Prijatelji do groba

N e l e N e u h au s

PRIJATELJI DO GROBA Kriminalistički roman

Drugi slučaj Olivera von Bodensteina i Pije Kirchhoff

Nele Neuhaus PRIJATELJI DO GROBA

Naslov izvornika

Mordsfreunde Copyright © Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin 2009 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2012.

Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Urednica

Melita Redžić Savičić Lektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

bürosüdº GmbH, München Prilagodba naslovnice

Marija Morić Tisak

****, Zagreb, listopad 2012.

ISBN 978-953-14-1196-7 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 816430.

ISBN 978-953-14-1258-2 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 816431.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Nele Neuhaus

Prijatelji do groba S njemačkoga prevela RAJNA GOLUBIĆ

Za moju sestru Claudiju.

ČETVRTAK, 15. LIPNJA 2006.

B

ilo je četvrt do osam ujutro kad se glavnom inspektoru Oliveru von Bodensteinu, na njegov slobodni dan, oglasio mobitel. Kao voditelj Odjela za umorstva pri Regionalnom kriminalističkom inspektoratu u Hofheimu, već je tri godine bio zadužen za ružniju stranu čovječanstva između Maina i Taunusa.

Prije toga je dvadeset godina radio u Odjelu K II. Bodenstein je ustao i pospano pogledao u smjeru mobitela. Cosima će cijeli dan provesti uz stol za montažu kako bi završnu verziju svojega novog dokumentarnog filma dogotovila za premijeru za tri tjedna.

Lorenz i Rosalie već su odavno krenuli svojim putem i više nisu trebali posebnu brigu niti su željeli na planinarske izlete sa svojim ocem. Tako je on danas bio oslobođen svih obveza. Oliver posegne za mobitelom na noćnom ormariću. Nepoznat broj, još i to.

– Olivere, ovdje Inka Hansen. Oprosti što ti smetam ovako rano.

Dr. Inka Hansen bila je veterinarka i Bodensteinova prijateljica iz mladosti. Prošle ju je godine sreo tijekom jednoga slučaja umorstva – ubijena je supruga Inkina kolege dr. Kerstnera – tako su se njihovi putevi ponovo spojili.

– Ja sam u Opel ZOO-u u Kronbergu – objasni Inka. – Timaritelj je upravo pronašao nešto što izgleda kao ruka. Prava ruka.

– Dolazim odmah – reče Bodenstein i uspravi se u krevetu.

– Moraš ići? – promrmlja Cosima. Ležala je na trbuhu, polovicom lica u jastuku. Poziv u neuobičajeno vrijeme tijekom slobodnoga dana ne može te ostaviti ravnodušnim. Dvadeset tri su

NELE NEUHAUS

godine kako su se upoznali tijekom jednoga slučaja samoubojstva – Bodenstein, mladi kriminalistički inspektor na svom prvom slučaju umorstva, ona, televizijska reporterka, koja je izvještavala o spektakularnom slučaju burzovnog posrednika koji se objesio u svojemu uredu.

– Nažalost, da – Bodenstein poljubi njezin od spavanja topao obraz i zijevajući se uputi u kupaonicu. – U Opel ZOO-u leži nešto što izgleda kao dio leša.

– O, Bože – okrenula se i sklupčala ispod svojega pokrivača.

Kad se Bodenstein deset minuta kasnije, svježe obrijan i odjeven, spustio niz stube, već je ponovo spavala. Četvrt sata poslije, prešavši pružni prijelaz u Kelkheimu, Bodenstein nazove svoju kolegicu Piju Kirchhoff. Dio ulice ispred sladoledarnice San Marco izgledao je poput bojnoga polja. Dijagonalno nasuprot nalazilo se područje za navijače s velikim ekranom za svjetsko nogometno prvenstvo, gdje su stotine oduševljenih gledatelja jučer dugo slavili pobjedu njemačke reprezentacije protiv Poljske 1 : 0. Potrajalo je gotovo minutu dok se Pia Kirchhoff javila.

– Dobro jutro, šefe – zvučala je promuklo. – Danas sam slobodna. Zaboravili ste?

– Bili ste slobodni – odvrati Bodenstein. – U Opel ZOO-u pronašli su ljudsku ruku. Barem tako vjeruju. Ja kažem da odlučuje siguran trag. Neće vam biti problem nabaviti nam patologa?

– Baš imam stručnjaka u blizini – reče Pia Kirchhoff.

– Nije li to možda dr. Henning Kirchhoff? – naceri se Bodenstein.

– Ne brzajte sa zaključcima – Pijin je glas zvučao veselije. – On mi pomaže samo u primaljstvu.

Kriminalistička inspektorica Pia Kirchhoff odnedavna pripada ekipi K II Regionalnog kriminalističkog odjela u Hofheimu.

Nakon odvajanja od supruga dr. Henninga Kirchhoffa, zamjenika 8

PRIJATELJI DO GROBA

voditelja frankfurtske patologije, kupila je veliko zemljište u Unterliederbachu, gdje živi sa svojim životinjama, i vratila se svojemu starom zanimanju u kriminalističkoj policiji.

– U primaljstvu? – Bodenstein smanji gas kako bi izbjegao da ga kamera snimi zbog prebrze vožnje.

– Moje drugo ždrijebe stiglo je noćas. Malo ždrijebe. Nazvali smo ga Neuville.

– Iskrene čestitke! Zašto Neuville?

– Doista nismo na ti s nogometom, šefe – smijala se Pia. – Oliver Neuville jučer je u produžetku zabio odlučujući zgoditak.

– A, tako... – Bodenstein je prošao kroz Fischbach i na semaforu skrenuo desno u smjeru Königsteina na cesti B455. – Ja te, nažalost, ipak trebam. Nadam se da neće potrajati dugo.

Usred šume, neposredno prije ulaza u Schneidhain, Bodenstein je morao usporiti i na kraju se zaustaviti jer je cesta bila puna ljudi.

Nekolicina je ljudi razvukla transparente i izvjesila ploče. Bodenstein je pokušavao pročitati što na njima piše, kada dvije djevojke dobi otprilike petnaest ili šesnaest godina pokucaše na prozor automobila.

– Što se ovdje događa? – upita Bodenstein.

– Zajednička akcija skupina BUNTE, ALK i ULK – odgovori mu djevojka, dugokosa brineta pomno našminkanih očiju, s akrilnom manikurom na noktima. – Znate li da zapadna obilaznica ceste B8 s četiri traka treba prolaziti upravo ovim mjestom?

Mahala je letkom ispred njegova nosa.

Bodenstein je primijetio dvije žene koje su odmotavale transparent. B8 UNIŠTAVA OVU ŠUMU, pisalo je.

– Za to će se morati uništiti tisuće stabala. – Druga djevojka bila je plavuša: nosila je majicu podignutu tako da se na trbuhu vidio natpis NE B8 i traperice s pojasom na kojem se isticala sjajna kopča.

9

NELE NEUHAUS

– Izotopima bogate i nedirnute šume će nestati. Znatno će porasti buka i količina štetnih tvari za ljude u Königsteinu.

Bodenstein je jednim uhom slušao što mu misionarskim žarom govori djevojka. Znao je da bi i argumenti protivne strane – zagovaratelja B8 i planirane autoceste kroz Taunus – zvučali slično.

Djevojke su nastavile bombardirati ga brojkama i činjenicama.

– Žuri mi se – prekine ih Bodenstein – žao mi je.

– Jasno, vama je potpuno svejedno što će biti s našom šumom – prezirno mu odvrati brineta. – Glavno da možete projuriti u svojemu nabrijanom BMW-u.

– Ma da, normalno je da zagađujete zrak ugljikovim monoksidom – dodala je plavuša.

