Homer, Dante, Shakespeare, Dostojevski, Hesse… Marulić, Šenoa, Krleža… preko stotinu književnih remek-djela prepričano i objašnjeno! S VODIČEM je čitanje lektire pravo zadovoljstvo!
www.mozaik-knjiga.hr
129,00 kn ISBN 979-953-223-121-1
VODIČ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE ŠKOLE namijenjen je ponajprije učenicima srednjih škola, a donosi obilje informacija vezanih uz književna djela koja čine uobičajenu srednjoškolsku lektiru. VODIČ se sastoji od pet cjelina koje na jasan i pregledan način, abecednim redom, donose: I. Biografije pisaca II. Kratke sadržaje književnih djela III. Analize likova IV. Književnoteorijske termine V. Dopunsku bibliografiju najbitnije kritičke literature o izabranim djelima VODIČ će učenicima pružiti pomoć u analizi književnih djela koja obrađuju na satima lektire i olakšati im pronalaženje osnovnih informacija u njihovu samostalnom radu. Također, VODIČ će biti zanimljiv svima onima koji žele produbiti svoje poznavanje najznamenitijih djela domaće i svjetske književnosti ili ih se žele prisjetiti.
Davor Uskoković
KNJIŽEVNI KLASICI RAZUMLJIVI SVIMA!
Vodič kroz lektiru za srednje škole
srednje škole
d av o r u s ko ko v i ć
Vodič kroz lektiru za srednje škole
osmo izdanje
Vodic_srednje skole_HRV.indd 1
1.7.2009 9:14:45
VODI^ KROZ LEKTIRU za srednje {kole
Izdava~
Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za izdava~a
Alen Bodor Urednik
Davor Uskokovi} Grafi~ki urednik
Sre}ko Joli} Oblikovanje naslovnice
Marija Mori} Lektor
Jakov Lovri} Korektorica
Mladenka Nimac Tisak
Impress d.d., Ivan~na Gorica, srpanj 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveu~ili{na knji`nica – Zagreb UDK 372.882.1(035) 028.3(035) USKOKOVI], Davor Vodi~ kroz lektiru za srednje {kole / Davor Uskokovi}. – 8., izdanje – Zagreb : Mozaik knjiga, 2009. Bibliografija. ISBN 953-223-121-8 300908052
Sva prava pridr`ana. Ova je knjiga za{ti}ena autorskim pravima i ne smije se ni djelomi~no reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji na~in bez pismenog dopu{tenja autora i izdava~a.
VODI^ KROZ LEKTIRU za srednje {kole OSMO IZDANJE
Davor Uskokovi}
VODI^ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE [KOLE namijenjen je u~enicima srednjih {kola, a donosi obilje informacija vezanih uz knji`evna djela koja ~ine uobi~ajenu srednjo{kolsku lektiru. VODI^ se sastoji od pet cjelina koje na jasan i pregledan na~in, abecednim redom, donose: I. II. III. IV. V.
Biografije pisaca Kratke sadr`aje knji`evnih djela s interpretacijom Analize likova Knji`evnoteorijske termine Dopunsku bibliografiju najbitnije kriti~ke literature o izabranim djelima
Vjerujem da }e VODI^ u~enicima pru`iti pomo} u analizi knji`evnih djela koja obra|uju na satima lektire i olak{ati im pronala`enje osnovnih informacija u njihovu samostalnom radu. Isto tako, dr`im da }e VODI^ biti zanimljiv svima onima koji `ele produbiti svoje poznavanje najznamenitijih djela doma}e i svjetske knji`evnosti ili ih se `ele prisjetiti. Autor
Sadr`aj
Biografije pisaca Sadr`aji knji`evnih djela s interpretacijom Analize likova Knji`evni termini Bibliografija
7 95 421 489 514
Biografije pisaca
ANDRI], IVO (1892. – 1975.), pjesnik, pripovjeda~, romanopisac, ese-
jist; dobitnik Nobelove nagrade za knji`evnost. Rodio se u Dolcu pokraj Travnika u osiroma{enoj sitnoobrtni~koj katoli~koj obitelji. Djetinjstvo je proveo u Vi{egradu, gdje je svr{io osnovnu {kolu. Gimnaziju je poha|ao u Sarajevu, studirao u Zagrebu, Be~u i Krakovu, a u Grazu je 1924. doktorirao disertacijom O duhovnom `ivotu Bosne pod Turcima. Kao ~lan »Mlade Bosne« tijekom Prvoga svjetskog rata zatvaran i interniran. Godine 1918. nalazi se u Zagrebu, gdje s nekoliko knji`evnika pokre}e ~asopis Knji`evni jug. U razdoblju izme|u dva rata Andri} je u diplomatskoj slu`bi, a kada je po~eo Drugi svjetski rat nalazio se na mjestu jugoslavenskog veleposlanika u Berlinu. Za vrijeme njema~ke okupacije `ivi povu~eno u okupiranom Beogradu, ne uklju~uju}i se u javni i kulturni `ivot. U poslijeratnim godinama vr{io je istaknute dru{tvene funkcije – bio je narodni poslanik i prvi predsjednik Saveza knji`evnika Jugoslavije. Godine 1961. Andri} je dobio najvi{e knji`evni~ko priznanje – Nobelovu nagradu za knji`evnost. Prve stihove objavio je kao maturant 1911. u ~asopisu Bosanska vila, a knji`evno ime stekao ciklusom pjesama u zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.). Zbirkama pjesama u prozi Ex Ponto (1918.) i Nemiri (1920.) zavr{ava rana stvarala~ka faza Ive Andri}a, u kojoj dominira poezija i poetska proza. Od 1920. godine, kad mu je tiskana zbirka pripovjedaka Put Alije \erzeleza, Andri} se razvija isklju~ivo kao pripovjeda~. U razdoblju izme|u dva rata objavit }e tri knjige proze pod naslovom Pripovetke (1924., 1931., 1936.) s tematikom iz pro{losti Bosne turskoga i austrijskog vremena. Poslije Drugoga svjetskog rata objavljuje romane Na Drini }uprija (1945.), Tra7
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
vni~ka hronika (1945.), Gospo|ica (1945.), Prokleta avlija (1953.), a od pripovjedaka Nove pripovetke (1948.), Pri~a o vezirovom slonu (1948.), Lica (1960.) i dr. Uz beletristi~ki rad Andri} se uspje{no ogledao i u publicistici i eseju. U Andri}evim prozama sjedinjuje se jednostavnost folklornog izri~aja s produbljenom psiholo{kom analizom te izvanredno bogatim zapa`anjima. Zaokupljen Bosnom i njenom pro{lo{}u, Andri} se u svojim najboljim djelima izdigao iznad pukog kroni~ara i dao umjetni~ki uvjerljivu i originalnu sliku svijeta i `ivota. u (Vidi: NA DRINI ]UPRIJA, PROKLETA AVLIJA)
ARALICA, IVAN (1930.), suvremeni hrvatski pripovjeda~ i romanopisac. Ro|en je 10. rujna 1930. u Promini. Osnovnu {kolu polazio je u selu Puljanima, a srednju u Drni{u i Kninu. U~iteljsku {kolu svr{io je u Kninu 1953. godine. Neko vrijeme je slu`bovao kao u~itelj u selu O}estovu kod Knina i Crnom kod Zadra. Uz posao, studirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je 1961. diplomirao na odsjeku jugoslavenskih knji`evnosti. Diplomirav{i, bio je upravitelj {kole i ravnatelj Pedago{ke gimnazije u Zadru. Od 1972. radi kao profesor na srednjoj {koli u Zadru. Od 1965. do 1970. jedan je od urednika Zadarske revije, a 1971. glavni i odgovorni urednik. Obna{ao je du`nost dopredsjednika @upanijskog doma hrvatskog Sabora. ÂťIvan Aralica je u hrvatsku knji`evnost u{ao kao marginalac koji daleko od knji`evne metropole pi{e prozu koja nema mnogo veze s kurentnim trendovima hrvatske knji`evnosti. Ba{ to nepripadanje {kolama ~inilo je njegovu afirmaciju dugotrajnom, sporom. Aralici je bila potrebna mnogo ve}a mjera talenta i umije}a da se definitivno potvrdi kao zna~ajno ime hrvatske knji`evnosti. U vrijeme kad su svi bili poneseni modernisti~kim istra`ivanjima literarnih formi, maniristi~kom kombinatorikom na teme koje su zadali veliki `reci svjetskog modernizma, Aralica je pokazivao dovoljno odva`nosti i tvrdoglavosti da se bavi temama za koje misli da su izraz na{eg podneblja i na{e tradicije, da svjedo~i o relevantnim socijalnim procesima tog vremena. Mo`emo ne misliti o knji`evnosti, o njezinoj prirodi i dru{tvenom statusu kao Aralica, mo`emo imati druk~ije afinitete, ali njegovu odva`nost i izvornost valja cijeniti. Potkraj sedamdesetih i po~etkom osamdesetih godina Aralica je nizom svojih 8
