Kultura i sve što morate znati o njoj
Naslov izvornika Kultur für Banausen © 2010 by Bastei Lübbe GmbH & Co. KG © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.
Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Prijevod s njemačkoga Branka Grubić Urednik Zoran Maljković Lektor Jakov Lovrić Korektor Jakov Lovrić Grafički urednik Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, lipanj 2011. ISBN 978-953-14-0957-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 770667.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Markus Reiter • Tim Schleider
Kultura i sve ĹĄto morate znati o njoj
P R E D G OVO R
10
L i kov na u m j e t no s t
13
ARHITEKTURA
14
Što arhitektura govori?
15
Što ograničava arhitekturu?
17
Antiku ćete prepoznati po stupovima
17
Povratak korijenima – renesansa
21
Okrenut prema zemlji ili prema nebu – srednji vijek
19
Povratak antike II: klasicizam
22
Arhitektura moderne
23
26
S L I K A R S T VO
Giotto otkriva slikarstvo
29
Masaccio otkriva perspektivu
31
Jan van Eyck otkriva slikanje u ulju
33
Michelangelo otkriva tijelo
36
Pieter Brueghel otkriva obične ljude
39
Botticelli otkriva alegoriju
35
Albrecht Dürer otkriva umjetnika
37
Caravaggio otkriva svjetlo
40
Rembrandt otkriva dramatiku
42
Monet otkriva neponovljivost trenutka
46
Kandinski otkriva apstrakciju
51
Turner otkriva (divlju) prirodu
45
Picasso otkriva oblik
49
5
S U V R E M E N A U M J E T N O S T
Kazimir Malevič slika crni kvadrat Marcel Duchamp izlaže pisoar Jackson Pollock raspršuje boju
Andy Warhol umnaža slike prometnih nesreća Georg Baselitz vježba stoj na glavi K I PA R S T VO
Što su stari Grci postavili na noge?
54 56 57
57
58 59
61
63
Tko to jaše u bamberškoj katedrali?
64
Što ushićuje svetu Tereziju?
66
Dva puta David – vrhunci renesanse Put u modernu F O TO G R A F I JA
Dva smjera: umjetnost i dokumentacija Fotografija kao umjetnost
Fotografija kao dokumentacija Dvije posebne vrste
Što fotografiju čini dobrom?
65
66 70 71 71 73 73 74
Scensk a umjetnost
77
FILM
78
Što više znate – više ćete vidjeti!
78
Zašto film stalno traži nešto novo
80
Filmske zvijezde
84
Filmska umjetnost kao istraživačko putovanje
88
Zvjezdani trenuci filma
Dva zanimljiva slučaja: dokumentarac i animirani film
O P E R A
Priprema za večer u operi
Bez Orfeja to se ne bi dogodilo
Uvertira, arija, finale – što sve opera nudi 6
81
87
91 91
92
94
Velika četvorka opernog repertoara: Mozart, Wagner, Verdi, Puccini
95
Mjesta za operu ima samo u velikim kućama
98
Mali savjeti za ponašanje u operi
99
Jeste li dobili želju?
100
M J UZ I K L I O PE R E TA
102
Što se nudi u mjuziklu i opereti
102
Mogu li vas zamoliti? O šarmu operete
103
Let’s dance! O energiji mjuzikla
104
Uvijek te mačke: mjuzikl kao proizvod za zabavu
106
Priprema za večer uz mjuzikl
107
U očajničkoj potrazi za ukusom gledatelja
107
110
PLES
Zašto je plesu mjesto u svakom kazalištu
110
Kratka povijest plesa
111
Gdje se ples može vidjeti
113
Kako možemo bolje razumjeti ples
114 116
K AZALIŠTE
Pomalo izvanzemaljski: zašto je kazalište posebno mjesto
116
Prilično antički: gdje su korijeni kazališta
117
Samo bez lažnog poštovanja prema kazalištu
118
Kratka šetnja po kazališnom repertoaru
120
Uvijek ti redatelji: vječna borba oko postavljanja na scenu
124
Tko može postati klasikom?
