Pjesma Maora by Mozaik knjiga

»Ljubav i mržnja, povjerenje i neprijateljstvo te dvije obitelji s nerazdvojno povezanom sudbinom.«

Pjesma Maora Sa r a h L a r k

Sarah Lark Pjesma Maora

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stotridesetdeveta Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Dinko Petriševac Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, prosinac 2012.

ISBN 978-953-14-1316-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826354. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sarah Lark

Pjesma Maora S njemaÄ?kog prevela Branka GrubiÄ&#x2021;

Nasljednica Queenstown, Canterbury Plains 1893.

i ste gospođa O‘Keefe? William Martyn zbunjeno je gledao u crvenokosu, dražesnu djevojku koja mu je na recepciji gostionice poželjela dobrodošlicu. Kopači su mu zlata opisali Helen O‘Keefe kao stariju damu, zapravo kao neku vrstu žene zmaja koja s godinama počinje rigati vatru. U hotelu gospođe Helen vladaju strogi običaji, rekli su. Pušenje je zabranjeno, alkohol također, a pogotovo dovođenje gostiju drugoga spola, osim ako se ne predoči vjenčani list. Prema pripovijedanju kopača zlata, čovjek bi mogao očekivati zatvor, a ne gostionicu. Ipak, u gostionici gospođe Helen nije bilo ni buha ni stjenica, a kuća je imala i kupaonicu. Ovo posljednje uvjerilo je Williama da treba odbaciti sva upozorenja svojih poznanika. Nakon tri dana provedena na staroj ovčarskoj farmi, koju su kopači zlata koristili kao skrovište, prihvatio bi sve samo da pobjegne od tamošnje gamadi. Čak je bio spreman i na »zmaja« Helen O‘Keefe. Međutim, ovdje ga nije pozdravio nikakav zmaj, nego ovo iznimno dražesno, zelenooko stvorenje, čije je lice bilo uokvireno neukrotivim crveno-zlatnim uvojcima. Sve u svemu, nešto najljepše što je William vidio otkako je sišao s broda u Dunedinu na Novom Zelandu. Njegovo raspoloženje, potonulo već tjednima, odjednom se vidljivo podiglo. Djevojka se počela smijati. – Ne, ja sam Elaine O‘Keefe. Helen je moja baka. William se nasmiješio. Znao je da je ostavio određeni dojam. U Irskoj su mu djevojke obraćale pozornost kad god bi ih vragolasto pogledao svojim plavim očima. 9

Sarah Lark

– Gotovo žalim zbog toga. Naime, u protivnom bih odmah imao poslovnu ideju: »Voda iz Queenstowna – otkrijte zdenac mladosti!« Elaine se smijala. Imala je usko lice i mali, možda prešiljati nos s bezbroj pjega. – Trebali biste se udružiti s mojim ocem. On neprestano smišlja takve izraze: »Ako je lopata dobra, sve će biti dobro. Kopači zlata, kupujte opremu u robnoj kući O‘Kay!« – To ću imati na umu – obećao je William i doista zapamtio ime. – Kako sada stojimo? Hoću li dobiti sobu? Djevojka je oklijevala. – Jeste li vi kopač zlata? U tom slučaju... da, ima još slobodnih soba, ali su one prilično skupe. Kopači si zlata najčešće ne mogu priuštiti prenoćište u našoj gostionici... – Izgledam li tako? – upitao je William, glumeći strogoću. Namrštio je čelo ispod svijetle, bujne kose. Elaine ga je sada nesmetano promatrala. Na prvi pogled, nije se mnogo razlikovao od kopača zlata koje je svakodnevno viđala u Queenstownu. Odjeća mu je djelovala pomalo prljavo i otrcano, nosio je ogrtač od voštanog platna, plave hlače od grube tkanine i teške čizme. Na drugi pogled, Elaine je – kao kći jednoga trgovca – prepoznala kakvoću njegove oprave: ispod otkopčanog ogrtača vidjela je skupu kožnu jaknu, kožnate zaštitne navlake na hlačama, čizme su bile izrađene od skupog materijala, a vrpca oko njegova šešira sa širokim obodom, marke Stetson, bila je ispletena od konjske dlake. To je vrijedilo pravo malo bogatstvo. I torbe s njegova sedla, koje je prvo nemarno prebacio preko desnog ramena, a potom stavio na pod između nogu, izgledale su vrlo solidno i skupo. To sve ni u kojem slučaju nije bilo tipično za pustolove koji su dolazili u Queenstown kako bi u rijekama i brdima tražili zlato, jer se samo nekoliko njih obogatilo. Velika je većina prije ili poslije odlazila iz grada jednako siromašna i otrcana kako je i došla. Uzrok je tomu bila i činjenica da muškarci zaradu u pravilu nisu štedjeli, nego bi ju odmah potrošili u Queenstownu. Do novca su dolazili samo oni koji su se ovdje naselili i osnovali tvrtke. Takvi su bili i Elainini roditelji, gospođa 10