BIOGRAFIJE PISACA
povijesnih romana pokazao stilisti~ku virtuoznost, {iroko poznavanje kulturnocivilizacijskih krugova iz kojih mi vu~emo korijene, stvorio je niz zanimljivih karaktera, ~udesnih slika, potentnih simbola, osvjedo~io je duboku mudrost, dogradio je zacijelo jedan od najzanimljivijih opusa novije hrvatske knji`evnosti; s margine hrvatske knji`evnosti preselio se u samo sredi{te mati~nog toka kao jedan od sto`ernih pisaca.« (Velimir Viskovi}) Va`nija djela: zbirke novela Svemu ima vrijeme (1967.) i Opsjene paklenih crte`a (1977.); romani Oluje u tihom ozra~ju (1967.), Nevjernik (1967.), A primjer se zvao Laudina (1969.), Filip (1970.), Konjanik (1971.), Ima netko siv i zelen (1977.), Psi u trgovi{tu (1979.), Put bez sna (1982.), Du{e robova (1984.), Graditelj svrati{ta (1986.), Okvir za mr`nju (1987.), Asmodejev {al (1988.), Tajna sarmatskog orla (1989.), Majka Marija (1992.), ^etverored (1997.), Ambra (2001.), Fukara (2002.), Svetinka (2003.), Pu` (2004.), Sunce (2006.); knjige ogleda Zadah ocvalog imperija (1991.), Sokak triju ru`a (1992.), Knjiga gorkog prijekora (1994.), [to sam rekao o Bosni (1995.), I tu je kraj (1999.) te knjiga zapisa Pir ivanjskih krijesnica (1992.). u (Vidi: DU[E ROBOVA, OKVIR ZA MR@NJU, PUT BEZ SNA)
BALZAC, HONORÉ DE (1799. – 1850.), francuski romanopisac, pripovjeda~ i dramati~ar; jedan od utemeljitelja realisti~kog romana. Ro|en je u provincijskom gradi}u Toursu, u gra|anskoj obitelji. Pripremao se za odvjetni~ku karijeru, ali se 1820., raskinuv{i sve veze s obitelji koja prema njemu nikad nije pokazivala previ{e ljubavi, odlu~io nastaniti u Parizu i `ivot posvetiti knji`evnosti. Ne uspjev{i ostvariti brzu knji`evni~ku karijeru (pisanje fantasti~no-pustolovnih romana po narud`bi nije donosilo o~ekivanu materijalnu dobit), razo~aran i strasno `ele}i ostvariti hitar dru{tveni uspjeh, Balzac se upu{ta u neuspjele poslovne {pekulacije i optere}uje dugovima, koje }e otpla}ivati tijekom cijeloga `ivota neumornim knji`evnim radom. Godine 1829. objavio je pod svojim imenom roman [uani, prvi u nizu djela koja ~ine poznatu Ljudsku komediju, veli~anstvenu fresku francuskog dru{tva prve polovice devetnaestog stolje}a. U relativno kratkom vremenskom razdoblju od dvadeset godina Balzac je stvorio grandiozan knji`evni opus od preko stotinu djela, u kojima je 9
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
kreirao galeriju od oko 2000 likova iz svih dru{tvenih stale`a, {to predstavlja jedan od najambicioznijih pothvata u povijesti knji`evnosti. Balzac je umro u pedeset prvoj godini u Parizu, zadu`en i iscrpljen knji`evnim radom. Balzac je `ivio i stvarao u vrijeme burnih dru{tveno-politi~kih prilika u Francuskoj: u djetinjstvu je do`ivio vrhunac i pad Napoleona I., u mladosti je bio o~evidac restauracije, ne{to kasnije i julske monarhije, a pred kraj `ivota, 1848., do`ivio je i revoluciju. Ako i nije uspio u svom naumu, da se u duhu devize svoga vremena obogati, Balzac je uspio u potpunosti ostvariti svoju temeljnu knji`evnu i umjetni~ku `elju – da bude istinski kroni~ar svog vremena. Balzac je u Ljudskoj komediji, koju je sam razdijelio na Studije dru{tvenog `ivota, Filozofske studije i Analiti~ke studije, obuhvatio cijelo francusko dru{tvo prve polovice devetnaestog stolje}a, od predstavnika rojalisti~ke aristokracije do predstavnika mlade bur`oazije i selja{tva, slu`e}i se pritom minucioznim zapa`anjima i preciznim opisima, ~ime je inaugurirao novi knji`evni pravac – realizam. Najpoznatiji Balzacovi romani su: Louis Lambert (1832.), Eugénie Grandet (1833.), Izgubljene iluzije (1843.), Otac Goriot (1834.), Ro|aka Bette (1846.), Ro|ak Pons (1847.) i Seljaci (1844.). Me|u dramskim djelima izdvaja se komedija Mercadet, prikazana 1851. u (Vidi: EUGÉNIE GRANDET, OTAC GORIOT)
BECKETT, SAMUEL (1906. – 1989.), dramati~ar i romanopisac irskog podrijetla. Ro|en je u blizini Dublina (Foxrock), u protestantskoj obitelji. Svr{iv{i studij na dablinskom Trinity Collegeu, odlazi 1928. u Francusku, gdje postaje lektor na Ecole normale supérieure. Upoznaje zna~ajna knji`evna imena kao {to su Gertruda Stein i James Joyce. Njegova pjesma Whoroscope nagra|ena je 1929. nagradom za liriku. Vrativ{i se u Dublin, pola`e ispit za magistra filozofije. Na Trinity Collegeu predaje francuski i talijanski jezik. Godine 1931. napu{ta mjesto sveu~ili{nog profesora. Slijedi vi{egodi{nje Beckettovo lutanje Europom, sve dok se 1937. definitivno nije nastanio u Parizu. Beckettovi rani radovi – zbirka pripovjedaka More pricks than Kicks, knjiga pjesama Echo’s bones and other precipitates te roman 10
BIOGRAFIJE PISACA
Murphy, pisani su na engleskom jeziku, no od 1945. Beckett gotovo isklju~ivo pi{e na francuskome. Romanima Molloy (1951.), Malone umire (1951.), Bezimeni (1953.) i Watt (1958.) privukao je pozornost kritike. No slavu i popularnost donijet }e mu drame, odnosno antidrame U o~ekivanju Godota (1953.), Svr{etak igre (1957.) i Sretni dani (1962.). U svojim djelima Beckett daje krajnje mra~nu i pesimisti~nu sliku svijeta, a ~ovjeka svodi na klauna ili marionetu, ~iji je `ivot ispunjen patnjama i besmislom. Izraz je u potpunosti adekvatan takvom sadr`aju pa izostaju tradicionalni literarni postupci. Struktura Beckettovih romana i drama temelji se na beskona~nim ponavljanjima vi{e-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima, a jezik, oslobo|en uobi~ajene gramati~ke strukture, prestaje biti sredstvom komunikacije. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za knji`evnost. u (Vidi: U O^EKIVANJU GODOTA)
BEGOVI], MILAN (1876. – 1948.), hrvatski knji`evnik. Jedan od najzna~ajnijih i najpopularnijih hrvatskih pisaca prve polovice 20. stolje}a rodio se u Vrlici, malom mjestu u Dalmatinskoj zagori. Gimnaziju je polazio u Splitu, na Sveu~ili{tu u Zagrebu upisao je prirodne znanosti, a romanistiku i slavistiku studirao u Be~u, gdje je 1903. diplomirao. Neko vrijeme bio je profesor u Splitu i Zadru, da bi 1908. oti{ao u Hamburg, u Deutsches Schauspielhaus, gdje dvije godine kasnije postaje dramaturg. Od 1912. do 1915. godine dramaturg je i redatelj u Neu Wiener Bßhne u Be~u. U domovinu se vra}a 1920. Radi najprije kao ~inovnik u Povjereni{tvu za prosvjetu i vjeru, zatim kao profesor na gimnaziji i u gluma~koj {koli, kao kazali{ni i knji`evni kriti~ar, urednik ~asopisa Savremenik i Kritika te ravnatelj Drame zagreba~kog kazali{ta. Godine 1928., nakon afere s dramatizacijom [enoina Hrvatskog Diogenesa (Begovi}eve aluzije glede aktualnih politi~kih doga|aja bile su o~ite), premje{ten je na gimnaziju, a 1932. je umirovljen. Otada je `ivio kao slobodan knji`evnik, najprije na svom dobru Bisag-gradu, a kasnije u Zagrebu, gdje je 1948. umro. @ivjev{i bogatim do`ivljajnim `ivotom i razviv{i mnogostranu literarnu radinost, Begovi} je u pola stolje}a svog javnog djelovanja 11
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