124
Priprema za kazališnu predstavu
125
Glazba
129
K L A S I Č N A G L A Z B A
130
Koncert klasične glazbe – napor i užitak
130
Sve je počelo s frulom: glazba kao iskonska potreba
132
Kako je glazba došla u koncertnu dvoranu
133
Izbor odgovarajućeg koncerta
136 7
Velika imena koncertne scene
137
Priprema za koncert
141
Što će biti s novom glazbom?
P O P - G L A Z B A
Pop-glazba – mnogo više od bube u uhu Što pop čini popom
Kratka šetnja kroz stilove Pop-glazba za početnike DŽ E Z
Džez – glazba za individualce Zašto je džez potpuno drukčiji
139
144 144 145
146 148 151 151 151
Podrijetlo džeza
152
Kako najbolje slušati džez
154
Stilovi džeza
153
Književ nost
157
K N J I Ž E V N O S T
158
Što je dobra književnost?
Zašto se pjesmice uvijek ne rimuju
Što sve obuhvaća epska književnost
159
163
164
Veliki Rusi
166
Veliki Englezi
168
Veliki Francuzi
167
Veliki Amerikanci
169
Tri romana – jedna tema
173
Veliki Nijemci
170
K u lt u r a p l u s
179
T E L E V I Z I JA
180
Zašto i televizija spada u kulturu Povijest masovnih medija 8
180 181
Budućnost televizije
182
Televizijska kultura
182 184
M UZ E J
Čarolija muzeja
184
Koji je najvažniji umjetnički muzej na svijetu?
186
Doživljaj umjetnosti izvan vrhunskih kuća
188
Nastanak muzeja umjetnosti
186
Što je zapravo muzej?
189
Obavijesti prije i tijekom posjeta
191
196
F I L OZ O F I JA
Četiri temeljna pitanja Immanuela Kanta
197
Prvo pitanje: Što trebam činiti?
198
Drugo i treće pitanje: Čemu se mogu nadati? Što mogu znati?
199
Četvrto pitanje: Što je čovjek?
200 203
I S T R A Ž I VA N J E M OZG A
Istraživanje mozga na stranicama kulture
203
Rehabilitira li istraživanje mozga determinizam?
205
Koliko slobodne volje ima prst?
206 208
R E L I G I JA
Može li se dokazati postojanje boga?
209
Vjerovati ili ne vjerovati – pitanje je sad
213
Kritičari religije Feuerbach, Freud i Marx
211
217
A R H EO L O G I JA
Iz vremena prije našega vremena
218
Plemenita jednostavnost, tiha veličina – Johann Joachim Winckelmann
220
Howard Carter i Tutankamonovo prokletstvo
221
Heinrich Schliemann i Prijamovo blago
221
225
Z AV R Š N A R I J EČ
9
PREDGOVOR
T
ko bi želio biti neznalica... No, onaj tko nespreman zakorači u svijet kulture, nažalost će to brzo postati. Opet ste izgubili nit u kazalištu? Na koncertu ste od dosade zurili u strop? Vratili ste se kući s izložbe slikara suvremene umjestnosti ništa ne shvativši? U kinu ste zadrijemali jer ste bili jako zbunjeni? Onaj komu su poznati doživljaji ove vrste i tko će to priznati pravim ljubiteljima kulture, odmah će dobiti po nosu: »Čovječe, pa ti si pravi neznalica!« Takvi su prizori žalosni. Prvo, onaj koga se to tiče, oneraspoložit će se i možda će se osjećati manje vrijednim – bilo bi mnogo zgodnije i zanimljivije da mu ljubitelj kulture jasno i razumljivo objasni što je to takozvani neznalica propustio vidjeti u kazalištu, muzeju ili na koncertu. Drugo, kod mnogih će se ljudi razviti osjećaj da je kultura samo za izabrane, da je za njezino razumijevanje potrebno mnogo rada i napora i da je posve sigurno preteška za njih, koji imaju, čini se, tako banalan ukus. Ovu zabludu želimo odmah ispraviti: Ne, kultura nije samo za izabrane! Kultura je jedna od najzanimljivijih stvari uopće! Bilo da je