Tajna povijest by Mozaik knjiga

Uvod

Ovo je povijest svijeta kakva se stoljećima naučavala u mnogim tajnim društvima. Danas nam se ona može učiniti suludom, ali je u nju vjerovao neobično velik dio ljudi koji su stvarali povijest. Historičari nam starog svijeta vele da su od početaka egipatske civilizacije pa sve do pada Rima, javnim hramovima u gradovima poput Tebe, Eleuzine i Efeza bile pridružene i svećeničke klauzure. Historičari ih antike zovu misterijskim školama. U njima su se političke i kulturne elite učile tehnikama meditacije. Poslije više godina priprema, Platon, Eshil, Aleksandar Veliki, car August, Ciceron i mnogi drugi bili su uvedeni u tajnu filozofiju. U različito doba među tehnike su se tih »škola« ubrajale senzorna deprivacija, vježbe disanja, tajni ples, drama, halucinogene droge i različiti načini preusmjeravanja seksualne energije. Svrha je tih tehnika bila izazvati izmijenjena stanja svijesti u kojima su posvećeni mogli sagledavati svijet na nov način. Svatko tko bi nekom iz vanjskoga svijeta otkrio što se uči u tim klauzurama, bio bi pogubljen. Tako neoplatonistički filozof Jamblih iz Halkide bilježi što se dogodilo dvojici dječaka u Efezu. Jedne noći, poneseni glasinama o fantomima i magičnim činima, i o energičnijoj, blistavijoj i još stvarnijoj zbilji što je kriju klauzure, popustili su pred radoznalošću. Pod plaštem noći uspeli su se na zid i skočili unutra. Uslijedio je urnebes, koji se čuo po čitavom gradu, a ujutro su pred vratima klauzure pronašli trupla dvojice dječaka. U drevnom se svijetu misterijskih škola skrivalo podjednako strogo kao što se danas čuvaju nuklearne tajne. A onda su u trećem stoljeću zatvorili hramove drevnog svijeta jer je kršćanstvo u Rimskom Carstvu postalo državnom religijom. Opasnost se od »proliferacije« suzbijala tako što su te tajne bile proglašene heretičkim, pa se njihovo širenje i dalje kažnjavalo smrću. Ali kao što ćemo još vidjeti, članovi su nove vladajuće elite, među kojima je bilo i crkvenih vođa, sad počeli osnivati tajna društva.

taj na pov i j e st sv i j eta U ovoj su knjizi skupljeni dokazi koji nam pričaju kako se drevna i tajna filozofija iznikla u misterijskim školama sačuvala kroz stoljeća pothranjivana u tajnim društvima, od kojih spomenimo vitezove templare i rozenkrojcere. Ponekad se ta filozofija skrivala od javnosti, a ponekad iznosila na svjetlost dana – iako na način koji neupućeni nisu prepoznali. Navedimo tim povodom samo jedan primjer, Povijest svijeta sir Waltera Raleigha, objavljenu 1614., a danas izloženu u londonskom Toweru. Kraj nje dnevice prolaze na tisuće ljudi, pa ipak im svima promiče jareća glava skrivena u crtežu, baš kao i druge kodirane poruke. Ako ste se ikad upitali zašto Zapad ne postaji ništa ekvivalentno tantričkom seksu javno izloženom na zidovima hinduističkih spomenika, primjerice hrama Khajurahoa u srednjoj Indiji, možda će vas zanimati da doznate kako analognu tehniku – kabalističku vještinu zvanu karezza – nalazimo enkodiranu na mnogim mjestima u zapadnoj likovnoj umjetnosti i književnosti. U ovoj ćemo knjizi osim toga vidjeti i kako tajni nauk o povijesti svijeta utječe na vanjsku politiku današnje američke administracije prema srednjoj Europi. Je li papa katolik? Pa ne baš u tako izravnom smislu kako možda mislite. Jednog je jutra 1939. neki mladić hodao ulicom, kad je na nj naletio kamion. Poslije toga je u komi proživio satirući mistički doživljaj. Kad je napokon došao k sebi, shvatio je da je taj doživljaj, makar i došao na tako neočekivan način, bio zapravo očekivani plod tehnika kojima ga je naučio njegov mentor Mieczlaw Kotlorezyk, moderni rozenkrojcerski učitelj. Zbog tog se mističnog doživljaja mladić upisao u sjemenište, da bi kasnije postao krakovskim biskupom, a još kasnije papom Ivanom Pavlom II. Činjenica da je glava katoličke crkve bila uvedena u duhovnu sferu pod egidom tajnog društva danas možda ne šokira kao nekad, budući da je u međuvremenu znanost preuzela od religije mjesto glavnog sredstva upravljanja društvom. Zato upravo znanost određuje koje je vjerovanje za nas prihvatljivo – a što izlazi iz prihvatljivih okvira. I u starom svijetu i u kršćanskoj eri, tajnost se tajne znanosti čuvala prijetnjom smrću svima koji bi je širili. Danas, u postkršćanskoj eri, tajna je znanost i dalje okružena jezom, ali je kazna za nju »društvena smrt« a ne pogubljenje. Vjerovanje u ključne postavke, primjerice u poticaje bestjelesnih bića kao i u pretpostavku da na tok povijesti opipljivo utječu tajne kabale, danas se u najboljem slučaju žigoše kao ćaknutost, a u najgorem proglašava samom definicijom ludila. U misterijskim školama kandidate bi bacali u bunar, podvrgavali kušnji vodom, protiskivali kroz vrlo tijesna vrta, te ih tjerali da vode cjepidlačno logične rasprave s antropomorfnim životinjama. Zvuči poznato? Lewis Carroll je bio jedan od mnogih dječjih pisaca – ostali su bili braća Grimm, Antoine de Saint-Exupéry, C.S. Lewis te