ostajao uvijek u sredi{tu na{ega knji`evnog zbivanja, ne dodu{e kao neki ideolog ili vo|a, u~itelj i propovjednik, osniva~ neke svoje {kole – ve} kao knji`evnik, po svojstvima i osobinama gotovo jedinstven u dosada{njoj hrvatskoj knji`evnosti. Svestrano naobra`en, aktivan i spretan literat, koji `ivi isklju~ivo za svoje stvaranje i od njega, i koji se uspje{no oku{ao u lirici, kritici, noveli, eseju, putopisu i romanu, da kao dramati~ar podigne hrvatsko dramsko stvaranje na europsku razinu i stvori mu uspjehe u ~itavom ulju|enom svijetu.« (Dr. Marko Fotez) Begovi} je stupio na knji`evnu scenu 1891. kada je u zadarskom Narodnom listu objavio pjesmu Nad spomenikom vi{kih junaka. Za gotovo pola stolje}a knji`evnog rada stvorio je obiman knji`evni opus u kojem se svojom vrijedno{}u izdvajaju: pjesni~ke zbirke – Knjiga Boccadoro (1900.) i @ivot za cara (1904.); romani – Dunja u kov~egu (1921.), Giga Bari}eva (1931.) i Sablasti u dvorcu (1952.); drame – Bo`ji ~ovjek (1924.), Pustolov pred vratima (1926.) i Bez tre}ega (1931.); komedije – Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930.), I Lela }e nositi kapelin (1941.); libreto za Gotov~evu operu Ero s onoga svijeta (1936.) i dr. u (Vidi: BEZ TRE]EGA, PUSTOLOV PRED VRATIMA)
BOCCACCIO, GIOVANNI (1313. – 1375.), uz Petrarcu i Dantea tre}i grandiozni knji`evnik talijanskog 14. stolje}a. Rodio se u Parizu kao nezakoniti sin francuske plemkinje i firentinskog trgovca. Otac ga je nakon povratka u Firenzu namjeravao uputiti u trgova~ki i bankarski posao {to ovaj odbija, jer ga je najvi{e zanimala knji`evnost. Boravak u Napulju (1328. – 1341.), veselom i rasko{nom gradu, ostavio je trajan biljeg u njegovoj li~nosti i stvarala~kom radu. Tu je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj knji`evnosti (roman ljubavno-pustolovnog sadr`aja Filoccolo te romane u stihovima Filostrato i Teseida). Vrativ{i se u Firenzu nastavlja s knji`evnim radom i stje~e sve ve}i knji`evni ugled. U to vrijeme Firenzu poga|a kuga od koje strada i pjesnikov otac. U`as »crne smrti« inspirira ga na novo i njegovo najpoznatije djelo – zbirku od sto novela Decameron (1348. – 1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i uva`avan zbog svojih u~enih spisa na latinskom jeziku. Dobro poznaju}i Dantea napisao je 1353. 12
BIOGRAFIJE PISACA
@ivot Danteov, nazvav{i njegovo glavno djelo »bo`anskim«, {to se do danas zadr`alo kao stalan epitet Danteove Komedije. u (Vidi: DEKAMERON)
BRECHT, BERTOLT (1898. – 1956.), njema~ki dramati~ar, pjesnik, pripovjeda~ i teoreti~ar drame. Ro|en je u ju`nonjema~kom gradu Augsburgu, gdje provodi djetinjstvo i mladost. Prirodne znanosti i medicinu studirao je u Münchenu, ali se ubrzo posve}uje kazali{nom radu. Dolaskom nacista na vlast odlazi u emigraciju (1933.) i `ivi uglavnom u Americi. Za sve vrijeme provedeno u emigraciji aktivno djeluje protiv nacizma i militarizma. U domovinu se vra}a 1948. godine i nastanjuje u Isto~nom Berlinu. Svoj dramski rad zapo~eo je ekspresionisti~kim groteskama (Bubnjevi u no}i, Baal, obje 1922.). Sredinom dvadesetih godina odlazi u Berlin, gdje se ozbiljno posve}uje prou~avanju marksizma. Prihvativ{i marksisti~ki nazor na svijet, Brecht smatra da kazali{te mora vr{iti odgojnu dru{tvenu ulogu, odnosno da dramom svijet valja mijenjati, a ne samo opona{ati. Da bi aktivirao publiku i natjerao je da zauzme kriti~ki stav prema zbivanjima na sceni, Brecht odlu~no odbacuje scensku iluziju gra|anskog teatra, a dramsku radnju svodi na niz epskih scena povezanih me|usobno komentarima i umetnutim pjesmama, tzv. songovima. Time je inaugurirao »epsko kazali{te«. Afirmaciju novog teatra i svoj veliki uspjeh postigao je Operom za tri gro{a (1928.), modernom preradom Prosja~ke opere Johna Gaya iz 1728. Ova satiri~ka opereta igrana u Moskvi, Parizu i New Yorku donijela je Brechtu i njegovu kompozitoru Kurtu Weillu veliku popularnost. Poznatija Brechtova dramska djela su: Majka Courage i njezina djeca (1939.), @ivot Galilejev (1938.), Dobri ~ovjek iz Se~uana (1938.), Kavkaski krug kredom (1944. – 1945.), i dr. u (Vidi: MAJKA COURAGE I NJEZINA DJECA)
BRE[AN, IVO (1936.), suvremeni hrvatski dramati~ar i romanopisac. Ro|en je u Vodicama. Gimnaziju je polazio u [ibeniku, a u Zagrebu studirao jugoslavenske jezike i knji`evnosti. Diplomirav{i 1960. 13
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
postaje profesor na {ibenskoj gimnaziji. Od 1983. umjetni~ki je voditelj Centra za kulturu i Festivala djeteta u [ibeniku. Prvi dramski tekst ^etiri podzemne rijeke objavljen mu je 1970. u splitskom ~asopisu Vidik. Idu}e godine na daskama zagreba~kog Teatra ITD, nakon petogodi{njeg uzaludnog nastojanja da mu neko od kazali{ta izvede tekst, prikazana je groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrdu{a Donja u re`iji Bo`idara Violi}a. Nakon premijere izvedena je u gotovo svim kazali{tima u zemlji, a prevedena je i izvo|ena u Poljskoj, Austriji, Njema~koj, SSSR-u, Bugarskoj i [vedskoj. ÂťGlasovito Shakespeareovo djelo, koje neuki seljaci u zaostalom selu Dalmatinske zagore uvje`bavaju po frontovskom zadatku, uzeo je kao tematski predlo`ak i mjeru zbivanja, dok je samo uvje`bavanje dramatur{ki zamislio i postavio kao kazali{te u kazali{tu. Te~ajem radnje, me|utim, od odluke seoskih rukovodilaca da se Shakespeareova tragedija mora prilagoditi shva}anjima sela i aktualnim, poslijeratnim dru{tveno-politi~kim prilikama, Bre{an ostvaruje i grotesknu parafrazu Hamleta, koja je odre|ena, kao i njegovo djelo u cjelini, jezi~nim idiomom Dalmatinske zagore, parodijskom identifikacijom kraljevskog makrosvijeta Shakespearea i selja~kog mikrosvijeta Donje Mrdu{e, te ironi~ko-satiri~kom osudom dogmatske vlasti i primitivizmaÂŤ. (B. He}imovi}) Osim Predstave Hamleta u selu Mrdu{a Donja, Bre{an je objavio sljede}e drame: Ne~astivi na Filozofskom fakultetu (1975.), Smrt predsjednika ku}nog savjeta (1978.), Sve~ana ve~era u pogrebnom poduze}u (1979.), Vi|enje Isusa Krista u kasarni VP 2507 (napisana 1973., objavljena 1988.), Arheolo{ka iskapanja kod sela Dilj (1981.), Anera (1983.), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985.). Romani: Ptice nebeske (1990.), Dr`ava Bo`ja 2053. (2003.), Vra`ja utroba (2004.), Tri `ivota Tonija Longina (2005.). S redateljem Krstom Papi}em napisao je scenarije za filmove Predstava Hamleta u selu Mrdu{a Donja (1972.), Izbavitelj (1976.) i Tajna Nikole Tesle (1985.). Ostala djela: Spletke (1997.), Utvare (1997.), Pukotine&druge pri~e (2000.). u (Vidi: PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDU[A DONJA)
14
BIOGRAFIJE PISACA
BREZOVA^KI, TITO (1757. – 1805.), hrvatski pjesnik i komediograf;
najzna~ajniji kajkavski pisac starije hrvatske knji`evnosti. Tito (Titu{) Brezova~ki ro|en je 4. sije~nja 1757. u Zagrebu, u gra|anskoj obitelji. Osnovnu {kolu u~io je u Zagrebu, a ni`u gimnaziju poha|a u Vara`dinu i Zagrebu. Godine 1773. stupio je me|u pavline i `ivi u Remetama i Svetoj Heleni kraj ^akovca. Od 1776. do 1779. u~io je teologiju u Lepoglavi, a zatim dvije godine studira kod pavlina u Budimu, gdje stje~e bakalaureat teologije i filozofije. Od 1781. pa do 1786., kada je ukinut pavlinski red, profesor je na pavlinskoj gimnaziji u Vara`dinu. Tada nastaje njegovo prvo dramsko djelo Sveti Aleksi (Zagreb, 1786.). Po ukinu}u pavlinskoga reda postaje njema~ki propovjednik u Vara`dinu, zatim pomo}nik `upnika u Kri`evcima te kapelan u selu Rakovcu blizu Kri`evaca. Godine 1792. dolazi u Zagreb, gdje `ivi u te{kim prilikama. U Krapini, gdje je dobio `upu, ostaje ~etiri godine, a zatim, nakon kra}eg boravka u Ru{evu kod Po`ege, dolazi u Zagreb (1799.), gdje je dobio mjesto sve}enika altarista u Crkvi sv. Marka. Umro je 29. listopada 1805. godine. Knji`evni opus Tita Brezova~kog ~ini {esnaest pjesama (ve}inom pisanih na latinskom jeziku), nabo`na drama Sveti Aleksi (1786.), i dvije komedije: Matija{ Grabancija{ dijak (1804.) i Diogene{ (1823.). u (Vidi: DIOGENE[, MATIJA[ GRABANCIJA[ DIJAK)