riječ o svijetu opere ili kazališta, glazbi ili književnosti, filmu ili slikarstvu – ništa ne može čovjeka obogatiti više od uživanja u kulturi. Slike i priče, pitanja i odgovori, tonovi i postavke umjetnika mogu nas neposredno dirnuti, mogu nas pogoditi, mogu nam uzburkati osjećaje, u dobrom i u lošem smislu. Obrazovanje i kultura dva su ključna resursa modernog čovjeka i međusobno su usko povezani. Da bismo počeli otkrivati ta dva područja, potrebni su nam dobri učitelji i pravi poticaji. Naravno, to nam nije uvijek pri ruci – za razliku od ove knjige koja je knjiga kulture za sve one koji žele uroniti u svijet kulture, poći na ekspediciju u carstvo obrazovanja i koji se ne trebaju sramiti pitanja što će ih postavljati na tom putovanju. U ovoj knjizi predstavit ćemo vam većinu područja kulture – i objasniti kako biste se trebali ponašati na mjestima kulture. Pritom ćemo, nadamo 10
Predgovor se, sve objasniti razumljivo i bez složenih stručnih pojmova, tako da uistinu svatko može bez problema istražiti područje koje ga zanima. Top-ljestvicama na kraju svakog poglavlja htjeli bismo vam dati pregled kazališnih komada, knjiga, slika ili filmova koji su najprikladniji za početnike, kako biste pronašli pravi pristup kulturnom i umjetničkom blagu i otkrili koja je imena dobro znati. Upravo je to sjajna strana kulture: potrebna vam je samo mala pomoć na početku, mali poticaj. Onaj tko prvi put kreće na taj put ubrzo će primijetiti kako jedno dolazi za drugim, kako jedna slika upućuje na sljedeću, kako se jedna priča uklapa u drugu. Zanimanje za kulturu pravi je perpetuum mobile, dakle, jedini motor koji pokreće sam sebe. Umjetnost i kultura slični su novcu na štednom računu: umnožavaju se same od sebe. No, umjetnost i kultura daju znatno veće kamate pa ćete se vrlo brzo obogatiti i ako ste imali neznatan početni kapital. I više od toga: Svijet kulture je beskonačan – i uvijek, kad mislimo da smo došli do njegove i naše granice, otvara nam se put prema sljedećem otkriću. Uostalom, i nama su bili potrebni poticaji, a također i navodno pravim poznavateljima kulture. Svima nam je u nekom trenutku života bila potrebna pomoć na početku našeg posve osobnog puta u kulturu. To nema puno veze s napornim radom. Dobro, katkada je naporno pročitati debelu knjigu, pogledati dugačku kazališnu predstavu ili gledati neobičnu sliku. Ali ako je to dobro za vas – a o tomu ne može odlučiti ni jedan kritičar na svijetu, nego uvijek vi sami! – tada ćete vjerojatno utvrditi kako je taj naporni komad kulture promijenio vaš svijet – pa makar i u najmanjoj mjeri. Dakle, budite poduzetan neznalica! Jednostavno je prekrasno doživjeti sve te umjetnosti, ne opterećujući se nikakvim raspravama. Listajte i čitajte ovu knjigu, neka vas ona nosi ili ciljano potražite podatke koji će vam biti potrebni za kulturni događaj te večeri ili tijekom vikenda. Možemo vam jamčiti ovo: upravo su tobože veliki kulturni znalci često ti koji u početku uopće ne mogu prepoznati ono što je novo – što ćemo na sljedećim stranicama potkrijepiti mnogobrojnim primjerima iz povijesti. Ono što vi upravo otkrivate kao kulturu, drugi su već odavno zaboravili. Zbog toga će se tek na kraju otkriti tko su pravi kulturni neznalci...