Bodenstein se morao nasmiješiti. U njegovo vrijeme mladi zaštitnici prirode hodali su u jaknama s kapuljačama, palestinskih marama zavezanih oko vrata i danima namjerno neoprane kose. Dvije »taunuske tortice« gola trbuha, kako je njegov sin podrugljivo nazivao kćeri dobrostojećih roditelja iz Königsteina i okolice, izgledale su kao da su jutro provele pred zrcalom. Vjerojatno ih je sjajno ulaštenim Touaregom ili Cayenneom dovezla mamica. Vremena se mijenjaju. Da ga u Opel ZOO-u nije čekala ruka, on bi uzeo vremena i prijateljski im objasnio da nikada nije bio ravnodušan na uništavanje šuma. Teško da je itko bolje od njega poznavao područje. Konačno, on je odrastao na povijesnom Hofgutu, u dolini između Ruppertshaina, Fischbacha i Schneidhaina. Nakon što je studirao pravo i kasnije ostvario zavidnu karijeru u kriminalističkoj policiji, sada je njegov mlađi brat Quentin, koji je nastavio obiteljsku tradiciju, stoljeće star posjed pretvorio u omiljeno izletničko odredište. Ni Quentin nije bio osobito sklon trenutačno aktualnim planovima gradnje B8. Nova je cesta trebala proći ni stotinu metara od Bodensteinova Hofguta.

10

PRIJATELJI DO GROBA

Tri minute kasnije Bodenstein je stigao u okrug Königsteiner.

Građevinski radovi koji su zahvaćali veliko područje tijekom svjetskoga nogometnog prvenstva bili su zabranjeni. Na jarbolima uokolo fontane vijorile su se brazilske zastave. Cijeli gradić Königstein zauzeli su prijatelji izvana, a onda se proširila vijest da su svjetske zvijezde brazilske nacionalne nogometne vrste odsjele u hotelu Kempinski u okrugu Falkensteinu. Sada u cijelom Königsteinu vlada veliko razočaranje jer se nijedno južnoameričko nogometno božanstvo nije osvrnulo na njih.

Dr. Christoph Sander, direktor Opel ZOO-a, star četrdesetak godina, bio je srednje visine, jak, ali ne debeo. Stisak ruke bio mu je snažan, a pogled izravan. Njegove su tamne oči odavale zabrinutost.

– Nadam se da griješim – pokazao je na obližnju hrpu trave – ali mislim da je ona stvar uistinu ruka.

Dr. Henning Kirchhoff izvadi par rukavica od lateksa iz torbe, navuče ih i čučne.

– Niste pogriješili – reče on nekoliko sekundi kasnije direktoru ZOO-a. – To je nedvojbeno lijeva ljudska ruka. Odrezana je odmah iznad zgloba. Pritom nije bila nužna kirurška preciznost.

Kirchhoff uzme ruku iz trave i pogleda je izbliza.

– Tko je pronašao ruku? – upita Bodenstein.

– Timaritelj slonova – odvrati Sander. – On je, kao i svakoga jutra, životinje pustio iz nastambi, nakon čega je podijelio travu. Primijetio je da nešto nije u redu tek kad su slonovi postali nemirni.

– Što mislite – okrene se Bodenstein doktoru Kirchhoffu – koliko dugo...

– Nadam se da me sada ne pitate za točno vrijeme smrti – prekine ga sudski patolog gledajući zamišljeno u mjesto gdje je ruka iznad zgloba bila odsječena.

11

NELE NEUHAUS

– Pripada li ruka muškarcu ili ženi?

– Očito je da je muška.

Bodenstein je zamalo povratio kad je Kirchhoff s lakoćom okrenuo, a potom omirisao ruku. Bacio je brz pogled na svoju kolegicu, ali Pia nije, na njegovo iznenađenje, gledala ni odrezanu ruku ni svojega supruga, nego direktora ZOO-a koji je stajao prekriženih ruku i izgledao kao da se bori s mučninom.

– Koliko ćete vremena trebati ovdje? – želio je Sander znati. – U devet dolaze prvi posjetitelji, a, osim toga, očekujemo i televizijsku ekipu.

– Forenzičari bi morali biti ovdje za nekoliko minuta – odgovori Bodenstein. – Kako je ruka mogla dospjeti ovamo?

– Nemam pojma – direktor ZOO-a slegne ramenima – možda s travom. Svakoga jutra kosimo svježu travu na livadi iznad ceste.

– To bi moglo biti objašnjenje – Bodenstein zamišljeno kimne glavom. – Ali to također znači da bi se mogli naći i ostali dijelovi tijela. Bilo bi najbolje kad bi vaši ljudi pretražili sve kupove trave u ZOO-u.

Sander kimne bijesno i odmaršira u pratnji Kirchhoffa koji je nosio ruku.

Točno u devet sati ZOO je otvorio vrata prvim posjetiteljima, uglavnom obiteljima s mnogobrojnom djecom. Bodenstein i Pia vrate se u restoran Zambezi. Inka Hansen samo ih je odvela do Sandera i oprostila se bez aluzija na ono što se dogodilo prošloga ljeta. Od njihova je posljednjeg susreta prošlo devet mjeseci. Danas više nije mogao shvatiti koji ga je đavao u to vrijeme nagnao na to, ali zacijelo bi prevario Cosimu da ga Inka nije odbila. Gledajući dugačku kolonu ljudi koja se stvarala pred blagajnom, vratio se deset godina unatrag, u vrijeme kad je sa svojom djecom rado i često išao na izlete u Opel ZOO. U tom se trenutku oglasi njegov mobitel.

12

PRIJATELJI DO GROBA

– Jednu smo nogu – izvijesti direktor ZOO-a nezadovoljno – našli kod losova. Desno kod nastambe slonova, potom lijevo u smjeru šumske poučne staze. Čekam vas.

– Prvi sam put u Opel ZOO-u – reče Henning Kirchhoff proučavajući nogu. – Ovo je ogroman teren.

– Dvjesto sedamdeset tisuća metara četvornih – Sander nije mogao odagnati misli s pronađene ruke – i posvuda mogu ležati dijelovi ljudskoga tijela. Blokirao sam otvorene dijelove ZOO-a u kojima posjetitelji mogu doći u kontakt sa životinjama. Bila bi noćna mora kad bi kakvo dijete pronašlo glavu.

Noga je bila u iznošenoj smeđoj kožnatoj cipeli marke »Camel active«, veličine 44, i bila je odrezana iznad gležnja.

– Kao i ruka, ni noga nije glatko odrezana, kao da je otkinuta – reče Kirchhoff pomno promatrajući odrezanu nogu, a tada podigne glavu. – Mogu li vidjeti put kosilice?

– Dakako – zatrepće dr. Sander. Posjetitelji ZOO-a slijevali su se putevima kao krv žilama ljudskoga tijela. Uskoro će biti posvuda, u obitavalištima životinja, na šumskoj poučnoj stazi, na mjestima za roštilj, na stazi za jahanje na devama, u zahodima. Nije mogao ni zamisliti što će se dogoditi nađe li tko dio ljudskoga tijela! Njegov mobitel zazvoni melodioznim zvukom.

– Da? – javio se, a potom slušao trenutak.

Bodenstein je promatrao kako se mijenja izraz Sanderova lica.

– Što se događa? – upita on.

– Prokleto sranje! – glasno opsuje direktor ZOO-a. – Mislim da ću isprazniti ZOO i otkazati televizijskoj ekipi. U prostoru za muflone također leži nešto.

U pola jedanaest je u međuvremenu pozvani pas tragač pronašao nešto na livadi iznad prometnice B455. Bodenstein i Pia probili su 13

NELE NEUHAUS

se kroz mnoštvo, koje je, stojeći na puteljku uz livadu, znatiželjno promatralo kako stotinu policajaca pretražuje pedalj po pedalj zemlje. Vođa operativaca čekao ih je s vodičem pasa nedaleko od donjega parkirališta.