u vod tvorci Čarobnjaka iz Oza i Mary Poppins – koji su vjerovali u tajnu povijest i tajnu filozofiju. Ti su pisci nastojali stalnim izokretanjem i djetinjastom doslovnošću potkopati zdravorazumsko, materijalističko shvaćanje života. Oni su željeli naučiti djecu da razmišljaju natraške, da na sve gledaju naglavce i izokola, te se tako oslobode utvrđenog, zafiksiranog načina razmišljanja. Od drugih srodnih duša spomenimo Rabelaisa i Jonathana Swifta. Njihova nas djela zbunjuju zato što u njima nadnaravno nije bogzna što – ono je naprosto datost. Zamišljeni objekti u njima su zbiljski bar koliko i oni mundani iz tjelesnog svijeta. Ti blago ikonoklastički pisci, satirični i skeptični, zapravo potkopavaju čitateljeve pretpostavke i djeluju subverzivno na njegove stavove koji stoje s obje noge na zemlji. Ezoterična se filozofija nigdje izravno ne izlaže ni u Gargantui i Pantagruelu, kao ni u Gulliverovim putovanjima, ali je dovoljno u njih i sasvim malo zakopati pa da izađe na svjetlo dana. Ova će knjiga zapravo dokazati da je kroz čitavu povijest zapanjujući broj ljudi potajice gojio ezoteričnu filozofiju i postupke dovođenja u mistična stanja koji su se učili u tajnim društvima. Sad bismo mogli ustvrditi da je, zato što su živjeli u doba kad ni najobrazovaniji nisu mogli uživati u svim blagodatima moderne znanosti, bilo posve prirodno da Karlo Veliki, Dante, Djevica Orleanska, Shakespeare, Cervantes, Leonardo, Michelangelo, Milton, Bach, Mozart, Goethe, Beethoven i Napoleon žive u danas diskreditiranim vjerovanjima. No neće li nas onda prilično iznenaditi činjenica da su se i u moderno doba mnogi držali istog skupa vjerovanja, i da među njima nisu bili samo luđaci, samotni mistici i pisci fantastike, nego i utemeljitelji moderne znanstvene metode, humanisti, racionalisti, osloboditelji, sekularizatori i bičevatelji praznovjerja, modernisti, skeptici i podrugljivci? Je li moguće da su isti oni ljudi, najzaslužniji za stvaranje današnjeg znanstveno orijentiranog i materijalističkog pogleda na svijet potajice vjerovali u nešto drugo? Newton, Kepler, Voltaire, Paine, Washington, Franklin, Tolstoj, Dostojevski, Edison, Wilde, Gandhi, Duchamp – je li moguće da su svi oni bili uvedeni u tajnu predaju, te da su ih podučili da vjeruju u moć uma nad materijom kao i u vlastitu sposobnost komuniciranja s bestjelesnim duhovima? Novije biografije nekih od tih ličnosti jedva i spominju postojeće dokaze u korist tvrdnje da su se oni makar samo zanimali za takve ideje. U današnjoj intelektualnoj klimi, čak kad se to i spomene, obično se odmah i olako odbacuje kao intelektualni hobi, privremeno skretanje, kao skup zabavnih ideja s kojima su se ti ljudi poigravali ili za njima posezali kao za metaforom svog posla, ali ih nikad nisu uzimali ozbiljno. Pa ipak, kao što ćemo još vidjeti, Newton se – o čemu uopće nema dvojbe – čitav zreli dio svojega života praktično bavio alkemijom, te ju je smatrao svojim najvažnijim djelom. Voltaire je pak, kroz sve godine za kojih je dominirao intelektualnim životom Europe, sudjelovao u ceremonijalnoj magiji. Washington je opet, osnovavši grad koji će nositi njegovo ime, zazvao veliki duh na nebu. A kad je Napoleon rekao

taj na pov i j e st sv i j eta da ima zvijezdu vodilju, to nije bila samo figura: pritom je mislio na velikog duha koji mu je ukazao na njegovu sudbinu, podarivši mu neranjivost i veličanstvo. Jedan je od ciljeva ove knjige pokazati da su te čudne ideje bile vrlo daleko od prolaznih hirova i neubrojivih ekscentričnosti, vrlo daleko od slučajnosti i irelevantnosti, te da su, naprotiv, tvorile jezgru filozofije mnogih ljudi koji su stvarali povijest – i što je možda još značajnije, pokazati da je svima njima bila zajednička izvanredna usmjerenost cilju. Ispletemo li priče tih velikana u jedinstvenu povijesnu priču, postat će nam jasno, i to ne jednom, da je u velikim prekretnim trenutcima povijesti, na poprištu bila i drevna i tajna filozofija, makar i skrivena u sjeni, no s utjecajem koji se itekako osjećao. U ikonografiji i kipovima staroga svijeta, počevši još od Zaratustrina doba, poznavanje se tajne znanosti misterijske škole označavalo držanjem smotanoga svitka. Kao što ćemo još vidjeti, ta se tradicija nastavila do u moderno doba, pa nam današnji javni kipovi po gradovima i velegradovima svijeta jasno govore koliko se taj utjecaj proširio. Da otkrijemo okultne simbole tog tajnog kulta, ne trebamo putovati čak do Rennes-le-Château, Rosslynske kapele i daleke nepristupačnosti Tibeta. Na kraju će ove knjige čitatelj vidjeti da tragovi toga leže posvuda oko nas u našim najprominentnijim javim zgradama i spomenicima, u crkvama, umjetninama, knjigama, glazbi, filmovima, svetkovinama, folkloru, pa i u samim pričama što ih pričamo svojoj djeci, pače i u imenima dana u tjednu. Dva romana, Foucaultovo njihalo i Da Vincijev kod, popularizirala su ideju zavjere tajnih društava koja žele upravljati hodom povijesti. Junaci su tih romana ljudi koji su čuli intrigantne glasine o drevnoj i tajnoj filozofiji, pa krenuli njihovim tragom, da bi napokon i sami bili uvučeni. Neki akademski znanstvenici, primjerice Frances Yates s Warburgškog instituta, Harold Bloom, šef Sterlingove katedre humanističkih znanosti na Yaleu, i Marsha Keith Suchard, autorica nedavno izašle pionirske knjige Zašto je gospođa Blake zaplakala: Swedenborg, Blake i seksualni temelji spiritualne vizije (Why Mrs Blake Cried: Swedenborg, Blake and the Sexual Basis of Spiritual Vision), duboko su istraživali i mudro pisali, ali je njihov posao pronalaženje odmjerenog pristupa. Ako su ih možda i inicirali ljudi pod maskama, poveli ih na put u druge svjetove i pokazali im moć uma nad materijom, oni nam to ipak nisu priznali. Najtajniji se nauk tajnih društava prenosio samo usmeno. Drugi su pak dijelovi bili zapisani na namjerno opskuran način, da ih nitko vanjski ne uzmogne razumjeti. Tako bi primjerice možda moglo biti moguće tu tajnu doktrinu razabrati iz nesuvislo duge i opskurne istoimene knjige Helene Blavatsky, ili iz dvanaest svezaka alegorije G.I. Gurdjieffa naslovljene s Sve i svašta: Belzebubove priče svom unuku, ili iz oko nekih šest stotina svezaka spisa i predavanja Rudolfa Steinera. Isto bismo tako – bar u teoriji – možda mogli dekodirati i velike alkemičarske tekstove iz srednjega vijeka ili ezoterične traktate najviših upućenika iz kasnijih razdoblja, primjerice Paracelsusa, Jacoba Boehmea i Emmanuela Swedenborga, ali su u svim slučajevima ti

u vod

lijevo Kip rimskog državnika. desno Kip Georgea Washingtona, rad sir Francisa Chantreya, gravura iz 1861.