11
Likovna umjetnost
ARHITEKTURA
T
ko želi, može se maknuti s puta većini umjetničkih i kulturnih pojava za koje bismo u ovoj knjizi htjeli probuditi vaše zanimanje. Bez teškoća možemo zaobići muzej, kazalište i operu, ostaviti po strani romane i poeziju i izbjeći koncertne dvorane. No, jednom obliku kulture teško možemo umaknuti: arhitekturi. Mi u njoj živimo. Čim pogledamo kroz prozor, suočavamo se s arhitekturom. U gradu: arhitektura. U crkvi: arhitektura. Na našem radnom mjestu: arhitektura. Znanost definira arhitekturu u širem smislu kao plansku proizvodnju umjetnog zatvaranja prostora. Naravno, s pravom se možemo pitati: Je li arhitektura sve što se gradi? No, je li svaka vrsta arhitekture ujedno i umjetnost i kultura? Na to pitanje ne može se odgovoriti tako jednoznačno i lako kao što bismo možda htjeli. Uzmimo kao primjer gradnju stana: Prije nego što se moja obitelj, dok sam bio dijete, krajem sedamdesetih godina, uselila u vlastitu kuću, rastao sam u unajmljenoj kući koja je izgledala kao prevelika kutija za cipele na kojoj su načinjeni prozori, vrata i balkoni. Tu vrstu turobnih stambenih zgrada kasnije sam susreo u mnogim njemačkim gradovima. Očito je bila riječ o vrlo raširenom jedinstvenom građevinskom stilu. Ja mu ne bih dao nikakvu arhitektonsku vrijednost. Zašto? Iza tih kuća ne stoji nikakva stvaralačka zamisao, što je inače bitno obilježje umjetnosti. Te stambene zgrade odnose se prema arhitekturi kao umjetnosti jednako kao što se uputa za uporabu neke naprave odnosi prema romanu. Pogledajmo sada četvrt visokogradnji u berlinskom okrugu Neukölln koja nosi ime Gropiusov grad. Taj je kraj poznat kao socijalno žarište. Siromaštvo, nezaposlenost i velika stopa kriminala obilježja su te četvrti. Većina ljudi, a zacijelo i tamošnji stanari, neće reći da je Gropiusov grad »lijep«. Međutim, ljepota, u uobičajenom značenju riječi, u moderni i postmoderni više nije prosudbena kategorija. Njome se ne može mjeriti vrijednost arhitekture. 14
Arhitektura Ali, bitno je ovo: iza visokogradnji Gropiusova grada stoji kreativna ideja, iako neuspjela. Formulirao ju je glavni projektant stambenog područja, njemačko-američki arhitekt Walter Gropius (1883. – 1969.) šezdesetih godina prošloga stoljeća, a potječe od francuskog urbanista i arhitekta Le Corbusiera (1887. – 1965.). On je već dvadesetih godina prošloga stoljeća zamislio da treba graditi ekonomično, svrhovito i funkcionalno. Nastao je pojam »nove gradnje« kojim su se graditelji ograđivali od wilhelminskog neoklasicizma. U Gropiusovu gradu arhitekt je naglasio zelene osovine i vodio računa o tomu da oblici i visina zgrada tvore skladnu cjelinu. Poslije ćemo se još jedanput vratiti načelima tog stila gradnje. Ovdje ćemo se zadovoljiti utvrđivanjem prve spoznaje: neovisno o tomu sviđa li se ishod gradnje našem oku ili ne, arhitektura je umjetnost samo onda ako iza nje stoji neka kreativna volja.
