Ljubav je samo riječ, J.M.Simmel by Mozaik knjiga

Svi koji su ikad pročitali ijedan Simmelov roman znaju da se radi o napetim pričama u kojima vrtlog povijesti pokrene ljudske sudbine na najneočekivaniji način. Tako će i ova velika ljubavna priča, koja počinje slučajnim susretom a završava dirljivo i iznenađujuće, držati čitatelja u neizvjesnosti do posljednjeg retka. Johannes Mario Simmel (1924. – 2009.) već je desetljećima jedan od najčitanijih autora na njemačkom govornom prostoru. Objavio je 35 romana koji su prodani u ukupno 73 milijuna primjeraka. Njegova su djela prevedena na tridesetak jezika, a brojne štovatelje ima i među hrvatskim čitateljima.

ISBN 978-953-14-0539-3

www.mozaik-knjiga.hr

139,00 kn

Roman

J. M. Simmel LJUBAV JE SAMO RIJEČ

Verena Lord bila je uvjerena da je ljubav samo riječ. Tako ju je naučio život, tako ju je naučilo životno iskustvo. Iako se bogato udala, ima krasnu kćer i živi glamurozan život, ona nije sretna i sve je bliža zaključku da to nikada neće ni biti. No iznenadna ljubav s mladim Oliverom Mansfeldom morat će se skrivati od cijeloga svijeta, ali i morati prevladati svu zlobu i svaku prepreku. Ta će ljubav svoj vrhunac dostići u opojnoj sreći na otoku Elbi – i na kraju morati završiti pod pritiskom zla, jačeg od žudnji bespomoćnih ljudi. O svemu će tome Oliver Mansfeld napisati roman koji će biti iskreno i časno priznavanje prava na ljubav i oštra osuda svijeta velikih, kojim vlada samoljublje, moć i novac.

J. M. Simmel

LJUBAV JE SAMO RIJEČ

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga sedamdesetčetvrta Naslov izvornika

Liebe ist nur ein wort Copyright ∂ Droemersche Verlagsantalt Th, Knaur Nachf. Münchn/Zurich 1962. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga 2009. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Alen Bodor Grafički urednik

Marko Katičić Fotografija na naslovnici

Shutterstock Korektor

Srđan Boban Tisak

Znanje d.d., Zagreb, lipanj 2009.

ISBN 978-953-14-0539-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 704803.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

J. M. Simmel

Ljubav je samo riječ S njemačkoga prevela Emina Djerasimović

J. M. Simmel LJUBAV JE SAMO RIJEČ

Prolog

rva riječ što je iščezavala pod naletima snježnih pahuljica glasila je ≈… nikada…«. Druga riječ, koja je nestajala, bila je ≈… uvijek…«. List na kome su te riječi stajale, skliznuo je u procijep drvenog poda sobice u starom tornju. Na taj način papir je odolio propuhu koji se stvarao među naprsnućima starog zdanja. Snježni su se kristali slijegali na krvlju poprskano predvorje. To je predvorje bilo staro, ali je krv na njemu bila svježa, mlada, vlažna i još topla. Hodnici su bili isto toliko stari kao i nagorjele grede, kao i krupno nezgrapno kamenje starih zi dina, kao i natrule, također krvlju poprskane vijugave stube. Stariji od svega bio je ipak sam toranj. Brojio je mnoga stoljeća. Stariji čak od kršćanstva u ovoj zemlji. Riječi ≈… zaboravljen…« i na jednom drugom mjestu lista ≈… cijelim svojim srcem…« bile su zasute snijegom, kao i ime na kraju pisma, ispunjenog neravnomjerno ispisanim, grozničavim i grčevitim recima, ženskom rukom. Ta poruka napisana očito u velikom strahu, velikom očaju i velikoj žurbi, nestajala je, pokapana snijegom, nijemo i tiho. Još prije šesnaest stoljeća stajao je taj toranj ovdje, poput razvaline. Jedanaest puta su ga u proteklom razdoblju obnavljali hesenski vitezovi pljačkaši i pokrajinski grofovi. Posljednji put restaurirao ga je ≈njegova milostiva preuzvišenost« Wilhelm IX godine 1804. Prema želji tog visokog gospodina, obnovljen je u izvornom stilu: kao simbol njegove moći i kao osmatračnica. Međutim, te su zidine već odavno opet postale gotovo razvalinom, na čijem je podnožju jedna ploča opominjala prolaznike: OPASNOST OD OBRUŠAVANJA! PRILAZ ZABRANJEN!

Zanemarivši to upozorenje, moglo se kroz pukotine starog tornja osmatrati okolicu, daleko, sve dokle je pogled dosizao. Vidjela se rječica Nidda s obalama obraslim rogozom, kako vijuga livadama i poljima, preko plodne zemlje, između grmlja i srebrnastih vrba; vidio se i veliki Feldberg sa svojim sjenovitim, pošumljenim padinama; vidio se troglavi Winterstein, a na istoku plavičasti niz Vogelsberberga i masiv Hohenrodskopfa, čije su velike trokutaste padine, obasjane suncem, čarobno svjetlucale, usred poput noći crnoga Baumeera; mali i oni najmanji zaseoci, dvorci i seljačka dobra. Nedaleko odatle moglo se vidjeti i crne i svijetlosmeđe prošarane krave, kao i vlakove što su se, tužno zviždeći,

J. M. Simmel

gubili tamo negdje daleko u izmaglici. Moglo se dobro vidjeti Bad Nauheim i Bad Homburg, a ako je vrijeme bilo vedro Bad Vilbel, Königsstein, Dornholzenhausen, Oberursel, da, sve to i još desetak drugih mjesta čovjekova obitavališta, među kojima je najveći bio Frankfurt, Frankfurt na Majni. No, već se odavno smračilo i tama je sve prekrila. Svejedno, da je bio i bijeli dan, ne bi se moglo nazreti ni dva metra okoline, jer je već tri sata trajala nezapamćena snježna oluja, što se spuštala iz zastrašujuće mračnih oblaka. Te je noći tako gusto sniježilo te se činilo da se zrak sastoji od samog snijega, kao da više uopće nema ni zraka, nego postoji samo još neka zastrašujuća, neuhvatljiva, nepojmljiva sila što prigušuje sav život oko sebe, bez težine, a istovremeno opterećujući ga, što se spuštala iz beskrajnih prostranstava neba, dakle, prostor bez granica, bez kraja, vrtlog milijardi pahuljica što su svjetlucajući u mraku činile tamu nešto bljeđom. Ulice i putovi bili su već zameteni, teške su se grane pod teretom snijega cvileći slamale. A pri tom je sniježilo tek tri sata. Najstariji stanovnici tog kraja jedva da bi se mogli prisjetiti da su ikad puna dva dana doživjeli takvu ili sličnu snježnu oluju za cijelog svog vijeka. Ne, ni puna dva metra, čak ni po danjem svjetlu, neka skitnica ne bi mogla vidjeti ništa u toj divljoj igri kroz pukotine tornja koje su međutim pri lijepom vremenu otkrivale vidik iznad najviših krošnji Taunusa, tamo daleko, daleko naokolo… Bilo je to idealno mjesto za takav toranj. Tog mišljenja sigurno je bio i vojskovođa Druzije, kada je desete godine nove ere baš ovdje dao izgraditi obrambenu liniju protiv Germana. Istog mišljenja sigurno je bio i rimski car i vojskovođa Domicijan, kada je jedva stotinu godina poslije toga zapovjedio svojim legijama da baš ovdje otpočnu izgradnju limesa što se protezao preko bregova i niz padine, uz duboke rovove i močvare, preko proplanaka i šuma; bila je to petsto pedeset kilometara duga, utvrđena granica koja je trebala da štiti ≈pomirene« provincije Gornje Germanije i Recije. Carevi Trajan, Hadrijan i Antonije Pio nastavili su ubrzanu izgradnju nasipa i sojenica između Rajne i Dunava nakon kojih je slijedilo više od tisuću osmatračkih tornjeva i oko stotinu tvrđava. Na mnogim mjestima bili su jasno vidljivi ostaci tih moćnih utvrda koje su nekada davno podizali bespomoćni ljudi kao zaštitu protiv drugih, isto tako bespomoćnih ljudi, a na zapovijed svih onih ≈velikih« silnika i osvajača. Jedan se par smeđih, krznom postavljenih cipela klatio iznad lista. Visjele su slobodno u zraku, te cipele, pa se pomicale lagano, ponekad se blago dodirnuvši. Sada… i sada… a sada opet ne.

