancima općenito, iracionalna, no način na koji razni autori Hitlera stiliziraju kao 37 Kershaw, Ian: Warum Hitler möglich war u: Berner Zeitung, 22. 4. 2005. 38 Vidi Eberle, Henrik: Briefe an Hitler. Ein Volk schreibt seinem Führer, Bergisch Gladbach, 2007., str. 166 i d. 39 Vidi ulomak o »Drei Klassen des Volkskörpers« u: Hitler, Adolf: Mein Kampf, knjiga u dva dijela (neskraćeno izdanje), München. 1940., str. 580 i d. O metafori vidi Koschorke, Albrecht u: Der fiktive Staat. Konstruktionen des politischen Körpers in der Geschichte Europas, Frankfurt na Majni. 2007., osobito str. 62.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

»duševnoga bolesnika« ili »luđaka« zaslužuje da se to pobliže razmotri. Često se pritom radi o medijskom, a ne o povijesnom, fenomenu. Uspješno širenje toga ispisanog ludila može se objasniti samo mehanizmima suvremene medijske kulture, no ne i stvarno dokazivim činjenicama. Tako su bivši suputnici stilizirali Hitlera kao nastranu osobu koja se seksualno mogla zadovoljiti samo ako se žena pomokrila po njemu.40 Drugi su ga indirektno optuživali da je pedofil.41 U sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća u trendu je bilo prikazati Hitlera kao žrtvu nasilna oca, zbog čega je ovaj navodno razvio nezajažljivu mržnju prema ocu, a ta je nužno morala kulminirati istrebljenjem Židova.42 I danas su uobičajena takva vulgarna psihološka tumačenja, što dokazuje i rasprava o Hitlerovu navodnom pomanjkanju jednoga testisa. Za ozbiljne povjesničare još uvijek vrijedi ono što je izrekao ugledni profesor i redaktor Ratnog dnevnika Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta iz Göttingena, Percy Ernst Schramm: u analizi Hitlerova načina razmišljanja, u pokušaju da se prodre u strukturu njegova karaktera, treba se kretati s ove strane Rubikona, naime »ondje gdje povjesničar još osjeća čvrsto tlo pod nogama«.43 Istodobno, Schramm je postavio zahtjev da se napiše Hitlerova »medicinska biografija« u kojoj bi sudjelovali i psiholozi i psihijatri. Takve knjige do dana današnjega nema. Doduše, nemalo su se puta pokušavali s toga motrišta interdisciplinarno uhvatiti ukoštac sa znanstvenim problemom »Adolf Hitler«. Ta su nastojanja stvarno težila za tim da se riješi nazovizagonetka Hitler. Osobito je obećavala 2003. godine objavljena knjiga Hitler: Karriere eines Wahns psihoterapeuta Paula Matusseka, povjesničara i stručnjaka za znanost o kulturi, te sistemskoga teoretičara i sociologa Jana Marbacha.44 Usprkos sustavnom vrednovanju literature i raspoloživih izvora, rezultat koji su znanstvenici predstavili publici bio je samo još jedan oblik navodne Hitlerove »duševne bolesti«. Kao i ostali, Matussek i njegovi koautori polazili su, što se istrebljenja Židova tiče, od »razorne opsesije«, »nezadovoljenih potreba u rano doba« i »poremećaja osobnosti golemih razmjera«. Na kraju su dijagnosticirali »shizofreno ludilo«, koje je, praćeno »narcističnom fiksacijom na vlastito javno ja«, dovelo do »paranoidnoga razornog programa«.45 »Sadističke« i(!) »mazohističke« crte dijagnosticirao je američki 40 Tako primjerice u sažetku izjava bivših dužnosnika NSDAP-a koji su kasnije živjeli u SAD-u psihijatra Waltera C. Langera. Vidi Langer: Hitler-Psychogramm, str. 184. 41 Strasser, Otto: Hitler und ich, Konstanz, 1948., str. 184. 42 Vidi Miller, Alice: Am Anfang war Erziehung, Frankfurt na Majni, 1983. 43 Vidi Der Spiegel, br. 10/1964, str. 48-60. 44 Matussek, Paul/Matussek, Peter/Marbach, Jan: Hitler, Karriere eines Wahns, München, 2000. 45 Vidi ibd., str. 205-208.

Je li Hitler bio bolestan?