– Muški leš – reče on. – I bicikl. Ovdje ispred, ni tri metra od nasutoga dijela parkirališta.

Mirisalo je na svježe pokošenu travu. Nebeski svod iznad guste miješane taunuske šume bio je čeličnoplav. S livade se pružao prekrasan pogled na dvorac Kronberg, sve do blistave crte Frankfurta na horizontu. Mirno, lijepo lipanjsko jutro, prelijepo da bi se tražilo osakaćeno truplo. Bodenstein navuče rukavice od lateksa i krene prema lešu. Muškarac je ležao na trbuhu, dopola u visokoj travi. Bio je odjeven u oker majicu i kratke hlače nalik boksačkima. Kao što se očekivalo, nedostajala je lijeva ruka do lakta i lijeva noga do koljena, ali se nije vidjela krv. Fotograf je snimao iz svih perspektiva, muškarci unutar sigurnosnih traka pretraživali su područje oko mjesta gdje je nađen leš.

– Čini se da u ZOO-u nećemo pronaći još dijelova – reče dr.

Kirchhoff direktoru ZOO-a, koji je stajao nedaleko skamenjena lica. – Koliko se sada može vidjeti, čini se da je sve ostalo na mjestu.

– Drago mi je – odvrati mu Sander sarkastično.

– Trebamo li ga sada okrenuti? – upita jedan od ljudi unutar osiguranog područja. Bodenstein kimne i nevoljko zadrži dah. Prizor mrtvaca nije za one slabih živaca. Toplina pogoduje procesu truljenja, crte lica jedva su prepoznatljive, kukci i mravi počeli su zaposjedati mrtvo tkivo.

– Isuse, Marijo i Josipe – direktor ZOO-a se okrenuo prema jarku između livade i parkirališta. Bodenstein se čudio dotadašnjoj Sanderovoj postojanosti. Dobro se nosio s iznimnom situacijom kao što je bila ta, vodeći svoje suradnike i ZOO. Neupitno je da će u području kriznoga menadžmenta jednom zaslužiti zvjezdicu.

14

PRIJATELJI DO GROBA

– Nema dokumente uza se – reče Kirchhoff nakon što je pretražio oskudnu odjeću preminuloga. – Mrtvačke pjege uskoro će se pojaviti, ali ne još.

– Što to znači? – Slatkast vonj truleži prodre do Bodensteinova nosa i on ustukne korak.

– Mrtav je kraće od šest i pol sati. Ali ne puno kraće.

Bodenstein počne računati.

– Dakle, noćas – reče on.

– Je li mu dobro? – Pia Kirchhoff pogleda direktora ZOO-a.

Sander je, vrlo blijeda lica, duboko disao.

– Poznajem tog čovjeka – protisne on i pobjegne s livade preko parkirališta kao da bježi pred olujom. Pia ga dostigne i uhvati za ruku upravo kad je, ne pogledavši ni lijevo ni desno, kročio na iznimno prometnu državnu cestu pa ga grubo povuče natrag. Srebrni BMW naglo se zaustavi samo nekoliko centimetara od njega, a vozač bjesomučno stisne trubu i pokaže mu da je lud.

– Sada se prvo smirite – reče Pia. Sander je brzo i duboko disao.

– Ja zapravo nisam osobito čvrst – odgovori joj on – ali sada sam doslovce slomljen.

– Shvaćam – kimne Pia puna razumijevanja. – Tko je taj čovjek?

– Hans-Ulrich Pauly. Pođimo u moj ured, tamo ću vam reći više.

Netom prije nego što su došli do kontejnera u kojem je za trajanja opsežnih građevinskih radova bio smješten improvizirani ured uprave ZOO-a, priđe im mladić star otprilike dvadeset godina.

Nosio je zelene hlače, čvrste radne cipele i bijelu majicu, kao i svi timaritelji životinja u ZOO-u.

– Što se događa gore na livadi? – upita on direktora ZOO-a. – Jesam li što propustio?

Sander zastane.

– Odakle sad ti dolaziš? – odvuče on mladića u stranu. – Kod nas se počinje s radom u sedam, a ne kad se naspavaš. Mislio sam da smo se dogovorili kako ovdje nećeš imati poseban status.

15

NELE NEUHAUS

Mladić se činio skrušenim.

– Neće se ponoviti, šefe.

Pia je buljila u njega. Imao je iznimno zgodno lice, tamnoplavu kosu do ramena, neuobičajeno zelene oči i kožu na kojoj bi mu pozavidjela svaka djevojka. Sander se tog trenutka sjeti da ih nije predstavio jedno drugomu.

– Ovo je Lukas van den Berg – objasni on Piji – naš vježbenik.

Lukase, ovo je kriminalistička inspektorica...

– ... Pia Kirchhoff – dometne Pia. – Zdravo – Lukas van den Berg smiješio se otkrivajući snježnobijele zube.

– Na gornjoj livadi pronađen je leš onog zaštitnika životinja – reče Sander – onog Paulyja.

Smiješak je nestao s mladićeva lica. Izgledao je kao da ga je netko pogodio šakom u trbuh.

– Što? Ulli Pauly? – upita on vidno iznenađen.

– Da, baš on! Mrtav – direktor ZOO-a krene dalje. – Još jednom nam je donio puno uzbuđenja.

– Čovječe, to se ne događa – Lukas je bio blijed. – Još sam ga prekjučer vidio. Ja... ja mislim... oh, sranje...

Sander se ukopao na mjestu i okrenuo se.

– Što to treba značiti: ti si ga vidio prekjučer?! – upita on.

– To ne može biti istina – mladićevo je lice bilo užasnuto, rukama je prekrio usta i nos i uhvatio se nekoliko puta za glavu.

– Hej – Sander ga grubo protrese za ramena – nešto sam te pitao! Gdje si vidio toga momka. Je li bio ovdje u ZOO-u?

– Ne, ja... ah, čovječe... ne bih vam to trebao reći, odmah ćete otrčati mom ocu – Lukasov je glas na trenutak postao prkosan – meni je ovaj posao posve u redu, ali potrebno mi je više akcije nego što je dobivam ovdje.

Sander pusti mladića kao da je na njemu opekao prste.

16

PRIJATELJI DO GROBA

– Ne mogu vjerovati – reče on svladavajući se s naporom. – Ti još uvijek radiš u toj... toj eko-krčmi. A noću možda za tog psihopata programiraš web stranicu s huškačkom kampanjom. Ne čudi me što ujutro ne možeš ustati!

– Ne dobivam od oca ni centa – odvrati Lukas. – A ovdje dobivam samo džeparac! Što bih trebao raditi? Ulli nema ništa protiv da radim ovdje...

– Ali ja imam nešto protiv da radiš za tog tipa! – viknuo je naglo. Napetost zbog posljednjih sati konačno je pronašla ispust. – Svečano si mi obećao da više nećeš imati ništa s njim! Lagao si mi!

– Htio sam vam ranije reći! – sad je vikao i Lukas. – Ali vi ste se uvijek odmarali kad sam išao k Ulliju.

– Govoriš mi o krivnji nakon svih problema koje sam imao zbog tog tipa?!

Pia je stajala između njih dvojice i okretala glavu kao da gleda teniski meč. I posjetitelji ZOO-a u prolazu znatiželjno su gledali prema njima.

– Može li ton biti malo civiliziraniji? – umiješala se. – U uredu možete nastaviti razgovor bez nepoželjnih slušatelja.

Kad su se vrata kontejnera zatvorila za njima, Pia se obratila direktoru ZOO-a: – Molim vas da mene pustite da razgovaram s njim. Lukas je sjeo na stolicu ispred pisaćeg stola direktora ZOO-a i zario lice u ruke. Pia je sjela na drugu stolicu.

– Možda su pogriješili – promrmljao je mladić i nesigurno pogledao Piju očima zelenim poput trave. – Možda to nije Ulli.