Ljubav je samo riječ

≈… il nostro concerto…« Gotovo cijeli centimetar snijega ležao je na tim riječima, i na ovima također: ≈… Porto Azzurro…«. Pahuljice su se nježno spuštale na vlažne mrlje krvi u hodnicima, čineći ih od vatreno-crvenih, svijetlocrvenima, zatim ružičastima, i naposljetku bijelima. Sve više krvavih tragova i sve više riječi nestajalo je u snijegu. Krv je postajala nevidljivom, crnilo se razmazivalo, poruka je iščezavala. Nisu se žurile, te pahuljice, a ni tople, zimske cipele. Lagano su opisivale četvrtine kruga iznad pisma. Iz sjevernog pravca vrhovi su im klizali sjeveroistočno, prema istoku. Ovdje, taj pokret zadobiven propuhom, zastade. Otklatile su se natrag. Sjeveroistok. Sjever. ≈… kunem Ti se .. « Rastopljene riječi. Pokopana zakletva. Cipele obješenoga klatile su se sada iznad onog mjesta u pismu gdje je stajalo: ≈… svojim životom…«. Ove su riječi nestale dvije minute poslije toga. Sjever. Sjeveroistok. Istok. Pahuljice su se čvrsto priljubile i na cipele i na odjeću. Mrtvac je, sa starim užetom oko vrata, visio s jedne nagorjele potkrovne grede. Bilo je mnogo stareži u toranjskoj sobi, razbijenih stolica, natrulog drveta, zarhđalog alata. Svjetlo je ovdje gore bilo mliječno, difuzno, i ne bi se čuo ni šum jer veličanstveni se snijeg spuštao tiho, tiho, ponašao se kao i svi moćnici koji znaju da mogu činiti što god zažele. Ne, ne bi se čuo ni glasak da nije bilo malih miševa koji su gladni i prozebli nemirno šuškali pod stranicom nekih prastarih novina tražeći zaštitu pred bezdušnom studeni noći. Novine su ležale nedaleko od mrtvaca, u kutu sobice, i tamo su bile zaštićene od snijega. Bile su otvorene, a veliki je natpis glasio: OGLASNIK CARSTVA PRAVDE ANTROPOFILSKE NOVINE ZA SVAKOGA ZA MORALNO I SOCIJALNO UZDIZANJE

IZDAVAČ: ANĐEO GOSPODNJI, FRANKFURT NA MAJNI

Miševi su šuškali. Smrznuti, skvrčeni i crni visjeli su paukovi u svojim iskidanim mrežama. ≈… ribarski brodići s jedrima crvenim poput krvi, purpurni kao krv pri zalazu sunca…«

J. M. Simmel

Iščezlo. ≈… vino koje smo pili u luci Marciana Marina…« Rasplinuto. ≈… naša uvala, zeleni valovi, u kojima smo se grlili…« Prošlo. Nestalo. Mlado lice obješenoga bilo je krvlju umrljano i prepuno rana oko kojih se krv na toj hladnoći ukrutila u kraste. I na rane su se spuštale pahuljice, i na kratko ošišanu smeđu kosu, u otvorene smeđe oči s golemim, proširenim zjenicama. Ali tamo gdje su dodirivale kožu, kosu i očne jabučice, pahuljice su se još otapale. Nije mogao biti dugo mrtav. Još je bilo topline u njemu. I ukočene, prazne zjenice sudjelovale su u tom malom, besciljnom putovanju cipela. Cijelo je tijelo sudjelovalo u tom klaćenju. Istok. Sjeveroistok. Sjever. I opet natrag. Sjever. Sjeveroistok. Istok. Krvave su bile i uske ruke obješenoga, zglobovi izranjavljeni. Krvavi i na više mjesta razderani bili su i debeli vuneni džemper i njegove sive hlače. Na džemperu, na cipelama i na hlačama snijeg se zadržavao, jer oni su već bili hladni, jednako hladni kao što će i tijelo obješenoga uskoro postati. Dovoljno hladno za pahuljice. ≈… naš prvi susret…« Istok. Sjeveroistok. Sjever. ≈… naš prvi poljubac…« Sjever. Sjeveroistok. Istok. I rasplinjavale su se, nestajale, sve te nježne riječi pod blagim teretom snijega koji ih je činio prolaznima, nevidljivima, sve te riječi, sve… Sve… Obješenome je moglo biti dvadesetak godina, tijelo mu je bilo kao u velika dječaka, vitko i proporcionalno građeno. Je li lijepo izgledao živ, još prije nekoliko sati? Sada je izgledao jezivo. Jezik je virio iz prije nekoliko sati možda osjećajnih, možda putenih, sada zgrčenih, nateklih, plavih i odvratnih usta. Snježni kristali padali su na njega i topili se, jer je i jezik bio još topao. Taj, koji je tu visio, dobro je poznavao povijest onog limesa, znao je da su taj toranj nekada izgradili rimski vojnici i da im je služio za izviđanje. Oni su od svojih pretpostavljenih, opijenih slavom i vlašću, bili protjerani ovamo, u ovaj ledeni, tamni sjever, daleko od vedrog juga i topline domovine. Prije zimskih blagdana u razredu umrloga čitao se Tacit i sve što je napisao o nastanku tornjeva i utvrda.

Kornelije Tacit, najveći rimski povjesničar, rođen oko 55., umro oko 116. n. e. Bio je pretor, zatim konzul, poslije namjesnik provincije Azije. Napisao je ≈Germaniju« ∑ prvu nacionalnu povijest Germanije ∑ zatim ≈Historiae« i ≈Anale«. Nadovezao se stilom, kompozicijom i pesimističkim stavom na Salusija i pokušao psihološki obrazložiti postupke vladara.