psihijatar Walter C. Langer još 1943. godine.46 Narcistične osobe s fiksacijom na svoje javno ja nalazimo na svim područjima društva, kao i ljude s poremećajem seksualnih sklonosti. Na to barem upućuje revnost dotičnih u razotkrivanju u raznim televizijskim emisijama, kao i u međuvremenu nesaglediva poplava publikacija o sličnim temama. U prilog tvrdnji da je Hitler stvarno bolovao od »shizofrenoga ludila«, Matussek i njegovi koautori čak su iznova definirali pojam shizofrenije.47 No ako za potrebe samo jednog »slučaja« treba mijenjati definiciju bolesti, onda valja pretpostaviti da je dosadašnja definicija točna, ali se ne može primijeniti na ovaj slučaj. Ograničenima su se pokazala i tumačenja psihologa i političkoga savjetnika Manfreda Koch-Hillebrechta. Ako se još nekako možemo i složiti s njegovim navodima o Hitlerovu izvanrednom, prema Koch-Hillebrechtu »eidetskom sjećanju«, razmišljanja koja se navezuju na to pogrešna su.48 Tako je psiholog sumnjao na ranu(!) promjenu osobnosti zbog Hitlerove Parkinsonove bolesti, što novija istraživanja opovrgavaju. Potom se Koch-Hillebrecht bavi »dimenzijom Hitlerove prigušene erotike«, kako bi došao do zaključka: »Lako je moguće da je lijepi Adolf, kada više nije mogao zadovoljiti svoju požudu ubilačkim orgijama Drugog svjetskog rata, bio sklon pedofiliji i sodomiji.« 49 Štoviše, na kraju svoje analize profesor Koch-Hillebrecht dolazi do zaključka da je Hitlerov iskorak, tj. njegovo priznanje vlastite potisnute homoseksualnosti, mogao Hitlera osloboditi »od najgorih razornih fantazija.« S gledišta povjesničara, neprihvatljivo je što Koch-Hillebrecht ne navodi odakle mu ove spoznaje. Knjiga s više od 500 stranica ne sadrži ni jedan dokaz; ono za što se čini da je moguće provjeriti ispostavlja se kao gomila pretpostavki. Bez dokaza Wald viertel, odakle potječe Hitlerova obitelj, naziva »mjestom rodoskvrnuća« kako bi iz te pretpostavke izvukao dalekosežne zaključke. U potpuno konfuznom tekstu brka osobe, pripisuje im pogrešna zanimanja i predočuje niz već opovrgnutih legendi.50 Ako se 46 Langer o Hitleru kao mazohistu: »Očigledno se Hitler neprestano bori sa željom da se do kraja ponizi. Sada shvaćamo da tu želju može još najučinkovitije obuzdati ako izbjegava bilo kakvu dublju osobnu vezu, jer bi svaki osjećaj topline i ljubavi doveo do provale njegove bolesne opsesije. U njemu to ne izaziva manje gnušanje nego u nama.« I malo dalje: »On je mazohist koji nalazi zadovoljstvo u kažnjavanju svoga tijela.« Vidi Langer, Hitler-Psychogramm, str. 189. Američka je verzija dostupna preko servera knjižnice Cornell University. Danas se sadističke i mazohističke sklonosti interpretiraju isključivo kao poremećaj seksualnih sklonosti. Sve se ostalo ne dovodi u vezu s osobnošću. Vidi Internationale Klassifikation der Krankheiten ICD-10 der Who, Version 2006, Schlüssel F65.5. 47 Kritički o tome Claudia Schmölders: Schamabwehr und Judenhass. Eine psychologische Studie auf schmaler Ausgangsbasis na: www.literaturkritik.de, br. 9, rujan 2000. 48 Koch-Hillebrecht, Manfred: Homo-Hitler.Psychogramm eines Diktators, München, 1999. 49 Vidi ibd., str. 79 i d. 50 Vidi ibd., str. 350, 405, 417. Vrijedno je pozornosti da se u tekstu nalazi i tumačenje homoseksualnog odnosa Winnetoua i Old Shatterhanda. Koch-Hillebrecht: »Winnetou je očarao njegovo (Hitlerovo) srce homofila« - str. 371. Očigledno je autorica J. K. Rowling postupila spretnije nego Karl May jer je takva tumačenja odnosa Rona Weasleyja i Harryja Pottera unaprijed isključila

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

psihoanalitička tumačenja oslanjaju na tako sumnjive izvore, onda je to u najmanju ruku neozbiljno. Ali problem psihološko-povijesnih tumačenja nije moguće ograničiti samo na jednu knjigu. Mišljenje Matusseka i ostalih o ranijim, isto tako površnim, »analizama« u krajnjoj se liniji odnosi na psihoanalizu u cijelosti: »Glavni je problem takvih dijagnoza, kao što je rečeno, njihova proizvoljnost.«51 Pitanje koje se postavlja glasi drugačije: ako se Hitlera može smjestiti u odgovarajući psihoanalitički raster, zašto je onda on, a ne netko drugi, uzrokovao najveću katastrofu u povijesti Europe? Upitno je i to može li se, ne izričući sud, ubojstvo milijuna Židova, Slavena, duševnih bolesnika, Sinta i Roma uopće objasniti Hitlerovim duševnim predispozicijama ili su za to bili krivi drugi čimbenici.

RACIONALNA BIT HITLEROVE MRŽNJE PREMA ŽIDOVIMA: SVRSISHODNOST Već spomenuti psihijatar Walter C. Langer, koji je Hitlera istraživao po nalogu prethodnika CIA-e, OSS-a, ispričao se čitateljima svoga dosjea, dovršenoga 1943. godine: »Kako bi ova studija bila potpuna, potrebno je istaknuti jake i slabe strane toga čovjeka.«52 Langer je Hitleru pripisivao »izvanrednu sposobnost shvaćanja psihologije prosječnoga čovjeka«, pa čak i »sposobnost suosjećanja s potrebama i osjećajima prosječnoga Nijemca.« A jednom shvaćeno, Hitler se, po Langerovu mišljenju, znao izraziti »strastvenim jezikom« te je osim toga, kao šef vlade, imao »priliku i mogućnosti« da zadovolji te potrebe. Hitler se znao služiti i retoričkim sredstvima koja su mogla pobuditi strahove i »instinkte najniže vrste, ali ih pritom zaodjenuti u plemenitost«. Napokon, Hitler je bio kadar »navesti druge da isključe savjest«. Gledajući unatrag, neprijeporno je da su te sposobnosti imale presudnu ulogu u njegovu uspjehu u stranci i politici.53 Hitler je bio svjestan toga »zastrašujućeg« oružja u »ruci znalca«, o čemu svjedoče njegova izlaganja na temu propagande u djelu Mein Kampf.54 njihovim vjenčanjem. Aluzija Karla Maya na odnos Old Shatterhanda i Winnetouove sestre Nšo Či 1900. godine očigledno je bila dovoljna da se isključi takva sumnja, no ona to nije za današnje interpretatore. Film Michaela »Bullyja« Herbiga Der Schuh des Manitu, u kojem se junaci koji podsjećaju na Old Shatterhanda i Winnetoua otvoreno ponašaju kao homoseksualci, snimljen je 2000. godine, dakle nakon objavljivanja knjige Koch-Hillebrechta. 51 Matussek: Karriere, str. 60. 52 Langer: Hitler-Psychogramm, str. 75 i d. 53 Vidi o tome zbornik Kopperschmidt, Josef (ur.): Hitler der Redner, München, 2003. 54 Vidi Hitler Mein Kampf, str. 193-204. Taj su talent prije 1933. prepoznali ponajprije njegovi protivnici, odnosno sljedbenici koji su se kasnije okrenuli od njega. Vidi o tome i analize Kurta Lüdeckea, Hellmutha von Mückea, Otta Strassera i Ernsta Hanfstaengla.

Je li Hitler bio bolestan?

