Goran Srdarević - Najteže vrijeme za istinu onda je kada sve može biti istina

1

Naslov: Najteže vrijeme za istinu onda je kada sve može biti istina

Autor: Goran Srdarević *** Osjećao se poput životinje koja se budi nakon duge hibernacije, polako otvarajući oči. Bile su vrlo suzne, kapci teški, pogled mutan. Nije znao ništa... ni gdje je, ni što se dogodilo, ni kako je dospio tu gdje se nalazi?

Prva misao mu je bila da se dogodila nekakva nesreća, prometna ili nešto drugo i da se nalazi u bolnici. Ali nije osjećao nikakvu bol, neugodu, već baš suprotno. Bilo mu je vrlo udobno. Ugodni trnci širili su se njegovim bićem, poput bujice svježe, mlade krvi pune energije, osjećao je da mu se tijelo budi, kao da se svaka stanica iznenada ponovno aktivirala. Bio je to vrlo zbunjujuć i dotad mu nepoznat osjećaj, ali izrazito ugodan i nekako umirujuć. I jedino ga je taj osjećaj zapravo spriječio da počne paničariti, utješno mu sugerirajući da je sve u redu i da se ništa ne brine. Nikada prije nije doživio tako nešto, poput nečeg transcendentalnog, kao da lebdi u međuprostoru, u kojemu ništa nije definirano. Lebdi i čeka na svoj red, da ga se odredi, da dobije formu, smisao i ulogu...i sve ono što je oduvijek smatrao irelevantnim je odjednom imalo smisla. U tom fragmentu sekunde, bio je kozmološki povezan sa svime, prelazeći iz nesvjesnog u svjesno, osjetio je da je njegovo biće samo sitan, ali koherentan djelić nečega puno većeg.

Nije se mogao micati, nije mogao rukama obrisati suzne oči, nije mogao govoriti, jedino je bio u stanju pomicati glavu, okretati ju lijevo-desno, pogledavajući neobičnu prostoriju u kojoj se nalazi. Bila je iznenađujuće prostrana, veličine otprilike dvosobnog stana, s bijelim zidovima, bez vrata i prozora, odlično osvijetljena, ali bez primjetnih izvora svjetla.

Nigdje nije bilo rasvjetnih tijela, lampi, žarulja, lustera, bilo čega što 2

obasjava prostor, koji je unatoč tome bio obasjan. Pomislio je da možda halucinira, pomno je ponovno pregledao sve oko sebe i opet se uvjerio da nije bilo nijednog vidljivog izvora svjetlosti. Zidovi, plafon i pod su bili savršeno ravni, savršeno bijeli i savršeno prazni, bez utičnica, prekidača i savršeno kvadratnog oblika, potpuno jednakih dimenzija.

Zatim je pogledao prema dolje i vidio da leži na bijelome staklu, zapravo staklenom stolu koji je bio smješten točno na sredini prostorije.

Stol je imao samo jedan stup, točno u sredini, također bijeli, koji je nosio veliku bijelu staklenu površinu, debljine možda dva prsta. Ležao je na tome stolu sasvim gol. Poput leša u mrtvačnici, tijela koje čeka na obdukciju. Soba se doimala sterilnom, hladnom i bezličnom, a uslijed tolikog arhitektonskog sklada i kristalne osvjetljenosti izazivala je tjeskobu. Nije osjećao hladnoću, nije osjećao neugodu, ni bol, pa čak niti strah, ali ono što je izazivalo paniku bila je nemoć. Nemoć da pomakne bilo koji dio tijela, osim glave. Pošto nije mogao ni govoriti, nije mogao ni dozvati nekoga, kao ni jednostavno u očaju urlati na sav glas. Shvatio je da se nalazi u nekakvom čudnom stanju svjesne paralize, počela ga je obuzimati panika, i konfabulirati različite crne scenarije, što ako ga netko napadne dok je u takvom stanju, neće se moći obraniti, što ako ga nitko ne pronađe danima, samo će ležati tako bespomoćno dok ne umre u agoniji. Što je više o tome razmišljao pritisak je bio sve veći, sve jači, paraliziranost je provocirala urođeni instinkt za samoočuvanjem, ali ništa nije pomagalo! Unatoč instinktivnom porivu za bijegom, za borbom, zbog paraliziranosti udova sve je bilo uzaludno, a svijest o tome potaknula je još izraženiju paniku!

Odjednom je postalo nesnošljivo, stravično, užasno, kao da je živ zakopan, kao da se probudio i shvatio da se nalazi u lijesu dva metra ispod zemlje...pritisak je bio sve veći, sve jači, približavao se točki 3

ključanja, iščekivao je erupciju. Pomislio je da će mu jednostavno mozak zakuhati, ili će doživjeti težak anafilaktički šok i to će biti kraj!

Dok je panično tiho vrištao u vlastitom umu, dok se nemoćno tresao, mlatarajući rukama i nogama u vlastitome umu, uslijedila je erupcija, dosegnuo je točku pucanja...i glavom mu je prosvrdala stravična, nesnosna bol, kao da mu je netko zario veliki nož u vratnu moždinu.

Užasna, pulsirajuća bol munjevito se širila njegovom glavom, dok je i dalje bezglasno urlao u svome umu! Bjesomučno je tresao glavom sve strane, kao da s lica pokušava otresti tisuće mrava koji ga grizu, mahnito dišući poput galopirajućeg konja u punom trku. Trajalo je možda nepunu minutu, nakon toga je naglo stalo. Samo od sebe... jednostavno, kako je ničim izazvano počelo, tako je i iznenada prestalo.

Odjednom je začuo zvukove iza sebe. U nemogućnosti da se okrene fokusirao se na osjetilo sluha, i isprva je začuo šum...zatim korake. Par trenutaka kasnije pred njim se pojavio čovjek, visok, vitak, atletske građe, obučen u bijeli kombinezon, s bijelom maskom i kapom poput kirurških. Promatrao je čovjeka i njegovu odjeću u nadi da će vidjeti nekakav trag, možda logotip, natpis, bilo što... Ali ne samo da nije bilo tragova, već je i sama odjeća bila posve neuobičajena, kakvu još nije vidio. Materijal od koje je načinjena i kroj bili su vrlo čudni i nepoznati.

Panika se ponovno počela buditi – tko je taj čovjek? Što hoće od njega? Što će mu raditi?

Nepoznati mu je prišao i počeo tipkati nešto po dijelu stola uz Robertovu desnu podlakticu. No, tamo nije bilo ničega, ni tipki, ni displeja, oznaka, nikakvih indikatora, ništa nije svjetlucalo, ništa nije pištalo, samo prazna bijela, staklena površina. Čovjek je tipkao po tom bijelom staklu, kao da natipkava nekakav tekst na računalu, ne obraćajući nimalo pažnje na golog Roberta polegnutog pred njim na stolu. Zatim... iznenada: 4

- Kako se zovete? - upitao ga je.

- Robert Marcus - iznenađeno je odgovorio odmah se začudivši da je sad u stanju govoriti.

- Koliko imate godina?

- 54… Ali, kako? Ja sad govorim?!

- Da, sad možete govoriti.

- Ali se i dalje ne mogu pomaknuti? Što se dogodilo? Jesam li nastradao u nekakvoj nesreći?! Gdje sam? Kakvo je ovo mjesto? ispitivao je nepoznatog, panično tražeći odgovore.

- Kako se osjećate? - indiferentan na njegova pitanja nastavio je čovjek, ignorirajući Robertovu tjeskobu i nervozu.

Robert se smirio, par puta duboko udahnuo i kratko rekao: - Osim toga što ne mogu pomaknuti nijedan dio tijela osim glave, dobro. - iznenadio se što je u takvoj očajnoj situaciji uopće uspio biti sarkastičan.

- Ništa vas ne boli? - pitao je čovjek ravnodušno i dalje tipkajući.

Boli me glava, maloprije je bol bila neizdrživa, sad je bolje, no ipak još uvijek boli.

- To je normalno.

- Otkad je to normalno?!

- Proces revitalizacije regeneriranog genoma zahtjeva kalibraciju svih sustava, što uključuje i živčani sustav. Svi vaši sustavi se ponovno pokreću, no prije toga se moraju vratiti u referentnu točku, što se postiže kalibracijom. Kalibracija živčanog sustava se manifestira kao jaka bol, koja se naravno, najviše osjeti u glavi.

Tako da je to dobar znak.

Robertu je sve ovo bilo potpuno nerazumljivo, stoga je iskreno rekao: 5

- Ne razumijem ništa što govorite, kakav genom?

- Vaš genom... Da vam pojednostavim, bolne glavobolje prilikom revitalizacije su dobar znak, potvrda da vam je živčani sustav proradio. U većini slučajeva kada su glavobolje izostale, revitalizacija ne bi uspjela, uzorak bi se tada ugasio - mirno je odgovorio čovjek, bez ikakve vidljive emocije u tonu glasa ili izraza lica.

Robert je zaključio da se nepoznati ponaša poput programiranog drona, bez osmijeha, empatije, ili barem pokoje riječi utjehe, nimalo ne uzimajući u obzir stanje i situaciju u kojoj se on nalazi. No, iz zadnjeg odgovora Robert je zaključio da već ima iskustva sa slučajevima poput njegova, i da je to vjerojatan razlog takve njegove indiferentnosti spram njegove panike i nemira.

- Ja sam uzorak? - upitao je nepoznatog čovjeka u bijelom.

Nepoznati je šutio, stajao i tipkao po onome bijelom stolu. Ne obazirući se na Roberta i njegova pitanja.

- Ne mogu se pomaknuti – Robert se ponovno požalio.

- Uskoro ćete moći, za tri minute i 40 sekundi - odgovorio je čovjek ravnodušno, tipkajući po stolu. Otkada je ušao u prostoriju, nije niti jednom pogledao Roberta u oči. Ponašao se prema njemu kao da je nekakvo bezvrijedno stvorenje.

- Budite oprezni, nemojte činiti nagle pokrete - nastavio je. Muskulatura se mora priviknuti na tenzije, poput kalibracije živčanog sustava, tako i mišići moraju razviti tolerantne točke do kojih mogu podnijeti opterećenja. Najviše će vas boljeti zglobovi, to će potrajati možda i do nekoliko dana - upozorio ga je.

- Govorite kao da nikada u životu nisam pomaknuo nijedan mišić komentirao je Robert.

6

- Niste. Ovo vam je prvi put - kratko je odgovorio.