Ljubav je samo riječ

Sve je to mrtvome bilo poznato. Onaj, koji je ovdje, u ovoj svijetlocrnoj noći visio s užetom oko vrata, lagano se hladeći i kočeći, preveo je ∑ spremajući se za maturu ∑ još prije nekoliko tjedana ove riječi Kornelija Tacita: ≈Germanik je dakle predao Cecini četiri legije, pet tisuća ljudi za pomoćne čete i uz to u velikoj brzini sakupljene gomile Germana koji su živjeli s ove strane Rajne. Sa sobom je poveo isti broj legija, a dvostruki broj saveznika. Na ostacima utvrda svoga oca Drususa, na brdu Taunusu izgradio je nova naselja, jarkove, sojenice, stražarske tornjeve i jednu utvrdu…« Leš se klatio. ≈… Ti, moj živote, Ti, moje Sve…« Nije postojala riječ s kojom pahuljice ne bi izašle na kraj. Ispod starih novina šuškali su mali, prozebli miševi. Resko, kao eksplodirajuća bomba, negdje vani, slomila se grana. I dalje je padao snijeg, sve žešće iz minute u minutu, bezglasno i neprekidno. Snijeg je došao kao teška bolest, paraliza, teret, kao muka, kao nešto što se ne može izbjeći, čemu se ne može suprotstaviti, nego mu se mora predati, kao smrti. ≈… Oliver, ljubljeni moj Oliver…« Upravo je i taj redak kojim je pismo započinjalo nestajao. Cipele su preletjele preko njega. Tužno su cijukali miševi. Sat na raskrvavljenom zglobu mrtvaca pokazivao je vrijeme. Bilo je dvadeset jedan sat i tride set četiri minute. Tijelo se ponovno doklatilo natrag. Snijeg je dosegao posljednje, još nepokrivene riječi. Nije se žurio da ih uništi, činio je to blago i pažljivo, gotovo nježno. Ipak ih je izbrisao. Iščezle su. Glasile su: ≈… ljubavi moga života…«. U tom trenutku, u dvadeset jedan sat i trideset pet minuta, 7. siječnja 1962. godine ∑ čuo se iz mnogobrojnih zvučnika na hladnom kolo dvoru u Frankfurtu na Majni promukli, prehlađeni muški glas: ∑ Pažnja, molim, na peronu 14 brzi vlak Pariz-ekspres za Beč, preko Karlsruhea, Stuttgarta, Münchena, Salzburga i Linza upravo odlazi. Molimo, udaljite se od vlaka i zatvorite vrata. Želimo ugodnu vožnju. Zadnja su vrata vlaka zalupila. Dizel-lokomotiva se lagano pokretala. Kotači su se počeli vrtjeti sve brže i brže. Osovine su u ritmu odzvanjale. Duga kompozicija vlaka gubila se u mračnoj vijavici i već nekoliko trenutaka poslije toga potpuno je iščezla u njoj. Pariški ekspresni vlak imao je troja kola za spavanje, treća su bila posljednji vagon u kompoziciji. U jednom od odjeljaka prvog razreda toga vagona stajaše visok, krupan muškarac od pedeset i osam godina. Buljio je u kazaljku za sekunde staromodnog zlatnog sata koji se nalazio na zatvorenom umivaoniku u kutu i pri tom pomno odbrojavao otkucaje svog bila. Bilo

J. M. Simmel

ih je osamdeset i šest u minuti. Debeli muškarac razvuče svoja malena, okrugla usta u bolan smiješak, poput onoga koji dobro zna da sljedećega dana više neće biti živ, ali ipak namjerava u samoći i s dostojanstvom preminuti. Teško uzdahnu i brižljivo promotri jezik u ogledalu, kao da je presvučen crnom, ljepljivom naslagom, ali je bio sasvim zdrave, blijedo-crvene boje ∑ pa ponovno uzdahnu i zatim izvadi iz malenog, staromodnog kovčega koji je ležao na krevetu srebrnu dozu u kojoj su se nalazile bočice s lijekovima, tubice s tabletama, cjevčice, kutijice svih vrsta pune nekih lijekova, kao i jedan toplomjer. Doza je nosila inicijale A. L. Krupan muškarac, zdrave, ružičaste boje lica, preduge, prosijedo-plave kose i još sasvim plavih, dugačkih brkova, što ih je puštao po uzoru na Alberta Schweizera kojega je posebno poštivao, brižljivo je odabrao svoj lijek. Albert (Albert!) Lazarus proguta dvije pilule, dvije crvene, duguljaste čahure, a zatim popije mineralne vode, koju je prije toga iz donesene boce ulio u pripremljenu plastičnu čašu. Uvijek je sa sobom nosio mineralnu vodu u bocama, nije imao povjerenja ni u jednu vodu kojoj podrijetlo ne bi poznavao, a također ni u jednu tuđu čašu ili u strani toalet, protiv čega se, ali u krajnjem slučaju na njegovu žalost nije moglo ništa učiniti. Tada je, stalno uzdišući, skinuo svoje staromodno i komplicirano odijelo koje je namjerno dao izraditi preveliko, tako da je čak i na njegovu glomaznom tijelu još dobrano visjelo i pravilo nabore ∑ poput hlača i kaputića što su ih nosili ljudi iz Lambarene. Doista, njegovo je poštivanje Alberta Schweizera, velikog humanista u dalekoj Africi, bilo tako veliko da ga nije oponašao samo po odjeći i načinu govora nego se čak i u različitim institucijama zaneseno upuštao u samosvjesnu, svojevoljnu i zbog toga čak neki put i kažnjivu djelatnost. ∑ Vaše ime? ∑ često su ga tako službeno pitali. ∑ Albert Lazarus ∑ uvijek bi odgovarao. A pri tome, istini za volju, prema službenim podacima u doduše dalekoj i na sreću već duže nedostupnoj knjizi rođenih trećega općinskog ureda grada Leipziga ∑ zvao se Paul Robert Wilhelm Albert Lazarus. Sve to prešućujući, tijekom cijelog je života navodio ime Albert kao svoje jedino ime. Albert Lazarus je također svirao harmonij, doduše jedan omanji koji je mogao smjestiti u svoj stan. Obožavao je Bacha… Brižno je objesio odijelo preko vješalice spavaćeg odjeljka i nastavio se svlačiti. Nosio je uvijenu kravatu, na čijem se već izlizanom čvoru svjetlucao pravi biser, košulju s krutim ovratnikom, krutim manšetama i izvezenim monogramom A. L., te dugo, vuneno donje rublje. Sve je te odjevne predmete vrlo pomno odlagao. Međutim svoje rukom isple10

Ljubav je samo riječ

tene dokoljenke nije skinuo. Koža mu odebljala tijela bijaše ružičasta i čista, poput kože na licu dojenčeta. Zatim je obukao bijelu noćnu košulju koja se oko vrata zavezivala s dvjema ružičasto-crvenim vrpcama. Spavaćica obrubljena sitnim ružičasto-crvenim vezom dosezala mu je do nogu, a na grudima ∑ ponovno monogram A. L. Iz kovčega je izvadio veliku bombonijeru i jedan pozamašan, crni registrator. Stenjući je podigao taj u stvari lagani dio prtljage i smjestio ga u aluminijski pretinac iznad prozora. Pribor za pranje nije ni izvadio. Nije namjeravao upotrijebiti umivaonik u odjeljku. Tko zna tko ga je sve prije njega upotrebljavao? Tko bi izbrojao sve mikrobe koji su se u porculanskom umivaoniku ili u čaši za pranje zuba praćakali? Debelom je čovjeku već pri samoj pomisli na to postajalo slabo. Nikad se nije prao u spavaćim kolima. Nakon toga uze provjeravati ne prodire li duž rubova prozora hladan zrak i pričvrstivši za svaku sigurnost svjetlucavo-crni zastor ispred prozorskog okna, okrenu regulator za grijanje na najjače, iako je u od jeljku već bilo veoma toplo. Tada je otvorio bombonijeru, te promotrivši blistavim pogledom njezin sadržaj stavi jednu trešnju natopljenu konjakom u čokoladnom omotu u usta. Zlatni sat objesi na mesinganu vješalicu punu zelenih mrljica, koja se nalazila iznad baršuna ste presvlake na pregradi od mahagonija, pokraj jastuka gdje su u proteklih četrdesetak godina visjeli već mnogi satovi. Spavaća kola u potpunosti su odgovarala čovjeku koji ih je upotrebljavao. Bila su isto tako staromodna kao i on. Ako i njih budu za dvije godine rashodovali, to će i on za dvije godine otići u mirovinu. Albert Lazarus je već trideset i jednu godinu bio urednik jedne velike frankfurtske izdavačke kuće, a već dvanaest godina glavni urednik. Nikada se nije ženio. Nije imao djece. Nije volio djecu. Bio je bez ambicija, dobroćudan, zazirao je od ljudi i bio uvjeren da je smrtno bolestan. A zapravo, zanemarivši sasvim neznatne poteškoće s bubrezima koje je dobio samo zato što je uzimao goleme količine lijekova svih vrsta, pa ako tome pribrojimo i posve nerazumni način ishrane, bio je potpuno zdrav. Albert Lazarus bio je čovjek bez prohtjeva. Novac ga je jednako malo privlačio koliko i žene, ili karijera. Samo jedna strast vladala je njime: slatkiši. Ujutro bi jeo puding za doručak, navečer bi pio vruću čokoladu. Kad je radio u svojoj izdavačkoj kući, posjećivao bi, podne za podnevom, obližnju slastičarnicu i tamo bi godinu za godinom, dan za danom, naručivao uvijek tri različita komada torte, golema komada puna kreme, otrovno šarena, pri čemu nikad nije zaboravljao na šlag. Njegov izdavač poznavao je sve slabosti Alberta Lazarusa. Znao je da je najveći hipohondar u Frankfurtu, ali uz to i nepodmit1jiv kritičar 11

