U potrazi za srećom by Mozaik knjiga

9 789531 405935

149,00 kn

Douglas Kennedy

Roman

Ovaj roman Douglasa Kennedyja po svom pojavljivanju bio je prava senzacija, a emotivna i napeta priča puna preokreta zadivila je i kritiku i publiku. Zadivljujući spoj pojedinačnih sudbina sa širokim zamahom povijesti donio je Kennedyju titulu muškarca koji piše najljepše ljubavne romane. Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zavodljivo. Roman je s engleskoga prevela Mihaela Velina.

Douglas Kennedy U POTRAZI ZA SREC’OM

Manhattan, večer na Dan zahvalnosti. Rat je gotov i veselo društvo u jednom stanu ludo se zabavlja. Sara Smythe, mlada, pametna žena tek je stigla u New York i odazvala se bratovu pozivu na zabavu. A onda je u stan ušao nezvani gost, Jack Malone, novinar američke vojske koji se upravo vratio iz poražene Njemačke. Njegovi se pogledi na svijet ne slažu s onima koje imaju ljudi sa zabave ali je zato pogled koji mu je uputila Sara Smythe obilježio čitav njegov život. Ljubav Sare i Jacka snažno će odrediti njihove živote i trajati čak i onda kad njih više ne bude bilo…

ISBN 978-953-14-0593-5

Kathy Reichs: Sablasni ponedjeljak Kathy Reichs: Tajne grobnica Kathy Reichs: Rituali smrti Kathy Reichs: Kosti kao dokaz Robert Harris: Enigma Chitra Banerjee Divakaruni: Sestra mog srca Louis Bayard: Gospodin Timothy Fannie Flagg: Sreća ispod duge Fannie Flagg: Dobrodošla na svijet, djevojčice! Santa Montefiore: Magična ljubavna kutijica Robert Wilson: Slijepac iz Seville Robert Wilson: Beznačajna smrt u Lisabonu Jodi Picoult: Priča o ljubavi Tamara McKinley: Matildin posljednji valcer Javier Sierra: Tajna večera Erica James: Ljubav i predanost Petr Šabach: Ramon / Nesvakidašnji problem Františeka S. Maeve Binchy: U krugu dobrih prijatelja Kathryn Fox: Zle namjere Michael Lee West: Zaljubljene lude cure Dino Milinović: Tamo gdje prestaje cesta Mark Gimenez: Boja zakona William Brodrick: Šesta lamentacija Danielle Steel: Sestre Danielle Steel: Krila Danielle Steel: Uspomene Danielle Steel: Dragulji Leslie Silbert: Obavještajac Jonathan Kellerman: Nestali Dean Koontz: Ubojica Dean Koontz: Očekivani životni vijek Elizabeth Haran: Suton iznad Edena Ildefonso Falcones: Katedrala mora Jirˇ í Kratochvil: Besmrtna priča Jane Johnson: Deseti dar J. M. Simmel: Ljubav je samo riječ James Twining: Dvostruki orao

www.mozaik-knjiga.hr

35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71.

„Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zadivljujuće.“ Observer

Mozaikova zabavna biblioteka 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.

Marian Keyes: Anđeli Mary Higgins Clark: Tatina mala djevojčica Mary Higgins Clark: Druga prilika Mary Higgins Clark: Sigurno utočište Mary Higgins Clark: Noć je moje vrijeme Mary Higgins Clark: Dvije djevojčice u plavom Mary Higgins Clark: Već sam čula tu pjesmu Cathy Kelly: Neka ostane među nama Adriana Trigiani: Najbolje ljeto našega života Susan Andersen: Budi moja Susan Andersen: Bit ću tvoj Susan Andersen: Ludo zaljubljena Susan Andersen: Zaljubljeni i zaluđeni Susan Andersen: Kad ti se posreći Minette Walters: Đavolje pero Minette Walters: Pomračeni um Minette Walters: Kameleonova sjena Laura Lippman: Opasan grad Susan Elizabeth Phillips: Ili ti, ili nitko Susan Elizabeth Phillips: Prva dama Susan Elizabeth Phillips: Doručak u krevetu Susan Elizabeth Phillips: Šminkerica Susan Elizabeth Phillips: Dođi i poljubi me! Susan Elizabeth Phillips: Anđeoska ljubav Susan Elizabeth Phillips: Rođeni šarmer Susan Elizabeth Phillips: Najbolji komad Susan Elizabeth Phillips: Evin grijeh Julia Alvarez: Kako su sestre Garcia izgubile naglasak Eileen Goudge: Okus meda Tess Gerritsen: Grešnik Julia Glass: Tri lipnja Amin Maalouf: Baldassarova odiseja Irena Obermannova: Priručnik za neposlušne žene Maggie O’Farrell: Kad si otišao

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga sedamdesetdeveta Naslov izvornika

The Pursuit of Happiness Copyright ∂ Douglas Kennedy 2001. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2009. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Alen Bodor Grafički urednik

Marko Katičić Korektorica

Ines Nemet Petriševac Tisak

Znanje d.d., Zagreb, studeni 2009.

