Kako ukrotiti razvratnika by Mozaik knjiga

� roman �

Enoch Suzanne

kako ukrotiti razvratnika

Samo se prepustite ovoj knjizi i bit ćete oduševljeni. - stephanie laurens

Suzanne Enoch Kako ukrotiti razvratnika

Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

Denona, Zagreb, prosinac 2012.

ISBN 978-953-14-1301-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 825564. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Suzanne Enoch

Kako ukrotiti razvratnika S engleskoga prevela Dragana GrozdaniÄ&#x2021;

Posvećeno Kay Kerby Carol Zukoski Helen Kinsey Jimu Drummondu Poučavali ste, nadahnjivali i dijelili s drugima svoje uživanje u učenju, književnosti i životu. Volim vas svim srcem i neizmjerno vam zahvaljujem – moji učitelji.

PRVO POGLAVLJE

ucien Balfour, šesti grof Kilcairn Abbeyja, bio je naslonjen na mramorni stup na ulazu u Balfour House i promatrao olujne oblake koji su se skupljali ponad glave. – Po trncima koje osjećam u prstima – promrmljao je izvlačeći cigaru – ne sluti na dobro. Iako se zlokobno tmurno nebo nadvijalo nad zapadnom stranom Londona, nije oluja bila to što je zabrinjavalo Luciena Balfoura. Veća oluja galopirala je njemu ususret: upravo je u svojoj kući trebao pružiti gostoprimstvo sotoninoj pomagačici i njezinoj majci. Iza njega su se, na dobro podmazanim šarkama, otvorila ulazna vrata. Lucien je pogledao prema nebu u trenutku kad se dugotrajna mukla tutnjava zakotrljala preko krovova Mayfaira. – Što je to, Wimbole? – Tražili ste da vas obavijestim u tri sata, gospodaru – odgovorio je batler onim svojim uobičajenim monotonim glasom. – Sat je upravo otkucao. Lucien je povukao drugi dim cigare, otpuhujući kolute dima i puštajući da ih odnosi sve snažniji povjetarac. – Pobrini se za to da prozori u radnoj sobi budu zatvoreni u slučaju kiše i posluži gospodina Mullinsa čašom viskija. Pretpostavljam da će mu ubrzo zatrebati. – U redu, gospodaru. – Vrata su se ponovno uz kliktanje zatvorila. Kiša je počela tiho škropiti po plitkim granitnim stubama ispred njega u trenutku kad je kočija dokloparala u Grosvenor Street i 7

Suzanne Enoch

skrenula prema dvorcu. Lucien je povukao posljednji dugačak dim cigare, zgnječio je o stup i odbacio uz kletvu. Demoni su izabrali pravi trenutak. Ulazna vrata ponovno su se otvorila i pokraj njega se pojavio Wimbole, uz kojega je sa strane stajalo još pet-šest lakaja u livrejama u trenutku kad se velika crna nakaza od kočije zanjihala i zaustavila u podnožju stuba. Drugo vozilo, manje razmetljivo od prvoga, zaustavilo se iza nje. Kad su Wimbole i njegove trupe krupnim korakom krenuli naprijed, gospodin Mullins zauzeo je na trijemu batlerovo upražnjeno mjesto. – Dragi lorde, moram vam ponoviti da vas cijenim s obzirom na iskazivanje pozornosti obiteljskim obvezama. Lucien je pogledao u odvjetnika. – Dvoje ljudi potpisalo je papire prije smrti, a meni je samo ostalo da se suočim s posljedicama. Nemojte mi odavati priznanje zbog toga što sam upao u zamku nečega što jednostavno nisam mogao izbjeći. – Unatoč tomu, lorde… – Taj sitni čovjek prekinuo je u pola rečenice kad se iz kočije pojavila prva osoba, dok je kišica lagano padala. – Zaboga – protisnuo je gušeći se. – Bog nema ništa s tim – promrmljao je Lucien. Fiona Delacroix zakoračila je na prilaz i zapucketavši prstima u rukavici pozvala Wimbolea da joj donese štap za hodanje. Činilo se da ne zapaža kišu, ali s obzirom na veličinu šešira koji se izdizao na njezinoj jarkocrvenoj… narančastoj… kosi, vjerojatno ne bi imala pojma da lijeva, sve dok se pod težinom vode ne bi prevrnula. – Lucien! – Zadigla je svoje široke ružičaste suknje i krupnim korakom zaputila se prema njemu, dok se spuštao stubama dočekati je. – Kako si mogao do posljednjega trenutka čekati da pošalješ po nas? Pomislila sam kako si naumio da cijelo ljeto samotne trulimo u žalosti! 8