spisi bili namijenjeni ljudima već upućenim. A ti tekstovi koliko otkrivaju, toliko i skrivaju. Ja pak osobno već preko dvadeset godina tražim koncizan, pouzdan i posve jasan vodič o tajnom nauku. I zato sam takvu knjigu, uvjeren da je nema, odlučio napisati sam. Iako je moguće naći takve knjige u vlastitom izdanju, kao i web stranice koje tvrde da ih zamjenjuju, ali ljudi koji prekapaju knjižare u duhovnom traganju, baš kao i sakupljači na svim područjima, uskoro steknu nos za »pravu stvar«, a dovoljno je i samo zaviriti u sve te knjige i sajtove pa da se uvjerimo kako tu ruku ne vodi nikakva velika pamet, nikakva velika filozofska potkovanost, kao i da je sve to popraćeno s vrlo malo čvrstih informacija. Ova je povijest, dakle, plod dvadesetogodišnjeg istraživanja. Glavni su joj izvor bile knjige poput Mysterium magnuma, komentari Postanka iz pera mistika i rozenkrojcerskog filozofa Jacoba Boehmea, zajedno s knjigama njegova kolege rozenkrojcera Roberta Fludda, Paracelsusa i Thomasa Vaughana, baš kao i moderni komentari njihovih djela iz pera Rudolfa Steinera i drugih. One su, zbog konciznosti i jasnoće, navedene u bilješkama na kraju knjige, a ne raščlanjenw u glavnom dijelu teksta.

taj na pov i j e st sv i j eta Ipak je u svemu ključno što mi je u razumijevanju tih izvora pomogao jedan pripadnik ne samo jednog tajnog društva, čovjek koji je, bar u slučaju jednog tajnog društva, bio uveden u najviši red. Ja sam pak godinama radio kao urednik jednog od najvećih londonskih nakladnika, pa naručivao knjige iz širokog raspona manje-više komercijalnih tema, no koje su povremeno zadovoljavale i moje zanimanje za ezoterično. Tako sam se upoznao s mnogim vodećim piscima s tog područja. Jednog je dana, međutim, u moju sobu upao čovjek očito drukčijeg soja. On mi je iznio poslovnu ponudu, predložio da napravi ponovljena izdanja čitavog niza klasika ezoterije – alkemičarskih tekstova i tome slično – kojima će napisati novi uvod. Brzo smo se zbližili, pa zajedno proveli mnogo sati. Otkrio sam da ga mogu pitati manje-više o svemu, te da će mi on odgovoriti sve što zna – a to su bile zapanjujuće stvari. Danas bih, u retrospektivi, rekao da me je on to zapravo educirao, pripremao za inicijaciju. U nekoliko sam ga navrata pokušavao nagovoriti da sve to zapiše, da napiše ezoteričnu povijest svega. On je to stalno odbijao učiniti, tvrdeći da bi, da to učini, »došli ljudi u bijelim kutama i odveli ga«, ali također slutim i da bi za nj objavljivanje svega toga bilo kršenje svečane i strašne prisege. I tako sam u neku ruku ja napisao knjigu za koju sam želio da je on napiše, te je dijelom utemeljio na rozenkrojcerskim tekstovima što sam ih uspio shvatiti uz njegovu pomoć. On me također doveo i do izvora što ih nalazimo u drugim kulturama. Uz kabalističke, hermetičke i neoplatonističke struje koje teku razmjerno blizu površine zapadnjačke kulture, u ovoj ćemo knjizi naći i sufističke elemente, kao i ideje potekle iz ezoteričkog hinduizma i budizma, baš kao i iz nekoliko keltskih izvora. Nemam nikakve želje preuveličavati sličnosti između tih različitih struja, niti u okvire ove knjige spada traženje čitave mirijade načina na koje su se te struja stapale, pa razdvajale i ponovno stapale, i tako stoljećima. Zato ću se ograničiti na to što se krije iza kulturnih razlika i iznijeti mišljenje da te struje nose jedinstven pogled na kozmos, prema kojemu on ima skrivene dimenzije, kao i shvaćanje da život slijedi stanovite misteriozne i paradoksalne zakone. Široko gledano, različite tradicije diljem svijeta međusobno se objašnjavaju. Doista je čudesno kako se doživljaji pustinjaka na brdu Sinaju u drugom stoljeću ili srednjovjekovnog njemačkog mistika slažu s doživljajima indijskog swamija iz dvadesetog stoljeća. Budući da su ezoterična učenja na zapadu mnogo skrivenija, počesto ću, radi boljeg razumijevanja tajne povijesti Zapada, posegnuti i za istočnjačkim primjerima. Ne kanim raspravljati o potencijalnim sukobima između različitih tradicija. Indijska tradicija primjere reinkarnacije ističe mnogo više od sufističke, koja ih spominje tek nekoliko. Zato sam, za volju priče, napravio kompromis, pa uključio tek malen broj reinkarnacija slavnih povijesnih ličnosti.

u vod Osim toga sam donio i nonšalantni sud o tome koja škola mišljenja i koja tajna društva crpe iz autentične predaje. Zato sam uključio kabalu, hermetiku, sufizam, templare, rozenkrojcere, ezoterično masonstvo, martinizam, teozofiju madame Blavatsky, kao i antropozofiju, a izostavio sciencologiju, Christian Science Mary Baker Eddy, zajedno s čitavog hrpom suvremene »kanalizirane« građe. Time ne mislim reći da se moja knjiga boji sporenja. Raniji pokušaji otkrivanja »vječne filozofije« bili su skloni iznošenju banalnosti – »svi smo mi pod kožom isti«, »ljubav je sama sebi nagrada« – s kojima se teško ne složiti. Svima koji očekuju nešto podjednako privlačno, morat ću se unaprijed ispričati. Nauk za koji ću otkriti da je zajednički svim misterijskim školama i tajnim društvima diljem svijeta, zgranuti će mnoge i poći uz nos čak i zdravom razumu. Jednog mi je dana moj mentor rekao da sam spreman za inicijaciju, da će me upoznati s nekim ljudima. Ja sam taj trenutak željno očekivao, ali sam, i na vlastito iznenađenje, tu ponudu otklonio. Nema dvojbe da je u tome svoju ulogu odigrao i strah. Do tada sam već shvatio da su mnogi rituali inicijacije povezani s izmijenjenim stanjem svijesti, čak i s takozvanim »prismrtnim« (»near-death«) doživljajima. Razlog je, međutim, dijelom bilo i to što nisam želio da mi se sve to znanje servira na tanjuru. Nisam sebi želio uskratiti užitak daljnjih pokušaja da sve to dokučim vlastitim snagama. A nisam želio ni položiti prisegu koja bi mi zabranila pisanje. Ova je povijest svijeta složena ovako. Prva će se četiri poglavlja pozabaviti onim što se, prema učenju tajnih društava, zbivalo »u početku«, što, dakako, uključuje i objašnjenje što za tajne nauke znači izgon iz Edena i čovjekov pad. Ta će poglavlja osim toga dati i pregled svjetonazora tajnih društava, kao i nekoliko konceptualnih spektakala – da bi čitatelj mogao bolje ocijeniti ono što slijedi. U sljedećih sedam poglavlja prema mnogim ćemo se likovima iz legende i mita odnositi kao prema povijesnim ličnostima. To je zapravo povijest onoga što se dogodilo prije postanka pisma, povijest kakva se učila u misterijskim školama, te se još i danas uči u tajnim društvima. U osmom poglavlju naći ćemo i prelazak u ono što obično zovemo povijesnim razdobljem, ali će tekst nastaviti pričati priče o čudovištima i basnoslovnim zvijerima, o čudesima i proroštvima i povijesnim likovima koji su se rotili s bestjelesnim bićima da bi usmjerili tijekove zbivanja. Nadam se da će čitateljev um sve to vrijeme podjednako uživati u čudnovatosti iznesenih ideja kao i u otkriću imena ličnosti koje su se njima zanosile. Osim toga se nadam i da će neke neobične tvrdnje udariti u pravu žicu, te da će mnogi čitatelj

