Goran Srdarevic - IZRAVNO

Od života dobiješ sve samo onda kad ne očekuješ ništa. To je jedino što sam naučio u ovih 34 godine koliko lutam ovim svijetom. Kad kažem dobiješ sve, ne mislim samo na dobro, već i na dobro i na loše, sve ovisi od toga kako ti se karte otvore. Kad očekuješ nešto od života, uglavnom se to ne ostvari, a kad ne očekuješ apsolutno ništa, dogodi se pravi šou. Jedina je razlika u tome sviđa li ti se ili ne? Ja sam prošao i jedno i drugo, i to uvijek na takav način da ti nitko ne bi povjerovao da mu pričaš.

Sad kad imam još samo par mjeseci života i dane provodim po bolnicama na pretragama i kojekakvim terapijama, mislim da je došlo vrijeme da napišem nekakvu svoju – ispovijest – nazovimo je tako. Zanimljivo je kako čovjek, kad osjeti da mu se bliži kraj, ima potrebu napisati ili reći sve ono što nije mogao za vrijeme života. I kako mu vrijeme sve više curi iz ruku, ima potrebu ispričati sve više u to malo vremena što mu je ostalo. Iako mi doktori ovdje pričaju bajke kako ima nade, da postoje šanse i tako to, čovjek osjeti kad mu je došao kraj. Svakoga dana imam sve manje snage, sve manje jedem, a mučnine su jače. Specijalisti me tješe da je to posljedica terapije, no iako sam slab, mozak još funkcionira. Bolje da mi kažu iskreno, gospodine gotovo je, nego da mi vrijeđaju inteligenciju bajkama. A onda opet s druge strane, kakvi bi oni bili doktori da samo tako odustaju... zato nemam druge nego pristati na tu igru i raditi što mi kažu, dok konačno ne ciknem. Možda moj život nikome neće biti zanimljiv, možda ste već čuli za mene, možda me i poznajete, ali ne pišem ovo za vas koji poznajete moj svijet, već za frajera u plavoj Ford Fiesti, elektroinstalatera koji radi u firmi za prodaju sanitarija i ima kredit za stan od 55 kvadrata na 30 godina, oženjenog i koji je taman dobio prvo dijete. Također, ovo pišem i za frajera u sivom Golfu, ekonomista, radi u osiguranju, oženjenog, s dvoje djece, žena mu je učiteljica u osnovnoj školi i najveći provod tjedna im je kad nedjeljom navečer prošeću gradom i odvedu klince na sladoled. Svake godine ljetuju na Jadranu u nekoj selendri – nemaju love za Dubrovnik, Hvar ili Brač – gdje ima jedna pizzeria, slastičarna i četiri kafića, zato jer su dobri s gazdom, dolaze godinama i dobiju popust i termin po svom izboru.

Uglavnom shvatili ste o kome je riječ. Pišem ovo za male, obične, svakodnevne ljude, susjede koji vas dave sa svojim sitnim i besmislenim problemima svaki put kad ih sretnete. Za Mirka s trećeg kata koji se vječno bori s reumom i tlakom i stalno vam priča kako je bio na pretragama i kako čeka nalaze iako mu nije ništa, ali je u penziji, živi sam i dosadno mu je pa obilazi domove zdravlja bezveze. Za Mariju s petog kata čiji sin nikako da više završi taj fakultet iako studira već devet godina i za Damira s prvog, koji svako jutro ratuje sa svojim starim Opelom jer đubre beskorisno teško pali ujutro, pa Damir zakasni na posao skoro svaki

drugi dan i stalno se kune da će prvom prilikom gurnuti taj prastari Opel u rijeku čim bude skupio lovu za novu Daciu... To ti je orginal Reno, za male pare... šta joj fali? - uporno ponavlja svaki put kad se sretnemo.

No ti ljudi nemaju pojma kakav ih svijet okružuje. Uopće nisu svjesni što se sve odvija oko njih. Njihovi životi su išli kao po špagi... završili su nekakve škole, našli posao, oženili se, dobili djecu i sad provode ostatke svojih života u kolotečini koja se zove posao, kuća, djeca, kredit. Tu i tamo si nešto priušte, ali uglavnom se sve svodi na istu dosadnu svakodnevicu.

A znate što? Sutra bih se odmah mijenjao s bilo kim od njih! Jer oni ne znaju kako je to kad ti život svaki tren visi o koncu. Istina je kad kažu da što si bliže smrti, osjećaš se više živim. Oni ne znaju kako je to kad te susjed zaustavi pred zgradom i davi te pola sata o tome kako misli montirati tendu na balkon da mu sunce ne puca direktno u dnevnu sobu, a ti imaš 20 deka čistog heroina skrivenog u štrucu kruha i hrpu igli i šprica skrivenih u prazni tetrapak od mlijeka. Kao ono, bio sam samo skočio do dućana po kruh i mlijeko. I dok on lupeta o svojoj tendi, ti samo gledaš okolo nailazi li slučajno policija, ili te neki ušlagirani narkoman čeka iza ugla kako bi te zaskočio i zapucao ti pivsku bocu u glavu, samo zato jer zna da imaš robe kod sebe i hoće je pod svaku cijenu. A postoji i treća varijanta tih koji te prate... ta je najgora, ali o tome nešto kasnije.

Sad ćete svi odmah pomisliti da je ovo još jedna patetična ispovijest bivšeg narkomana, koji je nakon godina i godina konzumacije teških droga, otkrio Isusa i spasio se... našao pravi put i izvukao se iz pakla droge, pa danas izrađuje keramičke figurice, bode goblene, štrika tabletiće, usisava i pere prozore kao ispomoć u SOS dječjim selima, ili se bavi nekim drugim zanatom koji je naučio u komuni, da si zaokupi misli, da ne razmišlja o drogi.

ALI NE, GOSPODO! JA NIKADA, ponavljam, NIKADA NISAM NI TAKNUO DROGU, A KAMOLI PROBAO! Čak nisam ni prstom nikad dotaknuo taj čudesni prašak, koji vam za par sati ekstremnog zadovoljstva i nevjerovatno realne utopije, priušti desetke godina patnje, mizerije i života kojeg nije dostojan čak ni štakor na smetlištu. Sve dok na kraju ne umreš na ulici, ili u nekoj napuštenoj, derutnoj kući gdje se inače takva ekipa okuplja.

Ali polako... idemo redom, probat ću složiti priču po nekakvom redu događanja, od trena kad je sve počelo do točke u kojoj sam danas. A to je da, iako sam u najboljim godinama života, moram kenjati u metalnu posudu jer nemam snage da se ustanem i odem do zahoda.

Ležim u bolničkom krevetu s cijevčicama koje mi vire iz ruke i nekakvim elektrodama

spojenim na prsa koje, kad konačno umrem, jave medicinskim sestrama tamo u njihovu sobu da je krevet slobodan za idućeg pacijenta. Prvo bi bilo dobro predstaviti se...

Sav moj svijet...

Ne smijem vam reći kako se zaista zovem, niti ću otkriti ičiji identitet u ovoj ispovijesti, stoga ću koristiti nadimke i lažna imena. Mene možete zvati Frenki.

Imao sam obično, tipično djetinjstvo, stoga ćemo taj dio preskočiti... ono, mama, tata, kuća, pas i mačak. Sve dosadno i uobičajeno. Tek u srednjoj školi stvari postaju zanimljive.

Ono što je bitno spomenuti jest da sam uvijek bio vrlo ravnodušan prema ljudima. Vjerovatno bih bio odličan političar. Nikada nisam mario za ljude. Nisam baš nešto pretjerano empatičan i emocionalan. Kada bi mi rekli da je neki susjed umro ili da mu se nešto loše dogodilo, samo bih slegnuo ramenima i rekao: A šta ćeš... Više sam volio životinje. Kao klinac sam imao psa i nakon njega sam imao mačka. Obožavao sam ih, pogotovo mačora koji je bio jedinstven. Da ga moram opisati u jednoj rečenici, rekao bih ovako: Kakvo god mišljenje imali o tome kakva je to tipična mačka i kako se ponaša, on je bio čista suprotnost u svakom pogledu. I zato sam ga najviše i volio. Bio je poput mene, samo je htio da ga svi puste na miru i da ga nitko ništa ne pita. Ali je bio vrlo pametan. I tu smo slični. Iako nisam ama baš nikada učio, u školi sam prolazio vrlo dobro, da sam se imalo potrudio bio bih odličan, ali mi se nije dalo. Iako sam poprilično inteligentan, nikad u životu nisam imao niti jednu jedinu ambiciju. Živio sam doslovno od jutra do sutra, nisam nikada razmišljao o tome što ću studirati, čime ću se baviti u životu, gdje ću živjeti, gdje ću naći posao... uopće me nije bilo ni najmanje briga... doslovno.

Jednostavno sam prihvaćao ono što mi dan donese i nisam nikad razmišljao: a što sutra?

Svaki sam dan provodio tako da što više sebi ugodim i da mi taj dan bude što bolji. Sjećate se prve rečenice koju sam napisao? Od života dobiješ sve samo onda kad ne očekuješ ništa... E tako sam i provodio dane, nisam očekivao ništa, ali me uvijek nešto negdje snašlo i pronašlo.

Jedino čega mi je uvijek bilo žao na ovome svijetu su djeca i životinje. Nisam mogao gledati djecu i životinje kako pate. Ali djece mi je više žao zbog njihove iskrene naivnosti, čistoće i neiskvarenosti. Djeca nisu otrovana umijećem laganja, varanja, spletkarenja, podmetanja, lopovluka i svega što je danas kod nas normalno. Djeca su iskrena, nevina, zaigrana i vesela i nije im problem reći da vas vole i što ih muči. Kad ste dijete, nemate pojma kako svijet funkcionira. Mislite da je sve divno, lijepo i krasno i da su svi ljudi pošteni, dobri i

da će vam pomoći u svemu. I onda kako polako odrastate, počinjete tražiti svoje mjesto u svijetu i tada vas opali šok. Odjednom uđete u taj odvratni, ogavni svijet odraslih. I začas otkrijete da će vaš prvi susjed napraviti sve što može i podmititi svakoga, samo da, umjesto vas, posao dobije njegova nećakinja, koja nije ni upola kvalificirana ni sposobna kao vi. A do prije samo dvije-tri godine ste zajedno ljetovali u Crikvenici. Vaš drugi susjed koji je cijeli rat proveo u Njemačkoj i tamo doživio prometnu nesreću, sad je uvaženi i cijenjeni ratni invalid s ogromnom vojnom penzijom. Ali danas je zato u prvom redu u Vukovaru na obljetnici pada grada.

S vremenom i vi postanete kontaminirani tim svijetom i počnete se tako i ponašati. A oni koji to odbiju, ili im je šok prevelik, ili ih pojedu stres i živci, okrenu se alkoholu... sjede u birtiji s ekipom koja je poput njih, opijaju se i svi drugi su im krivi za njihove probleme. Taj susjed i taj ratni invalid su samo sitne ribe... što mislite što tek rade oni gore. U srednjoj školi ni ja to još nisam znao, još uvijek sam bio klinac koji je mislio da je svijet divan i zabavan.

Išao sam u školu ne zato jer sam htio učiti i obrazovati se, već zato jer je uvijek bila neka zajebancija i zabava u pitanju. Ako nisam u školi, onda sam bio ili na nogometu, ili sam doma igrao videoigrice na kompjuteru. A vikendom smo išli van u grad, cugali i nadali se da ćemo možda nekim čudom zbariti neku curu. I to je bio sav moj svijet u to vrijeme.

...i Bole u njemu Bole je u srednjoj bio moj najbolji prijatelj. Sjedili smo skupa sve četiri godine. Išli smo u srednju tehničku školu. I naravno, nismo imali nijednu curu ne samo u razredu već skoro i cijeloj školi. U razredu nas je bilo 30. Bole je inače bio teški skinhed. Bio je gadno zaluđen nacizmom, Hitlerom i cijelom tom pričom. Imao je tetovirane svastike po ramenima, Waffen SS oznake na prsima, onog njemačkog orla preko cijelih leđa i, naravno, uvijek pričao o arijevcima i višoj rasi. A što je najsmješnije, izgledao je kao cigan. Frajer priča o arijevcima, a ima crnu kosu, tamne oči i poprilično taman ten. Čak sam i mislio da mu je možda netko od roditelja cigić. Bole je inače bio strah i trepet čitavog razreda. Šamarao je sve redom kako mu dođe i svi su ga se bojali. Nije izgledao nimalo kao arijevac, ali bio je visok preko 190cm, a i bio je velik... prije debeo, ali kao i svi skinhedi i on je bildao tako da bude što jači kad dođe do tučnjave. Iako je bio malo deblji, imao je popriličnu količinu mišića na sebi. Ali je bio glup kao noć. Prema meni se ponašao kao prema mlađem bratu, najviše zbog toga jer je zbog mene uspio i završiti srednju. Od prvog dana sam mu pomagao sa svime i svačime i da nije bilo

mene, već u drugom razredu bi ga vjerovatno izbacili zbog ocjena, a i zbog svih incidenata koje je radio. A drugo zbog čega me cijenio, barem mislim, jest to, što za razliku od njega, ja jesam izgledao kao arijevac. Imam plavu kosu i plave oči, normalne sam visine i građe, pa je valjda mislio da u meni još ima tih gena superiorne rase.

Bole je bio tipični siledžija, koji bi kad mu je trebalo love da si nešto kupi, jednostavno rekao cijelom razredu da sutra svatko donese po 20 kuna. Onaj tko ne donese novce je za par dana bio, obično poslije škole, temeljito obrađen tako da drugi put ne zaboravi donijeti lovu. I tako je Bole svako malo spremio po 600 kuna u džep. I nitko mu ništa nije mogao. Terorizirao je cijeli razred. Sve osim mene. Ja sam mu jedini mogao reći sve i zajebavat ga pred svima. Zvao sam ga Židov i stalno mu govorio: – Ajde Židove, plati dečkima cugu, toliko ih maltretiraš da su zaslužili. Ti si kao neki nacist, skinjara, uvijek za ekipu, ovo-ono, a kad treba platit rundu, onda si gori od Židova.

On bi naravno bio bijesan kao pas, ali nikada me nije udario ili prebio, već bi mi odgovorio istom mjerom. Ja sam njega zajebavao da je Židov i Cigan, a on mene da sam peder. Pa bi mi pred cijelim razredom vikao: – Šta je pederčino, nije ti dečko sinoć došao, pa si nadrkan! Vidio sam vas neku večer skupa... jeste se jebali u dupe?! Jesi ga dobio konačno?!?

Ali kako je Bole bio glup ko noć, uvijek je urlao tako da ga čuje cijela škola. Nisam nikada shvatio zašto glupi ljudi stalno urliču? Čak i kad se ne svađaju, već normalno razgovaraju. Ali šta ćeš... Bole je bio poput vjernog dobermana, nisi mu mogao dati da vozi auto ili ode u banku platiti račune, ali ako bi netko napao nekoga od njegovih ljudi, skočio bi mu za vrat i pregrizao grkljan. Bio je glup, ali dobar, iako se nije takvim doimao...

Sad kad smo obavili taj dosadni i formalni dio upoznavanja, možemo početi s pričom kako je sve krenulo, odnosno kako sam i kada prvi put došao do droge.

Romantika na haubi Bilo je ljeto, osmi mjesec i uglavnom sam dane provodio ili doma, ili na nogometu, ili u gradu s društvom iz naselja. Bole je također bio dio te ekipe s kojom sam izlazio. Imao sam tada sedamnaest godina. Bole je bio godinu stariji jer je u osnovnoj školi pao sedmi razred. U

gradu je bio jedan park gdje su se okupljali homići jer navečer tamo nije bilo nikoga, a bilo je dosta skrovitih mjesta gdje su se mogli nalaziti i raditi to što već rade kad su skupa. Bole je sa svojom skinhed družinom svako malo odlazio tamo kasno navečer. Uzeli bi bejzbol palice i ušli u park iznenada te prebili sve koje su tamo našli. Stalno me zvao da idem s njima, da im pomognem očistiti park, kako je on to znakovito nazivao. Nisam htio, to jednostavno nije bio moj đir. Nisam nikada imao ništa protiv homića, neka rade što god hoće kad su skupa, samo neka je to što dalje od mene i najbolje bi bilo da ni ne znam za to. Ja ne smetam njima pa neka onda ni oni ne smetaju meni. Neka se druže, vole i što već, nisu oni krivi što su drukčiji.

No Bole je osim parka imao i još neka zanimljiva mjesta koja je redovno obilazio.

Jedno od takvih bilo je onako dosta uvučeno, skrovito i zamračemo mjesto, ispod zapadne tribine stadiona. Tamo su dolazili tajkunčići, tatini sinovi ili lokalni mafijaši poševiti svoje sponzoruše ili kurvice koje su zbarili tu večer u gradu. Bole je, naravno, išao tamo gledati parove u akciji i koje su sve ženske s njima, jer više-manje se u našem gradi svi znaju, ne osobno, već iz viđenja. I mene je često zvao da idem, tako da smo išli skupa vikednom, kad je bilo najviše prometa. Uglavnom bismo viđali lokalne takjunčiće, vlasnike kafića, diskoteka i manjih firmi s nekim uobičajenim ljubavnicama ili studenticama, pa i srednjoškolkama, koje su pokupili u birtiji. Cure bi obično padale na dobre aute ili bi im ovi dali neku lovu, kao neka si kupe nešto lijepo ili su, pak, jednostavno voljele poševiti se malo sa strane. Bila je nedjelja, a nedjeljom je inače kod nas u gradu jako dosadno i ništa se ne događa, pa čak ni uvečer.

Nismo imali ništa pametnoga za raditi, stoga smo malo poslije ponoći otišli do stadiona, čisto, eto, iz puke dosade. Vidjeli smo jedan poznati auto i sakrili se iza zida, odakle smo uvijek pratili akciju. Imali smo odličan pogled, a nas se nikako nije moglo primjetiti. Čim sam ugledao auto bilo mi je odmah jasno tko je navratio. Samo je jedan čovjek u gradu vozio novi Mercedes CL500 AMG s felgama od 20 cola. Bio je to Balaš. Lokalni mafijaš. Kad kažem lokalni, mislim na područje grada. Bio je jak, ali ne toliko da smije poslovati izvan grada. Inače bi došao u sukob s mafijom koja drži okolicu i ne bi još dugo poživio. Uvijek su bili tako organizirani. Svatko bi imao svoje područje djelovanja, ali su se držali zajedno i radili zajedno. I poštovali su granice. Balaš je bio tip osobe koji bi ispred svoje kuće na ulazu imao dva kamena lava, jer je to vidio u nekom filmu i svidjelo mu se ili ulaz s velikim lukom na kojem bi bio stajao također veliki orao isklesan od kamena. Bio je to čovjek koji, poput Boleta, također ne razlikuje slova č i ć ili dž i đ, koji sluša Matu Bulića, Mladena Grdovića ili Dražena Zečića i jednostavno ne shvaća da su sve te takozvane pjesme potpuno iste, jedino se tekst refrena mijenja. Balaš se bavio svime onime što spada u standardni opis njegovog posla.

Reket, iznuda, prostitucija, poker-automati po birtijama, šverc svega i svačega, od droge i auta, do najobičnijih stvari koje kupujete u svom dućanu... čokolade, paste za zube, igračke...

Bio je sposoban, mora se priznati, počeo je kao obični kostolomac, u kasnim 90-tima, odmah nakon rata, u vrijeme kad se kod nas moglo raditi sve i svašta i to doslovno. Radio je kao izbacivač i utjerivao dugove za svog šefa koji se bavio lihvarenjem. I tako se malo-pomalo povezao s nekim bitnim ljudima, počeo raditi za sebe i s vremenom dogurao do glavnog psa u čoporu. Sa sobom je tu večer doveo neku nama još nepoznatu curu, ali bila je poprilično zgodna. Crna ravna kosa, otprilike između 25 i 30 godina, prosječne visine, ali vrlo zgodna i dotjerana.

– Opaaaa, neka nova, dobra je – rekao je tiho Bole, nakon što je vidio curu kako izlazi iz auta.

– Šuti i gledaj... ako nas Balaš čuje, neće nas više nitko nikad vidjeti – pokušao sam ga malo dovesti u red, jer stvarno nismo smjeli biti tu.

Balaš nije bio baš normalan u glavi. Svašta se pričalo za njega po gradu, nismo ni mi znali što je sve istina, a što je izmišljeno i, svejedno, nije mi bilo drago što smo naletjeli baš na njega. On i cura su izašli iz auta. Nosila je bijelu ljetnu haljinu, naravno toliko usku da samo što ne pukne. Ispod haljine se mogao vidjeti crni grudnjak. Primjetili smo da se čudno ponaša već kada je izlazila iz auta, kao da je bila pijana ili nešto slično. Smušeno je hodala i stalno se smijala, onako iritantno. Stali su ispred auta, Balaš ju je uhvatio za guzicu s obje ruke i nešto joj tiho šaputao na uho. Ona se samo smijala i nerazumljivo govorila. Stala je ispred auta, okrenuta leđima i samo legla na haubu. On je stao nad njom i zadignuo joj haljinu, izvadio nož koji uvijek ima sa sobom i prerezao joj grudnjak. Odjednom je samo ispao jako, jako dobar par sisa.

– Jebote koje dobre sise ima – rekao je Bole, ne baš tako tiho.

– Šuti majmune! – viknuo sam na njega, bez glasa, onako kroz zube.

Balaš je s obje ruke zgrabio njene sise i samo zabio lice između, počeo ih lizati i ljubiti je po vratu... Potom joj je skinuo gaćice i raširio noge. Valjda nije mogao dočekati da je poševi ili je to htio brzo završiti, kako bi što prije mogao otići kod druge. Ona se samo smijala, još uvijek nekako čudno i govorila mu nešto što su očito samo njih dvoje razumjeli.

Nije djelovao kao da ga previše zanima što to ova govori te je skinuo hlače i krenuo u akciju.

Ipak, to nije bilo jednostavno kako se isprva činilo. Izgleda da je tu večer njegov rođo ili alat,

kako vam je draže, odbijao suradnju. Uporno je pokušavao i trudio se, no njegovom se prijatelju očito nije sviđao rad u trećoj smjeni. Bole je pored mene sav kipio od uzbuđenja i stalno se meškoljio i smijao onako u sebi... i onda ODJEDANPUT KATASTROFA! – Ne može mu se dići! – glasno je rekao i počeo se smijati. Valjda je u svom tom uzbuđenju Bole zaboravio gdje je, i jednostavno se opustio.

Prvo sam u šoku i nevjerici pogledao njega. Upravo se bio nasmijao u lice najopasnijem mafijašu u gradu. Mislim da na svijetu ne postoji gora uvreda i jačeg udarca u ponos kod takvih ljudi od ovoga što mu je Bole napravio. Zatim sam pogledao prema Balašu. Čuo nas je, naravno! Fiksirao nas je onim divljim, luđačkim pogledom poput bijesnog psa, trenutak prije nego krene u napad. Bole se skamenio. Izgledao je uplašeno i zbunjeno. Balaš je nabrzinu, u roku od dvije seknude, zakopčao hlače i krenuo prema nama vičući: – Mamicu vam jebem balavu, ubit ću vas obojicu, pička vam materina!

– Bježi na onu stranu, ja ću na ovu! – viknuo sam Boletu, koji je skamenjen stajao pored mene.

On me nije čuo ili uopće nije opazio da išta govorim, samo je zaleđen gledao u Balaša, koji je bio sve bliže i bliže. Počeo sam ga gurati, ali nije pomagalo, sve dok ga nisam svom snagom udario šakom u rame. Pogledao je prema meni, još u šoku, sa širom otvorenim očima i ustima.

– Bježi na onu stranu, ja ću na ovu, kreni! AJDE, ŠTA BLEJIŠ MAJMUNE, BJEŽI!!!

Izderao sam se kao luđak na njega i počeo bježati. Mislio sam da je bolje da se razdvojimo jer ako nas uhvati, bolje da uhvati samo jednog, drugi će barem moći svjedočiti na sudu iako ne bi bilo velike koristi od toga. Pošto sam prvi izletio iza zida i počeo bježati, Balaš je krenuo za mnom. Bole je zatim počeo bježati na drugu stranu.

– Dolazi ovamo, jebem ti majku, glavu ću ti otkinuti!!! – derao se Balaš.

Trčao sam prema ulazu na tribinu. Svi su ulazi bili zaključani, ali postoji jedna rupa u ogradi na visini od gotovo tri metra, za koju je tek nekolicina znala. Tu bi se prošvercali na stadion kada bi htjeli gledati utakmice ili koncerte. Trebalo se prvo popeti do te rupe, ali kako sam se stalno penjao tamo, već sam bio prilično vješt i znao kako se najlakše uspeti. Balaš je trčao za mnom, no imao je puno više kila od mene, a ja sam bio dosta lagan na nogama, tako

da sam mu uspio odmaći. Svejedno sam čuo njegovo teško disanje i čak na toj udaljenosti mogao sam osjetiti njegov bijes. Bio je mrak, nije me mogao dobro vidjeti, samo je čuo moje korake ispred sebe. Tu i tamo bi se na nekim mjestima malo probila svjetlost ulične rasvjete, pa sam ga mogao vidjeti. Debeli zlatni lanac njihao mu se s jedne na drugu stranu dok je trčao za mnom, tutnjajući kao vepar.

– Šta je smrade?!? Šta bježiš!? Dođi ovamo da te malo naučim pameti!!! – urlao je Balaš iza mene.

Hvatala me panika dok sam bjesomučno grabio ogromnim koracima ispred sebe.

Bojao sam se da se u tom polumraku ne spotaknem i padnem. Balaš je trčao za mnom i vikao da će mi otkinuti glavu, da ću pojesti vlastita jaja i slične konstrukcije, i još svašta. Stigao sam do ulaza i u rekordnom roku se, u potpunom mraku, popeo do rupe i provukao kroz nju. Ni sam ne znam kako sam to uspio. Bio sam na stepenicama koje vode na tribinu i počeo se penjati gore. Zatim sam stao. Shvatio sam da on ne zna gdje sam, da sam na ulazu u tribinu i ako nastavim trčati, čut će me kako tutnjim po stepenicama. Ukipio sam se! Nisam čak ni disao od straha. Odjednom sam ga čuo kako dolazi... i on je stao kod tog ulaza. Disao je kao trkaći konj nakon šprinta, gledao je gdje sam i stalno vikao da izađem. Nije znao da sam pet metara iznad njega. Polako sam i jako tiho došao do ograde i polusagnut ga promatrao odzogo. Iako sam bio dobro skriven u potpunom mraku, nisam želio riskirati. Samo sam ga krajičkom oka gledao kako sav uzdihan gleda svaki kut i svaku stranu. Došao je do ulaza na tribinu da vidi je li zaključan, dva puta je dobro prodrmao vrata s obje ruke i pošto ih nije mogao otvoriti, odustao je i zaključio kako nisam otišao gore.

Uh, dobro je... možda se i izvučem, rekao sam sam sebi u glavi.

Ali tu sada na scenu nažalost opet nastupa Bole. Sjećate se kako sam napisao da je poput vjernog dobermana i kako neće ostaviti svoje ljude u nevolji? Ponekad i vrline mogu biti kobne. Bole je prestao bježati kad je vidio da Balaš juri za mnom, umjesto za njim.

Gledao je što se događa, ali nije mogao vidjeti gotovo ništa. Stoga se polako počeo približavati i stalno osluškivao što se događa. Mogao je čuti kako Balaš psuje i bijesni pa je otprilike znao gdje se nalazi. I sam je shvatio da je bolje držati se dijelova gdje je mrak i tako uspio doći vrlo blizu nama, bez da ga je Balaš primjetio. Uzeo je s poda razbijenu polovicu cigle, zamahnuo svom snagom i bacio je prema ulazu. Htio je Balašu odvući pažnju, misleći da će ovaj krenuti tamo gdje čuje udarac, pa da ćemo pobjeći na drugu stranu. No desilo se nešto drugo. Pogodio je Balaša točno u potiljak.

Odjednom sam čuo samo tup i težak udarac, bez ijednog glasa. Nisam znao što se događa. Samo sam vidio kako je Balaš pao na jedan mali, rijetki i djelomično osvjetljeni dio betona. Minutu-dvije se povremeno tresao kao da ima blagi epileptični napad. Što je najsmješnije od svega, uopće nisam primjetio krv na glavi. A bilo je dosta krvi. Kad je Bole vidio što je učinio, nanovo je krenuo u bijeg na svoju stranu. Mislim da ni on sam u tom trenu nije mogao vjerovati koliko je sranja napravio u vrlo kratkom roku. I to baš Balašu. Od svih ljudi na svijetu, Bole se ni kriv ni dužan okomio na mafijaša koji je u stanju ubiti nevinog čovjeka radi 100 maraka (u to vrijeme su kod nas još bile njemačke marke, euro još nije postojao).

Ja sam legao potrbuške na stepenicu, skamenio se i u sekundi zaustavio sve tjelesne funkcije, uključujući disanje. Očekivao sam navalu bijesa, užasa i osvete, očekivao sam smak svijeta. Ali ništa! Nakon pet minuta ništa... nakon deset minuta ništa. Polako sam ustao i ponovno se došuljao do ruba ograde i provirio dolje. Balaš je još uvijek ležao nepomično, zatvorenih očiju. Tu sam vidio priliku za bijeg. Pomislio sam da je jednostavno pao i razbio glavu te da je u nesvijesti. Krenuo sam polako dolje, neprimjetno poput mačke. Provukao sam se kroz onu istu rupu van, stalno osluškujući ustaje li možda Balaš. U svakom sam trenu bio spreman na siloviti šprint. Ali ništa! Balaš nije ustajao. Skočio sam s visine od gotovo tri metra i počeo punom snagom trčati prema Boletu. Našao sam ga kod onog istog zida iza kojeg smo ranije gledali Balaša s njegovom curom.

– Šta je bilo?!? Jel te uhvatio??? – pitao me sav preplašen i u šoku.

– Da, uhvatio me, ali smo sjeli i popričali ko ljudi i sve riješili, sad smo najbolji prijatelji, idemo na pivo sutra – rekao sam mu sarkastično i pomalo ljuto, no brzo sam se primirio i nastavio priču. – Nije me uhvatio, sakrio sam se na stepenicama od ulaza na tribinu, provukao se kroz onu rupu u ogradi, ne znam šta je bilo, tražio me okolo i samo odjednom pao, mislim da se u onom mraku spotaknuo. Pao je na nešto gadno, mislim da je u nesvijesti, razbio je glavu – ispričao sam u jednom dahu, još hvatajući zrak.

– Ja sam ga pogodio – rekao je Bole tiho. Na licu mu se vidjelo da ni sam još ne vjeruje da se to dogodilo.

– ŠTA?!? Pa čime? – pitao sam.

– Našao sam neku ciglu na podu i bacio – rekao je mirno, a zatim počeo uzbuđeno opravdavati svoj postupak...

– Htio sam je baciti skroz na drugu stranu da ga odvučemo tamo pa da možeš pobjeći.

Nisam znao ni gdje si ti, ni gdje je on, samo sam čuo kako ti jebe sve po spisku i da te traži tamo u mraku. Mislio sam da si se sakrio i da čekaš da ti okrene leđa, da možeš pobjeći. Zato sam bacio ciglu.

– Dobro, ko ga jebe, ajmo odavde dok ne dođe k sebi – rekao sam i krenuli smo prema izlazu stadiona.

Tad smo začuli poznato, iritantno smijanje. Bila je to Balaševa cura. Još je uvijek ležala na haubi njegova auta. Potpuno smo zaboravili na nju. Ali potpuno. Čudno je bilo to da je ona trebala popizditi na nas i kao i Balaš, jebati nam sve po spisku i vikati da će nam se napiti krvi. Jer ipak smo mi bili balavurdija, klinci koji skrivećki gledaju parove kako se ševe.

No nije, samo se smijala... Malo smo se približili autu i pogledali je. Ležala je i smijala se na mahove i stalno je nešto sama sebi mumljala u bradu. Bila je skroz urokana. I stalno je imala zatvorene oči. Kao da joj se u glavi odvija nekakva avantura koju proživljava sama za sebe.

Došli smo do auta, stalno pogledavajući prema mjestu odakle bi Balaš svakoga časa mogao doteturati iz mraka. Cura je bila toliko ušlagirana, da nije bila svjesna ni gdje je, ni što se događa, nije bila svjesna ni da je na ovoj planeti. Tko zna čime su je natrpali... kokain, heroin, a možda i od svega pomalo.

Došao sam do suvozačevih vrata, koja su još uvijek bila širom otvorena, a Bole je, vidjevši golu curu na autu s raširenim nogama, pošao do nje i uhvatio je za obje noge i privukao k sebi. Stvarno je bila jako zgodna, moram priznati, ali u tom trenu uopće nisam primjetio šta Bole radi, već sam pogledao u auto. Vidio sam komadić aluminijske folije i nekakav bijeli prah unutra. Smotao sam foliju i spremio je u džep. Nisam uzeo ni mobitel, ni lovu... samo sam gledao u tu foliju. Nisam odmah primijetio ni pištolj pokraj. Do dana današnjeg ne znam što i zašto me navelo da to uzmem. Ponovno me iz tog trenutka zbunjenosti trgnuo iritantni smijeh. Pogledao sam prema djevojci i vidio Boleta kako stoji nad njom, njene su noge bile oko Boletovog struka, a on je uživao u njenim sisama. Samo ih je mijesio i stiskao i ljubio joj bradavice. Toliko se napalio, da je čak u jednom trenu počeo otkopčavati hlače. Nisam mogao vjerovati što radi. Nakon sveg sranja i pizdarija koje je napravio, zar još i ovo?!? Ali Bole nije shvaćao pojam riječi posljedice...

– Šta radiš, koju pičku materinu?!? Pa dobro, jesi ti normalan?!? – viknuo sam na njega.

– Šta te boli kurac! Vidiš da nema pojma šta se dešava. Ne zna ni kako se zove... ionako je kurva, jebe se za drogu, mogu je i ja malo isprobat! – viknuo je Bole još jače na mene.

Shvatio sam da jedino razumom mogu riješiti ovo...

– Ostavi je čovječe, kao prvo ne znaš kakve sve boleštine ima, pogledaj joj lice na šta liči. Jesi ti svjestan, šta si upravo napravio? Prvo si se smijao Balašu da mu se kurac ne diže, onda si mu cigletinom razbio glavu i onesvijestio ga, a sad mu još hoćeš izjebat žensku?!?

Idiote, moramo bježati odavde dok još možemo – govorio sam izričito strogim glasom, kao da discipliniram malo dijete.

Iako mu nije bilo drago, popustio je. Pustio je curu i pogledao na par sekundi prema pravcu odakle smo pobjegli Balašu.

– Koji je to debil jebeni. Pogledaj šta seljačina vozi i šta jebe – rekao je tiho i razočarano.

– Ajmo odavde dok se Balaš ne probudi.

Otišli smo doma. Nakon svega što se dogodilo tu večer, nisam mogao spavati cijelu noć. Stalno sam razmišljao što će se tek dogoditi. Hoće li nas Balaš naći? Je li nas uopće vidio dovoljno jasno u tom mraku, da nas upamti i što će se desiti kad se probudi?

No već u osam sati ujutro, na radiju je krenula vijest da je Balaš pronađen mrtav na stadionu. Ne zna se ni što, ni kako, ali sumnjaju na nekakav obračun. Bole je doletio kod mene u panici odmah nakon što je čuo vijest na radiju...

– Jebote život, mrtav je! U pičku materinu, mrtav je! – stalno je ponavljao jedno te isto, sav izgubljen i uplašen.

Ja sam također bio izvan sebe, samo sam sjedio na krevetu, gledao u pod, pokušavao sabrati misli, organizirati si kaos i metež u glavi koji je nastao od silnog šoka i straha. Nisam znao kako da reagiram, ni što da napravim, panika je bila sve jača i jača, sve više me stezalo u grlu svaki put kada bih ponovno, po nekoliko puta zaredom, shvatio da smo nehotice ubili najjačeg mafijaša u gradu. Jer jednostavno nisam u to mogao nikako povjerovati. Ali... uopće mi ga nije bilo žao... ni najmanje. Čovjek je bio ološ, beskorisno smeće i iako je imao i ženu i

djecu, uopće mi ga nije bilo žao. Stalno sam se pitao može li se na bilo koji način otkriti da smo Bole i ja bili ondje?

Jer Balaš nije bio bilo tko... policija će sigurno poslati svoje najbolje inspektore, forenzičare, kriminaliste i šta ja znam... To nije bio isti slučaj kao kad se neki bijedni narkoman predozira i umre na ulici jer onda dođe samo komunalni redar i prepiše podatke s dokumenata u svoj notes te nogom gurne tijelo malo dalje u travu da baš ne smeta na ulici. Jer kada god nađu predoziranog mrtvog narkića, nikome nije žao, niti je ikoga briga. Samo je bitno da što prije dođe mrtvozornik i odnese ga što dalje, poput nekakve zaražene životinje koju se nitko ne usudi dirati.

– Najebali smo! Idemo u zatvor! – Bole je i dalje paničario i gubio kontrolu.

– Smiri se, ne idemo nikuda! Šta urlaš?!? Oćeš da te čuje cijela ulica? – izderao sam se jer više nisam mogao slušati njegovu histeriju.

– Moramo bježati, moramo otići odavde dok nas ne pohapse... – on je i dalje paničario.

– Neće nas nitko uhapsiti.

Bole me čudno pogledao, vidno iznenađen, kao da znam nešto što on ne zna...

– O čemu ti pričaš? – pitao me...

– Razmisli malo... jesmo li igdje išta ostavili? Nekakve tragove ili nešto? Nismo! – počeo sam objašnjavati.

– Kako nismo jebote, a cigla? Cigla je još pored njega, krvava, s mojim jebenim otiscima prstiju gore! – opet je počeo paničariti u svom stilu.

Bole je već od ranije imao policijski dosje, stoga je bio u njihovoj evidenciji, što znači da su u sustavu imali otiske svih njegovih prstiju. Samo su trebali ubaciti otiske pronađene na mjestu zločina u sustav i kroz nekoliko minuta, računalo bi identificiralo osobu kojoj ti otisci pripadaju.

– Na cigli ne ostaju otisci – rekao sam mirno i nastavio. – Cigla je previše hrapava i gruba, otisak se za to ne može uhvatiti.

– Auto nismo dirali, nismo imali nikakve dokumente ili stvari koje su mogle tamo ostati, u auto nismo ulazili, niti smo išta dirali, tako da ni na autu nema naših tragova – ali Bole mi nije dao da završim...

– A ona kuja?!? Sve je vidjela! Nju će prvu ispitati! – opet je urlao u panici...

– Jesi ti vidio na šta je ta ženska ličila? Bila je toliko urokana da je skoro bila u komi.

Ta ne zna ni kako je sinoć završila tamo, a kamoli šta se desilo kasnije! Imali smo jebene sreće više nego pameti... pogotovo tvoje! – sad sam opet počeo urlati na njega.

– Šta to znači?! – pitao je.

– Znači da smo zbog tvojih jebenih pizdarija ubili čovjeka i najebali, zato što si glup ko kurac nažalost... majmune retardirani!

– Ko je retardiran, pederčino?! Slomit ću ti vrat! – krenuo je na mene ljut i izbezumljen.

U tom trenu shvatio sam da sam se malo zaletio i pretjerao. Smirio sam se kako bih što prije izbjegao još više nepotrebnih nevolja.

– Stani! – viknuo sam. – Slušaj me... smiri se i slušaj me, neće nas nitko moći s tim povezati, jel ti jasno? – počeo smo mirno objašnjavati. – Nismo ostavili nikakve tragove tamo, ona kurva je bila izvan sebe, potpuno oduzeta, od nje neće ništa saznati jer je bila predozirana, a Balaš nije bio bilo tko. Prvo što će pomisliti je da je to bio mafijaški obračun jer ima jako puno ljudi kojima nije bio baš drag, jel tako? Prvo će krenuti ispitivati njegove ljude, dilere, švercere i ostale. Nikome neće pasti na pamet da bi za to mogli biti kriva dva balavca iz srednje škole, koji su se zatekli tamo jer su htjeli ići gledati kako se ovi jebu...

– I šta ćemo mi sada? – pitao je Bole nakon što se konačno malo primirio.

Trenutak-dva sam šutio i razmišljao gledajući u pod. Kad je panika malo popustila i kad se situacija smirila, jednostavno sam rekao: – Ništa! Nastavit ćemo dalje sve ko da ništa nije bilo. Nikome živome ovo ne spominji, ni u ludilu, i pravi se da te ne zanima. Kad te netko bude pitao jesi li čuo šta se desilo Balašu, samo reci, ma jebe mi se... i gotovo. Čuo si šta je bilo i sve, ali te uopće ne zanima... prebaci temu na nešto drugo, nogomet, ženske, bilo šta drugo i to je to – rekao sam mu ni sam ne vjerujući da će to upaliti, no u tom se trenu to činilo kao jedini logični korak.

– Dobro – odgovorio je. – Ne mogu sad razmišljati o tome, moram se pod hitno negdje sakriti da nisam kod kuće... – nakon što je to rekao, izašao je kroz prozor moje sobe i otišao.

Nisam ga poslije toga vidio tri dana. Ne znam ni gdje je bio, ni što je radio.

Mjesec dana je prošlo od tog događaja. Bole i ja smo uglavnom bili doma i iz nekog straha ili opreza puno manje izlazili. Prašina se slegla u gradu, situacija se smirila i već su svi pomalo i zaboravili na Balaša. Jedan mafijaš manje u gradu, to je čini se bio nekakav opći zaključak među ljudima. Jedni su bili sretni što ga nema, drugi – uglavnom njegovi bliski suradnici, pitali su se hoće li oni biti sljedeći, a oni treći... ti su najgori. To su ljudi koji se prave da taj svijet ne postoji, svijet droge, mafije, kriminala, da ga jednostavno nema. To su ljudi koji su stalno šokirani i izenanđeni što se takve stvari uopće događaju u njihovom mirnom i uspavanom gradu. Ljudi koji takve stvari vole vidjeti samo u filmovima i žive u nekom lažnom uvjerenju da kod nas nema takvih pojava i da ljudi kao Balaš nisu kriminalci, već samo snalažljivi. Ali veliku većinu nije uopće bilo briga jer su navikli da se sukobi u tim krugovima rješavaju na taj način. A i imali su za rješavati svoje svakodnevne probleme – nezaposlenost, bijedne plaće, stanarine, kako zavezati kraj s krajem i preživjeti mjesec, tako da je ovo bila samo jedna od onih vijesti koje pročitate u novinama i za pola sata zaboravite.

Jedino će policija popizdit do jaja kad ovo pročita. Ne samo da nisu uspjeli riješiti slučaj, već smo im ubili jednog od glavnih sponzora. Naime Balaš je dobro plaćao skoro sve važnije ljude u policiji, inspektore, načelnike i ostale koji su mu trebali osigurati da mu se organi reda ne miješaju u biznis. Tako da su zbog mene i Boleta ostali bez prilično unosnog prihoda. Da ne spominjem ženske za provod jer Balaš im je redovno sređivao cure za one duge noći na dežurstvima...

Istraga je zapela, kao što sam i mislio i sve nam je išlo na ruku. Policija nije imala nikakvih tragova, ona ušlagirana cura završila je na odjelu intenzivne njege. Onu je večer uzela toliko droge da je bilo pitanje hoće li se uopće izvući. Kad je napokon izašla iz bolnice, nakon dvadeset dana liječenja, nije se sjećala ničega. Tek tada su joj rekli da je Balaš ubijen, no nije pokazala nikakvu reakciju na vijest. Kao da su joj rekli da je veš mašina okrenula rundu šarenog. Sjećala se jedino što je radila prije nego je s njim došla na stadion. Bila je s nekim prijateljicama u gradu, gdje je u kafiću srela Balaša kojeg je poznavala od prije. Nakon što su popili poprilično puno alkohola, počeli su uzimati prašak... i tu joj sve postaje crno, dalje se više ne sjeća ničega. Ili joj je odvjetnik tako savjetovao – ne znam. Tu njenu izjavu pročitao sam u novinama. Nakon toga je otišla na liječenje u komunu.

Bole se napokon smirio kad je vidio da s vremenom sve ide onako kako smo i očekivali. Ponovno se sve vraćalo na staro, ali više nismo odlazili na stadion gledati parove.

Smatrali smo da je jedno nehotično ubojstvo dovoljno.

Moram prekinuti. Upravo su došli po mene kako bi me odveli na još jednu uzaludnu terapiju. A toliko je toga još za napisati...

Dječja igra Tri mjeseca kasnije, život je opet bio rutina i kolotečina, škola, društo, izlasci, cure i sve ostalo što obično okružuje jednog maturanta.

Kod sebe sam još uvijek imao prašak iz Balaševog Mercedesa. Izvagao sam pažljivo koliko toga ima – bilo je malo više od osam grama. Nisam još znao razlikovati drogu, ali sam se sjetio izjave one cure u novinama da su tu večer navodno uzimali kokain. Odlučio sam reći Boletu da je kod mene i odakle sam to uzeo. Isprva je bio bijesan, govorio je da je to direktan dokaz naše prisutnosti i da nas se zbog toga može povezati s tim događajem. Prepakirali smo prah u malu najlonsku vrećicu i odlučili ga se riješiti. Znao sam da je jako vrijedan, stoga ga nisam htio baciti samo tako. Bole je rekao da zna nekoga kome bi ga mogao prodati... da ima neke poznanike za koje se priča da dilaju i da će ih pitati.

Bole je već bio pomalo zagazio u te vode malih, sumnjivih poslova o kojima se šuti.

Shvatio je da od škole nema ništa, faks sigurno neće upisivati, a i tko bi zaposlio skinjaru bez ikakvog znanja, vještina i iskustva. Kako bi pomalo zaradio neku lovu, već je počeo prodavati marihuanu, ecstasy, obijati manje dućane i kioske, krasti cigarete, alkohol i sve ono što se može nabrzinu i skupo prodati. A ni doma mu situacija baš nije bila sjajna, mama mu nije radila, a otac ih je napustio još dok je Bole bio u osnovnoj školi.

Tri dana nakon što smo odlučili prodati robu, Bole je došao do mene i rekao da ima nekoga tko će uzeti. Bio je to njegov poznanik, znali su se iz viđenja i obično bi se prilikom susreta samo pozdravili. Bio je to čovjek u kasnim tridesetima, visok, kratko ošišan, normalno i klasično obučen, ništa specijalno po čemu bi ga mogli zapaziti ili zapamtiti. Tako se inače oblače svi dileri. Zvali su ga Maro. Nije mu to bilo ni ime ni prezime, niti je imalo neke sličnosti s njegovim pravim imenom. Nikada nisam saznao zašto baš Maro, ali eto... Cijena

kokaina se tada kretala oko 600 kuna po gramu, ali smo rekli da ćemo dati za 400, samo da se što prije toga riješimo. No postojao je određeni rizik. Kako su Boletovi poznanici bili duplo stariji od nas, nismo se mogli tek tako naći direktno s njima jer bi nas jednostavno našamarali, stavili nož pod grlo, uzeli drogu i otišli. Stoga smo to odlučili obaviti na malo drukčiji način.

Bole se našao s Marom u kafiću Škorpion, čiji je vlasnik – ironično – bio baš pokojni Balaš.

Htjeli smo to obaviti na javnome mjestu, tako da budemo sigurni da nitko neće pokušavati ništa sumnjivo. Sastanak je trajao vrlo kratko. Ovaj je dao Boletu lovu, a Bole mu je zatim rekao gdje može naći robu.