Pjesma Maora

Helen sa svojim pansionom, kovačnica i konjušnica Stuarta Petersa, Ethanov poštanski i telegrafski ured, a ponajprije, naravno, ozloglašen, ali omiljen pub u glavnoj ulici iznad kojega se nalazila kuća za razonodu pod imenom Daphnein hotel. Na Elainin podcjenjivački pogled William je strpljivo odgovorio blago podrugljivim osmijehom. Elaine je gledala dječačko lice, na čijim su se obrazima stvorile jamice kad bi se njegov vlasnik nasmiješio. A bio je i svježe obrijan! I to je bilo neobično. Većina je kopača u najboljem slučaju posezala za britvom tek za vikend kad se kod Daphne održavao ples. Elaine je odlučila zadirkivati pridošlicu kako bi se možda opustio. – Barem nemate onako jak miris kao većina muškaraca. William se nasmiješio. – Do sada se moglo besplatno kupati na jezeru. No, rekli su mi da to neće dugo potrajati jer postaje sve hladnije. Osim toga, čini se da zlato voli miris tijela. Onaj tko se najmanje kupa, vadi najviše zlata iz rijeke. Elaine se smijala. – U to se ne biste trebali ugledati, inače ćete imati posla s bakom. Evo, ako ovo ispunite... – Stavila je pred njega prijavnicu, ne pokušavajući previše znatiželjno gledati preko pulta. Gotovo je neprimjetno čitala ono što je William vješto upisivao u prijavnicu. I to je bilo neobično, jer je malo kopača zlata znalo tako dobro pisati. William Martyn... Elainino je srce zakucalo brže kad je pročitala njegovo ime. Lijepo ime! – Što da ovdje napišem? – upitao je William i pokazao polje u kojem se tražila njegova adresa. – Ja sam tek stigao. Ovo mi je prva adresa u Novom Zelandu. Elaine sada više nije mogla skriti zanimanje. – Doista? A odakle dolazite? Ne, dajte da pogodim. Moja majka to uvijek radi kad je riječ o novim gostima. Po naglasku se čuje otkuda tko dolazi ... Kod većine useljenika to nije bilo teško otkriti. Naravno, katkad je bilo i pogrešaka. Elaini su, na primjer, Šveđani, Nizozemci i Nijemci zvučali gotovo jednako. No, Irce i Škote mogla je najčešće razlikovati bez ikakvih teškoća, a posebno je lako prepoznavala ljude iz Londona. 11