Nepoznati je završio s tipkanjem i zaputio se van. Robert, osupnut njegovim zadnjim odgovorom, nije odmah primjetio da odlazi. Sve je ovo bilo suludo, razmišljao je, nestrpljivo iščekujući da se napokon probudi iz ove noćne more. Začuvši otprije mu poznat zvuk, Robert je spoznao da je nepoznati otišao. Počeo ga je dozivati, vikati mu da stane, pitao što se događa, gdje se nalazi, ali prekasno i bez odgovora.

Ponovno je ostao sam. Mozak mu je radio brzinom svjetlosti pokušavajući procesuirati ovu bujicu nesuvislih informacija, panika je nestala, ali je tjeskoba ostala. No, sada je barem znao da će sve biti u redu i da nije ni u kakvoj opasnosti...zasada. U svom tom mahnitom promišljanju, zaboravio je da bi se, prema čovjekovim riječima, sad već trebao moći pokretati i ustati. Pokušao je pomaknuti prste na ruci... i uspio je! Istina, javila se bol, baš kako je čovjek rekao da će biti, ali nije bila strašna, zapravo više je to bila neugoda nego bol. Krenuo je ustati, ali je smetnuo s uma dano mu upozorenje o izbjegavanju pretjeranih opterećenja te ga je stravično presjekla užasna bol, oštra bol po cijeloj kralježnici, toliko jaka da je zaurlao! Pao je natrag na stol vrišteći u agoniji. No, nakon nekih desetak sekundi, bol je nestala, odjednom...iznenada...kao nekom čarolijom odnešena. Ali ipak ne prije nego je Robert izgubio svijest...

*** Probudivši se, nije uspijevao odrediti koliko je dugo bio u nesvijesti... je li prošao samo sat, par sati, ili čak cijeli dan, nije imao pojma, niti je na osnovu čega mogao saznati. I dalje je ležao na onom istom stolu, u istoj 7

onoj anemičnoj prostoriji, žarko osvijetljenoj ali bez uočljivog izvora svjetla, simetričnih zidova i plafona…

Ponovno je pokušao ustati, polako i vrlo pažljivo. Ovoga puta nije osjećao bol, ali se svejedno osjećao vrlo neobično. Kralježnica se doimala drvenom, kao da je kraća nego što bi trebala biti, a zglobovi ukočeni. I to svi, čak su i koljena, laktovi, ramena i kukovi djelovali vrlo kruto, poput tek kupljenih cipela koje tek treba razgaziti da bi postale udobne. Najvažnije od svega, ništa ga nije boljelo...barem ne još. Nakon svega proživljenog, Robert više nije želio riskirati, gibao se vrlo oprezno i usporeno, poput mačke koja se šulja svome plijenu, da ga ne bi ponovno iznenadio nekakav udar boli. Ustao je i krenuo pomno pregledavati zidove. Ali unatoč trudu, ništa nije otkrio. Svi su zidovi bili isti, površina im je bila savršeno ravna, savršeno glatka, bez kvaka ili prozora, prazna i bijela... doimala se keramičkom. Toliko je bio udubljen u proučavanje prostorije da nije primjetio da je iz nje nestao onaj neobični stol na kojem je lažeo. Pod na mjestu gdje se nalazio stol bio je savršeno ravan i gladak, nije bilo rupa od držača, nosača, ili bilo kakvih drugih tragova da je na tome mjestu išta stajalo, a kamoli nešto onako teško. Umjesto stola, točno na sredini prostorije su bile samo dvije stvari. Kombinezon krojem identičan onome koji je na sebi imao onaj nepoznati čovjek, ali je ovaj gotovo cijeli bio tamnoplave boje, osim bijelog desnog rukava. Pored njega ležale su tri tablete. Naravno, pout svega ovdje, i one su bile neobične. Iako oblikom i veličinom nalik drugima, one su zračile svjetlost, jedna žutu, druga zelenkastu, a treća srebrnu.

Na kombinezonu nije pisalo baš ništa, nije bilo nikakvih oznaka i činio mu se prevelik, stoga Robert nije bio siguran da li je uopće njemu namijenjen. Osjećajući hladnoću, odlučio je odjenuti taj kombinezon, pa makar i ne bio za njega tu ostavljen. Čim ga je navukao, pokazalo se da 8

zaista jest prevelik, i to barem za dva broja. No čim je zakopčao pojas, ponovno su se počele dešavati čudne stvari. Sićušno crveno svjetlo počelo je ubrzano treptati iz sitne rupice na pojasu, a čitav se kombinezon počeo stezati i smanjivati, materijal se sam od sebe skratio, stisnuo, potpuno se prilagodivši dimenzijama Robertova tijela. Uplašio se i počeo ga trgati sa sebe još za trajanja ove čudne samoadaptacije, no nije ga mogao skinuti, jer se pojas nije dao otkopčati, a kombinezon se usko pripio uz Robertovo tijelo. Nekoliko je trenutaka gledao sve na sebi, nakon što se odjeća “umirila”. Primjetio je da mu cipele nisu ostavili, ali da nisu ni bile potrebne, jer je kombinezon na dnu nogavica bio podložen s dva centimetra debelom spužvastom masom. Čim je navukao ovu čudnu odjeću više nije ćutio hladnoću. Dapače, osjećao se prilično ugodno. Trepučuće crveno svjetlo sad je zamijenilo plavo, koje je treptalo sporije, ali ritmično, u intervalima od otprilike pet sekundi.

Odjednom je postao svjestan osjećaja gladi, a koja kao da se sve više pojačavala. Ubrzo je Robertu bilo jasno što sve ovo znači...prvo hladnoća, koja ga je natjerala da se obuče, a sad očito i namjerno inducirana glad koja ga treba natjerati da proguta one tri tablete. Nije mu bilo jasno kako su to postigli ali nije želio više razmišljati ni sekunde, već ih je odmah uzeo i progutao. Par sekundi kasnije, glad je potpuno nestala. Osjećaj gladi zamijenila je ugodna sitost, kao da je upravo pojeo obilan nedjeljni ručak. Pogledao je oko sebe, nije više bilo ničega, prostorija je ponovno bila potpuno prazna, pa je zaključio da je napravio sve što od njega traže. Ali tko to? I što žele od njega? Bilo je to zadnje što je pomislio, prije nego je iznenada ponovno zaspao… *** - Kako se osjećate? - začuo je čim se probudio.

9

Protrljao je još uvijek snene oči i ugledao starijeg čovjeka, otprilike oko 70 godina, ali vrlo vitalnog, visokog oko 190 cm, vitke i skladne građe.

Izgledao je kao da se cijeli život bavi sportom i to profesionalno.

Prosijeda kosa i brada bile su mu uredno podšišane, duboke tamne oči djelovale su mudro, inteligentno, a njegov prodoran pogled ostavljao je dojam da može čitati misli. I on je bio odjeven neobično, u nešto što je izgledalo poput budističke halje, ali suvremenije i raskošnije. Cijelom svojom pojavom asocirao je na pripadnika nekog važnog Vijeća, ili visokog dužnosnika, npr. veleposlanika.

Zasad sam dobro, iako me čitavo tijelo još boli - odgovorio je starcu.

- To će proći, s vremenom.

Nakon tog odgovora starac je zašutio, mirno promatrajući Roberta.

Robert je također odlučio šutjeti. Već mu je bilo svega dosta, sve te tajnovitosti, načina na koji se odnose prema njemu, kao da je nekakav ignorant čije mišljenje, emocije i strahovi nisu ni najmanje važni. Iz prijašnjih njihovih postupaka shvatio je da ga tretiraju poput uzorka, negirajući njegovu individulanost i smatrajući ga tek uobičajenim primjerkom vrste, što ga je uvrijedilo, ali najviše od svega mu je bilo dosta te proklete prostorije, te proklete bijeline, čistoće, urednosti i užasne bezličnosti i askeze tog prokletog prostora, koji je istovremeno Robertu predstavljao sve i ništa. Sve što ima, sve njegove spoznaje u ovom trenutku, a s druge strane mu je opet ništa, ne znači mu ništa, ne govori mu ništa, ne daje mu ništa. Ali nije htio otkrivati svoje osjećaje i nervozu, bojao se da ovi nepoznati ljudi to ne bi iskoristili kao znak njegove slabosti, stoga je sjeo, naslonio se na zid, odlučivši ignorirati starca. Nakon nekog vremena starac je prvi prekinuo tišinu.

- Zašto ste uzeli tablete?

- Morao sam, zar ne? - drsko je Robert odgovorio protupitanjem.

10

- Niste nimalo oklijevali, to je neobično. Svi drugi su zastali kod tableta, neki ih satima promatrali prije nego bi ih uzeli, unatoč sve jačoj gladi. A neki ih nisu ni željeli uzeti pa bi se sljedeći dan ugasili. Vi ne. Od svih uzoraka dosad, vi ste prvi koji je odmah uzeo tablete, bez ijednog trenutka oklijevanja.

- Ugasili? - iznenađeno je upitao Robert.

- Vi biste rekli umrli - pojasnio je starac.

Robert je pokušavao ostati smiren. Šutke je sjedio, no primjetio je da starac i dalje čeka odgovor na postavljeno pitanje.

- Očito nešto želite od mene? Probudili ste me iz kome, vidim da ste me i zakrpali, iako još ne znam ni gdje sam to i kako stradao, dali ste mi ovu odjeću, zaključio sam da su i tablete dio tretmana, ili terapije, ovisno o tome što se ovdje događa? Ne bi mi činili sve ovo da mi želite nauditi.

- Logika vam je funkcionalna, a i kognitivne sposobnosti - kratko je komentirao starac.

- Nadam se… - sarkastično je rekao Robert.

- Što to znači?

- Koje?

- To što ste rekli...nadam se? Čuo sam prije taj izraz, ali ne razumijem terminologiju.

Robert ga je začuđeno promatrao pitajući se je li ovo nekakva neslana šala, neka podvala, ili je zapao u noćnu moru iz koje nikako da se probudi.

- Ne razumijete terminologiju?

- Ne razumijem, htio bih da pojasnite - starac je i dalje bio vrlo ozbiljan.

11

Par trenutaka je šutio, a zatim odlučio ipak udovoljiti starcu.

- Nadati se znači da vjerujem u pozitivan ishod nečega što se tek treba desiti. Izraz koji se koristi u zamjenu za nedostatak činjeničnih dokaza. Kada ljudi zakorače u nešto nepoznato, preuzimaju na sebe nepoznate rizike, ili se suočavaju s nečime o čemu znaju jako malo, ili ništa, onda kažu da se nadaju da će sve na kraju biti dobro. To je nekakav pasivno-agresivni način svladavanja straha od nepoznatog i buđenja pozitivnih misli u sebi.