Ja sam prije toga ostavio paketić iza vrata ulaza u podrum zgrade koja se nalazila odmah pored kafića. Kad je Maro otišao po robu, Bole je otišao u WC kafića, gdje sam ga ja već čekao. Dao mi je novac i vratio se na svoje mjesto. Ja sam zatim odmah izašao iz kafića i otišao doma. Izveli smo to tako jer smo mislili da bi Marini prijatelji, nakon obavljenog posla, mogli vani dočekati Boleta i jednostavno mu oteti lovu. Jer ipak je on samo bijedni balavac u usporedbi s njima. Ovako je Maro dobio svoju robu, Bole je još uvijek sjedio na javnome mjestu i pio pivo, a ja sam već bio daleko s lovom u džepu. Bole je za svaki slučaj nazvao svoju skinhed ekipu, kao ono, da dođu u Škorpion na pivo. Došlo je njih četvero, tako da su zavrnuli nekoliko rundi te skupa otišli doma. Ti njegovi prijatelji nisu imali pojma da mu ustvari služe kao zaštita od eventualnog prepada. Ali prepad se nije dogodio. Boletov poznanik je odigrao fer i nije pravio probleme, a nas dvojica smo za manje od deset minuta zaradili 3200 kuna, što je u ono vrijeme bilo čak i više nego prosječna mjesečna plaća u našem gradu. Frajer koji je kupio robu ju je vrlo vjerovatno istoga dana preprodao i zaradio lijepih 400 maraka u samo jednom danu. Bole i ja smo podijelili zarađenu lovu i, naravno, potrošili brže nego što smo je zaradili.

No to je sve bilo ništa, dječja igra i obična zezancija u usporedbi s onime što je tek uslijedilo. Svijet u koji sam kročio nakon toga bio je puno gori, šokantntniji i odvratniji od svega što ste do sada čuli na TV-u, pročitali u novinama, na Internetu i drugdje. Sve one političke afere, muljaže, privatizacija i tranzicija, samo su kap u moru, kad dobijete uvid kako naše društvo zapravo funkcionira. Mogu vam samo reći da je mi je sada drago što nemam svoju djecu koja bi morala odrastati u ovoj zemlji. Možda je na Zapadu bolje, možda u Europi cvjetaju ruže i teku med i mlijeko, to ne znam, nisam tamo živio. Živim ovdje i znam kako stvari ovdje idu... zato bih se isti tren mijenjao s bilo kime od onih ljudi koji rade male, beznačajne poslove, imaju kredite za stanove na 30 godina i kojima je najveći životni luksuz kad si kupe novu Škodu Fabiju na kredit od sedam godina, a najveća životna prednost to što

ne znaju ništa. Oni još uvijek naivno vjeruju u sustav, državu, vlast i šta sve ne... ne znaju da njihov porez ide uglavnom na drogu, kurve, vikendice na moru, offshore račune na Farskim otocima, jahte, nekretnine, swingerske orgije i privatne seks-tulume s elitnim prostitukama, a ona bijeda što ostane ide za servis države, zdravstvo, obrazovanje, penzije, vojsku i policiju – onda nije ni čudo što je murija na platnom spisku likova kao što su Balaš... mafije i politike.

To dvoje je ionako potpuno isto.

Ako tko pita, Dario je kriv Tu je sve krenulo. Maturalac je bio okidač za moju, nazovimo to karijeru. Otprilike šest mjeseci nakon što smo prodali robu, bilo je vrijeme da idemo na maturalno putovanje. Bole i ja smo u međuvremenu postali još bolji prijatelji. On je vidio da sam u jako gadnim situacijama također pouzdana osoba i da ga neću ostaviti na cjedilu, stoga me još više cijenio.

Meni je, iskreno, bilo svejedno. Apsolutno me nije diralo to što se desilo Balašu, niti me bilo briga kome smo prodali onaj kokain. Jedino mi je bilo bitno da sam zaradio 1600 kuna, bez imalo muke. Nisam ni znao, niti me zanimalo gdje će i kod koga ta droga završiti. Uvijek sam imao mišljenje da onaj tko postane narkoman, ovisnik ili teški kronični alkoholičar, ako si nije u stanju sam pomoći i izvući se... neka jednostavno crkne. Nisam nimalo žalio takve ljude.

Ako je netko toliko glup da uzima drogu, neka onda crkne od nje, baš me briga. Ali sam također, nakon onoga na stadionu, imao puno više povjerenja u Boleta. Mogao je jednostavno pobjeći, praviti se blesav i pustiti me da se sam borim s Balašem i da se sam izvlačim iz sranja koje je on napravio, ali nije...

Za maturalac smo išli u Prag na četiri dana. Trebalo je platiti 1500 kuna, meni su, naravno, starci platili, dok je Bole jednostavno rekao cijelom razredu neka skupe 2000 kuna.

Tako da ima i za put i džeparac za trošiti po Pragu. Naravno, Prag nas uopće nije zanimao, išli smo tamo iz zajebancije, opijati se i zato jer je netko rekao da su Čehinje jako lake ženske.

Nikog u razredu nisu zanimali muzeji, izložbe, grad i sve te gluposti.

Prva smo dva dana proveli opijajući se po Pragu i izlazeći u grad, gdje smo, naravno potpuno bezuspješno, pokušavali zbariti sve moguće cure na koje smo naišli. Treći dan sam se morao malo odmoriti i pročistiti sistem od silnog cuganja i izlazaka, stoga sam ostao sam u hotelskoj sobi, dok su drugi vani haračili po gradu. Taman sam bio zaspao kad eto ti odjednom Boleta kod mene u sobu...

– Šta radiš? – pitao je.

– Ma ništa, moram malo odmoriti od svega... – rekao sam još u polusnu.

– Nema odmora, idemo zaraditi pare! – ispalio je odjednom sav sretan.

– Kakve pare?

– Jebene!

– Šta pričaš, Židove? Ti bi zarađivao pare? Ne možeš ni 20 kuna imat kod sebe duže od pet minuta, a sad bi zarađivao pare... – počeo sam ga zajebavati jer mi trenutno nije bilo do razgovora.

– E, pa baš zato mi treba jako puno para, da mi što duže traju, zato te pitam jel hoćemo ili nećemo?! Imam prijatelja koji me povezao s nekim likom ovdje u Pragu. Kad je čuo da idemo ovdje na maturalac, ponudio mi je posao. Ali trebam tebe jer ne mogu to sam. U pitanju je 4000 maraka! – rekao je ponosno, kao da je otkrio penicilin ili telefon.

– KOLKO?!?! – odjednom sam se probudio i razbudio.

– Šta kolko, pederčino? Čuo si kolko. Jel hoćeš zaraditi dvije kile ili ne? Čista lova na ruke kad obavimo posao. Pola će nam dati Čeh, pola taj neki Tomo iz Zagreba, kad mu dofuramo robu – počeo je otkrivati o čemu je riječ.

– Kakvu robu? – pitao sam tiho.

Bole se samo polako nagnuo prema meni, pogledao oko sebe da se uvjeri da nema nikoga i šapnuo...

– Dvije kile čistog kokaina – šapnuo je i gledao me ravno u oči.

– Daj, nemoj me jebat, šta sereš! – odgovorio sam mu misleći da me zajebava i izmišlja.

– Glupane, ozbiljno ti govorim, najozbiljnije! 4000 maraka je naše ako to odradimo! – sad je već bio i pomalo ljut.

– Ko će nama dati 4000 maraka, konju? – pitao sam već pomalo ljutito. – Netko će doći dati dvojici balavih kretena 4000 maraka? Ne budi glup!

– Ma ko te jebe... – rekao je bijesno i izašao iz sobe te zalupio vratima.

Okrenuo sam se na drugu stranu, ali nisam više mogao spavati, nisam nikako mogao prestati razmišljati o tome što sam upravo čuo. Je li moguće da je tupavi Bole naletio na priliku ili na minu? Znao sam da je dovoljno glup, da će to pokušati i bez mene, ali što ako je u pitanju nekakva policijska akcija, namještaljka? Budala će ušetati ravno unutra i to frontalno i još reći Dobar dan... A i 4000 maraka je tada bilo oko 16 tisuća kuna, što su i dan-danas jako veliki novci, a kakvi su tek bili u ono vrijeme, možete samo zamisliti. Navečer sam otišao do njega. Odlučili smo otići do grada, u centru je bila neka poznata pivnica, pa smo otišli na pivo. Sjeli smo za stol i odmah sam prešao na stvar...

– Kako možeš uopće biti siguran da je to istina? Šta ako je neka racija, ako je namješteno? – pitao sam ga.

– Zato što je taj dečko koji mi je ponudio poslić iz iste ekipe koja je kupila onaj Balašev prašak – rekao je. – Pa nije bilo problema...

– Dobro... A kad se trebaš naći sa tim Čehom? – pitao sam.

– Evo sad! Trebao bi doći svaki tren – rekao je i počeo se smijati onako podrugljivo.

Nisam mogao vjerovati. Glupi, tupavi Bole me navukao u cijelu priču, a da nisam bio svjestan. Mislio sam da idemo na pivo i da ćemo razgovarati o tome, a on je već bio dogovorio sastanak s tim Čehom. U to vrijeme, na tom mjestu. Bio sam ljut kao pas i taman se ustao kako bih smjesta izašao odande, kad se odjednom pojavio neki čovjek – oko 40 godina, nizak, proćelav, u kožnoj jakni i trapericama – imao je ozbiljan izraz lica, nije izgledao nimalo prijateljski, samo se pojavio pored stola sa crnim ruksakom na leđima...

– Bole? – samo je rekao i pogledao mene.

– Ne, ovo je Bole. Ja žurim, čekaju me, vidimo se... – pokazao sam prstom na Boleta i krenuo prema izlazu.

– Sjedaj! Ne ideš ti nikuda – rekao je na jako dobrom hrvatskom.

Lik je samo sjeo i rekao da se zove Janez i da je Slovenac, a ne Čeh. Znao je dosta dobro hrvatski i lagano smo se sporazumjeli. Ali bilo je očito da laže kod svog imena jer kad je trebao reći kako se zove, na tren je zastao, kao da razmišlja.

– Ovdje vam je paket, lova i broj mobitela kome se trebate javiti, kada prijeđete granicu. Javite na kojem mjestu će autobus prvo stati odmah poslije granice i tamo će vas dočekati auto – odmah je prešao na stvar, ne gubeći vrijeme.

– Zašto mi? – pitao sam ga.

– Pitaj svog prijatelja Boleta, on je ovo dogovorio još dok ste bili u Hrvatskoj. Rekli smo mu da nam trebaju novi ljudi, koje policija ne prati. Naše ljude koji inače odrađuju tu rutu je pokupio Interpol.

– Kako da znamo da i tebe ne prate? – ponovno sam ga pitao.

Nekoliko je sekundi šutio i gledao me ravno u oči, zatim je rekao: – Vidim da nisi glup dečko, zato ćeš i obaviti ovo kako treba. Ovako, imate dvije opcije. Budući da sad znate za ovo, ne možete tek tako otići; ili ćete pristati, ili će vas moji ljudi, koji čekaju ispred, toliko prebiti da ćete ostati tu u bolnici još par mjeseci – postao je vrlo ozbiljan.

Bilo je očito da misli ozbiljno, stoga nismo imali izbora. Bole nas je baš fino uvalio.

Ali barem sam bio siguran da lik nije iz murije i da ovo nije podvala jer murija ne bi prijetila i tjerala balavce na zločin... i to još međunarodni. Nismo imali izbora i morali smo pristati.

Pitao nas je koji nam je bus i znamo li registraciju... zatim je ostavio crni ruksak ispod stola i dovršio: – Unutra vam je sve – ustao, platio rundu i otišao bez riječi.

Uzeli smo ruksak i otišli natrag do hotela. Bole je ušao u svoju sobu koju je dijelio s još dvojicom iz razreda, istjerao ih van tako što im je bacio jaknu i cipele kroz prozor i rekao neka odu malo u šetnju na svježi zrak. Nakon što su otišli, otvorili smo ruksak. Unutra je bilo dvije kile praška, u dvije plastične prozirne vrećice, koverta s 2000 maraka i papirić s brojem mobitela. Iznad broja pisalo je, Tomo! To ime i taj čovjek, obilježit će sljedećih 15 godina moga života. A što je nasmješnije, do dan-danas, ni nakon 15 godina, ne znam baš ništa o njemu, ni kako izgleda, ni čime se bavi, ni kako mu je prezime... BAŠ NIŠTA! Nikada se nismo ni sreli ni vidjeli. Imam još uvijek samo taj isti broj mobitela i to je to... samo to!

Droga je bila upakirana samo u te vrećice i tako ostavljena. Nije bila skrivena, niti je bila zamaskirana u nešto... samo su dvije prozirne vrećice lijeno ležale na dnu ruksaka.

Nalikovalo je na neku zajebanciju, kao da se djeca igraju švercera. Čisti amaterizam.

– Izvoli... – rekao je Bole.

– Šta izvoli? – pitao sam ga.

– Ja sam nam našao ovaj posao, ti rješavaj tehniku! – opet je počeo pizdit jer je još uvijek bio uplašen i nervozan zbog tog Janeza.

– Jebi si mater, seljačino glupa, kad sam ja uopće pristao na ovo?!? Kad sam to rekao može?!? Mislio sam da idemo na pivo, a ti si mi iza leđa ovo dogovorio! – bio sam jebeno bijesan i spreman da ga zapucam nečime ravno u čelo.

Bole je shvatio da je zeznuo stvar i to kraljevski, kako samo on to zna te sjeo i mirno rekao...

– OK, ajmo ovako, ti smisli kako da ovo prenesemo preko granice i uzmi ove dvije tisuće maraka iz ruksaka. Ja ću odraditi sve ostalo onako kako ti isplaniraš, čistu fizikaliju, predati robu ovima s druge strane grane i od njih uzeti ostatak love... jel OK? Ako me uhvate, ti si čist i imaš 2000 maraka u džepu, a ako me ne uhvate, obojica smo na konju.

Dogovoreno? – pitao je ozbiljno s nekim prigušenim kajanjem u glasu.

Moram priznati da je to zvučalo pošteno. Odmah sam pomislio samo na te dvije tisuće maraka u džepu i to bez ikakvog rizika i samo rekao...

– Dogovoreno!

Trebalo je smisliti način s najmanjim mogućim rizikom. Što u pravilu znači da ako plan propadne i roba bude otkrivena, najbolje bi bilo da vas nitko i nikako ne može povezati s tim. Stoga smo dogovorili sljedeću akciju... Kupili smo dva voćna soka od dvije litre, onog u tetrapaku. Otvorili smo dno pakiranja, izlili malo više od polovice soka i ubacili po jedan paket droge u svaki tetrapak. Tako da težina bude približno ista i da se nešto još mućka unutra. Zatim smo superljepilom ponovno složili i zalijepili dno tetrapaka onako kako je prvotno i bilo složeno. Dobili smo dva voćna soka, svaki od dvije litre, a u svakom je bila po kila čistog kokaina, upakirana u plastičnu vrećicu. Prije toga smo dobro provjerili vrećice, dobro ih zalijepili i dodatno umotali u još jednu najlonsku vrećicu i osigurali da ne bi slučajno

promočile. Plan je bio da jednostavno ubacimo sokove u torbu s prtljagom i zatim u prtljažnik autobusa. Ali ne u naše torbe, već kod nekoga trećeg iz razreda, koji naravno nije imao blage veze da će preko granice prenositi dvije kile droge.

Zadnji dan, nakon što smo izašli iz hotela i počeli se spremati za povratak doma, Bole je namjerno kasnio tako da dođe među zadnjima koji su pakirali svoje torbe u bus. Vozač busa je samo ostavio otvorena vrata i pio kavu u hotelu, čekajući da se svi smjestimo u bus. Bole je napokon došao i dok nikoga nije bilo, niti je tko gledao, stavio svoju torbu duboko unutra pored torbe jednog dečka iz razreda, Darija. On je imao torbu vrlo sličnu Boletovoj, veliku i crnu, stoga nitko ne bi posumnjao da Bole nešto čudno radi po tuđoj torbi. Kad bi počeo čeprkati po njegovoj, činilo bi se kao da čačka po svojoj.

Bole je jednostavno stavio svoju torbu odmah do njegove, otvorio Darijevu i povadio dio stvari da napravi mjesta za naš teret. Stavio je sokove unutra na vrh i zatvorio, a višak Darijevih stvari je samo bacio ispod busa da se ne vide. Tako se Dario vratio doma bez nekih hlača i cipela koje su ostale nasred parkinga. Nitko ništa nije posumnjao i prvi dio posla bio je gotov. Sad je samo trebalo čekati da prijeđemo hrvatsku granicu i odraditi drugi dio posla, koji je bio puno teži. Put nije bio ni težak ni problematičan, ali nama dvojici je bio užasan i trajao je vječno, kao da putujemo na drugi kraj svijeta. Nikako nismo mogli zaspati, ni opušteno uživati, nismo mogli ni mirno sjediti od nervoze i straha.

Odjednom je uz škripu kočenja lijenog i tromog autobusa, strah postao još jači i još gori. Stigli smo na granicu. Tu ćemo znati na čemu smo – tu će se otkriti, jesmo li nasjeli na klopku, ili ne? Još uvijek sam pomalo sumnjao u iskrenost tog Janeza i cijelu priču s tim Tomom iz Zagreba. Sve mi se to činilo kao neki loš film i samo sam očekivao kada će ući murija u bus i tražiti da nam svima pretraže torbe. Mislio sam da Bole i ja služimo samo kao mamac, takozvane mazge... znate ono, murija uhvati neke klince na granici s kilu-dvije droge i nastane metež i panika i dok se oni hvale svojim ulovom i brže-bolje zovu šefove da se pohvale, odmah iza nas neometano preko granice prođe šleper s 200 kila heroina, skrivenih u pošiljke novih štednjaka, frižidera ili perilica.

Jedan je carinik ušao u bus standardno ljut, namrgođen i ozbiljan i kupio putovnice, dok je drugi stajao na početku pored vozača. Pogledao sam Boleta, bio je napet poput puške, nervozan i lice mu se znojilo od muke. Pogledao sam ga direktno u oči i prekorio ga tiho pogledom. Htio sam mu dati do znanja da se opusti i da ne izgleda tako stegnuto, kao da će mu svaki čas eksplodirati čir na želucu. Carinik je prvo došao do mene – ja sam mu samo

hladno predao putovnicu i žvakao žvakaću gumu, kako bih izgledao bezbrižno. Došao je do Boleta koji je sjedio prekoputa mene i uzeo njegovu putovnicu, zatim nastavio dalje do kraja busa. Kad je pokupio sve putovnice, izašao je van i, naravno, čekali smo preko pola sata... Ne moram ni govoriti da je tih pola sata trajalo kao tjedan dana i da sam se za to vrijeme četiri puta preznojio od glave do pete, a Bole je stalno šetao po busu pa svako malo izlazio van da zapali cigaretu, da se barem malo smiri. Onda nam je razrednik rekao da se vratimo u bus. Te su me riječi skoro šokirale... to je bila sasvim normalna situacija, htio nam je reći da se vratimo, jer uskoro krećemo, ali meni su to bile riječi za uzbunu. Skamenio sam se od straha i nepomično sjedio... Bole je ušao u bus i vidio sam da ni njemu nije baš lako. Sav je bio smušen i mislima odsutan. Vjerojatno smo obojica u glavi imali sliku pretresa, policijskog ispitivanja, pasa tragača i čitavog cirkusa. Što je najgore, uvukli smo i još jedno nevino ljudsko biće u težak zločin. Pogledao sam prema Dariju. Sjedio je bezbrižno, pričao s ekipom oko sebe, nasmijano i veselo, kao malo dijete, nije imao pojma što se sprema i da bi mu život uskoro mogao postati najgora noćna mora, a da jadan nema baš nikakve veze s tim. Čak smo i onih mojih dvije tisuće maraka sakrili sa sokovima u njegovu torbu da cijela priča bude u slučaju problema uvjerljivija.

Odjednom je carinik ušao u bus sa svim našim putovnicama, dao ih našem profesoru i samo rekao: – Sretan put... – i zatim izašao van.

– Hvala i doviđenja – profesor ga pozdravio i počeo vraćati putovnice.

Vozač je zatvorio vrata i krenuli smo. Ne mogu vam opisati osjećaj koji sam tada imao. To je bilo bolje od najboljeg seksa, kao da je vulkan eruptirao u meni, ali me preplavio najjačim osjećajem olakšanja, oduševljenja i sreće koji sam ikada doživio. Čak je i Boris, koji je sjedio pokraj mene, primjetio da se ponašam neobično.

– Koji je tebi kurac? Šta uzdišeš? Jesi se napalio na carinika, a? – zezao me.

– Ma sretan sam što smo konačno krenuli, ne mogu više sjediti i čekati ovdje, hoću doći doma što prije – suzdržao sam se i odgovorio.

Ušli smo... ušli smo... ušli smo, ponavljao sam u glavi i zadovoljno se smješkao čitavo vrijeme. Bio sam toliko sretan što je moj plan upalio da sam potpuno zaboravio da moramo odraditi i drugi dio posla, sve dok Bole nije šapnuo...

– Odlično, još da predamo robu i gotovo. Kupujem si motor odmah sutra – raspoloženje mu se ekspresno popravilo.

Tek mi je tada sinulo da još nije gotovo. Moramo obaviti i predaju. Čekao sam da vozač preko razglasa kaže gdje ćemo stati – u pitanju je bilo odmorište čiji naziv ne smijem napisati. Uzeo sam mobitel i poslao SMS tom Tomi iz Zagreba, javio sam mu gdje stajemo i registraciju busa, on mi je samo vratio: OK, crni BMW, ZG*****.

Pokazao sam Boletu SMS i on se pripremio za akciju. Otišao je do vozača i pitao može li uzeti sok iz torbe kad stanemo. Vozač je samo rekao da je prtljažnik otključan i neka to slobodno učini. Desetak minuta poslije stigli smo na odmorište i stali. Većina razreda je izašla i šetala okolo da malo protegne noge. Uglavnom su se okupili oko koša za smeće i pušili. Bole je otišao do prtljažnika, ali sa suprotne strane izlaza iz busa, tako da nitko ne vidi da ruje po torbama. Otvorio je Darijevu torbu, izvadio sve van i stavio u najlonsku vrećicu.

Učinio je to tako brzo da sam se i ja iznenadio kad je došao do mene, doslovno za manje od minute i predao mi bijelu kovertu s mojih 2000 maraka.

– Idem do parkinga, ti gledaj izdaleka, prati što se događa i ako se desi neko sranje, diži paniku – rekao je i krenuo polako i opušteno kao da ide malo prošetati s cigaretom u ustima.

– Nekoliko minuta kasnije stigao je crni BMW s dva čovjeka unutra, tablica je odgovarala onoj iz SMS-a. Stao je malo dalje od busa, iza kontejnera, tako da nisam uopće mogao vidjeti što se događa. Samo sam vidio kad je Bole sjeo u auto i zalupio vratima. Bio je unutra jedno desetak minuta. Vozač i profesor su u tom trenu počeli skupljati čopor za nastavak puta, a Bole još uvijek nije izlazio. Desetak minuta kasnije, svi smo već sjedili u busu, vozač je bio spreman za polazak, ali od Boleta još uvijek ni traga...

– Jesmo svi tu? – pitao je profesor preko razglasa i nastavio. – Ako netko fali, recite, pogledajte oko sebe jesu li svi ovdje?

– Nema Boleta! – netko je povikao iza mene.

U tom trenu sam odmah ustao i viknuo: – Znam gdje je... otišao je zapalit tamo iza pumpe – namjerno sam to rekao jer u slučaju da ga netko ode tražiti, tražit će ga na krivom mjestu, a dotle bih ja izašao iz busa i otišao do BMW-a po njega.

– Idi smjesta po njega i reci mu da se odmah dovuče ovamo! – rekao je ljutito profesor.

Odmah mi je bilo lakše, dobro da je mene poslao po Boleta, barem tako nećemo izazvati nepotrebnu sumnju.

Izašao sam iz busa i krenuo skroz na drugi kraj parkinga prema tom crnom BMW-u.

Nitko iz busa uopće nije ni mario, niti primjetio da idem u suprotnom smjeru od onoga gdje sam malo prije rekao da se Bole nalazi. Stigao sam do auta. Stakla na autu bila su zatamnjena.

Nisam znao bih li trebao prvo pokucati ili da samo otvorim vrata... Tko zna što se unutra zbiva i je li sve u redu? Odlučio sam prvo pokucati, da ne bih slučajno prepao ekipu unutra, pomislio sam da vrlo vjerovatno imaju oružje pa baš i ne bi bilo pametno da ih tako naglo iznenadim. Prvo sam pokucao tri puta. Zatim sam otvorio vrata. Bole je sjedio iza, a dva mlađa dečka, između 30 i 35 godina su sjedila naprijed i odjednom se jedan od te dvojice izdere na mene: – Šta oćeš?!? Zatvaraj ta vrata!! Šta gledaš, koji kurac?! – bio je prilično ljut.

– Ne, ne to je Frenki, moj prijatelj, on je sve ovo smislio, zajedno smo to odradili, ali on je smislio kako da prenesemo robu – Bole je odmah stao u moju zaštitu.

– A jel? Pa bravo momak. Nije loše! Šta hoćeš?! – tip se smirio, ali mu još uvijek nije baš bilo drago što me vidi.

– Došao sam po Boleta, svi ga traže, bus je spreman i moramo ići – rekao sam mirno.

– Dobro – mirno je rekao tip na suvozačevom sjedalu i otvorio pretinac. Izvadio je bijelu kovertu.

Dok je vadio kovertu s novcem, pogledao sam u pretinac i nisam mogao vjerovati što sam ugledao. Toliko sam bio iznenađen, da sam se potpuno ukipio i ostao bez riječi. Iako nisam baš imao dobar pogled, učinilo mi se da sam ispod koverte s lovom vidio nešto nalik na policijsku značku. U sekundi mi se pred očima odvrtio cijeli mogući scenarij kako smo upali u onu zamku koja mi je stalno bila na pameti i kako ću, ponovno zahvaljujući Boletu, najebati, ali ovoga puta jako gadno. Nisam uopće razmišljao ni o zatvoru, ni o etiketi kriminalca, ni o tome što će sutra moja faca izaći u svim novinama i TV kanalima. Što je najgore od svega, još smo nevinog dečka uvukli u sve to... Koja bi to samo senzacija bila u vijestima da se otkrije. Dva srednjoškolca, podmetnuli dvije kile heroina svom prijatelju iz

razreda, da ih prenese preko grane. Samo sam razmišljao o svojim roditeljima i kako sam ih upropastio. Vidio sam pred očima njihova osramoćena lica i najgore od svega, majčine suze.

Pogledao sam još jednom prema pretincu, ovoga puta malo pozornije, ali prije nego sam uspio išta vidjeti, tip je već zatvorio pretinac.

– Evo... kako smo dogovorili... 3000 maraka – rekao je tip i pružio kovertu Boletu.

Bole me je prevario – izgleda da je dogovor bio da ćemo dobiti 5000 maraka, a ne 4000. Meni je dao dvije tisuće, a sebi uzeo tri. I najgore od svega, to je isplanirao još dok smo bili u Pragu. Sve je znao unaprijed i nije mi rekao, nego se pravio blesav i šutio. Ali u tom trenu uopće to nisam registrirao. Nisam uopće znao što se zbiva, samo mi je ta značka bila na pameti i ništa drugo. Naglo sam se okrenuo, zalupio vratima od auta i počeo ubrzano hodati natrag prema busu, gledajući u pod. Može se čak reći i da sam bježao. Ne znam zašto, samo sam htio otići što dalje odande i praviti se kao da ništa ne znam, kao da uopće nisam bio ovdje tih zadnjih par minuta. Očekivao sam da će svaki tren tipovi izaći iz auta i povikati: Stani, policija! Bole je krenuo odmah za mnom. Nije ni prebrojao novac, samo je uzeo kovertu, izašao van i krenuo u mom smjeru. Sustigao me je i rekao...

– Jebote, uspjeli smo! – bio je sav sretan.

Ja sam i dalje zurio u pod i ubrzano žurio natrag prema busu, bez ijedne jedine riječi.

Kad smo došli u bus, sjeo sam na svoje mjesto i dalje zureći u prazninu i vrtio jedan te isti film u glavi – majčine suze. Imao sam u glavi slike majke kako plače dok me policija odvodi u zatvor zbog šverca droge. Bole je došao do mene i šapnuo da nitko ne čuje: – Dobro koji je tebi kurac? – mislio je da sam ljut zbog love, što me je prevario za 500 maraka.

Nisam odgovorio. Samo sam sjedio i gledao u pod, kao da sam upravo doživio neki šok, postao sam potpuno autističan. Bole se samo okrenuo, sjeo na svoje mjesto, pogledao još jednom prema meni i rekao...

– Ne mogu vjerovat, koji si ti idiot! – okrenuo se i nije mi se više obraćao.

Nakon nekih 15-ak minuta, kad sam malo došao k sebi od šoka, počeo sam malo pomnije razmatrati cijelu situaciju. Zašto nas nisu uhapsili odmah tamo na odmorištu? Zašto nisu reagirali? Jesu li oni uopće prava murija ili je ta značka lažnjak? Možda se prave da su policija da izbjegnu neke neugodne situacije? Ili su mislili da je Bole to sam izveo i htjeli su

ga uhapsiti, ali sam onda ja naišao i vidjeli su da tu ima još upletenih, pa su odustali? Možda nas prate, ili će nas tek pratiti?

Paranoja je bila sve jača. Nisam mogao prestati razmišljati o tome. Nisam razgovarao ni sa kim u busu, niti se obazirao na bilo što oko sebe. Vozili smo se još nekoliko sati i konačno stigli na kolodvor. Izašao sam van, a Bole je došao do mene...

– Šta je tebi?! Jebali te novci, dat ću ti još 5 cigli, samo da se malo smiri ovo. Još uvijek sam napet od svega. Moram se malo smiriti i odmoriti. Jebote otac glupi, jesi svjestan da smo uspjeli, da smo zaradili jebenih 5 tisuća maraka u jednom danu, glupane?! Koji ti je kurac?! – bio je već iznerviran što ga potpuno ignoriram.

– Ništa.

U tom trenu su mi roditelji došli ususret i pozdravili me s osmjehom na licu. Bio je to prizor koji neću nikada zaboraviti. Taj njihov srdačni osmijeh koji je bio toliko topao i sretan, jer im se sin vratio, bio mi je nešto najbolnije što sam ikada doživio. Uzeli smo moje torbe i krenuli prema autu. Bole je stajao s druge strane ulice i gledao stalno prema meni kao da mu ništa nije jasno. I on je krenuo doma odmah nakon mene. Starci su me u autu ispitivali ono uobičajeno, kako je bilo, kakav je bio hotel, grad ovo-ono, odgovarao sam na silu, nije mi bilo do priče, rekao sam da sam premoren i da samo želim leći u krevet. Nisam mogao izbiti iz glave onu policijsku značku. Tješio sam se da je to lažna značka i da se moji strahovi neće ostvariti. Ali nisam mogao ni slutiti što je ustvari ta značka zapravo značila. Policija??? Ne, već nešto puno gore...

Neko vrijeme nisam uopće nigdje išao, a onda sam morao jer su moji već bili pomalo zabrinuti zbog mog stalnog boravka doma. Nisam izlazio iz razloga jer sam očekivao da će me policija pratiti, stoga sam htio biti, kao što se kaže ispod radara. Išao sam samo na nogomet i u kafić na kave. Ali sâm – uvijek sâm. U slučaju da me prate, nisam htio da me povezuju ni sa kime. Moj oprez i paranoja su otišli toliko daleko da sam čak na komad papira zapisivao tablice auta koji su mi bili imalo sumnjivi. Radio sam to u slučaju da opet negdje naletim na isti auto. Bole me je zvao skoro svaki dan i slao SMS poruke, ali nisam odgovarao, jer s njim pogotovo nisam htio biti viđen.

Bio je utorak oko deset ujutro. Izašao sam iz kuće i bio je lijep dan. Nije bio pretopao, već sasvim ugodan za kratke rukave. Uzeo sam sunčane naočale i rekao svojima da idem s društvom do grada. Stalno sam im to govorio i oni su mi vjerovali. Iako sam imao još uvijek

onih 2000 maraka kod sebe, stalno sam od staraca žicao lovu jer bi se u protivnom kad-tad zapitali kako to da idem svaki dan u grad, a nikada ne tražim novce. Otišao sam do onog istog kafića u koji sam dolazio često te sjeo na terasu, za stol koji je bio skroz u uglu, izoliran. Uzeo sam novine, pio kavu, sjedio i uživao na suncu kad odjednom...

– Evo ti! Jebali te novci. Šta si se tolko napizdio, ko da sam ti uzeo bubreg? – iznenada se pojavio Bole i pljusnio 500 maraka na stol pred svima.

– Ti si stvarno vrhunski kreten, pravi šampion – tiho sam mu rekao i nabrzinu sklonio te novce.

– Šta mašeš s tim novcima, ko da si na paradi? Neka cijela birtija vidi, razmišljaj malo! – rekao sam mu nervozno gledajući okolo jesmo li nekome privukli pažnju.

Bole je sjeo za stol i rekao...

– Neka, boli me kurac, neka vide ljudi kakva si pizda! Ja ti sve dogovorim, preuzmem sav rizik umjesto tebe, odradim sve i nađem se s tim ljudima tamo... Dobro, u redu, sjebo sam te, nisam bio iskren od starta, OK, ali sve sam odradio sam i onda me jebeš radi bijednih 500 maraka?! Pa stvarno si stoka nezahvalna! – bio je uporan.

– Šuti i slušaj me dobro. Nisam te izbjegavao radi novaca, jebe mi se za tih 500 maraka – počeo sam...

– Pa šta se onda ponašaš ko uvrijeđena princeza? – pitao je.

– To što si me zajebo za lovu, to ti neću zaboraviti. Bez brige, to još nismo riješili, ali ne ignoriram te radi love, već zato jer sam u onom BMW-u vidio policijsku značku! – odmah sam prešao na stvar.

– Šta? – Bole je začudo bio potpuno miran na tu spoznaju.

– Da, vidio sam značku. Zato te izbjegavam i ne samo tebe, već izbjegavam sve, ne znam što da očekujem, ne znam što će se dogoditi, prate li nas, jesu li ti tipovi uopće murija, ili je značka lažna. Ne znam ništa i zato ništa ne radim. Ne idem nikamo, ne nalazim se ni sa kime, jednostavno ne znam što će se dogoditi – objasnio sam mu.

– Ništa – rekao je to potpuno hladno i gledao me u oči.

– Šta ništa? – pitao sam iznenađeno.

– Neće se dogoditi ništa... već bi se nešto dogodilo. Dva tjedna je prošlo i ništa se nije dogodilo. Šta si se uzjebo toliko? Pa da se nešto trebalo dogoditi, već bi se dogodilo, a i sad je gotovo. Šta smo napravili, napravili smo, ne možeš vratiti vrijeme. Misliš da ako se sad praviš fin i pošten i glumiš uzornog dečka, da će to išta promijeniti? Da će svijet zaboraviti šta si učinio? Pa normalno da je značka lažna, jebote. Takvi likovi si za par minuta srede lažne domovnice, putovnice i ostale dokumente. Šta im je jedna značka? Čovječe božji, imaš 2500 maraka kod sebe, uživaj, šta te briga. Ja sam jučer otišao do salona za masažu i platio si jednu jebenu dobru masažu i to sa dvije sisate maserke odjednom... Idi i ti da te malo opuste.

I što je najsmješnije, imao je pravo. Zaista je imao pravo jer što god da radio i kako god se ponašao, neće ništa promijeniti. Umjesto da se skrivam i nastojim privući što manje pozornosti na sebe, trebao bih uživati... pun sam love, mlad i željan svega i svačega. A i ako nas murija stvarno prati i misle nas uhapsiti – što ja tu mogu? Ništa! Mogu samo čekati da dođu po mene i odvedu me. Zato ću do tada potrošiti te marke i barem na kratko živjeti onako kako svaki klinac mojih godina sanja, a poslije neka rade sa mnom šta god hoće. Pomislio sam doista otići do tog salona za masažu, koji je u to vrijeme bio paravan za prostituciju.

Boletova jednostavnost i nepromišljenost su katkada čak i imali smisla.

– Imaš pravo. Stvarno imaš pravo. Ako smo već najebali, bar ću onda uživati u toj lovi – rekao sam.

– Nismo najebali, šta se brineš. Da smo najebali, ne bi sad ovdje sjedili na kavi. Ajde idemo u taj salon. I meni bi dobro sjela još jedna masaža. Tih 500 maraka što sam ti dao ti je i više nego dovoljno za to mjesto – odgovorio je Bole sav ozaren.

Ustao sam i krenuo platiti piće, kad je zazvonio moj mobitel koji je još stajao na stolu.

Nisam ga uzeo, već sam pogledao displej. Pisalo je Tomo ZG. Da, onaj isti Tomo za kojeg smo prenijeli robu i kojemu smo se morali javiti nakon što prijeđemo granicu i uđemo u Hrvatsku. U svom onom metežu, nisam se sjetio obrisati njegov broj iz mobitela. Uporno je zvonio, ali se nisam htio javiti...

– Pa javi se! – rekao je Bole živčano.

– Neću... Ne želim uopće više ni čuti za te tipove, a kamoli pričati s njima – odgovorio sam.

– Misliš da će odustati? Takvi tipovi ne odustaju. Zvat će opet i opet, dok se ne javiš. A ako se ne javiš, onda će te sigurno posjetiti ekipa iz onog BMW-a. Javi se da vidiš barem šta hoće – upozorio me Bole.

Imao je pravo. Bolje bi bilo da se javim. I kao da je i Tomo to čuo jer je, nakon tih Boletovih riječi, mobitel ponovno zazvonio i ponovno je na displeju pisalo isto ime. Odlučio sam javiti se ovog puta...

– Pa dobro Franuloviću, što se ne javljaš? – upitao je odmah bez pozdrava.

Imao je upečatljiv glas. Malo dublji, no govorio je vrlo pravilno i razgovjetno. Uvijek je govorio mirno, staloženo, bez ikakvih emocija, čak bi se moglo reći i razumno i smisleno.

Kad god smo razgovorali i kad god bih mu spomenuo moguće probleme i nevolje, Tomo je sve to primao vrlo mirno i smireno. Kad je govorio kako i što treba učiniti i odraditi, uvijek je zvučao vrlo sigurno i imao bih osjećaj da se ne moram brinuti, da će sve biti tako kako on kaže... Vrlo sam brzo shvatio da je taj Tomo ZG veoma utjecajan i da nije bilo tko. Moj prvi predosjećaj je bio da je član mafije, ali ne obični kostolomac ili utjerivač, već netko tko je poprilično velik i ozbiljan igrač.

– Nisam čuo mobitel prvi put, nisam ga imao kod sebe... – počeo sam se izvlačiti.

– Ne brini, nisi u nikakvoj nevolji, samo sam vas htio pohvaliti – rekao je mirno sa smiješkom u glasu i nastavio.

– Dečki su mi rekli kako ste ovo izveli i moram reći da sam se iznenadio. Rijetko je sresti nekoga tvojih godina da je tako snalažljiv i pouzdan. Zato te nisam htio ranije zvati. Čekao sam neko vrijeme da vidim hoćete li se izlajati nekome ili prijaviti sve policiji, ali niste. Većina mazgi same sebe upropaste. Nakon što odrade posao, ako ga uopće uspješno odrade, uvijek nekako navuku policiju na sebe. Ima čak i idiota koji se poslije hvale. Vi ste ovo odradili vrlo profesionalno i što je najvažnije, fer i pošteno – rekao je.

– Kako mislite, fer i pošteno? – bio sam dosta iznenađen što je to rekao.

– Ima kretena koji prenesu preko granice par kila kao i vi, a kasnije dođu na ideju da zadrže robu za sebe, skriju se i misle je prodati, a novac uzeti sebi. Umjesto da pošteno zarade 5 tisuća maraka, oni se polakome i misle da će zaraditi još puno više, ako sami preprodaju robu. I što je najsmješnije, idioti misle da ih nećemo naći... no nađemo ih, uvijek. A kad ih nađemo, mislim da ti ne moram govoriti što dalje bude. Kad se baviš ovim poslom, moraš

očekivati da će te svi pokušati prevariti uvijek i u svakom trenu. To je zagarantirano. Zato je ugodno iznenađenje kad naiđeš na nekoga novog, a da je fer i pošten – pomalo je otkrivao svoj svijet.

Zamislite samo tu scenu. Šef mafije hvali jednog balavog vikend-dilera amatera kako je zadovoljan s obavljenim poslom. Kako sam posao odradio fer i pošteno! FER I POŠTENO! Kao da sam neki majstor, koji mu je radio pločice u kupaoni, ili postavljao parket. Još je samo falilo da kaže: Bravo majstore, svaka čast, odradio si to vrhunski, a nisi ni skup, cijena je poštena... Vidimo se na proljeće pa ćemo riješiti onu terasu. Pokušao sam nešto izvući više iz njega, otkriti tko je...

– Kako znate moje prezime? – pitao sam ga.

– Sad već pitaš gluposti, nemoj kvariti dojam koji imam o tebi – odgovorio je diplomatski.

Stvarno sam pitao glupost. Kad imate lovu u Hrvatskoj, imate i utjecaj. A kad imate utjecaj, možete u roku odmah dobiti sve moguće informacije koje trebate. Kao da naručujete pizzu, samo uzmete telefon i nazovete. Uskoro dobijete sve što vas zanima servirano na pladnju i poredano kronološki, abecedeno ili kako već želite. Novac i utjecaj vladaju. Kad imate ili jedno, ili drugo samo trebate pucnuti prstima i dobit ćete što god želite. A ljudi koji imaju oboje, žele još više – taj sljedeći nivo je moć. Moć vam daje potpunu slobodu u donošenju odluka koje utječu na nečije živote, poslove, tvrtke, pa čak i cijele gradove. A to je ono što ljudi poput Tome ZG hoće pod svaku cijenu. Jer kad dobiju moć, više ih nitko neće pitati kako su stekli taj novac, nekretnine, nitko ih neće pitati za sumnjive poslove, kriminalnu prošlost i ostalo. Takvi ljudi tada preko noći postanu stupovi društva, oličenje morala i poštenja, uspješni biznismeni koji idu na domjenke kod ministara, dobivaju prestižne poslovne nagrade za uspješne menadžere, završe u Saboru kao zastupnici. Elita, gospoda bez kojih bi država i narod propali.

– Što hoćete od mene? Dobili ste svoju robu, mi smo dobili lovu, sve je riješeno – pitao sam.

– Smiri se, polako, zašto si odmah ljut? Nema potrebe da se ljutiš na mene, nisam ti rekao ništa loše, samo razgovaramo...

– A o čemu? – prekinuo sam ga u pola rečenice.

– Dobro onda, kad tako hoćeš, idemo odmah na stvar. Imam za vas još posla, naravno ako želite? Možete zaraditi puno više, a ja trebam ljude koji su pouzdani, netko koga ne moram stalno kontrolirati i tko zna kako se snaći u svakome trenu.

– Ne, ne bih. Nemojte me više zvati, ovo je bilo sad i gotovo, nisam ni na to bio pristao, već me je Bole u to uvalio bez mog znanja – odgovorio sam već malo i agresivno.

– Gledaj, ne moraš se braniti ni biti toliko nervozan, nisi u nikakvoj opasnosti, bez brige. Samo ti želim ponuditi da odradiš još par poslova, za više novaca, znaš i sam da nikad i nigdje nećeš zaraditi tolike novce za tako kratko vrijeme.

Malo sam se primirio i odgovorio mirnijim tonom...

– U redu, sve je to OK, ali neću više. Ne treba mi to u životu. I zamolio bih vas da više ne zovete na ovaj broj – nastojao sam mirno završiti razgovor, bez ikakvih neugodnosti.

Par je trenutaka vladala tišina s druge strane veze i onda je rekao: – Dobro... Ako to želiš, neću te više zvati, ali budi uvjeren da ćeš ti zvati mene. Znam da ti to sad zvuči smiješno, ali zvat ćeš me sigurno. Sačuvaj ovaj broj, trebat će ti – nakon što je to rekao, samo je prekinuo vezu.

Bio sam jako nervozan i pomalo uplašen nakon razgovora, ali nisam obrisao njegov broj, iako mi je to prvo bilo na pameti. Kasnije sam malo razmislio i shvatio da ako mi netko kao on kaže da sačuvam broj, možda bih ga trebao poslušati. Nisam znao je li to bio savjet ili prijetnja, a i nije da me nešto košta imati jedan broj više u memoriji telefona.

– Šta kaže? – Bole je odmah skočio nestrpljivo.

– Ništa, kaže da ima još posla za nas – rekao sam mu.

– I ti si rekao ne?! Pa jesi lud, jebote, tolike pare si odbio?! – bio je uporan.

– Ti stvarno više nisi normalan. Gle, iskreno mi se jebe, ako hoćeš, zovi ga i radi s njim šta hoćeš – poslujte, švercajte, prodajte, otvorite šoping centar ako hoćete, boli me kurac, samo mene više nemoj uvlačiti u svoje pizdarije. Dosta mi je. Idem doma – rekao sam i pošao.

– Ne moraš, ko te jebe! Ko da ja ne mogu to sam, moš mislit, ti mi baš trebaš, još bolje, više će bit love za mene! – vikao je za mnom dok sam odlazio niz ulicu.

Nisam bio zabrinut. Znao sam da ga Bole neće zvati. Iako se pravio ozbiljan i odlučan, znao sam da se boji tog Tome još više nego ja. Bole je također znao da smo naletjeli na veliku i ozbiljnu ekipu i da s tim ljudima nema zajebancije. Ustvari, znao je isto kao i ja da je bolje da se klonimo takvih ljudi. Stoga je nastavio sa svojim sitnim poslićima, dilao je travu, neke tabletice tu i tamo i provaljivao u kioske i manje lokalne dućane pa prodavao ukradenu robu.

Ništa veliko ni opasno, ali, jebiga, živio je od toga. U našem gradu je vrlo teško dobiti posao, tako da se ljudi snalaze, a Bole nije imao neke velike inhibicije, nije mu bio problem provaliti u supermarket, obiti kiosk ili nekom neopreznom prolazniku maznuti mobitel. Kad god bi se ukazala prilika, Bole je nije propuštao... Ja sam otišao doma i nastojao više ne razmišljati o svemu tome i jednostavno nastaviti normalno sa svojim životom.

Na putu prema dolje...

Ovdje već stvari postaju vrlo ozbiljne. Sve ovo ranije bila je dječja zajebancija za Boleta i mene. Nakon srednje sam upisao faks, ali sam odustao već nakon jednog semestra. Vrlo sam brzo shvatio da na fakultetu neću naučiti ništa, da je to samo gubitak vremena te da jedino što od svega toga možeš dobiti jest komad papira s naslovom Diploma. To ti omogućava da se prijaviš na natječaj za neke malo bolje poslove. I ništa drugo. Ako završiš faks, nećeš biti ništa pametniji ni sposobniji, štoviše, bit ćeš još gluplji nego što si bio, ali eto, imat ćeš tu jebenu diplomu koja navodno jamči da si pametan i sposoban. Tek kada počneš raditi posao za koji si se školovao, nešto možeš naučiti. Tamo učiš nešto korisno i postaješ sposoban. Ali društvo je takvo da te tek onda kad napokon dobiješ diplomu, a s njom i neku titulu, smatraju nekakvim uzornim gospodinom i vrlo vrijednim članom naše zajednice. Ako sam išta korisno naučio u ove 34 godine, to je da što više titula ljudi imaju ispred imena, to su veća gamad i đubrad.

S maturom sam, naravno, godinu dana sjedio doma jer je dobiti posao kod nas u gradu prava lutrija. Ali, eto, napokon mi se nekim čudom posrećilo. Dobio sam posao u centru koji prodaje računala i informatičku opremu. Tražili su osobu koja bi prodavala i servisirala računala, a kako sam proveo jako puno vremena doma igrajući kompjuterske igrice, naučio sam i popravljati i održavati računala te sam isto tako jako puno znao o mrežama, Internetu i ostatku posla. Tko bi rekao da ipak ima nekakave koristi od igranja igrica po cijele dane?

Gazda te trgovine bio je tipični hrvatski privatnik – zatucana sirovina, kreten koji nema pojma o poslu, već je otvorio tu firmu iz razloga što je imao nekog tko bi ga gurao i namještao poslove i ugovore. Nije mu bilo bitno kako firma posluje, već kakav auto vozi – naravno, neki

bijesni terenac. Stalno bi pričao na mobitel i pritom uvijek vikao i psovao kao da je jučer sišao s drveta. Tip je bio idiot koji, kao i svi naši privatnici, izrabljuje svoje radnike dokle god mogu, plaća je bila mizerna, oko 2100 kuna, ako se dobro sjećam. S tom si plaćom ne možeš priuštiti ni poštene cipele, a kamoli planirati nekakvu budućnost. Nakon relativno kratkog vremena otkrilo se da nam uopće ne uplaćuje doprinose u mirovinsko, stoga sam nakon samo osam mjeseci počeo tražiti drugi posao. Prešao sam u drugu firmu, u kojoj sam radio isti posao, ali za plaću od 2700 kuna. Ovaj je gazda također bio zatucana, sirova, polupismena seljačina kao i ovaj prije njega, ali je imao bliskog rođaka pozicioniranog visoko u vladajućoj stranci pa je jako puno posla radio za grad i gradsku upravu. Uglavnom, bio je to začarani krug.