Sarah Lark

Stručnjaci su čak mogli i navesti dio grada iz kojega je tko došao. Međutim, nije bilo lako otkriti odakle dolazi William. Zvučao je kao Englez, ali je govorio nekako mekše i malo je više otezao samoglasnike. – Vi ste iz Walesa – povikala je Elaine, ali nije bila sigurna da je pogodila. Njezina baka s majčine strane, Gwyneira McKenzie-Warden, bila je Velšanka, a Williamov ju je izgovor malo podsjećao na njezin. Gwyneira nije govorila nikakvim izričitim dijalektom. Ona je bila kći seoskog plemića, a njezine su odgajateljice uvijek držale do besprijekornog engleskog jezika. William je odmahnuo glavom, ali se nije nasmiješio kao što je Elaine očekivala. – Kako ste došli na to? – rekao je. – Ja sam Irac iz okruga Connemara. Elaine je pocrvenjela. Na to nije ni pomislila, iako je na nalazištima zlata bilo mnogo Iraca. Oni su, međutim, govorili prilično nezgrapnim jezikom, dok je William birao riječi. Kao da želi naglasiti svoje podrijetlo, svoju je posljednju adresu upisao velikim slovima: Martyn‘s Manor, Connemara. To nije zvučalo kao imanje kakvog sitnog seljaka, nego kao veliki posjed... – Pokazat ću vam vašu sobu – rekla je Elaine. Zapravo, ona nije trebala sama pratiti goste do sobe, a pogotovo ne muškarce. Baka Helen naredila joj je da u takvim slučajevima pozove slugu ili koju od djevojaka. No, kad je riječ o ovom čovjeku, Elaine će rado učiniti iznimku. Izašla je iza pulta, držeći se uspravno kao što ju je baka naučila, »damski«: glava uzdignuta, prirodno ljupka, ramena povučena unatrag. Samo da ne počne hodati izazovno, njišući se u bokovima, kao što su to radile Daphneine djevojke! Elaine se nadala da će njezine tek napola razvijene grudi i tek odnedavna stegnuti, uski struk doći do izražaja. Zapravo, nije se voljela stezati. Ali ako ju ovaj čovjek zbog toga primijeti... William je pošao za njom i bio je sretan što ga ona pritom nije mogla vidjeti. Gotovo se nije mogao obuzdati da požudno ne gleda njezino dražesno tijelo, nježno zaobljeno na pravim mjestima. Vrijeme 12

Pjesma Maora

provedeno u zatvoru, potom osam tjedana prekomorske plovidbe i sada jahanje od Dunedina do nalazišta zlata kod Queenstowna... gotovo četiri mjeseca nije bio u blizini žene. Zapravo, nezamislivo dugo. Došlo je vrijeme da to ovdje nadoknadi! Dečki iz kampa za kopače sanjali su o Daphneinim djevojkama; navodno su bile lijepe, a i sobe su bile čiste. No, pomisao na udvaranje ovoj slatkoj maloj crvenokosoj, Williamu se svidjela više od pomisli na brzo zadovoljenje potrebe u naručju prostitutke. Svidjela mu se i soba koju mu je Elaine otključala. Bila je uredna, s običnim namještajem od svijetlog drveta, ali vrlo lijepo uređena. Na zidovima su bile slike, a tu je bio i vrč s vodom za umivanje. – Možete koristiti i kupaonicu – objasnila mu je Elaine i pritom se zarumenila. – Ali se morate prethodno prijaviti. Pitajte baku, Mary ili Laurie. Izgovorivši te riječi, htjela se okrenuti, ali ju je William nježno zaustavio. – A vas? Vas ne mogu pitati? – upitao je mekanim glasom i pogledao ju u oči. Elaine je bila polaskana pa se nasmiješila. – Ne, ja najčešće nisam ovdje. Samo danas zamjenjujem baku. Ali ja..., dakle, obično pomažem u O‘Kayevoj robnoj kući. Ona je u vlasništvu mojega oca. Wiliam je kimnuo. Dakle, ne samo da je bila lijepa, nego je dolazila i iz dobre kuće. Djevojka mu se sve više sviđala. A ionako je trebao nekakav alat za kopanje zlata. – Navratit ću uskoro – rekao je William. Elaine je doslovno lebdjela, spuštajući se stubištem. Imala je osjećaj kao da joj se srce pretvorilo u balon napunjen vrućim zrakom, koji ju sada nosi vjetrom, prkoseći Zemljinoj sili teže. Nogama gotovo nije ni dodirivala pod, činilo joj se da joj kosa vijori na vjetru, iako je u kući sve bilo mirno. Elaine je blistala, imala je osjećaj da se nalazi na početku nekakve pustolovine i da je lijepa i nepobjediva poput junakinja iz ljubavnih romana koje je kriomice čitala u Ethanovom dućanu. 13