BYRON, GEORGE GORDON (1788. – 1824.), engleski knji`evnik; naj-
poznatiji predstavnik europskog romantizma. Rodio se 22. sije~nja 1788. godine u Londonu. Kako mu je otac umro u ranom djetinjstvu, odgajala ga je majka, pretjerano ta{ta i histeri~na `ena. Stalna blizina }udljive majke i, kasnije, prisutnost pijane i poro~ne dadilje, kao i svijest o tome da ga je priroda unakazila (od ro|enja je bio hrom na jednu nogu), u~inili su Byrona emocionalno nestabilnom osobom. Njegov se karakter uobli~io u egocentrika, s dubokim osje}ajem manje vrijednosti, ponosnog podrugljivca stalno `eljnog pa`nje i suosje}anja, naro~ito od strane `ena. Rano djetinjstvo proveo je u [kotskoj, `ive}i u materijalnoj oskudici. Materijalno stanje znatno mu se popravilo kada je 1798. naslijedio titulu lorda i posjed Newstead Abbey. Od 1801. do 1805. {kolovao se u Harrowu, gdje je poha|ao srednju {kolu. Ondje se zaljubio u ro|akinju Mary Chaworth, ~ije su rije~i: »Zar mislite da bih ja ikada mog15
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
la i{ta osje}ati prema tom {epavom dje~aku«, ostavile dubok trag u njegovoj bole}ivoj psihi. Godine 1805. studira u Cambridgeu (Trinity College), gdje poslije trogodi{njeg studija stje~e stupanj magistra. Byronu je osamnaest godina kada mu izlazi zbirka Hours of Idleness (Sati dokolice). Knjiga, koju je potpisao pseudonimom Maloljetnik (A Minor) do`ivljava o{tre kritike. Godine 1809. Byron je postao ~lan Gornjeg doma i odr`ao svoj pristupni govor. Iste godine pi{e satiru English Bards and Scott Reviews, odgovor kriti~arima njegove pjesni~ke zbirke. Kako je navr{io 21 godinu i postao punoljetan, Byron je naslijedio veliko lordovsko imanje. @ivi raskala{eno i izaziva brojne skandale. U lipnju 1809. odlazi na dvogodi{nje putovanje po Sredozemlju. Proputovao je Portugal, [panjolsku, Maltu, Gr~ku, Tursku i Albaniju. U Englesku se vratio u kolovozu 1811., dan nakon smrti svoje majke. Idu}e godine izlaze prva dva pjevanja spjeva Childe Harold, koji mu donose ogromnu slavu. Byron je »preko no}i postao slavan« pjesnik, rado vi|en gost aristokratskih i bogata{kih salona. U razdoblju od 1812. do 1816. godine, tj. do svog odlaska iz Engleske, Byron je objavio ve}i broj djela (Valcer, D`aur, Nevjesta iz Abydosa, Gusar, Lara, Hebrejske melodije, Opsada Korinta, Parisina). Godine 1815. o`enio se Annom Isabellom Milbanke. Nakon ro|enja njihove k}eri Auguste (Ade) Byrona je napustila `ena, optu`uju}i ga za incestuoznu ljubav s polusestrom Augustom. Idu}e godine (1816.) razvodi se od `ene i pod pritiskom javnosti napu{ta Englesku te odlazi u [vicarsku. Na @enevskom jezeru sre}e pjesnika P. B. Shelleyja s kojim se zbli`io zbog zajedni~ke sudbine i zajedni~kih ideala. Idu}ih sedam godina provest }e u Italiji (1816. – 1823.). Tijekom toga razdoblja Byron je razvio `ivu djelatnost: ure|ivao je ~asopis The Liberal, pomagao talijanske karbonare, neumorno pisao nova knji`evna djela (Chillonski zato~enik, Manfred, Tassova tu`balica, Don Juan, Marino Faliero, Danteovo proro~anstvo, Sardanapalus, Dva Foscarija, Kain, Nebo i zemlja, Vi|enja Stra{nog suda, Preobli~ena rugoba, Bron~ano doba, Otok). Kada je u Gr~koj izbio ustanak protiv turske vlasti, odlu~io je oti}i u pomo} ustanicima. U Gr~ku je stigao 4. kolovoza 1823., a pet mjeseci kasnije pridru`io se vo|i gr~kog ustanka, Maurocordatu. No, ve} idu}e godine Byron umire od groznice, nepuna tri mjeseca poslije svog trideset{estog ro|endana. u (Vidi: HODO^A[]E CHILDE HAROLDA) 16
BIOGRAFIJE PISACA
CALDERÓN DE LA BARCA, PEDRO (1600. – 1681.), {panjolski dramati~ar iz razdoblja baroka. Ro|en je 1600. u Madridu. U mladosti je izabrao vojni~ki poziv i sudjelovao u nekoliko ratova. Godine 1651. se zaredio i neko vrijeme `ivio na dvoru kao kapelan. Umro je u Madridu 25. svibnja 1681. godine. Calderón je napisao oko 200 kazali{nih komada, 120 drama i komedija i oko 80 crkvenih prikazanja (autos sacramentales). U svoje je vrijeme najvi{e uspjeha postigao crkvenim prikazanjima (kratkim dramama u jednom ~inu koje su se izvodile na otvorenom), no danas su puno zanimljivije njegove drame s op}eljudskim temama, me|u kojima su i dva neosporna remek-djela: Sudac zalamejski i @ivot je san. u (Vidi: @IVOT JE SAN)
CAMUS, ALBERT (1913. – 1960.), francuski pripovjeda~, dramati~ar, esejist i novinar. Rodio se u Al`iru, od oca Francuza i majke [panjolke. Po svr{etku srednje {kole upisao je filozofiju. Zbog slaboga imovinskog stanja uz studij obavlja razne poslove kako bi se prehranio. Kre}e se u dru{tvu mladih intelektualaca, zanima se kazali{tem, dosta putuje. Godine 1940. dolazi u Francusku i nakon kra}eg vremena provedenog u listu Paris-Soir pokre}e s nekoliko prijatelja ilegalne novine Combat (Boj), u kojima pi{e o najva`nijim pitanjima francuskog dru{tvenog i politi~kog `ivota. Napustiv{i novinstvo, Camus se u potpunosti posve}uje knji`evnom radu. Godine 1960. poginuo je u automobilskoj nesre}i. Camusovo stvarala{tvo uobi~ajilo se dijeliti na razdoblje »apsurda« i razdoblje »pobune«. Knji`evna djela iz prvog razdoblja, faze »apsurda« (filozofski esej Mit o Sizifu, 1942.; roman Stranac, 1942.; drame Nesporazum, 1944.; Caligula, 1944.) temelje se na Camusovoj spoznaji o apsurdnosti postojanja u svijetu. Zaokupljen pitanjem o smislu i svrsi ~ovjekova postojanja, on je u navedenim djelima iskazao osje}aj nemo}i kojim je u godinama rata bio zahva}en ve}i dio njegove generacije. U `ivotu do`ivljenom kao niz apsurda, ~ovjek je bespomo}an slijepi automat, otu|en od drugih i svoje ljudske prirode. U drugoj fazi svoga stvarala{tva (romani Kuga, 1947. i Pad, 1956.; drame Opsadno stanje, 1948. i Pravednici, 1950.), Camus raz17
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
vija i produbljuje svoj umjetni~ki i idejni svijet: »apsurdni« ~ovjek ustupa mjesto »pobunjenom« ~ovjeku, ~ovjeku koji besmisao i ravnodu{nost svijeta nadma{uje ljudskom solidarno{}u. »Ovaj mi je svijet odvratan«, ka`e Camus, »ali ja se osje}am solidaran s ljudima koji u njemu trpe.« Knji`evno djelo Alberta Camusa otkriva istinskog umjetnika i humanista, velikog zagovornika ljudske slobode i dostojanstva i potrebe o~uvanja ljudske savjesti. Godine 1957. dobio je Nobelovu nagradu za knji`evnost. u (Vidi: STRANAC)