ISBN 978-953-14-0593-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 713133.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Douglas Kennedy

U potrazi za sreÄ&#x2021;om S engleskoga prevela Mihaela Velina

Ponovno za Grace Carley

Ne činimo ono što trebali bismo; Što trebali bismo, ne činimo; Nego oslanjamo se na nadu Da sudbina će nas izvući. ∑ Matthew Arnold

Prvi dio

Kate

rvi put sam je vidjela dok je stajala uz lijes moje majke. Žena sedamdesetih godina, visoka, naglašeno koščata, tanke sijede kose skupljene u čvrstu punđu na potiljku. Izgledala je onako kako se ja nadam da ću izgledati ako doživim njene godine. Stajala je vrlo uspravno, kralježnica kao da joj se odbijala poguriti od starosti. Crte lica savršene, a koža je ostala glatka. Bore koje je imala nisu joj izorale lice nego kao da su mu davale karakter, dostojanstvenost. Još uvijek je bila privlačna ∑ na onaj nenametljiv, otmjen način. Bilo je jasno da su je, ne tako davno, muškarci sigurno smatrali lijepom. Ali zapravo su mi pozornost privukle njene oči. Plavo-sive. Usredotočen pogled kojemu ništa ne promiče. Kritičke, budne oči, s tek zamjetnom natruhom melankolije. Ali tko nije melankoličan na sprovodu? Tko ne gleda u lijes i ne zamišlja sebe u njemu? Kažu da su pogrebi obred za žive. Vraški točno. Jer ne lijemo suze samo za pokojnima. Plačemo i nad sobom. Zbog surove kratkoće života. Zbog njegova beznačaja što s godinama postaje sve većim. Zbog toga što teturamo kroz njega kao stranci bez zemljovida, griješeći na svakom zavoju. Kad sam je izravno pogledala, žena je skrenula pogled kao da joj je neugodno ∑ kao da sam ja nju uhvatila kako proučava mene. Istina, na sprovodu je ožalošćeno dijete predmet svačije pozornosti. Kao od osoba najbližih pokojnicima, od nas se očekuje da postavimo emocionalni standard za cijelu prigodu. Ako smo histerični, i drugi se neće ustručavati pustiti osjećaje s lanca. Ako plačemo, i drugi će pustiti suzu. Ako smo emocionalno zakopčani do grla, i oni će ostati suzdržani, disciplinirani, uljudni. 11

Douglas Kennedy

Bila sam vrlo suzdržana, vrlo pristojna, baš kao i dvadesetak nazočnih koji su ispratili moju majku na “posljednje putovanje” ∑ da posudim riječi od upravitelja pogrebnog poduzeća koji je ubacio taj izraz u razgovor kad mi je govorio o cijeni prijevoza tijela iz njegove “kapelice posljednjeg odmora” na uglu 75. i Amsterdamske do ovog “njenog vječnog počivališta”… tik ispod zone preleta aviona iz zračne luke LaGuardia, u Flushing Meadowu u Queensu. Nakon što se okrenula, začula sam zvuk mlaznih motora pa sam podigla pogled prema hladnoplavom zimskom nebu. Neki od ljudi okupljenih oko rake nedvojbeno su mislili da podižem lice prema nebesima, razmišljajući gdje će majka završiti u tom božanskom prostranstvu. Ali zapravo sam provjeravala oznake na mlažnjaku koji je slijetao. US Air. Jedan od starih modela 727 koje još uvijek koriste za letove na kratke staze. Vjerojatno let iz Bostona. Ili iz Washingtona… Nevjerojatno kakvo ti trivijalno smeće prolijeće kroz glavu u najznačajnijim trenucima u životu. “Mama, mama…” Moj sedmogodišnji sin Ethan vukao me za kaput. Nadglasao je episkopalnog svećenika koji je stajao u podnožju lijesa i sumornim glasom recitirao odlomak iz Knjige otkrivenja: “I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer ∑ prijašnje uminu.” Progutala sam slinu. Nije bilo tuge. Ni suza. Ni boli. Nije to bila priča o životu moje majke. “Mama, mama…” Ethan me još uvijek vukao za rukav, zahtijevajući pažnju. Stavila sam prst na usta i istodobno ga pogladila po raskuštranoj tamnoplavoj kosi. “Ne sad, zlato”, šapnuh. “Piški mi se.” Suspregnula sam osmijeh. 12