Sarah Lark

S takvim izrazom lica otplesala je u vrt velike gradske kuće u kojoj se nalazio pansinon Helen O‘Keefe. Elaine ju je dobro poznavala, rodila se u toj kući. Njezini su ju roditelji podigli za obitelj koja se stalno povećavala, nakon što je posao donio prve prihode. Međutim, tada im je u središtu Queenstowna postalo preglasno, previše gradski. Ponajprije Elaininoj majci, Fleurette, koja je došla s jedne od velikih ovčarski farmi na Canterburyjskoj ravnici, nedostajao je prostor. Zbog toga su Elainini roditelji izgradili novu kuću na prekrasnom zemljištu uz rijeku, kojem je nedostajala samo jedna stvar: nalazište zlata. Elainin je otac to zemljište prvotno označio kao nalazište, ali, bez obzira za što je Ruben O‘Keefe sve bio nadaren, kao kopač zlata bio je beznadan slučaj. Fleurette je, na sreću, to brzo prepoznala pa svoju imovinu nije uložila u tvrtku »Zlatni rudnik«, nego u dopremu robe. Uglavnom u lopate i posude za ispiranje zlata za koje su se kopači otimali. Poslije je to preraslo u robnu kuću O‘Kay. Novu kuću pokraj rijeke Fleurette je u šali nazvala »Zlatni grumen Manor«, ali se ime s vremenom ustalilo. Elaine i njezina braća ondje su sretno odrastala. Bilo je ondje konja i pasa, čak i nekoliko ovaca, baš kao i u Fleurettinoj domovini. Ruben je psovao zato što su svake godine morali šišati ovce, a ni njegovi sinovi Stephen i George nisu baš uživali raditi na farmi. Posve je drukčije bilo s Elainom. Mala seoska kuća nikad joj nije bila bliža od farme Kiward, velike ovčarske farme koju je na Canterburyjskoj ravnici vodila njezina baka Gwyneira. Ona bi jako voljela živjeti i raditi na jednoj takvoj farmi i bila je pomalo ljubomorna na sestričnu koja je trebala naslijediti imanje. Elaine nikako nije bila djevojka koja je dugo razmišljala. Gotovo jednako zanimljivo bilo joj je i pomagati u prodavaonici ili zamjenjivati baku u pansionu. Nasuprot tomu, nije imala volje ići na fakultet kao njezin stariji brat Stephen koji je studirao pravo u Dunedinu i time ostvario san svojega oca koji je kao mladić također želio postati odvjetnikom. Ruben O‘Keefe već je gotovo dvadest godina bio mirovni sudac u Queenstownu i za njega nije bilo ničeg ljepšeg do raspravljati sa Stephenom o pravnim pitanjima. Elainin mlađi brat, George, još nije išao 14

Pjesma Maora

u školu, ali se činilo da će biti trgovac. Već je sada marljivo pomagao u prodavaonici i imao je tisuću zamisli kako poboljšati poslovanje. Helen O‘Keefe, koja nije imala pojma o ushićenosti njezine unuke, kao ni o razlogu toj ushićenosti, pridošlici Williamu Martynu, otmjenim je pokretima ulijevala čaj u šalicu svoje gošće Daphne O‘Rourke. Čajanka u javnosti objema je damama bila pravo zadovoljstvo. Znale su da pola Queenstowna šapuće o neobičnom odnosu dviju vlasnica »hotela«. Helen se, međutim, nije bojala ljudi. Prije otprilike četrdeset godina poslali su tada trinaestogodišnju Daphne pod njezinim nadzorom u Novi Zeland. Jedno londonsko sirotište htjelo se riješiti nekoliko štićenika, a na Novom Zelandu tražili su kućne pomoćnice. I Helen je tada putovala u neizvjesnu budućnost s nepoznatim čovjekom. Engleska joj je crkva platila putovanje brodom kao pratilji djevojaka. Helen, koja je u Londonu radila kao guvernanta, tromjesečno je putovanje iskoristila za podučavanje djevojaka društvenom ophođenju, a Daphne se i danas služila znanjem koje je tada stekla. Njezin posao kućne pomoćnice završio je neslavno, jednako kao i Helenin brak. Obje su se žene ponovno našle u nepodnošljivu položaju, ali su obje iz toga izvukle ono najbolje. Podigle su glave kad su čule Elainine korake na terasi. Na Heleninu uskom licu vidjele su se duboke bore, a šiljast nos otkrivao je srodstvo s Elaine. Njezina kosa, po prirodi tamnosmeđa, s kestenjastim sjajem, protkana sijedim pramenovima, bila je dugačka i gusta. Helen ju je najčešće svijala u veliki čvor iznad vrata. Sive su joj oči zračile životnom mudrošću i znatiželjom – osobito sada kad je primijetila blistavi sjaj na Elaininu licu. – Dijete moje! Izgledaš kao da si upravo dobila božićni dar. Što ima novoga? Daphne, s mačkastim crtama lica koje su djelovale grubo čak i kad se smijala, ocijenila je Elainin izraz lica malo manje nevinim. Vidjela ga je na licima desetaka lakih djevojaka, koje su vjerovale da su pronašle princa iz bajke. A Daphne bi svaki put provodila sate i sate tješeći 15