Kako ukrotiti razvratnika

Planine prtljage počele su kliziti s krovova obiju kočija u ruke lakaja koji su je čekali. Lucien je na trenutak bacio pogled na tu hrpu, zapazivši da će morati odvojiti još jednu prostoriju, samo za žensku garderobu, prije nego što je prihvatio njezinu ruku u rukavici i nad njom se naklonio. – Ujna Fiona. Nadam se da je putovanje iz Dorsetshirea bilo ugodno. – Nije! Znaš kako me putovanje uzruja. Da nije zbog moje najdraže Rose, ne znam kako bih uspjela. – Zanjihala je svoje zaobljeno tijelo škune i ponovno se okrenula prema kočiji. – Rose! Izlazi iz kočije! Sjećaš se svoga rođaka Luciena, dušice? – Ne izlazim, majko – čuo se odjek iz unutrašnjosti prostranoga vozila. Ujna Fiona se još vedrije osmjehnula. – Naravno da izlaziš, draga. Rođak te čeka. – Ali pada kiša. Osmijeh je postao kolebljiv. – Samo malo. – Uništit će mi haljinu. Lucienovo odlučno dobro raspoloženje počelo se pomalo osipati. Prokleta oporuka njegova ujaka ni na koji način ga nije obvezivala da dobije upalu pluća. – Rose… – ponovno je zaćurlikala njegova ujna. – Ah, dobro. Utjelovljenje pakla na zemlji – bilo je njegovo mišljenje o njoj nakon njihova posljednjeg susreta, kad je imala sedam godina i kad je vrišteći u napadaju bijesa lupala nogama onda kad joj je bila uskraćena vožnja ponijem – pojavilo se iz kočije. Izišla je u oblaku ružičaste čipke i nabora koji su savršeno nadopunjavali pjenušavu haljinu njezine majke. Rose Delacroix učtivo se naklonila i plave kovrče koje su joj uokvirivale lice drsko su i skladno poskakivale. – Lorde – dahtala je, trepćući svojim dugim trepavicama. 9

Suzanne Enoch

– Rođakinjo Rose – odgovorio je Lucien, potisnuvši drhtaj zbog užasavajuće pomisli da bi nekome njegova spola ta anđeoska pojava mogla biti privlačna. S velikim napuhanim rukavima i pernatim drangulijama izgledala je više poput kakve nezgrapne ptice nego poput anđela. – Obje izgledate šareno u ovo poslijepodne. Hoćemo li ući unutra i skloniti se s kiše? – To su svila i taft – pjevušila je ujna Fiona, našušurivši jedno spušteno krilo svoje kćeri. – Svaka stoji dvanaest funti i stižu ravno iz Pariza. – A flamingo stiže ravno iz Afrike. Taj komentar je za njega bio blag, ali kad se okrenuo povesti Rose prema stubama, njezine plave oči su zasuzile. Lucien je potisnuo zlovoljan uzdah. Katkad sjećanja ostaju savršeno točna, unatoč protoku vremena. – Ne sviđa mu se moja haljina, mama – cvilila je i donja usnica joj je drhturila. – Gospođica Brookhollow je rekla to isto! Lucien je imao namjeru ponašati se lijepo, barem danas. Toliko o njegovim dobrim namjerama. – Tko je gospođica Brookhollow? – Roseina guvernanta. Stigla je s vrhunskim preporukama. – Čijim… cirkuskih izvođača? – Mama! – Dragi Bože – promrmljao je Lucien, žacnuvši se. – Wimbole, unesi njihove stvari. – Ponovno je obratio pozornost na svoju ujnu. – Je li sva vaša odjeća usklađena tako… živopisno? – Luciene, neću tolerirati tvoje uvrede pet minuta nakon našega dolaska! Dragi Oscar nikada ne bi tolerirao takvu okrutnost! – Dragi ujak Oscar je mrtav, ujna Fiona. Kao što dobro znate, on i moj otac skovali su urotu i pobrinuli se da u konačnici završite ovdje. – Skovali urotu? – ponovila je ujna Fiona, stišavajući glas koji je mogao razbiti kristal. – To ti je obiteljska obveza! Tvoja dužnost! 10