U potrazi za srećom

“Tata će te odvesti”, rekoh, podigavši glavu i uhvativši pogled bivšeg supruga Matta. Stajao je na drugom kraju rake, na začelju male skupine ljudi. Kad se toga jutra pojavio u kapelici pogrebnog doma, bila sam malo iznenađena. Otkad je prije pet godina napustio Ethana i mene, naš bi se odnos moglo ∑ u najboljem slučaju ∑ opisati kao poslovan, jer naši su se šturi razgovori ticali sina ili uobičajenih mučnih financijskih tema zbog kojih su i ljudi koji se nisu rastali prijateljski prisiljeni javiti se jedno drugome na telefon. Čak i kad se pokušao ponašati pomirljivo, sasjekla bih ga u korijenu. Iz nekog neobičnog razloga, nikad mu nisam oprostila što je išetao kroz naša vrata ravno u zagrljaj Njoj ∑ gospođici medijskoj miljenici, spikerici s njujorške TV postaje News Channel 4. A Ethan je u to vrijeme imao samo dvije godine. No, takve stvari čovjek jednostavno mora prihvatiti, glavu gore i tako to, ne? Pogotovo kad se radi o takvom muškom klišeju. Ali nešto se mora reći i u njegovu obranu: Matt se pokazao kao brižan otac pun ljubavi. A Ethan ga obožava ∑ što su zamijetili i svi okupljeni oko groba, kad je protrčao pokraj lijesa ravno ocu u naručje. Matt ga je podigao s tla, a vidjela sam da mu je Ethan šapnuo na uho da mu se piški. Kratko mi kimnuvši glavom, Matt ga je odnio u potragu za najbližim WC-om. Svećenik je sad već prešao na stari pogrebni favorit, 23. psalam. Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim; mažeš mi glavu uljem; čaša se moja prelijeva. Čula sam kako je moj brat Charlie zatomio jecaj. Stajao je na začelju male skupine ožalošćenih. Neupitno je da je nagradu za Najbolji neočekivani dolazak na sprovod trebalo dati njemu, kad se toga jutra pojavio u kapelici (stigavši noćnim letom iz LA-a) siva lica, izgledajući premoren i kao da se osjeća nelagodno. Nisam ga odmah prepoznala, jer nismo se bili vidjeli više od sedam godina, a i zato što je vrijeme ipak uzelo danak, svojom ga opakom čarolijom preobrazivši u sredovječnog muškarca. Dobro, i 13

Douglas Kennedy

ja sam srednje dobi ∑ tek zakoračila u nju! ∑ ali Charlie je sa svojih pedeset pet (devet godina stariji od mene) zaista izgledao… pa, pretpostavljam da bi ispravna riječ bila zrelo, premda bi točniji opis bio “umoran od života”. Izgubio je većinu kose i sav nekadašnji privlačan izgled. Lice mu je postalo mesnato i otromboljeno. Salo oko struka prelijevalo se preko remena, zbog čega mu je crno odijelo ∑ koje se doimalo kao krojački prekršaj ∑ još gore stajalo. Najgornje puce bijele košulje bilo mu je otkopčano, a crna kravata istočkana mrljama od hrane. Cijela njegova pojava govorila je o lošoj prehrani i određenom razočaranju životom. Ni ja nisam bila daleko od ovog drugog, ali svejedno sam bila osupnuta time kako je loše ostario, a i činjenicom da je prešao cijeli kontinent da bi se oprostio od žene s kojom je u proteklih trideset godina bio u kontaktu samo kad je baš morao. “Kate”, rekao je, prilazeći mi u predvorju kapelice pogrebnog doma. Vidio je šok na mom licu. “Charlie?” Uslijedio je neugodni trenutak kad je krenuo prema meni kao da će me zagrliti, ali onda se predomislio pa me samo primio za ruke. Na trenutak nismo znali što bismo jedno drugome rekli. Napokon sam uspjela istisnuti jednu rečenicu. “Ovo je iznenađenje…” “Znam, znam…”, rekao je, prekinuvši me. “Dobio si moju poruku?” Kimnuo je. “Katie… tako mi je žao.” Naglo sam mu pustila ruke. “Nemoj mi izražavati sućut”, rekla sam, iznenađujuće smirena glasa. “Bila je i tvoja majka. Sjećaš se?” Problijedio je. Ipak, uspio je promrmljati: “Nije pošteno.” Glas mi je ostao vrlo smiren, vrlo kontroliran. “Svakoga dana proteklog mjeseca ∑ kad je već znala da je na odlasku ∑ pitala me jesi li zvao. Pred kraj sam već počela lagati, rekla sam joj da me svakodnevno zoveš i pitaš kako je. Zato nemoj meni pričati o tome što je pošteno, a što nije.” Moj je brat zurio u linoleum na podu pogrebnog doma. Uto su mi prišle dvije majčine prijateljice. Dok su izražavale sućut, 14