Dosljedno tomu, za svoje je govore birao teme koje su duboko dirale njegovo slušateljstvo: njemački poraz i nesnošljivost prema Židovima. Ove je dvije teme uvijek iznova dovodio u vezu tako što je za poraz okrivljavao Židove i »njihovo sudbonosno djelovanje« u društvu. Pritom se Hitler oslanjao na dugotrajnu njemačku i njemačko-austrijsku tradiciju nesnošljivosti prema Židovima. No za društvenu je klimu bilo odlučujuće što je antisemitizam potkraj 19. stoljeća i u Njemačkoj i u Austro-Ugarskoj dosegnuo novu kvalitetu. Linz, grad u kojem je Hitler proveo svoju mladost, bio je, prema sudu povjesničarke Brigitte Hamann, »tvrđava antisemitizma«. Natpisi kao »Pristup samo za Nijemce (arijevce)« još prije Prvoga svjetskog rata nisu bili nikakva rijetkost. 55 I u Njemačkom se Carstvu mržnja prema Židovima smatrala društveno konformističkim ponašanjem.56 Teorije urote, prema kojima su Židovi »vukli konce« u politici, a cilj je bio ni manje ni više nego totalno pokoravanje svijeta, nisu odbačene kao glupost, nego su ih i u akademski obrazovanim krugovima shvaćali ozbiljno.57 Antisemitizam je vrhunac dosegnuo za vrijeme rata, što je utvrdio i ekonomski političar Walther Rathenau 1916. godine: »Što više Židova padne u tom ratu, to će tvrdokornije njihovi protivnici dokazivati da su svi sjedili iza bojišnice kako bi se bavili ratnim profiterstvom. Mržnja će se udvostručiti, pa i utrostručiti.«58 Kada je prusko Ministarstvo rata na pritisak ekstremnih desničara naredilo »prebrojavanje Židova« u vojsci te potom rezultate držalo u tajnosti, u postrojbama se proširila glasina da su Židovi sami po sebi »zabušanti«. Mržnju su podjarivali porazom, »nožem u leđa«, za što su ponovno, i to ne samo Hitler, okrivljavali Židove.59 Bez obzira na to u kojoj je mjeri prije Prvoga svjetskog rata bio izražen Hitlerov antisemitizam, najkasnije kao vojnik na prvoj borbenoj crti mora da se suočio s masivnom antisemitskom hajkom, koja mu se kasnije činila uvjerljivim objašnjenjem za njemački 55

Hamann, Brigitte: Hitlers Edeljude. Das Leben des Armenarztes Eduard Bloch, Müchen, 2008., str. 47 i d. 56 Vidi Mosse, Georg L.: Die völkische Revolution. Über die geistigen Wurzeln des Nationalsozialismus, Frankfurt na Majni, 1991. 57 Središnji položaj Židova u tom »paranoidnom univerzumu« Saul Friedländer uvjerljivo objašnjava mentalnom ukorijenjenošću Nijemaca u kršćanskoj tradiciji te pritom fenomen ne ograničava samo na Njemačku. Vidi Friedländer, Saul: Das Dritte Reich und die Juden. Die Jahre der Verfolgung 1933-1939, München, 2006., str. 87-127, osobito str. 98 i d. Previše je jednostran prikaz Ernsta Noltea kako je Hitlerova mržnja prema Židovima bila racionalna reakcija na Minhensku sovjetsku republiku (Münchner Räterepublik). Vidi Reuth, Ralf Georg: Hitlers Judenhass, Klischee und Wirklichkeit, München, Zürich, 2009. 58 Cit. prema Volker, Ullrich: Fünfzehntes Bild: Drückeberger u: Schoeps, Julius H. und Joachim Schlör (ur.): Bilder der Judenfeindschaft, Augsburg, 1999., str. 212 i d. 59 I nacionalno orijentirani povjesničar Hans Herzfeld, kojeg su kasnije diskriminirali kao »polužidova«, sudjelovao je u demonstriranju legende o nožu u leđa. Vidi Herzfeld, Hans: Die deutsche Sozialdemokratie und die Auflösung der nationalen Einheitsfront im Weltkriege, Leipzig, 1928.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

poraz.60 Propaganda koja je željela postići uspjeh u građanskim, desno konzervativnim, dakle tzv. »nacionalnim«, krugovima morala je prema tome biti protužidovska.61 U Münchenu se Hitler najprije kao doušnik Reichswehra, a potom kao obećavajući politički talent, kretao u desno-radikalnim krugovima, npr. u Thule-Gesellschaftu (Društvo Thule). Otvoreno iskazivanje antisemitizma nije bilo samo konformistično nego, štoviše, preduvjet da bi se dobila financijska i politička potpora za političke ciljeve.62 Osim toga, Hitlerov je duhovni mentor, Dietrich Eckart, koji ne samo što je utjecao na Hitlera već mu je omogućio i pristup novčanim sredstvima NSDA-a, bio radikalni antisemit.63 Eckart je uspostavio i kontakt Hitlera s obitelji Richarda Wagnera, čiji je svjetonazor obilježio elokventni mrzitelj Židova i filozof Houston Stewart Chamberlain, autor nadasve utjecajnoga djela Grundlagen des XIX. Jahrhunderts (Temelji XIX. stoljeća), koji je bio de facto domaćin u »Wahnfriedu« i koji se oženio kćerkom Cosime Wagner te određivao društvenu diskusiju u Bayreuthu.64 Politički i ekonomski ciljevi s Hitlerova 60 Retrospektivno, u želji da postigne što veći učinak, Hitler njemački poraz procjenjuje u autobiografskom prikazu u djelu Mein Kampf. Otvoreno ostaje je li Hitler poraz stvarno doživio tako intenzivno. U djelu Mein Kampf doduše na posve refleksivan način govori o »najužasnijoj izvjesnosti« svog života i čitatelju sugerira da je kao vojnik na prvoj borbenoj liniji prvi put nakon pogreba svoje majke plakao. Na drugom mjestu nalazimo posve hladnu analizu. Slom je bio nužna »posljedica unutarnje truleži, kukavičluka, beskarakternosti, ukratko beščašća«. Vidi Hitler: Mein Kampf, str. 222 i d. i str. 250. To govori u prilog onome što je socijalni psiholog Harald Welzer prepoznao kao kontinuirani »razvoj autobiografskog sjećanja« prema »sve točnijoj sinkronizaciji individue s društvenom okolinom«. Vidi Welzer, Harald: Das kommunikative Gedächtnis. Eine Theorie der Erinnerung, München, 2008., str. 119. 61 Vidi između ostalog detaljno izlaganje u kojem se opovrgavaju navodi Daniela Jonaha Goldhagena u: Evans, Richard: Das Dritte Reich. Aufstieg, München, 2005., str. 67-142; Mosse duhovne struje svodi na njihov antisemitski sadržaj. Vidi Die völkische Revolution. Ova za Nijemce neugodna knjiga prvi je put izašla 1964. godine u SAD-u, a na njemačkom tek 1979. godine. O slomu konzervatizma vidi Hagenlücke, Heinz: Deutsche Vaterlandspartei. Die nationale Rechte am Ende des Kaiserreichs, Düsseldorf, 1997. 62 Detaljan i točan prikaz povijesti iz ranog razdoblja NSDAP-a u kojem su ispravljene neke činjenice vidi u: Joachimsthaler, Anton: Hitlers Weg begann in München. 1913-1923, München, 2000. Zoran i točan prikaz društvene atmosfere i određenih osoba nalazimo u: Ricard, Hans-Günther: Hitler und seine Hintermänner. Neue Fakten zur Frühgeschichte der NSDAP, München, 1991. O ThuleGesellsschaftu i nacionalističkim korijenima općenito vidi: Goodrick-Clarke, Nicolas: Die okkulten Wurzeln des Nazionalsozialismus, Wiesbaden, 2004. i Breuer, Stephan: Ordnungen der Ungleichheit. Die deutsche Rechte im Widerstreit ihrer Ideen, Darmstadt, 2001. 63 Vidi Bärsch, Claus-Ekkehardt: Die politische Religion des Nationalsozialismus. Die religiösen Dimensionen der NS-Ideologie in den Schriften von Dietrich Eckart, Joseph Goebbels, Alfred Rosenberg und Adolf Hitler, München, 2002. 64 Chamberlain, Houston Stewart: Die Grundlagen des XIX. Jahrhunderts, München, 1912.; o djelovanju Židova u »zapadnoj povijesti« osobito vidi str. 440 i d.; o »židovskom materijalizmu« vidi str. 472 i d. O obitelji Wagner-Chamberlain vidi Hamann, Brigitte: Winifred Wagner oder Hitlers Bayreuth, München, 2002.; o samoinscenaciji Hitlera u duhu Wagnera i o položaju Eckarta u Bayreuthu vidi Köhler, Joachim: Wagners Hitler. Der Prophet und sein Vollstrecker, München, 1999. Prema drugim navodima Hitlera je u Bayreuth uvela žena proizvođača klavira Bechsteina.