– Odakle poznaješ gospodina Paulyja? – upita Pia. Lukas proguta knedlu izbjegavajući gledati u Sandera. – Radim u Grincajgu – reče on tiho i gurne pramen kose iza uha. – To je vegetarijanski restoran u Kelkheimu koji pripada Ulliju i Esther.

– Kad si ga prekjučer vidio?

17

NELE NEUHAUS

– Ne znam točno – razmišljao je mladić neko vrijeme – otprilike rano uvečer. U restoranu je bio dogovor u vezi s današnjim prosvjedima.

– Pauly se, između ostaloga, angažirao i protiv gradnje zapadne obilaznice B8 – javi se Sander iz pozadine. – Ekološke udruge Königsteina i Kelkheima povremeno organiziraju vrlo posjećene informativne sastanke protiv gradnje ceste.

– Točno – kimne Lukas – danas je trebao biti dogovor u Schneidhainu i u Kući prijatelja prirode... Ja to jednostavno ne mogu shvatiti. Poznajem Ullija odavno. Bio je moj profesor biologije.

– U kojoj školi? – upita Pia znatiželjno.

– U GFS-u – reče Lukas i objasni: – Gimnazija Friedricha Schillera. U Kelkheimu. On je super kul...

Zastane.

– Mislim, on je bio... super kul tip – promrmlja mladić. – Uistinu.

Uvijek je imao vremena saslušati svakoga. Često smo razgovarali u njegovoj kući. Ulli je imao vrlo razumne poglede. – Lukas pogleda prema Sanderu. – Iako vi ne vjerujete u to – doda s prizvukom agresivnosti u glasu. Direktor ZOO-a stajao je prekriženih ruku iza svoga pisaćega stola te sažaljivo i šutke promatrao Lukasa.

Deset minuta poslije Pia je ostala sama sa Sanderom u uredu, u kojem je već bilo vruće, iako je bilo prijepodne.

– Imate prilično osoban odnos sa svojim suradnikom – reče Pia. – Sviđa vam se, zar ne?

– Da, sviđa mi se. I žao mi ga je – doda Sander.

– Zašto?

– Nije mu lako – reče tiše. – Lukasov otac vrši jak pritisak na mladića. On je na čelu velike banke i očekuje od sina da nastavi njegovim putem.

Sander se nagne na prozor i prekriži ruke.

18

PRIJATELJI DO GROBA

– Lukas je vrlo inteligentan i u školi mu je bilo dosadno. U desetom razredu izletio je iz škole Bischof-Neuman pa je proveo pola godine u internatu. Ali otac ga je morao i odande ispisati. Sljedećih pola godine nije radio baš ništa, a tada je upoznao Paulyja. On je našao način da se približi Lukasu i uvjerio ga da završi školu.

Pia kimne. – Lukas ovdje nije običan vježbenik?

– Odakle vam to?

– Ranije ste mu rekli da nema poseban status. Što ste time mislili?

Direktor ZOO-a činio se zapanjen Pijinim dobrim zapažanjem.

– Njegov otac jedan je od naših utemeljitelja – objasni on. Zamolio me da Lukasa na nekoliko mjeseci primim kao vježbenika. – Sander slegne ramenima. – Najprije je mislio da utjecaj što ga Pauly ima na njegova sina ne može biti loš. Lukasu su naglo porasle ambicije i napravio je dobar diplomski, sve je bilo dobro.

– Ali? – Paulytis je uzeo maha, što se Lukasovu ocu nije svidjelo – nastavi Sander. – Svoj račun, koji mu je otvorio otac, ispraznio je do posljednjeg centa i navodno Paulyju darovao novac za njegove projekte. Tada mu je otac ukinuo sve povlastice. Nakon toga Lukas je prihvatio posao konobara u Paulyjevoj eko-krčmi i više se nije pojavio kod kuće. Prošle jeseni uhićen je jer je s nekolicinom mladih ljudi provalio u ured farmaceutskog koncerna i demonstrirao protiv istraživanja na životinjama. Tada je Heinrich van den Berg svom sinu zabranio kontakt s Paulyjem i upitao me za savjet.

– Zašto baš vas? – željela je Pia znati.

– Mi smo susjedi. Lukas je išao s mojom srednjom kćeri u razred, praktički je neprestano bio kod nas.

– Onda je njegova praksa ovdje na neki način odgojna mjera.

– Mislim da Lukasov otac na to tako gleda – kimne Sander.

– Želi prebaciti odgovornost za mladića na nekoga drugoga. U 19

NELE NEUHAUS

ovom slučaju na mene. No da – odmakne se od prozora i otvori ormar tražeći nešto u njemu.

– Nema više ničega za piće – reče konačno. – Da nam naručim kavu iz restorana?

– Za mene ne, hvala – odbije Pia. – Popila sam noćas sigurno pun lonac.

– Zašto to? Zar ste noćas već imali jedno truplo?

– Ne, ne – nasmije se Pia – imala sam radostan razlog za nespavanje. Oždrijebila mi se kobila.

– Ah! – Sander sjedne za pisaći stol proučavajući Piju tako znatiželjno kao da se pred njegovim očima pretvorila u rijetku životinju. Odjednom na njegovu ozbiljnom licu zasja prijateljski, dobronamjeran osmijeh i posve ga promijeni. – Konji kao kompenzacija za vaš rad sa smrću i mrtvacima. – Gledao ju je ispitivački, kao da još nije posve načisto kako je treba procijeniti.

– Točno – uzvrati Pia sa smiješkom. – Živim vrata do vrata sa svojim konjima.

– Živite vrata do vrata sa svojim konjima? – upita Sander.

Razgovor je krenuo u posve osobnom smjeru. Nije da se to Piji nije sviđalo, Sander joj je bio simpatičan, ali, nažalost, nije imala vremena za čavrljanje.

– Željeli ste mi reći nešto više o preminulom. Odakle ga poznajete?

Sanderov je smiješak u trenutku nestao.

– Pauly je prije nekoliko godina svoje područje interesa usmjerio protiv držanja životinja u zatočeništvu pa je u pismima čitateljima i na internetskim portalima poticao kampanju protiv ZOO-a u cjelini i pojedinačno – reče on. – Između ostalih i protiv nas.

Susreo sam ga prvi put prije dvije godine, kad je ispred ZOO-a s nekolicinom mladih ljudi dijelio letke i demonstrirao protiv držanja slonova. Čini se da učitelji imaju puno vremena.

20

PRIJATELJI DO GROBA

To je zvučalo pogrdno.

– Mi smo posljednjih godina puno radili na poboljšanju uvjeta držanja naših životinja – nastavio je direktor ZOO-a. – Paulyju sve to nije bilo dovoljno. Držao je da zooloških vrtova uopće ne bi trebalo biti. Rado je poticao velike rasprave, dizao prašinu i gnjavio ljude.

– Je li vam izazivao probleme? – upita ga Pia. – Nije oslobađao životinje ili lijepio slogane na prilazima, ako ste na to mislili – Sanderovo se čelo naboralo. – Ali je neprestano protestirao protiv nečega, putem interneta ili bi ovdje odabrao mjesto za prosvjed, najradije onda kad je u ZOO-u uistinu bilo puno posjetilaca.

Sander odmahne rukom.

– Često sam s njim raspravljao, često ga pozivao, objašnjavao mu što sve činimo i na koji način to radimo. Čisti gubitak vremena. Mogu zanemariti neutemeljene kritike, ali polemike ne. I smeta mi način na koji je Pauly poticao ljude. Bio je neprimjeren.

Bez kompromisa u svojim stavovima. Mladi misle da je kul. Čuli ste Lukasa. Mislim da je to opasno. U životu nije sve samo crno ili bijelo.

– Kad ste posljednji put razgovarali s njim? – željela je znati Pia. – U nedjelju – odgovori direktor ZOO-a. – Taj tip pojavio se s delegacijom mladih i izazivao. Tada mi je puknuo film.