U potrazi za srećom

Charlie je iskoristio priliku i maknuo se. Za vrijeme mise sjedio je u zadnjem redu u kapelici. Pogledala sam preko ramena da vidim koliko se ljudi okupilo ∑ i pogledi su nam se sreli. Okrenuo je glavu, bilo mu je neugodno. Nakon završetka obreda, potražila sam ga pogledom, želeći mu ponuditi da se do groblja poveze sa mnom u takozvanom obiteljskom autu, ali nigdje ga nisam vidjela. Pa sam se do Queensa vozila s Ethanom i tetom Meg, očevom sestrom ∑ sedamdesetčetverogodišnjom profesionalnom usidjelicom koja je proteklih četrdeset godina posvetila sustavnom uništavanju vlastite jetre. Bilo mi je drago da je na posljednji ispraćaj bratovoj supruzi ipak došla trijezna. Jer u tim rijetkim situacijama kad je prakticirala umjerenost, Meg je bila saveznica kakvu čovjek može samo poželjeti. Pogotovo s obzirom na to da je imala jezičinu dostojnu razjarene ose. Nedugo nakon što je limuzina krenula od pogrebnog doma prema groblju, razgovor se dotakao Charlieja. “Znači tako”, reče Meg, “razmetni se mulac vratio.” “I odmah zatim nestao”, dodala sam. “Bit će na groblju”, reče ona. “Kako znaš?” “Rekao mi je. Dok si se ti nakon bogoslužja rukovala sa svima, uhvatila sam ga na izlazu. Čekaj sekundu, rekla sam mu, povezi se s nama do Queensa. Ali sav se uzmucao govoreći da će radije podzemnom. Kažem ti, Charlie je ostao isti stari seronja kakav je i bio.” “Meg”, rekoh, pokazavši glavom na Ethana. Sjedio je pokraj mene u limuzini, duboko usredotočen na knjigu o Power Rangersima. “Ne sluša on ta sranja koja govorim, zar ne, Ethane?” Podigao je pogled s knjige. “Znam što znači seronja”, reče. “Ma to te ja pitam”, reče Meg, raskuštravši mu kosu. “Čitaj svoju knjigu, zlato”, rekoh. “Pametan mali”, reče Meg. “Dobar si posao obavila, Kate.” “Misliš zato što zna proste riječi?” “Volim cure koje imaju tako visoko mišljenje o sebi.” “Je, ta sam: oličenje samopouzdanja.” 15

Douglas Kennedy

“Barem si uvijek učinila pravu stvar. Pogotovo kad je u pitanju obitelj.” “Aha ∑ i pogledaj kamo me to dovelo.” “Majka te obožavala.” “Svake druge nedjelje.” “Znam da je bila teška…” “Hoćeš reći ‘nemoguća’.” “Vjeruj mi, dušo, ti i ovaj mali bili ste joj sve na svijetu. Zaista mislim sve.” Zagrizla sam usnicu i zatomila jecaj. Meg me primila za ruku. “Znaš, i roditelji i djeca završe s osjećajem da su oni dobili nezahvalnu ulogu. Nitko na kraju ne bude sretan. Ali barem te neće izjedati osjećaj krivnje kakav sad pritišće tvog brata idiota.” “Znaš li da sam mu prošli tjedan ostavila tri poruke, rekla mu da joj je ostalo još samo nekoliko dana i da bi trebao doći i vidjeti je.” “Nije te nazvao?” “Ne ∑ ali nazvala me njegova glasnogovornica.” “Princeza?” “Glavom i bez brade.” ‘Princeza’ je bio naš nadimak za Holly ∑ nesimpatičnu malograđanku koja se 1975. udala za Charlieja i koja ga je postupno uvjerila da je dobro da se otuđi od svoje obitelji, dajući mu lažne razloge koji su služili njenim interesima. Doduše, Charlieja nije trebalo previše nagovarati na to. Otkad sam dovoljno sazrela da postanem svjesna takvih stvari, shvaćala sam da mama i Charlie imaju neobično hladan odnos, a da korijeni njihove međusobne antipatije imaju veze s ocem. “Kladim se u dvadeset dolara da će se Charlie slomiti na grobu”, reče Meg. “Nema teorije”, rekoh. “Nisam ga vidjela od… k vragu, kad je uopće posljednji put bio ovdje?” “Prije sedam godina.” 16