Što arhitektura govori? To što su Gropius i njegovi kolege davali vrlo veliku vrijednost stambenoj arhitekturi za široke slojeve stanovništva bila je posve nova pojava u povijesti graditeljstva. Oni su brinuli o običnim ljudima i željeli su poboljšati njihove bijedne stambene uvjete. Jednako kao i kod »nove gradnje«, puno se može doznati o ljudima nekog razdoblja pogleda li se kojoj su vrsti zgrada graditelji posvećivali najviše pozornosti. U starom Egiptu najzahtjevnije su građevine bile piramide. One su se, za razliku od tadašnjih stambenih naselja, održale tisućljećima. Piramide su grobovi faraona. Iz toga možemo zaključiti da starim Egipćanima (barem onima koji su mogli donositi odluke) nije bilo ništa važnije od toga da mrtvom faraonu omoguće nesmetano putovanje sa svim njegovim blagom u podzemni svijet boga Ozirisa – što je u većini slučajeva, nažalost, bilo uzaludno. Pljačkaši grobova su unatoč svim mjerama predostrožnosti najčešće nalazili put u unutrašnjost piramida. Glavni pečat slici stare Grčke, naprotiv, daju hramovi. Akropola u Ateni, posvećena božici Ateni, koju ćemo poslije pobliže opisati, za neke je arhitekte najsavršenija građevina na svijetu. Stari Rim prikazuje nam se kao središte svjetskog carstva, s palačama moći poput Kapitola, te mjestima za 15
Likovna umjetnost zabavu širokih masa, kao što je borilište Koloseum. Osim toga, grad je pun slavoluka pobjede – arhitektonskoga znaka vojne nadmoći. U kršćanskom srednjem vijeku sva se stvaralačka snaga usredotočila na onaj svijet. Tada su nastale lijepe sakralne građevine, dakle crkve i samostani. Sjetimo se samo romaničkih bazilika i gotičkih katedrala. Utvrde se, naprotiv, doimaju kao nezgrapne obrambene građevine. U gotici kasnoga srednjeg vijeka, a osobito u renesansi, arhitekti su razvili nov smisao za svjetovne građevine, ponajprije pri gradnji palača za bogate plemiće u sjevernotalijanskim gradovima. Barok je, doduše, dao raskošne crkve, ali velike palače (Versailles!) dokazuju da je apsolutistički vladar imao središnje mjesto u graditeljskom umijeću, jednako kao i Bog. Čak i kneževi, koji su svoj posjed mogli prehodati u jednom danu, nisu htjeli zaostajati u podizanju raskošnih građevina. Tako danas po cijeloj Njemačkoj i Europi možemo naći barokne dvorce, primjerice u saskom Delitzschu (vojvode od Saske i Merseburga), u Fuldi (mjesni kneževi), u Rudolstadtu u Thüringenu (dvorac kneževa od Schwarzburg-Rudolstadta) ili u mecklenburškom Ludwigslustu (vojovode od Mecklenburg-Schwerina). Ono što je vladarima iz razdoblja baroka bilo po volji, građanstvu sljedeće epohe bilo je jeftino (ali ne i povoljno što se tiče cijene). U 18. i 19. stoljeću nastale su raskošne klasicističke reprezentativne građevine pod okriljem građanske klase: operne kuće, muzeji, dvorane slave, gradske vijećnice – od Panthéona u Parizu, francuske dvorane slave, ujedno i prve svjetske sakralne građevine (koja je prvotno bila zamišljena kao crkva), preko British Museuma u Londonu pa sve do Kapitola u Washingtonu, izgrađenog po uzoru na antički Kapitol u Rimu. Ljudi su u duhu prosvjetiteljstva vjerovali u pobjedu razuma nad neznanjem i tiranijom – pogrešno vjerujući da se pritom mogu pozvati na staru Grčku. Arhitekturu osviještene građanske klase u prvoj polovni dvadesetog stoljeća zamijenilo je nešto uistinu novo: reprezentativne građevine kapitalizma – neboder i dojmljive industrijske građevine. Neboderi su u početku služili kao sjedište tvrtke, a njihovu su gradnju naručivali koncerni: US Steel, Chrysler, Singer, Woolworth bili su glavni vlasnici nebodera u Chicagu i New Yorku. Danas, u globalnom novčanom kapitalizmu, arhitektura je nerijetko investicijski objekt špekulanata što se iznova izražava podizanjem nebodera, ovaj put u Dubaiju, Kini, Tajvanu i Maleziji. Građevine nam govore puno o vremenu u kojem su nastale. 16