CERVANTES SAAVEDRA, MIGUEL DE (1547. – 1616.), najzna~ajniji {panjolski pripovjeda~. Ro|en je u gradi}u Alcala de Henares, nedaleko Madrida. Bio je ~etvrto od sedmero djece siroma{noga lije~nika-kirurga. Tijekom rane mladosti ~esto je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. U Madridu je u~io humanisti~ku {kolu i tada je po~eo pisati svoje prve pjesme. Godine 1569. Cervantes, kao ~lan pratnje kardinala Acqavive, papina legata u [panjolskoj, odlazi u Italiju. Zahvaljuju}i ovoj slu`bi proputovao je razne krajeve Italije i nau~io talijanski jezik. Godine 1570. Cervantes stupa u vojsku, a ve} idu}e sudjeluje u poznatoj pomorskoj Bitki kod Lepanta, u kojoj je brodovlje [panjolske, Venecije i Svete Stolice (me|u kojem je bilo i 8 hrvatskih galija) porazilo tursku flotu, {to je bio po~etak kraja turske mo}i na Mediteranu. U toj borbi Cervantes se posebno istaknuo. Iako je bolovao od vru}ice, odbio je ostati za{ti}en u potpalublju te se rame uz rame borio s ostalim vojnicima. U borbi je bio ranjen, a lijeva mu je ruka ostala nepokretna. Nakon oporavka ostao je u vojnoj slu`bi idu}e ~etiri godine. Godine 1575. sprema se u domovinu gdje se, zahvaljuju}i odli~nim preporukama svojih pretpostavljenih, nada promaknu}u. Me|utim, na povratku u domovinu brod napadaju gusari. Zajedno s bratom Cervantes je odveden u Al`ir, gdje je zato~en. Dr`e}i ga uglednom i va`nom osobom, tra`ili su za njega vrlo visoku otkupninu koju njegova siroma{na obitelj nije nikako mogla pribaviti pa je Cervantes ostao u zarobljeni{tvu punih pet godina. Za to je vrijeme poduzimao hrabre, ali neuspje{ne poku{aje bijega. 19. rujna 1580. godine otkupili su ga za 500 dukata monasi iz reda Svetoga Trojstva 18
BIOGRAFIJE PISACA
uz potporu nekih kr{}anskih trgovaca iz Al`ira. Napa}en i siroma{an, Cervantes se vra}a u [panjolsku, gdje }e uskoro otkriti da su njegova karijera i vojni~ki pothvati zaboravljeni. Od 1582. godine okre}e se literaturi, no njegovi kazali{ni komadi i pjesme ne nalaze izdava~a. Godine 1585. izlazi mu iz tiska pastoralni roman Galatea. Takvi romani, u kojima je prikazivan idili~ni pastirski `ivot, bili su tada u modi pa se Cervantes nadao da }e tako najlak{e polu~iti slavu i novac. Me|utim, ni jedno ni drugo nije se ostvarilo. Ni privatni `ivot nije mu idili~an: u 37. godini o`enio se Catalinom Salazary Palacios, djevojkom koja je bila osamnaest godina mla|a od njega. Iako }e ostati u braku do kraja `ivota, supru`nici se nisu dobro slagali. Sve te`a materijalna situacija navodi ga da potra`i kakav sigurniji posao pa odlazi u Sevilju, gdje dobiva posao povjerenika za otkup `ita za {panjolsku flotu. Posao je bio te`ak i nezahvalan pa ga Cervantes mijenja i postaje poreznik. Godine 1594. utjeruje poreze po Granadi, ali ga ste~aj jednog nov~ara, kod kojega je polo`io novac, upropa{tava i dovodi u zatvor. U tamnici pi{e prva poglavlja svoga besmrtnog romana Don Quijote, koji }e biti objavljen 1605. pod naslovom O{troumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio. Unato~ prigovoru nekih knji`evnika, roman posti`e veliki uspjeh, do`ivjev{i jo{ pet izdanja tijekom te iste godine. Od 1606. godine, kada se kona~no nastanjuje u Madridu, Cervantes razvija vrlo `ivu knji`evnu djelatnost. Godine 1613. izlaze Uzorne novele, zbirka od dvanaest novela, kojom Cervantes uvodi ovu proznu vrstu u {panjolsku knji`evnost. Satiri~no-didakti~na poema Put na Parnas objavljena je 1614., a iste godine izvjesni Alonzo Fernandez de Avellaneda objavljuje svoj nastavak romana Don Quijote, {to }e motivirati Cervantesa da napi{e nastavak svog romana. Kako nije mogao na}i kazali{nu grupu koja bi izvodila njegove kazali{ne komade, Cervantes ih objavljuje 1615. u knjizi Osam komedija i osam novih me|uigri. Iste godine izlazi iz tiska drugi dio romana Don Quijote i posti`e velik uspjeh kod ~itatelja. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-vite{ki roman Persiles i Sigismunda, objavljen posmrtno 1917. godine. Cervantes je umro 23. travnja 1616. godine u Madridu (iste godine umro je i veliki engleski knji`evnik Shakespeare). To~no mjesto njegova groba ostalo je nepoznato. u (Vidi: DON QUIJOTE)
19
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
CORNEILLE, PIERRE (1606. – 1648.), francuski dramati~ar, nazvan ocem francuske tragedije. Ro|en je u Rouenu u Normandiji, kao sedmo dijete u skromnoj gra|anskoj obitelji koja se uzdigla vr{e}i pravne i druge slu`be. [kolovao se kod isusovaca, gdje je uz ~vrstu vjeru stekao i dobru knji`evnu kulturu. Od 1622. do 1624. godine studira pravo i postaje odvjetnik. Me|utim, kako je bio vrlo srame`ljiv i plah, Corneille se nije bavio odvjetni~kim zvanjem. Godine 1629. izvodi se u Parizu njegova prva komedija Melita. Osokoljen uspjehom svoga kazali{nog prvijenca, Corneille u razdoblju od 1630. do 1634. godine pi{e nove komedije: Clitandre ili Oslobo|ena nevinost, Udovica ili Iznevjereni nevjernik, Galerie du Palais ili Prijateljica suparnica, Pratilica, Place Royale ili ^udan zaljubljenik. Corneille se oku{ao i u tragediji, ali je njegova prva tragedija Medeja (1635.) do`ivjela osrednji uspjeh. Kra}e vrijeme bio je ~lan Udru`enja petorice, grupe dramati~ara koju je oformio kardinal Richelieu. Nakon zanimljive komedije Komi~na iluzija (1635. – 1636.), tridesetogodi{nji Corneille posti`e trijumf svojim remek-djelom, tragikomedijom Cid. Kao izvor Corneilleu je poslu`ila drama Cidova mladost Guillena de Castra o {panjolskom narodnom junaku Cidu. Grade}i svoje djelo na motivu sukoba izme|u du`nosti i ljubavi, Corneille je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti `rtve, o kultu volje i o ~asti, koja je mjerilo svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave (autoru se zamjeralo nepo{tivanje pravila o »tri jedinstva«), no publika je tragediju odli~no primila pa je u to vrijeme nastala uzre~ica: »lijep kao Cid«. Pogo|en kritikama ljubomornih protivnika, Corneille se povla~i iz kazali{nog `ivota. Vratio se dvjema tragedijama iz rimske povijesti: Horacije (1640.) i Cina (1641.), a zatim slijede Polijekt (1642.), Pompejeva smrt (1643.) te komedija La`ac (1643.). Corneilleov stvarala~ki genij opada i on obeshrabren neuspjehom tragedije Pertarita (1652.) napu{ta kazali{te na nekoliko godina. Za to vrijeme pi{e rasprave o svojim komadima i prevodi nabo`na djela. Novi komadi koje pi{e ne donose mu uspjeh. U to vrijeme vode}u ulogu u francuskom teatru preuzima J. Racine. Corneille se povla~i u zavi~aj, pro`ivjev{i posljednje godine gotovo u bijedi. u (Vidi: CID)
20
BIOGRAFIJE PISACA
^EHOV, ANTON PAVLOVI^ (1860. – 1904.), ruski pripovjeda~ i dramati~ar, po zanimanju lije~nik. Ro|en je u trgova~koj obitelji. Nakon svr{ene gimnazije u rodnom Taganrogu upisuje se na Medicinski fakultet u Moskvi. Ve} kao student po~eo se baviti knji`evnim radom objavljuju}i u moskovskim satiri~kim listovima humoreske pod pseudonimom Anto{a ^ehonte. Njegovo literarno majstorstvo do{lo je do punog izra`aja u novelama i pripovijestima. Teme ^ehovljevih novela malogra|anski su `ivot, karijerizam, u~mali `ivot ~inovnika i inteligenata, primitivizam ruskog selja{tva. Bez sna`nih li~nosti i neobi~nih zbivanja, ^ehov prikazuje banalnost i u~malost `ivota, koji se odvija bez pravog cilja i smisla, iako postoje skrivene ljepote i ~e`nje o ljep{oj budu}nosti koje se nikada ne}e ostvariti. ^ehov ne analizira niti ocjenjuje postupke svojih likova, ve} prije svega stvara ugo|aj i atmosferu, ~ime se pribli`uje impresionisti~kom postupku. I u dramama je ^ehov pokazao svoju originalnost. Bez izrazitoga glavnog junaka ili jakih strasti i konvencionalnoga dramskog zapleta, njegove drame temelje se na unutarnjoj dramati~nosti, podtekstu i lirskim elementima. Uspjehu ^ehovljevih »lirskih« drama pomogle su izvedbe avangardnoga Moskovskoga hudo`estvenog teatra. Poznate ^ehovljeve drame su: Galeb (1896.), Ujak Vanja (1897.), Tri sestre (1900.), Vi{njik (1903.) i dr. »^ehov kao stilist jedinstven je me|u umjetnicima na{ega doba, jer on u visokom stupnju vlada vje{tinom, da pi{e tako, ’da rije~ima bude tijesno, a mislima prostrano’. A kad bih po~eo izlagati sadr`aj njegove pripovijetke, moje bi izlaganje ispalo ve}e po opsegu nego sama pripovijetka. Izlagati sadr`inu ^ehovljevih pri~a i zbog toga je jo{ neumjesno, {to one sve, kao skupocjene i tanane ~ipke, zahtijevaju bri`no rukovanje i ne podnose dodir grubih ruku, koje ih mogu samo ’zgu`vati’.« (Maksim Gorki) u (Vidi: TRI SESTRE)