taj na pov i j e st sv i j eta pomisliti… da, to objašnjava zašto se imena dana u tjednu nižu baš tako… da, to objašnjava zašto su zviježđima, koja im zapravo i ne slične, pripisani likovi riba, vodenjaka i zmijolikog jarca… da, to objašnjava zašto zapravo slavimo Noć vještica… da, to objašnjava bizarna priznanja viteza templara o štovanju demona… da, to objašnjava od kuda Kristoforu Kolumbu uvjerenje potrebno da se otisne na suludo opasno putovanje… da, to objašnjava zašto je koncem devetnaestog stoljeća u newyorškom Central Parku podignut egipatski obelisk… da, to objašnjava zašto su Lenjina balzamirali… Kroz sve će nam to cilj biti pokazati kako se osnovne povijesne činjenice dadu objasniti i na način koji stoji u potpunoj suprotnosti s našim uobičajenim shvaćanjima. Za sve to dokazati bilo bi, dakako, potrebno napisati čitavu knjižnicu, nešto nalik na dvadeset milja polica s ezoteričnom i okultnom literaturom koja, kako se priča, leži zaključana u Vatikanu. U ovom ću, međutim, jedincatom svesku pokazati kako je taj alternativni, zrcalni način gledanja na povijest, suvisao i konzistentan, s vlastitom logikom čija je glavna vrlina što uspijeva objasniti područja ljudskog iskustva koja ostaju nedostupna konvencionalnom načinu gledanja. Osim toga ću kroz čitav tekst citirati autoritete, i tako zainteresiranom čitatelju dati konce koje može slijediti. Neki su od tih autoriteta djelovali u sklopu ezoterične tradicije. Drugi su pak stručnjaci u vlastitoj disciplini – prirodoslovlju, povijesti, antropologiji, književnoj kritici – čiji rezultati na vlastitom području istraživanja, barem koliko se meni čini, potvrđuju ezoterični svjetonazor, pa čak i u prilikama kad mi je nemoguće doznati je li njihova osobna životna filozofija imala ikakvu spiritualnu ili ezoteričnu dimenziju. Ali iznad svega – i to je ono što bih želio istaknuti – želja mi je zamoliti čitatelja da ovom tekstu pristupi na nov način – da ga shvati kao vježbu imaginacije. Želio bih da čitatelj pokuša zamisliti kako bi se osjećao kad bi povjerovao u suprotno od onog što su nas učili. To svakako predmnijeva do ove ili one mjere izmijenjeno stanje svijesti, a kako bi upravo i trebalo biti. Pa ipak u samom srcu ezoteričnog učenja u svim krajevima svijeta leži uvjerenje da je u tim izmijenjenim stanjima moguće ostvariti pristup višim oblicima razuma. Napose je zapadna tradicija uvijek isticala vrijednost tog vježbanja imaginacije koje polazi od kultiviranja vizualnih slika i oslanjanja na njih. Pustimo li ih da nam utonu duboko u svijest, one će obaviti svoj posao. I zato se, unatoč tome što bi se ova knjiga dala čitati i kao čisti zapis svih besmislica u koje su ljudi vjerovali, upravo kao nekakva epska fantazmagorija i kakofonija iracionalnih doživljaja, ipak nadam da će na kraju bar neki čitatelji u tome začuti i neke harmonije, a možda i osjetiti nekakvo slabašno filozofsko strujanje, koje zapravo sugerira da bi sve to moglo biti i istina. Dakako, svaka dobra teorija koja želi objasniti zašto je svijet baš takav kakav jest, mora također predvidjeti i što će se dogoditi kasnije, i zato nam posljednje poglavlje otkriva baš to – dakako pod pretpostavkom da će veliki kozmički plan tajnih društava

u vod uroditi plodom. A u tom planu nalazimo vjerovanje da će iz Rusije doći veliki novi evolucijski impuls, da će se europska civilizacija srušiti te da će, napokon, u Americi nastaviti gorjeti plamen istinske spiritualnosti. Da pomognemo taj izvanredno važni rad imaginacije, čitavu smo knjigu protkali neobičnim i tajanstvenim slikama, od kojih neke dosad nisu ni bile viđene izvan samih tajnih društava. Tu ćemo naći i slike nekih od najvećih ikona naše povijesti i kulture – Sfinge, Noine arke, Trojanskoga konja, Mona Lise, Hamleta s lubanjom – zato što one, prema shvaćanjima tajnih društava, sve odreda sadrže neobično i neočekivano značenje. Napokon su tu i slike modernih europskih slikara, primjerice Ernsta, Kleea i Duchampa, baš kao i američkih odmetnika, od kojih spomenimo Davida Lyncha. Osim toga ćemo pokazati i da je njihov opus prožet drevnom i tajnom filozofijom. Dovedite se u drukčije stanje uma, pa će i najslavnije i najbliže vam povijesne priče poprimiti sasvim drugo značenje. Zapravo, ako je u ovoj povijesti išta istinito, onda se u pitanje dovodi sve što ste naučili u školi. Slutim da vas ta mogućnost nimalo ne plaši. Ili, kako je to na nezaboravan način rekao jedan od poklonika drevne i tajne filozofije: Sigurno si lud, jer inače ne bi ni došao.

1 U početku Bog gleda vlastiti odraz • Zrcalni univerzum

Jednom davno vremena nije uopće ni bilo. Vrijeme nije ništa drugo doli mjera promjene položaja tijela u prostoru, a svaki znanstvenik, mistik i luđak dobro zna da u početku u svemiru i nije bilo tijela. Tako je primjerice godina mjera gibanja Zemlje oko Sunca. Dan pak označuje jedan Zemljin okret oko vlastite osi. Budući da u početku nije bilo ni Zemlje ni Sunca, pisci Svetog pisma nikad pod sedam dana stvaranja i nisu predmnijevali uobičajeno značenje riječi »dan«. Usprkos tom početnom nepostojanju materije, prostora i vremena, da se sve to pokrene, nešto se naprosto moralo dogoditi. Drugim riječima, prije nego što je ičega bilo, nešto se moralo dogoditi. Budući da, kad se najprije dogodilo to nešto, baš ništa (noTHING, to jest »bez stvari«) nije ni postojalo, mogli bismo s priličnom sigurnošću ustvrditi da je taj prvi događaj bio posve drukčiji od događaja koje redovito objašnjavamo fizikalnim zakonima. Bi li imalo smisla kazati da je taj prvi događaj možda bio na neki način sličniji mentalnim negoli fizičkim zbivanjima? Pomisao da mentalna zbivanja stvaraju fizičke posljedice na prvi bi nam se pogled mogla učiniti kontraintuitivnom, ali je zapravo riječ o nečem što stalno doživljavamo. Što se, primjerice, zbiva kad mi kroz glavu prođe neka misao – recimo »naprosto moram pružiti ruku i pomilovati je po obrazu«? Zapravo mi je u mozgu električni impuls preskočio sinapsu, pa je iz mozga kroz živac potekla struja u ruku, i ova se pokrenula. Govori li nam taj svakodnevni primjer išta o porijeklu kozmosa? U početku je odnekud morao doći nekakav impuls – ali od kuda? Nije li nas, kao djecu, sve obuzelo čuđenje i divljenje kad smo prvi put vidjeli kako se iz otopine talože kristali, osjećaj kao da se nekakav impuls iz jedne dimenzije protiskuje u susjednu? U ovoj ćemo pak povijesti vidjeti koliko je najbriljantnijih svjetskim umova rođenje