Je li Hitler bio bolestan?

su se stajališta poklapali s osobnim ugodnostima. Težnja za osobnim usponom bila je neraskidivo povezana s demonstrativnim protužidovskim stajalištem. Uostalom, čini se nedvojbenim da je Hitler takvo stajalište usvojio. No, kako sugerira Kershaw, Hitler nije bio i najradikalniji antisemit. Barem što se opscenih tvrdnji tiče, nadmašili su ga njegovi gauleiteri Tiringije i Franačke, Artur Dinter (uspješan romanopisac) i Julius Streicher (izdavač časopisa Stürmer).65 Unutar NSDAP-a, koji se smatrao »pokretom raznih interesnih skupina«, Hitler je predstavljao centar, a ne krajnju skupinu. Svojom je najvažnijom zadaćom smatrao ujedinjenje frakcijski podijeljenoga »nacionalističkog tabora«.66 To što mu je to uspjelo bez sumnje je imalo veze s njegovim odnosom prema antisemitizmu kao sredstvu. Poput glumca koji svoju ulogu prilagođuje publici, Hitler je znao protužidovsku hajku u svojim govorima svjesno dozirati ili potpuno ostaviti po strani, tako primjerice 1923. godine prilikom govora u Bayreuthu, kada se radilo o tome da pridobije »uglednike grada«, ili 1932. godine u govoru diseldorfskim industrijalcima, kada je nastojao dobiti potporu teške industrije.67 I kao poglavar države Hitler je glumio »umjerenjaka«. Zakon o ponovnoj uspostavi profesionalnoga činovništva (Gesetz über die Wiederherstellung des Berufsbeamtentums) od 7. travnja 1933. predviđao je iznimke za židovske sudionike rata koji su do daljnjega mogli ostati u državnoj službi.68 Tek 1935. godine na kongresu stranke u Nürnbergu proglašeni »Rasni zakoni« sadržavali su definiciju o tome koga treba smatrati pripadnikom »židovske« rase. Osobito za »one mješovita podrijetla« (Mischlinge) time su prvi put donesene jasne i u pojedinim slučajevima »povoljne« odredbe.69 Više od 1300 »onih mješovita podrijetla« koji su Hitlerovim dekretom oslobođeni od represalija također pokazuje da su Hitleru politički, vojni i ekonomski ciljevi bili važniji od toga da pošto-poto uspije u stvaranju krvno čistoga njemačkog stanovništva, bez 65

66 67

68 69

Dinter, koji je čvrsto vjerovao u »arijsko« prodrijetlo Isusa, u svom je romanu Die Sünde wider das Blut tvrdio da i jednokratni spolni odnos sa Židovom žene zauvijek »upropasti« te će rađati još samo »židovsku kopilad«. Knjiga je izašla u više od 200 000 primjeraka. O Streicheru vidi Bytwerk, Randall L.: Julius Streicher. Nazi editor of the notorius anti-semitiv newspaper Der Stürmer, New York, 2001. Vidi Eberle: Briefe an Hitler, str. 25-61. Hamann: Hitlers Bayreuth, str. 81; Hartmann, Christian (ur.): Hitler, Reden, Schriften, Anordnungen, sv. 4/III, München, 1997., str. 74-110. O tome da je u Hitlerovu stanu visjela slika židovskoga slikara Wilhelma Löwitha izvještava fotograf Heinrich Hoffmann. No talentiranom pripovjedaču Heinrichu Hoffmannu, koji je Hitlera često zabavljao izmišljenim pričama, kao svjedoku možemo vjerovati tek uvjetno. Vidi Mommsen, Hans: Beamtentum im Dritten Reich, Stuttgart, 1966. Na to su upućivali prije svega komentatori zakona nakon 1945. godine. Vidi: Jacobs, Norbert: Der Streit um Dr. Hans Globke in der öffentlichen Meinung der Bundesrepublik Deutschland, disertacija, Bonn, 1992.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

ikakva »miješanja krvi«.70 No u trenutku kada se pružila prilika da se likvidira Židove s oslobođenih područja, Hitler nije oklijevao izdati odgovarajuće nužne zapovijedi. Ali i ovdje je mogao računati na to da će naći dovoljno »voljnih izvršitelja«, i to stoga što je na stotine tisuće Nijemaca profitiralo od uklanjanja i ubojstva Židova.71