Kako ukrotiti razvratnika

– Točno, zato i jeste tu. – Popeo se stubama sam, bez pratnje, jer doimalo se da ih zadovoljava stajanje i urlanje na kiši. – I to samo dok se ona… – prstom je pokazao prema svojoj pokisloj rođakinji… ne uda. Potom ćete biti nečija tuđa obiteljska obveza i dužnost. – Luciene! Ponovno je bacio pogled na svoju rođakinju koja je jecala. – Je li te ta gospođica Brookhollow poučila svemu potrebnome da si osiguraš uspjeh u društvu? – Da. Naravno. – Sjajno. Gospodine Mullinse! Odvjetnik se pojavio iza jednoga mramornog stupa. – Da, lorde? – Pretpostavljam da se naša draga gospođica Brookhollow šćućurila u onoj drugoj kočiji. Dajte joj dvadeset funti i usmjerite je do najbliže trgovine naočalama pa je otpravite. Želim oglašavanje u London Timesu. Dajte oglas da tražimo stručnu družicu za moju dražesnu rođakinju. Odmah. Nekoga tko se dobro razumije u glazbu, francuski, latinski, modu i… – Kako se usuđuješ, Kilcairne! – zarežala je ujna Fiona. – … i pravila ponašanja. Neka se osobno jave na ovu adresu. Anonimno. Ne želim da cijeli svijet dozna kako moja rođakinja izgleda poput pudlice i ima stil mljekarice. Nitko pri zdravoj pameti ne bi želio biti sputan i vezan za neku životinju. Gospodin Mullins se naklonio. – Smjesta, lorde. Lucien je iza sebe ostavio zajapurene žene i krupnim korakom ušao u kuću. Zasigurno se poprilično izopačio. Glavobolja s kojom se probudio ponovno je osvetnički započela. Trebao je reći Wimboleu da i njemu natoči viski. Na vrhu stuba je zastao, naslonivši se mokrim leđima na ogradu od mahagonija. Na zidu sučelice bio je niz slika, koje su bile dio goleme galerije portreta u velikom hodniku u Kilcairn Abbeyju. 11

Suzanne Enoch

Na dvije slike koje su visjele nekoliko metara udaljene jedna od druge bile su crne vrpce preko gornjega desnog kuta. Jedna je bila portret preminuloga Oscara Delacroixa, polubrata njegove majke. Gotovo da toga čovjeka nije ni poznavao, a volio ga je još manje i nakon kratkoga trenutka Lucien je vratio pozornost na njemu bliži portret. Njegov rođak James Balfour umro je prije nešto više od godine pa je Lucien dosad već trebao narediti Wimboleu da skine tu vrpcu. Ali traka žalovanja služila je kao podsjetnik u kakav ga je neugodan položaj James doveo. – Dođavola – promrmljao je bez žestine. Njegov najbliži muški rođak, James, bio bi… i trebao je biti… nasljednik Kilcairn Abbeyja. Žeđ za pustolovinom njegova mladoga tvrdoglavoga rođaka fatalno se kosila s traganjem Napoleona Bonapartea za moći. Kako je sad stajalo s nasljeđem, kad se ona uplakana ružičasta slastica u prizemlju uda, njezini potomci steći će naslov Balfoura, zemlju i bogatstvo. Ali nakon što ju je ponovno vidio, Lucien nije namjeravao dopustiti da se to dogodi. Nepromišljena smrt svih njegovih muških rođaka tako ga je, učinkovito ga zarobivši, navela da krene jedinim putem na koji se zakleo da se nikada neće upustiti. Grofu Kilcairn Abbeyja bio je potreban zakoniti nasljednik… što je značilo da mu je logičnim, iako nesretnim proširenjem, trebala supruga. Ali prije započinjanja s tim zadatkom morao je okončati svoje obveze prema Rose Delacroix i njezinoj majci, i to što je moguće žurnije. Alexandra Beatrice Gallant izišla je iz londonskoga fijakera koji je unajmila i izravnala svoj krznom obrubljeni ogrtač. Plava dnevna haljina na njoj bila je najkonzervativnija koju je imala i grebao ju je njezin visoki ovratnik. Bez obzira na njezinu udobnost ili neudobnost, bila je na dovoljno razgovora tijekom posljednjih pet 12