Sarah Lark

djevojke kad bi se princ iz bajke pokazao žapcem ili odvratnom žabom. Daphneino je lice odražavalo budnost kad joj je Elaine prišla onako zadovoljna. – Imamo novoga gosta! – žurno je rekla. – Kopača zlata iz Irske. Helen se namrštila. Daphne se počela smijati, a njezine sjajne zelene oči gledale su ju podrugljivo. – Nije li taj zalutao, Lainie? Kopači zlata iz Irske prije bi došli mojim djevojkama. Elaine je snažno odmahnula glavom. – Nije to takav... oprostite, gospođice Daphne, mislim... – splela se. – To je gospodin... mislim. Bora na Heleninu čelu još se više produbila. Ona je već imala iskustva s gospodom. – Zlato moje – rekla je Daphne smiješeći se – irska gospoda ne postoje. Svo ovdašnje plemstvo došlo je iz Engleske jer otok oduvijek pripada Engleskoj, što je razlog zbog kojega Irci nakon nekoliko čaša i danas zavijaju poput vukova. Većinu čelnika irskih klanova engleski su plemići svrgnuli i potjerali. Otada ne rade ništa drugo osim što se bogate na Ircima. Na kraju su dopustili da tisuće njihovih zakupaca umru od gladi. Prava gospoda! Ali tvoj tragač za zlatom nije jedan od njih. Oni se ne odvajaju od rodne grude. – Otkuda znate toliko mnogo o Irskoj? – znatiželjno je upitala Elaine. Vlasnica kuće za razonodu očaravala ju je, ali je, nažalost, rijetko imala priliku za dulji razgovor s njom. Daphne se nasmiješila. – Draga, ja sam Irkinja. Barem na papiru. A kad su doseljenici kod mene potišteni, onda im je to vrlo utješno. Čak sam vježbala naglasak... Daphne je počela govoriti otegnutim irskim naglaskom pa se i Helen nasmijala. Daphne se uistinu rodila negdje u londonskoj lučkoj četvrti. U svakom slučaju, živjela je pod imenom irske useljenice. Birdie O‘Rourke nije preživjela putovanje, ali je njezina putovnica preko jednog engleskog mornara dospjela u ruke mlade Daphne. – Hajde, Paddy, možeš me zvati Birdie. Elaine se počela smijati. 16