UBOJSTVO ŽIDOVA: PROCESNI KARAKTER HOLOKAUSTA Katalonski novinar Eugeni Xammar, koji je Adolfa Hitlera intervjuirao 1923. godine, zaključio je da je vođa NSDAP-a »glupan«, ali glupan »ispunjen težnjom za velikim djelima, vitalnošću i energijom«, sve u svemu, »čovjek bez ikakve mjere, no koga se ne može zaustaviti«. On je, prema Xammarovu pisanju, »kolosalan, veličanstven glupan, pozvan da napravi blistavu karijeru (u što je još jače uvjeren nego mi sami)«. Otvoreno je Hitler dao do znanja i što misli o Židovima. Oni su »rak-rana koja proždire naš nacionalni organizam«. Jasno, najbolje ih je uništiti, no to nije moguće. »Jedino« rješenje koje preostaje, a za koje se odlučila Španjolska, jest: »izgon, masovni izgon«.72 Već u prvom sačuvanom rukom pisanom političkom dokumentu, tzv. stručnom mišljenju o Židovima od 10. rujna 1919., Hitler je naglasio nužnost »antisemitizma zasnovanog na razumu«. On treba (dovesti do) »planskoga zakonskog suzbijanja i ukidanja privilegija Židova koje oni uživaju, za razliku od drugih među nama živućih stranaca«. A »konačni cilj«, pisao je Hitler u tekstu za svoga vojnog nadređenog, »mora biti nepokolebljivo potpuno uklanjanje Židova.«73 Nema sumnje, taj »antisemitizam zasnovan na razumu« nije bio ništa drugo nego neprikrivena mržnja prema Židovima, i to dokazuje da je ona bila presudan motiv, a ne samo jedan od mnogih političkih motiva. U Beču, gdje je Hitler do 1913. godine živio u Domu za samce – a ne u azilu za beskućnike, kao što se pronosilo74 – radio je za židovske obrtnike; njegove je slike 70 71 72 73 74

Vidi Steiner, John M. i barun von Cornberg, Jobst: Willkür in der Willkür. Befreiungen von den antisemitischen Nürnberger Gesetzen u: Vierteljahreshefte für Zeitgeschichte 46 (1998.), str. 143187. Ekonomske aspekte naglašava: Aly, Götz: Hitlers Volksstaat. Raub, Rassenkrieg und nationaler Sozialismus, Frankfurt na Majni, 2005. Xammar, Eugeni: Das Schlangenei: Berichte aus dem Deutschland der Inflationsjahre 1922-1924, Berlin, 2007., str. 146 i d. Cit. prema Maser, Werner: Hitlers Briefe und Notizen. Sein Weltbild in handschriftlichen Dokumenten, Graz, Stuttgart, 2002., str. 225. Najefektniji oblik toga mita stvorio je dramatičar George Tabori. Njegov komad Mein Kampf bio je velik kazališni uspjeh, preveden je na mnoge jezike, a 2008. godine prema njemu je snimljen film sa Götzom Georgeom kao Schlomom Herzlom u ulozi očinskoga Hitlerovog prijatelja.

Je li Hitler bio bolestan?

između ostalih prodavao jedan židovski pokućarac. Usprkos uglavnom antisemitskoj atmosferi u glavnom gradu Austro-Ugarske, Hitler se očigledno nije dvoumio surađivati sa Židovima ako mu je to donosilo korist.75 Njegovi su se stavovi promijenili tek kada je uvučen u duhovno okruženje nacionalnoga pokreta i Wagnerova klana. Kao i Richard Wagner u svom pamfletu »Židovstvo u glazbi«, kritizirao je integraciju etničke grupe koju su smatrali stranom. Ta oni ostaju uvijek isti, tvrdio je Hitler, a da bi se spasio »posao i židovstvo«, dovoljno je »nekoliko kapi krsne vode«.76 Hitler je preuzeo i Wagnerov zahtjev »da se zaustavi propast naše kulture nasilnim izbacivanjem stranog elementa koji je podriva«. I kao Hitler 1939., Wagner je još 1850. godine prorekao propast »Ahasvera«, tj. »vječnoga Žida«.77 Usprkos tomu bilo bi pogrešno holokaust pokušati objasniti samo Hitlerovom mržnjom prema Židovima. Naime, u ubojstvu šest milijuna Židova izravno je sudjelovalo najmanje 200 000 ljudi, npr. kao vojnici specijalnih jedinica SS-a. A broj onih koji su neizravno pridonijeli masovnom ubijanju, npr. kao činovnici raznih vlasti i željeznice Reicha čijim su vlakovima ljudi odvođeni u logore smrti, penje se u milijune. U obzir valja uzeti i vremenski raspon. Između prvih pogroma i bojkota u proljeće 1933. godine te početka strijeljanja u ranu jesen 1941. godine ležalo je više godina i više stupnjeva eskalacije.78 U prvim godinama nacionalsocijalizma Židovi su sustavno isključivani iz njemačkoga društva. Kako bi ih se natjeralo na iseljenje, »planski i postupno« su im se, kako se kaže u jednom internom memorandumu Ministarstva pravosuđa, oduzimali temelji egzistencije.79 Poduzetnici su razvlašćivani, činovnici i namještenici otpuštani, a slobodnim je zanimanjima oduzeta mogućnost rada. Nežidovsko stanovništvo u znatnoj se mjeri okoristilo oduzetom imovinom. 80 Novembarski pogrom 1938. godine, »uljepšano« nazvan »kristalna noć« (Reichskristallnacht), presudna je prekretnica. Sada je žrtvama postalo jasno da im režim neće osigurati nikakvu zaštitu pravne države, ma kakve vrste ona bila. Članovi stranke, pripadnici SA-a i SS-a, koji su sudjelovali u zlostavljanjima i razaranjima, još su jednom ohrabreni da daju oduška svojoj mržnji.81 75 76 77