U potrazi za srećom

“Točno. Dobro, nisam ga vidjela sedam godina, ali dobro poznajem tog momka. Vjeruj mi, uvijek se samosažaljevao. Čim sam ga danas ugledala, pomislila sam: jadni stari Charlie još uvijek igra na kartu samosažaljenja. Ne može se prisiliti na razgovor s umirućom majkom, ali onda se pokušava iskupiti tako što joj se ipak pojavljuje na pogrebu. Kako jadno.” “Svejedno se neće rasplakati. Previše je uštogljen za takvo što.” Meg je mahnula novčanicom. “Lovu na sunce pa da vidimo tko ima pravo.” Prekopala sam po džepovima od jakne i izvukla dvije desetice. Mahnula sam joj njima pred očima. “Bit će mi osobito zadovoljstvo uzeti ti tu dvadeseticu”, rekoh joj. “Ne toliko koliko ću ja uživati gledajući kad se taj patetični šajser rasplače.” Brzo sam pogledala Ethana (još uvijek zadubljenog u svoju knjigu o Power Rangersima), a onda zakolutah očima prema nebesima. “Oprosti”, reče Meg. “Izletjelo mi je.” Ne podižući pogled s knjige, Ethan reče: “Znam što znači šajser.” Meg je ipak dobila okladu. Nakon posljednje molitve iznad lijesa, svećenik me dotaknuo po ramenu i izrazio svoju sućut. Za njim su mi, jedan po jedan, prilazili i drugi ljudi. Dok sam prolazila kroz taj obred zagrljaja i stisaka ruke, krajičkom oka opet sam ugledala onu ženu kako zuri dolje u nadgrobnu ploču na susjednoj parceli, pomno proučavajući natpis. Koji sam znala napamet: John Joseph Malone 22.08.1922. ∑ 14.04.1956. John Joseph Malone. Poznat i kao Jack Malone. Poznat i kao moj tata. Koji je iznenada otišao s ovoga svijeta, samo osamnaest mjeseci nakon mog rođenja ∑ a čija me prisutnost svejedno uvijek pratila kao sjena. U tome je štos s roditeljima ∑ čak i nakon što fizički nestanu iz tvog života ∑ ili ih nisi ni upoznao ∑ svejedno ih se nikad ne možeš osloboditi. To ti je njihova konačna 17

Douglas Kennedy

ostavština ∑ činjenica da su uvijek tu, htio ti to ili ne. I ma kako se trudiš otresti ih, nikad ne puštaju. Kad me zagrlila susjeda Christine s kata iznad, pogledala sam joj preko ramena. Charlie je koračao prema tatinom grobu. Ona žena još uvijek je tamo stajala. Ali kad ga je vidjela kako prilazi (a očigledno je znala tko je), odmah je zakoračila unatrag, oslobodivši mu prilaz do običnog granitnog spomenika na tatinu grobu. Charlie je hodao teturavo, spuštene glave. Kad je došao do nadgrobne ploče, naslonio se na nju da ne bi pao ∑ i iznenada zaplakao. Isprva je pokušao zatomiti svoju tugu, ali već u sljedećem trenutku izgubio je bitku i nastavio nekontrolirano jecati. Polako sam se izvukla iz Christinina zagrljaja. Nagonski, htjela sam potrčati prema njemu, ali suzdržala sam se od takvog javnog pokazivanja sestrinskog suosjećanja (pogotovo zato što nisam bila sposobna u trenutku oprostiti bol zbog njegova izbivanja koju je moja majka stiha trpjela sve te godine). Umjesto toga, polako sam krenula prema njemu i blago mu dotaknula nadlakticu. “Jesi li dobro, Charlie?” upitah tiho. Podigao je glavu. Lice mu je bilo boje rajčice, oči se kupale u suzama. Iznenada se bacio prema meni, glava mu je klonula na moje rame, a ruke su me stisnule tako grčevito kao da sam pojas za spašavanje u uzburkanome moru. Jedan dugi trenutak samo sam stajala s rukama uz tijelo, ne znajući što bih trebala učiniti. Ali njegova bol bila je tako duboka, tako sveobuhvatna, tako glasna, da sam ga na kraju jednostavno morala zagrliti. Prošla je dobra minuta prije nego što su njegovi jecaji utihnuli. Zurila sam pred sebe u daljinu, gledajući kako Matt pokušava spriječiti Ethana (koji se netom bio vratio iz WC-a) da potrči prema meni. Namignula sam sinu, a on mi je uzvratio jednim od onih stovatnih osmijeha koji su trenutna kompenzacija za sav iscrpljujući, beskrajni stres koji je nezaobilazni sastojak roditeljstva. Pogledavši lijevo od Ethana, opet ugledah onu ženu. Stajala je diskretno na susjednoj parceli, promatrajući me kako tješim Charlieja. Prije nego što se (opet!) okrenula od mene, na trenutak sam vidjela prodornost njenog pogleda. Prodornost koja me natjerala da se zapitam: odakle nas, do vraga, poznaje? 18