- Zanimljivo. Primitivno, ali zanimljivo - rekao je starac.

- Ali i učinkovito - kontrirao je Robert.

- Kako?

- Ako na kraju sve bude dobro i stvari ispadno onako kako smo htjeli, odnosno kako smo se nadali, to podiže samopouzdanje, no ako ipak ne ispadne sve onako kako smo htjeli, onda posluži kao utjeha. U svakom slučaju ne škodi.

Starac je razmišljao o onome što je Robert rekao, i dalje ostajući posve hladan i ravnodušan. Lice mu nije otkrivalo nikakve emocije, kao da je od kamena.

- Ako, kako vi kažete, stvari ipak ne ispadnu onako kako ste očekivali, odnosno posluži vam kao utjeha, tada opet koristite isti mehanizam za suočavanje s neuspjehom? - upitao je starac.

- Kako to mislite?

- Nadate se da će biti bolje? Da ćete se suočiti s neuspjehom, prihvatiti ga, prijeći preko toga, nastaviti dalje i da će biti bolje?

- Da, dobro ste zaključili - odgovorio je Robert.

- Potpuno besmisleno - odbrusio je starac. - Neuspjeh je najobičnija posljedica neznanja i ništa drugo. Ako niste uspjeli u nečemu, to

12

samo znači da niste znali dovoljno o tome, niste istraživali, ili niste bili pripremljeni.

Robert je razmišljao je par trenutaka o tome što je starac rekao, zatim ga upitao: - A kako se vi suočavate s nepoznatim?

- Ne dozvoljavamo da nepoznato bude nepoznato. Prije bilo kakvih interakcija, prikupljamo podatke, analiziramo, istražujemo, profiliramo, radimo nebrojeno simulacija i predviđanja mogućih reakcija i eventualnih posljedica. Ne pristupamo ničemu dok ne ocijenimo da imamo dovoljno znanja o tome. Ili barem dovoljno podataka. Naučili smo još davno da samo jedan pogrešan korak može uzrokovati dugotrajne katastrofalne posljedice.

- Kako ste naučili?

- Od vas - mirno je odgovorio starac.

Dok je Robert zbunjeno pokušavao shvatiti poantu ovog razgovora, starac je krenuo prema jednom od zidova. Približivši se zidu, iznenada su se u njemu materijalizirala nekakva prozirna vrata. Površina zida se izmijenila, gustoća prostora se prorijedila, činilo se kao da je evaporirala i odjednom se ukazao izlaz iz prostorije. Kad je starac prema izlazu, Robert je panično uzviknuo: - A ja?!?

Starac je zastao, okrenuo glavu prema njemu, pogledao ga i mirno pitao: - Što s vama?

- Kad ću ja izaći odavde?

- Kada budete spremni – odgovorio. - Zadnji izvještaji su odlični, vi ste jedan od vrlo rijetkih uzoraka koji se ovako brzo adaptirao na revitalizaciju, ali vam još nisu svi sustavi optimalni. Vaskularni 13

sustav ima minorne mikrodeformacije, nije ništa ozbiljno, ali ih je puno, morat ćete biti ovdje još neko vrijeme.

Robert nije ništa razumio, sve što je starac govorio se činilo toliko suludo, naročito ona vražja vrata koja su se odjednom stvorila sama od sebe, činilo mu se kao da proživljava nekakvu egotrip halucinaciju. Kao da se nalazi u slici Salvadora Dalija.

Starac, naravno, nije obraćao pažnju na Robertovu izbezumljenost, već se okrenuo prema izlazu i krenuo…

- Stanite!

- Što trebate?

- Da li bi me mogli preseliti u neku drugu prostoriju? Ova me izluđuje, ne mogu više podnijeti ovu bjelinu, prazninu. Osjećam se kao da sam u psihijatrijskoj bolnici.

- A što biste htjeli? - upitao je starac.

- Kako to mislite?

- Kakvu bi prostoriju željeli? Što bi vam djelovalo sigurno i udobno?

Razmišljao je par sekundi gdje mu je bilo najljepše dosad i sjetio se luksuznog hotela u kojemu je boravio u Stockholmu, kada je bio pozvan da bude proglašen za počasnog građanina toga grada. Rezervirali su mu luksuzni apartman u hotelu s pet zvjezdica, s najudobnijim krevetom u kojemu je ikada spavao i posteljinom od baršunasto mekanog egipatskog pamuka. Ispričao je to sve starcu, koji ga pozorno slušao u tišini, zatim je bez ijedne riječi izašao iz prostorije. Robert je ostao sam, u toj užasnoj bijelini. Nije mu bilo jasno zašto ga je starac pitao što bi želio, ako nije imao nikakvu namjeru da mu pomogne.

Nekoliko minuta kasnije na zidu suprotnom onome kroz koji je starac izašao, Robert je odjednom ugledao ista onakva prozirna vrata.

14

Pogledavši kroz njih, u susjednoj je prostoriji ugledao upravo sobu nalik onoj koju je opisao starcu. Nije čekao ni trena, već je odmah prošao kroz prolaz u zidu i ušao u isti onakav luksuzni apartman, s velikim krevetom i najudobnijim egipatskim pamukom. Čim je prošao, prolaz u zidu je nestao, a na njegovom mjestu je sada bila polica s knjigama i mali stolić s telefonom. Momentalno je osjetio veliko olakšanje. Prišao je prozoru i razgrnuo zastore...i ugledao Stockholm, promet, ljude, gužvu… Pokušao je otvoriti prozor, ali nije uspio. Nije se želio zamarati razmišljanjem kako je sve ovo moguće. Nije ga bilo briga. Samo je želio otvoriti prozor i nadisati se svježeg zraka. Pokušao je otvoriti prozore, ali su bili nepomični, nije ih nikako mogao otvoriti. Odustao je i uključio TV, našao je kanal BBC-a, to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije više razmišljao ni o čemu, jednostavno mu je bilo svega dosta. Odlučio je opustiti se, isključiti mozak, zavaliti se u onaj fenomenalan krevet i samo buljiti u TV...pa što bude, bude. *** Dva su dana prošla, a ništa se i dalje nije događalo. Robert je bio zatvoren u apartmanu, bez ikakve mogućnosti da izađe. Nije mogao otvoriti vrata, ni prozore. Dva je dana gledao Stockholm kroz prozor, promatrao je promet, ljude, dan i noć, Mjesec i zvjezdano nebo, zatim hladna jutra i opet ljude kako hodaju ulicama dok im se izdasi pretvaraju u bijelu paru na jutarnjoj hladnoći. Tijelo mu se još doimalo zategnuto, mogao se gibati normalno, ali nije to još bilo sasvim onako kako bi trebalo biti. Zglobovi su bili još uvijek malo otečeni, kao da ima 70 godina, a ne 54. No, svakim novim satom što prođe osjećao se sve bolje, energija mu se sve više vraćala, a raspoloženje popravljalo.

15

Hranu nije dobivao, već bi svako jutro na stolu pronašao onakve iste tri iluminirajuće tablete. Progutao bi ih i osjećao se sito, bez da bi cijeli dan išta pojeo. Čak mu se i tijelo potpuno normalno ponašalo, probava i peristaltika su funkcionirali kao da jede uobičajenih tri obroka dnevno. I dalje nije ništa znao, nitko mu ništa nije govorio, nitko nije dolazio, te se, iako je boravio u luksuznom apartmanu najpoznatijeg hotela u Švedskoj, osjećao kao u zatvoru. Jedini izvor informacija mu je bio televizor, koji je neprestano ponavljao iste vijesti. Ratovi, nemiri, pad burze, kriza, politički skandali, dok bi zabavni program vrtio umobolne reality-show emisije, stvorene isključivo za trenutnu zaradu, na račun ljudi slabog karaktera, očajnički željnih petominutne slave i dovoljno labilnih da se prijave za sudjelovanje u tom cirkusu.

Umoran od tog televizijskog smeća, sljedećeg je dana ugasio televizor i upalio radio-prijemnik na noćnom ormariću te na njem pronašao stanicu koja je bez prestanka, 24 sata puštala samo pop i rock evergreen pjesme.

Uživao je, otkada se našao u svom ovom ludilu po prvi puta se uspio opustiti te istinski uživati u toj muzici, uspjevši isključiti mozak. No, taj mentalni mir nije dugo potrajao, jer uskoro se opet počeo pitati što je ovo, gdje je to on i kako se tu našao, i koja je svrha ovome, tko su ti nepoznati ljudi. No začuvši početne taktove dobro mu poznate skladbe u umu mu se probudilo sjećanje…

Upravo se bio vraćao automobilom iz Pariza u London, s jedne vrlo važne poslovne konferencije, kada mu je nekih pola sata vožnje do Londona zazvonio mobitel. Javili su mu da je na svijet upravo stigla njegova kćerkica, Elizabeth. Trenutačno mu iz očiju krenuše suze.

Zaustavivši automobil uz cestu prepustio se osjećajima, dok se iz zvučnika automobilom širila skladba Fly, talijanskog pijanista Ludovica Einaudija. Padala je kiša, i ta pjesma ga je od tog dana uvijek podsjećala na tu kišu, i na tu tmurnu a njemu tako prekrasnu večer. Druga stvar koja mu je tada proletjela glavom je bila svijest o prolaznosti. Koliko ustvari 16

život brzo prođe i koliko toga Robert zapravo propušta. I koliko će toga tek propustiti. Shvatio je koliko mu posao oduzima vremena. Koliko zbog poslovnih obveza juri svijetom i putuje, dok ga je obitelj željna.

Toliko je bio zaposlen da je propustio i rođenje svoje kćeri. Shvatio je da je tada, tog trenutka kada je saznao za rođenje kćeri, bio istinski sretan. I shvatio je da je zapravo to bio jedan od rijetkih trenutaka sreće uopće u njegovu životu.

Dok je ta brza i kratka skladba dopirala s radija, Robertu su ponovno licem tekle suze…ali ovoga puta ne od sreće, već zbog tuge. Tu je večer jedva zaspao, u suzama, misleći samo na svoju ženu i kćer… *** - Kako se osjećate? - probudio ga je poznati glas.

Robert je otvorio oči i poput déjà-vua ugledao istog starca koji ga je pitao to isto pitanje prije tri dana. Starac je čak izgledao isto, bio odjeven u istu odjeću.