Hamann: Hitlers Wien, str. 236. Vidi Hitler: Mein Kampf, str. 131. Vidi Wagner, Richard: Das Judentum in der Musik, Leipzig, 1889., str. 32 i 57. Vidi o tome Fischer, Jens Malte: Richard Wagners »Das Judentum in der Musik«, Frankfurt na Majni, Leipzig, 2000. 78 Longerich, Peter: Politik der Vernichtung. Eine Gesamtdarstellung der nationalsozialistischen Judenvernichtung, München, Zürich, 1998., str. 577-586. 79 Friedländer: Jahre der Verfolgung, str. 330. 80 Aly, Götz: Hitlers Volksstaat. 81 Barkow, Ben/Gross, Raphael/Lenaz, Michael (ur.): Novemberpogrom 1938: Die Augenzeugenberichte der Wiener Library, Frankfurt na Majni, 2008.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

Njemačke su vlasti tada nastojale sve zataškati te su više od 120 000 Židova prisilile na iseljenje, prije toga ih opljačkavši »porezom na bijeg« (Reichsfluchtsteuer). Prijelaz od progona do istrebljenja zbio se neposredno nakon početka rata. Sam je Hitler pozvao na »oštru narodnu borbu« (Volkstumskampf), a da nije Wehrmachtu i SS-u izdao nikakve konkretne zapovijedi. No već su u prvoj ratnoj godini improvizirani ubilački odredi; u okupiranoj Poljskoj poubijali su više od 50 000 ljudi. Istodobno su njemačke okupacijske vlasti pokrenule premještanje stanovništva golemih razmjera. Sto tisuća Židova odvedeno je u geta, a poljski seljaci preseljeni su, pa su tako oslobođena seoska imanja predana u ruke Nijemcima. Poljska je, prema riječima povjesničara Christophera Browninga, postala »laboratorijem rasne politike«. Kaotični teror prvih dana rata postupno je ustupio mjesto sustavnim terorističkim akcijama.82 Sljedeća faza terorizma bila je planska »evakuacija«, dakle prisilno protjerivanje više od 60 000 Židova i »opasnih« Poljaka s područja koja su trebala biti pripojena njemačkom Reichu. Visokopozicionirani činovnici iz raznih ministarstava opetovano su se sastajali s predstavnicima SS-a kako bi dogovarali detalje organizacije. Zbog logističkih problema čak je došlo do reduciranja broja. U lipnju 1940. godine moralo se odustati i od plana da se sve Židove iz »starog Reicha« i s okupiranih poljskih područja naseli u okrug Lublin. Činilo se da će pobjeda nad Francuskom omogućiti da se milijune Židova naseli na Madagaskaru, francuskom otoku u Indijskom oceanu. Izgubljena zračna bitka nad Engleskom i neslomljena dominacija britanske mornarice taj su plan učinile iluzornim.83 Tek u prosincu 1940. godine, nakon odluke da se povede rat protiv Sovjetskog Saveza, moglo se misliti na sljedeći korak: »protjerivanje svih Židova« na »teritorij koji će se tek odrediti«. Na tom će se teritoriju potom, »u skladu s Hitlerovom voljom«, provesti »konačno rješenje židovskoga pitanja«. Šef sigurnosne policije i SD-a (Sicherheitsdienst, Služba sigurnosti), Reinhard Heydrich, već je preko Himmlera, odnosno Göringa, dobio od Hitlera nalog da »predoči projekt konačnog rješenja«. Kao što proizlazi iz jedne interne zabilješke Ureda za sigurnost Reicha (Reichssicherheitsamt), nacrt »projekta« Hitleru i Göringu predan je još u prosincu 1940. ili najkasnije u siječnju 1941. godine.84 U ožujku 1941. godine Hitler je na temelju Zapovijedi 21a o ratovanju u »posebnim područjima« (Sondergebiete) stvorio odgovarajući manevarski prostor za interventne jedinice SS-a. Ovom se Zapovijedi za operativno područje armije utvrđuje 82 Brownig: Entfesselung, str. 64. 83 Vidi Longerich: Politik der Vernichtung, str. 273-278. 84 Zapisi Theodora Danneckena od 21. siječnja 1941. Vidi Browning: Entfesselung, str. 162.

Je li Hitler bio bolestan?

da će SS dobiti »posebne zadatke« »koji će proizlaziti iz konačne bitke dvaju suprotstavljenih političkih sustava koju valja izvojevati«.85 Himmler i Heydrich nakon toga su formirali interventne jedinice, koje su nakon 24. lipnja 1941. započele s masovnim ubijanjem litavskih, bjeloruskih i ukrajinskih Židova. Do kraja godine poubijali su gotovo 400 000 ljudi. U isto vrijeme nastavilo se s deportacijama u za to predviđena gradska geta (npr. Riga i okrug Lublin). Upravne su vlasti tih područja prosvjedovale, no ne protiv deportacija, nego zbog logističkih problema povezanih s deportacijama. U rujnu 1941. godine postalo je jasno da neće biti moguće »pokoriti Sovjetski Savez u brzom vojnom pohodu«, kako je glasila prvotna zapovijed u »operaciji Barbarossa«.86 Nije, dakle, bilo moguće Židove iz tih područja premjestiti na istok, gdje su voljom SS-a trebali umrijeti.87 Tijekom više inspekcijskih putovanja u Ukrajinu Himmler si je 30. rujna i 4. listopada 1941. dao opisati logističke probleme masovnog ubijanja. Dana 5. listopada 1941. izvijestio je o tome Hitlera u Glavnom Führerovom stanu Wolfsschanze (Vučja jama). Nekoliko dana kasnije, 13. i 14. listopada, sreo se s Reinhardom Heydrichom i Odilom Globocnikom, šefom SS-a i policije Lublinskog okruga.88 Usporedno je više interventnih jedinica isprobavalo učinkovitije metode ubijanja, npr. primjenom vozila u koja su puštali ugljični monoksid. U koncentracijskom logoru Auschwitzu obavljali su u rujnu 1941. pokuse s otrovnim plinom ciklonom B i na taj način prvi put ubili 250 zatvorenika. Nekoliko dana kasnije ubili su još 900 ljudi. Nakon tih pokusa počela su se graditi postrojenja za spaljivanje i masovno ubijanje otrovnim plinom. Hitlera su morali redovito izvještavati o napretku genocida. S jedne strane, dobivao je mjesečna izvješća interventnih SS-jedinica, a s druge ga je redovito izvještavao Himmler, npr. 4., 5., 7. i 16. rujna. Dana 23. rujna 1941. Hitler, Himmler, Heydrich, Goebbels i drugi razgovarali su o gradnji logora kod Bjelomorskoga kanala (Weißmeer-Kanal), u koji su trebali biti deportirani Židovi. Dana 24. rujna raspravljali su Hitler, Lammers, Bormann, Heydrich i drugi o prilikama u Češkom i Moravskom protektoratu. Dana 5. listopada Himmler je, kao što je već spomenuto, izvijestio o inspekcijskom putu k interventnim jedinicama. Dana 9. listopada Himmler se nakon ručka sastao kod Hitlera radi duljeg razgovora s Martinom Bormannom. Dulji razgovor vodili su Hitler i Himmler i 2. studenog 1941. godine, što daje naslutiti da je Reichsfüher SS-a (glavni komandant SS-a) Hitlera ponovno iscrpno izvijestio o ubijanju Židova. O ka85 86 87 88