Pia si je mogla živo predstaviti što se dogodi kad dr. Christophu Sanderu pukne film. Prema njezinu prvom dojmu pokraj leša, Pauly je bio mršav čovjek, nikakav protivnik za direktora ZOO-a koji je pucao od snage.

– Što se dogodilo? – upita ona.

– Raspravljalo se – reče Sander neodređeno. – Tip mi je počeo stavljati riječi u usta. Na kraju mi je to bilo preglupo. Izbacio sam ga i zabranio mu pristup.

21

NELE NEUHAUS

Pia nagne glavu.

– Sada je pronađen mrtav ni pedeset metara od ZOO-a.

– I svojom je smrću uspio postići da moja zabrana prilaza ne uspije – gorko se osmjehne Sander. – Barem... djelomično.

– Je li direktor ZOO-a mogao imati što s Paulyjevom smrću? – upita Bodenstein svoju kolegicu nakon što mu je prepričala razgovor i Sanderovu prepirku s Lukasom van den Bergom.

– Ne, mislim da nije – odmahne Pia glavom.

– Mladić je došao do mjesta gdje je nađen leš i htio vidjeti Paulyja – ispriča Bodenstein. – Bio je potresen i zabrinut za Paulyjevu životnu suputnicu. Imam dojam da je poznavao oboje.

– Radio je u restoranu koji pripada Paulyju i njegovoj životnoj suputnici. Ondje je Paulyja vidio posljednji put u četvrtak navečer – odgovori ona šefu.

Bodenstein pritisne tipku na daljinskom ključu automobila i BMW odgovori dvostrukim treptanjem svjetala.

– Vaš se suprug već odvezao na institut u Frankfurtu. Vi ćete morati utvrditi jesam li sposoban za službu vozača.

– Još i to – cerila se Pia. – No, recite, je li Lukas, mislim, jeste li mladiću leš...

Bodenstein visoko podigne obrve. – Kako to možete i pomisliti?!

On džentlmenski otvori Piji suvozačka vrata. – Ostermanna i gospođu Fachinger poslao sam u ured. Samo Behnke nije dostupan.

– Imao je karte za utakmicu u Dortmundu sinoć – podsjeti Pia svoga šefa. Njihov kolega Frank Behnke imao je sreće pri kompliciranoj nabavi FIFA-inih ulaznica i samo ga je smrt mogla zaustaviti na putu za Dortmund. * 22

PRIJATELJI DO GROBA

Kuća Hans-Ulricha Paulyja bila je zadnja kuća prije skretanja na kraju puta Rohrwiesena u Kelkheim-Münsteru, poslije nje su bile samo livade i polja do šume, iza koje se prostiralo gospodarstvo Kuća sunca sa svojim terenima za golf. Bodenstein i Pia dovezli su se pred bršljanom obraslu kuću s vitrajima na prozorima, smještenu između ogromnog oraha i tri velike smreke. Pia pritisne zvono na oronuloj ogradi. Iza kuće začuje se lavež pasa. Kako su betonske ploče bile zarasle u korov, dalo se zaključiti da se glavni ulaz rijetko koristio.

– Ništa od ovoga – zaključi Bodenstein. – Pođimo otraga.

Ulazna kapija bila je otvorena pa oni stupe u dvorište ispunjeno biljkama. Viseće geranije i petunije cvjetale su u loncima različitih veličina. Na stolovima uza zid stajale su nebrojene posude s biljkama u različitim stadijima rasta, pokraj je ležao vrtlarski pribor i vreće sa zemljom za cvijeće. Dalje se prostirao veliki divlji vrt s ribnjakom i nekoliko staklenika. Bodenstein se trzne kad se iza ugla pojave psi, prvo jedan svijetloplavih očiju neodređene mješavine vučjaka, haskija i ovčara. Slijedili su ga rodezijski ridgeback i dva mala križanca koji su izgledali kao da su bili u skloništu za životinje. Sva četiri snažno su mahala repom i činilo se da se vesele neočekivanom posjetu.

– Probudili smo ih – Pia se smijala i pustila pse da je njuškaju.

– Sami ste kod kuće?

– Pustite ih samo – upozorio je Bodenstein kolegicu – sivi izgleda opasno.

– Baš – Pia je češkala velikog psa iza uha – hm, baš si sladak, najradije bih te uzela sa sobom.

– Ali ne u moj auto! – Bodenstein je promatrao otvorena vrata. Uspeo se uz dvije stube i gledao u veliku kuhinju. Očito je to bio glavni ulaz u kuću. Na odmorištu je stajalo više pari cipela, prazni lonci za cvijeće i kojekakav otpad.

23

NELE NEUHAUS

– Halo?! – zazove Bodenstein u unutrašnjost kuće. Pia se stisnula uz svoga šefa i razgledavala kuhinju. Popločeni pod bio je prekriven otiscima pasjih šapa, na radnoj plohi nalazili su se korišteni tanjuri i lonci, na stolu dvije torbe za kupovinu koje još nisu bile raspakirane. Pia otvori vrata. U dnevnom boravku vladao je opći kaos. Knjige su bile izvučene iz zidnih polica i razbacane po podu, naslonjači prevrnuti, slike skinute sa zida, a staklena vrata koja su vodila na terasu i u vrt bijahu širom otvorena.

– Pozvat ću ekipu za očevid – Bodenstein posegne za mobitelom u svojoj torbi. Pia je išla dalje navlačeći pritom gumene rukavice. Činilo se da je prostorija uz dnevni boravak bila Paulyjeva.

I ovdje je sve izgledalo kao da je pala bomba. Sadržaj svih polica i ormarića za spise bio je na podu, ladice masivnog drvenog pisaćeg stola bile su izvučene i ispražnjene. Plakati sa zidova navodili su na zaključak o političkim stajalištima vlasnika kuće. Izblijedjeli poziv na davne demonstracije protiv nuklearnih elektrana, zapadnog kolodvora i Castor transporata, plakat Greenpeacea i slično. Lagani metalni okviri ležali su slomljeni u jednom kutu prostorije između pisača i brutalno razbijenog prijenosnog računala.

– Šefe – Pia je pažljivo radila kako ne bi uništila dokaze – ovo nije bila provala. Ovdje je...

Trznula se kad se on pojavio ravno pred njom.

– Ne morate tako vikati – cerio se – još uvijek dobro čujem.

– Kako me možete tako uplašiti?! – Pia ušuti jer je negdje u kući počeo zvoniti telefon. Slijedili su zvuk zvona stubama na prvi kat. Vandali su poštedjeli gornje sobe. U kupaonici su bila uključena sva svjetla, ispred tuša je na podu ležao ručnik, pokraj su bile razbacane traperice, košulja i donje rublje. Pia se nikada nije osjećala ugodno kada bi ulazila u intimni privatni prostor nepoznate osobe, ali to se podrazumijevalo kad ste morali doznati više o okruženju umrloga. Gdje je bila njegova životna družica? Ormar 24

PRIJATELJI DO GROBA

za odjeću u spavaćoj sobi bio je otvoren, nekoliko komada odjeće ležalo je na krevetu. Telefon je ušutio.

– Čini se kao da se Pauly istuširao – reče Pia. – Tomu u prilog govori i činjenica da je bio odjeven samo u donje rublje.

Bodenstein kimne.

– Telefon je ovdje – on dohvati bežični Siemensov telefon neoprezno odložen između čistih košulja i traperica na krevetu i stisne dugme koje je grozničavo titralo.

– Imate trideset četiri nove poruke – obavijesti glas iz računala. – Poruka prva, četvrtak, 13. lipnja, 15 i 32.