Pjesma Maora

– Ali on tako ne govori... William, novi gost. – William? – prezrivo je upitala Helen. – Mladić se predstavio imenom? Elaine je brzo odmahnula glavom kako bi spriječila stvaranje lošeg mišljenja o novom stanaru. – Naravno da nije. Vidjela sam ga na prijavnici. Zove se Martyn. William Martyn. – To nije baš irsko ime – primijetila je Daphne. – Nema irsko ime, nema naglaska... Sve je to malo čudno. Da sam na vašemu mjestu, ja bih dečka prvo dobro provjerila, gospođice Helen! Elaine joj je dobacila neprijateljski pogled. – On je fin čovjek, ja to znam! U našoj će trgovini kupiti i alat za kopanje zlata... Utješila ju je pomisao na to. Kad William dođe u dućan, ona će ga ponovno vidjeti, bez obzira što baka misli o njemu. – Naravno, to ga čini časnim čovjekom! – zadirkivala ju je Daphne. – Ali, dođite, gospođice Helen, pričajmo o nečem drugom. Čula sam da ćete imati posjet iz farme Kiward. Je li riječ o gospođici Gwyn? Elaine je još neko vrijeme slušala razgovor, a onda se povukla. O posjetu njezine druge bake i sestrične ionako se dovoljno govorilo proteklih dana. Gwyneirin posjet nije bio ništa neobično. Često je posjećivala djecu i unučad, a bila je i bliska prijateljica s Helen O‘Keefe. Kad je boravila u njezinu pansionu, žene su znale noćima razgovarati. Neobično je bilo jedino to što je Gwyneiru ovaj put pratila Elainina sestrična Kura. To se do sada još nije dogodilo i izgledalo je nekako... može se reći, skandalozno! Elainina majka i baka najčešće bi stišale glas kad bi se govorilo o tomu, a djeci nisu dale čitati Gwyneirino pismo. Naime, Kura inače nije često putovala, barem ne k rodbini u Queenstownu. Elaine je jedva poznavala Kuru, iako su bile istih godina. Kura je bila godinu dana mlađa od Elaine. Unatoč tomu, djevojke nisu imale o čemu razgovarati za onih rijetkih Elaininih posjeta farmi Kiward. Jednostavno su se previše razlikovale po karakteru. Čim bi došla na farmu Kiward, Elaine nije mislila ni na što drugo do na jahanje i gonjenje ovaca. Bila je očarana beskrajnim prostranstvom pašnjaka i stotinama ovaca koje su pasle na njima. Uza sve to, njezina majka, Fleurette, doslovno 17

Sarah Lark

bi procvjetala na farmi. Voljela je za okladu jahati s Elaine prema snijegom prekrivenim vrhovima Alpa, koji se, unatoč odvažnom galopu, ne bi približili ni za centimetar. Kura je, naprotiv, najradije sjedila u kući ili u vrtu i samo je bila zaokupljena novim klavirom koji je za O‘Keefeove stigao brodom iz Engleske u Christchurch. Elaine ju je stoga smatrala glupačom, ali, naravno, tada je imala tek dvanaest godina. A sigurno je i zavist odigrala svoju ulogu. Kura je bila nasljednica farme Kiward. Njoj će jednoga dana pripasti svi konji, sve ovce i svi psi – a ona to nije nimalo znala cijeniti! Sada je Elaine imala šesnaest godina, a Kura petnaest. Djevojke su već imale više toga zajedničkog i Elaine bi ovaj puta mogla sestričnu upoznati sa svojim svijetom! Sigurno će joj se svidjeti živahni mali grad Queenstown uz jezero Wakatipu, koji je planinama bliži nego Canterburyjska ravnica i mnogo uzbudljiviji zbog velikog broja kopača zlata iz cijeloga svijeta i pionirskog duha koji nije bio ograničen na puko preživljavanje. Queenstown je imao amatersku kazališnu skupinu koju je vodio župnik, bilo je i plesnih skupina koje su izvodile squaredance, a nekoliko je Iraca u gostionici ili u domu plesalo irske narodne plesove. Elaine mora o ovomu svakako pričati Williamu – možda će htjeti otići s njom na ples! Sada, kad je sumnjičave gospođe ostavila u vrtu, Elainino se lice ozarilo. Puna nade, ponovno se vratila na recepciju. Možda će William ponovno svratiti... Međutim, prvo se pojavila baka Helen. Ljubazno je zahvalila Elaine što ju je zamijenila, dajući joj time do znanja da njezina prisutnost više nije nužna. U međuvremenu se smračilo i zbog toga su Helen i Daphne okončale svoje druženje. Navečer se otvarala gostionica i Daphne je morala biti ondje. Helen je poželjela zaviriti u prijavnicu novoga gosta koji je ostavio tako snažan dojam na njezinu unuku. Daphne, koja je već krenula, gledala je preko njezina ramena. – On dolazi s Martyn‘s Manora... zvuči otmjeno – rekla je. – Znači da je ipak gospodin? – To ću vrlo brzo doznati – odlučno je odgovorila Helen. 18