J. M. Simmel

primljenih rukopisa, čovjek koji je tijekom tri desetljeća pronalazio nove talente, razvijao ih i u izdavačkoj kući bio zaslužan više no bilo koji drugi službenik. Obožavatelj velikog humanista i liječnika stavi bombonijeru na crveni sag pokraj kreveta, isključi svjetlo na stropu i uključi noćnu svjetiljku iznad ležaja, olabavi čvrsto zbijene pokrivače i uvuče se pod njih. Zatim stade pecati registrator koji je ležao podno njegovih nogu. Prije no što ga je otvorio, odabere još komadić čokolade s gadno zelenim krhotinama pistacija na njemu, i, stavivši ga u usta, promrmlja: ∑ Otrov. Čisti otrov za mene. ∑ Proguta ga i pritom pritisnu rukom srce ∑ nije osjećao nikakve boli. To ga je, činio se, ljutilo, jer je počeo bijesno gledati. Bijesno otvori i registrator u kome se nalazio debeli rukopis. Na prvoj strani ispod naslova pisalo je: Za sve koji čitaju ovu knjigu: Moje ime je Oliver Mansfeld. Star sam 21 godinu, sin Waltera Mansfelda… Debeli muškarac spusti rukopis. Oliver Mansfeld? Sin Waltera Mansfelda… O Oliveru Mansfeldu nije Albert Lazarus ništa znao, mladić se dosad nije ni na literarnom, ni na bilo kojem drugom polju istakao. Njegov otac Walter, međutim, bio je gotovo svakom odraslom građaninu Savezne Republike Njemačke poznat kao povod jednoga od najvećih poslijeratnih skandala. Mali komadić krokanta. Lazarus ga je predano sisao. Vlak je počeo vrlo brzo odmicati, osovine su udarale užurbano, kao progonjene. Hm! Dakle, sin te protuhe napisao je roman. Tako, dakle: Lazarus je pogledao omotnicu. Prema njoj rukopis je stigao u izdavačku kuću 20. prosinca 1961. i naravno ∑ opet neurednost Meyerove, njoj ću već nešto lijepo kazati kad se vratim! Preko cijelog Božića i Nove Godine jednostavno ostaviti rukopis u ladici. Tek mu je jučer prijepodne ta Meyerova, kojoj će on već nešto reći kad se vrati, tutnula taj rukopis u ruke i obratila mu se riječima: ∑ Možda biste vi, gospodine Lazarus, mogli ovo na svom putu pogledati? Ta frankfurtska izdavačka kuća imala je svoje filijale u Beču, Berlinu i Zürichu. Lazarus je trebao u ponedjeljak 8. siječnja 1962. voditi neke poslovne razgovore u Beču. Put do tamo trajao je otprilike dvanaest sati. I tako je on, budući da noću rado čita, taj rukopis ponio sa sobom. No, da pogledamo (možda ipak još jednu cognackirsche?)… da pogledamo, dakle, što bi to mladi čovjek htio priopćiti. ≈… Želio bih postati pisac. Ovaj rukopis predstavlja moj prvi pokušaj. Sâm najbolje poznajem slabosti ove knjige, koja zbog razloga što će 12

Ljubav je samo riječ

uredniku i bez komentara biti jasni, nema završnog poglavlja. Priloženi rukopis predstavlja (još uvijek) roman o suvremenim prilikama s istinitim imenima… Jedna još uvijek nešifrirana, razgolićena istina. Lazarus je razmišljao: Ili je ovaj mladi čovjek vrlo naivan ili je vrlo rafiniran. Lov na senzacije? Osveta tatici? Pobuditi znatiželju izdavača? Lazarus je poznavao trikove mnogih pisaca. Pa ipak, ovo je, eto, predstavljalo nešto novo. ≈Vjerujem, da svaki autor u svojoj prvoj knjizi gotovo isključivo iznosi vlastite, najintimnije doživljaje, one koji su ga snažno potresli…« Otrov, čisti otrov za mene. Lazarus ubaci u usta jednu pralinu, opasno naoružanu komadićima oraha. ≈Tako je i moja knjiga nastala, možda je bolje da je nazovem dnevnikom, jer u sadašnjem obliku više naliči tome. Nisam izmijenio ni imena prisutnih ljudi, ni mjesta radnje, ni same događaje. Sve što se nalazi na sljedećim stranicama gola je istina…« No, baš dobro! Komadići oraha sada su mu se zavukli u šupljinu zuba; to se moglo i očekivati. ≈… istina, onako kako sam je ja doživio.« Što ti možeš znati o istini, dječače? ≈Dnevnik se ne daje samo tako iz ruku, naročito ako sadrži takve osobine i intimne doživljaje kakav je ovaj. Još manje postoji želja vidjeti ga tiskanog i umnoženog. Ja to ipak želim i dostavljam vam svoj rukopis s izričitim odobrenjem žene za koju je sve to napisano. Ta žena i ja se volimo. Moj je roman priča o toj ljubavi…« Hvala bogu, uspio sam taj komadić oraha jezikom iskopati. Zašto da se uopće odvlačim zubaru, kad ću jedva i sljedeće proljeće doživjeti? Ali ipak, nijednog nugata više? Onda može i komadić marcipana… ≈… i svejedno nam je što drugi ljudi misle. Kada bi se samo nas dvoje ticalo, ne bi trebalo ni njezino ni moje ime promijeniti. Za jedan sat odnijet ćemo zajedno ovaj rukopis na poštu i poslati ga vašoj izdavačkoj kući, jer smo donijeli odluku koja nam dopušta da cijelom svijetu, bez ikakve strepnje i stida, kažemo golu istinu…« Slobodnom ljevicom gladio je Lazarus svoj široki, lijevi, obješeni brk, tako da mu je komadić čokolade pao na krevet. Podrigivao je. Bez ikakve strepnje i srama. No, dakle? Sad konačno znamo: pornografija. Mali se osvrnuo i ustanovio da je ovo stoljeće, stoljeće pornografije. One otmjene, razumije se, koju fine izdavačke kuće objavljuju. Kao naša, na primjer. Samo, takvo što kod nas se još nije pojavilo. Ne ovisi to o mojem izdavaču, nego o meni. Nisam još ništa pravo našao. Moj izdavač: napredan čovjek. ≈Moderna literatura ∑ to je svinjarija«, kaže on. 13