Arhitektura Što ograničava arhitekturu? Gradnja je danas u mnogim slučajevima postala investicijski posao, na kraju kojega se mora nalaziti profit. Arhitektura se tako susreće s mnogo većim ograničenjima nego bilo koja druga umjetnost. Navest ćemo tri najbitnija ograničenja: 1. Svrha. Arhitektura ne smije izgubiti iz vida svrhu onoga za što je stvorena. Utvrda mora odgovarati svojoj zadaći, dakle, zaštiti od osvajača. Katedrala je sigurno u prvom redu služila slavljenju Boga, inače bi sav onaj golemi trud bio suvišan, ali je morala i vjernicima osigurati mjesto za molitvu. Palača je izvana trebala biti utjelovljenje bogatstva, ali je iznutra morala biti udobna za život. U muzeju se očekuje dovoljno mjesta za izloške. 2. Financijska sredstva. Čak kada se ovaj ili onaj naručitelj gradnje može zadužiti preko grla, u jednom trenutku će naići na granicu. Budući da je gradnja u pravilu skuplja od slikanja, glume ili pisanja romana, arhitekti to ograničenje najjače osjećaju. 3. Statika. Smjeli planovi arhitekata moraju se stalno podvrgavati provjeri statičara kako ne bismo na kraju dobili zgradu koja će se urušiti – što je bio čest slučaj u prošlosti: kupola Aje Sofije u Bizantu dva puta se urušila prije nego što ju je 562. godine statičar Izidor iz Mileta (mlađi) ponovno podigao tako da se održala do dana današnjeg.
Antiku ćete prepoznati po stupovima Kad stojite pred nekom crkvom, vijećnicom, dvorcem, hramom (ili njegovim ostacima) iz doba antike ili pred nekom drugom zgradom, možda ćete se prvo pitati: Iz kojeg je vremena ta građevina? Odgovor na ovo pitanje pomoći će u razumijevanju ideje prema kojoj je ta građevina nastala. Na taj ćete način sigurno otkriti mnogo sitnica u kojima se ta ideja odražava. Tako možete najlakše krenuti na put otkrivanja arhitekture. Na sljedećim stranicama upoznat ćemo vas zbog toga s najvažnijim obilježjima pojedinih razdoblja. Počet ćemo s antikom. Još se vrlo dobro sjećam svojega prvog posjeta Ateni. Tada sam bio volonter u jednim regionalnim dnevnim novinama i putovao sam u organizaciji 17
Likovna umjetnost grčke vlade. Jedan od naših izleta bio je odlazak autobusom na Akropolu (riječ Akropola doslovno znači »grad iznad Atene«). Još i danas znam da sam se među stupovima Partenona, glavnog hrama posvećenog božici Ateni, osjećao nekako izgubljeno. Već tada sam se divio tehničkom umijeću graditelja. No, tek kasnije sam shvatio što su arhitekt Iktin (druga polovina 5. stoljeća prije Krista) i njegovi kolege uistinu načinili. Partenon se smatra najsavršenijim dorskim hramom koji je ikad podignut. S njega se može iščitati najvažnije načelo grčke antičke arhitekture: sklad mjera. Tako na mnogim mjestima, na primjer, nalazimo zlatni rez. To je izraz najvećeg sklada – a većina ljudi ga tako i doživljava. Kod zlatnog reza dvije su veličine u takvom međusobnom odnosu da se manja odnosi prema većoj kao što se veća odnosi prema ukupnoj veličini. Širina i ukupna visina, visina do arhitrava (grede koja leži na stupovima) prema preostaloj visini, visina iznad kapitela (glava stupova) prema visini zabata, širina stupova prema prostoru između stupova, visina metopa prema visini arhitrava – svi ti odnosi odgovaraju zlatnom rezu. Metope su pravokutne ploče iznad