To je trajalo tri godine. Tada sam shvatio da se nalazim u slijepoj ulici i želim li nešto napraviti ili imati od života, moram nešto poduzeti. Moram početi raditi nešto od čega ću moći živjeti onako kako želim i zaslužujem.

Jedan dan, dok sam u skladištu radio inventuru robe, zazvonio mi je mobitel. Pisalo je Tomo ZG. Nisam znao što učiniti, nije mi bilo jasno zašto me zove, s obzirom da se nismo čuli skoro četiri godine, ali sam se odlučio ipak javiti.

– Halo, Franuloviću, pa dokle ćeš više tako? – pitao je bez pozdrava.

– Kako? – rekao sam. Nije mi bilo jasno o čemu govori.

U roku od dvije minute ispričao mi je sav moj život u zadnje 4 godine. Sve – gdje sam radio, za koga, što, kolika mi je bila plaća, gdje izlazim, s kime se družim, sve... Ostao sam bez riječi. Bilo mi je jasno da ovo nije obični kriminalac, već netko koga se treba bojati i shvatiti vrlo ozbiljno.

– Zašto me pratite? Što sam ja vama učinio da me pratite? – rekao sam pomalo uvrijeđeno.

– Nisi ti baš tako velika njuška da te pratim. Imaš preveliko mišljenje o sebi, smiri se.

Ne pratim te, trebaju mi novi ljudi, pa sam odlučio provjeriti kako si – odgovorio je samouvjereno.

– A zašto baš mene? Ja nisam u tom poslu, niti me to zanima – nastavio sam, ali me odmah prekinuo u pola rečenice.

– Imaš plaću 2700 kuna, ideš biciklom na posao, nemaš love ni za auto. Radiš od jutra do mraka za majmuna koji se iživljava nad svojim radnicima i nemaš nikakvu budućnost, zar to želiš? – odmah je prešao na stvar i pogodio ravno u centar svih mojih problema.

– A vi ćete mi pomoći, pretpostavljam? – rekao sam sarkastično.

– Ako ne budeš drzak i bezobrazan i saslušaš me u miru, možda ti i pomognem. Ako nećeš raditi za mene, ne moraš, ali u svakom slučaju bi ti bilo bolje nego sada – mirno je odgovorio.

– Dobro, da čujem – pustio sam ga neka ispriča što ima. Nakon toga sam mislio prekinuti razgovor i zaboraviti na sve.

– Imao sam ljude koji su radili za mene u tvom gradu, ali nikad nisu bili pouzdani, a ni previše pametni. Stalno sam ih morao držati pod kontrolom i slati svoje iz Zagreba da ih svako malo podsjete za koga rade. No prije deset dana su napravili jako veliko sranje i završili u zatvoru. Mogao bih ih izvući da hoću, ali radije bih našao nove ljude, za koje znam da će raditi bolje nego ovi – nakon toga je nastala tišina, čekao je moj odgovor, ali sam šutio, stoga je nastavio. – Ono u Pragu si odlično odradio, stoga sam naredio svojim ljudima da vide gdje si, što radiš, ukratko, da iskopaju sve o tebi. Prema ovome što vidim, ne ide ti baš najbolje...

Radiš za bijedne novce i to za idiota koji izvlači lovu od države kroz poticaje za poljoprivredu, a sve što ima od zemlje je vrt iza kuće. Prošle je godine izvukao preko 400 tisuća kuna, na ime tuđe zemlje koju je navodno uzeo u najam, a naravno ni ne zna gdje je ta zemlja. Znaš i sam da je ovo država u kojoj se sve može, samo ako imaš prijatelje na pravim mjestima.

Sad mi je tek bilo jasno da taj Tomo nije nimalo bezazlen. To što je izvukao sve podatke o mom šefu nije mala stvar jer je taj čovjek vrlo povezan i politički štićen, tako da se o njegovim poslovima ne zna skoro ništa. Nije me toliko iznenadio njegov trud da to izvuče, već opseg informacija koje je imao na raspolaganju. Činilo se da može saznati što god želi, o bilo kome, u roku odmah.

– Otkud znate sve to? – htio sam i ja malo nešto izvući iz njega.

– Ne brini se ti o tome, nije bitno. Bitno je da ti mogu srediti puno bolji posao – mirno je odgovorio.

– Teško... Bez fakulteta, jako teško.

– Ti bi na faks? Pa dobro, koji?

– Ne znam, nije to tako jednostavno, nemam se volje zajebavat s faksom, nemam ni love za to, a opet s druge strane bez diplome si nitko i ništa. Mogu jedino biti šljaker za bijednu plaću, ako je uopće i dobijem.

– Jel ti mogu predložiti pravni? Mogu ti srediti i da ga upišeš i završiš... Naravno, zauzvrat, ti bi radio za mene. – odmah je prešao na stvar.

– Ne razumijem... Kako? Mislim, kako ćete mi to sve srediti? – bio sam potpuno zbunjen.

– Recimo da je dekan moj jako dobar prijatelj... pod navodnicima. Mogu ti s njim dogovoriti da te upiše, a dalje ćemo lako... ispit po ispit. Ali te moram upozoriti na jednu vrlo važnu stvar. Ako pristaneš na ovo, ja ti jamčim diplomu, ali ako me samo jedanput prevariš ili mi budeš radio iza leđa, imat ćeš jako puno problema u životu. Računam na tebe da ćeš sve odrađivati kao što si odradio Prag. Ako bude tako, sve ostalo prepusti meni i bit ćeš dobro zbrinut. Poanta cijele ove priče jest da mi treba pouzdan i ozbiljan čovjek koji će preuzeti posao, umjesto idiota koji su završili u zatvoru. U pitanju je velik i skup posao.

– A što ako mene uhapse? Ne moram ja biti taj koji će zajebat stvar... I mene može netko zaribati? – pitao sam da se odmah ogradim.

– To je moja briga, ja svoje ljude štitim. Dok god moji ljudi rade kako im kažem, neće biti problema – rekao je to nekako umirujuće i vrlo sigurno. Mogao je vrlo lako navesti ljude da mu vjeruju.

Ponuda je bila jako dobra. Rekao sam da moram razmisliti i da ću mu se javiti. Što sam više razmišljao o tome, sve je više imalo smisla prihvatiti njegovu ponudu. Imao bih zajamčenu diplomu, postao bih diplomirani pravnik, ne bih više rintao kao budala za još veću budalu i to za plaću koju ne možeš nazvati ni džeparcem... Naravno, tu je bio i rizik. Znao sam da ću biti stalno u nekoj opasnosti i na rubu da završim u zatvoru, ali Tomo je djelovao kao vrlo utjecajan čovjek i nakon svega što sam opazio o njemu i čuo u tom razgovoru, iskreno sam vjerovao da je povezan i s Bogom i s Đavlom te da može riješiti i srediti sve.

Stoga sam ga nakon nekih sat vremena nazvao i samo rekao: – Pristajem...

– Znači ideš na fakultet? Pametno... obrazovanje je danas jako važno – rekao je i odmah prekinuo razgovor.

I to je bilo to. Nakon toga se nismo čuli četiri dana. Nisam znao što će biti ni kako će me upisati na faks, ali se, začuđujuće, nisam nimalo brinuo oko toga. Odlučio sam se jednostavno prepustiti toku događaja, pa što bude... Ionako mi ne može biti gore nego što mi je sada. Računao sam da ću raditi za tog Tomu dok ne dobijem diplomu, a onda ću mu se zahvaliti na suradnji i početi tražiti pravi posao, za neku pristojnu plaću... Tako sam se tada tješio. Govorio sam si: Ajde neka, izdržat ćeš dok ne završiš taj faks, a nakon toga ćeš opet po svome. ...jer tamo je fakultet Pet dana nakon našeg prethodnog razgovora, Tomo ZG me iznova nazvao i rekao da odem u poslovnicu jedne kurirske službe gdje ću podići pošiljku na svoje ime. Nisam je otvarao sve dok ne saznam što trebam s njom raditi. Predvečer tog istog dana Tomo ZG me opet nazvao...

– Jesi uzeo paket? – pitao je odmah bez pozdrava.

– Jesam, ali ga nisam otvorio.

– Otvori ga slobodno, smiješ. Unutra ti je pola kile robe za početak, pakovano u male paketiće od pet i deset grama. Ovi od pet su ti kokain, a ovi od deset heroin. Uvijek je tako zapakovano jer jedino tako mogu spriječiti da me dileri potkradaju. Svi koji posluju sa mnom znaju da im roba tako stiže, stoga je dilerima teže muljati. Nađe se pokoja budala, ali se to brzo otkrije i riješi.

– Što ako netko hoće samo dva ili tri grama? Ili samo gram? – pitao sam.

– Ne brini, s takvima nećeš raditi. Ovi s kojima ćeš ti raditi ne uzimaju na sitno – odgovorio je i odmah prešao na stvar.

– Jel znaš Delića? – pitao je.

Delić je inače bio dekan Pravnog fakulteta.

– Da, znam ga... Mislim, ne poznajem ga, ali znam čovjeka.

– Naći ćeš se s njim u Domagoju, dat ćeš mu dva paketića kokaina, budi vrlo ozbiljan, djeluj pouzdano i najvažnije od svega, diskretno. Diskrecija je apsolutno najvažnija stvar u

cijeloj priči i ne mogu ti to dovoljno naglasiti... To ćeš s vremenom shvatiti. Nemoj lupetati gluposti, ti ljudi samo žele što prije obaviti ono zbog čega su došli i što prije otići. On će tebi dati nešto što će ti pomoći da upišeš faks... I obuci se malo ozbiljnije, poslovno, nemoj tamo otići baš u trenirci i tenisicama.

– A novci? Koliko će ga to koštati? – pitao sam iako sam već znao odgovor. Želio sam biti siguran.

– Ništa ti ne treba platiti, samo mu predaj robu, uzmi to što će ti dati i dobro slušaj šta će reći. Sutra u 19 sati te čeka tamo – nakon toga je poklopio slušalicu.

Tomo će uvijek biti tako precizan... uvijek će govoriti: 13:00, 14:35, 20:45 sati...

Nikada ne bi rekao pola devet navečer ili petnaest do jedanaest ujutro. To sam iz nekog razloga uvijek primjećivao i činilo mi se neobičnim.

Domagoj je bio poznati restoran, omiljen među elitom zbog diskretne atmosfere i velikih zastora na svim prozorima, tako da se nije moglo vidjeti tko je sve unutra i što se događa. Obukao sam se ozbiljno, ali ležerno. Hlače, košulju i cipele, onako malo poslovnije, što bi se reklo, no opet ne preozbiljno za svoje godine. Dekan Delić je sjedio za stolom u samom kutu restorana, pio je kavu i nekakav sok, listao papire i olovkom nešto zapisivao.

Bio je to čovjek u kasnim pedesetima. Dosta se dobro držao za svoje godine, oženjen, imao je troje djece koja su već odrasla i, naravno, sva dobila diplomu iz prava. Odmah sam znao da droga nije bila za njega, već za Dunju. Dunja je bila poznata gradska odvjetnica – bila je prava seks bomba, oko 40 godina, bujne tamne kose, tamnih zavodljivih očiju, lijepog lica i odličnog tijela. Imala je velike grudi koje su savršeno stajale, malo veće dupe koje svaki muškarac voli, uzak struk i duge noge. Uvijek se oblačila tako da istakne svoje atribute. Svaki muškarac u gradu ju je želio. Dunja je bila trofejna ženska, ali Dunja je bila vrlo pametna, pogotovo nakon gorkog iskustva iz mladosti.

Ostala je trudna s nekih s osamnaest godina. Neki majmun ju je uspio zavaljati, Dunja se zaljubila do ušiju, sanjala udaju i miran obiteljski život s čovjekom kojeg voli... barem tako pretpostavljam. Frajer je iznenada nestao – pokupio stvari i digao sidro, zajedno sa svom lovom koju je uspio iz nje izvući. Navodno joj je uzeo lovu pod isprikom da će im naći neki stan za njih dvoje i bebu na putu. Dunja je nakon toga bila slomljena, išla je i na terapije jer zbog trudnoće nije smjela uzimati anitdepresive. Nakon poroda, sin joj je bio cijeli svijet, stoga je Dunja htjela da mu u životu ništa ne fali.

Od tada se nalazi s muškarcima samo iz interesa. Bez ljubavi i emocija. Dunja je stalno u društvu elite, političara, poduzetnika, mafijaša. Svi njeni poznanici i prijatelji su na nekim važnim i visokim položajima. Navodno je i faks završila preko kreveta, njeni partneri su joj redovito pomagali u karijeri. Namještaju joj sve važnije poslove i natječaje, a ona im uzvraća usluge. Dunja već godinama zastupa velike tvrtke u gradu i neke trgovačke lance, što joj, naravno, donosi podosta love, a sa strane se s muškarcima zabavlja za svoj gušt. Priča se da voli tu i tamo nešto ušmrkati, stoga sam pretpostavio da je kokain za nju jer znam da Delić ne uzima drogu. Bome će mu biti veselo kad se Dunja ušlagira pa ga počne jahati. Samo da ga ne strefi infarkt. Prišao sam stolu i rekao: – Gospodin Delić? Tomo je rekao da vam se javim – mirno sam spomenuo.

– Sjedi, hoćeš nešto popiti? – pitao je i nakratko me pogledao, pa zatim ponovno skrenuo pogled u svoje papire.

Očekivao sam da će sve biti riješeno nabrzinu i bez nekog ćaskanja, ali dekan Delić je bio vrlo opušten i nije se nimalo žurio, niti brinuo oko toga hoće li nas netko primjetiti.

Djelovao je dosta samouvjereno.

– Ne bih ništa, hvala... žurim. – rekao sam u pokušaju da malo ubrzam stvar. Nisam bio uplašen, ni zabrinut, ali sam osjećao nekakvu nelagodu. Htio sam to obaviti i otići. Znao sam da se ništa loše neće dogoditi jer si ni Delić ne bi dopustio nekakve skandale.

– Znači ti si taj novi Tomin čovjek. Valjda ćeš bit pametniji nego ovi kreteni prije tebe. Čuo sam šta su napravili. Stvarno moraš biti talentiran da napraviš takvo sranje – počeo je govoriti o stvarima o kojima nisam ništa znao. Nisam ni poznavao tu ekipu, niti sam znao što su učinili, a pogotovo ne što im se dogodilo, no svejedno sam se držao kao da sve znam i slagao se sa svime što govori.

– A šta ćete... neki ljudi ne shvaćaju ozbiljno neke stvari, pogotovo kad se bave ovim poslom.

– Istina, nadam se da ćeš ti zato biti pametniji. Imaš nešto za mene? – pitao je i pogledao me u oči.

Izvadio sam žuti fascikl u kojima su bili bezvezni papiri, jedini koje sam uspio naći, a da izgledaju službeno. Na dnu fascikla su bila dva paketića od po 5 grama kokaina, uredno složeni tako da se fascikl može normalno zatvoriti. Predao sam mu fascikl, on ga je otvorio i

pogledao unutra. Zatim ga je samo zatvorio i spremio u svoju aktovku. Nakon toga se nasmiješio.

– Ti meni žuti fascikl, ja tebi plavi. Evo ti, tu ti je sve crno na bijelo i ako to zajebeš, ja ti više ne mogu pomoći. To sam rekao i Tomi – Delić me upozorio.

Nisam ni gledao što je unutra, samo sam se zahvalio.

– Morao bih krenuti, žurim jer imam još nekih obaveza – rekao sam i dignuo se od stola.

– Dobro, samo ti ajde svojim poslom. I kaži Tomi da ga puno pozdravljam i da je stvar u Puli riješena.

Nisam imao blage veze o čemu govori...

– OK, reći ću mu... Doviđenja.

Otišao sam doma i poslao Tomi poruku u kojoj je pisalo da je sastanak odrađen, da ga Delić puno pozdravlja i poručuje da je ono u Puli riješeno. Nisam dobio nikakav odgovor.

Uglavnom, to je bilo to. Deset grama kokaina i sastanak od deset minuta je sve što je trebalo da upadnem na Pravni fakultet. Postao sam brucoš Pravnog, ponos i dika svojih roditelja koji su se hvalili okolo svima kao da sam otkrio izmjeničnu struju ili patentirao tetrapak. U onom plavom fasciklu koji sam dobio od Delića bio je jedan primjerak prijemnog ispita za faks i još nekoliko papira na kojem su bili isprintani svi točni odgovori. Sve što sam trebao jest svojom rukom ispuniti prijemni ispit. Upisao sam svoje podatke i prepisao točne odgovore.

Sva sreća pa sam prijemni polagao u dobra stara vremena, prije nego su uveli kompjutere i online pizdarije za sve, tako da je bilo puno lakše varati. Nije bilo serijskih brojeva na ispitima, online prijava, upisa i svih tih gluposti. Samo dođeš u referadu, predaš sve potrebne papire, prijaviš se za prijemni i to je to... Prođeš li ga, upao si. Ocjene iz srednje nisu mi bile nešto, ali sam imao dovoljno dobar prosjek da zadovoljim minimum kriterija. Na prijemnom sam glumio da pišem i mučim se, razmišljam što ću napisati. Kad je asistent rekao da je vrijeme isteklo, svi su se uzmuvali i počeli ustajati. Iskoristio sam taj tren i zamijenio svoj ispit koji sam dobio na početku s onime koji sam unaprijed doma ispunio točnim odgovorima. Imao sam ga uredno spremljenog kod sebe u torbi, stavio sam ga pod stol i u

pravom trenutku zamijenio. Nakon toga sam mirno ustao i predao ispit asistentu. I to je bilo to – nakon objavljenih rezultata (koje nisam ni išao pogledati) sam dobio indeks, raspored predavanja i postao student – sve zahvaljujući deset grama kokaina.

– Peder ide na faks, jebote! Pa jel ja to moram od drugih saznat?! Nisi mogao zavrnit rundu cuge, jebem ti mater škrtu? – počeo je urlat Bole dok me s leđa pozdravljao na ulici.

Nisam ga ni vidio, čekao sam bus kad mi je prišao s leđa.

– Jesi vidio, buraz? Bit ću advokat. Trebat ću ti da te vadim iz bukse, kretenčino – rekao sam mu kroz smijeh.

– Otkad si ti to odlučio studirat? I otkad si toliko pametan da upadneš na pravo? – pitao je.

– Šta da ti kažem, pun mi je kurac rintanja za budalu za bijednu plaću... Idem probat pa šta bude, bude. Ako završim faks, dobro, ako ne, bar sam probao.

– Neka, neka i treba... Idemo se napit u to ime, ti plaćaš naravno – rekao je i otišli smo u prvu birtiju na koju smo naišli, napili smo se poput stoke i na kraju završili u gradu s nekim njegovim društvom i curama, koje su isto tako bile željne provoda. Probudio sam se sljedeće jutro u nepoznatom stanu, s jakim mamurlukom i mučninom, na nekom starom madracu, potpuno gol, pored neke crnokose cure, također gole. Nisam imao blagog pojma ni tko je ni kako se zove, ni što smo mi to uopće radili tu noć, ali sam još uvijek imao kondom na prijatelju. Ne trebam ni spominjati da se jasno vidjelo da je kondom bio upotrebljen...

U stanu je bilo desetak ljudi, svi su spavali razbacani po sobama. Ja sam se prvi probudio, obukao i otišao doma, dok su još svi spavali... Stan je bio pun praznih boca vina, piva i žestice. Na kuhinjskom stolu sam primjetio marihuanu, ostatke jointa, bilo je i speeda, ecstasyja i još nekih tableta. Sve je to, naravno, nabavio Bole. Nisam se sjećao gotovo ničega, ali sam bio siguran da sam konzumirao samo alkohol – malo previše, ali samo alkohol, jer nema te sile na svijetu koja bi me nagovorila da uzmem drogu.

Otprilike sat vremena nakon što sam otišao, policija je upala u stan i sve ih probudila, potrpala u maricu i odvezla u stanicu. Imao sam jebene sreće... Bojao sam se hoće li netko od tog društva otkriti muriji da sam i ja bio s njima. To mi baš i ne bi trebalo, no srećom nitko nije spomenuo moje ime, a Bole je saznao tko je zvao policiju. Bili su to roditelji jedne od tih cura koje su bile u stanu, nakon što nije došla doma dva dana. Zvali su muriju i dali im imena

svih za koje su znali da se druže s njom, stoga su murjaci išli adresu po adresu dok nisu naletjeli na taj stan. Nakon toga sam odlučio da više neću ići na Boletove tulume... A što se Boleta tiče, naravno, bio je glavni krivac zbog svega onoga što je policija našla u stanu. Već odavno je bio poznat policiji, imao dosje i znali su da je on to sve nabavio. Suđenje je bilo ekspresno i Bole je samo ekspediran u buksu. Poslao mi je SMS da što prije završim taj fakultet da ga mogu izvlačiti iz zatvora: Ne brini nije ovo prvi put, ići ću ja još u buksu, ima da me vadiš van kako god znaš, zato se nemoj zajebavat tamo na tom faksu, pederčino Bole je stvarno bio živopisan lik, u najmanju ruku...

Jelena Godinu dana je prošlo otkako sam ušao u biznis i istovremeno postao student. Od prvoga dana sam sve radio fer i pošteno, kako bi to Tomo ZG rekao. Radio sam onako kako je on govorio i nisam mu stvarao probleme. Ako bi se i našao u nekoj nezgodnoj situaciji, sve je bilo riješeno bez posljedica. No nisam nikada imao neki veći problem, bar ne do tada.

Sretao sam svakakve klijente. Razne profesije, ali sve redom gradska elita. Doktori, odvjetnici, profesori čak, pa zatim poduzetnici, pjevači, nogometaši, razno razni menadžeri, ljudi za koje nikad ne biste posumnjali da uzimaju prašak, i naravno, uvijek neizbježni političari. Ali sve redom ljudi na položaju i s puno love. Rijetko kad bih prodavao nekom studentu ili običnom smrtniku. Ekipa bez para i statusa nije bila moja domena. Vjerovali ili ne, jednom je čak i svećenik došao po kokain. Bio sam bez riječi, ali ionako sam već odavno shvatio da Bog i Crkva nemaju ama baš nikakve veze jedno s drugim. Crkva je samo legalizirana mafija, dok je Bog način života, koji danas jako malo ljudi živi. Dogovor je bio da se nađemo na nekom velikom parkiralištu, koje je taj dan bilo puno. On je došao u crnom Passatu – u ono vrijeme je to bio novi model – bio je obučen u svećeničku odoru, inače ne bih ni znao da je svećenik. Dovezao se do mene, a ja sam sjeo na suvozačevo sjedalo. Bio je jako bezobrazan i arogantan, izuzetno bahat čovjek. Nije me ni pozdravio, samo je rekao: – Jel imaš kod sebe? – bio je jako ljut i nadrkan, kao da ga je netko prije već dobrano naživcirao.

– Imam. Onako kako smo se dogovorili.

– Evo ti novci, daj mi to i marš van, ajde brže – počeo je već skoro i vikati dok je vadio novce iz torbice koju je uzeo sa zadnjeg sjedala. Stalno je gledao uokolo bi li nas netko mogao vidjeti.

– U redu, evo... Čemu nervoza? Ne brinite, došao sam sam, neće nitko znati za ovo, niste vi jedina mušterija – rekao sam smireno da ga pokušam pripitomiti.

– Meni si našao pametovat, đubre balavo?! Ti meni nešto govoriš, bijedni narkoman! I još truješ druge s tim smećem! Ako netko sazna za ovo, najebat ćeš – umjesto da se smiri, sad je bio još ljući.

Frajer od mene kupuje kokain i još mi ima obraza dijeliti lekcije iz morala. Htio sam mu svašta reći. Toliko sam bio bijesan da mi je došlo da ga zapucam šakom ravno u čelo, ali nisam. Sjetio sam se što mi je Tomo ZG stalno govorio, samo da mu ne pravim probleme, da što prije obavim posao i odem. Osim toga, da sam ga udario, prijavio bi me za napad, a i štošta drugo, a to mi u tom trenu nije trebalo. Ušutio sam, dao mu robu i uzeo novce. Otvorio sam vrata od auta, izašao van i prije nego sam ih zatvorio mirno sam rekao: – Meni ne treba šut da budem normalan... Nisam narkoman za razliku od vas. Nisam nikad uzeo drogu... nikakvu. Vidim da vas je već uhvatila kriza. Fali vam praška... A imate i društvo. S obzirom koliko ste tog smeća uzeli, još netko voli šmrkati s vama. Valjda nije neka mlada zalutala ovca ili ministrant? Ali bez frke, ako je ljubav iskrena, dat ću vam popust sljedeći put... – i zalupio sam vratima od auta.

On me gledao šokirano, otvorenih usta i izbečenih očiju. Možda sam pogodio sve što sam mu rekao, a možda je jednostavno bio pod šokom da netko može tako razgovarati s njim.

Ništa mi nije rekao, samo je stisnuo gas i odjurio uz škripu guma. Više ga nisam ni vidio ni čuo. Mislio sam da će me Tomo ZG nazvati i očitati lekciju, ali ništa se nije dogodilo. Nitko više nije ni spominjao tog svećenika.

Trebalo mi je šest mjeseci da uočim pravu prirodu svog posla. Tek onda sam shvatio što je točno Tomo ZG mislio kad je rekao da treba ozbiljnog, pouzdanog i najviše od svega, diskretnog čovjeka. Prodavao sam samo eliti, koja je bila puna love, nije joj bio problem dati po dvije-tri tisuće eura za prašak, (tada je već marka nestala i došao je euro). Svi su ti ljudi imali jedan veliki zajednički problem. Bilo im je riskantno kupovati od nekoga tko nije provjeren. Imali su svoje ljude kojima se moglo vjerovati i za koga su bili sto posto sigurni da neće otkriti njihove mračne tajne. Jedan od tih ljudi je bio i Tomo ZG. A ja sam bio njegov...

trgovački putnik, da se tako izrazim. Ali ono što je bilo jako čudno i zanimljivo u isto vrijeme jest to da kad god bih nekome prodao robu, svi su mi rekli da pozdravim Tomu ZG. Svi do jednoga, kao da mu se ulizuju. Ja nisam baš ništa znao o tom čovjeku, osim imena... Tomo ZG i broj mobitela.

Da sam htio, mogao sam saznati nešto od mušterija, no brzo bih izazvao sumnju kod njih. Vjerovatno bi pomislili da sam doušnik ili nešto jer kakav je to diler koji ispituje mušterije o svom šefu, jer kao on ništa ne zna. Ali su ga uredno svi pozdravljali. Samo bi rekli: Pozdravi ga puno i kad dođe ovamo, neka mi se obavezno javi... Mislio sam da je taj Tomo ZG neka velika glavešina u ZG mafiji i da mu se od straha svi ulizuju. Ali meni je to odgovaralo jer gotovo nikada nisam bio u nekoj velikoj opasnosti. Kao prvo, svi su se ti ljudi brinuli da nitko ne otkrije kako kupuju prašak, stoga su bili izuzetno diskretni, a drugo, očito je da su se svi bojali toga Tome ZG. A lova nikada nije bila problem kod takvih ljudi, stoga se nisam morao brinuti da ću morati utjerivati dugove. Što se faksa tiče, sve je bilo po planu. Išao sam redovno na sva predavanja, tako da nitko ne bi mogao nešto posumnjati. Ono kao, da prolazim ispite i sve polažem redovno, a nisam bio ni na pola predavanja. Što se samih ispita tiče, to je bilo vrlo jednostavno. Većinu ispita sam kupio. Cijena se obično kretala od 700 do 1000 eura, ali kako sam zarađivao po nekoliko tisuća eura mjesečno, to mi nije bio problem platiti. Išao bih obično preko posrednika. Kada kupite jedan ili dva ispita, već vam se sami počnu javljati i nuditi da vam srede još koji. One profesore koji nisu htjeli uzet lovu – zamislite, ima i takvih, nevjerojatno – njih bih nekako drukčije sredio. Nekad bi njihovi asistenti držali ispit pa bih to obično riješio s nekih 300-400 eura. Dao bih asistentu lovu, on bi me pustio na pismenom i zatim mi rekao koja sve pitanja profesor obično pita na usmenom, ili bi mi nekad i uspjeli riješiti da znam točno što će me pitati na usmenom, tako da sam morao naštrebati jedno dvadesetak odgovora za pismeni dio ispita i to je to. I uglavnom je išlo sve OK. Kad imaš lovu, ništa nije problem.

Ali nekada ni to nije bilo dosta... Tri ispita mi je morala riješiti Mirjana.

A Jelena? Jelenu sam primjetio na jednom od predavanja. Bila je moja prva ljubav, može se reći da je bila prva djevojka u koju sam se iskreno zaljubio. Bila je jako lijepa. Nije bila nikakav supermodel ili cura za naslovnicu, ali meni je bila prelijepa. Imala je vrlo zarazan osmijeh, pomalo valovitu svijetlosmeđu kosu, vitku figuru i ono meni najdraže, velike plave oči. Imala je zaista najljepše oči koje sam ikada vidio. U očima je uvijek imala neki dječji žar, neko veselje, ono kao kad djetetu kupite igračku za kojom pati mjesecima i kad je napokon

ugleda, lice mu se ozari, a u očima mu vidite svu sreću svijeta. Takve su bile Jelenine oči.

Njen pogled bi vas odmah podigao i uspravio na noge, bez obzira kakvi vas problemi muče.

Jelena je bila pomalo punk girl – nije bila baš onako skroz u tome, nego više zbog glazbe.

Dopadala joj se takva glazba, pa se tako i oblačila. Nije bila šminkerica koja je uvijek morala imati najnovije cipele i torbice. Nosila je poderane traperice, kožni pojas s nekim metalnim detaljima, crne starke, obične ženske majice i uvijek je imala hrpu narukvica kućne izrade.

Imala je i dvije tetovaže – jednu na ramenu i jednu na podlaktici.

Sjeo sam odmah iza nje na jednom predavanju i iz malenog ruksaka koji je uvijek nosila sa sobom, potajno izvukao njen indeks. Poslije predavanja je s prijateljicom otišla u kafić preko puta faksa. Sjedile su na kavi kad sam im prišao...

– Hej cure, kak ste? – opušteno sam pitao. Nikad me nije bilo strah prići curama, nisam nikada imao tremu, nervozu ili nešto slično, uvijek sam djelovao opušteno i samopouzdano.

– Evo malo uživamo, a ti? – pitala je Jelenina prijateljica.

– Ma ništa, Jelena mi obećala platit kavu, pa rekoh, eto, imam nešto malo vremena – odgovorio sam, pogledao je u oči i nasmijao se.

– Mi se znamo? Sorry, ne sjećam se... Kak se zoveš? Odakle se znamo? – bila je, naravno, zbunjena.

– Ne znamo se, nismo se dosad nikad upoznali, ali si rekla da plaćaš kavu onome tko ti nađe indeks. Pa eto me, ja došao na tu kavu – rekao sam opet s laganim smiješkom.

Odmah je u panici pogledala u svoj ruksak u koji stanu samo indeks, mobitel i eventualno novčanik i vidjela da joj nema indeksa.

– Kod tebe je??? – pitala je sva zabrinuta.

– Ispao ti je na hodniku, ja sam taman išao iza tebe pa sam vidio i pokupio ga – odgovorio sam joj dok sam vadio njen indeks iz džepa.

– Hvala... Joj puno ti hvala, poludjela bih da moram opet to sve prolazit. Već sam jednom izgubila indeks i bilo je sto problema i papirologije – rekla je s olakšanjem.

Na tren je zašutjela, nešto joj je bilo sumnjivo.

– A zašto mi nisi dao indeks odmah na hodniku? Ako si bio iza mene, mogao si me zaustaviti i reći da mi je ispao? – pitala je.

– A kako bih onda upoznao tako lijepu curu? Čuo sam da pričate kako idete ovamo na kavu pa sam zato pričekao.

– Nasmijala se, vidio sam da joj laska moje upucavanje. Iako je bilo prozirno, čak i za moj standard, ali eto u tom se trenu nisam mogao sjetiti ničeg pametnijeg.

– Sjedni – rekla je.

– A ne tu, ne sad... Nas dvoje ćemo otići jedan dan, onako u miru, da se upoznamo ko ljudi. Ne volim ništa raditi na brzinu – rekao sam i nastavio. – Daj mi svoj broj, pa ću te nazvati.

– Hmm, ajde nek ti bude, ako ništa drugo, bar da ti se odužim za indeks... – odgovorila je i nasmijala se. Upisao sam njen broj u mobitel.

– A kako možeš bit siguran da ti nisam dala neki bezveze broj? Možda ti se javi neki frajer kojemu se svidi tvoj glas na prvu? – počela se smijati...

– Saznat ću uskoro... ali mislim da cura s tako lijepim pogledom ne mulja – rekao sam, samo se okrenuo i otišao.

Odmah se prestala smijati i pogledala me iznenađeno... Valjda nije očekivala takav kompliment. Gledala je za mnom dok sam odlazio. Nisam je odmah nazvao, pričekao sam 4-5 dana i nazvao. Rekao sam joj da sam bio u gužvi. Nisam lagao, u tih nekoliko dana bilo je puno posla i puno prometa.

Iskreno, ne možete ni zamisliti koliko ima droge vani u optjecaju i tko je sve i koliko uzima. Ali ono u što možete biti apsolutno sigurni jest da je ima na svakom koraku. I najviše je koriste bogataši. Je li to nekakav trend među tim ljudima, statusni simbol, ili jednostavno imaju toliko love u životu da od dosade ne znaju više šta bi radili sa sobom, ne znam. Ali iskreno, baš me briga. Ja sam zarađivao jebeno veliku lovu u to vrijeme, nije me zanimalo ni tko kupuje, ni koliko, a ni zašto.

– Halo, Franuloviću, kako je? – bilo je prvo što sam čuo nakon što sam se javio na mobitel. Tomo ZG je nazvao.

– Ništa, evo doma. Gledam utkamicu – odgovorio sam.

– Svaka čast – rekao je i utihnuo...

– Na čemu? – ništa mi nije bilo jasno.

– Posao ide bez greške, mogu ti reći da si prvi s kojim radim, a da nema problema.

– A čujte, lova je jako dobra, a osim toga takav je dogovor, radim za vas dok ne diplomiram. Nakon toga ću prestati... – bio sam iskren.

– O tome ćemo još pričati, sumnjam da ćeš prestati, ne brini, nije to prijetnja, već iskustvo. Kad se čovjek jednom, a pogotovo mlad kao ti, navikne na takve novce, teško se ostavi ovog posla. Usput, kako je na faksu? – pitao je.

– A dobro je, uglavnom svi uzimaju lovu, najbolje je što svi oni misle da sam kupio samo njihov ispit, kad bi znali da bih mogao objaviti listu sa svim imenima i ciframa koje su uzeli, dali bi mi doktorat odmah, samo da šutim. Ali ide OK, par likova mi radi probleme.

Neće uzeti ni lovu, ni ništa. Ni preko posrednika se ništa ne može – požalio sam se.

– Malo si im ponudio... – prekinuo me u pola rečenice.

– Nisam, neće... Jednostavno neće uzet ništa, takvi su ljudi, pošteni, idu u Crkvu, imaju familije, čistunci... Pošteni ljudi, ne možeš im ništa. Ne mogu vjerovat da još ima takvih likova... – nisam ni završio rečenicu, a Tomo ZG me opet prekinuo u pola riječi.

– Muški? – pitao je.

– Da, sva trojica su muškarci.

– Onda nema problema, ako su muškarci i to je riješeno. Zapiši broj... Zove se Mirjana, to ti je novi kupac. Bila je i prije mušterija, ali nakon sveg sranja koje su napravili kreteni koji su radili prije tebe, nije više htjela kupovati od mene. Jedva sam je uspio uvjeriti da je sve opet u redu. Kupovala je jako puno, zato mi je važna, ali sve ćeš sam saznati kad je upoznaš – ispričao mi je to sve smireno i ležerno, kao da pričamo o nekom autu ili pecanju.

– A šta su to napravili ovi prije mene? – htio sam makar nešto izvući od njega.

– Nije bitno, bitno je da je sad sve opet OK i da posao ide. A oni su u zatvoru i ostat će tamo duže vrijeme – uporno je izbjegavao pričati o tome.

– Kad smo već kod zatvora, trebao bih pomoć... Znate moj prijatelj... – nisam ni dovršio kad me opet iznenada prekinuo.

– Taj neki Bole? Na njega misliš? – ispalio je.

– Da? Kako znate? – bio sam potpuno zbunjen.

– Pa dobro, Franuloviću, nekad me zaista iznenadiš. Taman kad te pohvalim da si pametan i sposoban, ti izvališ takvu glupost. Znaš da sve znam i da pratim svoje ljude.

Pretpostavljam da hoćeš pitati mogu li ga izvući iz zatvora?

– Da... Mislim ja ću platit ako treba, dugujem mu to – rekao sam mu i prisjetio se sranja s Balašem, kad je Bole mogao hladno pobjeći i ostaviti me na milost i nemilost bijesnom mafijašu, ali nije.

– Dugujem mu to? Kako je to smiješno čuti u ovom poslu. Odanost, zahvala, briga za prijatelje... to u ovom poslu praktički ne postoji. Obično bi svi izdali i rođenu mater za dva grama heroina ili 100 eura. A ti želiš nekome pomoći, ali dobro... baš zato ću ti pomoći. Izvući ću ga van... – rekao je, ali sad sam ja njega prekinuo u pola rečenice.

– Hvala, ako treba platit ću... – odgovorio sam.

– Pusti me da završim. Tvoj prijatelj Bole je problematičan, ne znam zašto uopće želiš nekog takvog pored sebe, može ti samo donijeti probleme i sranja. Sitni kriminalac, krade po trgovinama, nešto malo prodaje marihuanu i tablete... Šta će ti taj lik? Ti radiš s ozbiljnim ljudima i moraš tako izgledati. I imati ozbiljne prijatelje. Takva budala ti samo može sve upropastiti.

– Dugujem mu to... jednom me spasio. Iako je na kraju napravio više sranja nego koristi, ali me spasio. Osim toga, ionako nema pojma za ovo. Ne zna ništa, ni čime se bavim, ni za koga radim.

– Dobro... u redu. Ajmo ovako. Bole će raditi za mene, odnosno za tebe. Nećeš mu nikad spomenuti da radiš za mene, ti ćeš prodavati kao i dosad, mojim kupcima, a on će dilati ološu. Običnim narkomanima s ulice, studentima i takvima, koji nemaju lovu. Reci mu neka si osigura zaštitu jer takvi likovi napadnu dilera ako je sam. Zatuku ga s nečim, uzmu robu i pobjegnu. Ako ga već vadim iz zatvora, onda neka bar imam neke koristi od njega. – rekao je.

– Ja ću mu davati robu? – pitao sam.

– Da, reći ćeš mu da njemu ide dio od prodaje... Isto koliko i ti uzimaš, a ostatak novca ćeš slati meni kao i dosad – odmah je objasnio cijelu stvar.

Nisam se bunio. U glavi mi se vrtjelo milijun misli. Ali opet se sve na kraju svelo na to da dugujem Boletu da ga izvučem.

– OK, dogovoreno. A šta ako bude problema?

– Bole je tvoj problem, a ne moj. Radit će za tebe, ne za mene – rekao je i spustio slušalicu.

Par minuta kasnije stigao mi je SMS od Tome ZG. Pisalo je samo: 09*******, Mirjana, sutra u 11:00 sati.

Tad sam se sjetio Jelene. Poslao samo joj SMS. Napisao sam: Kava? Sutra, ako ti odgovara? Frenki. Nakon par minuta odgovorila je: U 1 se nađemo kod faksa? Poslao sam joj samo potvrdu.

Mirjana – Dobar dan, tražim Mirjanu, čuli smo se ranije telefonom – rekao sam ulazeći u ured vlasnika i glavnog direktora jedne jako velike građevinske tvrtke u gradu.

– Frenki? – upitala me njegova tajnica.

– Da ja sam... – rekao sam.

– Uđi, ja sam Mirjana.

Na prvi pogled sam se vrlo ugodno iznenadio. Mirjana je bila vrlo atraktivna i zgodna umjetna plavuša. Duga ravna izblajhana kosa, tamne oči, tajanstvenog pogleda. Imala je tada 37 godina. Vrlo utegnuta i vitka figura, bujne grudi koje su jedva uspjele stati u usku crvenu košulju s velikim dekolteom. Crna poslovna suknja do koljena samo je napola otkrivala njene duge i lijepe noge. A cijela je pojava završavala na crvenim štiklama, koje su klopotale dok mi se približavala pružajući ruku uz srdačan osmijeh.

– Hoćeš nešto popiti?

– Može nešto hladno, bilo što, samo da je hladno – rekao sam.

Otišla je do ormarića s pićem i sagnula se tako da mi je ponosno pokazala ugodno zaobljenu stražnjicu. Nije joj bilo ni najmanje neugodno. Čak sam imao dojam da mi se nabacuje – iako nisam vjerovao da to radi jer smo se tek upoznali.

– Može viski? – pitala je i izvadila bocu i dvije čaše.

– Može.

– Jel sigurno ovdje? – pitao sam je pogledavajući okolo po uredu.

– Ne brini, nema nikoga, šef je na poslovnom putu sa šeficom marketinga... moš mislit marketinga. Firma se nikada nigdje ne reklamira, ali imamo šeficu marketinga – rekla je sarkastično.

– Znači još jedan sretno oženjen, uspješan poslovni čovjek – nadovezao sam se na njen sarkazam.

– Svi su oni sretno oženjeni, dok ih žena ne uhvati s tajnicom. Budu oni i dalje sretni, samo više ne ostanu oženjeni – rekla je i nastavila. – A ti si taj novi Tomin čovjek... Svi te hvale, kažu ozbiljan dečko, ne zajebava se kad je posao u pitanju – pogledala me u oči i čekala moju rekaciju.

– A tko to svi?

– Šta tko to svi? Pa ljudi s kojima radiš... ti mene ne znaš? Nisi čuo za mene?

– Ne, samo znam da ste kupovali od Tome, ali nakon onog... da kažem, nemilog događaja, povukli ste se, ali Tomo vas jako cijeni i kaže da ste mu vrlo važni – pokušao sam je malo omekšati.

– Ha ha, vrlo važna, da, moš mislit... Važna sam mu, da, jer kupujem na veliko... za petoro, zato sam mu važna. Gledaj, ja mogu i drugdje nabaviti istu robu, ali Tomo je čovjek kojega ne smiješ tek tako lako ignorirati. Znaš i sam.

– A znam, naravno – odgovorio sam, iako nisam imao pojma o čemu priča.

– No, eto, Tomo mi kaže da je sad opet sve OK i da opet mogu uzimati od njega, ipak on ima najbolju robu. Ne znam odakle nabavlja, ali je stvarno vrhunske kvalitete – rekla je i nastavila. – A šta ti radiš? Kako si završio u ovome?

– Studiram pravo... – rekao sam, ali nekako sam imao osjećaj da joj mogu reći sve.

Nisam htio da pomisli kako je muljam, htio sam zadobiti njeno povjerenje, stoga sam joj rekao istinu. – Tomo mi je sredio da upišem faks, ako budem radio za njega. Osim toga, od ovog si posla kupujem ispite. Nakon diplome ću mu se zahvaliti na svemu i prestati.

Kad je to čula, samo se počela smijati. Smijala se i dodirivala me po ramenu saginjući se prema meni. Pritom sam imao fantastičan pogled ravno u njen dekolte, koji je bio i više nego stimulativan.

– Vi mladi ste tako naivni i smiješni... znači tako te dobio. Jeftino je i prošao... faks sam ti i ja mogla srediti bez problema. Ne bi morao ni upola toliko riskirati kao sad. Ali ovo je presmiješno... Kad diplomiram ću prestati...ha ha ha, isto kao što je i Dunja prestala – rekla je sa širokim osmijehom.

– To je i Tomo spomenuo, da bi mi mogli pomoći s faksom. Tri ispita mi vise, a profesori neće uzeti ni lovu ni ništa. Budale neke – odmah sam prešao na stvar.

– Imena? – pitala je.

Izdiktirao sam ih.

– Jednog ti mogu odmah riješiti, njegov sin je redovna mušterija kod mene, a oženjen je i ima dvoje djece. Stari ga je natjerao da se oženi nekom doktoricom... da bude uzoran sin pravnik, a žena doktorica, nije htio bilo koga za snahu. Sin je baš i ne voli, pa dolazi često kod mojih cura. A za ostalu dvojicu ćemo nešto već smisliti – mirno je rekla.

Mirjana je bila svodnik. Imala je četiri cure koje je podvodila. Dvije Hrvatice, jednu Bosanku i jednu Srpkinju. Cure su bile između 19 i 31 godine, izuzetno atraktivne i jako skupe. Mirjana je vodila svoj biznis samo za probrano društvo. Znala je sve i svakoga u gradu, ali isto, poput Dunje, njeno društvo je bilo čista ekskluziva i elita. Radila je kao osobna tajnica vlasnika najveće građevinske firme u gradu i često išla s njim na poslovna putovanja, na kojima se brinula da uvijek bude svjež i odmoran. Jer kako će čovjek dogovarati poslove, ako je napet i pod stresom? Mirjana mu je pomagala da se riješi stresa. Često bi vodila neke svoje

cure na ta poslovna putovanja, da bi omekšala i uvjerila poslovne partnere svog šefa da bi trebali sklopiti posao s njegovom tvrtkom.

Njene cure su sve redom uzimale drogu koju im je kupovala Mirjana. To je bio jedan od načina da ih kontrolira i zadrži kod sebe, a drugi je, naravno, bio novac. Cure su bile jako dobro plaćene za svoje usluge. Vrlo često je Mirjana kupovala drogu i za te poslovne dogovore jer su neki ljudi s kojima je njen šef surađivao, voljeli trošiti i prašak, dok troše njene cure. Sve samo da bi sklopili posao. Mirjana je formalno bila zaposlena kao osobna tajnica, s ogromnom plaćom, a neformalno nije radila ama baš ništa, osim što se jebozovno oblačila, šminkala i dolazila na posao da bi izgledala lijepo i šarmirala poslovne partnere svog šefa. Osim što je radila i sve ostalo ranije spomenuto. Mirjana se nikada nije udavala, niti je imala djece...

– Svakako se činiš puno razumniji i normalniji od onih budala prije tebe... – rekla je i nastavila. – Stvarno su bili kreteni. Svaki put kad bi došli, samo bi mi buljili u sise i dupe i govorili kako sam dobra. Stalno su me zvali na cugu i nudili lovu za seks. Baš su bili stoka. Ti si nekako drukčiji, činiš se kao osoba s kojom se može normalno razgovarati. Inače ste vi muškarci teški idioti... baš prava stoka. Ali baš zato što ste toliko glupi, žene vas mogu lako manipulirati. Barem one koje to znaju... – gledala me i vragolasto se smiješila.

– Vi očito znate...

– Ja sam najbolja – odgovorila je i nasmijala se. – To je vrlo jednostavno. Samo daš budali što želi, ali ako to želi opet, onda on mora tebi dati ono što ti hoćeš... nema tu neke velike mudrosti.

– Istina, još je lakše kad žena izgleda tako dobro kao vi... kao s naslovnice... – pokušao sam baciti udicu.

– Oooo, vidi ti malog što baca spiku, znači, sviđam ti se? – pitala je opet s onim smiješkom na licu.

– Naravno, ipak sam muško na kraju krajeva – odgovorio sam i gledao je ravno u oči.

Osjetila je da sam ozbiljan i da nisam neki napaljeni balavac s kojim se može poigravati da si malo skrati vrijeme.

– To ćemo još vidjeti. Koliko si robe donio? – pitala je i otišla do svog stola. Otvorila je donju ladicu, pritom se sagnuvši. Imao sam prilično dobar pogled na njeno utegnuto dupe i duge glatke noge. Dobio sam dojam da Mirjana voli mlađe dečke. Vjerovatno zato jer cijelo vrijeme radi sa starim bogatim prdonjama. Ali nisam još bio siguran nabacuje li mi se, misli li ozbiljno ili se samo zeza sa mnom.