Kako ukrotiti razvratnika

godina da zna kako konzervativna pojava i ponašanje čine čuda u smislu zapošljavanja. A njoj je trenutačno bila potrebna sva moguća pomoć. Shakespeare, njezin bijeli terijer i najvjerniji drug, skočio je iza nje. Ne osvrnuvši se iza sebe, vozač fijakera je svoju kočiju ponovno uključio u rijetki podnevni promet. Alexandra je bacila pogled na obje strane Grosevenor Streeta. – Dakle, to je Mayfair – razmišljala je, motreći ozbiljna pročelja masivnih kuća. Iako je u prošlosti bila zaposlena kod plemića zemljoposjednika i nižega plemstva, s ovim se ništa nije moglo usporediti. Pozlaćeni Mayfair, omiljeno boravište najbogatijih i onih plemenitoga roda, nije imalo baš velike sličnosti s ostatkom bučnoga, krcatoga i prljavoga Londona. S prozora fijakera uspjela je zapaziti brojne ugodne šetnice koje bi ona i Shakespeare mogli istražiti u Hyde Parku. Naći zaposlenje u Mayfairu moglo bi značiti uživati u određenim blagodatima, ukoliko ta mlada dama i njezina majka nisu posve povučene od svijeta. Izvukla je iz džepa presavijeni novinski oglas i još jednom pročitala adresu, a potom povukla terijerovu uzicu i pošla uz ulicu. – Dođi, Shakes. Bit će to za taj dan njezin drugi razgovor, deveti toga tjedna, a ostala joj je još jedna mogućnost u Cheapsideu. Ako je do kraja tjedna netko ne bude htio zaposliti u Londonu, morat će svoju oskudnu ušteđevinu potrošiti za put prema sjeveru. Možda u Yorkshieru nikada nisu čuli za nju. Ali u posljednje vrijeme imala je onaj malodušni osjećaj da svako kućanstvo ili barem sva ona u kojima su trebali guvernantu ili družicu, znaju svaku prokletu pojedinost iz njezina života… pa je u najboljem slučaju mogla očekivati ljubazno odbijanje pri zaposlenju. – Eh, tu smo, dvadeset pet. – Alexandra je zastala promotriti mamutsku gradsku kuću na udaljenom završetku kratkoga 13