DANTE ALIGHIERI (1265. – 1321.), znameniti talijanski knji`evnik, autor besmrtnog spjeva Bo`anstvena komedija. Dante se rodio u Firenzi mjeseca svibnja 1265. godine, u jednoj od najstarijih plemi}kih obitelji. Samo nekoliko godina kasnije umire mu majka Bella, a njegov se otac o`eni po drugi put. O Danteovu dje21
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
tinjstvu malo je provjerljivih podataka, no mo`e se zaklju~iti da je ve} tada pokazivao veliko zanimanje za umjetnost. Vrlo rano je po~eo ~itati najpoznatije latinske pisce, od kojih mu je najdra`i bio rimski pjesnik Vergilije. Volio je glazbu i slikarstvo, a bavio se i lovom, gimnastikom te jahanjem. Kada mu je bilo devet godina, prvi je put ugledao Beatricu Portinari, djevoj~icu njegove dobi, i taj }e susret biti od prijelomnog zna~enja za njegov `ivot i knji`evno stvarala{tvo. Drugi put ju je vidio u svojoj osamnaestoj godini, na ulici, i tom ga je prigodom ona pozdravila, a njemu se u~inilo »da se dotaknuo vrhunca svega bla`enstva«. Tada pi{e svoj prvi sonet, koji su pohvalili poznati talijanski pjesnici. Beatrice postaje njegovo `ivotno nadahnu}e, ideal savr{enstva, an|eoska `ena koju }e u svome knji`evnom djelu uzdi}i do simbola Bo`je milosti. Sudjelovao je u ratu koji je buknuo 1287. godine izme|u Firenze i Arezza radi nadmo}i u Toskani. U Firenzi nastaju korjenite dru{tvene promjene – gradska uprava prelazi u ruke pu~ana. Dante, koji se prili~no zanimao za politi~ka zbivanja, nije u njima sudjelovao, jer nije imao dovoljno godina. Godine 1290. umrla je Beatrice. Pjesnikov o~aj bio je beskrajan, no njegovu idealnu ljubav prema Beatrici ni{ta nije moglo pokolebati. Ta se ljubav, oslobo|ena zadnjih zemaljskih spona, pretvorila u nebesku. Beatricina smrt promijenila je pjesnikov `ivot: on se u potpunosti predaje izu~avanju filozofije i pozitivnih znanosti, a objavljuje i svoja prva knji`evna djela. Oko 1295. godine vjen~ao se Gemmom Donati. U tom je braku dobio ~etvero djece, dva sina i dvije k}eri, a jednoj je dao ime Beatrice. Uz intenzivno bavljenje znano{}u Dante je sve vi{e zaokupljen politikom, koja mu otvara put k visokim polo`ajima, ali ga vodi i k velikoj nesre}i. Politi~ke prilike bile su vrlo slo`ene i opasne. Ve} pedeset godina u Italiji se vodio `estok rat izme|u gvelfa (prista{a rimskog pape) i gibelina (prista{a njema~kog cara). U Firenzi su u ve}ini bili prista{e pape (gvelfi), no me|u njima je do{lo do raskola i sukoba. Stranka se podijelila na »bijele« i »crne«. »Bijeli«, kojima je pripadao Dante, htjeli su Firenzu u~initi jakom republikom oslobo|enom utjecaja pape i cara. »Crni«, koje su ~inili osiroma{eni aristrokrati, pristajali su na kompromis s papom kako bi sru{ili demokratski poredak. Kada su se 1302. godine papine prista{e (»crni«) dokopali vlasti, Dante je osu|en na progonstvo, a potom i na smrt na loma~i. Ostav{i bez domovine, Dante zapo~inje svoja mukotrpna lutanja. U pr22
BIOGRAFIJE PISACA
vo vrijeme pridru`io se gibelinima, prista{ama cara, ali nakon neuspjela poku{aja da oru`jem zauzmu Firenzu, me|u njima nastaju sva|e pa ih Dante napu{ta. Kao izbjeglica, `ivio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme i u Parizu, obijaju}i tu|e pragove i ku{aju}i »gorki okus tu|eg kruha«. Dante nije gubio nadu da }e se vratiti u svoj rodni grad. Prilika za povratak ukazala se 1316. godine, kada je i najokorjelijim protivnicima dopu{ten ulazak u grad, ali uz uvjet da u grad u|u kao pokornici. Dante se pod takvim uvjetima ne `eli vratiti u Firenzu. Od 1318. godine trajno se nastanio u Ravenni, gdje je predavo retoriku i dovr{avao svoje remek-djelo Bo`anstvenu komediju. Nakon povratka iz Venecije, kamo je i{ao po diplomatskom poslu, razbolio se od malari~ne groznice i umro u 56. godini `ivota, 14. rujna 1321. godine. Prvo Danteovo djelo je knji`ica Mladena~ki `ivot (Vita nova, 1292. – 1293.) u kojoj zanosno slavi Beatricinu ljepotu. Djelo je pisano prozom, u koju je umetnuto 25 soneta, 4 kancone, jedna balada i jedna sestina. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi (ljubav je uzvi{en, idealan osje}aj, dostupan samo srcima plemenitim po prirodi, a ne po podrijetlu), u duhu firentinske pjesni~ke {kole »dolce stil nuovo« (slatki novi stil), Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola. Gozba (Convivio) druga je Danteova knjiga, nastala u vrijeme kada je on, poniru}i u tajne znanosti, poku{avao ugu{iti bol zbog Beatricine smrti. Gozba je knjiga filozofske lirike u alegorijskoj formi, a pisana je narodnim jezikom. Danteovo `ivotno djelo je spjev Bo`anstvena komedija (1307. – 1321.). »Djelo je nazvano komedijom jer u srednjovjekovnoj poetici termin komedija zna~i pripovjeda~ko djelo u prozi. Atribut bo`anstvena dodan je u 16. st. iz dva razloga: 1. prvenstveno zato {to pjeva o temi Boga i bo`anstva, 2. naknadno i zato {to je djelo ocijenjeno savr{enim (u smislu bo`anskog). Jezik je djela firentinsko narje~je, pro{ireno izrazima i pojmovima iz razli~itih podru~ja, ali tako savr{eno i pjesni~ki razra|eno da je postalo temeljem talijanskog knji`evnog jezika. Bo`anstvena komedija je epski prikaz zami{ljenog trodnevnog Danteova puta kroz pakao, ~istili{te i raj, na kojemu pjesnik upoznaje sve padove, grijehe, zanose i ideale ~ovjekove u njegovu `ivotu i u dotada{njoj kulturnoj povijesti ~ovje~anstva. Djelo ima tri dijela: Pakao (Inferno), ^istili{te (Purgatorio), Raj (Paradiso). Svaki dio ima 33 pjevanja, a svako se pjevanje sastoji od niza tercina (strofa od po tri stiha, u ovom slu~aju jedanaesterca). Dantea na tom putu vode rimski pjesnik Vergilije, simbol 23
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
razuma, i Beatrice, simbol milosti. Bo`anstvena komedija pjesni~ko je djelo najve}eg knji`evnog zna~enja i klasi~ne umjetni~ke ljepote. Izra|ena je strogo prema zahtjevima srednjovjekovne poetike: ~vrsta vanjska arhitektura (triput po 33 pjevanja i jo{ jedno uvodno), moralisti~ko-kr{}anska jezgra i simboli~nost u izrazu. Predstavlja duboku i svestranu sintezu srednjovjekovnih znanja i vjerovanja. Ali je Dante istovremeno i veliki moderni pjesnik, jer je u okvirima svoga religioznoga uvjerenja i teolo{kih koncepcija razvio potpuno moderne eti~ke i humanisti~ke principe u vrednovanju ~ovjeka i dru{tvenog `ivota.ÂŤ (T. ^ubeli}) u (Vidi: BO@ANSTVENA KOMEDIJA)