– Nisam donio ništa, ja sam razumio da je ovo samo dogovor – odgovorio sam i pritom se teškom mukom pokušavao kontrolirati. Već sam bio poprilično narajcan.

– Ništa nemaš? Meni treba večeras... imam još nešto malo kod sebe – bila je zbunjena.

– Nemam ništa, osim toga sve je već prodano, sutra bih trebao dobiti još iz Zagreba.

– Super, tek smo se upoznali i već si zajebo stvar... i što sad? – pitala je i opet se vragolasto nasmijala.

– A ne znam, čim dobijem robu, dolazim odmah prvo do vas, obećajem.

– A dobro? Bar ću se moći uvjeriti koliko si pouzdan. Kad da te onda očekujem... u nedjelju? – pitala je.

– Može, gdje da se nađemo? – sad je već postalo ozbiljno. Znao sam da neću doći opet ovdje, jer nedjeljom ne rade, stoga ćemo se sigurno naći negdje u intimnijoj okolini.

– Dođi do mene... stanujem na ovoj adresi. Nemoj doći prije osam, zauzeta sam cijelo popodne – rekla je i dala mi papirić sa svojom adresom.

Popili smo viski, nešto malo čavrljali o njenom poslu, šefu i svemu pomalo. Nakon toga sam je pozdravio i krenuo se naći s Jelenom. To je trebao biti prvi spoj, a ja sam bio narajcan i napaljen kao pas nakon razgovora s Mirjanom, njenog dekoltea, nogu i dupeta.

Kad dvije ruke nisu dovoljne Bole je dobio nekoliko godina zatvora nakon onog upada policije u stan. Kad je sudac vidio njegov dosje i što je sve radio kao maloljetnik, odlučio je to sve skupiti u jednu kaznu, jer se Boletu napokon moglo suditi kao punoljetnoj osobi. Sudac je mislio da će ga duže vrijeme u buksi opametiti. No zahvaljujući meni i Tomi ZG, Bole je već nakon godinu dana bio vani.

– Nisi još ni završio fakultet, a već me vadiš van... jebote, pa ti ćeš biti jeben advokat kad završiš to sranje tamo – vikao je dok je izlazio kroz mala vrata glavne zgrade zatvora.

Došao je do mene i zagrlio me. – Pa di si, pička ti materina, ja moram godinu dana čekat da me izvučeš?! – opet je vikao, ali nasmijan od uha do uha.

Imao je sa sobom onu istu crnu torbu u kojoj je prenio kokain kad smo se vraćali iz Praga...

– Zbog te torbe i jesi u buksi, majmune – rekao sam, smijući se.

– Pusti, šuti, to je prava torba, vidi je, nigdje se nije potrošila, ko nova, a šta je sve prošla, jebote, već se trebala odavno raspast.

– Šta su ti rekli, zašto ideš van? – zanimalo me kako ga je Tomo ZG uspio izvući van.

– Nemam pojma, brate, nešto da ću biti svjedok u nekoj istrazi, šta ja znam, ma jebe mi se, bitno da sam vani – bio je sav sretan.

Nije mi ništa bilo jasno. Tomo ZG ga je odredio za svjedoka u nekoj velikoj istrazi i tako ga uspio izvući van iz zatvora. Nešto se tu nije poklapalo. Kako jedan mafijaš može određivati svjedoke u policijskim istragama? Znao sam da je ova država pokvarena i korumpirana, ali baš u tolikoj mjeri, to nisam očekivao.

– Ja sam te izvukao van.

Gledao me onako tupo sa širom otvorenim ustima, nije mogao vjerovati što mu govorim.

– Ti? Nemoj srat, majmune, šta me jebeš?! – nije mi vjerovao.

– Ajmo negdje nešto popiti, pa ću ti sve objasniti...

Otišli smo do jednog izoliranog kafića, znate onaj tip lokalne birtije u koju najviše svraćaju penzići iz susjedstva. Penzija im sjedne prvog na račun, a već do trećeg u mjesecu sve popiju u toj lokalnoj krčmetini. Kafić je bio u nekoj staroj kući s oronulom fasadom.

Unutra je bio šank iz osamdesetih, s drvenom oplatom, šest stolova, s bijelim stolnjakom i starim stolicama. Imao je i terasu s jednim stolom u uglu. Sjeli smo za taj stol, što dalje od svih i počeo sam Boletu objašnjavati sve po redu. Rekao sam mu sve osim za koga radim.

Nisam spominjao Tomu ZG. Samo sam mu rekao da su u pitanju ljudi koje ne smijem

spominjati jer bi inače moglo biti velikih problema. Bole je sve mirno slušao, nije pokazivao nikakve reakcije ni emocije, mislim da nikada prije u životu nije bio toliko skoncentriran na nešto kao sada.

Zatim sam mu ponudio da radi za mene – tek onda mu nije ništa bilo jasno.

– Šta ću ti ja? Ako ti biznis tako dobro ide, šta ću ti ja? – pitao je.

– Zašto ne bi zarađivao još više? Izvukao sam te van zbog onoga s Balašem, nisi me ostavio i pobjegao, a mogao si. Zato sam te izvadio iz bukse. A sad kad si vani, zašto ne bi radili skupa? Ti ćeš zarađivati jebenu lovu, a ja ću zarađivati još više nego sad.

Istina je bila ipak drukčija. Bole će zarađivati veliku lovu, ali ja od toga neću imati ništa, već ću sve to slati Tomi ZG. Ali htio sam pomoći Boletu. Iskreno, ne znam zašto. Nisam nešto naročito naklonjen pomaganju ljudima, ali sam imao neku potrebu pomoći mu.

On je sve pažljivo slušao, rekao sam mu kako bi posao trebao ići, rekao sam mu koliko će love otprilike zarađivati, koliko bi još ljudi trebao naći da mu čuvaju leđa i sve ostale detalje. Kad sam završio, samo je rekao: – I kad počinjem? – pitao je vrlo ozbiljno.

– Samo tako? Malo razmisli o čemu se tu radi.

– O čemu da razmišljam, jebote... O čemu? Izašao sam iz jebenog zatvora, ne smijem doći kući jer će me mater zaklat nožem čim me vidi, nemam posao, nemam para, ne znam gdje ću spavati noćas, a ti mi nudiš toliku lovu. O čemu da više razmišljam? Zvat ću svoje skinjare da rade sa mnom. Znam trojicu koji će odmah pristati. A znam i kome ću prodavat.

– Kome? – zanimalo me.

– Ma ne brini, ima ih koliko hoćeš. Svi koji su od mene prije kupovali travu i tablete su me uvijek pitali jel znam nekoga tko dila nešto jače. Samo ću proširit glas da ima kod mene, da vidiš kako će krenut biznis. Kad se pročuje da mogu kod mene uzimat prašak, dolazit će ih sve više – odgovorio je i bio potpuno u pravu.

Iz vlastitog iskustva sam znao da jednom kad se ljudi uvjere da si pouzdan diler i da mogu od tebe uzimati bez straha da će biti nekih problema, posao se počne širiti sam od sebe.

Odjednom se stvori toliko mušterija da jednostavno nemaš dovoljno robe. Pogotovo kad

radite s ljudima kojima sam ja prodavao, a to su bili ljudi s jako puno love. Lova im nije nikada bila problem, većina njih nije ni pitala za cijenu, već samo imam li još i kad mogu dobiti.

– Bole, ovo je jako ozbiljna stvar, s ovim ljudima nema zajebancije, ako nešto sjebeš, bit će velikih problema. To su jako opasni ljudi – upozorio sam ga.

– Ne brini, znam o čemu se radi. Daj mi dva-tri dana da si skupim ekipu.

Odjednom sam osjetio nečiju ruku na ramenu i čuo ženski glas...

– Pa otkuda ti ovdje? – bila je to Jelena.

– Hej, otkud ti? – pitao sam.

Poljubila me, rekla da je išla do faksa gradskim busom i vidjela me kroz prozor. Izašla je van na stanici i došla do mene.

– Ovo je moj prijatelj... – počeo sam, ali me prekinula.

– Bole, znam ga – rekla je.

– Znamo se od prije, uzimala je par puta travu od mene – rekao je Bole.

Nismo joj rekli da je Bole upravo izašao iz bukse. Mislila je da smo se bezveze našli na cugi. Nisam znao da je ona poznavala Boleta, a kamoli da je kupovala od njega. Dogovorili smo se da ćemo večeras otići do grada. Nakon toga je otišla na faks. Bole i ja smo ostali u kafiću.

– To ti je cura? Simpatična je... Nije moj tip, ali je OK cura.

– Šta je uzimala od tebe? – pitao sam.

– Ma ništa, ne brini, par puta je uzela malo trave i to je to. Ništa ozbiljno. Više su kupovali klinci iz drugog srednje nego ona. Jednom je samo uzela par tableta. Samo taj jedan put – odgovorio je i odmahnuo rukom.

Nije mi to smetalo, niti sam se brinuo. To je bilo sasvim normalno za sve mlade. Svi su to radili. Našli bi se u gradu sa svojim društvom, kupili bi hrpu cuge, pili, smotali par jointa i popušili. Nije to bilo ništa čudno. A za Jelenu sam to i očekivao. Bila je pankerica, ali je isto tako bila puna života, znatiželje i po prirodi vrlo vesela i pozitivna osoba. Htjela je sve vidjeti,

probati, stalno je nekuda išla, putovala na koncerte, događanja. Jednostavno je bila takva osoba. To mi se jako sviđalo kod nje. I u krevetu je bila prilično pustolovna... i to mi se jako sviđalo kod nje. Bila je vrlo pozitivna, pa čak i karizmatična. Svi su voljeli biti u njenom društvu i uvijek bi donosila neku dobru vibru.

Za mene je mislila da sam čistunac... Da sam pravi mamin sinčić, koji je obećao mami i tati da neće nikada zapaliti cigaretu, piti i drogirati se. Kad god bismo izašli van s njenim društvom, oni bi se uvijek prvo okupili kod nekoga tko je tu večer imao praznu kuću, tamo bi se napili, smotali par jointa i popušili. Bilo bi tu i šarenih tabletica, ali ja nisam nikada htio uzeti ni travu ni tablete. Samo alkohol. Jelena me često zajebavala pred svima zbog toga, ali nije mi smetalo, samo bih se nasmijao. Za razliku od mene, ona je trošila i travu i tu i tamo bi uzela neku od onih tableta. Nikada nisam znao razlikovati te tablete. Nisam ih ni dilao ni trošio, tako da su mi sve izgledale isto.

Kad bi Jelena samo znala pravu istinu... za mene misli da sam čistunac, a nema pojma ni čime se bavim, ni s kime se bavim. Nikad joj čak nije bilo sumnjivo ni to što uvijek imam love. Kad god bi htjela da idemo negdje na putovanje ili na neki koncert, uvijek sam rekao OK, idemo. Nikad nije pitala otkud mi lova. Putovali smo svuda. U samo godinu dana smo bili u Parizu, Londonu, Toskani. Ono... na 4-5 dana, ali smo putovali. Išli smo i na sve velike koncerte u Zagreb i van, i provodili se baš onako kako to svi mladi žele. I moram vam reći da sam zaista bio sretan i uživao s njom. Voljeli smo se... onako mlado i naivno, ali bili smo zaljubljeni. *** Bila je nedjelja... 20:15. Došao sam pred vrata Mirjanina stana. Donio sam joj kokain i heroin, onoliko koliko je naručila. Bila je to vrlo velika količina, ukupno je uzela robe za oko pet tisuća eura. Iskreno, bilo me strah hodati po gradu s toliko praška kod sebe... Pogotovo sâm po mračnim ulicama. Nisam još nikad imao problema na nekoj dostavi, ali nikada ne znaš.

Kako kaže Tomo ZG, možeš biti sto posto siguran da će te kad-tad netko gadno sjebati u ovom poslu. Nisam još dobro poznavao tu Mirjanu, poznavala je neke gadne tipove, mogla im je javiti da me prate i jednostavno presretnu. Ali sam joj vjerovao jer je bila stara mušterija Tome ZG, a njegova klijentela mi dosad nije radila probleme.

– Ej, uđi... – rekla je sa smiješkom, nakon što je otvorila vrata. Bila je odjevena samo u bijeli kućni ogrtač, onakav kakav imaju u skupim hotelima. Bila je bosonoga s mokrom

kosom, taman je izašla ispod tuša. Izgledala je još bolje s mokrom kosom. Pretpostavio sam da je gola, stoga sam nastojao malo škicnuti ispod ogrtača kad god bi prolazila oko mene.

– Ne smetam? – pitao sam.

– Ma ne, ja sam isto maloprije došla, cijeli dan sam na nogama... posao, ne onaj u firmi, već privatni. Vodila sam cure na neki domjenak u hotel. Župan je imao privatnu večeru sa svojim plaćenicima, pa su tražili moje cure za zabavu.

– Kakvim plaćenicima? – bio sam zbunjen.

Nabrojala mi je imena tih ljudi. Jedan od plaćenika je bio njen šef, vlasnik građevinske tvrtke, zatim još nekoliko poduzetnika, uglavnom ljudi čije firme rade puno za grad i županiju, a zauzvrat financiraju županovu kampanju i sve njegove političke egzibicije.

Uglavnom, on njima sređuje razno razne tendere, natječaje, poslove, prihvati cijene koje njima odgovaraju, sebi uzme postotak, a oni ga zauzvrat drže na vlasti. To je inače standardna procedura kod nas Hrvata. A sve to plaća država, odnosno građani, prema Tuđmanu poznatiji i kao stoka sitnog zuba. Nemojte nikad misliti da je država servis građana, nemojte se nikada ni u čemu oslanjati na državu. Naša država je samo skupina kriminalaca na političkim položajima, koji provode vlastite sitne interese.

– Skoro polovica njih su mi mušterije – rekao sam nakon što sam čuo sva imena.

– Znam, raspitala sam se za tebe kod nekoliko njih. Bilo im je jako neugodno, ali nitko nije rekao ništa loše. Isprva nisu htjeli reći ništa, ali kad sam im rekla da me zvao Tomo, odmah su se raspričali i preporučili te. A i ti si dobro počeo – opet se nasmijala.

– Kako to misliš? – pitao sam.

– Pouzdan si.

Sjetio sam se onoga što sam joj obećao u njenom uredu. Da čim dobijem robu, dolazim prvo kod nje. Tada je rekla da će tako barem znati jesam li pouzdan.

– Ja držim svoja obećanja.

– Izvoli sjedni, jel žuriš negdje? – pitala je i donijela viski i dvije čaše.

– Ne žurim, obavio sam sve što sam imao, tebe sam ostavio kao šećer na kraju – nasmijao sam se i pogledao je u oči.

Ona se samo nasmijala.

– Kome si danas sve prodao? – sjela je na kauč, uzela bocu i natočila nam viski. Zatim je sjela do mene, prekrižila noge tako da se ogrtač otvorio skoro do guzice. Potpuno je otkrila svoje duge glatke noge. Pogledao sam joj u noge i to ne baš nevino, već pomalo i bezobrazno.

Htio sam joj dati do znanja da prihvaćam igru. Bilo mi je jasno da nastavlja onu koju je započela kad smo bili u njenom uredu.

– Poslovna tajna... Nikada ne govorim o tome – odgovorio sam. – Kako znaš da su mi oni, kako ti to kažeš, plaćenici, mušterije?

– Tomo mi je rekao. Rekao mi je tko sve uzima od njega, da me uvjeri da je sve opet sigurno – iskreno je odgovorila. Zatim se nagnula prema meni i pokazala dekolte. Imao sam osjećaj da namjerno nije do kraja zatvorila ogrtač, kako bi mi mogla dati uvid u svoje atribute.

– Ti to mene provjeravaš? – pitala je opet onim vragolastim osmijehom.

– Moram, nije mi baš do zajebancije kad je ovo u pitanju. Nemaš pojma kako mi je.

Do sada nisam imao problema i želim da tako i ostane. Imam još malo do diplome i nakon toga prestajem s ovime. Ne želim završiti u buksi – odgovorio sam dok sam joj gledao u dekolte i to toliko očigledno da me je čak nakratko bilo i sram.

– Ha ha ha ha, opet ti o tome... zamisli ti to, diler s principom. Jebote, to stvarno nema ni u filmovima. Moram te razočarati, ali nećeš prestati s ovim poslom. Kao prvo, nećeš nigdje drugdje zaraditi lovu koju sad dobivaš, jedino ako dobiješ jackpot na lotu, a drugo, Tomo te neće tek tako pustiti da odeš. Jako te nahvalio kad smo pričali, kaže da si jedini s kojim nije nikada imao problema i da mu donosiš više love nego svi ostali dileri. Misliš da će te samo tako pustiti da odeš? – rekla je.

– Uopće me ne zanima jel hoće ili neće, tako sam odlučio i gotovo...

– Tko tebe uopće išta pita? Ti si samo alat, dok si mu dobar i on će biti dobar prema tebi, a jednom kad ga zajebeš, završit ćeš isto kao i Balaš – skoro me je srčani udar opalio kada sam čuo to ime.

– Kao Balaš? O čemu ti pričaš?!? – pitao sam poprilično iznenađeno i pomalo agresivno.

– Hej momak, smiri se, šta si odmah skočio? Balaš je navodno stao Tomi na žulj i ovaj ga je sredio... i to tako da sve izgleda kao nekakav obračun. Samo su ga našli jedno jutro na stadionu. Bio je zatučen u glavu do smrti nekakvim kamenom. Naravno, istraga nije dala nikakve rezultate, ali to se ionako već znalo – bilo mi je puno lakše nakon što je to ispričala.

Na tren sam se zabrinuo da možda zna da smo Balaša sredili ja i blentavi Bole, koji ga je slučajno zapucao cigletinom u glavu.

– A kako mu je stao na žulj? Morao je napraviti neko jako gadno sranje da ga ovaj ubije? – pitao sam.

– Ne znam, priča se svašta, tko će više znati šta je istina... Ti ljudi se bave s jako puno stvari, pola toga nitko ni ne zna, tako da nitko ne zna točno zašto je Balaš ubijen. Balaš je bio majmun, glupa sirovina, nije znao u šta se upušta, a kad je sve sjebo, nije imao muda ići do kraja... isto kao i ti.

– Ja nemam muda? A zašto?

– Otkako si ušao u stan, stalno mi buljiš u dupe i sise, a nemaš muda za akciju... još si ti zelen. Evo ti lova, pa možeš ići. Preumorna sam, cijeli dan slušam idiote koji misle da su strašni jebači, a jedva dišu koliko su se nakrkali prasetine i janjetine – odgovorila je pomalo razočarano i nagnula se preko ruba kauča da dohvati ladicu u koju je spremila lovu.

Kleknula je na kraj kauča i sagnula se preko ruba, pokušavajući dokučiti ladicu. Njeno utegnuto okruglo dupe ispod bijelog ogrtača me provociralo. U jednom sam trenu pomislio, ma baš me briga, nemam šta izgubiti. U djeliću sekunde sam se stvorio iza nje... bio sam toliko napaljen i narajcan da nisam više ni o čemu razmišljao. Zadignuo sam njen ogrtač... konačno sam ugledao tu jebozovnu guzicu koja je bila savršena. Prava ženska guzica, utegnuta, velika i okrugla. Otkopčao sam hlače, skinuo se, uhvatio je rukama za bokove i počeo bjesomučno ševiti. Sva ona seksualna energija koja se u meni nakupljala dok me mamila svojim dekolteom i nogama je sad, napokon, eksplodirala kao vulkan. Ševio sam je divljački, poput manijaka, sve jače i jače i sve brže i brže... polako sam gubio dah, više nisam mogao doći do zraka. Uopće se nije opirala. Isprva je bila iznenađena i začuđena, ali nije se opirala. Stenjala je i uzdisala sve jače, dok se rukama oslanjala na rub komode, grčevito se držala za tu komodu koja se tresla kao da će puknuti svaki tren. Kauč se također tresao sve jače. Trajalo je kratko, možda minutu-dvije, sve dok Mirjana nije glasno svršila, toliko glasno da čak mislim da su nas čuli na katu iznad. Ja nisam stao nego sam

nastavio još jače, znao sam da je svršila, ali nisam htio da prestane. Toliko sam je htio dobiti, da je više nisam htio pustiti, samo sam htio da traje što duže. Trenutak poslije nje sam i ja svršio, ali još uvijek nisam htio stati. Jednostavno je bilo previše uzbudljivo. Nastavio sam dalje istim tempom... kao manijak. Par trenutaka se i ona još držala, a onda više nije mogla... odjednom se povukla, ogrnula ponovno ogrtačem i ustala s kauča, sva šokirana. Gledala me ljutito, još uvijek sva zadihana.

– Jebote, šta je tebi?! Jesi ti normalan?!? – pitala je sva u čudu.

– Zašto? – nije ni meni bilo jasno.

– Misliš da me možeš tek tako izjebat?! Šta sam ja? Neka kurva po kojoj možeš skakat kad god ti se digne? – počela je vikati na mene.

– Uopće ne mislim tako... otkud ti ta ideja? Osim toga, to si i htjela, cijelo vrijeme me navodiš...

– Ja tebe?!? Uzmi si one novce i marš van. Znaš gdje su vrata, marš! – opet je počela urlati na mene.

Ništa mi nije bilo jasno. Nisam ništa više rekao. Samo sam se obukao, uzeo novce koje mi je dala i otišao. Nakon što je zalupila vrata za mnom, prebrojao sam novac. Falilo je 200 eura, ali nisam joj to rekao, neka joj bude. Nisam znao je li zaista bijesna ili ne? Cijelo sam vrijeme imao osjećaj da je uživala u tom seksu. Nije se baš opirala, mogla je u svakom trenu to prekinuti, ali nije. I nakon što je svršila, dala mi je još. Zašto?

Život je bio lijep...

Tri dana kasnije nazvao me Bole i rekao da je okupio ekipu. Dao sam mu pola kile koke i pola kile heroina i to je bilo to. Nisam ga ni vidio, ni čuo tjedan dana. Takav je bio dogovor, od mene će dobivati robu i meni će donositi novce od prodaje, umanjeno za njegov dio. Ja neću znati što on radi, niti će on znati šta ja radim i s kim. Tako je bilo i najbolje jer sam bio siguran da ću ga na taj način držati podalje od sebe. Kao što je Tomo ZG rekao, ja radim s vrlo delikatnom klijentelom i uključivanje Boleta u cijelu priču bi moglo samo stvoriti puno

problema. Stoga je ovo bilo idealno rješenje... Osim toga, ako netko od nas dvojice padne, barem će drugi dobiti vremena da pobjegne i spasi se.

Ja sam nastavio sa svojim poslom i svojim klijentima. I sa svojom curom, naravno.

Uživali smo, stalno smo izlazili, išli na koncerte, partyje, zabavljali se cijelo vrijeme. I studirali, naravno. Imao sam još šest ispita do kraja faksa, u tih šest bila su i ona tri problematična koja sam spomenuo Mirjani. Nisam imao blagog pojma kako ću to riješiti... čak je došlo i do toga da zaista uzmem knjige, skripte i ostalo što trebam i počnem učiti za te ispite. To mi baš i nije trebalo, da sad pred sam kraj faksa moram još i učiti... i to po prvi put otkako sam upisao faks?!

Posao je cvjetao. Bilo je sve više i više posla. Prošlo je nekoliko godina otkako sam počeo dilati i klijentela se jako povećala. Kad su mušterije stekle povjerenje u mene, počeli su uzimati više i dovlačiti još kupaca. Čak sam s većinom njih ostvario i prijateljski odnos.

Izlazili smo zajedno, družili se, roštiljali, čak i putovali. To su sve bili ljudi od kojih mogu imati samo koristi... ljudi sa lovom, statusom i na položaju. Ili njihova djeca, koja su bila mojih godina, takozvani pripadnici zlatne mladeži... apsurd. Da njihovi roditelji znaju što sve rade, bili bi pripadnici premlaćene mladeži.

Bilo je i onih koji su me ignorirali kad bismo se sreli. Kako naš grad nije metropola, stalno sam sretao ljude koji su od mene kupovali. Neki bi samo mahnuli i diskretno pozdravili, neki bi me zvali na cugu i pitali kad ćemo se naći na kavi, ali većina me je potpuno ignorirala. Kad bi me ugledali negdje u gradu, odmah bi skrenuli pogled, kao da me nisu prepoznali te nastavili dalje svojim poslom. Ili bi me potpuno ignorirali iako su dobro znali da sam to ja. Jednostavno bi se pravili kao da me ne vide... ali nije me bilo ni najmanje briga. S obzirom koliko su mi plaćali, neka me ignoriraju koliko god žele. Život je zaista bio lijep... bilo je samo nekoliko problema. Jedan od tih problema je bio novac. Nije ga nedostajalo, već, naprotiv, bilo ga je previše. Zarađivao sam ogromne novce, a nisam ih smio nigdje potrošiti. Imao sam dovoljno love da kupim stan i auto, ali, naravno, nisam smio. Svi bi se pitali od kuda mi novci. Nisam mogao lovu odnijeti ni u banku... jer kako bi to izgledalo da si jedan obični student svaki mjesec uplaćuje po nekoliko tisuća eura na račun, a ne radi nigdje, niti je sin bogatih roditelja.

Odlučio sam stoga iznajmiti stan. Starcima sam rekao da radim na crno za jednu informatičku firmu, održavam servere i još neke sustave, oni ionako nisu imali pojma o

informatici, niti su se služili računalom, pa su mi vjerovali. Dogovorili smo se da ako netko pita tko mi plaća stan, reći ću da mi starci plaćaju. Imao sam svoj stan, u jednoj zgradi punoj napornih susjeda. Stan je bio na prvom katu, što mi je itekako odgovaralo. Lovu sam držao negdje dalje. Bilo bi jako glupo držati tolike pare u stanu, netko bi mogao jedan dan samo upasti i uzeti sve... pogotovo oni koji znaju čime se bavim.

Stoga sam lovu držao na najsigurnijem mjestu na svijetu... U Poreznoj upravi. Točnije rečeno, na tavanu Porezne uprave. To je bilo najbolje mjesto, jer kod nas svi bježe od Porezne kao da je zmijsko gnijezdo. Isto kao što su mene neki hladno ignorirali na ulici, tako su praktički svi u gradu isto hladno ignorirali Poreznu upravu. A i tko bi se ikada sjetio tamo tražiti dokazne materijale u slučaju da me uhvate. Porezna je u mome gradu smještena u jednoj staroj zgradi u centru. Znate one zgrade koje potječu od prije 200 godina. I sve su spojene. Tako je i ta zgrada bila spojena sa susjednom u kojoj su bili uredi i stanovi, ali se na tavan moglo ući sa zajedničkog stubišta. Potkrovlja tih zgrada su bila stara, mračna i smrdljiva. Bila su uglavnom puna smeća, osjetila se vlaga i trulež u zraku, stoga tamo nikada nitko nije zalazio. A i zašto bi? Tavani su bili poluprazni, uglavnom je bilo nekog prastarog namještaja i nekih beskorisnih stvari koje su stanari jednom davno bacili, mislili su da će im to možda nekada zatrebati, ali nije. Zid koji je dijelio tavan te zgrade i zgrade Porezne uprave je bio od nekakve stare, trošne cigle, vapna i bio je pokriven drvenom oplatom.

Jedno poslijepodne sam maknuo tu drvenu oplatu i uz pomoć najosnovnijih alata počeo vaditi ciglu po ciglu odmah ispod drvene nosive grede koja je prolazila horizontalno kroz cijeli zid na visini od otprilike metar i pol. Kada sam izvadio dovoljno cigli da napravim rupu kroz koju se mogu provući, ušao sam na tavan Porezne. Bio je pun kutija s prastarom dokumentacijom i izvještajima, očito im je služio kao arhiva, ali se činilo da desetljećima to nitko nije taknuo. Bilo je tu opet neizbježnog starog namještaja, registratora, ma svega. Lovu sam držao u metalnim posudama, tako da se miševi i ostali glodavci ne mogu zavući unutra.

Te sam kutije zatim slagao u još jednu veću kutiju na tavanu, koju sam sakrio ispod hrpe tih papira i nekog trulog uredskog stola. Još sam to sve pokrio s najodvratnijim stvarima koje sam tamo mogao naći, tako da u slučaju da i netko dođe gore, neće mu pasti napamet da čačka baš u tom kutu.

I, eto, tako mi je Porezna uprava čuvala zaradu.

Jedno predvečerje dok sam tako slagao svoju zaradu na tavanu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Mirjana. Nismo se čuli skoro tri tjedna od one večeri kad sam bio kod nje u stanu. Bio sam jako iznenađen, mislio sam da je ta priča gotova, ali izgleda da nije bila...

– Slušaj, možda smo malo krivo počeli... – rekla je nakon pozdrava i sitne uvodne kurtoazije tipa, što radiš, kako si... – Malo sam poslije razmišljala i shvatila da nisi mislio ništa loše, samo si me iznenadio. Nisam tako nešto očekivala od tebe. Pomislila sam da si ista sirova, zatucana seljačina kao i svi ostali... Nadam se da nisi.

– Nisam, bio sam previše narajcan kad sam te vidio i nisam mogao izdržati, a ni ti baš nisi nevina u toj cijeloj priči. Stalno si dolijevala benzin na vatru – iskreno sam rekao.

– Bila je to samo zajebancija, možda sam malo otišla predaleko s tim, ali nisam mislila da ćeš tako reagirati. Da si mi privlačan, jesi, ali nisam htjela da to tako krene, kao napaljeni psi na ulici. Nije bilo loše, volim ponekad i malo žestokog seksa, ali ne odmah. Navalio si na mene kao da me plaćaš. Htjela sam da krene pomalo, dok se bolje upoznamo i opustimo – odgovorila je mirno.

Shvatio sam da sam i ja malo zeznuo stvar i smatrao sam da to što govori ima smisla i razuma... ali sam isto tako bio i oprezan. Nisam znao zove li me jer joj treba roba ili je zaista zanimam.

– Ok, hoćeš da krenemo ispočetka? – pitao sam.

– Imaš robe? – odmah je prešla na stvar.

Sve je bilo jasno... i mislio sam odmah da me zbog toga zove.

– Koliko trebaš? – pitao sam.

Nisam bio nešto pretjerano iznenađen, niti razočaran. Bilo mi je svejedno.

Pretpostavio sam da me zove zbog isporuke i da ću joj tu i tamo poslužiti kao igračka u krevetu. Jer kao što sam rekao, njeni klijenti su bogati i matori, stoga je i Mirjana nekad htjela nešto mlado i utegnuto u krevetu. Ionako nisam imao nikakvih drugih planova s njom, osim poslovne i osobne koristi.

Rekla mi je koliko joj droge treba. Imao sam toliko kod sebe, pa smo se dogovorili da opet dođem kod nje u nedjelju... i opet u njen stan. Nakon što sam položio još jedan poveći depozit na svoj tekući račun na tavanu Porezne uprave, otišao sam doma.

*** Bole je u međuvremenu pokrenuo svoj dio biznisa i to na vrlo uspješan način. Bio sam zaista iznenađen. Nisam očekivao da će to tako dobro ispasti. Očekivao sam probleme, pozive na mobitel usred noći, pa čak i policiju. Ali on je to začuđujuće dobro organizirao i vodio.

Uposlio je četvoricu tipova iz svoje stare skinhead ekipe da mu čuvaju leđa. U roku od samo dva tjedna, skupio je toliko mušterija s ulice da je zarađivao skoro isto kao i ja. Imao je dovoljno zarade da uredno plaća svoju ekipu i da živi vrlo lagodno. Rekao sam mu da radi isto što i ja... trpa lovu na neko sigurno mjesto i troši jako diskretno. Bole je očajnički htio kupiti Mercedes... i to onakav kakav je vozio Balaš. Valjda je mislio da će biti poput njega, ako bude vozio takav auto, to mu je bio san. Ali bio je dovoljno razuman da me posluša.

Kupio je neki prastari Renault 5, crveni... ne znam zašto, ali sve te petice su bile crvene.

Nikada nisam vidio Renault 5 u nekoj drugoj boji, ili jednostavno nisam obraćao pažnju. Auto je zaista bio šklopocija, iako je uredno palio i vozio, loše je vozio.

Obično smo jednom tjedno tim autom Bole i ja odlazili u poslovnicu kurirske službe u koju bi na moje ime stigao paket iz Zagreba. Već su nas tamo i znali. Više čak nisam morao ni davati svoju osobnu iskaznicu da provjere podatke, već bi mi odmah dali paket kad bi vidjeli da sam stigao. Zatim bi odlazili do njegovog stana. Bole se uselio u stan svoje bake, nakon što je umrla i to samo tjedan dana nakon što je on izašao iz zatvora. Njegova majka je naslijedila taj stan, znala je da se Bole uselio i nije joj smetalo, iako ga više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Nije mu radila probleme, pustila ga je da živi u tom stanu. Tamo bi podijelili robu prema potražnji. Bole bi mi rekao koliko njemu treba za prodaju, ja bi mu predao koliko traži, zatim bi me odvezao do mog stana. Bio bi sa mnom u stanu dok pripremam robu za isporuku, a njegova skinhead ekipa stajala bi ispred zgrade i držala stražu... u slučaju da odjednom naleti murija ili netko tko bi mogao izgledati opasno.

Nakon toga bi Bole otišao, a ja bih uredno zapakovanu robu spremio u susjedovo spremište. Jednom sam mu ukrao ključeve, napravio sebi dva duplikata ključa njegovog spremišta i zatim mu vratio ključeve, rekavši da sam ih pronašao u travi ispred zgrade. On je bio vrlo sretan, čak smo i postali prijatelji. Njegovo je spremište bilo pretrpano kojekakvim glupostima. Prije je živio u kući, ali nakon što ga je žena napucala i zatražila rastavu, jer ju je prevario s nekom konobaricom, morao je iseliti i uzeti sa sobom većinu svojih stvari. Kako je unajmio jednosoban stan, nije imao kuda sa svim tim drlogom, stoga je sve što mu trenutno ne

treba, nagurao u to spremište u podrumu. Držao sam drogu u metalnoj kutiji, zaguranu duboko između njegovih stvari.

Poučen prošlošću, plan bez rizika je najbolji plan. A on je bio idealna žrtva. Ako bi policija ikada našla drogu, on bi bio kriv, a ne ja. Čak je imao i motiv... žena ga je napucala, mora nju financirati jer ne radi, plaća uzdržavanje djeteta, stanarinu, režije, nikada nema prebijene pare i onda da se izvuče iz dugova, počne dilati drogu. Moj dio u tom eventualnom scenariju bio je samo izgledati šokirano i ne vjerovati onome što vidim. Kad me murija zatraži da dam izjavu, nahvalio bih ga da je bio vrlo miran, ugodan, pravi prijatelj, nikad nije radio probleme i sve to. I to bi još više pojačalo sumnju da je on diler jer se dileri ne ističu, svi su mirni, povučeni i ne prave probleme. Barem oni ozbiljni, koji imaju malo mozga u glavi.

Također bi svaka dva tjedna odlazio do Boleta po lovu. On bi mi predao lovu koju je zaradio od dilanja, umanjeno za njegov dio naravno, te bih ja zatim uzeo lovu koju sam ja zaradio, umanjenu za moj dio i našao bih se s čovjekom iz ekipe Tome ZG, na parkingu iza benzinske pumpe, vrlo blizu moje zgrade. On bi svaki put došao nekim drugim autom... Audi A6, BMW 3, Passat, Škoda Octavia, pa opet Audi, pa nekakva Honda... svi su bili tamnih boja i uvijek sa zagrebačkim tablicama. Ja bih sjeo u auto i predao novce. Bio je to mlađi čovjek, između 35 i 40 godina, sportski građen, tamne kose i očiju, vrlo strog i ozbiljan. Nikada nije ništa govorio, samo bi me pozdravio, dao bih mu kovertu s lovom, on bi prebrojao i to je bilo to... samo bi rekao: Vidimo se... Zatim bih izašao iz auta, a on bi otišao. *** Bilo je vrijeme da dođem do Boleta pokupiti novce. Uzeo sam mobitel i nazvao ga...

– Jesi doma?

– Jesam, al brate bit ću ti kratak nekih 300-400 eura... – odgovorio je.

– Zašto? – bio sam zabrinut zbog toga, ali sam nekako i to kad-tad očekivao.

– Njih četvero mi duguje pare, uzeli su robu i obećali da će mi donijeti ili lovu, ili zlato od matere do kraja tjedna – rekao je to mirno kao da je sasvim uobičajeno.

– Jesam ti rekao da ne daješ robu bez para?! Šta izvodiš, koji kurac?!? Kako da to sad objasnim ovima gore, majmune? – bio sam ljut za popizdit.

– Šta si se uzjebo, idi u kurac glupi, daj od svoje zarade 400 eura, ja ti vratim kad mi stoka donese pare, jebote, šta odma praviš problem? Ne brini, donijet će pare, znaš da ja znam natjerat ljude da plate sve što duguju! – sad je i on počeo vikati.

Nisam se htio prepirati s njim, samo sam mu rekao da dolazim po lovu za pola sata.

Došao sam pred stan, vrata su bila otključana. Ušao sam i dozvao ga, on se javio iz dnevne sobe. Bio je zavaljen u fotelju, potpuno gol, a jedna crnokosa cura, također gola, klečala je pred njim i... pa, nema boljeg i izravnijeg načina da to objasnim nego direkt u čelo... pušila mu kurac. Bila je starija od nas, možda 32-33 godine, najviše 35... imala je kosu ofarbanu u crno, onako poludugu, plave oči. Nije bila nešto pretjerano zgodna, ali nije bila ni ružna. Bila je mršava... prilično mršava, vjerojatno od droge, vidjelo joj se na licu da se gadno zakačila na heroin. Oči su joj bile teške, s podočnjacima, a pogled prazan... i blijed.

Kad sam ušao u sobu, uplašila se, prenula i uzela svoju odjeću s poda kako bi se zaogrnula.

– Uđi, Frenki, imaš hladno pivo u frižideru... – Bole je rekao i zatim se okrenuo prema njoj.

– Ko je tebi rekao da staneš? Šta gledaš? To mi je buraz, ajde cuclaj, šta blejiš kujo! – viknuo je na nju, zatim se opet obratio meni.

– Upoznaj Danijelu... nema para da plati šut, pa odrađuje – rekao je ponosno i počeo se smijati.

Cura me je trenutak-dva gledala blijedo, poput uplašene mačke, zatim opet bacila svoju odjeću na pod, kleknula ispred Boleta i nastavila sa svojim... da to pristojno napišem, zadatkom. Bole je samo rekao: Tako vidiš... samo radi, radi.... Nakon toga je počeo razgovarati sa mnom i to potpuno ravnodušno, kao da se nalazimo u kafiću ili čekamo bus na stanici...

– Mala puši ko prava... ima puno prakse – rekao je opet kroz smijeh.

– Gdje je lova? – pitao sam.

– Tamo na stolu, sve sam prodao, trebam još pola kile više nego zadnji put – vikao je za mnom, dok sam otišao do kuhinje uzeti novac sa stola. Prebrojao sam koliko ima. U glavi

sam izračunao koliko sam mu zadnji put robe dao. Ako kaže da je sve prodao, moralo je biti još 600 eura na hrpi.

– Fali love – rekao sam dok sam se vraćao u dnevnu sobu. Cura je i dalje uredno odrađivala svoj heroin, a Bole se samo zavalio u fotelju i uživao. – 600.

– Daj nemoj me jebat, šta sereš?! Kojih 600?! Fali 300, najviše 400? – opet je počeo vikati.

Zatim se ustao takav gol, došao do mene, uzeo novce iz ruke i počeo brojati... Izbrojao je kao i ja, 600 eura manje nego što je trebalo biti.

– U pičku materinu, moram počet mlatit stoku da plaća na vrijeme – okrivio je opet svoje mušterije za koje je uporno tvrdio da ne plaćaju redovno.

– A ova cura? Ta plaća u naturi izgleda? – pitao sam ga i pokazao na djevojku koja je sjedila na podu i gledala nas kao da je već navikla biti u takvim situacijama.

– Ma plaća ona, bez brige, tu i tamo joj dam da mi popuši za šut, ili ju izjebem, ali to nije za drogu. To je ovako... zajebancija.

– Šta lažeš? Koliko ih još takvih imaš? Ti misliš da sam ja budala?! Ona ti plaća? Od čega ti plaća, pogledaj je. Tko zna kad je zadnji put nešto pojela – bio sam bijesan i počeo urlati na njega.

– Sad ću joj dati da pojede nešto – rekao je i okrenuo se prema njoj.

– Dolazi ovamo! – viknuo je na nju.

– Cura se dovukla do nas lijeno i bezvoljno, nije rekla ni jednu riječ.

– Ajde nastavi, lijepo ga popuši ko prošli put – rekao joj je. Ona je zatim opet snuždeno kleknula i obrađivala ga, dok je on još uvijek stajao pored mene.

– Oćeš da te odradi? Daj joj dva-tri grama heroina, pušit će ti cijeli dan. Bolje ju je jebat kad je urokana – počeo se opet smijati. Pokušao je sve okrenuti na šalu i zajebanciju.

Znao je da je sjebao stvar i da sam ga uhvatio na djelu. Nisam ih više mogao gledati.

Samo sam mu odgovorio...

– Pokrit ću te ovaj put. Ako do kraja tjedna ne doneseš lovu, nećeš više dobiti robe.

Jebeš mi sve, ti se ili praviš glup, ili si prirodno retardiran. Jel ti uopće shvaćaš s kakvim ljudima mi radimo? Jel ti razumiješ da će te ti ljudi prebit ko pseto za jebenih 50 eura. Balaš je bio amater i seljačina u usporedbi sa ovima – pokušao sam mu objasniti svu ozbiljnost posla.

– Šta si se napizdio, pa dobit ćeš pare... kolko si rekao? 600 eura, dobit ćeš ih, jebote, šta si se uzjebo. U nedjelju ti donosim lovu sigurno. Moram malo obići dužnike i polomit par kostiju i da vidiš kako će odmah platit – hladno je to rekao kao da mi mora vratiti CD ili neku bezvrijednu glupost.

Ništa više nisam govorio, samo sam se okrenuo i otišao. Više nisam imao snage i volje raspravljati s njim. Nekad se jednostavno činilo kao da uopće ne razumije u kakvoj smo mi poziciji. A opet, s druge strane, nije ni znao s kojim ljudima radimo. Nisam mu smio reći da radimo za Tomu ZG, stoga sam mu rekao da droga dolazi iz Bosne. Samo je to znao i ništa više. Ja sam mu bio jedina veza s cijelom tom pričom. No taj put je održao riječ... u nedjelju poslijepodne je došao do mene i izbrojao 542 eura. Rekao je da je to sve što je mogao iscijediti od onih koji mu duguju. Oprostio sam mu ostatak. Ali mu nisam vjerovao. *** Bila je nedjelja i bilo je vrijeme da krenem kod Mirjane. I ovaj sam se put sredio, malo bolje obukao... kao da idem na prvi spoj s novom curom. Pozvonio sam i otvorila mi je vrata u istom onom ogrtaču koji je nosila prošli put. Iznova s mokrom kosom.

– Deja vu – nasmijao sam se.

– Molim? – nije znala na što ciljam.

– Opet me dočekuješ kao i prošli put, u istom ogrtaču... – opet sam se nasmijao.

– Kad znam da ga voliš. Vidiš kak je prošli put završilo... očito ti se sviđa, pališ se na ogrtače, izgleda – rekla je i nasmijala se.

Sjeli smo na onaj isti kauč, opet nam je natočila viski i sjela kraj mene s otvorenim dekolteom. Ali ovoga puta nisam buljio u njene sise, niti sam pokušavao išta slično, nisam htio opet izazvati nekakav incident. Izvadio sam njenu robu iz džepova. Uzela je mnogo robe.

Imao sam kokaina i heroina skoro u svim džepovima. I u jakni također. Dala mi je novac, nakon što sam ga prebrojao, popio sam piće i ustao da krenem...

– Kamo ćeš? – pitala je.

– A valjda doma? Ne znam jesam li još dobrodošao ovdje nakon prošlog puta. Ne želim te ponovno isprepasti – rekao sam mirno.

– Nisam rekla da se ne možemo ševiti, samo ne onako divlje kao onda. Nisam ti ja neka kurva na kojoj se možeš iživljavati. Ja sam ozbiljna i samosvjesna žena. Ako želim nekoga u svom krevetu, onda će to biti na način koji meni odgovara – opet se počela onako vragolasto smiješiti.

Nisam mogao odrediti želi li se stvarno samo zabavljati sa mnom iz gušta, ili je imala neki dublji motiv u cijeloj toj priči, ali bila je to Mirjana... nijedan muškarac nije bio imun na Mirjanu, stoga sam vrlo rado prihvatio igru.

– Dobro, kako god je tebi bolje... – pogledao sam je u oči i osmjehnuo se.

Ustala se, uzela me za ruku, drugom rukom uzela onu bocu viskija sa stola i povela u svoju spavaću sobu... Bio je to najbolji doživljaj mog dotadašnjeg života. Popili smo dosta, ali smo bili toliko napaljeni da alkohol uopće nije djelovao. Valjda ga je adrenalin neutralizirao.

Cijelu smo se noć ševili. Prvo je sve krenulo polagano, kao u filmovima, zatim opet sve žešće i žešće. Dva puta smo se poševili u krevetu, zatim opet pod tušem i još jednom pred jutro. Bio sam iscijeđen i žedan. Popio sam dvije litre nekog voćnog soka. Još mi uvijek nije bilo dosta, još sam htio ševiti, ali je Mirjana rekla da je njoj previše.

– Jel vidiš da može biti i lijepo kad ne navaljuješ ko bik?

– Mlad sam, moram još puno učiti – odgovorio sam kroz smijeh.

– Imaš curu? – pitala je.

– Da. Jelena. Studiramo zajedno, ali ona ne zna ništa o mom biznisu. Nema pojma o ničemu, misli da zarađujem lovu na crno radeći za jednu informatičku firmu, tu u gradu – nisam bio siguran trebam li joj baš sve to otkriti odmah, ali nekako sam stekao povjerenje u nju. Valjda zato jer sam toliko puno vremena proveo u njoj...

– I kakav je seks? Čuj mene, glupače, i ja pitam svašta... u vašim godinama je svaki seks odličan, samo da se dočepate jedno drugog. Jel i na nju skačeš ko manijak? – nasmijala se.

– A čuj, Jelena voli svašta probat, i polako i žestoko. Voli eksperimentirati. Nije nam loše u krevetu, bar nije nikad dosadno – rekao sam kroz smijeh.

– Voliš je?

– Jako, zaista je volim. Imao sam cura i veza prije nje, ali nisam se nikad dosad tako zaljubio ni u jednu curu – bio sam iskren.

– I sad si tu kod mene... svi ste vi muški isti, bez obzira na godine, obožavate svoje žene, cure, zaručnice, a pojebali bi bilo što sa strane, samo da je žensko. Nisam još upoznala muškarca, a da nije takvo smeće – rekla je i povukla dim cigarete.

– Baš ti hvala. Na tom komplimentu – odgovorio sam joj kroz šalu.

– Gledaj, to što se mi seksamo, to je zato jer ja to želim i zato jer mi se sviđaš i želim te potrošiti, ali to ne mijenja moje mišljenje o tebi. Možemo se seksati kad god hoćeš, meni je to samo rekreacija, bolje da se seksam i uživam, nego da trošim kalorije na onom jebenom sobnom biciklu. Ali si za mene svejedno stoka i smeće... ne zato jer si loša osoba, već samo zbog toga jer imaš curu koju, kako sam kažeš, jako voliš i u koju si zaljubljen, a tu mene jašeš cijelu noć – bila je direktna i pomalo me uznemirila.

Odjednom sam se osjećao jadno. Stalno sam mislio na Jelenu... ali Mirjana je bila u pravu. Nema tog muškarca koji neće poševiti nešto sa strane, pruži li mu se prilika. Bez obzira bio on sretno oženjen, zaljubljen ili bilo što drugo. To nam je valjda genetski urođeno.

– Rekao si da imaš problema na faksu? – vidjela je da mi je postalo neugodno, pa je nevješto promijenila temu.

– Da, ona trojica me još pate. Ne znam kako ću to riješiti.