U potrazi za srećom

Okrenula sam se pogledati Ethana, razvukao je krajeve usana s dva prsta i isplazio jezik ∑ što bijaše jedan iz bogatog repertoara njegovih smiješnih izraza lica koje izvodi svaki put kad nasluti da sam preozbiljna. Morala sam zatomiti smijeh. Pogledah natrag prema mjestu gdje je bila stajala ona žena. Više je tamo nije bilo ∑ sad je hodala sama niz pošljunčanu stazu prema izlazu iz groblja. Charlie je teško gutao pokušavajući suspregnuti jecanje. Zaključila sam da je vrijeme da ga prestanem grliti pa sam se nježno izvukla iz njegova stiska. “Jesi li sad dobro?” upitah. Glava mu je i dalje bila pognuta. “Nisam”, šapne on pa doda: “Trebao sam, trebao sam…” Opet je zaplakao. Trebao sam. Najbolniji izraz na bilo kojem jeziku, otežan s najviše samooptuživanja. I onaj kojega ponavljamo kroz cijelu ovu farsu zvanu život. No Charlie je imao pravo. Trebao je. Ali sad više ništa nije mogao učiniti. “Vrati se s nama u grad”, rekoh. “Ima hrane i pića u maminom stanu. Sjećaš se gdje je, zar ne?” Istog sam trena požalila taj komentar, jer Charlie je opet zaplakao. “To je bilo glupo od mene”, rekoh tiho. “Žao mi je.” “Ne toliko koliko meni”, reče on između dva jecaja. “Ne tako…” Opet je izgubio nadzor, a njegovo je jecanje postalo još jače. Ovoga puta nisam mu ponudila utjehu. Umjesto toga, okrenula sam se od njega i usput zamijetila da je Meg u blizini, izgledajući prilično ravnodušno na njegovu patnju, ali spremna pomoći. Kad sam se okrenula prema njoj, kimnula je prema Charlieju i izvila obrve, kao da me pita: “Hoćeš li da ga sad ja preuzmem?” Itekako. Prišla je svom nećaku i rekla: “No, no, Charlie, momče”, provukavši ruku pod njegovu, “pođimo nas dvoje u malu šetnju.” Matt je sad popustio stisak i Ethan potrči prema meni. Čučnula sam i zagrlila ga. “Jesi li sad bolje?” upitah. 19