– Uli, točno znam da si tu – začuo se ženski glas – to je tvoja taktika odgađanja. Doista sam pokušala da se sve riješi prijateljski, ali ti si stvarno tvrdoglav! Samo da znaš: potpuno mi je svejedno hoćeš li s ovom snimkom otići svojemu odvjetniku, tako i tako ću se dalje boriti. Dajem ti zadnju šansu: u pola devet ću biti kod tebe. Ako ne budeš tamo ili i dalje budeš igrao na ponos, dogodit će se što sam ti rekla.

Nakon zvuka za kraj poruke slijedila su četiri poziva za koje je na traci bio naveden samo broj. Poziv malo prije 17 sati očito je bio preuzet nakon što je muškarac rekao: Halo, gospodine... U 20 i 13 opet je na traci snimljen muški glas.

– Govori Carsten Bock – začuo se dubok muški glas – čuo sam kakve ste laži govorili u ponedjeljak u javnosti. To je kleveta. Spreman sam poduzeti pravne korake protiv vas i očekujem od vas odmah pisanu ispriku te da u novinama iznesete točne podatke.

Bodenstein i Pia razmijeniše brz pogled. U noći s utorka na srijedu bila su još dva poziva bez navedenog broja, u srijedu navečer ponovo je zvao jedan muškarac.

– Hej, Ulli, ja sam, Tarek. Doista biste trebali kupiti mobitel. Čovječe.

Ponovo sam u zemlji. Prezentacija je gotova i postavljena na stranice. Možete je pogledati. Do slušanja!

Svi preostali pozivi odnosili su se na Paulyjevu životnu suputnicu Esther, koja je desetak puta snimljena na traku, najprije pitajući, 25

NELE NEUHAUS

potom zabrinuto, konačno ljutito. U tom se trenutku pred kućom zaustavio taksi i psi su se oglasili glasno pozdravljajući.

Esther Schmitt pozdravila je u dvorištu svoje pse, koji su uzbuđeno lajali i skakali oko nje, potom je stupila u kuću kroz kuhinjska vrata s putnom torbom u rukama i torbom s računalom preko ramena. Bila je to profinjena žena četrdesetih godina, blijeda pjegava lica i riđe kose svezane u labav rep.

– Kako ovo izgleda?! – reče ona. – Nema te tri dana...

– Nemojte se uplašiti – reče Bodenstein. Esther Schmitt prestrašeno se trgne unatoč upozorenju. Torba s praskom padne na pod, a ona ustukne korak.

– Tko ste vi? – upita razrogačenih očiju. – Što radite ovdje?

– Moje ime je Bodenstein. Ovo je moja kolegica gospođa Kirch­ hoff. – Bodenstein pokaže svoju značku. – Kriminalistička policija Hofheim.

– Kriminalistička policija? – žena je izgledala zbunjeno.

– Jeste li vi gospođa Esther Schmitt? – upita Bodenstein.

– Da. Što se ovdje zbilo? – pogledala je preko Pije i Bodensteina i duboko udahnula vidjevši opustošenu sobu. Okrenula se, skinula torbu s računalom s ramena i položila je na ljepljiv kuhinjski stol.

Iznad zgužvane lanene suknje nosila je tuniku s uzorkom, gole noge prljavih prstiju bile su u kožnatim sandalama koje su izgledale udobno, ali nimalo elegantno.

– Moramo vam priopćiti tužnu vijest – reče Bodenstein. – Jutros smo pronašli tijelo vašega životnog suputnika. Jako mi je žao!

Potrajalo je nekoliko sekundi dok su riječi doprle do mozga Esther Schmitt.

– Ulli je mrtav? O, Bože! – gledala je Bodensteina s nevjericom, a potom sjela na rub jednoga kuhinjskog stolca. – Kako je... umro?

26

PRIJATELJI DO GROBA

– To još ne znamo – odgovori Bodenstein. – Kad ste posljednji put razgovarali s gospodinom Paulyjem? Žena prekriži ruke na prsima.

– U utorak navečer – glas joj je bio bezbojan. – Bila sam od ponedjeljka u Alicanteu na jednom vegetarijanskom kongresu.

– U koliko ste sati otprilike u utorak razgovarali s gospodinom Paulyjem?

– Kasno. Bilo je oko deset. Ulli je još htio na računalu dovršiti letak za prosvjede protiv gradnje ceste, ali ga je netom prije mog poziva posjetila bivša supruga.

Izgled njezina lica se promijenio, ali još nije bilo suza.

– Trebamo li koga pozvati? – upita Pia. – Ne – Esther Schmitt ustane i pogleda oko sebe. – Bit ću dobro. Kada ovo mogu počistiti?

– Kad ekipa za očevid sve pregleda – odvrati Bodenstein. – Jako bi nam pomoglo kad biste mogli sudjelovati i reći nam nedostaje li što.

– Na primjer?

– Možda ovaj metež nije povezan sa smrću vašega životnog suputnika – rekao je Bodenstein. – Ako je umro u utorak kasno navečer, kuća je ostala otvorena cijeli jedan dan.

U dvorištu zalaju psi. Vrata automobila se zalupe i uskoro se na kuhinjskim vratima pojave članovi ekipe za očevid.

– Razumijem – Esther Schmitt pogleda ga crvenih očiju, a potom slegne ramenima. – Da, reći ću vam. Još štogod?

– Zanimalo bi nas s kim je vaš životni suputnik u posljednje vrijeme bio u sukobu ili imao problema – Bodenstein pruži Esther Schmitt svoju posjetnicu. Pogledala ju je, a potom pognula glavu.

– To nije bila nesreća, zar ne? – upita ona.

– Ne – odvrati Bodenstein – vjerojatno nije. * 27

NELE NEUHAUS

Oko pola tri Pia je promatrala vilu u Aleji Kennedy u Sachsenhausenu, u kojoj je bio smješten Institut za sudsku medicinu. Poznavala je unutrašnjost zgrade. Tijekom šesnaest godina njezin je suprug proveo nebrojene sate u dvorani za obdukcije u podrumu zgrade – Henning je pripadao vrsti znanstvenika koji su se u potpunosti posvećivali svom pozivu i opisivali svoja istraživanja. Državna odvjetnica Valerie Löblich stigla je malo prije Pije. Paulyjev leš ležao je otkriven pod svjetlima na metalnom stolu, Henningov pomoćnik Ronnie Böhme odrezane je dijelove anatomski točno položio. Vonj truleži oduzimao je dah.

– Jesu li i s kosilice uzeti uzorci? – upitala je Pia nakon što je stavila pregaču i masku preko usta.

– Da, dakako – Kirchhoff se nagnuo nad truplo i kroz povećalo pregledavao kožu centimetar po centimetar. – On je već bio mrtav kad se to dogodilo. Nakon prvog površnog pregleda uvjeren sam da je leš unutar posljednja dvadeset četiri sata premješten barem jednom. Uzrok smrti sigurno su ozljede glave. Tako pokazuju rendgenske slike.

– Može li to biti posljedica motocikla? – upita državna odvjetnica, atraktivna brineta u ranim tridesetima. Ispod pregače nosila je zgodan blejzer, vrlo kratku suknju i svilene čarape.

– Slušate li me? Upravo sam rekao da je truplo premještano – Kirchhoffov glas bio je razdražljiv. – Kako bi nakon fatalne nesreće sam dospio pod motocikl?

Pia i Ronnie razmijeniše pogled koji je puno govorio. Oboje su ranije postavljali nepotrebna naivna pitanja i na njih dobivali oštre komentare. Henning Kirchhoff bio je sjajan sudski patolog, ali pomalo nedruštven čovjek. Državnu odvjetnicu Löblich nije, međutim, bilo lako impresionirati.

– Nisam pitala je li preminuo od pada s motora – odgovorila je mirno – nego je li mogao biti pregažen.

28

PRIJATELJI DO GROBA

Dr. Henning Kirchhoff je pogleda.

– U redu – odvrati. – Nije pregažen, samo ima abrazije na kostima prstiju i ispod članaka.