– Halabeka ti mogu odmah riješiti... to je onaj što mu sin dolazi kod mojih cura, a ostalu dvojicu moram posjetiti osobno.

– Zašto osobno, kako misliš to riješiti osobno? – pitao sam poprilično iznenađen.

– Gle, obući ću se onako kako treba, uska košulja, kratka suknja i otići na faks. Reći ću im da sam ti mama, da imam više godina nego što stvarno imam, recimo 45, ali da sam te rodila vrlo mlada, sa naprimjer 17 ili 18. Zatim ćemo se dogovoriti tamo oko tih ispita kod njih u kabinetu u četiri oka. Svi ste vi iste budaletine i funkcionirate na istom principu – mirno je govorila.

– Koliko će me to koštati? – očekivao sam neke bijesne usluge zauzvrat.

– Za Halabeka ništa, sin mu je teški idiot i seljačina, bit će mi osobno jako drago da ga sjebem, a za ostalu dvojicu ćemo se dogovoriti nakon što ti daju ocjenu. Nadam se da me nećeš zajebat, ja ti riješim faks, a ti se onda praviš blesav i ne plaćaš? – rekla je i pogledala me ozbiljno. Bilo je jasno da se ne šali.

– Neću, naravno... mogu ti platiti ili u kešu, ili u prašku. Samo mi reci koliko hoćeš i šta? Koku ili heroin? – pitao sam je.

– To ćemo riješiti poslije... čuj, ja moram na posao, ti ostani ovdje još ako hoćeš, ja moram ići.

– Idem i ja, moram do faksa, imam još jedno prokleto predavanje na kojem moram biti ako hoću izaći na ispit. Četiri sata moram trunuti tamo – ustao sam, obukao se i otišao do faksa.

Mirjana je rekla da će mi za koji dan javiti za ovaj ispit koji može odmah srediti. A onda ćemo polako rješavati i ostala dva. Život je zaista bio lijep... posao je išao odlično, bio sam pun love, samo za tih 4-5 godina na faksu, imao sam spremljeno na hrpu oko 100 tisuća eura. Imao bih i više, ali sam volio i potrošiti. Bio sam mlad i željan svega, ali nisam pretjerivao, nisam kupovao bijesne aute ili motore. Konstantno sam bio negdje u gradu; na kavama, vodio Jelenu na velike skupe koncerte, šoping, putovanja, jeo u restoranima, unajmljivao aute da se vozam kad sam morao nekamo ići, ili se vozio taksijem, plaćao stan i režije... i nije mi bilo žao. Uživao sam. Jedino nisam nikada trošio na skupu odjeću, nakit, satove i to smeće. To me ni najmanje nije zanimalo. Jelena me nikada nije pitala odakle mi novac. Išli smo na puno velikih koncerata...

R.E.M, Metallica i Leonard Cohen su samo neki od mnogih. Spavali bismo u hotelima, vozali se taksijem po Beču, Berlinu... nikada me nije pitala otkud mi lova. Bila je sretna sa mnom isto kao što sam ja bio sretan s njom. Iskreno me voljela. Nije bila čak ni ljubomorna ili tako

nešto. Često smo vikendima izlazili – ja sa svojom ekipom, ona sa svojim curama i nikad nije pitala gdje sam bio, s kim i što smo radili.

Nedjeljom bi obično odlazio kod Mirjane na noćna druženja, a preko tjedna bi ta ista druženja provodio sa svojom Jelenom. Život je zaista bio lijep...

...a Hrvoje je bio dobra mušterija Faks se polako bližio kraju i trebalo je razmišljati što dalje? Mirjana je već pomalo krenula sa svojim dijelom nagodbe. Profesor Halabek je pao, što se kaže, bez ispaljenog metka. Otišla je samo jedno jutro kod njega i pokazala mu snimku na kojoj se njegov uzorni uspješni sin, sretno oženjen, s isto tako uzornom snahom doktoricom s kojom ima dvoje prekrasne uzorne djece, zabavlja u hotelu na pomalo sramotan način. Volio se oblačiti u žensku odjeću, te je također izgleda volio seks u kojem on glumi podčinjenu ženu, dok ga prostitutka kažnjava na bizarne načine. Halabek je uzeo snimku i moj indeks koji je Mirjana ponijela sa sobom i samo mi upisao dvojku. Još bolje, barem nisam morao ići osobno kod njega.

O politici sam čuo nekoliko stvari, a dvije su mi posebno ostale u pamćenju jer su se pokazale više nego točnima. Prva je da će narod na izborima uvijek radije glasati protiv nekoga, nego za nekoga. Druga stvar je to da nije uopće važno tko će i kako glasati, samo je važno tko će i kako poslije prebrojati te glasove. No isto tako sam bio potpuno svjestan da bez politike ne mogu napraviti ništa, ma koliko god utjecajnih prijatelja imao. Imao sam jednog prijatelja, nekoliko godina starijeg od sebe, koji je bio vrlo aktivan u politici. Recimo da se zvao Hrvoje. Kad kažem aktivan, mislim poguran. Otac mu je bio šef kirurgije u bolnici i ujedno predsjednik gradskog ogranka stranke koja je tada bila na vlasti u našem gradu.

Ujedno je bio i nositelj nekih lista, kandidat za gradonačelnika, pa za župana i šta ja znam čega sve ne. Ti ljudi ne biraju položaj za koji se kandidiraju, bitno im je samo da se dočepaju bilo kojeg. Sina je progurao u svemu i svačemu... riješio mu je magisterij ekonomije, potom ga je postavio za direktora nekog gradskog zavoda za gubljenje vremena, zatim je bio i direktor agencije za regionalno drkanje kurca i gledanje kroz prozor. Uglavnom takvih nekih izmišljenih firmi, koje služe samo da bi se uhljebili podobni sluge i oprala lova. Usto ga još ugurao u nekoliko odbora, upravu našeg nogometnog kluba i još na par mjesta na kojima je

dobivao pozamašne naknade, a nije ni znao da je njihov član, niti je znao što uopće mora raditi.

Ali Hrvoje je bio dobra mušterija. Imao je love, vozio dobre aute, mijenjao ženske češće nego čarape, volio je tulumariti i tu i tamo nešto ušmrkati. Postali smo jako dobri frendovi, bio je on OK lik, nije bio umišljen, ni bahat, bio je zaista dobar prijatelj, a i imao je sreće da mu je ćaća takva njuška pa mu je osigurao lagodan život preko svoje stranke. Za razliku od mnogih drugih, on me je na cesti uvijek rado pozdravljao.

– Šta se ne uključiš? – pitao me jedan dan, nakon što sam mu rekao da ću uskoro diplomirati i da moram negdje početi tražiti posao. – Ja ću te upisati i preporučiti mom starom, jest da on mene ne sluša, stalno mi sere da sam ništkoristi i da bih bez njega umro od gladi ili konobario, ali nešto mogu i ja sredit.

– A jel smijem biti u više stranaka? Šta ako ova tvoja stranka popuši izbore? Onda se mogu jebat...

– Ha ha ha ha... a jesi pizda, tako znači, prodo bi se? Jebote nisi se još ni uključio, a već si idealan za Sabor... – mislio je da se šalim, ali nisam se ni najmanje šalio.

– Ajde nek ti bude, ko te jebe, upiši me u tu tvoju partiju, pa da vidimo.

– Al prijatelju, neće to biti tako jednostavno, ako hoćeš neki posao, to će te koštati.

Jebiga, znaš kako to ide, možemo mi biti i najbolji frendovi, ali kad su ove stvari u pitanju, onda to košta... mislim, ja moram povući neke veze, učiniti par usluga nekim ljudima, nekima se mora i platiti, odnosno kompenzirati za njihove usluge. Ti nisi jedini u toj priči koji traži mjesto preko veze, ima njih kolko oćeš, samo je pitanje čija je veza jača. Ja te mogu pogurati jedino ako gradonačelnik ili župan ne odrede nekog svog za to mjesto, svi ostali su tu negdje ili čak slabiji od mene – rekao je bez okolišanja.

Znao sam da je iskren i da ne laže. Tako to ide svugdje, ne samo u politici. Ili keš, ili usluga za uslugu ili seks. Novac i seks, nažalost, pokreću cijeli svijet. Nitko na ovom svijetu ne radi ništa ni za koga besplatno. Lova i seks će vam omogućiti sve. A droga je samo još jedna od valuta na tržištu kapitala. Naravno, i obitelj pokreće svijet, kao što je, recimo, mog prijatelja Hrvoja njegov stari progurao na sva moguća mjesta i osigurao mu lagodnu egzistenciju... ali i on je zato morao nekome nešto platiti i činiti svakakve usluge, stoga smo opet na istom.

– Koliko? – pitao sam ga.

– A ne znam, prvo moram vidjet na koje mjesto te mogu ugurat i koliko će to biti zajebano – odgovorio je i zamislio se na par trenutaka.

– Neka državna služba bi tebi bila odlična. Radiš od sedam do tri, imaš svoj ured, razbacuješ tamo neke papire, jebe ti se, nitko te ne davi, plaća dobra i redovna, a sa strane možeš dilati ko i dosad – predložio je ozbiljno.

– Ma ne, mislim to za posao je u redu, to mi štima, ali nakon diplome se ostavljam ovoga. Počeo sam s tim baš zbog tog jebenog faksa, da imam love da to sve plaćam, ali sam rekao da nakon diplome prestajem – rekao sam mu, ne baš do kraja iskreno. On nije poznavao Tomu ZG, stoga ga nisam ni spominjao.

– A šta ću onda ja kad ti odeš u penziju? – pitao je opet kroz smijeh, no pitanje je bilo ozbiljno.

– Ma šta se brineš, uvijek će biti nekoga tko će dilati... nisam ja ni prvi ni zadnji.

– Znam prijatelju, ali ti si pouzdan, u tebe imam najviše povjerenja, koliko se dugo već znamo, nikad nisi napravio neko sranje ili navukao muriju na sebe. Šta da mi dođe neka budala poslije tebe, da me uhvate na licu mjesta kako od njega kupujem? Jebote, pa shvati i ti mene, ja sam na javim položajima, svi me znaju u ovom gradu, da me uhvate kako kupujem prašak, gotov sam. S tobom se bar ne moram brinuti oko toga – vidio sam da se čak i ozbiljno zabrinuo, stoga sam ga pokušao umiriti.

– Ne brini, kad ja prestanem preporučit ću ti nekog ozbiljnog za kog znam da dobro radi, znam ih sve ovdje i znam tko kako radi, tako da ne brini, bit ćeš siguran – odgovorio sam.

I, eto, tako sam se i ja uključio u politiku, htio sam promijeniti svijet, raditi za dobrobit našeg naroda i naše države... Osigurati našim umirovljenicima veće mirovine, život dostojan njihovih godina i iskustva, htio sam našim radnicima osigurati bolje plaće, veći standard, našoj djeci budućnost... Stvarno bih bio jeben saborski zastupnik. Nisam ni počeo, a već muljam kao da sam 20 godina u politici. Reći ću vam što je politika i tko su političari. To su samo sitni, bijedni, beznačajni i beskorisni džepari u skupim odijelima, koji rade isključivo za svoju korist i naravno, narod i država su im zadnja stvar na pameti. Stalno se služe jednim te istim jadnim i izlizanim frazama kao što su socijalna pravda, pravna država, ekonomska

jednakost, konkurentnost na tržištu, transparentno i odgovorno poslovanje, društveno odgovorno poslovanje, veći standard za sve, država kao servis građana... zvuči poznato?

Stvari kao što su ljudska prava i građanske slobode... ljudska prava su uvjerljivo najveći vic i sprdačina. U ovoj zemlji imate ljudska prava samo ako imate love. Ako ste običan smrtnik i građanin koji jedva preživljava od prvog do prvog, nemate nikakva ljudska prava.

Isto tako sam naučio da su naši političari... i to svi, počevši od premijera pa nadalje, stoka lopovska koja se želi dočepati vlasti samo da bi provodili tuđe interese, odnosno interese takozvanog krupnog kapitala, koji ih zauzvrat bogato nagrađuje. Morate znati da ovu zemlju ne vode političari, oni su samo alat u rukama banaka, osiguravajućih društava i svih ostalih financijskih institucija, velikih kompanija, tajkuna i mafije. Znam da vam to sve zvuči kao uobičajena priča za laku noć u Hrvatskoj i da svi samo odmahuju rukom na to i govore: Ma znamo to, znamo.., ali to vam je živa istina. I to puno veća istina nego što mislite. Oni vladaju zemljom i odlučuju koji će se zakoni donositi i provoditi, a koji neće.

Da bi si omogućili raditi što god hoće u državi, naši političari se služe još jednim moćnim alatom za postizanje svojih ciljeva – medijima. Mediji ovaj jadni narod drže toliko u strahu i panici da nikome ne pada napamet usprotiviti se, a ako netko čak i pokuša, jer nema više što izgubiti, nitko mu neće pomoći, zato jer će ga mediji prikazati kao budalu, luđaka ili očajnog čovjeka na rubu koji je jedan dan samo jednostavno pukao... I to samo zato jer ovaj glupi narod još uvijek ne shvaća da je on taj koji ima moć, a ne ovi gore na vlasti. Narod je sila koju nitko i ništa ne može zaustaviti, samo kad bi konačno izašao na ulice i malo se organizirao. Ali izgleda da je zasad ipak svima bolje sjediti doma, piti pivo pred TV-om, gledati onaj imbecilni Big Brother i čekati kad će nekoj polupismenoj glupači slučajno ispasti plastična sisa, ili navijati da se netko konačno više poševi u tom jebenom Brotheru.

Ali kao i obično, nije me bilo ni najmanje briga za sve to. Od politike sam htio isto ono što svi žele – osobnu korist. Stoga sam se upustio u to sve i radio ono što mi je Hrvoje govorio da moram raditi.

Bilo mi je predobro. Živio sam odlično, što se kaže, kao kralj. Imao sam sve... kretao sam se u takvome svijetu, odvratnom, dvoličnom, pokvarenom i bio sam svjestan da u slučaju da mi se nešto loše dogodi ili da čak umrem, nikome od svih tih ljudi ne bih nedostajao.

Brinulo bi ih jedino od koga će dalje nabavljati robu. Jedino tko bi mi došao na sprovod, osim obitelji dakako, bili bi Jelena i Bole...

The man of the hour Da, i to je stiglo...

– Da ti dođem na promociju? – pitala me Mirjana dok smo ležali goli na krevetu u njenoj spavaćoj sobi. Bilo je oko ponoći, taman smo odradili još jednu napetu seansu na obostrano zadovoljstvo...

– Ako želiš, dođi... – rekao sam, ali naravno da nisam htio da dođe.

– Ha ha ha... da, sigurno bi me htio tamo vidjeti, mogu mislit.

– Pa dođi, ako hoćeš, možeš – nisam je htio uvrijediti.

– Daj, jesi normalan, tamo će ti biti starci, cura... koji ti je kurac? – začudila se.

– Nismo riješili račun... – promijenio sam temu.

Mirjana je uredno odradila svoj dio posla. Otišla je do dva profesora čiji ispit nisam mogao kupiti i odradila onako kako je rekla. Oni su, naravno pali na njen... recimo šarm, odradila ih je obojicu i tako sam dobio još dvije dvojke u indeksu... drugim riječima, položio sam sve ispite i ostao mi je samo diplomski, što sam također vrlo jednostavno riješio. Kupio sam i to. U komisiji su, na obrani diplomskog bili profesori čije sam ispite već prije platio, stoga sam samo trebao obnoviti već postojeće poslovne kontakte... odnosno posrednike, koji su još uvijek radili punom parom.

– 5000 eura – rekla je potpuno ozbiljno i vidjelo se da se ne šali.

– Skupo. I to, bome, dosta skupo.

– Jebiga, šta bi ti? Jel bi dobio diplomu da nema mene? Ne bi... e onda plati pošteno, još sam ti dala i popust jer si mi simpatičan – rekla je opet ozbiljno, bez imalo šale.

– Dobro, dobit ćeš lovu, nema problema, nemam sad toliko kod sebe... – odgovorio sam.

U tom trenu se začulo zvono na vratima. Mirjana je uzela onaj svoj poznati bijeli ogrtač, obukla ga i ustala kako bi otvorila vrata. Nakon minutu-dvije, čuo sam plač, jecanje i Mirjanu kako ljutito viče sva uznemirena i bijesna. Nisam znao što se događa, ustao sam se, otišao do vrata dnevne sobe i provirio da vidim o čemu je riječ. Jedna od njenih cura, Irena,

došla je sva uplakana, u suzama i strahu s raskrvavljenim nosom. Nisam znao je li joj nos slomljen, ali je krv gadno tekla... Irena je bila naša cura, Hrvatica, 23 godine, radila je za Mirjanu, bila odlično plaćena za to i isto tako navučena na heroin. Bila je poprilično zgodna, crna kosa, plave oči, vrlo dobro tijelo, preplanula kao da se jučer vratila s ljetovanja. Mirjana joj je donijela vate, gaze i alkohola iz nekog ormarića, pitala je što se desilo i zatim otišla po mobitel. Irena je ostala sjediti sama i uplakana. Trebala joj je pomoć oko krvarenja jer nije baš bila u stanju da si može sama pomoći. Ušao sam u sobu potpuno gol, mislio sam da joj neće previše smetati... cura je prostituka, nagledala se muških alata za cijeli život, smatrao sam da se neće nimalo iznenaditi... i nije. Sjeo sam do nje, uzeo komad vate natopljen alkoholom i počeo brisati krv s obraza...

– Šta se desilo? – pitao sam je, iako nisam očekivao odgovor, ali cura je otvoreno počela pričati o svemu.

– Jebeni Brleković, majmun izopačeni, sljedeći put ću ponijeti jebeni nož sa sobom i zabit mu ga ravno u jaja...

Brleković je bio poznato lice u našem gradu. Oženio se iz čiste koristi za kćer iz jedne imućne obitelji. Njen otac je bio farmaceut i držao je nekoliko ljekarni po cijelom gradu.

Također je bio politički vrlo aktivan, stoga je i svog dičnog zeta progurao u gradskog vijećnika, člana još nekih odbora i, naravno, zamjenika direktora u obiteljskom poduzeću.

Kćer mu je bila ružna cura, niska, debela, nije se znala pošteno obući ni našminkati da barem malo popravi izgled kad joj već priroda nije bila naklonjena. Uvijek je imala masnu i neurednu kosu, ali je bila pametna. Stekla je magisterij iz farmacije i to bez ikakve pomoći roditelja, te bez problema vodila obiteljski biznis. Brleković ju je oženio iz koristi, napravio dvoje djece i onda samo gledao gdje može nešto potrošiti sa strane. A Mirjana mu je pružala savršeno rješenje. Njene cure su bile atraktivne, zgodne i diskretne. Mogao ih je trošiti kad je htio, imao je love i mogao je biti siguran da nitko nikad neće saznati za njegove male avanture...

– A šta je bilo? – pitao sam znatiželjno, jer me zaista zanimalo.

– Ma kreten jebeni...prvo me pokupio svojim autom, parkirali smo na nekom praznom parkingu usred mraka, htio je samo pušenje ovaj put...tražila sam lovu unaprijed kao uvijek i platio mi je. I odjednom, dok sam mu pušila, odjednom me zgrabio za kosu, povukao i ošamario, bila sam šokirana, nisam imala pojma koji mu je kurac. Onda me udario prvo u lice,

zatim još jednom u nos i to punom snagom, počeo je vikati da sam bijedni ološ, izrod, genetsko smeće. Tada me izbacio iz auta i ostavio me tamo na cesti... – ispričala je sva u suzama i opet se rasplakala.

Nisam znao što učiniti. Nisam znao što reći da joj bude bolje. Kako uopće utješiti curu nakon ovoga? Mirjana je pričala s tim Brlekovićem na mobitel i urlala od bijesa. Hodala je po sobi gore-dolje. Onaj bijeli ogrtač se otvorio do kraja i vidio sam njene lijepe bujne sise kako se njišu i skaču dok se ona iz sveg glasa svađala s tim kretenom i pritom bijesno hodala po sobi.

– Slušaj me, kretenčino jebena, ovo si sad napravio i nikad više!!! Koji je tebi kurac?!?

Jesi normalan?!? Iživljavaj se na onom trolu doma koji nazivaš ženom!!! Jebem ti mater poremećenu, idiote prokleti. Sutra ću ti otići kod punca i kod žene i sve im fino pokazati, jesi čuo majmune?!? Sve ću im reći, koliko često dolaziš, koliko plaćaš cure, sve... – vikala je na njega kao luda.

Brleković se vrlo brzo primirio i vrlo ozbiljno shvatio njene prijetnje. Nije htio skandal ni probleme. Mirjana mu je rekla da joj sutra na posao donese 300 eura, inače će biti velikih problema i da više ne smije pipnuti nijednu od njenih cura.

– A čime se ti baviš? – pitala me Irena dok sam joj pomagao.

– Zašto pitaš? – rekao sam.

– Sigurno imaš love, a tako mlad... – rekla je.

– Zašto to misliš? – nije mi bilo jasno o čemu govori.

– Imaš para za gazdaricu, njena tarifa je triput veća od moje. Ona se brine samo za posebne mušterije. Samo za one koji mogu jako puno platiti.

– A ne, nije to. Ne plaćam joj, mi smo više poslovni partneri, pa smo, eto, spojili ugodno s korisnim. Valjda joj godi da se nekad poševi iz gušta, a ne samo poslovno.

Mirjana je došla do nas i sjela pokraj Irene, nasuprot mene. Bila je još uvijek sva bijesna, a kad me vidjela onako golog pokraj Irene, počela je i na mene vikati...

– Daj se obuci, jebo te, pa kako možeš takav doći do nje. Nakon svega što je prošla, baš joj treba da gleda još jedan kurac! – bila je poprilično oštra.

Ustao sam se, otišao u spavaću sobu da se obučem i krenem doma. Pitao sam mogu li nekako pomoći, više iz pristojnosti nego iz brige. Samo sam htio što prije otići odande.

Mirjana mi je htjela dati lovu za robu koju sam joj taj dan donio... 2500 eura. Rekao sam joj da to otpiše od onih 5000 koje ja dugujem njoj i da ću joj dati još 2500. Ireni je dala 1000 kuna i nešto malo heroina. Rekla joj je da će sve biti u redu i da se ništa ne brine. Pitala ju je je li Brleković platio. Irena je odgovorila potvrdno, a Mirjana joj je na to rekla neka zadrži to sve za sebe. Nakon toga sam otišao doma.

Dva tjedna kasnije sam imao promociju. Svi su došli, obitelj i uža rodbina, Jelena i Bole. Jelena je bila dvije godine mlađa, stoga je imala još ispita do kraja, ali je bila jako sretna zbog mene. Čak i sretnija nego ja. Svi su mi čestitali, donosili poklone, moji roditelji su blistali, bio sam prvi u obitelji s diplomom. Odveli su nas sve u Domagoj na ručak. Da, tako je, onaj isti restoran u kojem sam upisao faks, kad sam dekanu Deliću donio kokain u zamjenu za riješeni prijemni ispit. To sam shvatio tek kasnije... dosta kasnije, par mjeseci.

Bio sam junak, što kažu Amerikanci The man of the hour... Uzoran sin, student, dečko, prijatelj. Mladić koji nikada nije zapalio ni cigaretu, a kamoli popušio travu ili nešto još gore.

Svi su govorili o tome kako sam pravi momak, kako se borim, studiram i još radim na crno da si zaradim neke novce. Bio sam već lagano pijan, stoga sam također bio vrlo raspoložen i sretan. Odlično sam se uklopio u tu ulogu velikog slavljenika. Nitko od njih nije imao pojma za moj dvostruki život, ali kako je to Bole jednom pametno rekao... više nema nazad. Što je učinjeno, učinjeno je. Možeš ili prihvatiti igru i uživati, ili se pojesti do smrti od živciranja.

Stoga sam se jednostavno opustio i kao uvijek, čekao što će mi život donijeti sutra.

Fešta je potrajala dosta dugo, već je pala i noć. U jednom sam trenu, dok sam se vraćao iz toaleta, primijetio da nema ni Jelene ni Boleta. Pomislio sam da su otišli van zapaliti cigaretu, pa sam izašao da ih pronađem. Bili su skriveni iza restorana, kod kontejnera za smeće, između dva zida. Pušili su, ali ne cigarete, već travu. Nisam znao koliko su dugo već tamo, ali se vidjelo da im to nije prva džoja tog dana. Jelena je bila više napušena od Boleta, ali kako su svi ionako pili cijeli dan, nitko nije primjetio da su napušeni, već su mislili da su samo malo pretjerali s alkoholom.

– Evo mog pravnika... – rekla je Jelena, zagrlila me i sočno poljubila.

– Tolko vam je dosadno da morate zapalit džoju, a? – pitao sam ih kroz smijeh.

– Jebiga, brate, ne mogu više slušat tvoju tetku kako si pao s bicikla kad si bio dijete, pun mi je kurac, 15 puta mi je to već ispričala. Ti starci su gori kad se napiju nego mi kad se napušimo... – odgovorio je Bole.

– Ljudi, ja moram na WC – Jelena nas je odjednom prekinula i otišla.

– Slušaj brate, moram ti nešto ozbiljno reći... Ova tvoja cura...sve više dolazi kod mene – potiho je rekao Bole, stalno gledajući okolo ima li nekoga.

– Po travu? – pitao sam.

– Ne samo travu, uzima sve više i tablete, kaže da uzima za svoje frendice, kad idu van skupa da se malo opuste, ali kupuje i sve više trave. Pitala je imam li i nešto jače od toga.

Prije nije toliko često uzimala, ali zadnjih par mjeseci je postala redovna – završio je.

I ja sam to primjetio. Nije to kod nje bilo toliko drastično i toliko radikalno kao kod onih teških narkomana, koji su na dnevnim dozama heroina, već je bilo malo ozbiljnije, ali je Jelena još uvijek mogla to držati pod kontrolom. Primijetio sam da nije više uvijek tako raspoložena i vesela, već da nekada zna biti poprilično nadrkana i nervozna cijeli dan, a nekada opet bude i previše raspoložena. Osim toga, za mene je mislila da sam čistunac koji nikada nije ni vidio, ni probao te stvari, stoga je mislila da valjda neću ni primjetiti.

No opet, na faksu je sve bilo u redu, išla je redovno na sva predavanja i uredno polagala ispite, stoga nisam mislio da joj moram nešto reći. Odlučio sam pratiti malo bolje što radi i rekao Boletu da mi javi svaki put kad bude dolazila kod njega i šta je uzela.

Poslovi iza leđa Prošlo je nešto više od dva mjeseca od diplome. Biznis je i dalje sve više cvjetao i posla je bilo sve više i više. No morao nešto početi i raditi. Naći posao. Moj prijatelj Hrvoje, u čiju sam se stranku upisao, me stalno zvao na neka stranačka okupljanja i sastanke u njihovim prostorijama, da malo upoznam ljude i da me on preporuči okolo svojim članovima, koji bi me trebali ugurati na neko radno mjesto preko veze. Njegova stranka je tada bila na vlasti, tako da su često dolazili i gradonačelnik i ostale velike fotelje koje su držale grad u rukama.

Bilo je i plaćenika, kako ih Mirjana zove, odnosno privatnika koji su se slizali s politikom ne bi li osigurali velike poslove i tendere za svoje firme. Bio je tamo i njen šef, vlasnik

građevinske firme u kojoj radi kao njegova tajnica, i onaj Brleković, te jedan kirurg koji je od mene kupovao barem jednom mjesečno. Sjećam se jednom kad sam došao u bolnicu da mu isporučim robu, čekao sam ga u njegovoj ordinaciji, uredu ili kako se to već kaže, a frajer je došao direktno iz operacijske sale. Rekao je da je operirao bruh nekoj babi, još je na sebi imao ono odijelo i masku. A dobro, barem je bio toliko pristojan da se ne uroka prije operacije.

– Bit će nešto... – čuo sam Hrvoja dok mi je prilazio s leđa.

– Šta će biti? – pitao sam.

– Posao, traže pravnika u nekom zavodu za nešto? – rekao je.

– Kakav Zavod? – zanimalo me je.

– Ma nemam pojma, neki zavod, ne znam jel gradski ili čak državni, al boli te kurac, bitno da te imamo gdje ugurat... – rekao je zadovoljno i nastavio. – Pričao sam s gradonačelnikom i preporučio te ovo, ono, da si potencijal za stranku, da bi mogao biti od velike koristi u budućnosti, mlad, pametan, sposoban, tek diplomirao, ali da znaš kako ove stvari idu i te pizdarije. On je rekao, neka se pobrinem za tebe pa ćemo te pratiti za ubuduće.

Ako se iskažeš, dat će ti neku malo bolju funkciju u stranci.

– Iskažem u čemu? Ne razumijem... – bio sam zbunjen.

– Gle, ništa se ti ne brini, nema on pojma za tvoj privatni biznis, u početku samo šuti i radi šta ti se kaže, kasnije ćeš možda nešto morati odraditi za njega, nabaviti mu neke podatke iz tog Zavoda, ili podmetnuti neke papire, ili ne znam. Znaš kako to već ide. On tebi namjesti posao, ti njemu zauzvrat nešto odradiš, riješiš neku papirologiju i to je to. Kasnije, ako se pokažeš pouzdan, on će te pogurati na neko malo veće mjesto, važnije – rekao je Hrvoje.

I eto... uglavnom tako funkcionira naša lokalna samouprava, ali bilo mi je svejedno, ionako sam već bio u poslu koji je daleko opasniji i riskantniji od toga, tako da mi se ovo činilo dječjom igrom. Uostalom, samo mi je bilo bitno početi negdje raditi i gotovo. Da ne sjedim doma. Jer kad počnem raditi, moći ću konačno početi i trošiti nešto od one love koju imam spremljenu na tavanu Porezne uprave. U tom trenu mi je zazvonio mobitel. Bio je to Tomo ZG. Nisam znao što želi, ali sam mogao pretpostaviti. Završio sam faks, tako da vjerovatno zove kako bi vidio dajem li otkaz ili ne?

– Vidim, pametno odabrao, politika... tražiš posao? – pitao je odmah bez pozdrava.

– Da, a što drugo? Bez politike ništa od posla... – rekao sam, ali me tu prekinuo.

– Zašto mene nisi pitao? Ja ti mogu i to srediti, ako sam ti sredio diplomu, onda ti mogu srediti i posao?

– Ne želim više plaćati istu cijenu kao i za diplomu. Rekao sam da nakon faksa prestajem – bio sam iskren. Nisam mu htio muljati jer nije baš pametno takvog čovjeka vući za nos.

Trenutak-dva je vladala tišina, nije ništa govorio, valjda je razmišljao što će mi reći, kako me nagovoriti ili zaprijetiti da ne odem od njega, zatim je rekao...

– Ona tvoja Jelena je počela uzimati heroin – odjednom je bacio bombu, bio sam zatečen i bez riječi.

– Ne... molim, šta??? – prozborio sam neke nepovezane riječi.

– Pitaj svog prijatelja Boleta.

– To ne može biti, Bole bi mi rekao... – odgovorio sam.

– To vidi s njim, ali znaš da ja pratim ljude koji rade za mene, pa tako i njega – rekao je.

– Znam da dolazi kod njega, ali ne uzima heroin, već travu i nešto malo ecstasyja i to je to. Već mi je Bole to rekao i prije – bio sam siguran da samo blefira.

– Bole već odavno ne prodaje ni travu, ni tablete, samo ti nije rekao? Prodaje isto što i ti... i samo to.

Bio sam još više iznenađen. Nisam znao kako to sve zna, ali sam imao neki osjećaj da ne laže.

– Koliko novaca zarađuješ od heroina i kokaina? – pitao je i nastavio...

– Jel bi ti gubio vrijeme na tamo neku travu i tablete, kad možeš zaraditi deset puta više na heroinu? Naravno da ne bi... e, vidiš i Boletu je to isto sinulo, pa se ostavio tih dječjih droga, sad prodaje samo ozbiljnu robu... koju nabavlja od tebe, stoga to sad ispada čak i malo smiješno. Ispada da ti svojoj curi daješ heroin, a nemaš pojma za to – rekao je i zašutio, čekajući moj odgovor.

– Koliko je to sigurno? – pitao sam.

– Pa dobro, zar stvarno misliš da ti lažem? Kad sam ti nekad nešto lagao?

– Moram to provjeriti s njim... ne kažem da lažete, već mi je malo čudno da nisam primjetio da je počela uzimati teže stvari – odgovorio sam.

– Možda se nije još navukla skroz, ali to je samo pitanje vremena – rekao je to ravnodušno kao da pričamo o nekim životinjama... I on je isto, poput mene, bio totalno ravnodušan prema narkomanima. Ali ovoga puta se nije radilo o nekom bijednom narkiću kojeg ne poznajem.

– Nego reci mi kad daješ otkaz? – pitao je.

– Ne znam, uskoro valjda, ako dobijem taj posao koji mi obećavaju... – iskreno sam rekao.

– Gle, neću ti praviti probleme, ali mi ne bi bilo drago da odeš. Odlično si organizirao posao tamo, sve vodiš sam, ne moram te podsjećati svako malo za koga radiš. Mislim da imamo jako dobru suradnju i bilo bi šteta da se to prekine – prešao je na stvar.

– Imat ćeš plaću oko 5000 kuna, možda 5500, jel ti to dosta? Jel možeš živjeti s tim?

Koliko sad trenutno zaradiš mjesečno? Oko četiri tisuće eura, otprilike? Sad si zamisli s te cifre pasti na nekih 700 eura? – završio je.

– Nijedan diler ne traje vječno, svi kad-tad padnu, šta će biti kad ja padnem? Hoćete me vi izvaditi iz zatvora i pomoći da si sredim život? – bio sam već malo i iznerviran.

– Dosad nisi imao problema s policijom? Misliš da je to slučajno? Da si toliko strašno pametan i sposoban? I ja tu imam neke svoje ljude koji paze na te stvari i ti ljudi me isto puno koštaju. Plaćam ih zbog tebe, mogu uvijek naći nekog drugog tko će prodavati, ali ti si mi jedan od boljih i zato te štitim – otkrio je.

– Šta to sad treba značiti? Da nema van? – pitao sam.

– Rekao sam da ti neću praviti probleme, samo kažem da bi bilo šteta da se raziđemo ako posao ide ovako dobro. Jel ima itko kome ti uopće imalo vjeruješ? Otkad sam te upoznao, stalno si sumnjičav i oprezan. Ali prema pogrešnim ljudima, umjesto da se brineš zbog mene,

bolje se brini zbog svog prijatelja Boleta. Nije ti rekao da toj Jeleni daje heroin, a i duguje ti love, misliš da ne znam da pokrivaš njegove dugove? – rekao je, na što sam ostao bez riječi.

Kako je to mogao znati, kako je bilo moguće da je toliko informiran o svemu? Kao i uvijek kad sam razgovarao s njim i ovaj put sam bio šokiran i iznenađen.

– Ne plate mu na vrijeme, ali uvijek mi plati dug – branio sam ga.

– To je između vas dvojice, ne znam koliko ti je dužan, niti me briga, iskreno. Vidim da ti je ovo previše sve odjednom. Priberi se malo, pa ćemo poslije pričati – spustio je slušalicu, bez pozdrava.

Bole je imao dugova prema meni, jedno vrijeme ih je uredno vraćao, ali se onda malo opustio, a dugovi su rasli. Prvo bih mu zaprijetio da neće više dobiti robe, zatim mu stvarno ne bih dao robu. Nakon toga bi se samo pojavio jedan dan s lovom koju mi duguje i ponovno bi sve krenulo po starom... i tako u krug. Ali ovo za Jelenu me udarilo kao grom iz vedra neba. Nisam imao pojma da je i ona počela šmrkati.

Otišao sam do Hrvoja i rekao da moram hitno ići. On je pretpostavio da idem na dostavu, pa je samo rekao da je u redu i pokrio me kod svih onih glavonja. Otišao sam do stana. Htio sam prvo vidjeti koliko mi Bole duguje love – vodio sam točnu evidenciju – i poslije toga odmah otići kod njega. *** No kad sam došao u svoj stan, imao sam što i vidjeti. Vrata su bila profesionalno provaljena, bez tragova ili štete, samo je brava bila stručno razvaljena. Cijeli stan je bio prevrnut, sve je bilo razbacano po podu i svuda naokolo. Nisam imao pojma tko je to napravio, možda čak i Tomo ZG, odnosno njegovi ljudi, da me zastraši ili nešto. Pola sata sam sve pregledavao i vidio da apsolutno ništa nije ukradeno. Čak ni laptop, TV, ništa. Tko god je provalio, tražio je nešto određeno. Otišao sam u podrum do svog spremišta. I ono je bilo razvaljeno, ali kako sam unutra imao samo nekoliko kutija s nekim glupostima, ni tamo očito nisu našli ono što su tražili. Ako su tražili drogu, bila je u susjedovom spremištu odmah pokraj moga, a ako su tražili lovu, bila je na tavanu Porezne. Stoga to sigurno nisu mogli naći. Za svaki slučaj sam provjerio je li roba još na svom mjestu i bila je, bar je to u redu. Jedino me još brinulo jesu li se možda dočepali onih, sad već 140 tisuća eura skrivenih u Poreznoj. Nisam htio odmah otići onamo, možda me prate, ali nisam mogao prestati razmišljati o tome. Policiju, naravno nisam

uopće zvao. Još bi mi samo to trebalo. A i ako bi se pročulo po gradu da mi policija dolazi u stan i da istražuju provalu, vrlo brzo bih počeo gubiti mušterije.

Glava mi je odjednom postala jednostavno preteška od svega što sam čuo i doživio taj dan. Nisam bio više u stanju razmišljati ni o čemu, ni o Jeleni, ni o Boletu, jedino sam još gledao po stanu mogu li naći bilo kakav trag ljudi koji su provalili... Nisam našao ništa.

Nepozvani gosti Sljedeće jutro sam se pribrao i počeo razmišljati o svemu. Nastojao sam logički sagledati sve unazad 5-6 i više godina. Bilo je praktički nevjerojatno da sam prošao cijeli faks bez ijednog jedinog problema u poslu kojim sam se bavio. Možda je Tomo ZG govorio istinu, možda me stvarno štiti, možda zaista ima toliko jake veze u policiji pa me zbog toga nitko nije dirao sve te godine. I sad odjednom, kad sam dobio diplomu, počinju se događati neke poprilično neugodne situacije. Je li moguće da je to sve samo glupa slučajnost, ili je odavno već planirano? Moja paranoja je išla čak toliko daleko, da sam u jednom trenu pomislio da su možda njegovi ljudi navukli Jelenu na heroin. Dva dana nakon provale sam otišao kod Boleta... zatekao sam ga u stanu sa svojom skinhead ekipom. Nisam mogao vjerovati prizoru koji me zatekao kad sam ušao u kuhinju – njih trojica su sjedili za stolom i vukli lajne heroina.

– He, Frenki, brate pa di si, jebote? – bio je iznenađen što me vidi jer mu nisam javio da dolazim.

– Lijepo, bome, ja plaćam tvoje šmrkanje... – bio sam bijesan, ali izvana miran i suzdržan.

– Nije brate, ovo je zajebancija, sprdačina, jebote, pa kad sam ti ja ostao dužan?

Zajebavamo se malo – počeo se opravdavati.

– Kad si mi ostao dužan? Kad si mi ostao JEBENO DUŽAN?!?! – počeo sam vikati, svi su se okrenuli i pogledali u mene.

– Evo kolko si mi dužan, idiote jebeni!!! – dao sam mu papir s evidencijom.

Uzeo je papir i par trenutaka ga proučavao...

– Jesi pička... baš si stoka... ti meni vodiš jebeni spisak??? Meni vodiš jebeni spisak, e pa bez mene bi bio jebeni šljaker i živio od crkavice, jebem ti mater, ko te ugurao u ovaj biznis, ko ti je započeo sve ovo, stoko nezahvalna?! Zbog mene i zbog onog Praga danas imaš lovu i stan i imaš neku jebenu budućnost, pederčino, zbog mene! Jebeni fakultet si isto završio zbog praška! – bio je jako ljut i živčan.

– Baš ti hvala... Hvala ti na svemu što si učinio za mene... – moj ga je sarkazam samo dodatno razljutilo.

– Uvijek si bio pederčina, samo misliš na sebe, boli te kurac za sve druge. Napraviš mi jednu-dvije usluge u životu i onda misliš da si Bog, da ti se moram klanjat i štovat te kao da ću bez tebe propast?!? E, pa jebi si mater i prije sam radio bez tebe i nije mi ništa falilo, mogu i opet ako treba! – urlao je.

Nisam više imao snage raspravljati s njim, došao sam mu reći ono što sam imao, pa sam odmah prešao na stvar...

– Provalili su mi u stan... – rekao sam tiho.

– Šta?!? – odjednom se jako uozbiljio.

– To što si čuo, provaljeno mi je u stan, nisu ništa ukrali od stvari, nešto su tražili, drogu ili lovu, ne znam, samo znam da nisu našli to što su tražili... provjerio sam, sve je još na svom mjestu – rekao sam.

– Jel znaš barem nešto? Tko, zašto? – pitao je.

– Nemam pojma, rekao sam ljudima za koje radim da nakon diplome prestajem sa ovime, moguće da su oni provalili... da me uplaše, ili opomenu, ne znam...

– Ko su ti likovi? – Bole je uporno pokušavao doznati za koga radimo, ali nisam mu nikad rekao.

– Nije bitno tko su, bitno je da su jako veliki igrači, i to opasni. Znaju da mi duguješ lovu, nisam nikada nikome to govorio, ali nekako to znaju. I znaju da prodaješ Jeleni heroin...

– rekao sam i pogledao ga u oči. Bio je iznenađen isto kao i ja kad sam to čuo u onom razgovoru s Tomom ZG.

Njegov pogled mi je odmah odao da je to istina. Prvo je par trenutaka zurio u pod, zatim je priznao...

– A kako da ti to kažem, brate? – počeo je... – Kako da ti tako nešto kažem? Vidim koliko ti je stalo do nje... vidim da si zapeo za nju ozbiljno, da ti nije samo za izjebat tu i tamo i doviđenja. Ako ne uzme od mene, naći će nekog drugog od koga će kupovat. Nismo mi jedini, brate, ima ih još. Svako malo mi dolaze prijetiti da im uzimamo mušterije, da će nas pobit sve, da dilamo na njihovom teritoriju ovo-ono, šta ja znam... al to su sve sitni dileri ko onaj Maro, takvi nam ne mogu ništa. Bit će sranje ako naletimo na nekog velikog.

– Koliko dugo uzima od tebe? – pitao sam.

– Možda nekih 6 mjeseci, ne uzima samo za sebe, već i za one svoje frendice s kojima izlazi... – odgovorio je Bole.

– Ne znam šta ćemo... možda budemo morali prestati neko vrijeme, prodat ćemo zasad ovo što imamo kod sebe, pa ćemo vidjeti šta dalje – predložio sam mu.

– Žao mi je zbog Jelene, neću joj više davati. Trebao sam ti odmah reći, ali jebiga, brate, nisam mogao... I ona me molila da ti ništa ne govorim, da taj prašak nije za nju, već za nekog drugog, pa onda opet da to nije ništa ozbiljno, samo zajebancija i to – rekao je pomalo skrušeno.

– Ne mogu sad razmišljati o tome, prvo moramo vidjeti šta će biti s poslom. I tko nas uopće prati, ako nas netko prati. Možda je ta provala slučajna.. Al zašto bi mi onda išli provaliti u ono spremište u podrumu? I to samo meni? Ne znam, zasad prodaj to što imaš kod sebe, pa ćemo vidjeti što dalje... i plati mi sve ono što duguješ... ozbiljno ti kažem.

– Ma jebi si mater, dobit ćeš svoje proklete novce, jebali te novci... – popizdio je.

– Kretenčino glupa, nemaš pojma s kojim ljudima radimo, ako fali samo jebenih 50 eura, najebat ćemo toliko da će ti biti žao što si izašao iz zatvora – bio sam ozbiljan.

Par trenutaka je vladala tišina, a onda je rekao da će platiti sve i da se ne brinem.

Konačno je shvatio da ovo nije zajebancija, već jako ozbiljna stvar. Bole se već pomalo uživio u ulogu velikog bossa. Pred svojom ekipom je izigravao šefa, davao im naređenja, ponižavao jadnike koji su kupovali drogu od njega i iskorištavao cure koje su kupovale. Redovito je od njih tražio seks ili bar pušenje... on bi im dao gram-dva heroina i to je bilo to. A upravo su tih

gram-dva stvarali tolike dugove. Bole nije mogao shvatiti da mi ne prodajemo mesne delikatese i da ne smijemo dijeliti uzorke. Mislio je da gram-dva neće nikome faliti i da je to jednostavno isto kao kad netko nekome plati rundu cuge u kafiću. Ali sve se točno kontroliralo u gram, stoga sam ja od svoje zarade pokrivao njegov manjak, a onda kasnije od njega izvlačio te novce.

Za nekoliko dana smo prodali sve što smo imali kod sebe i nisam više naručivao od Tome ZG. Nazvao me jedne večeri... bilo je već iza ponoći...

– A otkazni rok? Daš otkaz bez najave... – pitao je.

– Nije to. Netko mi je provalio u stan, ništa nije ukradeno, ali je cijeli stan prevrnut, kao da su tražili nešto određeno.

– Šta mi nisi rekao? – pitao je.

– Ne znam, htio sam se malo pritajiti – odgovorio sam diplomatski.

– Čekaj, ne misliš valjda da sam ja naredio da ti provale? Dovoljno si pametan da znaš kako je ta ideja smiješna. Mislim da si svjestan da ti mogu napraviti puno veće probleme od jedne bijedne provale. Ja ne radim tako. Ja sam direktan, ako mi se zamjeriš, to ću ti otvoreno reći i tek onda imamo problem – rekao je i opet zvučao uvjerljivo. Uvijek je zvučao uvjerljivo i iskreno, ne znam, ne mogu to objasniti, ali nikad nisam osjećao da laže i da mu ne mogu vjerovati.

– A tko bi onda mogao biti? Nisam nikome ništa dužan, nikad se nisam nikome zamjerio ili se posvađao s nekim! Zašto bi mi provalili u stan i u spremište u podrumu, a nisu ništa odnijeli? – pitao sam.

– Vidjet ću ako mogu nešto saznati. Tvoje mušterije me zovu i pitaju zašto više ne prodaješ? Šta da im kažem? – bio je izravan kao i uvijek.

Par trenutaka sam razmišljao što ću... ipak sam zaključio da je bolje sačekati još malo prije nego sve krene po starome. Rekao sam mu da ću mu javiti za koji dan što ćemo dalje.

Samo je spustio slušalicu bez pozdrava kao i uvijek. ***

Sljedeći dan sam dobio poziv od Hrvoja... javio mi je da je večeras velika proslava koju organizira njegova stranka u svojim prostorijama i da obavezno dođem u vezi onog posla koji mi namješta. Obukao sam se malo ležernije, jer ipak je to fešta, a ne nekakav službeni sastanak i otišao na proslavu. Imali su jednu veliku dvoranu u sklopu svojih prostorija, koje su im inače služile za velike sastanke, konferencije, stranačke sabore, zatim sastanke stranačke mladeži i ta sranja. Ta se velika dvorana mogla preurediti i u dvoranu za tulum. Na ulazu su bila dva zaštitara, vrlo stroga i nabrušena, izgledali su kao tjelohranitelji iz američkih filmova, ogromni, široki, sa slušalicama u ušima. Primijetio sam još nekoliko zaštitara kako stalno patroliraju i obilaze oko zgrade. Prišao sam dvojici na ulazu, ali me nisu htjeli pustiti unutra... pokazao sam im stranačku iskaznicu, no i dalje me nisu puštali.

– Hrvoje me pozvao, on je unutra...

– Nazovi ga, neka dođe, ako on kaže da možeš ući, onda je u redu – odgovorio je jedan od njih.

Nije mi bilo ni najmanje jasno zašto je to toliko strogo čuvano, pa to je samo jebena proslava, malo muzike, jela, pića i zabave. U čemu je toliki problem? Nazvao sam Hrvoja i rekao da ne mogu ući unutra. Jedva sam ga čuo od silne muzike koja je treštala unutra. I on je mene jedva uspio čuti, morao sam se derati poput budale. Dvije minute kasnije, Hrvoje se pojavio na vratima...