Suzanne Enoch

zavojitog prilaza. Činilo se da pedesetak prozora gleda prema ulici na mali običan vrt na istočnoj strani. Kuća je bila zaklonjena kočijom koja je išla prema zapadu i nije se puno razlikovala od ostalih divnih kuća s kojima je dijelila put. Zasad je sve bilo dobro. Duboko uzdahnuvši, pošla je uz prilaz za kočiju, obišla do stražnjega dijela kuće i popela se uz tri stube do stražnjega ulaza. Prije nego što je uspjela pokucati, vrata su se zanjihala i otvorila. – Dobar dan. – Visok i mršav muškarac odjeven u besprijekornu zlatnu i crnu livreju iz vremena vrhunca vladavine Georgea III. stajao je na ulazu u kuhinju i zurio u nju. Ono malo sijedih na sljepoočnicama služilo je kao uskličnik koji je naglašavao njegovo dostojanstvo. – Pretpostavljam da ste tu zbog javljanja na oglas? – Da, ja… – Ovamo, gospođice. Gotovo ne bacivši pogled na Shakespearea, batler se okrenuo na peti. Alexandra je pošla za njim kroz golemu kuhinju, niz dva dugačka hodnika koja su se međusobno sjekla i ušla u veliku prostranu radnu sobu zavučenu ispod zavojitih stuba od izrezbarenoga mahagonija. Pogledom je obuhvatila razbacane slike slavnih umjetnika s puno ukusa, poput Lawrencea i Gainsbourgha, urešene rezbarije od bjelokosti i besprijekorne ebanovine s Dalekoga istoka te zlatne umetke u ukrasnome vijencu od štukature koji se protezao duž vrha zidova. Ukusno, otmjeno, zanimljivo i vrlo elegantno, kuća se, neobično, doimala neženstvenom za stanovanje jedne mlade dame i njezine majke. – Pričekajte tu, gospođice. Alexandra je potvrdno kimnula, zadubljena u promatranje. Shakespeare je otkrio zanimljiv miris iza masivnoga stola od mahagonija dok je ona prišla kaminu ugrijati ruke. Na polici iznad kamina stajao je poput stražara izrezbareni slon i ona je nježno dotaknula njegovu glatku nogu od ebanovine. 14

Kako ukrotiti razvratnika

Na stubama koje su se svijale iznad njezine glave začuli su se koraci. Lecnuvši se, odvojila se od ognjišta i smjestila na stolac sučelice stolu. Trenutak potom, vrata su se otvorila. Alexandra je namjestila svoj najbolji profesionalan izgled, ali s iskrenim zanimanjem, spremna započeti sa svojim dobro uvježbanim govorom o iskustvu koje je imala i uglavnom besprijekornim preporukama i podignula pogled. U trenu je zaboravila sve što je namjeravala reći. Stajao je na dovratku, zagledan u nju. Prvo što je na njemu zapazila bile su oči… lijepe, svijetlosive, ispod tamnih podrugljivih obrva. Postupno je do njezinih čula dopro preostali dio njega. Visok, tamne kose koja mu se kovrčala uz ovratnik, bio je mršav, atletske građe, imao je jagodice francuskoga aristokrata te bahate i besramno senzualne usne. Nekoliko dugih trenutaka ostao je na mjestu, nepomičan. – Došli ste ovamo zbog mjesta guvernante? – upitao je otegnuto, dubokim učenim glasom. – Ja… – Alexandra je potvrdno kimnula, malo zadrhtavši kad joj je zvuk njegova glasa odjeknuo niz kralježnicu u naelektriziranim spiralama. – Jesam. – Primljeni ste.

DRUGO POGLAVLJE

atreptala je plavkastozelenim očima, dubokim kao more. – Primljena? Lucien je zatvorio vrata, osjećajući nepoznato uzbuđenje koje mu je potaknulo živce. Bože dragi, kako je divna. – Da, primljeni, kada možete početi? – Ali… niste ni vidjeli moje preporuke, ne znate ni kakve su mi kvalifikacije… čak mi ni ime ne znate. S obzirom na njezinu konzervativnu odjeću i vrlo uspravno držanje, reći joj koliko je uzbudljivim smatrao njezine očite kvalifikacije sigurno bi je natjeralo u bijeg. Nekakva kretnja mu je privukla pogled i kad ga je spustio ugledao je maloga bijeloga terijera kako njuška ispod njegova stola. Lucien je izvio obrvu. – Vaš? Povukla je uzicu pa se životinja vratila do nje i sjela. – Da, vjerujte mi, zna se posve lijepo ponašati. Zahvalan za svako odvraćanje pozornosti koje mu je omogućilo dovoljno vremena da naizgled ponovno postigne svoju uobičajenu smirenost, Lucien je okružio oko male bijele životinje i sjeo za stol od mahagonija. – Ne morate me ni u što uvjeravati. Već imate posao, gospođice… Kako se zovete? – Gallant. Alexandra Beatrice Gallant. – Vrlo čestito ime, gospođice Gallant. Gospođica Gallant se zarumenjela i rumenilo se lijepo razlilo njezinim blijedožutim obrazima. – Hvala vam, gospodine. – Iznenada je spustila pogled na svoju veliku mrežastu torbu i izvukla tanak snop papira. – Moje preporuke – rekla je, pružajući mu ih. 16