J. M. Simmel

≈Ili odete pod stečaj. Samo pogledajte! ‘Lady Chatterley’! ‘Lolita’! Uz to možete sebi i koješta drugo priuštiti. I onda stručna literatura. To uvijek ide. Ali fiction? Pitam se, Lazarus, zašto vas uopće plaćam? Zašto da ovdje iz godine u godinu na svojoj debeloj stražnjici sjedite i pokušavate mi nametnuti svoje pjesnike?« Tako on govori, jedan moderan čovjek. Ja sam staromodan. Smatram da se još uvijek može i bez pornografije. Krivac za sve je Hemingway. On je s time započeo. Ali kod njega su se za one najgore riječi štampala samo prva i posljednja slova, a između njih su bile samo točkice. Danas se tiskaju cijele riječi. A s druge strane: uvijek je bio dobar prema meni, moj izdavač. Cijeli sam svoj život proveo kod njega. Za dvije ću ga godine napustiti, naime, najvjerojatnije još i prije. Zbog situacije. Tada on neće moći više vikati na jednoga pokojnika. Zapravo, to bi bila samo prijateljska usluga, pribaviti mu još jednu pravu, onako sočnu stvar, prije no što odapnem. Nadajmo se, mali, uz ostalo piše još i isprekidano i buncajući, što oni onda proglašavaju ≈unutrašnjim monologom«. Ah, ah, i onda još, molim, lijepo molim, lošim jezikom i interpunkcijom! Ili još bolje ∑ nikakvom! Tada ga možemo prodavati kao njemačkog Jamesa Joycea. Možda i kao pandan Henryju Milleru. Samo da sve te svinjarije nije opisivao apstraktno! Takvih idiota koji to baš tako čine ima kod nas na gomile. (Zbog toga, vjerojatno, još nisam naišao ni na što dobro.) Jer onda njemačka domaćica tupo sjedi, pa ako nema neku polu-intelektualnu kćerku koja bi joj objasnila stvar počinje zbog svega toga očajavati, sumnjati u sve što joj je o anatomiji poznato, počinje se pitati kršeći ruke: Što se ovdje uopće zbiva? Što li ona radi s njim? Koliko ih je zapravo? A sve one strane izraze ne može pronaći ni u leksikonu… Ali, možda je ovaj put imao sreću. Albert Lazarus pogleda koliko je rukopis debeo. 743 stranice. 19.80 maraka. Jeftinije neće moći proizvesti. Ali, ako je mali razuman i izražava se jasno tamo gdje se mora jasno izražavati, i ako uz to još odaje stvari o onom špekulantu, svome ocu ∑ možemo mirno tiskati u deset tisuća za prvu nakladu. Ako! Sad možda još komadić nugata. ≈Poneko će u priči o našoj ljubavi biti prikazan odbojno ili tako da će se osjećati povrijeđenim u svojoj časti ili svojim osjećajima…« Evo, što opet imamo. Opet ništa. Znao sam ja. ≈… Prije svega moj otac i gospođica Stahlmann. Priznajem da bi mi pričinjalo duboko zadovoljstvo kad bih baš njih dvoje pred cijelim svi14

Ljubav je samo riječ

jetom raskrinkao u svoj njihovoj perverziji i svim njihovim manama, doista ih prikazao onakvima kakvi u biti i jesu.« Tračak nade. Dječak je, čini se, stvarno naivan. Naivnost se, naravno, može isto tako dobro prodavati. A tek naivnost s pornografijom! Mirno, mirno! Dalje čitati. Prečesto sam se već razočarao. Onda su naivni dječačići i nepristojni, ali ne znaju pisati. Sve smo to već imali. ≈Ali zadržimo li samo imena Mansfeld i Stahlmann, a izmijenimo imena ostalih osoba i mjesta radnje, time ništa nije dobiveno. Čuo sam da svaki čovjek posjeduje takozvana osobna prava…« Zar si, mali, to već čuo? ≈… i da se može zaštititi da njegova osoba ne bude iskorištena i prepoznata u liku nekog romana, bez obzira na to što bi ta osoba mogla biti u potpunosti pozitivno i sa simpatijama ocrtana.« Ne smijem jesti više bombona, pozlit će mi. Ah, bez toga ću umrijeti. Rak jetre. Liječnici mi samo ne žele priznati. Samo još jednu cognackirsch. Smiješan je to dječak. Sigurno nije glupan. Pa kad već i dugi ≈ključ« i ≈divan« tiskaju, zašto i mi ne bismo konačno jednom… ≈To je dilema u kojoj se nalazim. Molim vas, moja gospodo, vas koji ste na tom području stručnjaci, da s tog stanovišta proučite moj rukopis i ako pokažete za njega zanimanje, da me pravno posavjetujete. Spreman sam svoju knjigu preraditi prema vašim uputstvima. Unaprijed vam se zahvaljujem za vaš trud kod čitanja. Oliver Mansfeld.« Nugat je ipak najbolji, pomisli Lazarus. Listao je. Na sljedećoj stranici stajaše: LJUBAV JE SAMO RIJEČ Roman

Albert Lazarus osjeti laku žgaravicu u želucu. No dakle, pomisli pun zadovoljstva, sada mi je pozlilo. Nakon toga počne čitati. Čitao je do tri sata ujutro tada je navio zlatnu budilicu namještenu na sedam sati i trideset minuta, oprao zube mineralnom vodom. Konačno odmakne malo suknenu zavjesu odjeljka i pogleda u noć. Vlak se u tom trenutku nalazio na pruzi između Münchena i Rosenheima. Ovdje nije sniježilo. Lazarus ugleda osamljena svjetla kako promiču i začu fijuk noćne oluje, koja je odzvanjala o lanac vagona Pariz-ekspresa. Lazarus je pročitao otprilike polovicu rukopisa, ≈preletio«, kako se to u njegovu stručnom žargonu zvalo ∑ i odjednom je postao tužan i bespomoćan. 15