– Hvala. Vrlo ljubazno od vas, gospodine doktore Kirchhoff.

– Pia je promatrala kako Henning vješto i brzo, rezom u obliku slova Y, otvara prsni koš umrloga te odvaja rebra škarama kako bi pristupio unutarnjim organima. Poznavala je tijek strogog protokola. Svaki svoj pokret i nalaz Henning je kazivao u mikrofon koji je nosio oko vrata. Tajnica će kasnije napisati obdukcijsko izvješće s vrpce. Ronnie je vagao i mjerio preuzete organe, bilježio svaku vrijednost.

– Steatosis hepatis... i to je vegetarijanac – utvrdi Henning i s podrugljivim smiješkom stavi državnoj odvjetnici organ pod nos. – Znate li kako se ovo zove.

– Masna jetra – državna se odvjetnica mirno smješkala. Ne brinite, doktore Kirchhoff. Neću vam priuštiti radost da padnem u nesvijest.

Sudski je patolog pod lupom proučavao svaki milimetar pažljivo obrijane kože, seleći pincetom sitne čestice u plastične posude, kako bi se u laboratoriju pomno ispitale, a Ronnie je bilježio trenutačna zapažanja.

– Čini se da je udaren po lubanji tupim predmetom koji je bio omotan – reče on konačno. – U rani na prednjoj strani lubanje pronađeni su tragovi metala i hrđe. Stražnja je rana od pada.

Skalpelom je načinio rez u koži na stražnoj polovici lubanje, prebacio kožu glave naprijed preko lica preminuloga i pregledavao kosti lubanje.

– Ovdje imamo posve karakterističnu sliku dvaju lomova – komentirao je Kirchhoff. – Prvo je kost lubanje dobila udarac, a potom se slomila prilikom pada.

– Je li to smrtonosno? – usudila se Pia upitati.

29

NELE NEUHAUS

– Ne nužno. – Kirchhoff uzme električnu pilu kojom je otvorio kosti lubanje. – Često se kod ozljeda ove vrste javlja intrakranijsko krvarenje... razvija se progresivna oteklina mozga. To dovodi do povećanja tlaka u dišnim putevima, staje cirkulacija i rezultat je klinička smrt, što može ići relativno brzo ili trajati satima.

– To znači da je mogao živjeti još neko vrijeme.

Henning uzme mozak kritički ga promatrajući i načini na njemu uske rezove.

– Nema krvarenja – reče on konačno, doda mozak Ronnieju pa se nagne naprijed pretražujući lubanju iznutra. Nakon toga okrene glavu preminuloga na stranu, pregledavajući pod svjetiljkom iznutra i proučavajući još jednom rendgensku sliku.

– Kod njega je to išlo brzo – zaključi konačno. – Pri padu je slomljena vratna kralješnica. Brzo je bio mrtav.

Kad je Esther Schmitt bila spremna odgovoriti na nekoliko pitanja, članovi ekipe za očevid radili su još samo u kuhinji i u radnoj sobi. Bodensteinu se činilo nepoštenim ispitivati ljude koji su pretrpjeli bolan gubitak i još su pod šokom, ali je iz dugogodišnjeg iskustva znao da se najviše uspjeha postiže tim prvim razgovorom.

– Gdje ste našli Ullija? – upita Esther Schmitt.

– U blizini Opel ZOO-a u Kronbergu – odgovori Bodenstein i zapazi kako su se ženine oči raširile u nevjerici.

– Kod Opel ZOO-a? Onda sigurno direktor ZOO-a ima nešto s tim! Mrzio je Ullija jer mu je stalno stavljao pod nos okrutnost prema životinjama njihovim držanjem u ZOO-u. Prije nekoliko tjedana taj tip me gotovo pregazio, namjerno! – reče ona mršteći se. – Dijelili smo letke na parkiralištu pokraj ZOO-a kad je došao sa svojim džipom urličući. Prijetio nam je da će, ako ne napustimo parkiralište u roku od deset sekundi, nekoga od nas vlastitim rukama rastaviti na najsitnije dijelove i time nahraniti vukove.

30

PRIJATELJI DO GROBA

Bodenstein je pažljivo slušao.

– Prvo je prošle nedjelje Ulliju zabranio pristup – nastavila je Esther Schmitt. – Rekla sam mu da je taj čovjek sposoban za sve.

Bodenstein je to vidio drukčije. Sander može biti temperamentan i impulzivan, ali zbog toga nije nužno ubojica.

– Jedna je žena na automatskoj sekretarici ostavila prilično neprijateljsku poruku – reče on. – Tko bi to mogao biti?

– Vjerojatno Ullijeva bivša, Mareike – odgovori Esther Schmitt.

– Brzo nakon razvoda ponovo se udala za nekog arhitekta iz Bad Sodena. Ona i njezin suprug su zbog svoje građevinske parcele navukli bijes cijeloga susjedstva.

– Meni je zvučalo kao da prijeti gospodinu Paulyju – istraživao je Bodenstein. – Spominjala je odvjetnika.

– Ulli i ona naslijedili su parcelu s kućom u jednakim dijelovima – potvrdi Esther Schmitt. – Kad je Mareike iselila, prepustila je Ulliju kuću. Ali brzo je požalila. Sada je ponovo želi. Zbog toga godinama vode sudski spor.

– Gospodinu Paulyju postavila je ultimatum i prijetila da će se nešto dogoditi – Bodenstein je pažljivo gledao gospođu. – Držite li vi bivšu suprugu svojega životnog suputnika sposobnom za...

– U sve vjerujem – prekine ga oštro Esther Schmitt. Ona i njezin suprug željeli su na ovoj parceli graditi šest dvojnih kuća. To znači velik novac.

– S kim je vaš životni suputnik još bio u sukobu?

– Za mnoge je ljude bio neugodan. Ulli je često otkrivao nedostatke i nije imao dlake na jeziku.

U tom je trenutku do kuće stigao traktor s dvjema prikolicama punim sijena. Vozač, bjelokosi gorostas u prljavoj potkošulji, znatiželjno je buljio u dvorište.

– I on je na ratnoj nozi s Ullijem – reče Esther Schmitt. – Erwin Schwarz. On je u općinskoj vlasti i vjeruje da si sve može dopustiti.

31

NELE NEUHAUS

Bodenstein je, kao građanin Kelkheima, znao da je Erwin Schwarz nepokolebljivi zagovornik zapadne obilaznice B8 i blizak prijatelj gradonačelnika Funkea te si je načinio mentalnu bilješku da ga kasnije posjeti kao Paulyjeva susjeda.

– ... kao onaj odvratni Conradi – Esther Schmitt stisne usnice i jedna se bora nezadovoljstva pojavi iznad njezinih obrva. – Nedavno je pucao na našega psa jer je, navodno, bijesan. Ali nije tako. Chaco je star već četrnaest godina i gotovo je slijep. Conradi je ovdje zakupio lovište i samo je tražio razlog da nas uništi.

– Mislite na mesara Conradija iz Kolodvorske ulice? – zanimao se Bodenstein.

– Da, baš na njega. Ulli mu je rekao da meso divljih svinja ne priprema kao steak.

– A koji je bio razlog što seljak Schwarz nije volio vašega životnog suputnika?

– Schwarz je običan zagađivač. Ulli je javno govorio da on svoje livade i zemljišta koristi kao odlagališta smeća, a sredstva za gnojenje baca u potok. Schwarz je to, dakako, svojim vezama mogao nekako zabašuriti, ali je zbog toga mrzio Ullija. Članovi ekipe za očevid radili su u bijelim papirnatim odijelima na stubama koje su vodile u kuhinju. Jedan od njih se okrenuo.

– Ovdje smo nešto našli – reče on Bodensteinu. – Trebali biste pogledati.

– Dolazim – odvrati Bodenstein i zahvali se Esther Schmitt.

Tada se sjeti još nečega.