DESNICA, VLADAN (1905. – 1967.), suvremeni hrvatski knji`evnik. Ro|en je u Zadru, gdje je svr{io osnovnu {kolu i zapo~eo gimnaziju koju je nastavio u Splitu i [ibeniku. Ve} u gimnazijskim klupama po~eo se baviti literaturom. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu. Diplomirav{i u Zagrebu 1930. godine radio je kao odvjetni~ki pripravnik u o~evu uredu, a zatim se zaposlio u Dr`avnom pravobranila{tvu u Splitu. Godine 1933. objavljuje prve tekstove u listovima Novo doba i Glas. Nakon izbijanja rata odveden je od strane talijanskih okupacijskih vlasti u Zadar, gdje radi kao prevoditelj. Godine 1944. pre{ao je na oslobo|eni teritorij. Poslije rata radi u Zagrebu kao {ef pravnog odjeljenja Ministarstva financija, a od 1950. do smrti djeluje kao profesionalni pisac. Knji`evni opus Vladana Desnice ~ine: zbirke novela Olupine na suncu (1952.), Prolje}e u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.), Fratar sa zelenom bradom (1959.); romani Zimsko ljetovanje (1950.), Prolje}a Ivana Galeba (1957.) te nedovr{eni roman Pronalazak Athanatika; zbirka stihova Slijepac na `alu (1955.); drama Ljestve Jakovljeve (1961.) i filmski scenarij Koncert (1954.). Iako literarno svestran (pjesnik, esejist, feljtonist, scenarist i prevoditelj), Desnica je postigao najbolja ostvarenja u prozi, gdje se kre}e od realisti~ke pripovijetke do modernoga analiti~kog romana. Desnica se odlikuje izrazitim darom zapa`anja, bogatom imaginacijom, esejisti~kim refleksijama te stilskom perfekcijom. u (Vidi: PROLJE]A IVANA GALEBA) 24
BIOGRAFIJE PISACA
DOSTOJEVSKI, FJODOR MIHAJLOVI^ (1821. – 1881.), ruski knji`evnik. @ivotni put jednog od najve}ih svjetskih pisaca bio je vi{e nego te`ak: siroma{tvo, neizlje~iva bolest (epilepsija), smrtna kazna, progonstvo u Sibir, umiranja najbli`ih – samo su etape njegova kri`nog puta. U {esnaestoj godini po `elji svoga oca, vojnog lije~nika, upisuje petrogradsku in`enjerijsku akademiju. [est godina provest }e u vojnoj ustanovi razapet izme|u usvajanja vojnih znanja i duboke sklonosti prema poeziji i knji`evnom stvarala{tvu. Godine 1843. svr{ava akademiju s ~inom poru~nika, a ve} idu}e godine daje ostavku na slu`bu, prodaje svoj dio imanja i predaje se pisanju. O njegovu prvom romanu Bijedni ljudi (1845.) kritika se pozitivno izja{njava, a kriti~ar Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski po~inje odlaziti na sastanke kruga utopijskih socijalista oko Petra{evskog. Dru`enje s mladim revolucionarima stajat }e ga uhi}enja i osude na smrt. Na samom strati{tu, nekoliko minuta prije pogubljenja, sti`e carevo pomilovanje kojim se kazna smr}u mijenja u pet godina prisilnog rada i ~etiri godine progonstva u Sibir. Nakon deset mukotrpnih godina, godine 1859., vra}a se i nastanjuje u Peterburgu, gdje }e se profesionalno baviti knji`evnim i novinarsko-publicisti~kim radom sve do smrti. Knji`evna djelatnost mu je obilna, a romani su mu redom remek-djela: Poni`eni i uvrije|eni (1861.), Zapisi iz mrtvog doma (1861.), Zlo~in i kazna (1866.), Idiot (1868.), Bjesovi (1871. – 1872.), Mladi} (1875.), Bra}a Karamazovi (1879. – 1880.). U svojim romanima, kao prvi me|u ruskim piscima, Dostojevski uglavnom prikazuje urbanu sredinu, punu te{ke i turobne tragi~nosti koja gu{i sve oko sebe. Tragaju}i za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, tra`e}i odgovore na egzistencijalna, moralna i filozofska pitanja ~ovjekova postojanja, Dostojevski }e duboko prodrijeti u du{u i psihu ~ovjeka, donose}i izvanredne psiholo{ke portrete svojih likova. U oblikovanju svojih romana slu`i se unutarnjim monologom, reproducira snove, a posebnu pozornost posve}uje diskusijama i polemikama svojih likova glede vjerskih, moralnih i filozofskih pitanja. Time je sna`no djelovao na daljnji razvoj moderne europske proze 20. stolje}a. Romane Dostojevskoga prati njegova publicistika kroz koju izla`e svoja politi~ka, vjerska i socijalna na~ela: ruski narod smatra naro25
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
dom-bogonoscem koji }e preporoditi ~ovje~anstvno, a socijalnoj revoluciji pretpostavlja (i suprotstavlja) eti~ku obnovu u duhu evan|eoskog kr{}anstva. ÂťGenijalnost Dostojevskog je neosporna; po snazi i plasti~nosti slike sa njegovim talentom mo`e se usporediti samo Shakespeare.ÂŤ (Maksim Gorki) u (Vidi: ZLO^IN I KAZNA)
DR@I], MARIN (1508. – 1567.), pjesnik i komediograf; najzna~ajnije ime hrvatske renesansne knji`evnosti. Marin Dr`i}, nadimkom Vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pu~anina. Obitelj Dr`i}, koja je u prethodnoj generaciji dala poznatoga petrarkisti~kog pjesnika D`oru Dr`i}a, nije imala sre}e u trgova~kim poslovima pa je u nesmiljenoj utakmici kapitalisti~kog poslovanja nastradala i gospodarski propala, {to je imalo bitnog odraza na Marinov `ivotni put. Dr`i}eva mladost obavijena je tamom i o njoj nema provjerljivih podataka. Godine 1526. imenovan je za upravnika dubrova~ke crkve Svih Svetih, zvane Domino. Naime, obitelj Dr`i} imala je pravo nadzora i predlaganja upravitelja nad crkvom Domino, {to je donosilo odre|ene beneficije. Godina 1538. va`na je u Marinovu `ivotopisu. Te godine izabran je za orgulja{a u dubrova~koj katedrali i, {to je jo{ va`nije, dobio je potporu od 30 dukata kako bi oti{ao na nauke u toskanski grad Sienu. Boravak u Sieni bitno je utjecao na formiranje njegova kazali{noga i knji`evnog lika. U to vrijeme Siena je bila `ivo renesansno sredi{te, grad duge sveu~ili{ne tradicije u koji su dolazili studenti iz cijele Europe, te grad razvijenog kazali{nog `ivota. Dr`i} je u Sieni proveo nekoliko godina, ne svr{iv{i studij prava. Iako ga {kolski program nije previ{e zanimao, Marin je postao upraviteljem studentskog doma i vicerektorom sveu~ili{ta, {to je predstavljalo posebnu ~ast i ugled. Najzanimljiviji podatak u vezi s Dr`i}evim boravkom u Sieni odnosi se na njegovo bavljenje kazali{tem. Otkriven je podatak da je Dr`i} igrao ulogu ljubavnika u jednoj tipi~noj renesansnoj komediji koja je, iako zabranjena, odigrana u privatnoj ku}i pa je policija kaznila sve sudionike, me|u njima i Dr`i}a. Godine 1545. Dr`i} se vra}a u Dubrovnik, gdje ubrzo stupa u slu`bu austrijskog grofa Christopha Rogendorfa. U njegovoj slu`bi provest }e dvije godine, prate}i ga kao komornik i kasnije kao tuma~ na putovanjima u Be~ i Carigrad. 26
BIOGRAFIJE PISACA
Ova epizoda nije donijela Marinu trajnije rje{enje njegovih materijalnih te{ko}a, ali je pridonijela boljem upoznavanju svijeta. Dr`i} od 1548. do 1562. `ivi u Dubrovniku. To je razdoblje plodnoga knji`evnog stvarala{tva – u tim godinama nastala su sva njegova poznata djela – ali i razdoblje dugova, oskudice, neuva`avanja i mijenjanja slabo pla}enih poslova. Godine 1548. prikazana je, danas izgubljena, komedija Pomet u izvedbi Pomet-dru`ine. Iste godine napisao je pastoralu Tirena, koja je prikazana idu}e godine pred Kne`evim dvorom. Dr`i}evi knji`evni protivnici optu`ili su ga da je plagirao svog suvremenika, cijenjenog knji`evnika Mavra Vetranovi}a. Dr`i} se `estoko branio od optu`bi zavidnika, pri ~emu mu je pomogao sam Vetranovi} pjesmom Pjesanca Marinu Dr`i}u upomo}, u kojoj odbacuje sve objede protiv Marina. Godine 1550. tiskana je u Mlecima jedina za Dr`i}eva `ivota objavljena knjiga Pjesni Marina Dr`i}a ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u koju je uz ljubavnu liriku uvr{tena i farsa Novela od Stanca, pastorala Tirena te Venera i Adon. Iste godine bila je premijera najpoznatije Dr`i}eve komedije Dundo Maroje. U