Douglas Kennedy

“Zahod je bio bljak”, reče on. Okrenula sam se prema majčinu grobu. Svećenik je još uvijek stajao uz lijes. Iza njega su stajali grobari. Držali su se na diskretnoj udaljenosti, ali svejedno se vidjelo da čekaju da odemo pa da je mogu spustiti u podzemlje Queensa, zatrpati zemljom, pokriti rupu i krenuti na ručak… ili možda u obližnju kuglanu. Život zaista ide dalje ∑ s nama ili bez nas. Svećenik kimne glavom, što je u prijevodu značilo: vrijeme je za zbogom. Dobro, velečasni, neka bude po vašemu. Primimo se svi za ruke i zapjevajmo. Vrijeme je da se oprostimo… M-I… Vidimo se uskoro… K-I… Zašto? Zato jer te volimo… M-A-U-S… Na jednu nanosekundu opet sam bila u našem starom stanu na 84. ulici između ulica Broadway i Amsterdam. Imala sam šest godina i došla sam iz škole (prvi razred, u Brearleyu), gledala sam Annette, Frankieja i ostale Mišketire na našem usranom crno-bijelom televizoru marke Zenith, s okruglim ekranom i antenom nalik zečjim ušima, u ormariću od imitacije mahagonija. Moja mama tetura prema meni s dvije čaše u ruci: sok od jagode za mene i viski za nju. “Kako je Miki i njegovi prijatelji?” upitala je, a jezik joj se petljao. “To su i moji prijatelji”, rekla sam. Potonula je kraj mene na kauč. “Jesi li ti moja prijateljica, Katie?” Nisam se obazirala na pitanje. “Gdje je Charlie?” Iznenada je izgledala povrijeđeno. “Kod gospođe Barclay”, rekla je, spomenuvši plesnu školu u koju su jednom tjedno morali doslovno vući klince poput Charlieja, koji su vrištali iz petnih žila. “Charlie mrzi ples”, rekla sam. “Ne možeš to znati”, rekla je mama, iskapivši pola čaše. “Čula sam ga kad ti je to rekao”, rekla sam. “Mrzim plesnu školu! Mrzim tebe!” “Nije rekao da me mrzi.” 20

U potrazi za srećom

“Je”, rekla sam i vratila se svojim Mišketirima. Mama je iskapila ostatak pića. “Nije to rekao.” A ja mislim da je to neka igra. “O, bome je!” “Nisi ga čula…” Prekinula sam je. “Zašto je moj tata na nebu?” Problijedjela je. Premda smo već prije razgovarale o tome, već je godinu dana nisam bila pitala za oca. Ali tog sam poslijepodneva došla iz škole s pozivnicom za večer očeva i kćeri. “Zašto je morao otići na nebo?” zahtijevala sam odgovor. “Zlato, već sam ti rekla, nije htio otići na nebo, ali razbolio se…” “Kad ga mogu upoznati?” Lice joj je sad odavalo očaj. “Katie, ti mi jesi prijateljica, zar ne?” “Pusti me da upoznam svog tatu.” Čula sam kako je zatomila jecaj. “Da barem mogu…” “Želim da dođe u školu sa mnom…” “Katie, reci da si mi prijateljica.” “Prvo mi dovedi tatu s neba.” Glas joj je bio slabašan, jedva čujan. “Ne mogu, Katie, ne…” Rasplakala se. Stisnula me uza se. Zarila lice u moje malo rame. Prestravivši me. Pa sam istrčala iz sobe. Tad sam je jedini put vidjela pijanu. I jedini put da je plakala preda mnom. A i tada sam posljednji put zatražila od nje da mi vrati tatu iz nebeskih prostranstava. “Jesi li mi prijateljica, Katie?” Nikad nisam odgovorila na to njeno pitanje. Zato što, iskreno govoreći, nisam znala odgovor. “Mamice!” Ethan mi je stiskao ruku. “Mamice, hoću da idemo doma!” Prenula sam se i vratila se natrag u Queens. Na groblje, ispred majčina lijesa. Rekoh: “Daj da se prvo oprostimo od bake.” 21

Douglas Kennedy

Povela sam Ethana naprijed, naslućujući sve poglede uprte u nas. Prilazili smo lijesu od sjajne tikovine. Ethan je svojom malom šakom zakucao po lijesu. “Bok, bako. Zbogom, bako.” Zagrizla sam usnu. Oči su mi se napunile suzama. Bacih pogled na očev grob. To je to. To je sad to. Napokon sam siroče. Osjetila sam ruku na ramenu, ruku koja mi je davala stabilnost. Okrenuh se. Bio je to Matt. Otresla sam njegov dodir. I iznenada sam shvatila: sad imam samo Ethana i nikoga više. Svećenik mi je uputio još jedan iz svoje palete značajnih pogleda. Dobro, dobro, požurit ću. Položila sam ruku na lijes. Bio je hladan, kao hladnjak. Pa sam je brzo povukla. Toliko za velike konačne geste. Opet sam zagrizla usnu, prisiljavajući se da ostanem pribrana. Primila sam sina za ruku i povela ga prema autu koji nas je čekao. Matt nas je čekao pokraj vrata. Govorio je tiho. “Katie, samo sam htio…” “Ne želim znati.” “Samo sam htio reći…” “Govoriš li engleski?” “Saslušaj me, molim te…” Krenuh rukom prema vratima. “Ne, neću te slušati…” Ethan me povuče za rukav. “Tata kaže da će me odvesti u IMAX kino. Smijem li ići, mama?” Tek tad sam shvatila koliko sam potresena. “Imamo karmine…” čula sam se kako govorim. “Ne misliš li da će se Ethan bolje provesti u kinu?” reče Matt. Da, hoće. Zarila sam lice u ruke. Osjećajući se umornijom nego ikad prije u životu. “Smijem li ići, mamice? Molim te!” Podigla sam pogled prema Mattu. “Kad ćeš ga dovesti kući?” “Mislio sam da bi mogao prespavati kod nas.” Vidjela sam da je odmah požalio što je upotrijebio prvo lice množine. Nastavio je govoriti. 22