arhitrava, dakle iznad poprečne grede. Tako smo došli i do stilskih obilježja. Partenon odgovara dorskom načinu gradnje, jednom od triju glavnih redova. Druga dva zovu se jonski i korintski. Red znači ovo: vrsta stupova daje informacije o vremenu nastanka i o proporcijama građevine. Tri glavna stila najbolje se razlikuju po završecima stupova, kapitelima. To je dobro već i zbog toga što su od mnogih antičkih hramova ostali samo još stupovi. • Dorski stup, najstariji oblik, nema bazu i leži izravno na podlozi te se širi prema dolje. On ima 16 do 20 uzdužnih udubljenja (kanelira) te neukrašen kapitel i kapitel s kružnim jastučićem. • Jonski stup je vitak, ima bazu i 20 do 24 kanelire. Ravni kapitel završava s dva ukrasa u obliku puža (takozvane volute). • Korintski stup, najmlađa inačica, vitak je poput jonskog, sužava se prema gore i završava umjetnički izrađenim kapitelom, na kojem se između završetka stupa i voluta mogu vidjeti jedan ili dva vijenca od akantovih listova s uvijenim vrhovima. Prema jednoj anegdoti teoretičara antičke arhitekture Vitruvija, kipar Kalimah napravio je korintski kapitel nakon što je na grobu mlade žene vidio košaru prekrivenu kamenom pločom. Uz košaru su se uzdizali listovi akantusa. 18
Arhitektura Grci su graditeljsko umijeće doveli do savršenstva, kakvo u Europi nije ostvareno ni nakon mnogo stoljeća. Dakle, nije čudo što su njihova djela oponašali graditelji u kasnijim razdobljima, katkada samo neke dijelove, na primjer volute u baroku, katkada ukupan stil, kao u antičkom Rimu, u renesansi, klasicizmu i neoklasicizmu. Grčki način gradnje stupova primijenjen je i pri gradnji novijih građevina na srednjoeuropskim zemljopisnim širinama, a također i u Novom svijetu (na primjer Bijela kuća u Washingtonu!). Uostalom, utjecajni njemački povjesničar umjetnosti Johann Joachim Winckelmann (1717. – 1768.) imao je nakon 18. stoljeća jako velik utjecaj na našu predodžbu o antičkoj umjetnosti (vidi poglavlje o arheologiji). On se divio jednostavnoj otmjenosti arhitekture i grčkih kipova, koja se pokazuje u svojem bijelom, glatkom mramoru. »Tako će i lijepo tijelo biti još ljepše što bude bjelje«, pisao je Winckelmann 1764. godine u svojoj »Povijesti umjetnosti staroga vijeka«. Glupo je samo to što je nasjeo jednoj zabludi. Grčka umjetnost je zapravo bila jako šarena! Boja se tijekom stoljeća oljuštila.
Okrenut prema zemlji ili prema nebu – srednji vijek Kao što antičku arhitekturu najbolje možemo iščitati iz njezinih stupova, tako možemo i arhitekturu europskoga srednjeg vijeka i ranoga novog vijeka odrediti prema obliku prozorskih lukova. Prije nego što se posvetimo tim oblicima, trebali bismo se podsjetiti da su se u središtu srednjovjekovnoga graditeljskog umijeća nalazile crkve i samostani, dakle, sakralne građevine. Zbog toga će biti dobro naučiti nekoliko stručnih pojmova. Crkve se načelno razlikuju po centralnoj i uzdužnoj gradnji. Kod centralne gradnje glavne su osi jednake duljine, što je bilo omiljeno načelo kasne antike. Na primjer, Panteon u Rimu je, doduše, crkva od 7. stoljeća, a prvotno je služio kao rimski hram. Za europsku crkvenu arhitekturu tipičan je, naprotiv, uzdužni oblik. (Jedna od iznimki upravo je najvažnija crkva katoličkog kršćanstva: crkva svetog Petra u Rimu.) Takva se građevina može podići vrlo jednostavno: dugačka pravokutna zgrada, a na njezinu pročelju nalazi se polukružna dogradnja za oltar – apsida. Upravo tako izgleda Konstantinova bazilika u Trieru. Ona potječe iz 4. stoljeća i prvotno je služila kao rimska carska palača. 19