- Užasno - odgovorio mu je Robert.

- Vašem će sustavu trebati još neko vrijeme da se potpuno optimizira.

- Sustavu? - zbunjeno je upitao Robert.

- Vašem organizmu - pojasnio je starac.

- Ne govorim o tome, nemam fizičkih problema, već se osjećam užasno.

Ustao se, sjeo na krevet, protrljao oči, dok je starac samo sjedio u tišini i gledao ga.

17

- Ne znam ništa, nitko mi ne govori ništa, ponašate se prema meni kao da sam životinja u laboratoriju. I kao vrhunac avanture zatvorite me u ovaj apartman i ne date mi ni da otvorim prozor.

Obožavam Stockholm u ovo doba godine, jutarnji je zrak hladan i svjež, kad ga udahnem duboko, probudi mi pluća. Možda je to vama nevažna sitnica, ali meni je to sitnica koja život znači.

Starac ga je šutke slušao, Robert je nastavio…

- Htio bih izaći van i prošetati gradom, a ne da ga samo gledam kroz ovaj prokleti zatvoreni prozor. I htio bih znati kako sam uopće završio u Stockholmu? Što se dogodilo?

- To što vidite vani nije Stockholm - odjednom je prozborio starac.

Robert se sledio. Odmah je znao da starac govori istinu, nije morao sumnjati. Od samog je početka primjetio potpuni izostanak bilo kakvih emocija, empatije, razumijevanja na njegovom licu, a to samo znači da je takav čovjek uvijek smrtno ozbiljan. Tipične karakterne osobine psihopata, a ne sociopata. I starac je uvidio da Robertu ništa nije jasno, pa mu je rekao…

- Otvorite prozor.

- Ne mogu, već sam pokušao - odgovorio je Robert.

- Sada ćete moći.

Ustao je, prišao prozoru i otvorio ga bez imalo muke. Prvo što je primjetio bila je tišina! Smrtna tišina. Ispred sebe je kroz otvoreni prozor gledao užurbani centar grada, pred njegovim je očima tutnjao javni prijevoz, stotine su ljudi išle svojim poslom, promet je bio grozan, gužva na svakome koraku, ali nije bilo niti jednog zvuka.

18

Ni topota nogu po pločnicima, ni brujanja automobilskih motora, ni ljudskih glasova…apsolutna tišina.

- Gurnite ruku kroz prozor - začuo je starca iza sebe.

Bez ustezanja Robert je to učinio. No, ispruživši ruku kroz prozor prizor grada je potpuno nestao. Osjetio je kao da gura ruku u vodeni slap, nastala je trenutna distorzija, Stockholm se rasplinuo pred njegovim očima, a zamijenila ga je bijela svjetlost. Ista svjetlost koja ga je izluđivala prva dva dana u onoj bezličnoj sobi simetričnih zidova.

- Što je ovo? – začuđeno je upitao.

- Hologramska projekcija, vama možda poznatija kao izraz virtualna stvarnost.

- Što to znači?

- Htjeli ste nešto što će vam goditi, stoga smo vam to i omogućili.

Ne želimo da budete indisponirani, to neće pomoći vašoj adaptaciji.

Povukao je ruku natrag i čim je to učinio, ponovno je ugledao Stockholm kroz prozor. Prizor se stabilizirao. Ponovno je sve bilo isto...promet, gužva, ljudi, javni prijevoz. Slika bez tona. Urbana vreva bez ikakva zvuka.

- Hoće li meni netko napokon objasniti što se ovdje događa?! - sad je već bio ljutit.

- Stanje vam se značajno popravilo, uskoro ćete moći izaći iz Centra.

- Kakvog centra?

- To je sada nevažno. - odgovorio je starac.

19

Robert je sjeo na krevet, spustio glavu i razmišljao u tišini. Starac također nije govorio ništa, samo ga je promatrao. Trenutak-dva kasnije, Robert ga je upitao: - Tko ste vi?

Starac je prišao prozoru i zatvorio ga.

-

Vaš nostrifikator - odgovorio je ravnodušno.

Nostrifikator? - upitao je Robert zbunjeno, gledajući starca u oči.

Da. Vi ćete mene nostrificirati?

Točno - rekao je starac istim tonom, bez ikakve geste.

Ne znam jeste li upoznati s time, no ja već jesam nostrificiran i to odavno. Čak sam i doktorirao sociologiju na Cambridgeu.

- Znam sve o vama - rekao je starac.

- Ako je tako, onda bih vas molio da mi podrobnije objasnite o čemu se ovdje radi? - uporan je bio Robert.

Starac je isprva šutio i gledao Roberta u oči, kao da ga analizira, no zatim je ipak popustio.

- Vi ste Robert Marcus, rođeni 1962. godine u Stockholmu, otac vam je bio Englez po imenu James Marcus, a majka Šveđanka Elin Holmberg. Živjeli ste u Stockholmu do svoje 16 godine, kada vam je otac dobio premještaj u London, gdje ste nastavili školovanje, te upisali Cambridge. Bili ste vrlo žustri, agresivni i buntovni kritičar vlasti, ekonomsko-socijalnog sustava, ne samo u Velikoj Britaniji, već i cijelome svijetu. Kritizirali ste kapitalistički sustav, konzumerizam, a najviše oportunizam na kojemu su počivali 20

temelji tadašnje ekonomije i društvenog poretka, nastojali ste rušiti dogme, te osporavali sekularno uređenje društva, tvrdeći da je sekularizam samo mit, te da zapravo ne postoji. Doktorirali ste sociologiju na Cambridgeu s 34 godine, te ste počeli objavljivati studije, razna istraživanja, te knjige koje su naišle na veliko odobravanje, no isto tako i osporavanje. U svojim radovima i knjigama osuđivali ste namjerno izazvanu političku nesigurnost te druge kampanje za poticanje sukoba. Iako ste djelovali prosvijetiteljski, svojim ste radom stekli puno više neprijatelja, nego pobornika. Bili ste jedan od najcijenjenijih stručnjaka u svom području. Borili ste se protiv nepravde, ali prilično naivno. Neki vaši potezi su djelovali čak i frivolno, no cilj je bio logičan.

Nagrađeni ste Nobelovom nagradom u svojoj 49. godini, kao autor mnogih znanstvenih radova, eseja i knjiga koje su predvidjele smjerove u kojima će se vaše društvo kretati u pogledu rasnih, političkih, kulturoloških, religijskih, ekonomskih i tehnoloških razlika, uzrokovanih postupnim nestajanjem prirodnih resursa.

Jedan ste od rijetkih sociologa koji je u svojim radovima gledao globalno, a ne samo određeni dio društva u određeno vrijeme, te također jedan od iznimno rijetkih, čije su se teorije na kraju pokazale točnima.

Pažljivo je slušao starca, zadnja rečenica izazvala mu je posebnu pozornost.

- A kad su se to pokazale točnima? - upitao je Robert.

- Petsto godina kasnije.

Starac je i dalje bio vrlo ozbiljan, bez ijedne emocije na licu promatrao je Roberta tamnim, prodornim očima, kao da čeka njegovu reakciju. Tko zna što je očekivao, no Robert je također u tišini također gledao starca 21

ravno u oči, sasvim miran i ravnodušan. Nije mu htio dati povoda da opet iznenada jednostavno ode, ukoliko mu kaže nešto što je starac smatrao besmislenim. Nakon prošlog susreta shvatio je da starac razmišlja pragmatički, potpuno se oslanjajući na logičko razmišljanje.

Stoga se i on odlučio tako postaviti u nadi da će tako konačno doći do nekih smislenih informacija.

- Petsto godina kasnije? - tiho je, u nevjerici, upitao starca.

- Da, sada je 2516. godina.

Začuvši ovo Robert je zanijemio, ukočio se od zaprepaštenja. 2516. godina? Kako je to moguće, pitao se je. Vidjevši promjenu na njemu starac ga je pozorno promatrao. Robert je ponovno u sebi počeo osjećati onu tjeskobu koja ga je izmučila dok je ležao u bijeloj sobi, nepomičan na bijelome stolu. Osjećao je nadolazeći mentalni slom ali svom se snagom borio protiv njega, da ne poklekne i klone. Misli su mu jurcale glavom, poput stotina rafala metaka koji se odbijaju o olovne zidove.

Bio je na rubu, malo je nedostajalo, ali se uspio smiriti. I pritom ne odati starcu kako se osjeća.

- Zašto ste toliko nevozni? - upitao ga je starac.

- Nervozan?

- Nema smisla da pokušavate to prikriti, od početka pratimo sve vaše vitalne i moždane funkcije, znamo kako se osjećate.

No, Robert je svejedno ustrajao. Sjedio je na krevetu, šutio i gledao u pod. Deset su minuta proveli tako u tišini.

- O čemu razmišljate? - upitao ga je starac.

- O Kantu.

22

- Ne razumijem vas.

- O Immanuelu Kantu i njegovim riječima.

- Zašto? - pitao je starac s neobičnim zanimanjem. Prvi je put pokazao tračak interesa za Roberta i njegovo mišljenje.

- Kant je tvrdio da za razmišljanje postoje ograničenja unutar nas samih i naših osjetila, a to su prostor i vrijeme, jer su to polazne točke od kojih kreće i o kojima zavisi svaka misao. Spoznaju prostora ste mi oduzeli odmah na početku, sve ovo što se događa djeluje mi poput teške nadrealne psihodelije... - zastao je na tren, pogledao starca, pa nastavio - A sada ste mi oduzeli i spoznaju vremena. I onda me pitate o čemu razmišljam? A ja vas pitam kako da uopće razmišljam u takvome stanju? - odgovorio je iskreno Robert gledajući starca u oči.

Slomio se, maska je pala, bio je iskren, nije više mogao glumiti smirenost i ravnodušnost. I starac je to shvatio. Ali s njegove strane reakcija je opet izostala. Robert je znao što slijedi dalje...starac je jednostavno otišao, bez ijedne riječi. *** Sljedećeg jutra ponovno ga je probudio isti glas i isto pitanje.

- Kako se osjećate? - upitao ga je starac.