U potrazi za srećom

“Odvest ću ga u školu ujutro. A može ostati još nekoliko dana, ako trebaš vremena…” “Dobro”, rekoh, prekinuvši ga. A onda čučnuh i zagrlih sina. Slušajući se kako govorim: “Jesi li mi prijatelj, Ethane?” Sramežljivo me pogledao pa me brzo poljubio u obraz. Htjela sam to protumačiti kao potvrdan odgovor, ali znala sam da ću ostatak dana i noći razbijati glavu oko izostanka određenog odgovora. Istodobno se pitajući što mi je bilo da uopće postavim to glupo pitanje. Matt je krenuo dotaknuti me po nadlaktici, ali se predomislio. “Pazi na sebe”, reče, odvodeći Ethana od mene. Uto sam osjetila drugu ruku na ramenu. Otresoh je kao da je muha, govoreći osobi iza sebe, ma tko da je je: “Zaista ne mogu podnijeti još sućuti.” “Onda nemoj.” Pokrih lice rukama. “Oprosti, Meg”. “Izmoli tri Zdravo Marije i uđi u auto.” Poslušah je. Meg je ušla za mnom. “Gdje je Ethan?” upita me. “Provest će ostatak dana s tatom.” “Dobro”, reče ona, “onda mogu zapaliti.” Posežući u torbicu po cigarete, drugom rukom kucnula je po staklenoj pregradi. Vozač pritisne tipku i staklo se počne spuštati. “Idemo, momče”, reče Meg, paleći cigaretu. Duboko je uvukla dim i zahvalno uzdahnula. “Moraš li baš?” upitah je. “Moram.” “Ubit će te to.” “Stvarno? Nisam znala.” Limuzina krene prema izlazu iz groblja. Meg me primila za ruku, ispreplevši svoje tanke, varikozne prste s mojima. “Držiš li se, dušo?” upita. “Bila sam i bolje, Meg.” 23

Douglas Kennedy

“Još samo par sati i cijela će ova jebena predstava završiti. A onda…” “… se mogu raspasti.” Meg slegne ramenima. I čvršće mi stisne ruku. “Gdje je Charlie?” upitah. “Vraća se podzemnom u grad.” “Zaboga, zašto podzemnom?” “Tako se kažnjava.” “Kad sam ga vidjela kako se slomio, bilo mi ga je žao. Da ju je samo jednom nazvao pred kraj, mogli su toliko toga izgladiti između sebe.” “Ne”, reče Meg, “ništa se time ne bi riješilo.” Kad se limuzina približila izlazu iz groblja, opet sam ugledala onu ženu. Hodala je prema izlazu, krećući se živahno za nekoga njezine dobi. I Meg ju je vidjela. “Poznaješ li je?” upitah. Odgovorila mi je ravnodušnim slijeganjem ramenima. “Bila je na maminom grobu”, rekoh. “ostala je skoro do kraja.” Još jedno slijeganje ramenima. Rekoh: “Vjerojatno je netko tko voli ići na sprovode.” Podigla je pogled dok smo se vozili pokraj nje, a onda ga opet brzo spustila. Limuzina je izišla na glavnu cestu i skrenula lijevo prema Manhattanu. Klonula sam u sjedalo, iscrpljena. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. A onda me Meg podbola laktom. “Nu”, reče, “gdje je moja dvadesetica?”

9 789531 405935

149,00 kn

Douglas Kennedy

Roman

Douglas Kennedy U POTRAZI ZA SREC’OM

ISBN 978-953-14-0593-5

www.mozaik-knjiga.hr

35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71.

„Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zadivljujuće.“ Observer

Mozaikova zabavna biblioteka 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.