Hubatsch, Walther (ur.): Hitlers Weisungen für die Kriegsführung 1939-1945. Dokumente des Oberkommandos der Wehrmacht, Utting (Reprint d. A. v. 1983.), str. 89. Vidi ibid., str. 84. Vidi Browning: Entfessellung, str. 443-448. Vidi Longerich: Heinrich Himmler, str. 362.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

snijim susretima Hitlera i Himmlera postoje tzv. podsjetnici šefa SS-a koji upućuju na to da se 1941. godine više nije raspravljalo o tom pitanju. U svom govoru reichsleiterima i gauleiterima NSDAP-a 12. prosinca 1941. godine Hitler je obznanio prisutnim stranačkim vođama da njegova najavljivanja istrebljenja Židova od 30. siječnja 1939. godine nisu bila samo »prazne riječi«.89 Posljedica su toga bile nejasne interpretacije podređenih instanci, koje su se, doduše, odnosile na različite načine prema nastavku masovnog ubijanja. Himmler je Hitleru u ožujku 1942. godine dvaput podnio iscrpna izvješća, i to 10. i 17. ožujka. U tjednu između toga telefonski je razgovarao s više visokih SS-časnika te posjetio Krakov i Lublin, kako bi na licu mjestu mogao stvoriti cjelovitu sliku. Dana 17. ožujka 1942. godine stavljene su u pogon plinske komore u Bełżecu. Do 1945. godine u logorima smrti otrovnim je plinom usmrćeno više od tri milijuna ljudi iz cijele Europe.90 Činjenica da su se planovi za »konačno rješenje židovskoga pitanja« stalno mijenjali i da je inicijativa često dolazila od podređenih SS-časnika upućuje na procesni karakter holokausta. Hitler se više puta aktivno umiješao u taj proces. Na svoje je želje upućivao relativno nepreciznim i šifriranim izjavama, upozorenjima i proricanjima. Ustručavao se izdati jednu ili više konkretnih zapovijedi, iako je bio obaviješten o svim detaljima, primjerice o plinskim komorama.91 Od početka rata do masovnoga industrijskog ubijanja otrovnim plinom prošlo je više od dvije godine, za vrijeme kojih su drugi obavljali ono što su smatrali »poslom ubijanja« (Tötungsarbeit).92 Hitler je sam o toj temi raspravljao s Himmlerom, no nikada nije vidio ubilačku akciju specijalnih jedinica ili razgledao logor smrti. Himmler je pak prenio organizaciju genocida na Heydricha, iz čijeg su se Glavnog ureda službe sigurnosti Reicha (Reichssicherheitshauptamt) potezali svi konci, te na zapovjednike specijalnih jedinica i SS-a i na šefove policije u samim mjestima. Emocionalno, Hitler jedva da je imao udjela u svemu tome. I njegove izjave o Židovima za vrijeme ručaka ili večera u krugu malobrojnih, koje su protokolirane, začudno su distancirane. Doduše, često je izricao radikalne poglede, kao npr. 21. listopada 1941. godine: »Ako iskorijenimo tu kugu, učinit ćemo uslugu čovječanstvu.«93 No i ta mržnja djeluje distancirano i čini se, gledajući unatrag, vrlo apstraktnom. Često opetovane 89

Dnevnički zapisi od kolovoza do prosinca 1941. godine u: Witte, Peter (ur.): Der Dienstkalender Heinrichs Himmlers 1941/42, Hamburg, 1999. 90 Browning: Entfesselung, str. 609. 91 Eberle, Henrik/Uhl, Matthias: Das Buch Hitler. Geheimdossier des NKVD für Josef W. Stalin, zusam mengestellt aufgrund der Verhörprotokolle des Persönlichen Adjutanten Hitlers, Otto Günsche und des Kammerdieners Heinz Linge, Moskva, 1948/49, Bergisch Gladbach 2008., str. 196. 92 O dinamici skupina u procesu na licu mjestu te o referentnom okviru unutar kojeg su počinitelji djelovali i koji se stalno mijenjao vidi Welzer, Harald: Wie aus ganz normalen Menschen Massenmörder werden, Frankfurt na Majni, 2005. 93 Vidi Jochmann (ur.): Adolf Hitler, Monologe, str. 99.

Je li Hitler bio bolestan?

tirade o Židovima kao »uništavateljima kulture« nisu ništa drugo nego nastavak dualističke slike svijeta o plemenitom »arijevcu« i njegovu vječnom neprijatelju, Židovu, što je Hitler u glavnim crtama već opisao u djelu Mein Kampf. 94 Holokaust se stoga čini kao ostvarenje Hitlerove osobne mržnje prema Židovima, ali i kao rezultat mnogo rasprostranjenih priželjkivanja njemačkoga društva. Antisemitizam je tvorio referentni okvir unutar kojeg je Hitler djelovao dok se uspinjao, ali i kasnije, kao Führer i kancelar Reicha. Obespravljenost i stigmatizacija Židova odvijala se postupno – a kada su vojni uspjesi omogućili masovno ubijanje, tada se ubijalo. Hitler nije ni trebao zapovjediti genocid, bilo je dovoljno stvoriti manevarski prostor za holokaust, kao u slučaju Zapovijedi 21a o vođenju rata. Iz toga proizlazi nužnost preispitivanja plauzibilnosti često izrečenih pretpostavki o razlozima Hitlerove mržnje prema Židovima i njegove psihološke predispozicije u cijelosti. U središtu su pozornosti pritom mitovi i legende koji se stalno ponavljaju, a predlošci kojih ostaju uvijek isti, koliko god se mijenjala njihova konkretna formulacija.