Robert je ignorirao starca, samo se okrenuo na drugu stranu kreveta s nakanom da nastavi spavati. Već mu je stvarno bilo svega dosta. Gubio je volju da shvati bilo što, čak je prestao i istraživati prostor u kojemu se nalazi. Jer, čemu? Ionako je sve ovo što je do sada tu doživio i saznao posve nelogično i apsurdno. No, ma koliko ste trudio ignorirati starca 23

osjećao je njegovu prisutnost i znao je da ta taktika neće uroditi nikakvim plodom. Nakon par minuta sjeo je na krevet i pogledao starca, koji je opet bio u istoj odjeći i izgledao isto.

- Zašto uvijek dolazite dok spavam? - upitao ga je.

- Kako se osjećate? - ponovio je starac.

- Zašto me to pitate? Ako neprestano pratite moje fizičko i psihičko stanje, zašto me onda to pitate? Valjda znate i sami kako se osjećam.

- Znamo, no iako je daleko naprednija od vaše i pouzdanija, nikada ne vjerujemo do kraja tehnologiji. Zato svaki put pitamo uzorke kako se osjećaju. To je ujedno način da testiramo uzorke i samu tehnologiju.

- Zar tehnologija ne bi trebala olakšati ljudima živote?

- Tomu i služi, ali ne želimo ponoviti vaše greške - odgovorio je starac.

- Moje? - zbunjeno je pitao starca.

- Vaše generacije. Jedna od krucijalnih grešaka vaše generacije je bila prevelika ovisnost o tehnologiji. Umjesto da vam služi, tehnologija je preuzela vlast nad vama. Pretjerana ovisnost o tehnologiji je bila jedan od ključnih faktora koje su dovele do raspada vašeg životnog sustava.

Robert je slušao starca, ali opet mu ništa od toga što čuje nije bilo smisleno.

- Životnog sustava? - pitao je.

- Da. Vašeg društvenog uređenja u to vrijeme, ili vašeg svijeta, ako vam je tako lakše razumjeti. Vaše civilizacije. Prevelika ovisnost o tehnologiji najprije je doprinijela uništenju tadašnjih društvenih vrijednosti. Iako vam se tada činilo da je to dobra stvar, jer ste 24

postigli trenutne razmjene informacija što je dovelo do ubrzanog razvoja vašeg društva, na kraju se ipak pokazalo da nije...

- ...zbog lakše i učinkovitije manipulacije tim istim informacijama…

To sam napisao u svojoj knjizi Hiporkizija subverzije. - nadovezao se Robert.

- Točno - potvrdio je starac i nastavio. - Puno toga o čemu ste pisali na kraju se pokazalo točnim. Naročito o mehanizmima kontrole i formiranja javnog mišljenja, ponašanja i stavova, u čemu je medijska manipulacija uvijek bila ključna.

- Skrivanjem istine i prezentiranjem dezinformacija, što je naposljetku postalo temeljno načelo rada svih medija. Više nikoga nije bilo briga za istinu, već su uspijevali samo oni koji su bili najbolji u dezinformiranju - ponovno se nadovezao na riječi starca.

Robert se ustao, obukao svoj plavi kombinezon koji se, iako ga nosi već danima i dalje čini sasvim čist i svjež. U tom mu je trenu kroz glavu u sekundi prošlo sve ono što je doživio zadnjih nekoliko dana, pogledao je starca i upitao: - Zaista je 2516 godina?

- Da - starac je odgovorio opet nezainteresirano, kao da mu je već iritantno stalno govoriti jedno te isto.

Prišao je prozoru i pogledao isti prizor koji gleda već danima…

-

Gdje sam?

Kako to mislite? - pitao je starac.

Ako ovo vani nije Stockholm, gdje sam?

U vaše vrijeme se ova lokacija zvala London.

Lokacija? - pogledao je starca začuđeno.

Da - mirno mu je odgovorio starac, hladnog izraza lica.

25

- Oprostite, ali London kojeg ja poznajem je jedan od najvećih svjetskih megapolisa, a vi ga nazivate lokacijom?

- Bio je to do prije 303 godine, kada je uništen. Od onda više ne postoji, na njegovom mjestu je izgrađen Operativni centar Anglosaksonske regije. Čuvši to Robert se osjetio kao da ga je netko iz sve snage ošamario. Prvo na što je pomislio bila je njegova obitelj. Starac je primjetio da Robertu odjednom nije dobro, puls mu je iznenada naglo skočio, lice promijenilo boju, počeo je teturati, sjeo je na krevet. Očekivao je još jedan užasno bolan i iscrpljujući napadaj panike koji će ga psihički slomiti, ovog puta možda i do kraja, ali se dogodilo baš suprotno. Nakon nekoliko sekundi tjeskoba je nestala, srce se umirilo, Robert se osjećao...jednom rječju...ugodno. Jako ugodno. Bilo mu je jasno da s tim naglim oporavkom ima veze ovaj stranac.

- Spremni ste za izlazak - iznenadio ga je starac.

- Kakav izlazak?

- Zadnji izvještaji su vam jako dobri, sve je stabilno, sustav vam se optimizirao.

- Izlazak iz ove sobe?

- Da, razgovarao sam s Vijećem i zaključili smo da ste u pravu.

Prostor i vrijeme jesu važni u procesu razmišljanja i prosuđivanja, stoga ćemo vas početi koristiti nešto ranije od predviđenog termina.

- Koristiti? Za što? - zbunjeno je upitao starca.

- Polako, moramo poštovati protokol, imamo godinu dana da razgovaramo o tome.

26

Robert je u sekundi bio spreman izaći, nije mogao izdržati da ostane ni trena još u toj sobi. Nije ga toliko izluđivala soba, koliko nedostatak odgovora. Sad kada izlazi van, možda napokon i dobije neke konkretne odgovore.

- Mogu li vas nešto pitati? - nekako je skoro pa sramežljivo upitao starca.

- Što? - odgovorio je starac.

- Kako se zovete?

- Xers.

- Samo Xers? - upitao je Robert. - Zar nemate prezime?

- Mislite na srodnu pripadnost?

- Srodnu pripadnost? Govorim o obitelji. Zar nemate obitelj?

- Ono za što vi koristite terminologiju obitelji, odavno više ne postoji. Mi danas na to gledamo, kao što ste vi u svoje vrijeme gledali na plemenske zajednice. Takve primitivne vrijednosti su odbačene kao zastarjele i nepotrebne u našem životnom sustavu.

- Znači nemate ni oca, ni majku? - upitao ga je Robert iznenađeno.

- Imam, u smislu genetskog kôda koji je naravno neophodan za novi život. Kôd je pažljivo odabran prema kompatibilnosti oba donora, da bi se dobio najbolji mogući uzorak.

Robert je šutke razmišljao o ovome što je upravo čuo, a zatim rekao: - Govorite kao da sve u tom vašem životnom sustavu ima točno određenu svrhu i razlog zašto mora nastati.

- Točno - potvrdio je starac na njegovo veliko iznenađenje.

- U kakvom to onda društvu živite? - upitao je Robert.

Starac je ustao i krenuo prema vratima. No prije nego je izašao, okrenuo se prema Robertu i rekao: 27

- To ćete vi nama reći. *** Prošli su kroz samo jedan hodnik, potpuno bijel, bez vrata i prozora, bez ijednog obilježja na zidovima. Visinom i širinom je bio sličan brodskom kontejneru, ali vrlo dugačak. Naravno, i taj hodnik je bio blistavo osvijetljen, iako nije nigdje bilo nijednog rasvjetnog tijela. No, sad se nije s tim zamarao, bio je previše uzbuđen što napokon izlazi iz one sterilne sobe. Hodali su više od pedeset metara, starac je cijelo vrijeme pričao, ali ga Robert nije slušao. Zapravo slušao ga je, ali nije obraćao pažnju na riječi, nije čak ni odgovarao starcu, samo je čekao da konačno ugleda nekakav izlaz, vrata, svjetlo dana. Osjećao je olakšanje što izlazi iz one sobe i što se prekida ona monotonija, ali nije mogao biti spokojan jer opet ide u nešto nepoznato, ne zna što će biti, što će se dogoditi niti što može očekivati.

Hodajući dalje pred njima se ukazao prolaz kroz koji je prodiralo sunčevo svjetlo. Robert je instinktivno požurio prestigavši starca. Xers je govorio nešto i kad je primjetio da Robert žuri prema izlazu, ušutio je, stao i samo gledao za njim. Robert je izletio kroz taj prolaz poput psa puštenog s lanca i zastao. Oslijepilo ga je sunčevno svjetlo, bilo je puno jače od bijele svjetlosti u hodniku. Nakon par trenutaka, dok mu se vid prilagodio, ugledao je taj novi “London”.

Ništa nije bilo ni nalik njegovom Londonu. Baš ništa. Sve su zgrade bile cilindrične, veliki valjci koji su stajali jedan do drugog, međusobno razmaknuti otprilike 30 do 50 metara. Bilo ih je na stotine, dokle god mu je pogled sezao. I svi su bili tamne boje i istog oblika, razlikovali su se samo po visini i obujmu, više su zgrade bile uže, dok su niže bile šire, ali je sve to međusobno djelovalo vrlo proporcionalno i usklađeno.

28

Djelovalo je nekako ekspozicijski, raspored je bio simetričan i inteligentan, očito pomno osmišljen, i iako mu je taj prizor sasvim nov i nepoznat, odmah je osjetio neku čudnu povezanost. Uvidio je da raspored tih tornjeva prati neki logičan redoslijed i da su tornjevi poredani po svrsi, a ne nasumično podignuti, Vidjelo se odmah da je cijeli taj “grad”, odnosno Operativni centar, kako ga izgleda zovu, isplaniran unaprijed i cijeli izgrađen odjednom, te da se vjerovatno od toga dana ništa više nije mijenjalo.

Vrhovi tornjeva bili su različito obojeni, neki zelene, neki žute boje, zatim crvene, plave. Cesta i ulica nije bilo, kao ni stupova javne rasvjete, telefonskih, ili električnih stupova, već samo potpuno ravna tamna površina, na kojoj su počivali svi ti veliki cilindri. Ničega nije bilo osim zgrada. Nije bilo rubnjaka, reklama, kioska, kafića, baš ničega od svega toga. Nije bilo velikih jumbo plakata, ogromnih ekrana i displeja koji su vrtili reklame za sportske događaje, koncerte, reklame za razne proizvode i slično. Ničega što stvara kaos, buku, nervozu. Ničega što svijetli u stotinama boja i vrišti, pozivajući slučajne prolaznike da kupe ovo, ili ono, da idu tamo, ili onamo. Samo te velike zgrade, prazan prostor između njih i ta ogromna, jednolično ravna tamna ploča na kojoj je to sve bilo smješteno. I mnogo ljudi... na stotine i stotine, hodali su između tih zgrada, u tom praznome prostoru, usmjereni desnom stranom. Kao da šetaju nogostupom, ali ga Robert nije vidio, jer je tamna ploča svugdje izgledala isto. Prazan prostor između građevina je djelovao kao ulica, iako bez ikakvih oznaka, ljudi su hodali sa strane, tako što su desnom stranom išli u jednom smjeru, dok su se lijevom stranom kretali u suprotnom smjeru. Sredina tog prostora je bila slobodna i po njoj su se kretala neka čudna vozila, malena, bijela, u svakom od kojih je bila samo jedna osoba. Bila su nalik bijelim kapsulama, s velikim prozirnim krovom i nečujno klizili po prostoru.