– Poznajete li nekoga imenom Tarek? – upita.

– Da – kimne žena – on vodi brigu o računalima u restoranu.

– A Lukas van den Berg?

– I njega poznajem, dakako. On radi na šanku Grincajga. Zašto pitate?

– Samo tako. Puno vam hvala.

32

PRIJATELJI DO GROBA

Esther Schmitt slegne ramenima i nestane bez pozdrava sa psima u vrtu, a Bodenstein ode do ekipe za očevid.

– Što imate? – upita ih.

– Štrcanje krvi – jedan od članova ekipe skine masku s usta i pokaže na zid kuće pokraj kuhinjskih vrata. – Na zidu, cipelama i cvijeću. Pretpostavljamo da je krv ljudska.

Bodenstein čučne i promotri krvave tragove koji su na prvi letimičan pogled izgledali kao lisne uši.

– Psi imaju krv na šapama – nastavi istražitelj. – U kuhinji smo našli krvave otiske šapa. Može biti da su psi lizali krv sa stuba. Na kapiji smo našli krvav otisak ruke. Ali moramo pričekati do mraka, da možemo koristiti luminol.

On se sagne dajući Bodensteinu vrećicu s hrđavom potkovom.

– Ovo je ležalo ispred stuba – reče pa pokaže jedan čavao pokraj kuhinjskih vrata – a ovdje je vjerojatno nekada visjela. Ako se ne varam, na potkovi je krv. Vjerojatno je to oružje ubojstva i čovjek je ovdje usmrćen.

Bodenstein je promatrao potkovu u plastičnoj vrećici. Bila je hrđava pa će biti teško ili gotovo nemoguće naći otiske prstiju.

– Vrlo dobro – reče on – možda ćemo imati sreću da otisak ruke na kapiji pripada ubojici.

– Stavit ćemo otisak u AFIS-ovu banku podataka s tjeralicama – reče istražitelj. – Možda nešto iziđe.

Državna odvjetnica još je stajala na otvorenim vratima i razgovarala s Henningom. Govor njezina tijela Pia je već zamijetila tijekom obdukcije i on se nije uopće promijenio niti ga je skrivala: Valerie Löblich bila je ljuta na Henninga. Stalno je iznova postavljala pitanja i stalno se, svojim dubokim dekolteom, naginjala nad obdukcijski stol. Henning, dakako, nije ništa primijetio. Kad je pred njim ležalo truplo, mogla je i Angelina Jolie gola stajati pokraj 33

NELE NEUHAUS

njega, one ne bi primijetio nikakvu razliku. No sada je obdukcija završila i činilo se da će mu svanuti da se zanimanje lijepe državne odvjetnice nije odnosilo u potpunosti i samo na Paulyjeve posmrtne ostatke. Smiješio se zbog nečega što je rekla, a ona se blesavo hihotala. Ronnie Böhme stavljao je izvađene organe, uključujući mozak, natrag u tijelo i potom zašio rez u obliku slova Y. Njegov se pogled susreo s Pijinim, podigao je obrvu i zakolutao očima. Ona je kao odgovor samo slegnula ramenima. Henning je bio atraktivan muškarac impresivna zvanja. Bilo je zapravo iznenađujuće da se u njegovu životu već nije pojavila nova žena. Iako su bili rastavljeni, Pia osjeti žalac ljubomore. On se konačno oprostio od državne odvjetnice pa je Pia pratila Henninga u njegov ured u prizemlju.

– Ima li čega između tebe i Löblichove? – upita ona u prolazu.

Henning zastane promatrajući je pažljivo.

– Bi li ti smetalo kad bi bilo tako?

Bilo je to pitanje o kojemu je dosad rijetko razmišljala. U njezinoj je viziji on od rastave živio u celibatu, kao uostalom i ona.

Zasmetala joj je i sama pomisao da to možda nije tako.

– Ne – odvrati Pia – ne bi mi smetalo.

On podigne obrve.

– Šteta – reče tada. U tom trenutku zazuji Pijin mobitel. Gotovo s olakšanjem izvadila je telefon i u kratkim crtama izvijestila šefa o rezultatima obdukcije. Henning je čekao da dovrši razgovor.

– Kad ću dobiti obdukcijsko izvješće? – upita Pia. – Sutra ujutro – odvrati Henning.

Ona ga pogleda.

– Što radiš večeras? – upita on. – Rado bih došao k tebi i pogledao ždrijebe. Donijet ću bocu vina s...

– Ne znam koliko ću dugo danas još raditi – prekine ga Pia i spremi telefon. Nije bila sigurna je li načinila pogrešku kad mu je 34

PRIJATELJI DO GROBA

dopustila da i dalje dolazi u Birkenhof, ali tada slegne ramenima. – U redu – reče – večeras kod mene. Ali ne znam kad ću doći kući.

– Nema problema – odvrati on. – Mogu čekati.

U dvorištu ispred Paulyjeve kuće bilo je vrlo živo. Kao i svi poljoprivrednici, Erwin Schwarz manje je živio po kalendaru nego po vremenu i uvjeti dugotrajne vrućine koji su vladali bili su kao stvoreni za žetvu. Schwarz je bio jedan od posljednjih kelkheimskih poljoprivrednika, a zemlje za obrađivanje bilo je sve manje.

Za iskoristivost zemljišta država je davala više novca nego što je on mogao dobiti za pšenicu. Bodenstein je pokucao na otvorena vrata.

– Uđite! – rekao je netko iznutra. Bodenstein uđe u veliku seosku kuhinju. U unutrašnjosti kuće bilo je zadimljeno i ugodno hladno u odnosu na temperaturu vani. Zidni sat glasno je tiktakao, miris je bio kiselkast. Kad su mu se oči priviknule na unutrašnjost, Bodenstein ugleda velikog čovjeka u plavim trapericama i znojem umrljanoj potkošulji, koji se pokraj njega ranije provezao na traktoru. Sjedio je u kutu, za stolom prekrivenim plastičnim stolnjakom, a ispred njega je bila boca vode i staklenka kiselih krastavaca. Bodenstein je poznavao Schwarza samo s fotografija u Kelkheimskim novinama, na kojima je uvijek bio u odijelu i s kravatom, kako i dolikuje općinskom vijećniku u službenim prigodama.

– Ja sam Bodenstein iz kriminalističke policije u Hofheimu – predstavi se on.

Schwarz ga na trenutak pogleda vodenastim očima. – Maloprije sam vas vidio ispred kuće Schmitte-Schorsch. Što se tamo događa? – Schwarz otpije gutljaj vode. Bodenstein je znao samo malo hesiškog dijalekta, ali ga je razumio.

– Jutros smo našli leš gospodina Paulyja – odgovori on.

35

Svako je ljudsko biće poput Mjeseca.

On ima svoju mračnu stranu koju ne želi nikome pokazati. Mene fasciniraju baš događaji i situacije koji otkrivaju tu tamnu stranu. Zato volim pisati krimiće. nele neuhaus

Nele Neuhaus napisala je još jedan vrhunski krimić visoke napetosti. Pritom uspijeva zadržati mračnu tajnu do posljednje stranice. Čuvar zoološkoga vrta Opel u Taunusu otkriva nešto strašno: u nastambi za slonove leži ljudska ruka. Leš pronalaze inspektor Oliver von Bodenstein i njegova kolegica Pia Kirchhoff iz kriminalističke policije u Hoffheimu na svježe pokošenoj livadi nasuprot zoološkom vrtu. Mrtvac je učitelj i gorljivi borac za zaštitu okoliša kojega su zbog njegove karizme učenici iznimno cijenili – a žestoko mrzili neki građani. Krije li se tu motiv ubojstva?

od iste autorice: w w w. moz aik- k njiga. hr

189,00 kn ISBN 978-953-14-1258-2

Nevoljena žena

Duboke rane

Snjeguljica mora umrijeti