u početku univerzuma, misterioznu preobrazbu iz nematerije u materiju, objašnjavalo baš tako. Oni su to sagledavali kao impuls što se iz neke druge dimenzije protisnuo u ovu našu – pa su u toj drugoj dimenziji vidjeli Božji um. Dok ste još na samom pragu ove knjige – i prije nego što se upustite u rizik daljnjeg rasipanja vremena na ovu povijest – moram izreći, i to sasvim jasno, kako vas kanim nagovoriti da razmislite o nečemu što sasvim stoji kad je riječ o mistiku ili luđaku, no što se znanstveniku ne bi svidjelo. Što mu se ne bi svidjelo baš ni najmanje. Za većinu današnjih najnaprednijih mislilaca, akademskih znanstvenika poput Richarda Dawkinsa, Charlesa Simonya, profesora Popularizacije prirodoslovlja na Oxfordu, i drugih militantnih materijalista koji upravljaju znanstvenim svjetonazorom i održavaju ga, »Božji um« nije kao ideja ništa bolji od starca s dugom bijelom bradom što prebiva u oblacima. Riječ je o istoj pogrešci, vele oni, koju čine i djeca i primitivna plemena pretpostavljajući da im Bog mora sličiti – riječ je o antropomorfnoj pogrešci u mišljenju. No čak i kad bismo dopustili mogućnost postojanja Boga, vele oni, za kog bi »On« vraga sličio baš nama? Zašto bi »Njegov« um imalo sličio našem? Činjenica je da su oni poptpuno u pravu. Razumije se da za to ne postoji nikakav razlog… ukoliko nije baš obratno. Drugim riječima, jedini razlog zbog kojeg bi Božji um mogao biti sličan našemu jest da je naš napravljen baš tako da mu sliči – što će reći da nas je Bog napravio na svoju sliku. I baš se to zbiva i u ovoj knjizi, zašto što je u ovoj knjizi sve gledano obratno.

Alice ulazi u obratni univerzum.

taj na pov i j e st sv i j eta Sve je, naime, u njoj i naglavce i naopako. Stranice koje slijede pozvat će vas da razmišljate kako bi se to ljudima koji čuvaju i održavaju konsenzus najmanje svidjelo. One će vas dovesti u napast da mislite zabranjene misli i osjetite okus filozofija koje intelektualni vođe našeg doba smatraju heretičkim, suludim i glupim. Dopustite ipak da vas smjesta razuvjerim: ne kanim vas uvlačiti ni u kakvu akademsku debatu, niti vas filozofskim argumentima uvjeravati kako je ijedna od tih zabranjenih ideja u redu. Formalni argumenti za i protiv mogu se naći u standardnim akademskih djelima navedenim u bilješkama. No nešto ću ipak učiniti: zamoliti vas da napregnete imaginaciju. Želio bih da pokušate zamisliti kako bi to bilo kad biste svijet i njegovu povijest promatrali s gledišta najdaljeg uopće mogućeg od onog kojem su vas učili. Naši bi se najnapredniji mislioci na ovo zgrozili, i zacijelo bi vam savjetovali da se nipošto i ni na koji način ne igrate tim idejama, a ponajmanje pak da se njima bavite kroz čitavo vrijeme potrebno da se pročita ova knjiga. Bilo je uloženo mnogo usklađenog truda da se iz univerzuma izbrišu sva sjećanja, pa čak i zadnji trag tih ideja. Današnja intelektualna elita vjeruje da ćemo se, dopustimo li tim idejama da nam se opet zavuku u maštu, pa makar i samo nakratko, izložiti opasnosti da nas one odvuku natrag u urođeničke i atavističke oblike svijesti, u mentalni mulj iz kojeg smo uspjeli evoluirati, no za što su nam trebala mnoga tisućljeća borbe. Pa onda, prema ovoj priči, što se dogodilo prije vremena? Što je bio onaj ishodni mentalni događaj? Prema toj priči, Bog se odrazio u samom sebi. Pogledao je u zamišljeno zrcalo i ugledao budućnost. I zamislio bića vrlo nalik sebi. Zamislio je slobodna, kreativna bića sposobna da ljube tako umno i misle s toliko ljubavi, da mogu steći sposobnost preobrazbe najdubljeg bića, i svojeg i sebi sličnih. Ona bi mogla proširiti svoj um da obuhvati totalitet kozmosa, a u dubini svog srca razabrati i najsuptilnije tajne njegova rada. Ponekad se ljubav u njima gotovo posve utrne, ali u drugo doba ona nalaze dublju sreću s druge strane očaja, dok ponekad čak otkrivaju i smisao s druge strane ludila. Želimo li se postaviti u položaj Boga, moramo zamisliti da gledamo u vlastiti odraz u zrcalu. I kako pokušavamo snagom volje da slika koju gledamo oživi i stekne vlastit i neovisan život. Kao što ćemo još vidjeti u poglavljima koja slijede, prema zrcalnoj povijesti što je naučavaju tajna društva, Bog je napravio upravo to, pa se njegov odraz – to jest ljudi – postupno i u fazama, najprije stvorio a zatim i poprimio neovisan život, uživajući kroz vrlo duga razdoblja njegovu skrb, vodstvo i poticaj. Današnji će vam znanstvenici reći da u trenutcima najveće patnje nema nikakva smisla zazivati nebo izrazima najdubljih, najiskrenijih osjećaja, jer nam se nebo

Prikaz, nastao u devetnaestom stoljeću, kabalističke slike Boga koji refleksira samog sebe.

neće odazvati. Zvijezde vam od svega mogu iskazati samo ravnodušnost. Čovjekova je pak zadaća da odraste, stekne zrelost, i nauči se miriti s tom ravnodušnošću. Univerzum što ga opisuje ova knjiga posve je drukčiji, zato što je stvoren s čovjekom na umu. U ovoj je povijesti univerzum antropocentričan, i svaka je čestica u njemu, sve do posljednje, usmjerena i pokretana u skladu s čovječanstvom. Univerzum nas je gojio tisućljećima, držao nas u naručju, poticao razvoj doista jedinstvene povijesti, ljudske svijesti, te nas svakog kao pojedinca vodio prema velikim trenutcima našega života. Kad zaplačemo, čitav se univerzum sućutno okreće prema nama. Kad stižemo na velika životna raskršća, čitav univerzum zadržava dah da vidi kojim ćemo putem krenuti. Znanstvenici mogu pričati o misteriju i čudesnosti univerzuma, o tome kako je svaka čestica povezana sa svim ostalim silom gravitacijske privlačnosti. Oni nam mogu ukazivati na zapanjujuće činjenice, primjerice da se u svakome od nas nalaze milijuni atoma što su nekoć bili u tijelu Julija Cezara. Mogu nam reći i da smo mi sami samo zvjezdana prašina – no samo u pomalo razočaravajućem smislu: naime da su