29

Činilo se da osobe koje u njima sjede njima ne upravljaju već da se kapsule pokreću samostalno.

Ljudi su hodali ulicom obično u paru, ili grupama po troje, najviše četvoro. Međusobno su razgovarali ali su djelovali mirno, ozbiljno, ravnodušno. Na njihovim licima nije bilo emocija, nije bilo smijeha, nije bilo povišenih glasova, prepirki, nije bilo poljubaca, držanja za ruke.

Poput vojske mrava mirno su hodali i razgovarali. Pažnju mu je privukla njihova odjeća. Stariji su bili odjeveni poput Xersa, dok su mlađi nosili kombinezone poput njegovog, samo raznih boja i oznaka. No, za razliku od Roberta nitko drugi nije nosio tamnoplavi kombinezon s bijelim desnim rukavom. Odmah je shvatio da je to očito nekakav oblik insignija u tom njemu nepoznatom društvu. Isto je tako odmah shvatio da ovo nije san, već istina! Sve ono što mu je Xers govorio je očito bila istina.

Trenutak-dva kasnije Xers ga je sustigao, mirno hodajući za njim, dok je Robert promatrao taj čudni novi svijet.

- Nadam se da ste dobro - rekao mu je.

- Nadate se?

- Da. - Otkada se vi nečemu nadate? Zar to vama nisu primitivne gluposti i besmislice?

- Jesu. Činilo se prigodno reći vam to u ovome trenutku. Pratimo sve vaše vitalne funkcije i stanje organizma, ali ne čitamo misli zbog kodeksa privatnosti. Stoga ne znam što mislite u ovome trenutku.

Ono što vidim iz mjerenja je da ste pod velikim stresom trenutno.

Jedino što mogu u tom slučaju jest da reći vam nešto vama blisko i poznato, što će vam eventualno olakšati prvotni šok - Xers je kao i obično bio pragmatičan.

Robert je gledao u pod u tišini, pa ga upitao: 30

- Kodeks privatnosti?

- Imamo razvijenu tehnologiju koja može iščitavati moždane valove i vrlo detaljno pratiti aktivnosti pojedinačnih neurona, sinapsi i neurotransmitera. Možemo detaljno pratiti i sve biokemijske procese mozga. Naravno i cijelog sustava, odnosno organizma.

Vaša je tehnologija bila prilično primitivna u usporedbi s našom.

Uspoređujući uzorke iz istraživanja zadnjih 120 godina, možemo iščitati emocionalno stanje pojedinca u svakome trenutku. Možemo i precizirati misli pojedinca, prateći aktivnosti određenih stanica mozga…

- Shvatio sam - prekinuo ga je naglo Robert. - Ne morate mi dalje objašnjavati, nažalost, nisam dovoljno dobro upoznat s anatomijom mozga. Uglavnom, imate nekakav magični stroj koji čita misli...shvatio sam.

Xers je bio pomalo iznenađen takvom reakcijom Roberta.

-

Zar ne želite znati više?

Zašto bih htio znati više?

Vjerovatno ste u pravu, ipak su kulturološke razlike prevelike.

Zbog čega to kažete?

U našem je životnom sustavu dijeljenje znanja uobičajeno. Čak i mandatorno. Opće se znanje uvijek mora dijeliti s drugima koji nisu upoznati s određenim spoznajama. Isto tako pojedinac mora tražiti znanje i stalno nastojati spoznati što više i naučiti što više.

Zato možete razumjeti zbog čega mi je vaša reakcija neobična. No, vi ipak dolazite iz civilizacije koja je imala oprečno suprotne načine ophođenja.

- Zašto bih htio znati nešto o nečemu za što nisam niti školovan, niti imam ikakvog zanimanja za to?!? - viknuo je Robert. Bio je već 31

iritiranim stalnim komentarima Xersa o tome kako je on, na neki način, primitivni, zaostali, ignorantski neandertalac u tom novome svijetu.

- Možemo li se onda složiti da su kulturološke razlike prevelike? upitao ga je Xers bez ikakve reakcije na Robertov ispad.

- U redu - kompromisno je odgovorio odmahnuvši glavom, još uvijek uvrijeđen na Xersov komentar.

Robert je u tišini nastavio dalje proučavati taj novi “London”. Ništa nije bilo prepoznatljivo. Nije čak mogao odrediti ni u kojem se dijelu nekadašnjeg Londona nalaze. Nijedan detalj, ili dio krajolika nije bio iz nekadašnjeg Londona.

Nekoliko minuta kasnije, Xers je predložio da pođu u najbliži društveni modul.

- Zašto su sve građevine istog oblika?

- To je sada nevažno. Moramo poštovati protokol.

- Protokol?

- Da. Prvo moramo riješiti neke osnovne stvari, koje imaju prioritet, zatim možete pitati sve što vas zanima.

- Zar nije dijeljenje znanja mandatorno? - drsko je upitao. - Evo, ja sad tražim nekakvo znanje od vas, a vi ne želite odgovoriti? Zašto su sve zgrade tako tamne, skoro pa crne boje? - uporan je bio Robert nadajući se da će isprovocirati nekakvu reakciju.

No, Xers je bio uobičajeno hladan, miran i ozbiljan kao i obično. Činilo se da ga baš ništa ne može izbaciti iz takta.

- Zbog Sunčeve svjetlosti. Razvili smo fotonaponsku tehnologiju koja nam omogućava daleko veću iskoristivost sunčeve svjetlosti nego je to bilo moguće u vaše vrijeme. Mi nemamo elektrane, ni 32

nuklearne reaktore. Imamo i razvijen učinkovit sustav hladne fuzije, iako je sada već prilično zastario. Cijeli se Operativni centar napaja sunčevim zračenjem i skladišti velike količine energije za korištenje tijekom noći. A zgrade su sve istog oblika zbog fluidnosti. Ne samo zbog lakšeg kretanja ljudi, već i zbog fluidnosti energije, toplinske, električne, Operativni centar ima oblik kružnice iz čijeg se centra ravnomjerno kreće i širi struja energenata, vode, prometa i ostalog potrebnog za svakodnevni život. Čista voda i energija se centrifugalnom strujom distribuiraju iz centra kružnice prema vanjskim rubovima, te se iskorišteni potencijali, zajedno s otpadom na rubu izbacuju van i vraćaju u prirodu. No, isto tako takvo uređenje infrastrukutre omogućava i ljudima puno lakše i prirodnije kretanje kroz zgrade, ali i kroz Operativni centar.

- Hvala vam na tim informacijama - odgovorio mu je Robert sarkastično. *** Stopili su se i postali dio te ulične homogene mase dok su hodali prema tom društvenom modulu, kako ga je Xers definirao. Robert, naravno, nije znao ni kamo idu, ni što je točno društveni modul, ali je primjetio da svi ti ljudi na ulici obraćaju pažnju na njega. Čim bi ga uočili pažljivo bi ga promatrali, no vrlo mirno i kulturno. Nitko nije upirao prstom, ili nešto slično, već bi ga pogledali, odmjerili i međusobno nešto komentirali, što on, nažalost, nije mogao čuti. Osjećao se je poput nekakve egzotične, ugrožene životinje tek pristigle u zoološki vrt koja u svima izaziva veliku znatiželju. Xers je stalno nešto pričao, pokazivao pojedine zgrade i mjesta, no Robert ga nije uopće slušao. Samo je pogledavao te ljude oko sebe…

33

- Zašto me svi gledaju kao da sam nekakva senzacija? - upitao je Xersa.

Ovaj je nakratko utihnuo, kao da je možda i bio malo uvrijeđen, jer je shvatio da Robert uopće ne sluša sve ono što mu je dotad govorio.

- Na neki način i jeste senzacija. Tehnologija revitalizacije DNK je još nova, vjerojatnost uspješne revitalizacije je trenutno na samo 24 posto, tako da kada ugledaju potpuno revitaliziran uzorak, to se može smatrati velikim uspjehom, pa čak i senzacijom.

- Kako znaju da sam ja...taj...kako vi to zovete, uzorak?

- Prema odjeći, oznake na odjeći upućuju na to. Iz razloga društvene obzirnosti. Ako bilo koga od ovih ljudi upitate za pomoć, vrlo rado će vam pomoći, jer razumiju da se nalazite u životnom sustavu koja vam je sasvim stran i nepoznat. Kao što znaju da će vaša eventualna uspješna nostrifikacija u naše društvo donijeti napredak i pozitivne korake u razvoju našeg životnog sustava.

Robert je razmišljao o Xersovim riječima, toliko se udubio u sve to, da se počeo i sudarati s ljudima na ulici, nije ih primjećivao. Oni bi ga samo uhvatili za ruku i brižno pitali da li je sve u redu i da li se dobro osjeća.

Odjednom, nakon nekih možda desetak minuta hoda, Xers ga je prekinuo u razmišljanju.

- Stigli smo - rekao je.

Stali su pred jednu nižu, ali dosta širu cilindričnu zgradu, s vrhom obojanim u zelenu boju.

- Ovo je jedan od društvenih modula - objasnio je Xers.

34

Prizor koji je zatekao Roberta čim su ušli unutra bio je u najmanju ruku eteričan i vrlo ugodan. Ubrzo je shvatio što je to društveni modul, zapravo nekakva moderna verzija restorana, puba, kafića i slično.

Svugdje su bili postavljeni stolovi i stolice, oko stotinjak je ljudi bilo unutra, sjedili su u grupama od troje pa do čak i desetero njih. Ali nije bilo niti hrane, ni pića na stolovima.

Ljudi su sjedili oko stolova, koji su bili vrlo slični onome bijelome stolu na kojemu se probudio i prvi puta došao k svijesti u tom novome svijetu.