J. M. Simmel

Ponovno u krevetu, Albert započe analizirati svoje stanje. Nije ga zbunjivao sam rukopis (na svog izdavača i njegove poglede na djela vrijedna objavljivanja u potpunosti je zaboravio). Ne. Ovaj je roman doista bio prvenac, na mnogim mjestima trebalo ga je dotjerati, ako već tu nije bio neupotrebljiv, a uz to je bio i napisan jezikom koji je urednika, najblaže kazano, iritirao i odbijao, te je uvijek iznova pokušavao rukopis odbaciti na stol, pa ipak, usprkos tome, morao ga je nanovo čitati. Bilo je to zbog dva razloga, razmišljao je Lazarus. Prvo, kao ostarjeli pustinjak-osamljenik, koji nije volio djecu, on o svijetu o kome je ova knjiga pisala nije imao pojma, i sam sebi činio se kao Gulliver kojega su nehotice, nespremnoga, naglo katapultirali u carstvo patuljaka. A drugo, hm, no da, pa istini za volju (s bolnom žgaravicom Lazarus se meškoljio po krevetu), drugo, to je bila prva ljubavna priča koja mu je nakon dugog vremena došla u ruke. Sve više razmišljajući o onome što je pročitao, zapao je taj pedesetosmogodišnjak u težak san, sanjajući tužan, izobličen san iz kojega ga je točno u sedam sati i trideset minuta probudila budilica. U Beču je bilo jako hladno, ali suho. Albert Lazarus proveo je dan u razgovorima. Svoje poslove obavio je u tolikoj mjeri odsutno da je bilo očito koliko se cijelo to vrijeme bavio posve drugim stvarima, a ne onima o kojima je bilo riječi, tako da su se njegovi sugovornici više no jedanput ražestili na tog inače tako korektnog i pedantnog čovjeka, ali su iz pristojnosti šutjeli. Tek što se ponovno vratio u odjeljak spavaćih kola koja su s Parizekspresom u 22,15 sati napustila Beč, Lazarus je legao u krevet i pročitao rukopis do kraja. Ovoga puta nije više jeo praline. Oko četiri sata ujutro odložio je mapu i zabuljio se. Jedan debeli muškarac u sasvim smiješnoj spavaćici dugo je vremena buljio u ništa. Tako je i zaspao, a da sat nije ni navio, ni zube oprao. Jedan sat prije Frankfurta probudio ga je kondukter donijevši mu čaj. Zatekao je putnika iz jednokrevetnog odjeljka broj 13/14 u posve raskopanu krevetu loše volje i neotesana ponašanja. U Hessenu je sniježilo neumanjenom žestinom, pruga je bila djelomično zametena. Srčući vrući čaj, Lazarus je tupo slušao pričanje smeđe-uniformiranog muškarca, koji je, nakon što je zamolio za dozvolu, skinuo crnu zavjesu s prozora i tako očima Alberta Lazarusa, podlivenima krvlju, oslobodio pogled u bijelu pustinju. ∑ U sjevernoj je Njemačkoj, navodno, još gore. ∑ Tako. ∑ Većina željezničkih prometnica u cijelosti je u prekidu, telefonske veze u kvaru. Frankfurtski, a i druge zračne luke obustavile su uzlijetanje i slijetanje zrakoplova. 16

Ljubav je samo riječ

∑ Hm. ∑ Autocesta od Frankfurta prema Kasselu, navodno je još zametena i neprohodna. I mi imamo zakašnjenje. ∑ Hm. ∑ Ne želim smetati gospodinu. ∑ Onda to i ne činite ∑ reče Lazarus. Već četvrtinu stoljeća nije ni jedna tako neučtiva primjedba prešla preko tankih, u krug savijenih usana ovoga debelog čovjeka, koji je uza svu nezgrapnost patio od upravo bolesne plahosti. Kondukter nestade uvrijeđen. Albert Lazarus se tog jutra loše osjećao. On, koji je svakog tjedna išao nekom specijalistu, te svaka dva do tri mjeseca mijenjao liječnika, a sve specijaliste nazivao šarlatanima, jer mu svi oni nikad nisu ništa drugo tvrdili do onoga što upravo nije želio čuti, naime da je potpuno zdrav, Albert Lazarus je toga jutra, 9. siječnja 1962., jedan sat vožnje udaljen od Frankfurta, osjetio sve objektivne indikacije za stanje čovjeka koji se nalazi pred početkom teške bolesti, i to tako rano da još nije u stanju lokalizirati uzroke svojega mukotrpnog stanja. Lazarus izvadi kutijicu s lijekovima. Popije tablete i izbroji kapi na žličicu. Ali dok se, proklinjući svoju domaćicu koja mu je zaboravila spakirati papuče, upravo brijao pred ogledalom električnim brijaćim aparatom i oblačio, njegovo je loše raspoloženje i dalje stalno raslo. Glava ga je boljela. Drhtao je od zime. Ponovno, u svom staromodnom odijelu, kliznuo je, iako je i ovaj odjeljak bio pregrijan, u postavljene rukave svoga pretoplog zimskog ogrtača, obavio je šal oko vrata i stavio staromodan šešir mekog oboda (Schweitzer!) prije no što je sjeo do prozora i stao buljiti van u luđačku igru snijega, u kojoj kao da je cijela zemlja propadala u bijeli kaos. Samo su se na zagrijanim prozorskim oknima pahuljice topile. Nakon nekog vremena Lazarusu se počelo vrtjeti. Spustio je glavu i zamijetio da još sjedi u čarapama. Ta bijedna Marta, pomisli, saginjući se zbog svog debelog trupa vrlo polagano i otežalo, i oblačeći još par staromodnih čizama ∑ prehladit ću se, jer sam jučer i noćas hodao po odjeljku bez papuča. Ta ≈bijedna Marta« bila je postarija gospođica, koja je, sada već sedamnaestu godinu vodila maleno domaćinstvo Alberta Lazarusa. On nije pušio. Ni pio. Nije bilo žena u njegovu životu. Pa i s gospođicom Martom (52) nije ga, usprkos sedamnaestogodišnjoj zajednici, povezivala neka zaista ljudska veza. U povremenim napadima bijesa (koji bi obično nastupili kad bi mu neki specijalist ponovno potvrdio njegovo izvanredno zdravstveno stanje) taj postariji čovjek običavao je zbog bilo kojega nevažnog razloga otkazivati postarijoj gospođici, no ipak, uvijek poslije petnaestog u mjesecu. Kako je radni odnos prema 17

J. M. Simmel

ugovoru bilo moguće otkazati uvijek samo do petnaestog u mjesecu, to je gospođica Marta tada spremno i hladnokrvno odbijala primljeni otkaz, na što bi Lazarus cijelu aferu zaboravljao. Ova čudna igra koja se među njima ponavljala već sedamnaest godina bilo je zapravo jedino što je ovo dvoje ljudi povezivalo, jedini most iznad ponora njegove i njezine osamljenosti. Pričekat ću još nekoliko dana, razmišljao je Lazarus zakopčavajući svoje čizme, pa ako to bude gripa, tada ću je zaista izbaciti. Za nekoliko dana bio je petnaesti… Uspravio se i ponovno stao gledati kroz prozor. Čemu sve to? Bio je suviše oštrouman da bi znao zašto se tako jadno osjećao, razbijeno, tupo i bolesno. Njegovo stanje bilo je uvjetovano psihički, a ne fizički. Taj rukopis koji je u dvije noći pročitao ∑ je li bio dobar ili loš? Lazarus na to ne bi mogao odgovoriti. Na nešto tako osebujno još nije naišao. Kolege u redakciji uvijek su se divili sigurnosti njegove ocjene. Sada, prvi put, Lazarus je bio bespomoćan. Jedino što mu se činilo posve jasnim, bilo je: ispovijest koju je pročitao nije bila izmišljena, ona je bila doživljena. I isto toliko snažna kao i rukopis zacijelo je bila i ta ljubav o kojoj je taj rukopis govorio. Ako je, međutim, bila istinita, tada je taj mladi čovjek koji je ovdje egzibicionistički otkrivao intimne i najintimnije doživljaje, lebdio u opasnosti. U velikoj opasnosti. U životnoj opasnosti. Iznenada Lazarus zamijeti kako je prepun straha, straha zbog Olivera Mansfelda i zbog one žene koju je volio. Oboje su bili u opasnosti. Netko im mora pomoći! Tko? I kako? Tko je uopće znao nešto o tome što su njih dvoje odlučili i što su planirali? Lazarus je nervozno čupkao debele brkove. Zar on, baš on, da bude jedini koji je o tome nešto znao? Samo on? Jedan postariji, bespomoćni knjiški moljac koji nikad nije osjetio ljubav, kome nikad nije prišla neka žena da bi ga voljela, koja bi ga mogla voljeti! On, tako plah, povredljiv i bez prijatelja, čovjek kome su se muškarci podsmjehivali a žene ga oduvijek smatrale smiješnim. Jedan staromodni, teško pokretljivi, debeli čovjek koji je jeo previše slatkiša i čija smrt neće predstavljati nikakav gubitak bilo kome tko bi za njim plakao. Tako je, eto, izgledala jedina osoba koja je znala za tu veliku ljubav kojoj su prijetili nesreća, tuga i nasilan završetak. Zbog toga se, shvatio je Lazarus odjednom, osjećam bolesno, loše i jadno. Zbog toga jer se plašim, bojim se za jednog dvadesetjednogodišnjaka, kojeg i ne poznajem, za jednu nepoznatu ženu, o kojoj ipak sve znam, sve njezine tajne, bojim se da se ne dogodi nešto 18