Kako ukrotiti razvratnika

Nagnuo se naprijed i uzeo ih. Prsti su mu okrznuli njezinu bijelu mekanu rukavicu od jareće kože. – Ako baš ustrajete. – Lucien ih je odložio ne pogledavši ih, radije je zadržao pogled na toj visokoj otmjenoj božici koja je sjedila pred njim. Pokazala je prema papirima. – Da, ustrajem. Ne želite ih pogledati prije nego što mi ponudite posao? Pomišljao je na nekoliko radnih mjesta koja joj je želio ponuditi. – Radije bih vas pregledao. Još više se zarumenjela. – Op… Oprostite? Zaključio je da je uistinu naivna. Hvala Bogu, nije imala pojma tko je on. – Svačije preporuke su savršene, jer u protivnome ih ne bi ni davali. Stoga su beskorisne. Ja radije idem do samoga izvora. – Rukom je obuhvatio bradu i osmjehnuo se, nadajući se da ne izgleda onoliko grabežljivo kako se osjećao. – Recite mi nešto o sebi, gospođice Gallant. Zagladila je suknju; bila je to praktična kretnja, ali ujedno i vrlo ženstvena. – Naravno. Radila sam kao guvernanta i družica na brojnim radnim mjestima tijekom posljednjih pet godina, gospodine. Smatraju me više nego stručnom. – Podignula je bradu, očito se prepuštajući uvježbanome govoru. – Zapravo, posebna specijalnost su mi mlade dame. Ja… – Hm, ja više volim one malo zrelije. – Vi… oprostite? – Koliko vam je godina, gospođice Gallant? Motrila ga je i u pogledu joj se počela nazirati sumnja. – Dvadeset četiri. On bi pretpostavio godinu-dvije manje, vjerojatno zbog toga što su joj obrazi izgledali mekani i neokaljani kao u novorođenčeta. – Nastavite s predstavljanjem. – U vašem oglasu spominje se sedamnaestogodišnja djevojka. Mogu li pretpostaviti da vam je to sestra? 17

Suzanne Enoch

– O, Bože, nije. – Nakratko se namrgodio… ljutito zbog svoje požude. – Rođak sam tome demonu i više od toga neću se ni potruditi zbližiti. Činilo se da se nije uvrijedila na njegove uvredljivo iskrene riječi, ali ipak je zastala, nedvojbeno čekajući da joj to objasni. Ali, ako je nešto željela znati, mogla je pitati. Već je pet minuta bila njegova zaposlenica, a ona je još uvijek ustrajala na tome da obave taj glupi besmisleni razgovor. – Možda biste mi – nastavila je trenutak potom – mogli to malo podrobnije objasniti? Mogu li znati kako se zovete? To nije bilo spomenuto u oglasu. Ne znam kako vam se obraćati, gospodine. Sporo je udahnuo. Gle, ionako će na kraju doznati. Činilo se da u gospođici Gallant nema puno onih šmizlastih gluposti, ali sad će to zasigurno doznati. – Lucien Balfour – rekao je. – Lord Kilcairn. Njezini lijepi obrazi su problijedjeli. – Mislite grof Kilcairn Abbeyja? Zadržao je blagi izraz lica, iako su ga nagoni poticali da skoči prema vratima i spriječi je da ode. – Čuli ste za mene? Alexandra Gallant je pročistila grlo i bliže privukla psa. – Da. Čula sam za vas. – Posegnula je za papirima i ustala. – Ispričavam se ako sam pogrešno protumačila vaš oglas, gospodaru, ali moram vam reći… morate znati da je zvučao posve… – Doviđenja, ugodan dan, gospodaru. Lucien je spustio pogled do njezine vitke pojave i oblina stražnjice kad je žurno pobjegla prema vratima. – Obično ne dajem oglas tražeći ljubavnice u London Timesu, ako vas to brine, gospođice Gallant – rekao je istim onim oporim tonom. Iako ću vam, ako želite, dati još nekoliko bodova zbog prepoznavanja imena i izraza iskrenoga zgražanja. Nije najbolje što sam vidio, ali zasigurno je prolazno. Gospođica Gallant je prestala uzmicati i okrenula se. – Prolazno? 18