LHOOQ – Dadaistički manifest Marcela Duchampa, reproduciran u knjizi Nadrealizam i slikarstvo Andréa Bretona. Ideja da fizički svijet odgovara na naše unutrašnje žudnje i strahove teška je a možda i donekle mučna, i ona mu se stalno vraćala u nastojanju da je što bolje shvati. Godine je 1933. André Breton, inače poklonik filozofije tajnih društava, izrekao nešto doista prekrasno, a što sve od tada iluminira slikarstvo i kiparstvo – no ništa bolje no nađene predmete Duchampove: »Sve što nam u ruke naplavi voda, treba smatrati talogom naše žudnje.«

atomi od kojih smo sazdani iskovani iz vodika u zvijezdama što su prsnule mnogo prije stvaranja našeg Sunčevog sustava. No ono glavno ipak ostaje i dalje: bez obzira koliko sve to umatali u retoriku misterija i čudesa, njihov je univerzum univerzum slijepe sle. U znanstvenom univerzumu, materija dolazi prije uma. Um je akcidentalan materiji, neesencijalan i eksteran – jedan je znanstvenik čak otišao tako daleko da ga nazove »bolešću materije«. S druge, međutim, strane, u univerzumu u kojem um stoji ispred materije, a koji će opisati ova knjige, veza je između uma i materije mnogo prisnija. Riječ je o živoj i dinamičnoj vezi. Sve je u ovom univerzumu bar do nekog stupnja živo i svjesno, te stoga osjetljivo i inteligentno odgovara na naše najdublje i najsuptilnije potrebe.

u početku U tom univerzumu po formuli »um ispred materije«, materija ne samo što je iznikla iz Božjeg uma, nego je i bila stvorena baš zato da stvori uvjete u kojima će ljudski um biti uopće moguć. Ljudski je um i dalje žarište svemira, koji se za nj brine i zadovoljava njegove potrebe. Ljudski um pokreće materiju, ako ne u istoj mjeri, a onda svakako na isti način na koji je pokreće i Božji um. Godine 1935. austrijski je fizičar Erwin Schrödinger formulirao svoj najslavniji zamišljeni pokus, takozvanu Schrödingerovu mačku, te njime opisao kako se promatranjem mijenja i sam ishod zbivanja. On je zapravo preuzeo učenja tajnih društava o svakodnevnim zbivanjima pa ih primijenio na subatomsko carstvo. Kao djeca, svi smo se bar jednom upitali da li stablo koje pada u nekoj dalekoj šumi gdje ga nitko ne može čuti, zaista stvara nekakav zvuk. Doista, zar zvuk koji nitko nije čuo, uopće i možemo, u pravom smislu riječi, i nazvati zvukom? Tajna društva naučavaju da u takvim spekulacijama ima istine. Prema njima, stablo pada u šumi, bez obzira kako dalekoj, samo zato da to u nekom trenutku i na neki način utječe na nečiji život. U kozmosu se ne zbiva baš ništa što nije u interakciji s ljudskim umom. U Schrödingerovu pokusu mačka sjedi u kutiji s radioaktivnim materijalom koji je ubija s 50 posto vjerojatnosti. Je li mačka živa ili mrtva, pitanje je u kojem oba odgovora imaju jednaku vjerojatnost, smrznutu u vremenu, naime sve dok ne otvorimo kutiju i pogledamo što je unutra. I onaj se stvarni događaj – pogibija odnosne preživljavanje mačke – zbiva baš u tom trenutku. Mi mačku ubijamo ili spašavamo time što smo je pogledali. Tajna su društva oduvijek držala da se i svakodnevni svijet ponaša baš tako. U univerzumu tajnih društava, novčić bačen u strogo laboratorijskim uvjetima i dalje će u 50 posto slučajeva pasti na pismo, a u 50 posto na glavu, dakle savršeno u skladu sa zakonom vjerojatnosti. Ti će zakoni, međutim, ostati nepromjenjivi samo pri laboratorijskim uvjetima. Drugim riječima, zakon vjerojatnosti vrijedi samo u slučaju kad namjerno isključimo svu ljudsku subjektivnost. Pri normalnom odvijanju stvari, kad ljudska sreća i nada i samoostvarenje ovise o ishodu bacanja kocke, zakon se vjerojatnosti otklanja na jednu stranu. Jer na scenu stupaju dublji zakoni. U današnje doba svi bez nelagode prihvaćamo činjenicu da naše emotivno stanje utječe na naše tijelo, te da osim toga duboko usađene emocije mogu izazvati dugoročne, duboke promjene, na našu dobrobit ili štetu – riječ je, dakako, o takozvanim psihosomatskim efektima. No u univerzumu što ga opisuje ova knjiga, naša emotivna stanja izravno utječu i na materiju izvan našeg tijela. U tom psihosomatskom univerzumu ponašanje fizičkih tijela u prostoru stoji pod izravnim utjecajem mentalnih stanja, i to bez ikakve potrebe da u tom pogledu nešto i poduzmemo. Mi možemo pokretati materiju već i samim načinom na koji ju gledamo. U nedavno izašlim memoarima Boba Dylana Ljetopisi: Svezak prvi (Chronicles: Volume one), autor piše i o tome što se mora dogoditi da čovjek promijeni vrijeme u kojem