Ljubav je samo riječ

strašno prije no što ću biti u stanju poduzeti bilo što, kako bih spriječio katastrofu. Što bih mogao učiniti? Ja, jedan mali čovjek bez moći, novca, snage? Cijeli svoj život nisam bio u stanju ništa učiniti. Nikome pomoći. Nikada. Baš nikome. Ali, sada moram nešto poduzeti, i to brzo, nitko me ne može te odgovornosti osloboditi. Moram djelovati. Djelovati? Ali kako? Nešto učiniti, ali što? Ni sam ne znam. Ja zaista ne znam. Međutim, ako je istina ono što na ovim stranicama piše ∑ on podigne crnu mapu koja je skliznula na pod i stade je gledati ∑ ako je sve ovo gola istina (a sigurno je istina, to je jedino što sam sa sigurnošću naučio u proteklih trideset godina: razlikovati takozvanu umjetnost, uvijek prepunu laži, od prave istine koja najčešće nema ničeg zajedničkog s takozvanom umjetnošću), da, ako je sve to istina, onda moram tog mladog čovjeka hitno upozoriti, pozvati ga k sebi, što je prije moguće. Inače će biti prekasno… Ponovno je otvorio rukopis. Naslovna strana, prisjeti se, tamo se nalazila adresa. Da tu je bila. Sva prava: Oliver Mansfeld c/o Internat profesora Floriana Friedheim im Taunus Telefon 34321 Nazvat ću ga, razmišljao je Lazarus, čim se vratim u redakciju. Sada, kad je ponovno, odsutno, uskomešanih, uzvrtloženih misli prelistavao rukopis, u kome se strastveno i jednim, njemu tako stranim jezikom govori toliko toga o nečemu što Albert Lazarus u pedeset osam godina svoga praznoga života nikada nije doživio: o neizmjernom blaženstvu ljubavi, o bezdanom očaju zaljubljenih, o ljubomori, mržnji, očaravanju i nadi ∑ sada se, eto, osjećao ošamućeno i jadno, kao čovjek obuzet lakom groznicom. Da, odmah ću nazvati, pomišljao je Lazarus. Tada se prisjeti da je kondukter govorio nešto o telefonskim vezama u kvaru. Držeći rukopis u krilu, Albert se strese. Sa zakašnjenjem od jednog i pol sata stigao je Pariz-ekspres u Frank furt. U kolodvorskoj čekaonici debeli je muškarac, koji je svoj maleni kovčeg nosio sam, kupio dnevne novine. Kad je ugledao natpis na naslovnoj strani, zastao je. Kovčeg je ispustio na mokri, prljavi pod, usred rijeke bezbrojnih užurbanih ljudi. Bezglasno je micao usnama, a njegovo ružičasto lice izgubilo je svu boju. Natpis na naslovnoj strani glasio je:

J. M. Simmel

SIN MILIJUNAŠA I ŠPEKULANTA MANSFELDA UBIJEN

Lazarus je stajao nepomično, samo su se ruke, koje su držale novine još vlažne od tiska, tresle. Čitao je ono što je masnim slovima prvo u tri kolone, a potom u jednoj stajalo napisano, ispod naslova: Frankfurt, 9. siječnja. Obliven krvlju, s teškim povredama koje ukazuju na ogorčenu borbu nađen je obješen 22-godišnji Oliver Mansfeld, sin poznatog, zlo glasnog industrijalca Waltera Mansfelda, pred zoru današnjeg dana, u polukružnoj sobi jednoga razrušenog tornja za izviđanje blizu sela Friedheima u Taunusu. Sve popratne okolnosti govore o tome da je Oliver Mansfeld poginuo kao žrtva zločina. Mansfeld ∑ koji je usprkos svojoj dobi još posjećivao deveti razred gimnazije u internatu profesora Floriana ∑ već je u nedjelju navečer nestao. Od ponedjeljka u podne organi lokalne policije i vojske pretraživali su nepregledno područje šuma oko internata, gdje je Mansfeld u nedjelju poslijepodne viđen posljednji put. Neprekidni, katastrofalni snježni nanosi znatno su otežali akciju potrage. Oko podneva na jednome šumskom puteljku, oko dva kilometra daleko od školske zgrade, pripadnici vojske otkrili su potpuno zameten automobil ubijenoga. Sjedala, upravljač, pod, ploča za upravljanje, kao i vanjska i unutarnja strana lijevih vrata bila su skroz-naskroz poškropljeni krvlju. Prekasno. Stigao je prekasno. Obješenih ramena, otvorenih usta i očiju koje su buljile u prazno, stajao je Albert Lazarus, ostarjeli, debeli muškarac, kojemu je ispod šešira virila sivoplava kosa, mrtva, bez imalo sjaja, te mu neuredno padala preko ušiju. Mehanički je opipao brkove u kojima je još bilo zalijepljeno malo čokolade. Nije ni zamijetio da su ga ljudi udarali. Ništa nije vidio ni čuo. Prekasno. Prekasno. Da ona Meyerova nije rukopis tako nemarno zametnula, i da mu ga je dala prije blagdana… Ili bi se to u svakom slučaju dogodilo? Zar u životu ne postoji baš ništa što se ne bi moglo spriječiti? Lazarus se smrzavao. Glava ga je boljela do rasprsnuća. Pala mu je na pamet jedna rečenica Oscara Wildea: ≈Istinu uvijek prepoznajemo tek onda kada više doista ne znamo što bismo s njom počeli.« Kihnuo je. Prisilio se da dalje čita. Tekst je sada bio tiskan u jednoj koloni. Kako su sve telefonske veze između Frankfurta i Taunusa prekinute, lokalna je policija zatražila preko radija pomoć frankfurtske policijske uprave. Odjel za ubojstva, pod vodstvom glavnog istražnog suca Hardenberga, odletio je helikopterom na mjesto zločina. Strojevi su se spustili na raskrčenom teniskom igralištu pokraj škole. Internat posjeduje kartoteku s krvnim grupama svih učenika. Tako je policijski liječnik s lakoćom mogao utvrditi da je krv nađena u kolima identična 20

Ljubav je samo riječ

s krvnom grupom Olivera Mansfelda. Službenici istražnog odjela pronašli su još cijeli niz indikacija i tragova, ali ih se trenutačno još ne može dati u javnost. Potraga za nestalim nije se… ∑ Čovječe, zar ne možete negdje drugdje stajati? ∑ Lazarusa snažno odgurnu jedan čovjek koji je nosio skije na ramenu i tešku naprtnjaču, te posrne u stranu. Ispričavajući se skine stari šešir i stane s kovčegom pokraj jedne prodavaonice cvijeća kod izlaza. Ovdje je bio jaki propuh, ali Lazarus ga nije ni osjetio. … nije se ni po mraku prekinula. S ručnim reflektorima, bakljama i na skijama, više od sedamdeset ljudi nastavilo je akciju, koja je jutros oko 0,35 sati uspješno završila. Leš Olivera Mansfelda, koji je smrznut i zameten snijegom, pronađen u potpuno zavijenoj sobi za izviđanje jednog starog tornja, otprilike dva kilometra daleko od škole, nalazio se u takvom stanju da je liječnik odjela za umorstva već nakon kratkog pregleda mogao utvrditi sljedeće: ∑ smrt je zacijelo nastupila već u popodnevnim, a najkasnije u ranim večernjim satima ∑ svi znaci govore u prilog tome da je Oliver Mansfeld pretučen, teško povrijeđen, a zatim vjerojatno u nesvjesnom stanju obješen. O pretpostavci da je riječ o ubojstvu govorio je s našim reporterom, koji se također helikopterom prebacio na lice mjesta, glavni istražni sudac Hardenberg, i to nakon što su stručnjaci istražnog odjela u toranjskoj sobi pronašli tragove i predmete koje se za sada još drži u tajnosti.« Nakon toga je, po sredini stranice, sljedio opet u tri stupca tiskan ovaj tekst: POLICIJA MOLI ZA SURADNJU