Kako ukrotiti razvratnika

Barem joj je zadržao pozornost. – Imao sam tu jednu debelu staru vreću koja se onesvijestila kad je shvatila tko sam. Bio je potreban Wimbole i još dvojica mojih najkršnijih lakaja da je izvuku van. – Nagnuo se naprijed, sklopivši svoje dugačke prste na stolu. – Radno mjesto je legitimno i vrlo dobro plaćeno. Međutim, namjeravate li se onesvješćivati i prepuštati histeriji na spomen moga imena, molim vas otiđite. Ekspresno. – Nikada se nisam onesvijestila u životu – izjavila je, podigavši još jednom svoju ponosnu bradu – niti bih bila tako glupa da to učinim u vašoj nazočnosti. – Ah – promrmljao je i usnice su mu se ponovno razvukle u osmijeh. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put toliko uživao. – Mislite da bih vam jednostavno zadigao suknje i na svoj način se pozabavio vama dok ležite na podu u nesvijesti? Ono dražesno rumenilo vratilo joj se na lice. – Čula sam ja puno gorih stvari o vama, gospodaru. Lucien je odmahnuo glavom. – Nema zabave u snošaju ukoliko obje strane nisu dovoljno povezane da u tome iskustvu uživaju. Znači li to onda da odbijate ponuđeno radno mjesto? Plaćam dvadeset funti mjesečno, ako vas to zanima. – Ili više, ako vas ne zanima. Stiskala je šake, gužvajući urednu hrpu preporuka. – Gospodaru, to je nerazumno! – uskliknula je. – Ne znate ništa o meni! – Znam jako puno o vama – uzvratio je i pokazao na prazan stolac s kojega je ustala. – Hoćemo li nastaviti? Isprsila se i ponovno sjela držeći svoju mrežastu torbu na krilu, nedvojbeno kako bi ubrzala bijeg bude li potrebno. – Što to onda znate o meni? – Znam da imate iznimne oči. Kojom biste ih bojom opisali? Iste su ga oči nekoliko sekundi dvojbeno gledale. – Ja… gotovo nikada ne razmišljam da boja mojih očiju ima bilo kakve veze s mojom stručnošću guvernante i družice. 19

Suzanne Enoch Kako ukrot it i razvrat nika

Čestita guvernanta nikada ne smije ostati nasamo s muškarcem. Njezina reputacija mora biti besprijekorna bez najmanje naznake skandala. Ona ne smije otkrivati svoje emocije čak ni kad poslodavac prijeđe granicu lijepog ponašanja. Guvernanta nikada ne preispituje naredbe svoga poslodavca. Čak ni onda kad je on dovodi u iskušenje da zbog želje prijeđe dopuštene granice. Nikada, baš nikada, ne smije se zaljubiti u nekoga iz viših društvenih krugova. Posebice ne u razvratnika ... bez obzira na to koliko bi ubojiti mogli biti njegovi poljupci ... Je li Alexandra Gallant naučila lekciju ili će dan kada je stupila u dom zloglasnoga grofa Luciena Balfoura biti dan kada je potpisala ugovor s nečastivim i nepovratno uništila i posljednju mogućnost da vrati teško stečeni ugled u društvu? Suzanne Enoch jedna je od najpopularnijih američkih autorica ljubavnih romana. Naši su je čitatelji mogli upoznati čitajući roman Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama, a roman Kako ukrotiti razvratnika prvi je iz serije romana objavljenih pod naslovom S ovim prstenom... koja je osvojila čitatelje širom svijeta. Roman je s engleskoga prevela Dragana Grozdanić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

139,00 kn ISBN 978-953-14-1053-3