Pjesma Maora

Daphne je kimnula i nasmiješila se u sebi. Mladića čeka inkvizicija. Za emocionalne odnose Helen nije imala sluha. – I pazite na malenu! – dodala je Daphne izlazeći. – Taj irski momak ju je, naime, već osvojio, a to može imati određene posljedice. Upravo kad je riječ o gospodi. Na Helenino čuđenje, njezin novi gost uopće nije dobio negativnu ocjenu. Naprotiv – kad joj se mladić prvi put pokazao, bio je čist, umiven, obrijan i uredno odjeven. Helen je uočila da mu je odijelo izrađeno od najbolje tkanine. Uljudno ju je upitao gdje može večerati, a Helen mu je ponudila uslugu prehrane u svojem pansionu. Zapravo, morao bi se prvo prijaviti, ali će mu njezine marljive kuharice Mary i Laurie već nešto spremiti. William se, dakle, našao u ukusno namještenoj blagovaonici za lijepo postavljenim stolom, zajedno s nekom pomalo ukoćenom mladom damom koja je bila učiteljica u novootvorenoj školi, te s dvojicom bankovnih činovnika. Posluga ga je u početku živcirala: Mary i Laurie, dvije vesele, jedre djevojke zapravo su bile blizanke pa ih William nije mogao razlikovati ni kad ih je pomnije promotrio. Drugi su ga gosti uz smijeh uvjeravali da je to normalno. Samo je Helen O‘Keefe mogla na prvi pogled razlikovati Mary i Laurie. Helen se smiješila. Znala je da ih i Daphne razlikuje. Zajedničko objedovanje bilo je idealan okvir za upoznavanje Williama Martyna. Helen ga uopće nije morala ništa pitati, za to su se pobrinuli znatiželjni gosti. Da, doista, William je nekoliko puta, čak i pomalo osorno, potvrdio da je Irac, nakon što su bankovni činovnici rekli da ne primjećuju nikakav naglasak. Njegov otac ima farmu ovaca u grofoviji Connemara. Ta informacija potvrdila je ono što je Helen pomislila kad je prvi put čula Williama kako govori: bio je to jako dobro odgojen mladić za kojega čovjek nikad ne bi pomislio da je Irac. – Ali vi imate englesko podrijetlo, zar ne? – upitao je bankarski službenik. On je bio iz Londona i činilo se da je upoznat s irskim pitanjem. 19

Novi Zeland, 1893. godine. William Martyn, sin irskoga seoskog plemića, obrazovaniji je i uljuđeniji od mnogih koje je potraga za zlatom dovela u Queenstown. Elaine se zaljubljuje u njega i William prihvaća njezinu ljubav. Međutim, kada u posjet dolazi Kura, Elaineina rođakinja, polumaorka, njihova se ljubav našla u velikoj kušnji… William odmah podliježe čarima egzotične ljepotice i njezinu slobodnom ponašanju. Kako će završiti borba dviju djevojaka zaljubljenih u istoga muškarca? Hoće li Kura ostvariti karijeru pjevačice kako je oduvijek maštala ili će ju ljubav u tome spriječiti? Kako će završiti Elainin bijeg nakon grubog obrata sudbine koji joj je promijenio život? Sarah Lark jedna je od najpopularnijih suvremenih njemačkih književnica čije se knjige u svijetu prodaju u milijunskim nakladama. Pjesma Maora događa se na Novom Zelandu i priča je o dvjema obiteljima koje povezuju ljubav i prijateljstvo ali istovremeno razdvajaju mržnja i neprijateljstvo. Na hrvatski je jezik već preveden roman Sarah Lark U zemlji bijelog bijelog oblaka čija priča prethodi Pjesmi Maora no oba se romana mogu čitati kao zasebne cjeline. Roman Pjesma Maora s njemačkoga je prevela Branka Grubić.

Od iste autorice:

w w w.mozaik-knjiga.hr

169,00 kn

ISBN 978-953-14-1316-9