2007.: FILM DANIJA LEVYJA MEIN FÜHRER I ZNANSTVENA UTEMELJENOST PERSIFLAŽE HITLEROVE OSOBE Dana 28. svibnja 2005. režiser Dani Levy njemačkom je Fondu za subvencioniranje filma podnio molbu za financijsku potporu filmskoga projekta Mein Führer. Levy je gremiju koji je o tome odlučivao poručio kako je svjesno odustao od »akribičnog istraživanja«. Na mjesto povijesnih činjenica, izjavio je, svjesno želi staviti projekciju, izmišljen umjetnički lik, koji će smjestiti u »moralnu tragediju jednog vremena«. Levy je potom uobličio komediju o posljednjim Hitlerovim danima u bunkeru ispod kancelarije Reicha (Reichskanzlei), a komedija se na kraju ipak zasnivala na pretpostavljenoj stvarnoj Hitlerovoj osobi.95 Kao samo po sebi razumljivo, Levy polazi od toga da je diktator »patio od depresija« te je dopustio da ga Helge Schneider u glavnoj ulozi interpretira kao u svijet snova utonula živčenjaka kojim upravlja netko drugi. Hitler u filmu više puta doživljava slom, ali ga njegov učitelj jezika (u filmu Židov) moralno opet uspravi. Kada ga učiteljeva žena želi ubiti, on protestira: »Činiš što i on! Ubijaš čovjeka koji se ne može braniti. I on je samo nevoljeno dijete!«96 94 Vidi Hitler: Mein Kampf, osobito str. 329-339. 95 Kritika je film ocijenila neuspjelim i banalnim. Vidi Kestler, Marianne: Mein Führer Dana Levyja na www.shoa.de/rezensionen/185-filmrezensionen/620.html. 96 Töteberg, Michael (ur.): Dani Levy. Mein Führer: Die wirklich wahrste Wahrheit über Adolf Hitler, Hamburg, 2007., str. 143.

BOLESNI HITLER KAO PROJEKT PISANJA POVIJESTI

Levy se u tom monokauzalnom objašnjenju ubilačkoga NS-režima sasvim svjesno poziva na Alice Miller, »jednu od najpoznatijih i najpopularnijih psihologinja našeg vremena«.97 Pritom valjda misli na knjigu švicarske psihologinje koja je postigla vjerojatno najveći odjek, polemiku »Na početku bijaše odgoj« (Am Anfang war Erziehung). U središtu knjige nisu Hitler ili psihoanalitičko tumačenje NS-režima, nego optužba protiv »patnji u ranom djetinjstvu«, uzrokovanih pogreškama u odgoju.98 Hitlera Mil ler, kao i druge slučajeve, navodi samo kao ilustraciju svoje iscrpne kritike društva.99 Bilo je neizbježno, smatra Miller, da je Hitler postao masovni ubojica, ta njegova je biografija »odraz tragične sudbine djeteta«.100 U međuvremenu, čak se i u forenzičkoj psihijatriji takve ocjene smatraju zastarjelima, ali su u vrijeme kada je izašla knjiga A. Miller, naime 1980. godine, bile vrlo aktualne. Međutim, i dokazi kako je Hitlera kao dijete stalno ponižavao njegov otac Alois, koje navodi, izrazito su oskudni. Miller podmeće Aloisu Hitleru da je svakodnevno bičevao svoga sina te da je osim toga bio alkoholičar i sam po sebi labilan karakter koji je jednom boravio u zavodu za umobolne. 101 Ništa od toga nije dokazano, osim Hitlerova iskaza da je jednom od svog oca dobio trideset udaraca.102 Što se majke tiče, Miller polazi od toga da Hitler jednostavno nije bio voljeno nego samo »razmaženo« dijete. U psihološkom pogledu, ljubav – tvrdi Miller – treba shvatiti tako da »majka mora imati otvorene oči i uši za istinske potrebe djeteta«. A upravo stoga što majka svoga sina nije voljela, on je »obasipan ustupcima i stvarima«, no samo kao »nadomjestak za ono što svom djetetu zbog vlastita jada nije bila u stanju dati«. Ako kao povjesničari još možemo ići dotle da nam se, gledajući natrag, odnos Hitlera prema majci čini problematičnim, onda je ovaj zaključak Millerove ipak, čini se, pogrešan: »Da je Adolf Hitler stvarno bio voljeno dijete, onda bi bio sposoban voljeti. Njegovi odnosi 97 Ibid., str. 176. 98 Vidi Miller, Alice: Am Anfang war Erziehung, Frankfurt na Majni, 1980., str. 11. 99 Knjiga Millerove u kojoj vrednuje tri ekstremna slučajeva – Hitlera, Christiane F. (djevojke s Kolodvora Zoo) i ubojicu djece Jürgena Bartscha – i u kojoj se izričito poziva na studije Katharine Rutschky (Schwarze Pädagogik, 1974.) postigla je visoke naklade te je prevedena na mnoge jezike. 100 Miller: Erziehung, str. 228-231. 101 Ibid., str. 172-195. 102 Paulu, mlađu Hitlerovu sestru, dne 26. 5. 1945. godine ispitivali su američki časnici. Ona je posvjedočila da je Hitler bio svakodnevno tučen. Paula Hitler imala je šest godina kada joj je umro otac. Dječja sjećanja mogu, ali ne moraju, biti vjerodostojna, što je poznato svakom forenzičaru. Nasuprot tisku, radikalno je promijenila svoje izjave. Sada je tvrdila da su Hitlera premalo tukli: »Da je kao dijete osjetio čvršću ruku, valjda ne bi postao najomraženiji čovjek na svijetu.« Još je izjavila da bi »nekoliko poštenih pljusaka u 1900. godini« vjerojatno spriječilo izbijanje Drugog svjetskog rata. Cit. prema Zdral, Wolfgang: Die Hitlers. Die unbekannte Familie des Führers, Frankfurt na Majni, 2005., str. 201 i d.

www.mozaikknjiga.hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-0841-7

JE LI HITLER BIO BOLESTAN?

Hans-Joachim Neumann Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan?

Hans-Joachim Neumann Henrik Eberle

Je li Hitler bio bolestan? Završni nalaz

Henrik Eberle predaje suvremenu povijest na Sveučilištu u Halleu. Godine 2005. u suradnji s Mathiasom Uhlom objavio je “Knjigu o Hitleru”, još jedno djelo o nacionalsocijalizmu.