– U redu je dečki, on je s nama... – zatim me pozvao unutra.

– Jel imaš šta kod sebe? – pitao je za kokain.

– Nemam ništa, sve je prodano još davno, čekam da mi dođe nova tura – odgovorio sam mu. Nisam mu spominjao ni provalu, ni to da možda više neću raditi ovaj posao, nisam htio izazvati paniku i nervozu kod njega.

– A jebo ga ti, pa kako nemaš ništa? Ovdje tek možeš zaradit jebenu lovu... – rekao je i smijao se.

Nisam shvatio o čemu govori, sve dok nisam ušao u tu dvoranu... Nastojao sam izgledati potpuno mirno i staloženo, kao da nisam nimalo iznenađen onime što vidim. Ali sam bio ne samo iznenađen, već mi je bilo i zlo od svega što sam vidio. Unutra se odvijala prava Sodoma i Gomora. Muzika je nenormalno treštala, samo je polovica rasvjete bila uključena, tako da je vladao polumrak, dugački su stolovi bili prekriveni hranom, pečenjem i svim

mogućim vrstama mesine i ražnja. Cuge je također bilo na svakom ćošku, na podu je bilo previše krhotina stakla... razbijali su čaše o pod kad bi počela svirati neka pjesma koju jako vole. Sva je cuga bila jako skupa i brendirana. Nije se pila samo domaća rakija sa sela, već brandy, viski, konjak... inozemna vina i tko zna što sve ne. A ljudi su bili najgori... svi mrtvi pijani, neki čak i polugoli, plesali su u krdu na sredini dvorane. Svima su kočnice u glavi odavno popustile i jednostavno su radili ono što nikada ne biste očekivali od takvih ljudi, na takvim položajima. Župan je sjedio s jednom mladom zgodnom curom... oko 30 godina, brineta, vitka i utegnuta. Vjerojatno još jedna jadna duša koja poput mene traži posao preko veze, pa mora trpjeti takve bijedne kriminalce. Pili su i stalno se nešto došaptavali... on ju je stalno dirao po bedru, pa zatim hvatao za guzicu, ona bi se jadna na to samo smijala i pravila da joj godi i da uživa u njegovoj pažnji. Desetak minuta poslije su negdje nestali... nisam vidio gdje. No to nije bilo ništa naspram ostalih. Bili su tamo pročelnici i načelnici gradskih ureda i zavoda. Što su tek oni radili...

Zatekao sam pročelnicu gradskog ureda za nekakav gospodarski razvoj u društvu jednog mladića u odijelu. Imala je pedesetak godina, on možda mojih skoro 30. Imala je joint koji su dijelili. Stajao je iza nje, bočno s desne strane, držao je za dupe i buljio u sise, jer joj je košulja bila skoro do kraja raskopčana. Ona je ruku gurnula njemu u gaće i držala ga za kurac.

Gledali su se, pričali, smijali se i zabavljali. Bilo je tu i praška... to se šmrkalo po mračnim uglovima, uopće nije bilo nimalo srama ni kod koga od njih. Nitko se nije skrivao, ljubili su se, navlačili, muški su hvatali ženske za guzice, mijesili im sise, one bi se takve pijane samo smijale i hvatale ih za kurac i onda bi nekuda kriomice odlazili... uokolo je bilo ureda po kojima su se mogli sakriti... ili bi odlazili u toalet. Nisu to bile prave orgije, ali nije bilo baš ni jako daleko od toga... Bilo je i poznatih faca s televizije, vidio sam vođu jednog sindikata, naravno, jedva je stajao na nogama od alkohola, bilo je čak i poznatih novinara, a najviše odvjetnika. Oni su i najviše šmrkali. Odjednom sam iza leđa začuo poznati glas...

– Otkuda ti ovdje? – bila je to Mirjana.

– Ej, ciao, evo došao malo... – nasmijao sam se. Konačno sam vidio nekoga poznatog, tko nije bio ili pijan ili drogiran.

– Zarađuješ na licu mjesta, a? – pitala je i smijala se.

– Ma ne, nije to, nemam ništa kod sebe... sređuju mi posao u nekom zavodu.

– I već su te pozvali na feštu? Kako si ušao ovamo? Ovdje ne puštaju svakoga... – pitala je.

– Znam, uveo me Hrvoje... – pokazao sam prstom na njega, bio je u kutu i navlačio se s nekom curom.

– On me preporučio, osim toga, ima ovdje dosta njih koji redovno kupuju od mene, tako da nisam dosad vidio ništa novo, što već nisam znao od prije – odgovorio sam.

– Zvala sam Tomu da pitam šta je s tobom, kaže da si uzeo odmor? Trebam robe, a tebe nema... nisi već dugo bio kod mene, šta je bilo? – bila je radoznala, ali nije to baš htjela pokazati.

– Imao sam provalu u stanu. Ali ne običnu, netko je nešto tražio i nije to našao. Sve što je vrijedno su ostavili, ništa nije ukradeno – bio sam iskren, nisam joj nikada muljao, pa neću ni sada.

– Netko te otkrio, ali ne murija, već netko kome očito jako smetaš... – rekla je mirno.

– Ko??? – pitao sam.

– Otkud da ja to znam, netko te hoće sjebat, jesi gledao po stanu je li ti podmetnuta droga? Obično provale, podmetnu negdje drogu i nakon tjedan-dva anonimno prijave policiji da imaš droge. Ovi ti upadnu u stan, naprave pretres, nađu robu i ti ideš u zatvor i tako te maknu s ulice. Tako se obično rješavaju konkurencije – bio sam pomalo nervozan, jer je njena priča imala i te kako smisla.

– Ko bi mene htio sjebat? – pitao sam.

– Pa jebote, ko ne bi?!? Dilaš ljudima s lovom, to je ono što svi hoće. Takvi su najbolje mušterije, plaćaju odmah i uzimaju puno... Nisi ti jedini od kojih kupuju, ima ih još, netko te hoće sjebat, kažem ti. I ja sam uzimala od drugih dok nisi došao ti, pa sam ih sve odjebala i sad kupujem samo od tebe. Misliš da im je drago zbog toga? Nisam nikome rekla da uzimam od tebe, ne moraš se zbog mene brinuti, ali netko te hoće maknut iz igre – odgovorila je iskreno.

Sjeli smo za stol i pričali tako još sat vremena. Mirjana je rekla da je poslovno na toj proslavi, dovela je dvije svoje cure da zabavljaju glavonje. Rekla mi je da nisam dugo bio kod nje i da bi bilo lijepo da svratim jednu večer. Zatim je do mene došao Hrvoje, nakon što je

završio s onom curom i pozvao me sa strane da popričamo u četiri oka... bio je vidno pijan, raščupan, a odjeća mu je bila zgužvana.

– Imaš posao – rekao je.

– Gdje? – pitao sam ga.

– Kako gdje? Pa u tom Zavodu, pička mu materina, gdje bi ti? U NASA-u da te uguram? – počeo se smijati.

– Kad počinjem? – pitao sam.

– Polako, prvo ide natječaj, znaš da ta sranja moraju ići po zakonu, transparentno poslovanje i te pizdarije... prvo ide natječaj, skupit ćeš sve papire koje traže i odnijet ćeš njegovoj ženi i prijaviti se na natječaj – odgovorio je i pokazao prstom na Mirjaninog šefa, vlasnika građevinske firme. Sjedio je za stolom s još njih 5-6 isto tako lokalnih tajkunčića, kartali su... u lovu naravno, bila je velika hrpetina love na stolu.

– Njegova žena će mi biti šefica? Ona je pročelnica tog Zavoda? – pitao sam.

– A, jebote, pa šta misliš kako je dobila taj posao.. .nije sigurno zato jer je dobra u krevetu. Muž joj je sredio, jebe joj se, ne radi ništa, ima ljude koji sve odrađuju za nju, ona samo cijeli dan ide okolo po frizerajima, trgovinama i visi po kavama – rekao je i nastavio. – Zove se Julijana, otiđi do nje tamo negdje pred kraj sljedećeg tjedna i reci da se javljaš na natječaj i da sam te ja uputio. Onda će ona mene nazvati pa ću joj objasniti kako stvari stoje.

– Koliko? – pitao sam.

– Ma dogovorit ćemo se... pusti sad to.

Pozdravili smo se jer je Hrvoje odlučio otići doma. Nije više bio u stanju funkcionirati normalno. A i zašto bi ostao duže. Obavio je sve po što je došao; najeo se i napio kao svinja, poševio neku izgubljenu dušu i sredio meni posao. I ja sam odlučio otići doma, bilo mi je svega već preko glave. Otišao sam do Mirjane pozdraviti je, opet mi je rekla da svakako navratim do nje jednu večer. Izgleda da sam joj nedostajao... *** Došao sam u stan, otuširao se i legao u krevet. Bio sam toliko iscrpljen, kao da sam cijeli dan rintao na nekoj baušteli. Nisam bio fizički slomljen, već psihički. Mislio sam da sam imao

dovoljno problema u zadnje vrijeme i da će se stvari konačno malo stabilizirati i vratiti na staro, ali ništa od toga. Sljedeće jutro me nazvao Bole i rekao da je sreo u gradu curu koja radi u onoj kurirskoj službi, preko koje dobivamo drogu iz Zagreba. Rekla mu je da su se neki ljudi raspitivali o nama. Pratili su nas i skužili da dolazimo tamo skoro svaki tjedan i da preuzimamo neke pakete, pitali su je tko smo i odakle dolaze ti paketi. Nisu joj rekli ni tko su, niti su pokazali neke službene dokumente. Nakon toga sam odlučio konačno malo pauzirati s biznisom. Javio sam Tomi ZG što je bilo i on se složio da se malo pritajimo, dok ne vidimo što se događa. Posao je stao, čak je i Bole postao uzoran građanin. Uspio je pronaći i posao!

Doduše, radio je kao šljaker na utovaru i istovaru u jednom velikom skladištu, ali bolje i to nego ništa. Bio je visok i jak, pa mu taj posao nije tako teško legao. Plaća mu je bila bijedna, uvjeti na poslu očajni, ali bar se potpuno ostavio dilanja i nije privlačio pozornost na sebe. A to je u tom trenu bilo najvažnije.

Ja sam također počeo raditi u onom državnom zavodu. Sve je bilo riješeno vrlo brzo i bez problema, objavljen je natječaj koji je bio čista formalnost, jer sam imao protekciju direktno s vrha i to je bilo to. Primljen sam bez problema, čak nitko nije tražio ponavljanje natječaja, valjda su svi kandidati bili svjesni zašto su baš mene primili, pa su zaključili da se nema smisla žaliti. Posao je bio prilično jednostavan i lagan, nisam se baš nešto previše ubijao od posla. Bilo nas je nešto više od 30 zaposlenih i uglavnom su to sve bili ljudi poput mene... uhljebljeni preko politike, rodbine ili su jednostavno kupili posao.

Zbogom Jelena Još jedan veliki problem u to vrijeme bila mi je Jelena. Rekao sam joj da sve znam, da mi je Bole sve priznao i da nisam nimalo sretan zbog toga. Plakala je, bila je slomljena, priznala je da se navukla i da će prestati. Stalno je ponavljala da to nije ništa ozbiljno, već samo zajebancija koja je otišla možda malo predaleko. Imala je još samo nekoliko ispita do diplome i ovo joj nije trebalo. Osim toga, ona je bila cura s kojom sam planirao budućnost, zajednički život, brak. No s vremenom su problemi bili sve veći i veći. Jelena se promijenila i to jako. Često je bila vrlo nervozna, otresita, neraspoložena. Nestala je ona njena vedrina, ona vesela i naivna karizma koju je nosila u očima. Njen pogled je sve više gubio onaj sjaj i žar u koji sam se zaljubio čim sam je ugledao. Iako joj Bole više nije prodavao, Jelena je našla druge dilere i nastavila i dalje uzimati heroin. Svako malo mi je dolazila usred noći, grcajući u suzama i

govorila kako je odvratna, kako mrzi samu sebe i da sad konačno prestaje, pa makar i umrla.

To je trajalo još nekoliko mjeseci dok nisam konačno izgubio strpljenje i volju.

Znao sam i ranije da joj vjerojatno nema pomoći, ali iz nepoznatog sam razloga ustrajao još neko vrijeme i pokušavao joj pomoći. Valjda zato jer sam je volio i jer mi je stalo do nje, ali ona je uporno odbijala bilo kakvu stručnu pomoć. Njeni roditelji nisu imali pojma da se drogira, jer nije još postalo toliko kronično, ali je bila na dobrom putu da do toga dođe.

Odbijala je pomoć, jer bi onda oni morali saznati za sve, a Jelena to nipošto nije željela.

Stalno je govorila da će se sama izvući i da joj ne treba nikakva pomoć. Jednog dana sam joj rekao da to više ne ide i da želim raskinuti. Padala je kiša, čekali smo bus na autobusnoj stanici, bili smo sami. Počela je plakati i prvo me uvjeravati da će se promijeniti i da će sve biti kao što je bilo, nakon toga me počela vrijeđati i govoriti da sam đubre, kreten i još svašta... kažu da papir trpi sve, ali ovo dalje ipak ne želim pisati. Odlučio sam nastaviti pješice doma, iako se spustio pljusak. Ona je ostala. Plakala je dok sam odlazio i vikala mi svakakve pogrdne riječi, ali se više nisam osvrnuo. Iako sam se činio hladan, suzdržan i ravnodušan, bilo mi je teško. I ja sam zaplakao dok sam odlazio, ali se nisam okretao, nisam htio da ona to vidi.

Šefica se pali na tebe Stvari su se smirile. Nakon one provale u stan, dogodile su se još dvije. Isti slučaj, cijeli je stan bio prevrnut i pretražen, ali nije ništa ukradeno. Nakon toga su provale prestale, a Bole i ja postali pošteni i uzorni građani. Godinu dana je prošlo, bio sam zaposlen u tom državnom zavodu, Bole je radio i dalje na svom poslu, život je opet postao neka dosadna, uhodana rutina. Svim svojim mušterijama sam rekao da neko vrijeme neću prodavati, bilo im je odmah jasno da su nastali neki problemi, pa nisu puno ispitivali. Uskoro su pozivi postupno prestali i posao je potpuno stao. Nitko me više nije zvao, jedino bi me tu i tamo netko pitao imam li što kod sebe, kad bismo se sreli u gradu. Jelenu nisam viđao od onog rastanka na autobusnoj stanici. Sretali bi se povremeno u gradu, ali iz nekog razloga nije htjela imati ništa sa mnom.

Ugledao bih je na ulici i krenuo do nje da je pozdravim, ali ona bi ustala i otišla čim bi vidjela da joj prilazim, ili me ne bi ni pogledala. Još uvijek sam imao snažne osjećaje prema njoj.

Nisam znao kako živi i bori li se još s drogom, ali sam je još uvijek volio...

Što se tiče ljubavnog života, nije bilo ničega ozbiljnog na vidiku, ali iskreno, nisam ni tražio ništa ozbiljno. Imao sam neke sitne veze, više avanture, nego veze i još uvijek sam nedjeljom odlazio kod Mirjane. Njoj je to odgovaralo, a i meni. Zašto dvoje odraslih ljudi ne bi uživalo u seksu, ako mogu? Mislim da je Mirjana bila sa mnom zato jer sam joj se sviđao, ali više zbog toga jer sam bio vrlo diskretan, nisam nikome govorio za nas, niti se hvalio kako to obično većina idiota radi. Dođu u birtiju i hvale se pred cijelim krdom ostalih idiota kako su sinoć kresnuli neku curu... Mirjana je znala da se u mene može pouzdati da ću šutjeti, pa mi je valjda i to osiguralo privilegije kod nje.

U to se vrijeme sve nekako vrtjelo oko veza, ljubavi, seksa i tih stvari. Bio sam vrlo blizu 30-toj i već su mi svi govorili da se moram oženiti. Imaš dobar posao, stan... auto, šta čekaš?, bilo je uvijek standardno pitanje kad god bi došao na neko veliko obiteljsko okupljanje...

Kupio sam auto... za keš naravno, ali sam svima rekao da sam ga uzeo na kredit, kako bih izbjegao sumnju. Iako sam mogao kupiti novi s obzirom koliko sam love od dilanja strpao na onaj tavan, ipak sam kupio polovni. Bila je to krntija stara pet godina, neko otužno korejsko smeće, ne sjećam se više je li u pitanju bio Hyundai ili Daewoo, ali nije ni važno.

Ionako izgledaju jednako tragično. Drndao sam se u tom autu, dok su oko mene ljudi vozili Mercedese, Audije i šta sve ne. Svi su mislili da nemam love za bolji auto... a imao sam i više nego dovoljno za novi Porsche, naprimjer...

– Franuloviću, ovo mi treba do četvrtka, hitno je, tražili su iz Ureda gradonačelnika da se to riješi prije svega ostaloga – Julijana je ušla u moj ured i donijela mi nekakve hitne papire za riješiti.

– Što je to? – pitao sam.

– Ne znam, nekakve dozvole za prenamjenu zemljišta, nisam stigla pogledati, preuzmi to i riješi do četvrtka.

Naravno da nije imala pojma što je to, jer nikada nije ništa ni radila, stalno bi se pretvarala da je jako zauzeta i da uopće nije stigla pogledati papire i samo bi utrpala nama da odradimo za nju. Tako i ove spise nije ni pogledala, samo mi ih je istovarila na stol i nestala.

Julijana je bila žena prosječnog izgleda... nije se isticala nekom ekstra ljepotom, ali nije bila ni ružna. Bila je tipična žena od 45 godina kakve vrlo često viđate na ulicama i

uglavnom ne obraćate pažnju na njih. Oblačila se svakako i poslovno i ležerno, kako joj je došlo taj dan. Imala je crnu ravnu kosu, plave oči, prosječnu figuru za ženu svojih godina.

Malo je bila jača u dupetu i nogama, ali kad se našminka, lijepo obuče i sredi frizuru, izgledala je poželjno. Julijana je bila nesretna. Ako se ne sjećate, to je žena onog vlasnika građevinske firme kod kojeg je Mirjana zaposlena kao njegova osobna tajnica. E, sad znate zašto je Julijana bila nesretna. Udala se za tog lika vrlo mlada, dok još nisu imali ništa, rodila mu dvoje djece koja su sad već bila odrasla, on je u međuvremenu pokrenuo privatnu firmu koja je postala vrlo uspješna i nakon 25 godina braka više nije obraćao pažnju na nju.

Zamijenio ju je mlađim i boljim modelom, kao i auto, ona je svoju svrhu ispunila, rodila mu djecu i sada glumi uzornu suprugu. Možda su kao mladi bili vrlo zaljubljeni i iskreno se voljeli, ali se tijekom godina ta ljubav potrošila i nestala. On je ševio okolo što god je htio, a ona, naravno, nije smjela ni pomisliti da si nađe ljubavnika. Sve što je mogla i smjela je izlaziti vikendima van u grad sa svojim prijateljicama koje su redom sve bile ili razvedene, ili se nisu nikada ni udavale. Julijana je voljela izlaziti i zabavljati se. Išle bi na mjesta gdje se uglavnom okupljala starija ekipa, gdje se jelo, pilo i plesalo uz živu glazbu. Očijukala je s drugim muškarcima, ali to je bilo sve. Dalje od toga nije smjela. Na poslu je stalno je bila živčana i frustrirana, pretpostavljam zbog toga jer doma u krevetu nije dobivala ništa. A bila je u najboljim godinama za te stvari.

Nakon što je izašla, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Hrvoje, moj prijatelj koji me ugurao u politiku i sredio posao...

– Jesi dobio papire? – pitao je odmah.

– Kakve papire? – već sam pretpostavio da su to ti papiri koje sam upravo dobio od Julijane.

– Za prenamjenu zemljišta kod zapadne obilaznice. To je bilo državno zemljište, ali je sve prodano. U katastru se vodi kao poljoprivredno zemljište, jer su tu nekad bile neke njive, pašnjaci, šta ja znam, pizdarije neke su uzgajali, sad to treba prenamijeniti u građevinsko zemljište – ispričao mi je cijelu tu mućku.

– Ko je to kupio? – pitao sam ga.

– Muž od tvoje šefice, sve je kupio, naravno, uz pomoć stranke i gradonačelnika, malo mu je to pogurao. E, sad sve što ti trebaš odraditi je da pregledaš te papire, kažeš da je sve u redu, da je što se tiče tog vašeg zavoda sve legalno i da je natječaj pravovaljan. Nakon toga

šalješ te papire kod mene u agenciju za regionalni razvoj, pošalji baš na moje ime, pa ja zatim preuzimam dalje. Kad se riješi sve u katastru, papiri idu na gradsko vijeće, tamo će biti izglasan novi urbanistički plan i nakon toga se može početi graditi.

– Ali to nema veze s tvojom agencijom?

– Jebe ti se, ko te pita s čim ima veze, samo pošalji direktno meni i gotovo, ništa se ti dalje ne brini, ja preuzimam to sve, da se što prije riješi i da se može početi graditi – odgovorio je Hrvoje.

– Šta se gradi? – zanimalo me što su to muljali.

– Stanovi. Gradit će se stambeno naselje, vrtići, škole, poslovni prostori, sve. Odnosno Julijanin muž će graditi. Dobio je to zemljište jebeno ispod cijene, po cijeni poljoprivrednog zemljišta, sad će se to prenamijeniti u građevinsko, on će pokrenuti svoj projekt i izgraditi stanove, a nekih dvadeset posto od povrata investicije ide u džep gradonačelniku i svima ostalima koji su mu izgurali tu priču... i meni ide dio – hvalio se kako je uključen u cijelu priču.

– To su milijuni, jebote – odgovorio sam.

– Naravno, pička mu materina, pa ne radimo sve ovo za dvije gajbe piva, jebote. Samo ti to rješavaj tamo i šalji meni. Radi ono zbog čega smo te zaposlili, ja ću te spomenuti gradonačelniku i malo ćemo te pogurati u stranci. Vidjet ćemo, ako Julijana bude prešla u muževu firmu, on je hoće postaviti za neku direktoricu prodaje magle i prašine, onda ćemo te pogurati da budeš pročelnik tog vašeg zavoda tamo. Šta vi uopće radite, koji kurac? Kakav je to zavod? – rekao je.

– Zašto ona hoće otići odavde? – pitao sam poprilično iznenađen što netko napušta finu državnu plaću, a ne radi ništa.

– Firma mu raste, postat će još veća, a žena mu stalno sere da hoće veći dio u firmi i da hoće biti uključena u poslove... Zato će joj on, nakon što završi ovaj projekt, izmisliti neko direktorsko mjesto da je smiri. Al morat ćeš se načekat, to će potrajati još barem 4 godine – ispričao je sve u jednom dahu, nekamo je žurio, bio je već u autu.

– A dobro... – odgovorio sam prilično ravnodušno jer nisam baš vjerovao u sve to.

Otkako sam prestao dilati drogu, sve manje su mi ti moji utjecajni, navodno prijatelji radili usluge i ustupke.

– Ajde i rješavaj to odmah, nemoj se zajebavat... čujemo se – spustio je slušalicu.

Pregledao sam papirologiju, u pitanju je bilo ogromno zemljište, ali nije me bilo briga, napravio sam sve kako je Hrvoje tražio i poslao preporučenom poštom na njegovo ime.

*** Bilo je sve više i više takvih sitnih poslića koje sam odrađivao za politiku i razno razne poduzetnike, a nisam od svega toga imao nikakvu korist. Uvijek bi netko drugi pobrao lovu, meni su stalno obećavali da će me progurati tu, pa tamo, te ovo-ono, ali od svega toga ništa.

Kao što sam maloprije spomenuo, otkako sam prestao s dilanjem, moji bogati i utjecajni kupci su me odjednom marginalizirali. Nisu me izbjegavali, ali kad god bi trebao neku uslugu ili protekciju, stalno bi me zavlačili sve dok konačno ne bih odustao. Valjda im je to bio suptilan način da mi kažu da odjebem.

Osim toga, posao koji sam radio je bio očajno dosadan. Sve više sam tonuo u neku kolotečinu, sivilo, radio sam jedno te isto iz dana u dan i već sam lagano pizdio. Shvatio sam da ne mogu tako do penzije prevrtati jebene papire i pratiti sve moguće zakone, koji se ionako mijenjaju svakih par dana. Jedan dan, dok sam bio na poslu, Bole je došao do mene...

– Brate, dobio sam nogu – rekao je.

– Zašto? – nisam se nešto previše iznenadio.

– Ma nek si jebu mater, posvađao sam se s poslovođom, stalno me jebe i maltretira, a ne smijem mu ništa. Neki Srbin jebeni, uzeo me na pik i jebe me u mozak svaki dan.

Pošto je bio skinhead i zakleti nacist, odnosno ustaša, Bole nije bio omiljen među manjinama, stoga sam odmah shvatio zašto ga je taj šef na poslu maltretirao. Bole nikad nije imao normalno radno vrijeme, već se uvijek morao prilagođavati ostalim šljakerima. Oni bi napisali raspored smjena, a one najgore smjene bi uvijek njega zakačile. Isto tako, ako bi nešto bilo ukradeno, ili je falilo, on bi uvijek bio prvookrivljeni, zbog svoje prošlosti i

činjenice da je bio u zatvoru. Stoga bi mu svako malo skidali s plaće za sve što je bilo ukradeno. Možda zvuči čudno, no Bole nije bio taj koji je krao...

– Danas smo se opet zakačili oko smjena, htio me staviti da radim cijeli vikend, ja popizdio, on počeo urlat na mene, šta si umišljam ovo-ono i ja uzeo cigletinu i razbio mu glavu pred svima – ispričao mi je.

– Jebote, ti kad god uzmeš ciglu, nekome razbiješ glavu... – rekao sam mu kroz smijeh.

– I šta fali? Riješili smo grad onog govneta, mogu i ja ovog likvidirati, neće nikome faliti.

– Tiše malo, majmune, netko će te čuti, koji ti je kurac? Uvijek urličeš ko gorila kad pričaš – opomenuo sam ga.

– Slušaj, brate, ja ovako više ne mogu. Moramo opet nešto pokrenut, ovo je lakrdija od života. Plaća mi je smiješna, nemam dovoljno ni za jebene režije – rekao je.

– Zato jer plaću trošiš na šmrk... – odgovorio sam. Bole bi, osim što je cugao, još tu i tamo nekada uzeo heroin.

– Ne seri, šta tebe boli kurac na šta ja trošim svoju lovu? Jel hoćeš ili nećeš? Ovaj put će sve biti čisto i bez problema, obećajem, sve će ići kako ti kažeš... – bio je vrlo ozbiljan.

– To kažeš svaki put, pa ne bude.

– E, pa sad će biti! Bit će ko u japanskoj firmi, sve u sekundu precizno – uvjeravao me.

– Ne znam Bole, kao prvo kako ćemo dobivati robu? Preko one kurirske službe više ne ide, tamo nas je netko provjeravao, moramo smislit nešto drugo kako da dovlačimo robu iz Zagreba.

– E, pa brate, to je tvoj dio posla, smisli nešto i ja ću sve odradit. Idem sad naći onog jebenog četnika, otišao je kući, zvat ću svoju ekipu da mu zapalimo auto – rekao je i nije se nimalo šalio.

Kao što sam već ranije spomenuo, Bole je bio vrlo osebujan lik. No naveo me da razmislim. Isprva ga nisam shvaćao nimalo ozbiljno, nisam ni na sekundu pomišljao da se

vratim prodaji i starom biznisu, ali što sam više razmišljao o tome, nekako mi je sve više imalo smisla odraditi još koju godinu da se financijski osiguram.

Odjednom se začulo kucanje na vratima, Julijana je ušla u ured pitati me za spise koje sam trebao pogledati za neku njenu prijateljicu. Bole je krenuo svojim putem i dok je odlazio, primijetio sam da ga Julijana promatra. Gledala ga je onako ženski, sa zanimanjem. Bole je bio mlad, visok, crn, jak i nabildan, a pošto je zadnjih godinu i nešto radio kao fizikalac, šljaker u skladištu, još je više stesao tijelo i napumpao mišiće. Privlačio je pozornost žena, a da nije jadan bio ni svjestan toga.

– Tko ti je to? Neka stranka? – pitala je, gledajući ga kako odlazi.

– Prijatelj, došao se požaliti, danas je dobio otkaz, pa je malo živčan... – odgovorio sam.

– Pa šta je radio? – pogledala me.

– Ma ništa, nije on kriv, ne treba im toliko ljudi, a on je zadnji zaposlen, pa su ga onda prvog otpustili – nisam joj rekao istinu, malo sam uljepšao stvari.

Nisam bio sasvim siguran, ali se činilo da se Julijana poprilično zagrijala za Boleta... A čujte, kad žena ne dobije doma ništa u krevetu, onda nije ni čudo da reagira čak i na Boleta.

Nakon što je otišla, počeo sam razmišljati o Boletovom prijedlogu da opet pokrenemo posao. Imao sam tada oko 200 tisuća eura spremljeno na tavanu Porezne uprave. Kad sam sve stavio na papir i izračunao koliko bi me koštalo da si kupim i sredim kuću i neki pošteni auto, da ne moram više voziti korejsku kutiju za cipele na točkovima, napravljenu od recikliranih frižidera, kalkulator nije izbacio neki veliki iznos na kraju računice. Zapravo nije mi ostalo dovoljno za ono što sam htio, a to je bilo da stavim barem 200 do 300 tisuća eura na deviznu štednju i živim od kamata, tako da ne moram raditi užasne, zatupljujuće i stravično jednolične poslove, dan za danom, sve dok jednom ne bih uzeo palicu i razbio cijeli ured. Ili da skupim dovoljno love da radim za sebe, otvorim neki kafić, ili uložim lovu u neki legalni posao, koji će mi donijeti i legalnu zaradu.

Dva tjedna me Bole uporno napadao da ponovno pokrenemo biznis i dva tjedna sam se lomio u glavi hoću li, ili ne opet krenuti tim putem. Na kraju me ipak dobio. Nisam više mogao dolaziti na posao, sjedati za onaj isti derutni drveni stol koji se toliko klimao da sam ga svaki dan morao ponovno namještati. Prozor mog ureda već je godinama bio zaglavljen i nije

se mogao otvoriti, stoga je unutra uvijek bilo strašno zagušljivo, sve je bilo staro i derutno.

Kava nije imala okusa, kolege koji su radili sa mnom su bili toliko naporni da s vremenom više nisam ni razgovarao s njima. Nisam više mogao slušati gluposti o njihovoj djeci, kako im mala plače svaku noć, ima grčeve, kako su krenuli u školu prvi dan, kako je mali Dino jučer podragao psa i uplašio se kad ga je ovaj polizao po licu. Bio mi je pun kurac više slušanja o ljetovanjima u Crikvenici, Malinskoj i šta ja znam više, što sve ne. Nisam imao živaca za te ljude, svaki dan sam gledao iste mutave face, slušao iste imbecilne priče o migrenama, tlaku, masnoćama i prevrtao iste jebene papire, svaki jebeni dan... Stoga sam prelomio da opet pokrenemo biznis. Da sklonim sa strane još barem 200 tisuća eura i nakon toga prestajem.

Procijenio sam da će mi trebati otprilike 5 godina za toliku svotu. Možda i kraće, jer ovoga puta ne krećem od nule. Već sam imao uhodane mušterije, samo ih je trebalo obavijestiti da je dućan opet otvoren, imao sam Boleta, kojemu sam smanjio dio zarade, tako da ću sada i ja od njega uzimati proviziju, a ne samo Tomo ZG i na kraju krajeva imao sam Tomu ZG, mafijaša koji mi je bio vrlo moćno zaleđe i štit. Jer kao što sam rekao, svi moji klijenti su se iz nekog meni nepoznatog razloga bojali Tome ZG. Jedino što me još uvijek brinulo u cijeloj toj priči su bile one, još uvijek nerazjašnjene provale u moj stan...

Jedan dan dok sam bio na poslu, Bole je iznova došao u moj ured, dolazio je često, dva puta tjedno minimalno, stalno smo razgovarali i planirali kako dalje, kako ponovno pokrenuti posao. Svaki put kad bi došao, Julijana bi ga pozdravila i to vrlo prijateljski, što je bilo zaista čudno jer se prema nama ponašala kao nabrušena rospija, a prema njemu vrlo srdačno i toplo. To me jako nerviralo, ja radim za nju, a prema Boletu se odnosi kao prema najboljem prijatelju, dok se prema meni ponaša kao da sam smeće.

– Šefica se pali na tebe... – rekao sam mu jednom prilikom dok je bio kod mene u uredu, ali nisam mislio ništa ozbiljno, spomenuo sam mu to onako iz zajebancije...

– Koja? Ova tvoja? – pitao je.

– Ne, tvoja kretenu, a koja druga? – rekao sam mu.

– Pa nije baš za bacit, malo starija, neka, nema veze, mogo bi ju potrošit... da probam?

– pitao je.

– Ej, nemoj se s njom zajebavat, ona nije ko one tvoje urokane drolje, ona je ozbiljna i fina gospođa, udana žena... nije to tvoja liga. S njom moraš polako, davati joj puno

komplimenata i pažnje, takva žena ne skače na sve što vidi, ko ti... ona je profinjena, a ti si budala.

– Marš, seljačino glupa, ti misliš da je ne mogu smuljat da hoću, oćemo se kladit?

Trčat će za mnom, jest će mi iz ruke, pederčino! – razljutio sam ga.

Iskreno, bilo mi je potpuno svejedno, nisam volio tu Julijanu jer je prema nama zaposlenicima bila baš odvratna, tretirala nas je kao neku jeftinu radnu snagu, ništa nije radila, a naš je rad prezentirala kao svoj. Zato sam odlučio nahuškati Boleta na nju, da joj se malo osvetim. Slučajno je odmah dobio priliku da se dokaže, taman je Julijana ušla da mi, naravno, opet uvali neki svoj posao.

– Recite mi, gospođo Julijana, kako jedna takva lijepa dama, pametna i sposobna, završi s ovakvim idiotima, kao što je moj brat Frenki? – krenuo je Bole u pohod.

Ona se glasno nasmijala, bio je to prvi put da vidim Julijanu da se smije, nikada je nisam vidio nasmijanu...

– A nije Franulović tako loš, dobro radi, samo ga nekada moram natjerati da radi, nije baš da je vrijedan, ali dobar je... – odgovorila je.

– Možda se ne može skoncentrirati kad ima tako zgodnu šeficu, nije mu lako – Bole me strašno iznenadio, nisam imao pojma da je sposoban tako muljati.

– A jel? Pa nije mi to nikad rekao? Valjda se srami, jel to u pitanju, kolega? – pogledala me sa smiješkom na licu.

– Ma nije to, nego on ne zna sa ženama, smotan, nikakav, ja kad vidim zgodnu ženu, privlačnu, ja to kažem odmah, ne mogu izdržati – odmah se Bole ubacio, a Julijana je svoju pažnju vrlo rado isti tren prebacila na njega.

– Tako i treba, malo je takvih kavalira danas koji su u stanju da dami daju i neki kompliment... vi muški više ne znate cijeniti nas žene – bila je sva presretna što joj netko tako zapostavljenoj napokon poklanja malo pažnje.

– U pravu ste, taman sam htio pitati Frenkija da odemo popit kavu tu preko puta, ali bih volio da i vi dođete s nama, da nam uljepšate dan – Bole je bacao iznenađenje za iznenađenjem, nisam znao da uopće može tako pravilno pričati, a kamoli muljati žensku tako profesionalno. A pogotovo da može složiti rečenicu bez ijedne psovke.

I kad sam očekivao rafal, da će ga Julijana pokositi i odbiti, još jedan šok: – A, pa takvog kavalira ne mogu odbiti... – rekla je s velikim smiješkom.

Ostao sam totalno bez riječi, potpuno zbunjen. Svaka čast, Bole...

– Morat ćete sami, nažalost, ja imam posla, moram pod pauzom do MUP-a, istekla mi je vozačka dozvola, pa to moram hitno riješiti – nabrzinu sam smislio neki uvjerljiv razlog da ne idem s njima, tako da Bole može biti sam s Julijanom.

– Jel vam to smeta, Julijana? – pitao je Bole, onako kavalirski pristojno.

– Ma ne, ni najmanje, trebala sam se naći na kavi s prijateljicom, ali sad mi je javila da ne može izaći s posla, tako da mi se ovo baš poklopilo... – odgovorila je i njih dvoje su zatim otišli. *** U samo tjedan dana, Bole je smotao Julijanu bez pol muke. Stalno je dolazio kod mene na posao, potom bi svo troje išli na kavu, ali bi se ja uvijek negdje izgubio. Rekao bih da imam posla, da moram natrag do ureda i tako nešto. Oni bi onda ostali sami, pričali o svemu i svačemu, ništa specijalno, ali Bole nije htio stati na tome. Htio mi je pokazati da može odvesti Julijanu u krevet, da nije samo propali ološ koji može poševiti jedino ušlagirane narkomanke.

Malo-pomalo su se upoznali i Julijana mu se počela otvarati, počela je pričati kako joj muža nikada nema doma, da stalno radi, putuje. Na kraju mu je rekla da već godinama nisu uopće bliski, da su u braku kao da i nisu, da on samo juri za poslom, projektima. Bole je bio vrlo vješt, stalno joj je laskao i davao hrpu komplimenata, tipa kako on nikada ne bi takvu ženu ostavio samu doma, da njen muž nije svjestan kakvu ženu ima kraj sebe... i upalilo je. Julijana je pala. Valjda joj je dosadilo živjeti u celibatu pokraj živog i zdravog muža. Bole je uzeo sobu u jednom hotelu i samo joj na mobitel javio broj sobe. Ona je došla u hotel, sjela u kafić, naručila kavu, pročitala novine... ono, sve uobičajeno kako nitko ne bi ništa posumnjao, nakon kave se zaputila prema toaletu, ali je skrenula u hodnik koji vodi na stubište. Otišla je kod Boleta u sobu...

Redatelj i scenarist

– Jebote život, pa ona nije normalna! – počeo je pričati Bole sutradan dok smo sjedili u kafiću. Bilo je ljeto pa smo sjedili vani na terasi, vrijeme je bilo savršeno, a terasa prazna, baš onako kako mi najviše odgovara.

– Zašto? – pitao sam.

– Čovječe, kad se ta ženska zadnji put pokarala? Ko da si pustio zvijer s lanca, jučer me jahala ko da je na Olimpijadi, jebote! Iscijedlia me do zadnje kapi.

– Šta te briga, uživaj... jel mene šta spominje kad pričate? – pitao sam ga.

– Ma baš tebe spominje, moš mislit, samo o tebi i pričamo, sunce moje malo, zašto bi tebe spominjala? A da samo vidiš kako puši... pa to je nešto predobro, nisam nikad imao ovako dobar seks u životu – još uvijek je bio pod dojmom.

Počeli smo planirati kako da ponovno pokrenemo posao. Više-manje smo riješili sve detalje, samo je još trebalo riješiti kako ćemo dobivati robu iz Zagreba, bez da nas itko zapazi i uoči nešto sumnjivo. Morao sam opet smisliti još jedan plan bez rizika, kao onaj put kad smo švercali iz Praga.

Zavod za koji sam radio je razmjenjivao puno pošte s glavnim centrom u Zagrebu i to je bio jedan od načina da nam šalju pakete, ali je postojao problem. Sve pošiljke koje su stizale na adresu Zavoda išle su prvo na prijem pošte zajedno s cjelokupnom poštom, ne samo za nas, već za sve ostale državne službe koje su bile smještene u zgradi. Naša je tajnica svako jutro išla po poštu u taj ured i uzimala onu koja je bila adresirana na Zavod, nosila gore u svoj ured, sortirala i zatim dijelila okolo po uredima. Sve one pošiljke koje su bile adresirane na Zavod je i otvarala, tako da je ta linija dopreme bila prepuna rizika. Jedina osoba čije se pošiljke nisu nikada otvarale, niti ih se itko usudio dirati su bile, naravno, od pročelnice Julijane. Njena ju je pošta uredno čekala svako jutro oko devet sati na stolu u uredu, netaknuta i neotvorena. To je bilo savršeno rješenje, idealna ruta za koju nitko ne bi posumnjao. Bole i ja više ne bismo morali ići preuzimati pakete, ne bi nikome privukli pažnju, ne bi nas nitko mogao pratiti kao prije, ja bih ovako samo pokupio pošiljke prije nego bi išao doma s posla i to je to. Sve bi izgledalo kao uobičajeni dan, čovjek ide s posla i nosi nekakve papire, arhive, registratore. Ionako sam često nosio posao doma, jer sam osim svog uobičajenog posla još morao raditi i Julijanin, tako da sam često i doma radio. Savršeni plan u koji nitko ne bi posumnjao, ali je i tu postojao jedan problem...

– Jesi ti normalan, jebote, koji je tebi kurac?! Nema od toga ništa, jesi ti malo poremećen ili šta?! – rekao sam Boletu, počeli smo raspravljati o toj mogućnosti.

– Zašto?! Ovo je jeben plan, bez greške, pričat ću ja s njom... – odgovorio je, ali sam ga prekinuo...

– I šta ćeš joj reći, molim te?! Ajde Julijana, daj da preko tebe dovlačimo prašak u grad?! Jesi si joj mislio dati dio zarade??? Baš njoj treba lova, udana je za tajkuna – već sam odustao od te ideje.

– Imam jedan način da je uvjerim. Popričat ćemo o tome kad je opet budem jahao.

Zagrijala se gadno za mene, stalno mi šalje poruke, pita kad ćemo se opet naći.

– I šta ćeš joj reći? Ajde molim te da čujem tvoj genijalni govor? – bio sam već lagano zabrinut, ali Bole nije otkrivao svoj plan.

– Prepusti meni taj dio, to je moja briga... – rekao je.

– Slušaj Bole, nemoj mene spominjati ni slučajno, ako se ona raspizdi kad čuje šta hoćeš od nje, onda sam i ja najebo i to jako gadno – upozorio sam ga.

– Ne brini, neće ona znati ni šta ja hoću od nje, ni šta ti imaš s tim, ništa ona neće znati, ali bez brige, ja ću to riješiti, neće imati blage veze šta se događa, ali će nam ustupiti svoju poštu. – bio je jako tajanstven.

– Ali šta ćeš joj reći?!? – postao sam već jako zabrinut, jer Boletovi planovi uvijek završe loše.

– Ma pusti kad ti kažem, šta te boli kurac, ja ću to riješiti i gotovo, šta si navalio, ako prođe, onda ću ti reći, ako ne prođe, nećeš ništa znati, niti će ona znati da ti imaš veze s tim. Šuti i ostavi me više na miru! – počeo je vikati.

Nisam imao pojma što planira i kako, ali nije mi bilo drago. Kad god se Bole uhvati planiranja, to ne bude dobro. Tri tjedna je motao Julijanu, nalazio se s njom svugdje, ševili su se kao zečevi, čak mi je Bole jednom i rekao da jedva uspijeva pratiti njen tempo. I na poslu sam primijetio da je Julijana dobre volje, nekako je bila sretna, kao da se ponovno vratila u mladost. Bila je uvijek dobro raspoložena, čak sam je smio pitati za slobodne dane, što je prije uvijek bila lutrija. Dva mjeseca kasnije, Bole je rekao da je sve spremno... nisam imao blage veze o čemu govori, ništa nisam znao. Nije mi ništa govorio, svaki put kad bih ga pitao što se

događa, samo je rekao da sve ide po planu. Rekao mi je da dođem do njegovog stana i ponesem kameru. Kad sam ga pitao zašto, ponovio je da dođem i ponesem kameru i ne postavljam više glupa pitanja...

– Pa di si, jebote, kasniš pola sata! – rekao je odmah nakon što sam ušao u stan.

Otišli smo u dnevnu sobu, Julijana je sjedila na kauču, potpuno gola... sva njena odjeća je bila razbacana po podu, bila je van sebe, isto kao Balaševa ušlagirana cura, koja se valjala po haubi Mercedesa, smijala i nešto mumljala sebi u bradu. Nije imala pojma ni gdje se nalazi, ni što radi, ni s kim je. Isto se dogodilo s Julijanom. Mutavi, glupi Bole ju je nafiksao malo većom dozom heroina. Julijana nije imala blage veze gdje je i što se dešava.

Jedva je uspijevala ostati pri svijesti...

– Ti stvarno nisi normalan... jebeš mi sve, ti si toliko poremećen da te treba staviti u jebenu ustanovu, ti si jebeni psihopat, jel ti imalo shvaćaš šta si napravio, idiote jebeni?! – počeo sam vikati na glupog Boleta jer mi je opet napravio veliko sranje u životu.

– Idi u kurac glupi, jebi si mater, uzmi tu jebenu kameru i snimaj, nakon ovoga će nam dati šta god tražimo od nje! – i on je počeo bijesno vikati.

– Šta da snimam, koji kurac?! Šta da snimam, jesi ti normalan?!? Jebote, ti si stvarno poremećen, ostavi je na miru da dođe k sebi i neka ide kući! – nisam odustajao, ali u tom trenu se dogodilo nešto čudno. Bole je prvi put otkad se znamo postao nasilan prema meni.

Udario me šakom ravno u lice i pao sam na pod, prišao mi je, uhvatio jednom rukom za vilicu i rekao...

– Šuti i radi šta ti kažem! Ne seri, inače ću i tebi urokat heroina u venu, pa da malo i ti osjetiš kako je to kad te opizdi u glavu! – bio je bijesan i vrlo ozbiljan. U očima sam mu vidio nešto što nikad prije nisam doživio. I Bole je također bio nafiksan.

Bole je već bio u kategoriji narkića, uzimao je heroin. Nije bio teški narkoman, ali je bio narkoman. Nisam točno znao na što je mislio kad je rekao da će mi upucati heroina u venu da osjetim kako je to kad te opizdi u glavu, ali sam otprilike nagađao na što misli. Vjerojatno je mislio na to da osjetim kako je to kad se navučeš i više se ne možeš izvući. Postaneš zombi koji samo razmišlja kako će doći do novog šuta i love. Nakon nekog vremena i sam postaneš svjestan situacije u koju si upao, ali više nema natrag. Jako se malo njih iz toga uspije izvući.

Shvatio sam ga vrlo ozbiljno i odlučio poslušati i raditi što mi kaže.

Uzeo sam kameru i stao nasuprot kauča, a Bole i njegov prijatelj skinjara su rekli Julijani da stane na sve četiri i da se fino naguzi. Ona se samo smijala i nije imala pojma što se događa, ali ih je slušala poput dresiranog psa. Bole je zatim došao iza nje i počeo je ševiti, dok je njegov prijatelj čekao svoj red. Ja sam sve to snimao, a ono najgore od svega bilo je to što je Julijana uživala. Čak je i vikala Boletu da ubrza tempo. Snimio sam desetak minuta materijala i rekao da je dosta, da imamo dovoljno. Bole je sišao s Julijane i uzeo kameru da pregleda snimku, dok ju je njegov prijatelj polegao na leđa, raširio joj noge i nastavio dalje ševiti. Ona je uživala, ne znajući što se događa, gdje je i s kim je. Kao da joj je to bio samo san.

– Ajde uskači i ti malo... – rekao mi je Bole, dok je snimao svog prijatelja na Julijani.

– Neću, dolazi mi jedna cura do stana za pola sata, moram ići – slagao sam mu, nisam više mogao gledati što rade, htio sam nestati što prije odande.

– Ako hoćeš otići, idi, al nemoj mi lagati, nisam baš toliki idiot – rekao je otresito.

– Javi tim svojim mafijašima da imamo novu rutu... – vikao mi je iz sobe dok sam odlazio.

Međusobno poštovanje Sve je nakon toga krenulo jako brzo. Bole je poslije par dana Julijani pokazao snimku i rekao što očekuje od nje. Odmah je pristala, nije ni imala izbora. Njihova je veza, naravno, isti tren završila, jedina nuspojava bila je ta što se Julijana nakon druženja s Boletom navukla na heroin. Ono u stanu nije bio prvi put da joj je Bole dao drogu. Prije toga ju je potajno filao da nije ni znala i na kraju se navukla. Jedina dobra stvar u svemu tome je što je Bole, za promjenu, održao svoju riječ. Nije joj spomenuo mene i to da radimo zajedno. Kad god bi primila paket s oznakom + na dnu u kutu, donijela bi ga meni i rekla da predam Boletu. Ja bih je uvijek pitao što je to, tako da se čini kao da nemam pojma što se dešava, a ona bi ljutito i otresito odgovorila neka gledam svoja posla i radim što mi se kaže. Bila je to ona stara, frustrirana, ljuta, nervozna i nadrkana Julijana kakva je bila prije nego je srela Boleta.