razdoblju 1553. – 1556. prikazane su ostale Dr`i}eve komedije: D`uho Krpeta, Skup, Trip~e de Utol~e, Arkulin i Pjerin te pastirska komedija Gri`ula. Godine 1559. prikazana je Hekuba, jedina Dr`i}eva tragedija, zapravo prepjev Euripidove tragedije nastao prema preradbi Lodovica Dolcea. Sve ve}e neslaganje sa sugra|anima, zabranjivanje prikazivanja Hekube, nerije{ena materijalna situacija, pridonijeli su Dr`i}evoj odluci da napusti Dubrovnik (1562.) i ode u Veneciju, gdje je `ivio njegov brat, slikar Vlaho Dr`i}. Godine 1563. dobio je zvanje kapelana mleta~ke nadbiskupije i na toj du`nosti ostao do smrti. Godinu dana prije smrti, u ljeto 1566., Dr`i} se nalazi u Firenzi, gdje se upu{ta u smion i neo~ekivan pothvat – urotu protiv dubrova~ke vlade. Dr`i} {alje pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejskom pozivaju}i ga da mu pomogne u ru{enju re`ima dubrova~ke vlastele i uspostavi nove vlade koju }e ~initi vlastela i gra|ani. Zavjera nije uspjela jer Cosimo I. Medicejski nije odgovorio na Dr`i}ev poziv, koji je sam po sebi bio utopijski i li{en realne osnove. Ipak, Dr`i}eva urotni~ka pisma otkrivaju diskriminaciju, tiraniju i despotizam dubrova~ke aristokratske vlade. Sru{enih snova o mogu}oj druk~ijoj i pravednijoj Republici, Dr`i} se vra}a u Veneciju, gdje umire 1567. u (Vidi: DUNDO MAROJE, SKUP) 27
VODI~ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE {KOLE
ESHIL (525. – 456. g. pr. Kr.), gr~ki tragi~ar. Rodio se u Eleuzini nedaleko od Atene 525. g. pr. Kr. u uglednoj zemljoposjedni~koj obitelji. @ivio je u vrijeme nastajanja atenske dr`ave i gr~ko-perzijskih ratova. Kao mlad ~ovjek sudjelovao je u bitkama {to su ih Grci vodili protiv Perzijanaca (na Maratonskom polju, kod Salamine), svagdje se isti~u}i osobnom hrabro{}u. Uspjehe koje je postigao kao ratnik i domoljub smatrao je zna~ajnijim od pjesni~ke slave. Triput je putovao na Siciliju, gdje je boravio na dvorcu siraku{kog vladara Hijerona, znanog za{titnika pjesnika, u~enjaka i umjetnika. Ondje je zasigurno upoznao najpoznatije gr~ke pjesnike toga vremena – Pindara i Simonida. Na Siciliji, u gradu Geli, je i umro 456. g. pr. Kr. Eshil se pojavio na sceni vrlo rano (oko 500 g. pr. Kr.), ali je prvu nagradu dobio tek u svojoj ~etrdesetoj godini (485. g. pr. Kr.). Bio je vrlo plodan pisac. Pisao je elegije, epigrame, tragedije i satirske drame. Sudbine svojih heroja Eshil naj~e{}e prikazuje u tri uzastopne tragedije (trilogija) iza kojih dolazi satirska drama. Od 90 Eshilovih drama (70 tragedija i 20 satirskih drama) sa~uvalo se samo sedam tragedija: Pribjegarke, Perzijanci, Okovani Prometej, Sedmorica protiv Tebe, te trilogija Orestija (Agamemnon, @rtva na grobu i Eumenide). Za `ivota je 13 puta dobio prvu nagradu za svoje drame, no one su prikazivane i nagra|ivane i poslije njegove smrti. Zbog novina koje je unio u tada{nju, jo{ primitivnu tragediju prozvan je »ocem tragedije«. Eshil je smanjio ulogu kora, uveo drugog glumca, poja~ao zna~enje dijaloga, prvi upotrijebio dekor, a pripisuju mu i izum maske. Gra|u za svoje tragedije uzimao je iz herojskih pri~a, njegove su tragedije »mrvice sa bogata stola Homerova«. Iako je struktura njegovih tragedija jednostavna, a likovi bez dublje psiholo{ke analize, jezik mu je bogat i sve~an a stil bujan i uzvi{en. Likovi njegovih bogova i junaka, veliki kako u svome plemenitom djelovanju tako i u strasti i zlo~inu, i danas `ivo i uvjerljivo mogu zainteresirati suvremenog ~itatelja. Tragedija Okovani Prometej privukla je pozornost najve}ih knji`evnika novoga vremena (Goethea, Byrona, Shelleya i dr.). u (Vidi: OKOVANI PROMETEJ) 28
BIOGRAFIJE PISACA
EURIPID (480. – 406. g. pr. Kr.), uz Eshila i Sofokla najzna~ajniji gr~ki tragik. Euripid, posljednji klasik gr~ke tragedije, rodio se na otoku Salamini godine 480. pr. Kr. u bogatoj obitelji. Kao u~enik materijalisti~kog filozofa Anaksagore i kasnije sofista Protagore i Prodika odu{evljeno je prihvatio i prenosio u svoje drame nove misli i ideje koje su ubrzo temeljito uzdrmale stari religiozni misticizam i konzervativne obi~aje. Zbog toga {to je sa scene {irio nove ideje prozvan je scenskim filozofom. Ve}i dio svoga `ivota proveo je u Ateni bave}i se knji`evnim stvarala{tvom. Izbjegavao je dru{tvo i najradije je boravio kod ku}e u svojoj velikoj biblioteci. U dubokoj starosti (408. g. pr. Kr.) odlazi na poziv makedonskog kralja Arhelaja na njegov dvor u Pelu. Iz Makedonije se pjesnik vi{e nije vratio u domovinu. Umro je 406. g. pr. Kr. u Aretuzi kod Amfipola, gdje je i pokopan. Iako je tijekom pedesetogodi{njega knji`evnog rada napisao neobi~no veliki broj drama – vi{e od 90 – na natjecanjima je prvu nagradu dobio samo 5 puta. To se mo`e objasniti ~injenicom {to je kao zastupnik naprednih na~ela i nove prosvjete bio metom onih koji su branili konzervativna na~ela i obi~aje. Od cjelokupna Euripidova opusa sa~uvalo nam se 18 tragedija i jedna satirska drama. Najbolje njegove drame su: Hekaba, Medeja, Hipolit, Ifigenija u Aulidi, Ifigenija u Tauridi, Elektra, Bakhe, Ion, Mahniti Heraklo i satirska drama Kiklop. Euripid je stvarao u doba krize atenske demokracije, u vremenu kulturnog, socijalnog i politi~kog previranja, kada su se sukobile generacija koja se na svim podru~jima `ivota dr`ala tradicije i mitolo{ko-religioznog tuma~enja svijeta i generacija koja po~inje zauzimati kriti~ki i racionalisti~ki odnos prema tradiciji i prema tada ve} pre`ivjelim ostacima nekada{njeg rodovskog ure|enja. Euripid je postao najizrazitijim zastupnikom novoga doba. U Euripidovim dramama vi{e nema one postojane i ~vrste vjere u bogove i u njihovo upravljanje svijetom. Iako i on, kao njegovi prethodnici Eshil i Sofoklo, uzima gra|u za svoje drame iz mitologije, u njihovoj je obradbi slobodan i samostalan. Njegovi su heroji bez idealiziranih crta, kakve nalazimo kod Eshila i Sofokla, i po svemu su sli~ni obi~nim Atenjanima. Bogove je li{io svemo}i i sveo ih na puko dramatsko sredstvo (deus ex machina). 29
Homer, Dante, Shakespeare, Dostojevski, Hesse… Marulić, Šenoa, Krleža… preko stotinu književnih remek-djela prepričano i objašnjeno! S VODIČEM je čitanje lektire pravo zadovoljstvo!
www.mozaik-knjiga.hr
129,00 kn ISBN 979-953-223-121-1
VODIČ KROZ LEKTIRU ZA SREDNJE ŠKOLE namijenjen je ponajprije učenicima srednjih škola, a donosi obilje informacija vezanih uz književna djela koja čine uobičajenu srednjoškolsku lektiru. VODIČ se sastoji od pet cjelina koje na jasan i pregledan način, abecednim redom, donose: I. Biografije pisaca II. Kratke sadržaje književnih djela III. Analize likova IV. Književnoteorijske termine V. Dopunsku bibliografiju najbitnije kritičke literature o izabranim djelima VODIČ će učenicima pružiti pomoć u analizi književnih djela koja obrađuju na satima lektire i olakšati im pronalaženje osnovnih informacija u njihovu samostalnom radu. Također, VODIČ će biti zanimljiv svima onima koji žele produbiti svoje poznavanje najznamenitijih djela domaće i svjetske književnosti ili ih se žele prisjetiti.
Davor Uskoković
KNJIŽEVNI KLASICI RAZUMLJIVI SVIMA!
Vodič kroz lektiru za srednje škole
srednje škole
d av o r u s ko ko v i ć
Vodič kroz lektiru za srednje škole
osmo izdanje
Vodic_srednje skole_HRV.indd 1
1.7.2009 9:14:45