Bijele staklene površine s jednim bijelim stupom u sredini. Stolovi su prikazivali hologramske, trodimenzionalne projekcije prizora divlje prirode. Jedan je stol prikazivao medvjeda kako lovi losose, drugi je prikazivao leptira kako polaže jajašca na list, treći je prikazivao sove, demonstrirajući jačinu i oštrinu vida u tih ptica. Svaki je stol prikazivao nešto vezano uz divlju prirodu, dok su ljudi oko stola promatrali projekcije, komentirali i raspravljali o onome što vide, ali vrlo mirno, bez glasne polemike, bez sugestija i sličnog.

Xers je poveo Roberta za jedan manji stol, sjeli su i Xers je na tome stolu nešto počeo tipkati, ali kao i inače, na podlozi nije bilo vidljive tastature. Tipkao je po jednolično bijeloj, praznoj površini.

- Morate unijeti hranu - rekao je tada Robertu.

- Molim?

- Sad će vam donijeti - kratko je odgovorio Xers.

Trenutak-dva kasnije, do stola je stigao nekakav maleni, bijeli robot, donoseći Robertu i Xersu iste onakve tri iluminirajuće tablete, kakve je dobivao svaki dan. Xers je svoje odmah uzeo i progutao, a za njim i Robert.

- Ovo je taj društveni modul? - pitao je Xersa.

35

- Da, ovdje se može naučiti puno toga o prirodi koja nas okružuje.

- Zar nije jednostavnije otići u prirodu i proučavati je na licu mjesta?

- zbunjeno je pitao Robert.

- Dok se ne ukine moratorij, to nije moguće.

Xers je primjetio da Robertu očito nije jasno o čemu govori, stoga je nastavio: - Dosad ste već primjetili da je naša generacija, odnosno civilizacija, kako god vam je lakše, daleko naprednija i razvijenija od vaše. O prirodi znamo puno više danas nego što ste vi znali u svoje vrijeme. Ali šteta koju ste učinili prirodi je imala katastrofalne posljedice. Nesrazmjer vaše ovisnosti o prirodi i neshvaćanja iste je doveo do uništenja, ne samo ravnoteže životnih sustava u to vrijeme, nego je bilo potrebno redefinirati čak i neke zakone same prirode, ne bi li se očuvao život na cijeloj planeti.

- Niste objasnili čemu taj moratorij?

- Vaša je generacija djelovala izuzetno agresivno i invazivno na prirodu, jer tada niste razumjeli neke osnovne zakone prirodne ravnoteže, koji nisu vezani samo za biološke, kemijske, fizikalne i geološke procese, već je sve vezano uz prirodu, zakoni prostora i vremena su neki od najvažnijih u razumijevanju mehanike prirode.

Jedini način da se ispravi sva šteta koju ste prouzročili jest da pustimo prirodu da se sama obnovi, na način da poštujemo njezine zakone i ne narušavamo njezine procese. Priroda ima nevjerovatnu moć regeneracije, ali šteta koju ste počinili je bila toliko velika na svim poljima da se još uvijek oporavlja i obnavlja od vaših postupaka.

- Imam dojam kao da me osuđujete za “zločine” moje generacije?

- Ne... ne znam što to znači.

- Osuda?

36

- Da, nama nije poznata ta terminologija.

- Nije važno, čini se da su kulturološke razlike ipak prevelike cinično je odgovorio.

Vidjelo se da Xers ne razumije humor, sarkazam, cinizam i da razmišlja krajnje pragmatično te svaki iskaz prihvaća u njegovoj doslovnosti. Da je logika jedino što ga vodi. Robert je pretpostavio da su svi ljudi tog novoga društva takvi. Da im je proces razmišljanja jednolično uniformiran.

- Kako istražujete prirodu, ako ne idete u ekspedicije? - upitao je Xersa.

- Ne zamarajte se time, imamo tehnologiju daleko napredniju od vaše, trajalo bi previše da vas upoznam sa svime i objasnim metode. Istražujemo prirodu kada nam je to potrebno, da izliječimo bolesti i spriječimo uništenje nekih životnih vrsta.

- Ali, bolest je također prirodno stanje, kao i zdravlje. Ništa drugo nego običan mehanizam kojim priroda gasi stare, dotrajale ili defektne živote i stvara nove. Mehanizam koji čuva samo najbolje primjerke i usavršava ih. Darwin je to još davno objasnio. To i jest čitav smisao evolucije - odgovorio je Robert.

Xers je zašutio i pažljivo slušao Roberta, koji je nastavio…

- Nastojite očuvati prirodu tako što ste se potpuno izolirali od nje, a istovremeno se svejedno miješate i uplićete u njezine procese.

Jedina razlika između vas i moje generacije, koliko vidim, je u tome što vi ne iskorištavate prirodu kao što smo mi to činili. Moja je generacija po tome pitanju doista bila barbarska u usporedbi s vašom, no mi smo činili isto što i vi danas. Proučavali prirodu ne

37

bi li izliječili bolesti i spriječili izumiranja raznih vrsta i oblika života.

Xers nije ništa odgovorio, razmišljao je u sebi, istog kamenog lica, hladnog držanja i bez ijedne emocije na licu. Poput nekakvog drona koji obrađuje svježe podatke.

- Da li je logika točna? - upitao ga je Robert, shvaćajući da je to jedino na što Xers donekle reagira.

- Ako ćete toliko opširno generalizirati, onda jest. Ali puno toga još ne znate o nama i našem društvu, stoga neću ulaziti u debatu s vama. Prije nekakve smislene rasprave, morate raspolagati sa svim informacijama, a vi ih još nemate.

Xers je zatim pokušao skrenuti temu.

- Moram vas upoznati s protokolom, to je prvo na rasporedu, zatim ćemo…

- Imam još jedno pitanje… - naglo ga je prekinuo Robert.

- Da li možemo prvo riješiti prioritetne stvari, pa onda prijeći na vaša pitanja? - inzistirao je i dalje Xers.

- Zašto 54? - nije ni Robert odustajao.

- Vaše godine?

- Da - odgovorio je. - Zašto ste me revitalizirali s 54 godine, a ne 67, ili 79? I zašto imam sjećanja samo do 54 godine? Sjećam se svoje žene i kćeri u školi, ali dalje više ne znam ništa? Da li se udala, da li je imala djece, što je radila i gdje? Što sam ja radio u starosti?

Ničega se ne sjećam.

- Zato što ste ubijeni s 54 godine - kratko je i jasno odgovorio Xers, bez imalo takta ili empatije.

38

Nije ga iznenadilo to što čuje, već mirnoća i staloženost s kojom je primio tu informaciju. Nije ga ni najmanje potreslo to što čuje, nije se uzrujao, nije se čak ni uzbudio previše oko toga. I to je bilo ono najgore što ga je brinulo.

- Ubijen?

- Da, 17. oktobra pred svojom kućom kasno navečer. Vraćali ste se s jedne konvencije, parkirali automobil u garažu i čim ste izašli iz garaže i krenuli prema kući, netko vas je ustrijelio u leđa s pet hitaca. Supruga vas je pronašla mrtvog pred ulaznim vratima.

I dalje nije osjećao ništa...kao da mu Xers priča nekakav san. Nije ga ni najmanje diralo to što čuje.

- 17. oktobra?

- Da - hladno je odgovorio Xers.

- Na moj rođendan... ubili su me na moj rođendan - tiho je komentirao sebi u bradu.

- Očito ste imali puno neprijatelja. Iako je tadašnja vlast privela nekoliko osumnjičenih, svi su uskoro bili pušteni. Ubojica nije nikada otkriven.

- Primao sam prijetnje, pokušavali su me diskreditirati i zastrašiti na razne načine, ali nisam nikada očekivao da će tako završiti. Ubiti nekoga na njegov rođendan je izuzetno okrutno - iskreno je rekao.

- Ako vam to išta znači, revitalizirani ste na isti datum.

Začudio se što mu Xers to govori, nije navikao od njega da pokazuje bilo kakvu emociju, a kamoli znakove sentimentalnosti.

- Baš na isti datum? - upitao je.

- Da, zbog temporalne singularnosti. Nismo još točno otkrili do kraja zašto, ali smo istraživanjima na ranijim uzorcima došli do zaključka da se revitalizacije trebaju započeti od onog trenutka 39

-

-

kada je uzorak bio ugašen. Vjerujemo da je to zbog linearnosti vremena kao dimenzije. Vrijeme se naočigled čini vrlo jednostavnim, ali zajedno s prostorom čini kontinuum. Vaša smrt, odnosno ubojstvo, je djelovalo i utjecalo na taj kontinuum u formi distorzije, a da bi se anomalija izbalansirala, morali smo vas revitalizirati u isto vrijeme. Vi ste ugašeni 17. oktobra u 23:11, prije 500 godina. Tog istoga datuma, sata i minute ste i revitalizirani. No, iako to iz nekog razloga jako utječe na uspješnost, svejedno smo još uvijek na samo 24 posto vjerojatnosti da će pojedina revitalizacija uspjeti.

Strašno… - komentirao je Robert, gledajući u pod.

Polazimo od teorije da se radi o prostorno-vremenskim zakonima, ali još nismo potvrdili tu teoriju. Prostor i vrijeme su konstitucijski povezani, iako se radi o različitim dimenzijama. Bez prostora nema ni vremena, kao što bez vremena nema ni prostora. To su zakoni koji imaju svoja vrlo stroga pravila, koja se moraju poštovati. Mi smo još u procesu otkrivanja tih zakona…

Ne govorim o tome… - prekinuo ga je Robert, prilično indisponirano.

Nego o čemu?

Govorim o lakrdiji koju ste učinili od mene i moga života... hvala vam na tome.

Ne razumijem vas - rekao je Xers.

Znam... nisam ni mislio da hoćete - rekao je duboko razočaranim glasom.

Pojasnite - rekao je Xers gledajući ga u oči.