Tomo ZG je bio i više nego susretljiv kad sam mu rekao da ponovno krećemo s dilanjem. Nije mu bio nikakav problem slati nam robu. Samo je poslao paket adresiran na Zavod i to na ruke Julijani. Na dnu je uvijek stavio znak plus, tako da Julijana zna da je taj

paket za Boleta. Ostalo je sve išlo samo od sebe, čim sam javio prvoj mušteriji da opet imam robe, posao je krenuo bolje nego ikad. Svi oni koji su od mene prije kupovali istog su se trena vratili i počeli uzimati od mene. Imao sam odličnu reputaciju među njima, kao vrlo pouzdan i diskretan diler, nitko od njih se nije morao brinuti da ću nekome pričati njihove crne tajne. Ni Bole nije imao problema sa svojim tržištem. I on je vrlo brzo okupio velik broj redovnih mušterija... Zarađivali smo još više nego kad smo prošli put prodavali, ali nisam bio nimalo sretan zbog toga.

Posao je išao odlično, ali cijena koju sam platio je bila previsoka...

Otprilike tri mjeseca kako smo ponovno pokrenuli biznis, jedan dan, negdje oko osam navečer me nazvao Bole...

– Doći će ti netko u posjetu... – rekao je prigušeno.

– Murija? – pitao sam.

– Jelena... – presjeklo me, odjednom mi se stvorila nekakva knedla u grlu, ništa nisam rekao, a Bole je nastavio...

– Bila je sad kod mene, čula je od nekoga da opet prodajem, pa je došla da kupi, odjebo sam ju, rekao sam joj neka pita tebe – rekao je i potpuno me iznenadio.

– Zna za mene?!? Zašto si joj rekao? – nije mi bilo ni najmanje drago.

– Kao prvo, nije glupa, kao drugo, jebi si mater, sam rješavaj svoja sranja, posao je jedno, ali ja ne želim više biti tvoj jebeni batler i rješavati tvoje privatne pizdarije. Prošli put smo se gadno zbog toga posvađali, e, pa sad se jebi, ako imaš problema, sam ih rješavaj! – nakon toga je prekinuo.

Sat i pol kasnije netko mi je pozvonio na vrata... pogledao sam na monitor tko je.

Instalirao sam si malu kameru iznad ulaznih vrata, skrivenu u kutu, prilično neprimjetnu, u slučaju da mi netko nepoželjan dođe na vrata, mogu preko balkona pobjeći van. Moj je stan bio na prvom katu, mogao sam se vrlo jednostavno spustiti do prizemlja. Pred vratima je stajala Jelena... Otvorio sam joj i ušli smo u dnevnu sobu.

– Zašto mi nisi rekao? – znao sam odmah na što misli...

– Šta ti misliš? Jesi znala?

Par trenutaka je šutjela, kao da ne želi odgovoriti. Primijetio sam da je nekako odsutna, da joj je kosa masna i neuredna, bila je vidno mršavija nego prije...

– Posumnjala sam kad sam počela kupovati tablete od Boleta, svi oni naši izlasci, putovanja, uvijek si imao love, a bili smo obični studenti. Rekao si mi da radiš na crno za neku informatičku firmu, a nisi nikad ni jednom spomenuo posao. Ako netko zarađuje toliku lovu radeći za neku firmu, pa makar i na crno, bar jednom će nekad nešto pričati o tom poslu... bila sam ti cura – bila je u pravu, nisam baš bio dobar u održavanju svog paravana.

– I sad si završila na prašku? – pitao sam.

– Ti nisi nikad uzeo? – pogledala me iznenađeno...

– Ne. Nikad. Nisam nikada ni razmišljao o tome – rekao sam pomalo drsko i bezobrazno.

– Pa baš si savršen, lebdiš iznad svih nas takav pametan i blještav. Šta sad očekuješ?

Da ti se klanjamo? Da priznamo kako si ti divan i mudar, a mi ostali smeće i ološ? E, pa ja sam uzela i uzimam, da! Navukla sam se i šta sad?! Jel imaš kod sebe? Ili prvo moram odslušati tvoju jebenu lekciju iz morala i samopoštovanja? – očito sam je razljutio.

– Nije ti nikad palo napamet da potražiš pomoć? Umjesto da me vrijeđaš, kao onda kad smo se razišli? Postoje ljudi koji su se izvukli... misliš da tvoji roditelji neće kad-tad shvatiti šta se događa?! Pogledaj se, već propadaš, ali dok oni shvate šta uzimaš, bit će ti već kasno! – bio sam oštar.

– Sad se odjednom brineš za mene, dok smo bili skupa i jebali se, nisi ništa spominjao, sad si odjednom jako zabrinut... Nemoj se, molim te, brinuti za mene, kad mi je najviše trebala pomoć, ti si se zabavljao sa svojim prijateljima tajkunčićima, gledao si da im se fino uvališ, ti njima prodaješ, a oni tebi osiguraju diplomu, posao... danas si pravi gospodin. Jel znaju tvoji starci kako si postao takav uzoran građanin? – bila je ljuta na sve i svi drugi su joj bili krivi za njene probleme. Tipično za sve narkomane, alkoholičare, kockare...

– Jel znaju tvoji starci da si se navukla na heroin?

– Znači, tako ćemo... dok ja šutim, ti šutiš?

– Ne, nećemo... Ja mogu prestati kad god želim... ti ne možeš – mirno sam joj odgovorio, nadajući se da je shvatila poantu.

Gledala je u mene i šutjela. Zatim je spustila glavu i razmišljala još par trenutaka što će reći. Nisam znao kakvu sam reakciju izazvao, ali sam se nadao da ću barem postići nešto dobro kod nje. Možda je pomalo nagovoriti da potraži pomoć.

– Jel imaš ili nemaš? – pitala je i tako odgovorila na moje nade.

– Heroin? Koliko? – pomirio sam se tada da je to to i da joj više nema pomoći.

– Tri...

– Kod mene možeš uzeti samo od 10 pa na više, Bole prodaje na sitno – odgovorio sam.

– Nemam toliko love, mogu ti dati 150 eura, a za ostalo se možemo dogovoriti... mogu ti popušit, ako hoćeš?

Nisam mogao vjerovati što sam upravo čuo. Pogledao sam je ravno u oči, šutio i samo gledao. Ona je mene također gledala onim svojim prekrasnim plavim očima, ali to više nisu bile te oči. Njen pogled koji je mogao oživiti i mrtve je nestao... Preda mnom je sada stajala nekakva potrošena ljuska od osobe koju sam jednom jako volio. Pogled joj je bio staklen, blijed i prazan. Gledala je u mene kao da joj ništa više ne značim i kao da nikada nismo bili zaljubljeni. Osim toga, moja Jelena nikada ne bi rekla tako nešto. Odlučio sam prekinuti cijelu tu priču.

– Uzmi sve, ne moraš ništa platiti, pod jednim uvjetom.

– Reci? – naglo je promijenila karakter i postala odjednom vrlo prijazna, čak se i nasmijala.

– Nemoj više nikada doći kod mene... ni za što. Ni po šut, ni kao bivša cura, ni kao obična prijateljica. Odsad pa nadalje se više ne poznajemo... jel dogovoreno?

Bila je vrlo iznenađena, mislim da nije imala pojma da ću to tražiti od nje, valjda je očekivala da ću joj odsada ja nabavljati robu i davati veliki popust. Ništa nije govorila, gledala je u pod, uzela drogu, poljubila me nježno u obraz i otišla...

***

Bila je nedjelja navečer i bio sam kod Mirjane, na još jednom od naših privatnih druženja.

Ležali smo goli na krevetu, nakon partije ležernog seksa. Zapalila je cigaretu, okrenula se prema meni i pitala što je sa mnom.

– Zašto pitaš? – pogledao sam je.

– Nešto te muči, očito je. Nisi ovdje... mislim tu si, ali nisi ovdje... razumiješ?

– Znam, a i nisam baš nešto večeras bio raspoložen za ševu, jel tako? – pitao sam.

– A čuj, nisam to htjela spominjat, ali eto kad si sam rekao, onda da... Nisi me baš nešto oduševio. Šta je bilo? Šta si toliko sjeban? – bila je znatiželjna.

– Znaš da sam opet počeo dilati. Posao ide odlično, bolje nego ikad, zarađujem puno više nego prije... a sve se oko mene raspada...

– Šta je bilo? – pitala je s velikim zanimanjem.

Ispričao sam joj za Jelenu, što se dogodilo i kako sam se osjećao. Nisam joj rekao ništa za Julijanu. Zapravo me to mnogo više mučilo i izjedalo iznutra. Nisam iskreno ni znao da imam savjest, dok se to s Julijanom nije dogodilo. Bilo mi je strašno teško zbog te žene.

Bole je upropastio nedužnu, udanu ženu, majku dvoje djece i to na najodvratniji mogući način. Ženu koja mu nije ništa napravila ni skrivila, samo je jadna htjela malo pažnje. Htjela je da netko obrati pozornost na nju i da je opet pogleda onako muški, sa zanimanjem... Samo je željela opet se, makar i nakratko, osjećati poželjnom, zar je to neki grijeh? Zar je to zaslužila?

– Teško ti je zbog Jelene... – Mirjana je konstatirala.

– Da – odgovorio sam, ali sam cijelo vrijeme u glavi imao sliku Julijane i onaj prizor iz Boletovog stana.

– Ne znam šta bih ti rekla. Iskreno, i ja sam se jako davno razočarala u ljubav, nemoj me pitati kako i zašto, ne želim o tome pričati, ali ono što ti mogu reći je da nikada poslije nisam našla nešto slično u životu... možda je istina da samo jednom iskreno voliš. Ne želim te deprimirati, ali u mom slučaju izgleda da je to istina.

– Šta je ljubav? – pitao sam tiho, gledajući u strop.

Mirjana je par trenutaka u tišini razmišljala, valjda sam i nju zamislio s tim pitanjem... nije odgovorila, pa sam nastavio...

– Recimo, kad pogledaš ljude u braku, jel to ljubav? U početku vjerojatno je, dok su mladi i zaljubljeni, a kasnije više ne znam... valjda kasnije to samo od sebe prijeđe u naviku, ostanu skupa zbog djece, da ih odgoje i podignu, ali život im postane rutina i navika.

– Misliš da se ljudi vjenčaju dok su mladi i zaljubljeni, kasnije se otrijezne nakon što im taj zanos prođe i onda ostanu cijeli život skupa zbog djece? – pitala me i nastavila. – Nešto ih mora još držati skupa, ako su tolike godine zajedno?

– Možda se kasnije razvije neko međusobno poštovanje. Kad pogledaju koliko su dugo skupa, što su sve prošli i doživjeli i zajedno se mučili da podignu djecu. Možda ta ljubav ishlapi, a stvori se nekakvo uzajamno poštovanje – odgovorio sam.

Par trenutaka je bila tišina. Ležali smo i gledali u strop.

– Jel bi ti mogao voljeti mene? Zanemari to što se ševimo, znam da sam ti zgodna, jebozovna, da uživaš i to... zanemari i razliku u godinama, recimo da smo istih godina i da znaš sve o meni što sad znaš, bi li me mogao voljeti... kao osobu? – Mirjana je upitala.

Odjednom mi je postalo neugodno, nisam znao što reći, ako kažem istinu možda je povrijedim... Pokušao sam prebaciti temu na nešto drugo...

– Zamisli nas dvoje u braku, jebote? Kakav bi to bio šou. Ti svodnica, a ja diler i najbolje od svega, imamo iste mušterije. Zamisli da mi ujutro kažeš: E, idem odvest djecu u vrtić. Kad budeš danas išao do Barića, da mu odneseš onaj kokain, reci mu da ću Irenu poslati oko pet....

Nije ništa rekla, samo je par trenutaka ležala u tišini, zatim se ustala, obukla bijeli ogrtač i rekla mi da odem. Ustao sam, otišao do nje i zagrlio je...

– Šta sam krivo rekao? – pitao sam je. Odjednom je počela plakati.

Nisam znao zašto, ali je počela plakati. Rukavom je brisala suze.

– Čak ni ti ne možeš biti iskren prema meni. Koliko se dugo poznajemo? Koliko se dugo ševimo, jebote?! Koliko?!? – samo je odjednom planula. – Ni od tebe ne mogu dobiti iskreni odgovor? Zanima te šta je ljubav? Pogledaj moje mušterije... jel to ljubav? Svi sretno

oženjeni, uspješni, bogati, imaju djecu, familije, a jebu moje cure... ne samo to, nego se i iživljavaju na njima?!? Jel to jebena ljubav?

– Nisam ništa loše mislio... jel hoćeš iskren odgovor? Nema problema... seks s tobom je fantastičan, da nije, ne bih dolazio, ali ne bih te mogao voljeti. Iskreno, ne bih. Ne zbog tebe ili tvog posla, već zato jer ni ja sam više ne vjerujem u ta sranja. Nakon ovoga s Jelenom, ne vjerujem da ljubav postoji – bio sam zaista iskren. Šutjela je, a ja sam nastavio... – Sad si sama spomenula te tvoje mušterije... već ih godinama gledaš šta rade, čak poznaješ i njhove žene... jel ti još vjeruješ u ljubav? Jel očekuješ da ćeš upoznati nekog u koga ćeš se zaljubiti svom snagom i on u tebe i da ćete se vjenčati, imati troje male slatke plave djece i živjeti u lijepoj kući, imati psa i mačku, možda i jebenu papigu i biti sretni do kraja života?

– Šta je tu loše?! Šta je tu toliko jebeno loše da se ne smijem nadati?! – odmah je viknula.

– Nisam rekao da je to loše, pitao sam jel vjeruješ u to? – pogledao sam je u oči i ugledao odgovor.

– Koliko god da sam sranja vidjela i doživjela, vjerujem i dalje u to. I nadam se... Da, nadam se. Znam da su muškarci odvratna stoka, znam da će svaki muškarac prevariti svoju ženu ako dobije priliku, to ti osobno garantiram da je istina, ali se svejedno nadam. Da ti budem iskrena, to je jedino što me još drži na životu... jedino zbog čega se još ujutro ustajem iz kreveta. Možda sam prestara da imam djecu, ne znam, ali bar da nađem nekoga s kim ću moći podijeliti život. Nekoga tko će me tretirati kao osobu, tko će biti dobar prema meni. Ne tražim da bude maneken, da ima lovu, da ima kuće, aute i brodove. Samo da bude dobar prema meni... da imam nekoga pored sebe u koga se mogu pouzdati – rekla je u suzama. – Jel to previše? Jel tražim brda i planine? Jel tražim nemoguće?! Mogu i ja puno toga ponuditi pravom čovjeku... mogu ponuditi puno onome tko to zaslužuje. Jednom sam davno nekome dala srce, bila sam mlada i glupa. Dobila sam samo patnju i završila u ovom poslu... i šta sad?

Neka do kraja života ispaštam radi jednog majmuna?!

– Kako znaš da je netko prava osoba? Ja sam mislio za Jelenu da je prava osoba i eto šta je bilo...

– Ne znaš, u tome je jebena poanta! Ne znaš... ljubav je jebena kocka, ništa drugo, jebena kocka. Dođeš za stol, uložiš sve što imaš, srce, suze, sebe i baciš jebenu kocku. I kako

ti se otvore karte, tako će ti biti. Jedina ljubav za koju sam sigurna da je čista, nepogrešiva i jaka je samo majčina ljubav. To je ljubav koja je neuništiva.

– Imaš dijete? – pitao sam začuđeno.

– Nije bitno... ne želim o tome pričati, imala sam... to je dovoljno da znaš. Imala sam dijete, više nemam – rekla je i dalje u suzama.

– Nisam znao, žao mi je... nemaš pojma koliko mi je neugodno sada. Ne samo zbog djeteta, već zbog cijelog ovog razgovora, potegnuo sam glupo pitanje, nisam mislio ništa loše, zaista. Samo sam htio pričati s nekim tko je u životu prošao nešto više od mene – rekao sam vrlo skrušeno.

– Ma nema veze, nekada je i dobro s nekime popričati o takvim stvarima, ne mogu nikome o tome govoriti, nisam nikome to ni spominjala već petnaest godina. Možda si dobro napravio. Puno je gore kad stalno o tome razmišljam, a nemam nikoga kome mogu istresti dušu s vremena na vrijeme – malo se pribrala i smirila.

Rekao sam joj da se smiri, da sjedne i da se smiri. Pitao sam je želi li nešto, kavu ili nešto da joj donesem. Rekla ja da nam donesem viski i dvije čaše... Sjeli smo i počeli piti.

– Znači ti misliš da je ljubav kocka? – pitao sam.

– Da, samo se moraš pitati koliko puta možeš podnijeti da uložiš sve što imaš i nadati se da ćeš dobiti jackpot? – rekla je vrlo samouvjereno.

Popili smo skoro pola boce viskija. Mirjana je zaspala na kauču. Odnio sam je natrag u spavaću sobu, skinuo, polegao na krevet i pokrio. Zatim sam se obukao i otišao doma. Ostavio sam joj poruku pored glave, napisao sam samo: Možda ti ovo neće ništa značiti, ali se nadam da ćeš naći to što tražiš. Ostali smo i dalje dobri prijatelji, ali nisam više dolazio kod nje na naša mala noćna druženja.

Koliko košta da se nasmijete?

Posao je išao nevjerojatno dobro. Imao sam više mušterija nego prije, ali najviše je išlo dobro zahvaljujući Boletu. Ovaj je put zaista ozbiljno shvatio sve što sam mu rekao i sve je išlo bez greške. Ponovno je okupio svoju skinhead ekipu, okupili su još više mušterija i bilo je tjedana

kad je prodao i više nego ja. I dalje je uzimao heroin, zajedno sa svojim kompanjonima, ali je svaki šut bio uredno plaćen. Nikada mi nije dugovao lovu. Zarađivali smo ogromnu lovu, ali nisam se nikad osjećao gore u životu. Jelena je otišla... zadnje što sam čuo bilo je da je u Zagrebu, nisam znao ni zašto, ni kako i nije me ni zanimalo. Drugi užas koji sam morao gledati svaki dan, bila je Julijana... kako je vrijeme odmicalo, propadala je sve više, fizički od heroina, a psihički od svega ostalog: lošeg braka, avanture s Boletom, sve do točke kada bi samo došla na posao, zaključala se u svoj ured i ne bi uopće izlazila do kraja radnog vremena... Onda bi čekala da svi odu doma i tek bi tada izašla. Znao sam to jer sam i ja morao čekati da svi odu doma i da ona izađe, jer mi je morala predati pakete s robom. A bilo ih je sve više.

Sve sam više gubio interes za sve... za posao, lovu, žene... sve. Kad sam vidio koliko smo zla Bole i ja stvorili, koliko smo ljudi upropastili, nisam više bio nimalo raspoložen.

Hodao bih uvijek sâm, ne bih uopće razgovarao s ljudima, ni na poslu ni inače. Kad bih nekome donosio kokain, uzeo bih novce i otišao bez da progovorim ijednu riječ. Ljudi su počeli pričati da sam u depresiji, da se drogiram, da sam psihički bolestan.

Svako sam jutro dolazio na jedan kiosk u blizini firme i kupovao novine koje bih zatim čitao dok pijem kavu u kafiću pod pauzom. Žena koja je tamo radila me nakon nekog vremena pokušala oraspoložiti... Rekla je da je primijetila kako sam uvijek ozbiljan, bezvoljan i da joj je žao da se tako mladi čovjek nikada ne smije... Pitala me je koliko košta jedan moj osmijeh. Tamo više nisam dolazio po novine.

Prošle su skoro dvije godine otkako smo ponovno pokrenuli biznis i lova se skupljala brže nego sam očekivao. Uskoro bih trebao imati dovoljno da izađem iz svega ovoga, da napravim ono što sam planirao, zaradim dovoljno da pokrenem neki legalni posao. To sam naučio od mafijaša u našem gradu. Nakon što se nakradu, napljačkaju i našvercaju dovoljno, pokrenu neki legalni biznis i postanu ugledni poduzetnici. Onda uđu u politiku, osnuju čak i stranku i uskoro kroje život u cijelom gradu, pa i županiji i na kraju doguraju do Sabora... to je nažalost, današnja Hrvatska. Ali ja nisam pucao tako visoko, Sabor me ne zanima, samo da imam dovoljno za lagodan život, da ne moram raditi za nekog drugog.

Planirao sam Boletu sve prepustiti kad se povučem. Neka radi i dalje ako hoće, ako je sposoban i pametan, bit će mu dobro, ako ne, propast će, ali će si sâm biti kriv. Prvo ću Tomi ZG reći da prestajem i da mogu sve prepustiti Boletu, ako on to želi.

Sve je išlo uredno po planu dok jednog dana nisam opet došao u stan i zatekao provaljena ulazna vrata...

Povreda ega i vilice Sad je bilo sasvim jasno da su provale krenule zbog našeg biznisa i prodaje. Dok smo pauzirali, nije bilo nikakvih problema, sad kad smo ponovno krenuli i kad se posao uhodao još bolje nego prije, opet su počele provale...

– Opet isto... provala – rekao sam Tomi ZG, odmah sam ga nazvao.

– Nema tragova? – pitao je.

– Nema ničega, sve je prevrnuto i razbacano, ništa nije ukradeno, uporno svaki put nešto traže... Ili ne mogu to naći, ili provaljuju da me upozore, zastraše...

– Jesi imao nekih drugih prijetnji osim toga? – počeo je ispitivati.

– Nisam, samo ovo, ali Bole ima problema, često ih napadaju drugi dileri, jebiga, ovo je mali grad, svaka konkurencija je gadna.

– Kome najviše smetate? Mogu poslati svoje ljude da istraže malo šta se događa.

Nisam to nikako htio. Do sada nisam imao velikih problema, ali bih mogao imati puno ako on nahuška svoje ljude na konkurenciju. Znao sam da ga se ljudi boje i da je jako moćan, ali sam isto tako znao da će me netko jednostavno ubiti budem li pravio probleme. A njegovi ljudi u našem gradu bili bi jako veliki problem.

Postojao je nekakav prešutni dogovor u gradu, dogovor o kojem se nikada nije pričalo, ali se nekako podrazumijevao. Svi mi koji dilamo imali smo određeni dio tržišta, dio koji nam je svima omogućavao sasvim lijepu zaradu i prodaju bez velikog rizika. Ali bi se s vremena na vrijeme uvijek našla neka jadna budala... Neki nesretnik koji bi pomislio da je pametniji i bolji od svih ostalih i pokušao sebi ugrabiti još više mušterija, obično tako da spusti cijenu.

Ostali bi početi gubiti kupce, većina narkića bi otišla njemu. To je moglo trajati određeno vrijeme, možda mjesec-dva dana, a onda bi se nešto poduzelo. Ili bi našli tog nesretnika slučajno predoziranog u stanu, ili bi ga nekako drukčije uklonili. Uvijek je bilo kreativnih

načina da to izgleda kao nesretni slučaj. Slučajno predoziranje je ipak bilo najpopularnije.

Nikome kasnije nije bilo žao tog nesretnika, niti je ikome nedostajao.

Bole i ja smo postali poprilično jaki u gradu. Većina dilera je uvijek imala problema s policijom, ili su dilali lošu robu, ili su tražili previše love. Jednostavno nisu bili pouzdani, skoro svi su uzimali i heroin i kokain. Nikad nisi znao šta ćeš dobiti... možda dobiješ ono što si tražio, a možda ti uvali drogu pomiješanu s nekim smećem. No Bole i ja smo imali odličnu reputaciju, zapravo čak toliko dobru da nam se klijentela drastično povećavala. Zahvaljujući Tomi ZG, policija nas nikada nije dirala, slao nam je robu vrhunske kvalitete i nismo nikada muljali i varali svoje kupce. Nije mi bilo drago što nam se broj kupaca jako povećava jer sam znao da ćemo si samo navući velike probleme, ali Bole je bio oduševljen i bez problema je uzimao još više mušterija. Više puta sam ga upozoravao da to nije previše pametno, ali je samo govorio da pričam gluposti. No, eto, izgleda da smo nekome postali trn u oku. Netko nas je odlučio maknuti iz posla.

Znao sam da bi dolazak ljudi Tome ZG u grad samo još više pogoršao stvari, zato sam mu rekao da ne treba nikoga slati. Rekao sam mu i da ću se raspitati okolo po gradu i čim nešto saznam, odmah ću mu javiti.

*** Prošlo je dva tjedna od tog razgovora, a ja nisam ništa uspio saznati. Nisam se baš nešto ni trudio. Nisam mogao ispitivati svoje kupce jer bi se onda oni uspaničarili ako čuju da imam ozbiljnih problema, pa čak i prijetnji, više me nitko od njih neće nazvati. Takvi ljudi ne žele biti ni na koji način povezani s ljudima poput mene. Na prvi znak nevolje istog se trena distanciraju i bježe jer bi to jako moglo naškoditi njihovom ugledu... Ipak su većinom svi javne i poznate osobe. Jednu večer nazvao me Bole i rekao: – Brate, u bolnici sam, pretukli su nas – rekao je vrlo teško.

– Šta je bilo? – odmah sam skočio sa stolice.

– Dođi ovamo, neću preko telefona – rekao je i prekinuo.

Otišao sam na odjel traume gdje je bio zajedno s trojicom svojih suradnika. Svi su bili teško pretučeni, Bole je imao slomljen nos, napukla rebra, vilica mu je bila natečena, obje arkade razbijene. Ni ostali nisu bolje prošli... slomljene ruke, čak i noge.

Nakon što su sestre otišle, pozvao me sa strane da popričamo nasamo.

– Ne znam ko je ovo napravio, ali jebat ću mu mater kad izađem odavde, okupit ću 50 svojih skinjara, polit ću im kuću benzinom i zapalit, mater im jebem usranu, četničku! – bio je bijesan.

– Kako su izgledali? Jel znaš išta? Imena? – pitao sam.

– Ništa, napali su nas dok smo išli do birtije, u onom prolazu između parka i srednje, tamo je mrak i nema nikad nikoga, imali su one jebene maske, bilo ih je pun kurac, možda 20, nemam pojma više. Ništa nisu govorili, nijednu riječ, samo su nas napali i počeli mlatit ko stoku. Tukli su nas palicama i šipkama.

– Jel ti netko prije prijetio, jesu vam govorili da će vas prebit? Jel ti neko pravio probleme? – pitao sam, pokušavajući saznati bilo što.

– Ma stalno mi neko prijeti i viče da će me ubit i narkomani koji kupuju od mene i drugi dileri i policija i jebeni roditelji od klinaca koji kupuju mi dolaze na vrata s pištoljima i viču da će me ubit ako njihovo dijete opet dođe urokano kući. Ja im kažem nek si jebu mater, nek drže dijete kod kuće na lancu, nisam ga ja navuko na drogu. Onda još više popizde, dok im ne uzmem taj pištolj iz ruke i ne opalim šamarčinu preko usta.

– Jebote, ti nisi normalan, al stvarno si poremećen... – počeo sam govoriti, ali me prekinuo...

– Pa jebem ti mater glupu, moraš tako! Moraš im jebat mater u facu i razbit nos, da vidiš kako se brzo smire i odu kući. Više ih ne čuješ i ne vidiš poslije toga. Misliš da će me netko ubit?! Pa ti pištolji su krama, ili uzmu neki lažni da me kao uplaše, ili skinu s tavana neku kramu koja ne puca još od '42! Dijete mu se fiksa i onda mene krivi za svoje probleme.

Umjesto da svoje dijete malo nauči pameti – rekao je ljutito.

– Dobro, ajde, pusti sad to, moramo saznat šta se događa, nekome smo očito jako zasmetali... meni su opet provalili u stan i to dvaput u mjesec dana.

– I sad mi to kažeš?! Pa šta šutiš,koju pičku materinu?! – bio je ljut.

– I šta bi napravio?! Šta bi napravio, ajde reci?? Ništa nije ukradeno, nema nikakvih tragova, poruke, ništa. Samo su ušli, prevrnuli cijeli stan, neki kurac su tražili, nisu našli i otišli! – i ja sam sad već bio ljut, no smirio sam ton. – Slušaj Bole, morat ćemo opet stat... nekome smetamo, postaje gadno...

– Ma prestat ću, kurac! Sad ću tek počet prodavat naveliko, jebat ću im mater svima kad izađem odavde, znam i ja lomit rebra. Okupit ću još veću ekipu, nosit ću pištolj sa sobom stalno! Ko će mene otjerat odavde, ovo je moj jebeni grad! Ja sam ovdje Bog i batina! – vikao je iako je bio u bolovima.

Shvatio sam da više nema svrhe s njim normalno razgovarati. Bole kakvog sam ja poznavao je nestao... ovo je bio neki drugi Bole. Ego i ponos su mu bili duboko povrijeđeni.

Bole je imao tu neku viziju, san da će postati novi Balaš, da će biti glavni pas u čoporu i već se počeo tako i ponašati. Glumio je velikog mafijaša, mislio je da mu nitko ništa ne može, da ga se svi boje i da može raditi što god hoće. Nije shvatio, ili možda nije želio shvatiti da je samo bijedni sitni diler, poput mene, da smo nitko i ništa i da smo dosad imali toliko sreće u ovom poslu samo zbog Tome ZG, koji nam je štitio leđa. Ali je, izgleda, postalo toliko ozbiljno da nam ni on više nije mogao pomoći. Nešto mi je taj tren palo na pamet...

– Možda je Julijana? Jedino ona ima dovoljno love da plati nekoj ekipi da vas prebiju, a nakon svega šta si joj napravio, ne bi se nimalo čudilo... – rekao sam mu.

– Ma je, kurac! Onda ne bi dolazila kod mene svaki tjedan po heroin i po kurca.

– Još uvijek dolazi kod tebe?!? – pitao sam.

– Nisam ti rekao? Jebiga, nisam mislio da te zanima... dođe bar jednom tjedno, uzme heroina, sve uredno plati. Ali znam da dođe i po malo kurca – rekao je ponosno.

– Ti nisi normalan! Ti nisi jebeno normalan! Tebe treba ostaviti ovdje na psihijatriji...

– bio sam šokiran.

– Ne seri, seljačino, da vidiš kako uživa... prvo se pretvara da neće, da ne želi, mora ići, stalno odbija, a kad joj kažem za onu snimku, e, onda odmah hoće. Bila je prekjučer, da vidiš kako je uživala... prava kuja – prepričao je taj odvratan prizor.

Nisam više mogao razgovarati s njim, nakon toga mi se sve još više zgadilo, bilo mi je muka. Toliko dugo gledam tu nesretnu Julijanu kako propada... i to pred mojim očima. I kad

sam mislio da je prošlo dovoljno vremena, da se malo oporavila, saznam ovako nešto. Možda sam stariji i mudriji ili sam jednostavno sazrio, ali tek sam sad shvatio što smo sve učinili i koliko smo ljudi upropastili. I sad je izgleda došlo vrijeme da platimo...

Makedonac...

Dva dana kasnije bio sam doma i pakirao stvari za put. Uzeo sam godišnji na poslu i planirao otići nekamo. Bilo kuda, na dva-tri tjedna dok se situacija malo ne smiri. Dok sam se spremao, zazvonio mi je mobitel. Zvala me Mirjana... mislio sam da hoće kupiti još robe, nismo se dugo čuli, ali nije bilo to...

– Jel se sjećaš Irene? – pitala je.

– Da, znam je... zašto?

Irena je bila jedna od cura koje su radile za nju. Upoznao sam je onu večer kad je došla sva krvava i uplakana, onda kad ju je Brleković dobro izudarao šakom u lice, izbacio iz auta i ostavio na ulici. Nakon toga sam je sreo još nekoliko puta na raznim događanjima.

– Onu večer kad je došla kod mene sva razbijena i krvava... vidjela je da od tebe kupujem robu, otišla je kod Makedonca i rekla mu – ispričala je.

– Zašto? Koji joj je kurac? – pitao sam.

– Zašto, jebote, zato jer joj je dao heroina, fiksa se redovno, daj joj dva grama i sve će ti reći. Redovito mu sve druka, ne samo tebe, već i mene i ljude s kojima radim.

Sve se poklapalo, nakon što sam u glavi odvrtio film, shvatio sam da je u pravu.

Taman nedugo nakon te večeri su počele prve provale, ali mi jedna stvar još uvijek nije bila jasna...

– Pa šta je držiš još, koji kurac? Šta je nisi istjerala na ulicu, ako ti radi tolike probleme?! – pitao sam.

– Zato jer je tražena, donosi mi lovu, mlada je, zgodna, svi je traže... jebiga nije ona jedina koja druka, sve one drukaju. Daš im dva-tri grama heroina, sve će ti reći i raditi šta god poželiš.

– Kako znaš da mu je ona rekla? – pitao sam.

– Bila sam sad kod njega, moram mu davati dio zarade da me pusti na miru, i s Balašem je bilo isto. Pitao me svašta o tebi, rekao je da je čuo za tebe od Irene. Mislim da te njegovi prate stalno, ali te neće dirati jer znaju za koga radiš. Ni Makedonac ne želi imati problema s Tomom.

– Zašto bi on provaljivao u stan? Nema smisla...

– On?! On ti neće provaljivat u stan, on ne radi tako. Ako mu smetaš, sjebat će te direktno. On je preozbiljan za takve gluposti, provale i ta sranja, ako imaš nešto u stanu što njega zanima, samo će poslat dva svoja majmuna da ti pokucaju na vrata i uzmu šta trebaju – rekla je i pozdravila. – Moram ići, čuvaj se...

Super, samo mi je još to trebalo, navukao sam si na vrat najgoreg mafijaša u gradu.

Makedonac je naslijedio Balaša i preuzeo sve njegove poslove. Nakon što je Balaš poginuo, nastala je sveopća gužva i kaos. Svi koji su radili s Balašem i za Balaša su se uspaničarili jer nitko nije imao pojma tko ga je ubio. Makedonac je iskoristio gužvu i kaos, te se nabrzinu snašao i preuzeo sve. Počele su kružiti priče da je on ubio Balaša i to zbog nekog posla oko poker-automata. Balaš je držao sve poker-automate po birtijama i kockarnicama u gradu i okolici. Bavio se on sa svime i svačime, ali ti automati su mu donosili najviše love.

Makedonac je inače radio za Balaša, bio mu je gorila i kasnije utjerivao dugove, kamatario, reketario i sve to što inače rade takvi ljudi, a Balaš je od njega ubirao veliki dio zarade. Tako je počela kružiti priča da je Makedoncu jedan dan to sve skupa dopizdilo, bilo mu je dosta što odrađuje sve poslove za Balaša i onda mu još ovaj pokupi skoro svu lovu, a njemu ostavi sitniš. Navodno je napao i ubio Balaša, kako bi preuzeo sve njegove poslove.

Nikad nisam saznao kako se točno preziva, znam samo da mu je pravo ime bilo Vasil.

Ali svi su ga zvali Makedonac. Imao je oko 50 godina, visok, crna kosa, ali proćelav, debeo i tamnog tena. Kao mlad je bio sitni kriminalac, poslije rata je počeo raditi za Balaša, šverc, prodaja droge, oružja, lihvarenje i sve to... i, eto, kasnije, ni kriv ni dužan ga zamijenio na mjestu šefa. Makedonac je, poput Boleta, uvijek sve rješavao na viku i galamu. Bio je agresivan i bahat, nije bio razuman, već je sve rješavao na mišiće i silu. Sjećam se da je, kad je bio mlađi, bio u dobroj formi, a zadnjih se nekoliko godina strašno udebljao... Sve što je Balaš imao, Makedonac je preuzeo. Škorpion je postao njegov, čak je i od Balaševe žene kupio onaj njegov Mercedes. Vozio ga je dvije-tri godine i onda ga dao jednom od svojih

ljudi, a sebi kupio novi Range Rover. Preuzeo je sve što je Balaš radio, nitko mu se nije usudio suprotstaviti jer su smatrali da nije baš normalan u glavi kad je odlučio krenuti na Balaša i ubiti ga. Naravno, Bole i ja smo znali pravu istinu, ali nismo smjeli nikome to ni spomenuti...

Kuca, a nije gavran Par dana kasnije vraćao sam se ranije s posla jer je sutradan bio neki beznačajani praznik, nekakav Dan neke zahvalnosti, i dok sam ulazio u zgradu, čuo sam sumnjive zvukove iz podruma. Pomislio sam da mi netko opet provaljuje u spremište. Prvo sam se tiho popeo gore do stana da vidim jesu li već bili unutra i, naravno, vrata su opet bila provaljena. Kako kod sebe nisam imao nikakvo oružje, čak ni bejzbol palicu, nisam se usudio suočiti s ekipom koja mi ruje po spremištu, stoga sam se tiho išuljao i sakrio pred zgradom iza jednog zida i čekao da izađu kako bih napokon vidio tko su.

Izašli su nakon desetak minuta, opet nisu našli ono što su htjeli i nisu bili sretni.

– Idi u pizdu materinu glupu, ne idem više ovamo, šta me jebeš... nema ništa – rekao je ljutito neki nepoznati tip od 25 godina, obučen u sivu duksu. Nosio je šiltericu i još je kapuljaču od dukse prebacio preko kape.

– Ma sigurno ima, jebote, pa dolazi svako malo kod moje gazdarice, donosi joj hrpu toga. Negdje mora to držati, jebem mu mater, pa ne nosa to okolo stalno sa sobom – začuo sam ženski glas.

Da, upravo je Irena izašla odmah iza tog lika i uvjeravala ga kako sigurno tu negdje imam skrivene robe. Njih dvoje mi cijelo vrijeme provaljuju u stan i traže drogu. Jebena droca i neki ušlagirani propalitet su mi upropastili cijeli posao. Irena mi stvara problem za problemom, prvo je sve ispričala Makedoncu i još dovlači ološ da mi provaljuje u stan i traži drogu skupa s njom. Nisam mogao vjerovati. Od svih mogućih ljudi i problema koji su me mogli snaći, nisam ni u ludilu očekivao da će me dokrajčiti tamo neka droca. Znao sam da ću kad-tad pasti nastavim li raditi ovaj posao, ali sam očekivao neku veliku istragu, zasjedu, policijske pse i cijelu tu priču, a ne ovako. Da mi kompletan biznis i sva zarada propadnu zbog neke bijedne nafiksane kurvetine i njenog još bjednijeg prijatelja.

Nakon što su otišli, odmah sam nazvao Mirjanu...

– Tvoja Irena i neki njen majmun mi provaljuju u stan – rekao sam.

– Rekla sam ti, neće ti se Makedonac baviti takvim niskim poslovima, zašto bi provaljivao nekome u stan? On će ti poslati dvojicu svojih ljudi da te strpaju u auto i negdje prebiju, ako mu smetaš. Odmah sam znala da je to neki ulični ološ koji zna čime se baviš – odgovorila je. – Koliko su ti odnijeli? – pitala je.

– Nisu mi nikad ništa odnijeli jer ne držim ni robu, ni lovu u stanu, nisam baš toliko glup...

– Ni nemoj, samo pazi da te ne prate, mogu te negdje dočekati u mraku i razbiti glavu bocom ili nečime. Onda te negdje odvedu, zavežu i ne puštaju dok im ne kažeš gdje držiš robu. Nisu oni baš čisti u glavi, a kad se ušlagiraju svašta im padne na pamet... – rekla je zabrinuto.

– Zašto nisu ništa drugo ukrali? Imam u stanu laptop, TV, imam nekih vrijednih stvari, ništa nisu odnijeli, samo su sve razbacali? – pitao sam.

– Neće ti to uzet, kao prvo, ne mogu dobiti neke velike novce za to, a drugo, svi znaju da su narkomani i nitko neće od njih kupovati nikakve stvari jer znaju da su vjerojatno ukradene. Jel bi ti od mene uzeo mobitel, ili laptop umjesto love za drogu? Naravno da ne, koji će ti to kurac? Ti hoćeš živu lovu, svi dileri hoće samo živu lovu. Neće ni njima nitko dati lovu za laptop, koji će kurac nekom dileru laptop pa da ga murija još uhvati i optuži da ga je on ukrao.

– Dosta mi je, ne mogu više ovako. Prodat ću još ovo robe što imam kod sebe i javit Tomi da prestajem. Imam posao, imam dovoljno love da si mogu srediti život i gotovo. Ne želim najebat radi neke nafiksane kurvetine – rekao sam i osjetio olakšanje nakon te odluke.

– Kako hoćeš... moram ići, imam nekog posla, čuvaj se – rekla je i prekinula razgovor.

Nisam znao je li iskrena, ili zapravo ne želi sa mnom pričati preko telefona o tim stvarima jer Mirjana ustvari nikad nije voljela pričati preko telefona. Uglavnom bi samo rekla kad i gdje da se nađemo, ili bi tu i tamo poslala neki SMS.

Hrvoje više nije bio dobra mušterija

Skupio sam svu robu koju sam još imao kod sebe na zalihi i izračunao da mi treba otprilike još mjesec dana da sve prodam... bilo je mnogo toga, ali ako se posao nastavi uobičajenim ritmom, za dva tjedna bi se trebao riješiti barem polovice, a drugu ću polovicu dati Boletu neka proda i tada definitivno prestajem, gotovo, dosta! Od sve one love koju sam zaradio ću si kupiti stan, ili kuću, neki pristojan auto i raditi svoj jebeni dosadni, jednolični i zatupljujući posao do penzije. Odjednom sam jako počeo cijeniti svoj posao. Koliko god da sam ga ranije mrzio i prezirao, to se sve promijenilo kad sam shvatio da mogu gadno nastradati, pa čak i poginuti radi neke glupe kurvice, radi nekog bijednog polupismenog ološa i njenog prijatelja koji je izgledao kao tragični pokušaj prirode da stvori ljudsko stvorenje.

I upravo dok sam dolazio na taj svoj dosadni posao i sjedao za onaj svoj derutni stol, jedan od kolega je ušao u moj ured.

– Julijana ode! Dala otkaz... – rekao je uzbuđeno.

Taj dan se samo o njoj pričalo. Možete samo zamisliti koja je to priča dana bila. Dok se svi živi u ovoj jadnoj i napaćenoj državi pokušavaju ugurati u državnu firmu, gdje će imati redovnu i normalnu plaću, a neće raditi apsolutno ništa, tamo neka žena daje otkaz i to na šefovsko mjesto! Nitko nije mogao vjerovati, ali svima je bilo jasno da joj neće ništa u životu neće nedostajati. Muž će joj izmisliti neko direktorsko mjesto kod sebe u firmi i Julijana će opet izigravati velikog šefa, a neće raditi ništa. Samo što je sve više i više psihički tonula, izgubila je i dosta kila, ali to nije bila ona ista osoba od prije. Bila je povučena u sebe, otresita, živčana i pomalo čak i depresivna. Svi oni isti simptomi koje sam vidio kod Jelene, nakon što se navukla na heroin. Nisam nikada očekivao da bi se jedna starija, ozbiljna i udana žena i još majka dvoje djece mogla navući na tako nešto... na jebeni heroin, ali eto.. Izgleda da je to toliko jaka droga da nitko nije imun. Sva sreća pa nisam ni pomišljao da probam to sranje.

U bilo kojem drugom slučaju, ova vijest bi me gadno zabrinula jer nam je Julijana bila glavna i jedina ruta preko koje smo dopremali prašak u grad i prodavali, ali nisam se nimalo brinuo. Ovo se savršeno uklapalo u moju odluku o prestanku dilanja. Umjesto da Tomi ZG kažem da prestajem jer želim prestati, sad mu mogu reći da moram prekinuti posao jer više ne možemo primati pošiljke.

Drugi dio plana je bio da nazovem Hrvoja i kažem da mi namjesti da ja zamijenim Julijanu i postanem šef tog beskorisnog Zavoda, pa neka onda svi rade za mene, a ja ću uživati i glumiti šefa za duplo veću plaću.

– Čudno mi je da Julijana tako rano odlazi, trebala je tek za tri godine otići, ali dobro ko ju jebe, ti se prijavi za to mjesto, a ja ću vidjeti šta se može napraviti... – rekao je Hrvoje kad sam mu javio najnoviju vijest.

Reci mi, koliko će me koštati? Nije problem ni pet, deset, dvadeset tisuća eura. Platit ću, nije problem, samo reci koliko? – odmah sam mu dao do znanja da jako želim to mjesto i da mi nije problem masno platiti.

– Ajd donesi mi pet cigli za početak da platim neke ljude koji mogu nešto tu napraviti, pa ćemo kasnije vidjet koliko će još tražiti... – odgovorio je.

Odmah drugi dan sam otišao kod njega i predao mu pet tisuća eura i dao mu besplatno deset grama heroina. Bio je zadovoljan i rekao da nema problema i da će mi riješiti taj posao.

Nismo se čuli poslije toga dosta dugo, nisam ga htio zvati i dosađivati, vjerovao sam da će Hrvoje to bez problema riješiti... Nakon svih onih poslića i papirologije koje sam odradio za njega, politiku, stranku i njegove šefove, znao sam da nemaju koga drugog postaviti na to mjesto osim mene. Osim toga, Hrvoje mi je bez problema namjestio i ovaj dosadni posao, stoga nisam nimalo sumnjao da će mi uspjeti riješiti da zamijenim Julijanu na mjestu šefa.

Oproštaj...

Dva tjedna nakon napada, Bole je pušten iz bolnice. Okupio je još veću ekipu, sad ih je imao desetoricu oko sebe. Iako se nije još potpuno oporavio – još je teško i hodao i govorio – nastavio je prodavati, nije stao, nije me poslušao i makar na mjesec-dva dana prestao, dok ne saznamo tko ga je napao i prebio. Očito mu je ego bio veći od mozga, ali više me iskreno nije bilo briga. Nakon svega što je učinio onoj nesretnoj Julijani, drastično mi je pao u očima. Ne znam što mu se desilo, ili ga je heroin raspametio, ili se toliko uživio u svoju fantaziju da je veliki šef i mafijaš jer je izvodio sranja da impresionira svoju ekipu. Želio je da ga se ovi boje.

Ali kao što sam rekao, nije me više bilo briga, dao sam mu polovicu one zalihe koju sam još imao kod sebe i rekao da prestajem...

– Zašto jebote, šta si se usro, nakon malo sranja ti bježiš?! Pa ne brini, naći ću ja tu gamad, objesit ću ih u parku, samo prebacimo štrik preko grane i ujutro ih nađu kako vise! – glasno se smijao dok je to govorio, samo da ispadne frajer pred svojom novom ekipom.

– Nema više Julijane, dala je otkaz, kako ćemo dovlačiti robu u grad?

– A, jebote, naći ćemo drugu rutu, šta odmah dramiš i paničariš, ajde šta pizdiš, ako ništa drugo, sjest ću ja u auto i sam otići po to. Boli me kurac, odem i dovezem odmah 15-20 kila i imam robe da prodajem za 6 mjeseci!

Znao sam da od njega ne mogu dobiti nikakav pametan odgovor dok je njegova ekipa tamo. Kad smo sami, onda je još donekle razuman, ali pred ekipom glumi gadnog i opasnog kriminalca pa lupeta svašta. Odlučio sam ga pozvati jedan dan na cugu u kafić, samo nas dvojica i razjasniti mu kako stvari stoje, da ovi njegovi majmuni ne čuju. Rekao sam da moram ići i da ćemo se čuti kasnije.

Ali Bole stvarno nije odustajao, čim je dobio još robe od mene, odmah je počeo dilati i to još više nego prije napada. Htio je svima pokazati da mu ne mogu ništa i ne samo to, nego je još i ispitivao sve svoje mušterije znaju li tko je napao njega i njegovu ekipu, tko ih hoće sjebati i neka im poruče da ih Bole i njegovi čekaju... neka slobodno dođu kad god žele.

Uskoro se po cijelom gradu pričalo da je počeo rat, da će se bande poubijati i šta ja znam... uglavnom, kad rulja počne širiti glasine, to je kao snježna lavina. Prvo počne pomalo i skoro neprimjetno, ali kad se zakotrlja, onda preraste u katastrofu. I svatko nešto svoje nadoda u priču. Ljudi imaju potrebu sami sebe učiniti važnima u očima drugih, pa onda izmišljaju gluposti koje samo oni znaju jer su jako dobri prijatelji s tim ljudima o kojima se trača.