taj na pov i j e st sv i j eta živi. Da to ostvarite, »morate posjedovati moć i vlast nad duhovima. Jednom sam ih i ja imao.« Potom piše kako su takvi pojedinci obdareni sposobnošću »pronicanja u srce stvari, u istinu stvari – i to ne samo u metaforičkom smislu – nego stvarnog sagledavanja, primjerice tako da pogledamo u metal i pogledom ga rastalimo, pokažemo što on je oštrim riječima i opakim uvidom.« Zamijetimo da on ovdje ne govori metaforički. On govori izravno i sasvim doslovno o moćnoj drevnoj mudrosti što su je sačuvala tajna društva, mudrosti kojom su bili zadojeni veliki slikari, pisci i mislioci koji su iskovali našu kulturu. U središtu je te mudrosti vjerovanje da su najdublja vrela našeg mentalnog života ujedno i najdublja vrela fizičkoga svijeta, zato što je u univerzumu tajnih društava sva kemija zapravo psiho-kemija, a način je na koji fizički sadržaj univerzuma odgovara na ljudsku psihu opisan zakonima mnogo i dubljim i moćnijim od zakona materijalne znanosti. Važno je shvatiti da ti dublji zakoni znače više od čistih trenutaka kad kockare »služi sreća« ili nesreće koje navodno dolaze po tri u slijedu. Ne, pod tim zakonima tajna društva predmnijevaju zakone upletene u osnovu i potku svakog pojedinog čovjeka i to na najintimnijoj razini, baš. kao i u velike i složene obrasce sudbinskog poretka koji oblikuje povijest svijeta. Teorija koju izlaže ova knjiga glasi da povijest ima dublju strukturu, da se događaji koje obično objašnjavamo u kategorijama politike, ekonomije i prirodnih katastrofa dadu mnogo plodnije sagledati u kategorijama drugih, spiritualnijih obrazaca. Sve to izvrnuto i izokrenuto, s drugog kraja pa naokolo razmišljanje tajnih društava, sve ono bizarno i iskrivljeno što slijedi izniklo je zapravo iz vjerovanja da um prethodi materiji. Kad se moramo odlučiti u što vjerovati da se dogodilo na početku vremena, mi zapravo skoro da i nemamo dokaza od kojih bismo mogli poći, ali izbor što ga napravimo ima silne posljedice na naše razumijevanje funkcioniranja svijeta. Vjerujemo li da materija prethodi umu, onda moramo objasniti kako slučajno susretanje atoma stvara svijest, a to nije jednostavno. Ako pak, s druge strane, vjerujemo da je materija iznikla iz kozmičkog uma, pred nama se pojavljuje podjednako teško pitanje kako je on to izveo, kao i problem stvaranja primjenjivog modela. Od svećenika egipatskih hramova pa do današnjih tajnih društava, od Pitagore do Rudolfa Steinera, velikog austrijskog posvećenika s konca devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, taj se model uvijek zamišljao kao niz misli što ih je emanirao kozmički um. I to, da naglasimo već na početku, čisti um čije su se misli-emanacije kasnije pretvorile u svojevrsnu pramateriju, energiju koja se sve više zgušnjavala dok nije postala materija eteričnija od plina, lišena svake moguće čestice. Napokon su se te emanacije pretvorile u plin, pa tekućinu i napokon u krutu tvar.

u početku Kevin Warwick je profesor kibernetike na sveučilištu Reading, kao i jedan od vodećih radnika na stvaranju umjetne inteligencije. Prijateljski se takmičeći sa suvremenicima na američkom MIT-u, on je stvorio robote obdarene sposobnošću interakcije s okolišem, učenja i prilagođbe ponašanja. Ti roboti iskazuju razinu inteligencije ravnu onoj nižih životinja, primjerice pčela. Za pet godina, tvrdi on, roboti će dostići razinu inteligencije ravnu mačjoj, a za deset će biti pametni bar kao i ljudi. On osim toga radi i na stvaranju nove generacije robotskih kompjutera za koje očekuje da će biti sposobni projektirati i izrađivati druge kompjutere, pri čemu će kompjuteri svake nove razine izrađivati kompjutere na jednoj razini ispod sebe. Prema kozmolozima staroga svijeta i tajnih društava, emanacije bi se kozmičkog uma dale shvatiti baš tako, kao da djeluju prema dolje, u hijerarhiji od viših, moćnijih i sveobuhvatnijih načela, prema užim i specijaliziranijim, pri čemu svaki nivo stvara i upravlja onim ispod sebe.

Alkemičarski bakrorez iz knjige Murus liber objavljene anonimno 1677. U alkemiji je padanje jutarnje rose simbol emaniranja Kozmičkoga uma u kraljevstvo materije. Ili, kako bi to rekla Kabala, Starac od drevnih dana, zatrese svoju kuštravu glavu, pa pada rosa božanskog bijelog svjetla. U užem smislu, rosa je simbol duhovnih sila koje noću djeluju na savjest. Baš zato nam loša savjest i može zaraditi besanu noć. Na slici vidimo upućenike kako skupljaju i obrađuju rosu – drugim riječima, žanju nakon buđenja plodove duhovnih vježbi što su ih izveli nakon lijeganja u postelju.

taj na pov i j e st sv i j eta Te su se emancipacije oduvijek zamišljale kao donekle personificirane, kao da su na neki način i same inteligentne. Kad sam 2001. gledao kako Kevin Warwick iznosi svoje nalaze kolegama na Royal Institutu, vidio sam i neke koji su ga kritizirali zbog tvrdnje da su njegovi roboti inteligentni, te stoga implicitno i svjesni. Ipak je neosporna istina da mozak tih robota raste na donekle organski način. Oni stvaraju nešto vrlo slično osobi, pa stupaju u interakciju s drugim robotima te donose odluke koje nadilaze sve što je u njih uprogramirano. Kevin je odgovorio da njegovi roboti možda i nemaju svijest sa svim svojstvima ljudske svijesti, no da je nemaju ni psi. Psi su svjesni na pseći, rekao je tom zgodom, a njegovi su roboti svjesni na robotski način. Dakako – kad je primjerice riječ o sposobnosti trenutnog obavljanja silnih matematičkih proračuna – njegovi roboti iskazuju svijest koja je u izvjesnom pogledu čak nadmoćna našoj. Na sličan bismo način mogli i našu svijest zamišljati kao emanaciju kozmičkog uma. Mogli bismo se također prisjetiti i tibetanskih duhovnih učitelja, za koje vele da znaju intenzivnom koncentracijom i vizualizacijom stvoriti posebnu vrstu misli, takozvani tulpe. Te misli – mogli bismo ih nazvati i Mislenim bićima – stječu u neku ruku neovisan život te odlaze izvršiti gospodarove naloge. Slično je tome i Paracelsus, švicarski mag iz šesnaestog stoljeća, pisao o – kako ga je nazvao – »aquastoru«, biću stvorenom silom koncentrirane imaginacije, a koje može steći vlastiti život, a u određenim okolnostima postati vidljivim, pa čak i opipljivim. Na najnižem hijerarhijskom novu, prema drevnom i tajnom učenju u svim kulturama, te emanacije, ta Mislena bića iznikla iz kozmičkog uma, isprepliću se tako gusto da stvaraju privid čvrste materije. Ako danas želimo pronaći jezik prikladan za opis te neobične pojave, možemo zaviriti u kvantnu mehaniku, ali se u tajnim društvima to ispreplitanje nevidljivih sila radi stvaranja privida materijalnog svijeta oduvijek zamišljalo kao stvaranje mreže svjetla i boja ili – da se poslužimo alkemičarskim izrazom – Matrice. VRHUNSKI SE ZNANSTVENIK PITA: JE LI SAV ŽIVOT SAMO SAN?