Tko je vidio Olivera Mansfelda (22 godine, vitak, 1,78 m visok, usko, upadljivo preplanulo lice, smeđe oči, kratko podrezana i gusta smeđa kosa) od nedjelje 7. siječnja u 15.30 sati u Rhein-Main zračnoj luci, autocesti ili bilo kojem drugom mjestu? Preminuli je tog dana bio odjeven u kratki kaput od devine dlake, debeli plavi džemper, sive hlače, te u krznom podstavljene, čvrste smeđe zimske cipele. Tko je poslije 15.30 sati 7. siječnja vidio bijeli automobil marke Jaguar 500, sa crnim navlakama od svinjske kože na sjedalima? Riječ je o kabrioletu sa crnim pomičnim krovom, koji je vjerojatno bio navučen. Po svoj prilici za upravljačem je sjedio Oliver Mansfeld, a pokraj njega jedan jedanaestogodišnji dječak, stranog izgleda. Vozilo ima registarsku tablicu L 41131-Z (Zoll tablice!). Tko može ispričati pojedinosti o telefonskom razgovoru koji je vodio Oliver Mansfeld u Plavom baru Rhein-Main zračne luke 7. siječnja 1962. godine između 15.30 i 15.45 sati sa telefona koji se nalazio na barskom pultu? Neke indicije govore o 21

J. M. Simmel

tome da je partner u razgovoru bila neka žena. Je li Oliver Mansfeld spomenuo njezino ime ili prezime? U kritično vrijeme u baru su se nalazili brojni gosti. Informacije korisne istrazi, koje će se prema želji zadržati u tajnosti, preuzima svaka policijska stanica, ali prvenstveno prva frankfurtska policijska uprava, tel. 236531. Albert Lazarus spusti novine i zabulji se u snježne humke na trgu ispred kolodvora. Dugo je razmišljao, kao čovjek koji savjesno odvaguje sve za i protiv donošenja teške odluke, jer je znao da o onome što sada odluči učiniti ovise goleme stvari, ili bar mogu ovisiti ∑ za one sudionike drame koji još žive. Konačno se teška koraka uputi do dugog niza telefonskih govornica, koje su se nalazile u čekaonici, uđe u jednu od njih i odabere broj koji je stajao u novinama. Dvaput je zvonilo, a onda se javi jedan monotoni muški glas: ∑ Policijska uprava, narednik Wilms. ∑ Ovdje… ∑ Lazarus se morao nakašljati, glas mu je bio potpuno promukao, grlo otečeno. ∑ Ovdje Albert Lazarus. ∑ Rekao je još svoje zanimanje i ime izdavačke kuće za koju radi. ∑ Upravo sam se vratio s jednog puta i pročitao članak o smrti Olivera Mansfelda. Glas s druge strane žice postao je zainteresiraniji: ∑ Da? I? ∑ Moja izdavačka kuća dobila je prije Nove godine rukopis jednog romana. Pošiljatelj i autor je Oliver Mansfeld. ∑ Odakle to znate? ∑ Piše na rukopisu. ∑ To ne mora biti istina. ∑ Ali jest, gospodine naredniče. Ja sam rukopis pročitao na svome putu. Događaji romana odvijaju se u Taunusu, u internatu profesora Floriana. Internat se nalazi nedaleko od Friedheima. Sada je glas zvučao kao bez daha: ∑ Autor navodi prava imena? ∑ Da, i to u svim slučajevima, kako objašnjava u predgovoru. Radnja započinje u rujnu 1960. i Mansfeld detaljno navodi što se i kako od onda zbivalo ∑ do samog Božića 1961. Rukopis nije dovršen, no ipak vjerujem da bi… ∑ Uprava se nalazi pet minuta od željezničke stanice. Mogu li vas zamoliti da odmah dođete k meni, gospodine Lazarus? ∑ To sam baš namjeravao učiniti. ∑ Ne idite u staru zgradu u Friedrich-Ebert-Anlage. Dođite u novu, u Mainzerlandstrasse. Treći kat. Lijevo. Odjel za ubojstva. Čekam vas. ∑ Dolazim odmah. 22

Ljubav je samo riječ

∑ Mnogo hvala. Albert Lazarus spusti slušalicu i iziđe iz kabine. Ode do izlaza, a zatim van u snježnu vijavicu koja ga je gotovo zaslijepila. Već za nekoliko minuta smrznuo se snijeg na njegovim morževskim brkovima, na dugoj kosi i na raščupanim svijetlim obrvama, pretvorivši se u male ledene kristaliće. Automobili na rubovima ceste uzalud su se trudili da se probiju kroz goleme snježne nanose. Kotači su se okretali bezumno i besmisleno. Vonjalo je po izgorjeloj gumi. Jedna su patrolna kola projurila sa uklju čenom sirenom i podignutim svjetlima. Kad je Albert Lazarus, taj nepoznati čovjek s poznatim idolom, prelazio Poststrasse, da bi skrenuo u Ottostrasse, zapao je u poveću gomilu ljudi koja je ljutito i razjareno upravo napuštala tramvaj što je pred jednom zaleđenom skretnicom ostao nepomičan. Slab i uzbuđen, znojeći se i smrzavajući istovremeno, Lazarus se sudario s muškarcima i ženama koji su iza njega vikali. Nije ih čuo. Kao da ga želi zaštititi, podigao je maleni kovčeg i držao ga ispred svojih širokih grudi, čvrsto, objema rukama. Tako ga je cijelo vrijeme nosio kroz bijeli snježni pakao, pažljivo, nesigurnim korakom starog bolesnika od prostate (što on uopće nije bio), on, Albert Lazarus, u čijem se životu još nikad nije ništa važno ni značajno dogodilo ∑ sve do ovog trenutka. I tako ga gubimo iz očiju, iza uskovitlanih krugova i putanja pahuljica, toga nepoznatog među nepoznatima, toga jednog među milijunima, toga za pedeset i osam godina svog života pognutog, osamljenog čovjeka, koji je u jednom staromodnom kovčegu nosio rukopis od 743 stranice, poput nekoga basnoslovnog blaga. Taj bi rukopis sada trebao pomoći da se razjasni jedan zločin, da se riješi jedna zagonetka, a on ipak priča samo o jednoj ljubavi, beskonačnoj, koja će to uvijek i biti, čiji se početak odigrao prije petnaest mjeseci, jednog lijepog jesenjeg popodneva, ili ako bismo željeli biti sasvim precizni: 4. rujna 1960.

ISBN 978-953-14-0539-3

www.mozaik-knjiga.hr

139,00 kn

Roman

J. M. Simmel LJUBAV JE SAMO RIJEČ

J. M. Simmel

LJUBAV JE SAMO RIJEČ