To je trajalo malo manje od mjesec dana. Bole je prodavao kao lud i još je spustio cijenu da uništi konkurenciju. Uporno je vjerovao da su ga oni prebili i htio im je u što kraće vrijeme odvući što više mušterija i tako im upropastiti posao. No nije ni znao da je tim potezom upravo otvorio Pandorinu kutiju sa svojim imenom gore... Jedan dan me nazvao oko osam navečer i rekao...

– Brate, dođi u Škorpion, odmah... nemoj me zajebat, moraš odmah doći – nekako je to čudno rekao, ali sam pretpostavio da je to iz razloga što se nije do kraja oporavio od napada. Još je uvijek imao problema s vilicom. No osjetio sam da je vrlo ozbiljan i da me ne zove bez veze.

Obukao sam se i pošao tamo. Čim sam ušao unutra, dva lika su me dočekala, jedan ispred mene i drugi odmah iza na ulazu da ne mogu izaći van. Bili su to ljudi koji su radili za Balaša, a sada za Makedonca. Rekli su mi da me Makedonac hoće vidjeti, ali nisam nigdje vidio Boleta. Pogledao sam svuda i nigdje ga nije bilo. Kad sam pitao ovu dvojicu gdje je,

ništa nisu govorili. Prvo što sam pomislio bilo je da me Bole opet sjebao. Kao onda u Pragu kad me na prevaru dovukao na sastanak s onim Janezom, ili kako se već zvao i kad me uvukao u cijelu tu priču. I sad opet, samo me ovoga puta isporučio mafijašu, koji je bio još veći psihopat od Boleta...

Odveli su me u sobu skroz iza, gdje se obično skupljaju i kartaju, piju, posluju i drogiraju se. Ušao sam unutra i u trenu se zatresao od straha kad sam vidio što se događa...

Makedonac je sjedio u nekoj fotelji i pušio debelu cigaru, kubanku, s njim je bilo još pet njegovih ljudi, plus još dvojica koja su me dovela u tu sobu, a Bole je sjedio u jednom kutu, zavezan za stolicu. Pogledao me kad sam ušao u sobu i rekao da su mu naredili da me pozove.

– Ti si taj Frenki? Uđi, uđi, izvoli sjedi... – počeo je Makedonac nekako prijateljski.

– O čemu se ovdje radi? – pitao sam pokušavajući biti ozbiljan i nastojao spriječiti drhtanje glasa, kako ne bi osjetili moj strah.

– O tome da mi onaj momak tamo stvara puno problema. Ne znam jel glup ili budala, mislio sam da će biti pametniji nakon što smo ga prebili, ali nije – rekao je ozbiljno, ali vrlo opušteno. Povukao je još dim-dva svoje cigare i gledao me u oči, čekajući moj odgovor.

– Ne razumijem, šta ja imam sa ovime? – pravio sam se blesav, ali sam ubrzo shvatio da sam zajebo stvar.

– I ovaj se isto pravi glup... ajde se malo uozbilji da riješimo to ko ljudi. Onaj tvoj prijatelj mi je sjebao posao, radi na mom terenu i uzima mi zaradu, ti mi već godinama isto radiš probleme, jebo ga ti, pa ovo je mali grad, jel misliš da ja ne znam kakve vas dvojica pizdarije izvodite? – pitao je.

Odmah sam promijenio taktiku i odlučio biti iskren... ovako ću ga samo još više razljutiti...

– Ja više ne dilam, prodao sam sve što sam imao i sad je gotovo... – rekao sam iskreno.

– Tako je, bravo vidiš kako se razumijemo nas dvojica, gotovo je, da. I ako čujem da opet prodaješ u ovom gradu, sjebat ću te isto ko Balaša. I on mi je pravio puno problema, pa sam to riješio brzo i jednostavno... – počeo je prijetiti.

Pogledao sam u tom trenu prema Boletu, očekivao sam da će napraviti još jednu od svojih legendarnih gluposti i budalaština i reći pred svima istinu o Balašu. Iskreno, i ja sam se

suzdržavao da zamalo ne kažem. Mrzio sam tog jebenog Makedonca, sjedio je u toj fotelji s onom odvratnom debelom stomačinom i cigarom u ustima i prijetio mi... Jebeni idiot, izigrava velikog šefa, a sve je to dobio zahvaljujući meni i Boletu... najviše jadnom Boletu kojeg je zavezao za stolicu.

– Pitao sam tvog prijatelja Boleta za koga radite, kaže da ne zna... jel to istina? Kaže da ti nabavljaš robu, dovlačiš ovamo i onda daješ njemu dio da prodaje? – pitao je, a ja sam odlučio reći istinu. Pouzdao sam se u ono što mi je rekla Mirjana, da Makedonac ne želi imati probleme s Tomom ZG, stoga sam očekivao da će nas pustiti kad čuje da radimo za njega.

– Bole ne zna, ali radimo za Tomu... iz Zagreba... – odgovorio sam.

Tišina je trajala nekoliko trenutaka, Makedonac je sjedio u fotelji i promatrao me, onda je razmijenio par riječi s jednim od svojih gorila, pa pokazivao prstom na Boleta, a potom na mene... Ništa nisam uspio čuti ni razabrati, ali je nakon nekog vremena opet pogledao u mene i rekao...

– Radiš za Tomu, a on to ne zna? – pitao je i pokazao prstom na Boleta.

– Obojica radimo za Tomu, ali ja vodim sve i prodajem samo njegovim mušterijama, dok Bole prodaje na ulici... Nisam mu rekao da radimo za Tomu jer je Tomo tako htio.

Nisam shvatio čemu sad to sve, ionako je već znao za koga radim, čemu ovo ispitivanje i zajebavanje. Nisam shvatio što pokušava time dobiti, ali je bilo više nego očito da mu Bole i njegovo ponašanje jako smetaju. Opet se počeo nešto dogovarati sa svojim gorilama. Mislio sam da će nas pustiti.

Odjednom su trojica njegovih ljudi došla do zavezanog Boleta, jedan ga je uhvatio snažno rukom oko vrata kao da ga hoće zadaviti, ali ga je samo držao da se ne može otrgnuti.

Drugi ga je uhvatio za lijevu ruku i ispravio je, povukao mu rukav prema gore i čvrsto držao.

Koliko god je bio jak i nabildan, Bole je nije mogao pomaknuti ni milimetar, jer su ova dvojica bili još veći i jači od njega. Zatim mu je prišao i treći, on je imao špricu i iglu... u šprici je bio heroin, otprilike pet-šest puta veća doza nego što čovjek može podnijeti. Skoro je cijela šprica bila puna. Bole nije mogao vidjeti što se događa, jer mu je glava bila okrenuta na suprotnu stranu. Došao je do njegove ispružene ruke i sve mu to upucao u venu...

– NE!!! Jebem vam mater svima!!! – Bole je počeo vikati, shvatio je što se događa.

Još je jedan lik zatim uskočio, nabio mu nekakvu krpu u usta i stisnuo da se ne čuje njegovo urlikanje.

Ja sam stajao potpuno oduzet od straha, nisam se pomicao, nisam govorio ništa, samo sam stajao kao zombi, paraliziran. Gledao sam što mu rade i nisam više bio nimalo svjestan ni gdje sam, ni što se događa, ni tko su ti ljudi oko mene. Strah me u cijelosti umrtvio. Doživio sam užasan šok, kao kad ljudi ugledaju neki stravičan prizor i samo se skamene, izbeče oči i bulje u to širom otvorenih usta. Tek sam dan kasnije uspio shvatiti što se dogodilo...

Bole je ubrzo pao u nesvijest, zatim se nakon desetak minuta počeo tresti, pjena mu je krenula na usta, postao je vrlo blijed, oči su mu bile izokrenute, izgledao je užasno. Tresao se možda pola minute, zatim se potpuno umirio...

– Ostavite ga sad, to je to... još možda deset minuta i gotovo – rekao je Makedonac svojim ljudima. Zatim se okrenuo prema meni, pogledao me i rekao...

– Idemo tamo preko u kafić, nešto ćemo popiti i još malo popričat....

Ali ja sam samo stajao drveno i blijedo gledao u Boleta, potpuno miran i tih, kao malo preplašeno dijete. Od šoka nisam ništa govorio ni reagirao. Moj najbolji prijatelj mi je umirao pred očima, a ja sam samo stajao i blejio u njega, kao da gledam u prazninu.

– Jel čuješ šta ti se govori?! Ajde! – odjednom me jedan od tih gorila snažno udario u rame i gurnuo prema vratima.

Trgnuo sam se kao iz nekog filma, ili sna i krenuo prema kafiću. Još uvijek nisam bio ni najmanje svjestan što se događa... Sjeli smo u jedan separe skroz u uglu. Makedonac je rekao da nam donesu konjak. Vidio je da sam potresen i izvan sebe pa je rekao neka mi donesu dupli da se povratim. Kad je došla cuga, naredio mi je da je popijem na eks. Uzeo sam konjak i ispio ga u trenu. Inače mi žestoki alkohol ne odgovara, ali ovaj konjak nisam ni osjetio, toliko sam bio potresen da mi se činilo kao da pijem običnu vodu.

– Slušaj, tvoj prijatelj je bio problematičan, ti izgledaš kao razuman dečko. Jebe mi se šta ćeš raditi, švercati, dilati, iskreno me boli kurac... ali ako mi opet počneš raditi probleme, znaš kako ćeš završiti. Točno se zna tko i šta u ovom gradu smije raditi i koliko, jel jasno?

Neću te dirati samo zato jer si Tomin čovjek, ali ako mi opet budeš radio pizdarije po gradu... mislim da sam bio jasan – rekao je tiho i ozbiljno.

– U redu... – jedva sam izgovorio.

Rekli su mi da odem, dvojica koja su me dopratila unutra su me i otpratila van. Izašao sam i stao pred Škorpionom... Gledao sam prema toj jebenoj birtiji u tišini, samo sam stajao i gledao. Moj najbolji prijatelj je unutra ležao mrtav... ubijen, a ja sam samo stajao i gledao.

Nakon nekih desetak minuta, onoj je dvojici već postalo sumnjivo, ili su bili živčani što samo tako stojim i gledam. Možda su se bojali da ću nešto učiniti, već je bilo slučajeva da su im ljudi razbijali prozore usred noći, ali to je bilo za vrijeme dok je Balaš vodio cijelu igru. Izašli su van i viknuli mi da se gubim odande, psovali mi mater, vrijeđali i prijetili da će mi razbiti glavu ako odmah ne odem.

Okrenuo sam se i otišao, lutao sam bez veze ulicama još par sati, nekoliko me puta skoro udario auto, nisam uopće skužio da hodam po cesti. Neki poznati ljudi su me vidjeli i htjeli pozdraviti, nisam ni podignuo glavu, nisam ih ni vidio. Bilo je već skoro dva u noći kad sam se konačno malo pribrao i pogledao na sat. Nisam znao kamo da idem, nisam htio biti sam, nisam se htio vratiti u prazan stan... stoga sam otišao kod Mirjane.

– Šta ti radiš ovdje? Jebote, pa jel znaš koliko je sati? – otvorila mi je vrata u svom bijelom ogrtaču, sva uspavana i raščupana, očito sam je probudio.

Ništa nisam rekao, gledao sam u pod, ušao u stan i legao na kauč u dnevnoj sobi.

Samo sam legao na stranu i buljio u zid...

– Šta je bilo? Šta se desilo? – sjela je pored mene na kauč.

Nisam ništa govorio, kao hipnotiziran sam buljio u jebeni zid, nisam mogao izbaciti tu sliku iz glave... sliku Boleta na podu u nesvijesti. Mirjana je vidjela da sam pod šokom i pustila me da prespavam tu noć kod nje na kauču. Ništa me više nije ispitivala ni govorila.

*** Probudio sam se oko podneva... bio sam pokriven i polugol. Vjerovatno me Mirjana skinula, jer se ne sjećam ni kako ni kada sam skinuo odjeću sa sebe. Ustao sam i otišao u kuhinju, ona je sjedila za stolom, pila kavu i čitala novine. Sjeo sam nasuprot nje i ispričao što se dogodilo sinoć... pričao sam joj sve, skoro pola sata i kako smo Bole i ja počeli raditi za Tomu ZG, ispričao sam joj za Prag i sve što je Bole kasnije radio. Jedino joj nisam rekao da smo nas

dvojica ubili Balaša i nisam joj, naravno, rekao gdje držim svoju lovu i koliko imam. Bio sam užasno potresen, ali sam imao još donekle nešto mozga u glavi koji je funkcionirao. Iako sam imao malo bolji i intimniji odnos s Mirjanom i govorio joj dosta iz privatnog života i nekih osobnih stvari, nisam ni njoj nikada vjerovao...

Ona je sve to slušala mirno i staloženo, slušala je svaku moju riječ, nije me prekidala, nije pokazivala emocije, čuđenje ili nevjericu dok sam joj pričao najgore moguće stvari o Julijani, o Boletovoj smrti i svemu što sam morao gledati samo nekoliko sati ranije. Nakon što sam prestao govoriti, sjedila je par minuta, ustala... i pitala...

– Hoćeš kavu?

– Kakvu jebenu kavu? – rekao sam.

– Iskreno, nije mi nimalo žao tog tvog prijatelja, ni najmanje... nakon svega što je učinio Julijani, čak mi je drago da su ga ubili. I zaslužio je da crkne – rekla je mirno.

– Hvala... – drsko sam odgovorio.

– A šta hoćeš da ti kažem, boli me kurac za njega! Eto, iskrena sam, nek je ubijen, nije ni zaslužio da živi. Uništio je nedužnu ženu, misliš da je tebi jadnome sad jako teško i grozno? Ja svaki jebeni dan na poslu slušam svog šefa kako mu žena propada i uništava sebe i djecu. I njega naravno. Svaki jebeni dan moram slušati strahote koje njena djeca proživljavaju jer im je mama psihički otišla u kurac, a nitko od njih ni ne zna da ona uzima heroin! – bila je ljuta.

– Ne razumijem, šta hoćeš reći? – pitao sam.

– A šta si očekivao da će se dogoditi?! Ti si jebeni sitni diler, kao i taj majmun Bole...

Vi ste potrošna roba, misliš da Tomu brine hoće li te netko pretući ili ubiti?! Jebe se njemu, on će sutra odmah naći drugoga, pogotovo za tu lovu koju daje tebi. Misliš da je strašno što si sinoć tamo vidio? Jel hoćeš da ti ja ispričam šta sam sve vidjela?? Jebenih 20 godina sam skoro u ovom sranju... radim s najvećim ološem i kriminalcima koji su ikad hodali ovim gradom... od mafijaša, političara, biznismena, narkomana, sve do običnih zatucanih sirovina koje imaju lovu, ali im ni to ne pomaže. Svejedno su stoka i ološ. Šta misliš šta sam ja sve vidjela? – rekla je i zapalila cigaretu.

– Možda je tebi ovo sve smiješno, oprosti ako te gnjavim ili dosađujem... – odgovorio sam.

– Ti bar imaš izlaz, znaš? Ti možeš stati s ovim poslom i otići, ja više ne mogu. Misliš da mi je divno i krasno ovo što radim? Ja sam htjela imati normalan život, muža, djecu, obitelj... i onda sam završila ovako i sad nema van. Mlada i glupa... baš tako je bilo, isto kao i ti. Samo što ti još možeš nešto pametno napraviti od svog života... ako si dovoljno pametan.

...i dva pokopa Sutradan su pronašli Boletovo tijelo u napuštenoj kući, tri ulice dalje od Škorpiona. Nitko nije obraćao pažnju na tu vijest, niti je ikoga bilo briga. Službeni zaključak istrage bilo je predoziranje. Prebacili su tijelo na patologiju, gdje je obdukcija pokazala da se Bole predozirao i to je bilo to... slučaj zaključen. Javio sam da neću dolaziti na posao, iskoristio sam sav godišnji koji sam još imao na raspolaganju i još neke slobodne dane, sve skupa oko tri tjedna. Trebao mi je svaki slobodni trenutak na raspolaganju da se oporavim i da konačno riješim sve repove oko posla, love, Tome ZG i jednom zauvijek prestanem dilati.

No kad jednom krene loše, onda krene punom snagom. Kao da nije bilo dovoljno to što sam morao gledati smrt najboljeg prijatelja, istoga dana kad su pronašli njegovo tijelo u toj kući, kolega s posla me nazvao i javio da je Julijana također mrtva. Našli su je kod kuće to isto jutro... objesila se...

Da slučajnost bude još gora i okrutnija, osmrtnice su im izašle isti dan u novinama, na istoj stranici... čak je i sprovod bio na istom groblju, isti dan, u razmaku od samo četiri sata.

Julijana je pokopana u podne, a Bole u 16 sati. Nisam bio na sprovodu... ni na jednom od ta dva. Nisam imao snage to gledati, nisam se mogao nositi još i s time. Nisam mogao gledati slomljenu Boletovu majku i nedužnu Julijaninu djecu, kojoj još uvijek nije bilo jasno što se desilo s mamom i zašto je to učinila. Imao sam osjećaj da ne zaslužujem biti na njihovom sprovodu i da bi moja prisutnost tamo bila samo još veća uvreda pokojnicima i njihovim obiteljima.

Tri dana poslije sprovoda otišao sam na groblje, odati svoju sućut. Sam... potpuno sam, prvo sam pogledao ima li već nekoga tamo. Nisam htio da me itko vidi, stalno sam mislio da je sve to moja krivica i da to svi znaju... i ako me netko vidi na njihovom grobu, da

će me jednostavno prebiti. Otišao sam prvo na Boletov grob, zapalio svijeću, kleknuo i pomolio se. Iako nisam nikada bio neki vjernik i išao u Crkvu, pomolio sam se za Boleta.

Nisam se znao ni pravilno prekrižiti, niti sam znao Očenaš ili bilo koju drugu molitvu, ali sam se svejedno pomolio... u suzama. Pola sata sam zurio u njegov grob i onaj drveni križ s njegovim imenom... Onda sam otišao na grob Julijane i učinio isto... dok sam stajao nad njenim grobom, odjednom sam osjetio nečiju ruku na ramenu...

– Jesi dobro? – bila je to Mirjana, došla je zapaliti svijeću i donijeti cvijeće, šef ju je zamolio da ode umjesto njega jer je on bio doma s djecom i nije ih htio ostaviti same.

Pogledao sam je u oči i zatim ponovno gledao u Julijanin grob... nakon par trenutaka sam tiho pitao Mirjanu...

– Kakvi smo mi to ljudi? Pogledaj nas...

– Isti... Isti smo... I ti i ja zarađujemo na tuđoj slabosti. Njihova slabost je naša zarada.

Nisi više onako naivan i mlad kao kad smo se upoznali. Znaš da je svima bitan samo njihov osobni interes. Znaš da će pregazit svakoga da bi ostvarili svoj interes. A ovo je ishod... nažalost.

– Kako ti živiš s tim? – pogledao sam je.

– Moraš uvijek znati jednu jako bitnu stvar... da si ti sad u tom grobu, misliš da bi nekome bilo stalo? Nikoga nije briga, osim tvojih roditelja. Koliko bi tebi mušterija, takozvanih prijatelja, došlo na sprovod? Nitko. Bili bi sretni što te više nema, jer to njima ide samo u korist. Više ne bi bilo njihovog omiljenog dilera, koji bi se lako mogao svima izlajati kako se naša cijenjena elita drogira na veliko. Isto je i sa mnom, da ja umrem, nitko mi ne bi došao na sahranu. Možda nekoliko ljudi iz firme i nitko drugi – rekla je iskreno.

– Bar ima nešto dobro u svem ovom zlu... jedan moj život je konačno gotov, drugi još nasreću imam.

– O čemu pričaš? – pitala je Mirjana.

– Sve ove godine sam živio dvostruki život... uzoran student, ponos svojih roditelja, dobio dobar posao, svi su govorili kako sam vrijedan, dobar dečko, a s druge strane sam prodavao jebenu drogu na kile svaki tjedan, kupio i fakultet i posao, uništio prvu i jedinu curu koju sam iskreno volio, ubio svog najboljeg prijatelja... – Mirjana me tu prekinula.

– Nisi ga ti ubio, sam si je kriv... ne želim vrijeđati mrtvog čovjeka, ali ti si živ zato jer imaš bar malo mozga u glavi... on nije imao – rekla je i nastavila... – Moj ti je savjet da uzmeš novce koje si sklonio od dilanja i napraviš nešto pametno s tim. Riješi neke važne stvari u životu, imaš posao, mlad si... s tim si novcem možeš riješiti puno toga u životu, a zatim si nastoj opet pronaći nekoga. Ona Jelena nije jedina cura na svijetu, možeš ponovno naći nekoga koga ćeš voljeti. Ako uspiješ, imat ćeš ono najvrednije u životu... to ne možeš kupiti.

U ovom te gradu nitko neće dirati ako ne budeš opet prodavao... smijat će ti se, govorit će kako si propao, kako te netko sjebao, kako se nekoga bojiš, ali šta te briga. Ionako sve njih ili ubiju, ili im navuku policiju na vrata, pa završe u zatvoru. Sad ti je teško zbog ovoga, ali to će vrijeme već riješiti.

– Nisam nikada mario za ljude... nikada. Bio sam ravnodušan prema ljudima, nije me bilo briga kad bi netko umro ili nastradao... a vidi me sad... – rekao sam.

– Iskreno, ne znam šta bi ti rekla na to... ali mi je drago da si se promijenio – odgovorila je.

Taksi-metar Mjesec dana kasnije završio je natječaj za šefovsko radno mjesto... ono Julijanino. Nisam čak uspio ući ni u drugi krug. Dobili smo novog šefa, nekog Željka, isto diplomirani pravnik kao i ja. Lik je inače bio iz Virovitice, ali je došao kod nas studirati, diplomirao i ostao... odmah sam nazvao Hrvoja...

– Jebiga šta da ti kažem, frajer ima vezu direktno iz ministarstva. Jeben neki lik, njegov stari je neki lokalni šerif u Virovitici. Pomogao je toj seljačini ministru da postane gradonačelnik tamo, onda je nakon dvije godine ovaj postavljen za ministra. I sad ga je njegov stari nazvao da mu vrati uslugu. Šta da ti kažem, znaš kak to ide, jebiga. Kad dođe direktiva od ministra, moš se jebat – pravdao se Hrvoje.

– A šta je s onim parama što sam ti dao? – pitao sam.

– A šta je... pa, jebote, ništa, ošle pare, sve sam dao da podmažem stvar, ali nije prošlo... jebo ga ti, šta sad? Da zovem okolo te ljude da mi vrate lovu, pa neću se brukat, jebote! – rekao je i prekinuo...

I tako me politika sjebala. Osim šefovskog mjesta, izgubio sam i pet tisuća eura, plus onaj prašak koji sam mu poklonio. Čim sam prestao prodavati, nitko me više nije trebao ni

tražio. Mirjana je bila u pravu. Svi ti prijatelji kao što je bio Hrvoje i ostali su me u trenu zaboravili i ostavili. Kad god sam nekoga nazvao da ga pitam za neku sitnu uslugu, svi su govorili da ne mogu ništa učiniti. Ali bi me prije toga uvijek pitali imam li robe kod sebe. Kad bih im rekao da sam prestao dilati, e onda bi priča bila odmah gotova... Nikome više nisam bio bitan.

Odlučio sam dati otkaz i otići odande. Hrvoje me nekoliko puta zvao kad je čuo tu vijest, ali se nisam javio. Ni jednom. Nije on zvao da pita zašto odlazim, već ga je brinulo što su izgubili čovjeka koji im je sređivao papirologiju i pripremao teren za njihove prijevare i razne druge mućke. Hrvoje je taman u to vrijeme htio kupiti veliki plac na kojem bi gradio kuću, daleko ispod realne cijene, stoga sam mu ja trebao da mu sredim neke potvrde. Nisam mu se ni javio, ni sredio papire. Ali nema veze, on će ionako naći drugu budalu koja će mu to riješiti.

Drugi razlog zašto više nisam mogao biti tamo je bila Julijana...

*** Imao sam oko 340 tisuća eura spremljeno na tavanu Porezne uprave. Redovito sam provjeravao što se tamo događa, da ne bi slučajno netko jedan dan otišao gore i nabasao na lovu. Nekoliko mjeseci sam smišljao način kako da operem tu lovu... morao sam je uvući u financijski sustav i nekako legalizirati. I onda sam smislio savršen način za pranje love... taksi. Otvorit ću firmu, kupiti auto i voziti taksi. Vozat ću se okolo naokolo i obavljati privatne poslove, a na kraju dana ću samo izdavati račune za nepostojeće vožnje. Nijedan inspektor me ne može kontrolirati na taj način. Sam ću platiti račune od svoje love i na taj način će tih 340 tisuća eura postati potpuno legalni, prikazani kao moja zarada od taksiranja. I nakon što platim porez i sve troškove za firmu, još uvijek će mi ostati jako veliki dio love.

Kupio sam pet godina star Mercedes E-klase, 220 CDI s kompletnom opremom.

Stavio sam na njega Taxi znak i počeo. Vozao sam se bezveze samo da potrošim gorivo, jer ako mi čak i upadne financijska inspekcija, nisam htio da me pitaju kako to da zarađujem veliku lovu, a nemam računa za gorivo. Radio sam nekad i po 300 kilometara dnevno. Često mi se događalo da me ljudi zaustave i zaista traže taksi, tako da sam usput još nešto i zarađivao.

Čak me i Makedonac jednom pozvao da dođem kod njega i pitao me šta to radim.

Objasnio sam mu da nisam opet počeo s nekim novim poslom, da mu ne radim nikakve probleme, već perem lovu od dilanja preko taksi službe. Bio je vrlo iznenađen i pohvalio tu ideju, ali me opet upozorio da me prati i još jednom podsjetio na to da sam još uvijek živ samo zbog Tome ZG. A što se tiče Tome ZG, bio je vrlo korektan, pa i neobično susretljiv. Očekivao sam puno problema nakon što čuje da prestajem, ali nije ih bilo. Samo je rekao da je sve u redu.

Valjda je mislio da sam opet samo zastrašen zbog Boletove smrti i da ću se uskoro vratiti dilanju. Nisam.

Dubravka...

Prošlo je nekoliko godina otkad sam prestao i pokrenuo svoju taksi službu. Sve je išlo po planu, nitko me nije dirao i još mi je malo trebalo da operem svu svoju lovu. Imao sam neke veze i cure, ali to je sve bilo usput i kratkotrajno. Nisam više odlazio kod Mirjane, bili smo još uvijek dobri prijatelji, ali nisam htio da me povezuju s njom i da netko iznova pomisli da joj ponovno prodajem. Nismo se više ševili. No svaki put kad bih je vidio u gradu sam bio u velikoj napasti nazvati je i pitati je li slobodna u nedjelju navečer.

Jedno jutro mi je u auto ušla cura plave kovrčave kose, velikih smeđih očiju. Nosila je tanke naočale.

– Molim vas do željezničkog kolodvora – rekla je.

Bila je vrlo lijepa i vitka. Oko 25-26 godina. Imala je blag izraz lica, na njemu se vidjelo da je dobro i nevino stvorenje, da je poštena, pristojna i ono što je bilo najviše očito, da jako voli život. Bila je čista suprotnost svih ljudi koji su do tada bili dio mog mračnog svijeta, pravo osvježenje. Kao proljetni vjetar ili planinska izvorska voda. Čista, neiskvarena, naivna. Odmah sam primijetio da je jedna od onih naivnih ljudi koji nemaju pojma kako naš grad, država i na kraju i cijeli svijet, zapravo funkcioniraju. Vjerovala je da su ljudi dobri, pošteni i da će joj svatko pomoći, izaći u susret i da joj nitko ništa loše neće učiniti, samo zato jer je i ona sama takva.

– Putuješ negdje? – pitao sam pristojno.

– Idem kući za vikend. Trebala sam ostati da dovršim diplomski, ali mi je mačak jako bolestan, moram ga ići vidjeti, ne mogu ne vidjeti ga, možda je i zadnji put – rekla je tužno.

– Znam kako ti je... i ja imam mačka, jako ga volim, bilo bi mi užasno teško da ugine – lagao sam, ali nisam znao što drugo reći.

– Stvarno? Kako se zove? Kakav je? – odmah je malo živnula.

– Zove se Rambo, nije neki rasni, mješanac je, ali je jako čupav, crno-bijeli... sedam godina je sad star. To je inače đubre pokvareno, samo gleda kako će me iskoristit, ali ga svejedno jako volim – izmislio sam sve to u sekundi.

Počela se smijati, bilo joj je smiješno to ime i što govorim da je pokvareno đubre... rekla je da je i njen isti takav, da samo gleda gdje može užicati neku hranu i kad ga svi doma počnu ignorirati, onda počne izvoditi cirkuse po kući kako bi privukao pažnju.

– Jel imaš neku sliku od Ramba? – pitala je.

– Nemam ovdje, ali ako hoćeš možeš ga doći vidjeti, bit će mu drago, ne boji se nepoznatih ljudi, zapravo baš suprotno, kad god mi dođe netko u goste kog ne pozna, odmah sve ispita. U stan ne smije ući nitko koga on nije odobrio...

– Ali ne poznamo se...

– Ko da je to neki problem... dat ću ti svoj broj, pa ako želiš nazovi me kad budeš slobodna, pa ćemo se naći negdje u gradu na cugi, gdje tebi odgovara. Mogu ti onda pokazati slike od Ramba.

Nisam očekivao da će pristati... koja bi cura pala na tako jeftinu foru, ali sam osjetio da bi možda nešto i moglo biti među nama. Nekakvu vibru ili tako nešto. Imao sam dojam da joj se sviđam. I pristala je... dao sam joj broj i to je bilo to. Dalje sam samo mogao čekati.

Nakon tjedan dana mi je poslala SMS. Našli smo se u gradu na cugi i odmah sam joj sve priznao. Rekao sam da nemam mačka, da sam sve to izmislio samo zato da je nekako pozovem van...

– Zašto me nisi to odmah pitao? – rekla je sa smiješkom.

– A ne znam, nisam mislio da ćeš pristati, nisi mi tako izgledala, pogotovo kad si rekla da ti je mačak loše, nakon toga te nisam baš htio bariti, kako bi to izgledalo? Ovako mi je nekako bilo lakše – odgovorio sam.

– I šta si mi još lagao? – pitala je.

– Ništa, samo to, ozbiljno... čim sam te vidio, htio sam te pozvati da se nađemo, ali nisam se baš najbolje snašao.

– Ja bi rekla da si se jako dobro snašao... Eto me danas tu, ipak sam došla – nasmijala se.

Nakon toga je sve krenulo nekako polako i pomalo. Nije bilo brzo i intenzivno kao s Jelenom, nisam ni ja bio više tako otvoren za ozbiljnu vezu kao prije, možda sam bio oprezniji, ali krenulo je... Napokon je i meni u život ušlo malo svjetlosti, čistoće i pozitivne energije. Tek tada sam se ponovno počeo smijati, bio sam oprezniji i moram priznati da sam je povremeno i provjeravao. Nisam htio da mi se dogodi ista stvar kao s Jelenom.

Ali nisam se morao brinuti... Dubravka je bila samosvjesna i dovoljno pametna da se kloni takvih stvari. Osim toga, bavila se i sportom, tako da nikada nije zapalila ni cigaretu, a kamoli nešto gore. Naša veza je išla nekim uobičajenim putem, nije bilo nikakvih ekscesa, svađa, ili nečega što bi vama čitateljima bilo zanimljivo. Stoga ćemo sada prijeći na ono najgore od svega, na ono zbog čega sam odlučio napisati sve ovo...

Dobar dan, ja sam Tomo...

Dubravka i ja samo bili u vezi malo više od godinu dana. Počeo sam već polako planirati što ću napraviti s onim novcima nakon što ih uspješno operem. Imao sam nekoliko ideja... mislio sam dio uložiti u fondove, dio staviti na banku, a jedan dio uložiti i otvoriti neku firmu, ili kafić u centru. To uvijek dobro ide. Naravno, morao bih plaćati reket Makedoncu uredno svaki mjesec, ali sam računao na to da će mi možda Tomo ZG tu htjeti pomoći i skinuti tog jebenog idiota s grbe.

No počelo se događati nešto sasvim neočekivano nakon što sam proslavio svoj 33 rođendan. Odjednom sam svakodnevno osjećao glavobolju... Počelo je vrlo blago, ali nije prestajalo. Kako su se glavobolje pogoršavale, tako su krenule i mučnine. Za samo par tjedana

sve se pogoršalo, počeo sam gubiti snagu i apetit. Otišao sam u bolnicu, obavio sve one specijalističke preglede i saznao najgoru vijest koju čovjek može primiti...

– Gospodine Franuloviću, žao mi je... – rekao je doktor.

Rekao mi je da patim od vrlo ozbiljne bolesti i da su mi šanse da se izvučem nekih 50 posto. Odmah je nazvao sestre na nekom odjelu i tražio da me hitno prime, ali sam mu rekao da ću se liječiti u Zagrebu. Nisam se htio liječiti u našoj gradskoj bolnici jer sam znao tko od doktora šmrče kokain – nisam htio da me takvi liječe. Možda ni u Zagrebu nije drukčije, možda je još i gore, ali tamo bar ne znam tko uzima. A neznanje je blaženstvo...

Bio sam van sebe kad sam čuo da sam ozbiljno bolestan. Sve se dogodilo vrlo brzo i bez ikakve najave, bio sam mlad, zdrav i napokon sretan. I onda se odjednom stvorio taj crni oblak nad mojom glavom i istresao svu svoju odvratnu karmu po meni. Prvo sam pomislio da je to jednostavno sudbina i da je nekakva kozmička sila, ili, šta ja znam, karma došla da poravnamo račune. Ali mi je taj doktor rekao da je najveći okidač stres! S obzirom kako sam živio i što sam sve vidio, može se reći da mi stresa nikada nije nedostajalo...

Otišao sam u Zagreb na najbolji mogući odjel. Dubravka je išla sa mnom, bila je zgrožena, njoj je ta vijest još teže pala nego meni koji sam obolio. Iako sam imao i lovu i uvjete da si priuštim najbolje doktore i terapije, ništa mi to nije pomoglo. Jednostavno su mi rekli da mogu otići i u Švicarsku, ili Njemačku na liječenje, ali da neće biti nikakve razlike... isto će me liječiti i imat ću istu terapiju kao u Zagrebu.

Provodio sam dane u bolnici, po terapijama, pretragama i šta ja znam... Jedan dan oko 16 sati u moju bolničku sobu u kojoj sam inače bio sam – jer sam tako htio i platio – ušao je muškarac sa svojih 50-ak godina, vrlo sređen, imao je tamnosivo odijelo, činilo se vrlo skupo, nije nosio kravatu, ali sam primijetio crne, lakirane i vrlo uredne i izglancane cipele. Bio je prosječne visine i građe, čak bih mogao reći da je bio mršav. Kratko ošišan, iako je već podosta posijedio, vidjelo se da je tamnokos. Bio je uredno obrijan, čim je ušao osjetio sam miris kolonjske vode. Pogledao me u oči, imao je tamne oči i vrlo ozbiljan i prodoran pogled koji je više ulijevao strah, nego neke uobičajene namjere, kao pozdrav, razgovor ili pitanje.

Ušao je, stao pored mog kreveta i rekao: – Dobar dan...

Odmah sam prepoznao glas... prvi sam put taj glas čuo prije petnaest godina, kada smo Bole i ja odradili Prag. Bio je to Tomo ZG. Nikada se nismo sreli, ni vidjeli, a sada je tu.

Zašto? I zašto baš sada kad vodim najveću bitku u svom životu, bitku za vlastiti život? Zašto je sada došao? Ne želim u ovom trenu i ovoj situaciji razgovarati, ni razmišljati o svom starom poslu, o dilanju, o svemu tome i ponovno otvarati rane. Nisam znao zašto je došao, ali nisam imao dobar osjećaj...

– Kako se držiš? – pitao je.

– Nikako, svaka čast doktorima, daju sve od sebe, ali sam se već pomirio da je kraj.

Tomo je privukao jednu stolicu i sjeo pokraj mene, izvadio je kutiju cigareta i upaljač i pitao...

– Jel ti smeta ako zapalim?

– Slobodno... cigareta me sigurno neće ubiti – odgovorio sam, a on se nasmijao... – Čemu dugujem čast? – pitao sam ga.

Isprva je samo šutio i gledao me, zatim je rekao...

– Sjećaš se kad sam ti govorio da si jedini u ovom poslu koji mi nije nikad stvarao probleme? Sve si vodio sam, dogovarao sve i uredno plaćao robu, držao se svih pravila... fer i pošteno? – rekao je i nastavio... – E, vidiš, zato sam te posjetio. Htio sam te osobno upoznati, da vidim kakva si osoba uživo. Nažalost, imam i loše vijesti, razgovarao sam s tvojim liječnicima, nemaju baš neko dobro mišljenje o tvom stanju. Kažu da postoje šanse da se izvučeš, ali one da nećeš su veće.

– Jel imam onda pravo na zadnju želju? – pitao sam.

– Što? – rekao je.

– Da saznam sve što me zanima? Ionako neću nikome ništa reći, sve što saznam ću ponijeti sa sobom u zemlju... – odgovorio sam.

– Ponovno je zavladala šutnja. Ništa nije govorio, samo je vukao dim za dimom i gledao u pod, kao da razmišlja o svemu tome... onda je nakon minutu-dvije rekao...

– Što te zanima?

– Prvo, vaše ime i prezime, zašto vas se svi boje, zašto su sve moje mušterije bile zastrašene kad bih vas spomenuo? Čak i onaj idiot Makedonac me pustio da živim jer zna da radim za vas – pitao sam.

Nije odgovorio, samo je posegnuo i džep i izvukao iskaznicu. Bila je to iskaznica službe u kojoj je radio. Pokazao mi ju je nakratko i zatim opet spremio u džep. Uz njegovu sliku na iskaznici, pisalo je Tomislav Bencetić, SOA... ili za one koji ne znaju Sigurnosnoobavještajna agencija. Tip je bio viši inspetor ili čak i ravnatelj nekog odjela. Ne sjećam se više točno, samo sam nakratko uspio vidjeti što je pisalo... još sam uspio pročitati da se spominjao nekakav odjel analitike ili nešto slično.

*** Sve je u tom trenu postalo jasno. Mozak mi je radio 300 na sat, a cijela se priča posložila u djeliću sekunde. Naravno da su ga se svi bojali jer je frajer imao o njima sve podatke, znao je sve što rade i legalno i ilegalno i onda ih ucjenjivao. Imao je pristup svemu, mogao je narediti prisluškivanje njihovih telefona i mobitela. Zato Mirjana nikada nije htjela razgovarati o poslu preko mobitela. Frajer je imao i svoje ljude, agente, koji su pratili koga god je on htio pratiti.

U bilo kojem je trenu mogao narediti istragu protiv Mirjane, Makedonca, gradonačelnika, svih onih odvjetnika, dekana, profesora i tako dalje... znao je sve o njima. Poput mene, nitko od njih nije znao ništa o njemu, znali su da je veliki igrač i ozbiljan i samo to. A on je o njima znao sve. To mu je bila odlična taktika, jer što manje znaš o takvom čovjeku, više ga se bojiš.

Držao ih je u šaci. Imao je njihove dosjee i samo je trebao čekati pravi trenutak da ih pohapsi, u slučaju da je to htio.

Agenti SOA-e mogu raditi što god žele, samo pokažu značku i u tom trenu imaju pristup svemu i svačemu. Policija ih ne smije dirati, ni pitati bilo što. Cijelo sam vrijeme mislio da je Tomo ZG ustvari neki veliki šef u ZG mafiji, ali tip je bio na drugoj strani. I svejedno kontrolirao mafiju. Ali nije bio glup i pohlepan... znao je do koje granice smije ići, jer ako ih previše nagazi i ucijeni, ovi će ga nekako naći, saznati tko je i gdje je i likvidirati ga.

Odmah sam shvatio da su oni tipovi u BMW-u, koji su pokupili drogu iz Praga od Boleta, ustvari bili agenti SOA-e, koji rade za Tomu i da je ona značka koju sam tada ugledao bila prava. I onaj lik kojemu sam predavao lovu od prodaje... onaj koji je svaki put dolazio s

drugim autom... isto. Sad sam tek znao kako je tako lako uspio izvući Boleta iz zatvora i kako je lako mogao narediti muriji u gradu da me ne dira i da me puste na miru da radim što hoću.

Kad sam odvrtio cijeli film u glavi, samo sam ga pitao: – Zašto?

– Zašto ne? – odgovorio je i nastavio... – Imam pristup carini, policiji... zašto ne?

Zašto si ti krenuo s ovim poslom?

– Zbog love... – rekao sam.

– Eto zašto, samo što ja zarađujem puno više nego ti. Kao što sam rekao, imam pristup svemu, carini, policiji, svim policijskim arhivama. Znaš ono kad jave na televiziji da su na granici zaplijenili 20-30 kilograma heroina, pa onda kažu da ta droga ide na uništenje? E, vidiš, ne ode na uništenje... – rekao je.

– Samo zbog love? – pitao sam.

– A što drugo? Samo kažem, ja i moji ljudi zarađujemo puno više nego ti. Sviđa mi se ona tvoja ideja o pranju love preko taksija... jako pametno, ali ja nažalost to ne mogu jer moram oprati puno više novaca nego ti. Stoga idem preko burze, dionica i fondova. Malo je kompliciranije i skuplje, ali je učinkovito.

– Sve zbog love i osobne koristi, zar na ovom svijetu više nema ničega ljudskog?

– Možda ima, ali ja nisam susreo ništa ljudsko, možda zato jer cijeli život radim u policiji, pa onda u tajnoj službi, cijelo vrijeme susrećem ološ, kriminalce i gamad. Možda postoji i ljudskosti, ali nažalost ja je još nisam susreo – odgovorio je.

– I onda ste odlučili i vi postati kriminalac? – pitao sam vrlo drsko.

– A šta si ti? Ti si bolji? Vidio si sam što sve rade ljudi koji bi se kao, trebali brinuti za ovu zemlju i ovaj narod. Vidio si kako si završio fakultet, dobio posao... Ništa drukčije nije ni na vrhu, ministri, predsjednici, čelnici upravnih, nadzornih odbora... sve je to banda, kriminalci, ološ koji pljačka gdje god može. Dovoljno si pametan da znaš što znače pojmovi privatizacija i tko je jamio, jamio je. Misliš da ova zemlja nema novca za veće mirovine i plaće? Naravno da ima, samo se to sve pokrade.

– Lova je jedno, život je drugo... ovo je otišlo predaleko... Julijana i Bole... – rekao sam.

– Da, čuo sam za to. Nazvao sam Makedonca da mi objasni i kaže šta je bilo i zašto.

Tebe je pustio zbog mene, a Bole je nažalost bio preglup da shvati da se ne može onako ponašati. Momak se malo previše umislio. Makedonac ga je ubio jer Bole nije znao da radi za mene, možda bi bilo drukčije da mu je to rekao... – ispričao je. – Hoćeš primjer ljudskosti?

Eto, trebao si čuti Boletovu majku kad ju je policija ispitala nakon što su ga našli mrtvog. To je jedini trag ljudskosti koju sam susreo u svom životu. Majčinska ljubav. Koliko god joj je Bole stvorio problema u životu, bila je slomljena zbog gubitka sina jedinca.

Ništa nisam govorio, samo sam ga pogledao u oči, vidio je da sam zatečen. Mozak mi je ponovno počeo jurcati, milijun informacija mi se odbijalo i letjelo kroz glavu, u par sekundi mi je cijela ona užasna večer prošla pred očima. Tomo je vidio da mi ništa nije jasno, pa je počeo objašnjavati...

– Boletova je majka kao mlada djevojka, možda 18-19 godina, radila kao konobarica u jednoj birtiji koje danas više nema. Njegov je otac u to vrijeme bio sitni kriminalac, švercer, lopov. Dolazio je u tu birtiju sa svojim društvom... Jednu večer su nešto slavili i svi se napili, zajedno s Boletovom mamom koja je tu večer radila. Ona i taj tip su se spetljali. Nisu nikad bili u vezi, to je bilo samo tako... pijano veče. Jel me pratiš? – pitao je. Vidio je da nisam baš pri sebi.

– Da, slušam... – odgovorio sam.

– Njegova je majka ostala trudna, nikome nije govorila da je trudna, zbog sramote.

Nije ni tom tipu rekla da je trudna i da je dijete njegovo. Otac ju je htio prebiti, više nije razgovarao s njom do smrti, ali majka joj je pomogla. Našla joj je stan, pomagala s trudnoćom. Nakon što se Bole rodio čuvala ga je baka dok mu je mama tražila posao i radila.

– Ali njegov otac ih je napustio kad je počeo rat? – rekao sam...

– To mu je bio očuh. Kad je Bole imao godinu i pol dana, majka se počela viđati s jednim oficirom JNA koji je bio raspoređen tada u vojarnu u tvom gradu. Nije bio neka važna faca, bio je niži oficir, ali su se nakon dvije godine vjenčali. Zvao se Radosavljević, tako nešto. Kad je počeo rat, on je htio da svo troje odu u Srbiju, no Boletova mama nije htjela ni čuti za to. Stoga su se rastali u roku od deset minuta i on je otišao... Boletova majka je uzela

natrag svoje djevojačko prezime. Prijavila se u HV i radila u administraciji, ali i na frontu dovozila vojnicima sve što su trebali – ispričao je.

Sve sam to mirno slušao u nevjerici. Ali to je donekle objasnilo Boletovu agresiju.

Vjerojatno je zbog toga postao skinhead, mrzio Srbe... tko zna. Možda samo nagađam, možda sam u krivu, ali ipak ga je otac, odnosno očuh, ostavio kad je imao osam godina i otišao u Srbiju.

– Kako znate sve to? – upitao sam Tomu ZG. – Kad je Bole ubijen, policija je otvorila istragu i pozvala njegovu mamu na razgovor, da saznaju sve što su mogli o njemu. Žena se raspala, doživjela slom i sve to ispričala u detalje. Šutio sam, ali je Tomo ZG osjetio da želim znati dalje...

– Ali, ako ti to išta uopće znači, nastojim maknuti tog Makedonca. Počeo mi je stvarati probleme, tako da sam pokrenuo istragu protiv njega. Možeš to smatrati nekom vrstom osvete.

– Kako? – pitao sam.

– Počeo se ponašati previše bahato. Prekoračio je neke dopuštene granice. I Balaš je bio glupa sirovina, ali se držao pravila. Ovaj je postao problematičan u zadnje vrijeme.

Pokušavam ga povezati s Balaševim ubojstvom. Stalno se hvali po gradu kako ga je on sredio.

Ako mu to dokažem, mogu ga maknuti u zatvor. Jedini problem je što nemam nikakve dokaze. Makedonac tu večer nije bio ni blizu grada, a kamoli stadiona. Zapravo je taj cijeli slučaj vrlo težak. Već godinama tapkamo u mraku... Da ti budem potpuno iskren, ne znamo tko ga je ubio.

– Ja znam.

Pogledao me iznenađeno, ugasio cigaretu i čekao da vidi želim li mu reći, ili ne...

Odlučio sam mu reći, ionako više nije važno, on je meni sve iskreno rekao i priznao, reći ću i ja njemu...

***

Sve sam mu detaljno ispričao o onoj večeri na stadionu. I zašto smo bili tamo i što se sve desilo i kako je Bole ciglom slučajno ubio Balaša. Kad sam završio, Tomo ZG je prvo šutio par trenutaka, onda se počeo smijati. Nisam znao zašto se smije, prvi sam ga put u životu čuo da se smije, ali se smijao onako od srca... sve mu je to bilo jako zabavno.

– Zamisli samo, tolike silne istrage, ljudi i resursi. Čak je poslije toga nastao mali rat između mafijaša koji su se borili tko će zajahati i biti šef umjesto Balaša... i to sve radi dva balava klinca. Život je ponekad stvarno prava komedija... – rekao je kroz smijeh. Zatim se ustao, spremio i rekao. – Možda nećeš vjerovati, ali mi je iskreno drago što smo se uživo upoznali. Nažalost, moram ići... Sretno.

Dok je odlazio, još uvijek se smijao. Odmah poslije njega je Dubravka ušla u sobu.

Vidjela je da nisam baš dobro, da nisam priseban...

– Šta je bilo? Tko je taj čovjek? – pitala je i gledala Tomu u odlasku.

– Ne brini, nije ništa. To je jedan stari prijatelj...