Taj se naslov pojavio u Sunday Timesu u veljači 2005. Bit je priče bila da je sir Martin Rees, britanski kraljevski astronom, izjavio: »Kroz nekoliko su desetljeća kompjuteri od sposobnosti simuliranja samo vrlo jednostavnih obrazaca evoluirali do sposobnosti stvaranja virtualnih svjetova s mnoštvom detalja. Pod pretpostavkom da se taj trend nastavi, mogli bismo zamisliti kompjutere sposobne simulirati svjetove možda čak i tako složene poput ovog u kojem vjerujemo da živimo. Što nas onda postavlja pred filozofsko pitanje: nismo li možda i mi sami tek dio takve simulacije, i nije li moguće da je ono što smatramo univerzumom prije nekakav podrum raja a ne

u početku prava stvar. U stanovitom smislu i mi bismo sami mogli biti tek kreature jedne takve simulacije.« Šira priča, međutim, glasi da vodeće znanstvenike diljem svijeta sve više fascinira neobično visok stupanj ugađanja nužan za našu evoluciju. Pa se stoga počinju pitati što je realno realno. No osim tih novijih zbivanja u znanosti, i romani su i filmovi napravili korak prema našoj aklimatizaciji na ideju da bi ono što rutinski smatramo stvarnošću mogla zapravo biti »virtualna stvarnost«. Philip K. Dick, možda prvi pisac koji je posijao te ideje po pop kulturi, bio je, kad je riječ o izmijenjenim stanjima svijesti i paralelnim dimenzijama, potkovan u upućeničkoj mudrosti.$$$ Njegov roman Sanjaju li androidi električne ovce? (Do Androids Dream of Electric Sheep?) bio je prenesen na film kao Blade Runner. Od drugih filmova na te teme spomenimo Minority Report &&& -- također utemeljenom na Dickovoj knjizi – kao i &&&& Total Recall, The Truman Show i Eternal Sunshine of the Spotless Mind. Pa ipak je od svih njih najveći bio The Matrix. U potonjem opako nastrojeni, gadovi s crnim naočalama drže pod policijskom paskom virtualni svijet koji mi zovemo zbiljom te upravljaju nama za vlastite nevaljale svrhe. Tu, barem dijelom, nalazimo točan odraz učenja misterijskih škola i tajnih društava. Iako sva bića koja žive iza koprene iluzija pripadaju hijerarhiji emanacija iz Božjega uma, neka od njih iskazuju zastrašujuću moralnu ambivalenciju. To su zapravo ista ona bića koja su narodi drevnog svijeta doživljavali kao svoje bogove, duhove i demone. Činjenica da neki vodeći znanstvenici počinju ponovno sagledavati neke mogućnosti u tom vrlo drevnom načinu gledanja na kozmos, svakako je ohrabrujući znak. Iako moderni senzibilitet ima malo strpljenja kad je riječ o metafizici, s mnoštvom visokoparnih sažetaka istraživanja nagomilanih jedan na drugi, kozmologija je drevnog svijeta, što će priznati svaki pravedni istraživač ideja, bila veličanstven filozofski stroj. Svojom pričom o isprepletenim dimenzijama u stalnoj evoluciji, o sudarima, preobrazbama i miješanjima velikih sustava, svojim razmjerima, složenošću i zadivljujućom sposobnošću objašnjavanja pojava, ona je svakako bila dostojan takmac modernoj znanosti. Ne možemo naprosto reći da je metafiziku zamijenila fizika, zbog čega je prva postala izlišna. Ključna je razlika između tih sustava zapravo u tome što oni objašnjavaju različite pojave. Moderna znanost objašnjava kako je univerzum postao kakav je danas. Drevna pak filozofija – bar onaj njezin dio koji ćemo istražiti u ovoj knjizi – objašnjava kako je naš doživljaj kozmosa postao takav kakav jest. Za znanost, najveće čudo koje treba objasniti, fizički je univerzum. Za ezoteričnu je pak filozofiju to veliko čudo ljudska svijest.

taj na pov i j e st sv i j eta Znanstvenike zadivljuje krajnje neobičan slijed ravnoteža između različitih skupina faktora nužnih da bi život na Zemlji bio uopće moguć. Oni govore o ravnoteži između topline i hladnoće, vlažnosti i suhoće, o tome kako Zemlja nije preblizu Suncu (ali ni predaleko), o tome kako se Sunce našlo baš u određenoj fazi evolucije (pa nije ni toplije ni hladnije). Na fundamentalnijem nivou, da bi se materija uopće mogla složiti, sile gravitacije i magnetizma moraju biti baš takve kakve jesu (ni jače ni slabije). I tako dalje. Promatramo li sve to s gledišta ezoterične filozofije, počet ćemo shvaćati i da je podjednako neobičan niz ravnoteža bio potreban i da naša subjektivna svijest postane takvom kakva jest, drugim riječima, da se naš doživljaj svijeta strukturira u ono što jest. Govoreći o »ravnotežama« ja zapravo ne mislim samo na uravnoteženi um u kolokvijalnom smislu riječi, to jest sa zdravim, no ne i prejakim emocijama. Na umu mi je zapravo nešto dublje, nešto esencijalno. Što je recimo potrebno za stvaranje naše unutrašnje fabule, zbirke priča koju nižemo i tako stvaramo svoj osnovni osjećaj jastva? Odgovor, dakako, glasi memorija. Tek prisjećajući se onog što sam činio jučer, mogu u sebi prepoznati osobu koja je sve to činila. Ključno je, međutim, u tome da je za to potreban točno određen stupanj memorije, ni slabiji ni jači. Talijanski romansijer Italo Calvino, jedan od mnogih modernih pisaca koji su krenuli putovima drevne i mistične filozofije, tu je misao izrazio vrlo precizno: »Memorija mora biti dovoljno jaka da nam dopusti djelovanje pri kojem nećemo zaboraviti što želimo učiniti, da učimo a da ipak ne prestanemo biti istom osobom, ali ona mora biti i dovoljno slaba da nam dopusti nastavljanje puta u budućnost.« Druge su nam ravnoteže nužne da možemo misliti slobodno, i plesti misli oko središnjeg osjećaja jastva. Moramo posjedovati sposobnost opažanja vanjskog svijeta kroz osjetila, ali je za nas podjednako važno da nas ne preplave senzacije koje bi nam zaposjele sav mentalni prostor. Jer tad ne bismo mogli ni razmišljati ni zamišljati. Da se ta ravnoteža održava neobično je koliko i – primjerice – činjenica da naš planet kruži ni preblizu ni predaleko od Sunca. Mi također posjedujemo i sposobnost pomicanja točke svijesti po čitavom našem unutrašnjem životu – poput kursora po kompjuterskom ekranu. Posljedica je toga sloboda biranja o čemu ćemo razmišljati. Kad ne bismo posjedovali pravu ravnotežu vezanosti i slobode od naših unutrašnjim impulsa kao i opažaja iz vanjskog svijeta, ona u ovom slučaju ne bismo imali ni slobodu skretanja pogleda s ove stranice, kao ni slobodu razmišljanja o ičem drugom. I tako, a što je ključno, kad najfundamentalniji uvjeti ljudske svijesti ne bi bili određeni tim skupom izvanredno finih ravnoteža, ne bismo posjedovali ni slobodu mišljenja ni slobodu volje. Kad je, međutim, riječ o najvišim vrhuncima ljudskog iskustva, onom što je američki psiholog Abraham Maslow tako prikladno nazvao »vrhunskim doživljajima«, nužne