Robert je pogledao oko sebe, sve one ljude za stolovima koji su sjedili i promatrali te čudne projekcije prizora iz divlje prirode, zatim sebe u tom

40

smiješnom plavnom kombinezonu s bijelim desnim rukavom, zatim Xersa i rekao: - U moje vrijeme život je bio uspjeh. Bio je postignuće, pa čak bi mogli reći i čudo. A vi ste ga sveli na laboratorijsku sintetiku. Na proces, kako to sami nazivate... proces revitalizacije. Ali nije važno ako ne razumijete o čemu govorim... ipak su kulturološke razlike prevelike. - osjećao je veliko razočarenje. Nije više htio razgovarati, već je naglo ustao i otišao. *** Probudio se sljedećeg jutra u onom istom hotelskom apartmanu. Xers ga je dopratio natrag, nakon što mu je pokušao objasniti protokol, no Robert ga nije slušao. Stalno je razmišljao o svemu što mu se događa, nije nikako mogao pobjeći od svih tih misli i bujice informacija koje su mu se slijevale umom. Kad se vratio u apartman, legao je u krevet, ali nije mogao zaspati...sve dok odjednom, ničim izazvan, nije izgubio svijest i zaspao. Nije se budio cijelu noć, iako je skoro pa oduvijek patio od nesanice i slabog sna, a otkad je revilazirian, primjetio je da spava puno bolje i dublje. Spavao je tako sve do jutra dok ga nije probudio nepoznat glas.

- Kako se osjećate? - začuo je.

Na drugom kraju sobe stajala je mlada žena, odjevena u svijetloplavi kombinezon s bijelim ovratnikom i bijelim pojasom. Bila je izuzetno lijepa, visoka, vitka, atraktivna, kratke crne kose i prekrasnih plavih očiju. Imala je savršen ten, poput porculanske lutke. Stajala je i tipkala po nekakvom prozirnom komadu stakla, kojeg je držala u rukama.

Izgledalo je kao pametni telefon, slično onome što je u Robertovo 41

vrijeme bio Iphone. Ali je bilo potpuno prozirno sa svih strana. Poput običnog komada prozorskog stakla.

- Zar ovdje nitko ne zna pozdraviti prvo? Reći “dobro jutro” naprimjer? - odgovorio je, teško se probudivši.

No, žena nije uopće obraćala pažnju na njega, kao da razgovara sa zatvorenikom osuđenim za neki teški zločin, već je i dalje tipkala.

Djelovala je poput Xersa, kao da mora obaviti svoj zadatak i to je sve.

- Da li se dobro osjećate? - ponovila je.

Robert je šutio... dozlogrdilo mu je da ga svi tretiraju kao nekakvo niže biće. Bilo mu je muka više od tog njihovog patronizirajućeg stava. Žena je primjetila njegovu šutnju, pogledala ga, te uzevši nekakav čudni instrument prišla mu i pogledala ga u oči.

- Da li je sve u redu? - pitala je.

Iako je bio ljutit, nije ju mogao ignorirati. Osjetio je njezin miris i mekoću prstiju kad ga je dotaknula po čelu. Bio je to prvi ljudski dodir koji je osjetio otkako je tu. Iako je djelovala službeno i strogo, bila je pažljiva prema njemu. Ili je barem samo pokušavala ostaviti takav dojam.

- Dosta mi je više ovoga. Možda nisam dio tog vašeg svijeta, ali zahtjevam poštovanje. Ili barem neki osnovni nivo pristojnosti. Ne želim da me se tretira kao laboratorijski eksperiment, nisam pokusni štakor u kavezu. - protestirao je.

- To što ste dio ovoga našeg svijeta je već samo po sebi dokaz velikog poštovanja prema vama, inače vas ne bismo ni revitalizirali.

- Hvala vam na tome… - odgovorio je.

42

Ali žena nije shvatila njegov sarkazam.

- I trebate biti zahvalni, vrlo mali broj ljudi je dosada bio odabran za revit…

- DOSTA!!! - odjednom je povikao i prekinuo njezine riječi. Ljutito ju je gledao.

No, žena se nije nimalo uplašila, čak štoviše, nije ga niti pogledala. Od svih mogućih njezinih reakcija, ova je bila potpuno neočekivana. Robert se na tren zbunio kad je uvidio da žena nimalo ne reagira, ali je svejedno nastavio vikati.

- Tko je mene išta pitao?!? TKO?!?

- Pitao što? - mirno je pitala žena.

- Za sve ovo?! Vi ste odlučili mene revitalizirati?! Tko ste vi da odlučujete o mojem životu?! A ja?!? Mene nitko ništa ne pita u svemu ovome?!? Mislite da ja uopće želim sve ovo?!

- Ako ne želite, uvijek možete odabrati gašenje. - odgovorila je.

Robert je, čuvši njezin hladan, pragmatičan odgovor samo nevoljko odmaknuo pogled. Ustao je s kreveta, pogledao onaj smiješni prikaz Stockholma kroz prozor i krenuo obući svoj kombinezon.

- Znači mogu birati da umrem? Kad već nisam mogao prvi put birati, eto mogu sada... baš mi je drago. Drugim riječima, jedina razlika između vas i čovjeka koji me je ubio prije 500 godina je ta što ćete mi vi lijepo ponuditi smrt i dati da odlučim želim li umrijeti, dok je on bio bezobrazan i ubio me bez pitanja. Ili da je barem pitao kada mi odgovara pa da dogovorimo neki termin kad nam obojici paše. Žena, kao i obično, nije previše marila za Robertovo mišljenje, već je nastavila tipkati po svojoj čudnovatoj spravi.

43

- Kako se osjećate? - ponavljala je uporno.

- Kao milijun dolara. - odgovorio je otresito.

Nije ništa rekla, samo ga je gledala u tišini. Promatrala ga je dok se oblačio, u tišini. Nije više tipkala po onom komadu stakla, nije ništa govorila, već samo promatrala. Kada se obukao, odjednom je ostavila sve što je imala u rukama, prišla mu i pružila ruku da se rukuje s njim, na njegovo veliko iznenađenje.

- Dobar dan, gospodine Marcus. Moje ime je Erina. Drago mi je da smo se upoznali.

Zastao je pred njezinom ispruženom rukom. Bio je zbunjen, ali nije osjetio strah. U tom suludom novom svijetu, ta malena, naočigled beznačajna sitnica mu je neizmjerno značila.

- Robert Marcus, drago mi je… - odgovorio je pružajući joj svoju ruku. - Čemu ovo? - upitao je.

- Što?

- Ovaj pozdrav? Vi ste prvi koji ste me pozdravili otkad sam revitaliziran. Ostali se odnose prema meni kao da sam nevažan rekvizit. Žena je nastavila raditi na svojemu prozirnom komadiću stakla, ali je odjednom bila prijazna i toplija nego prije. Njezine geste i govor tijela više nisu bile i hladne već je djelovala ljudskije.

- Kada sam čula da ću raditi na vama, istražila sam neke biheviorističke navike vaše generacije i upoznala se s vašim običajima. Proučila sam Pavlova i slažem se nekim njegovim zaključcima.

- A to je? - pobudila mu je znatiželju.

44

- Mislim da je pristup mojih kolega prema revitaliziranim uzorcima pogrešan. Oni smatraju da ih treba od početka izložiti našem načinu života, odnosno šokirati, jer to natjera uzorak na bržu prilagodbu novome okruženju. Moje je mišljenje ipak da bi se puno lakše prilagodili kroz neki sporiji pristup, metodično razrađen u skladu s vašim sjećanjima i navikama.

- Zašto mislite da bi to bilo bolje?

- Vi ste upravo potvrdili da bi bilo bolje. Prije pola minute ste vikali i bili vrlo rastreseni, a sada mirno sjedite i razgovarate sa mnom.

Samo zato jer sam vam pristupila na način koji je vašoj generaciji bio uobičajen i prihvatljiv.

- To ste naučili od Pavlova? Njegove metode kondicioniranja? pitao je s osmijehom, pokušavajući izvući još neku toplu, ljudsku reakciju iz nje.

- Da... tako nešto, samo sam ih donekle unaprijedila - odgovorila je.

Vratila se u suprotni kut sobe i ponovno uzela one čudne naprave u svoje ruke. Robert ju je gledao kako se udaljava od njega. Iako nije mogao ostati ravnodušan na njezinu ljepotu, nije dopustio da ga to omete.

- Naravno, vaša generacija mora sve unaprijeđivati, to su mi već objasnili više puta. Sve što je moja generacija stvorila i generacije prije moje je bezvrijedno, sve je bilo beskorisno dok niste vi došli i sve usavršili, jer smo mi bili previše glupi i zaostali.

Erina je podigla pogled sa svoje naprave…

- Možda je to vaše mišljenje, ali se ne slažem s vama. Zahvaljujući vama i generacijama prije vaše mi smo stvorili ovakav svijet. Učili smo od vas, uzeli vaše najbolje osobine, usavršili vaša najbolja otkrića i iskorijenili vaše najgore navike i načine djelovanja.

- Vaš kolega Xers mi je drukčije rekao…

45

- Xers ima drukčiji pristup, nemojte mu zamjeriti, ali on vašu generaciju smatra prilično primitivnom i zaostalom. Možda je previše oštar, ali je i u pravu u nekim stvarima. Smatra da je najveća mana vaše generacije bila što ste, kao pojedinci, bili najviše posvećeni samima sebi, umjesto dobrobiti društva i njegove samoodrživosti.

- Možete li isključiti ovaj užas? - upitao je pokazujući na umjetni prizor Stockholma u prozoru.

- Zašto? Smeta vam? Imate nekakve tegobe? - pitala je i odmah počela tipkati po onome komadu stakla.

- Nemam nikakve tegobe, već mi vrijeđa inteligenciju.

Erina je i dalje pregledavala i tipkala po tom neobičnom uređaju.

Nakon nekoliko trenutaka ga je pogledala i rekla: - Čini se da je sve u redu...kako mislite da vam vrijeđa inteligenciju?

Sve moždane funkcije su uredne.

- Samo isključite ovo, molio bih vas. - nije mu se dalo previše objašnjavati. - Stavite nešto drugo, nešto reklasirajuće i mirno.

Prizor pješčane morske plaže, ili alpske livade, zelene u ljeto. Bilo što ali samo da nema ljudi, gradova, automobila i gradske vreve. zamolio je.

Sjeo je na krevet i promatrao Erinu kako obavlja svoj posao.

Zaintrigirala ga je, ali je sumnjao u njezinu iskrenost, nije znao da li je i to samo još jedan dio nekog njihovog eksperimenta.

- Što točno radite? - upitao je nakon par trenutaka tišine.

- Konfiguriram vaše bioničke nanostanice - kratko je odgovorila, ne dižući pogled sa svojih čudnih staklenih naprava. Bila je poprilično udubljena u svoj posao.

46

Nastavila je raditi dalje u tišini, dok je Robert i dalje sjedio u tišini i promatrajući je.

- Jasno vam je, dakako, da nemam pojma o čemu govorite? - mirno je rekao. Žena ga je pogledala, nekako toplo i sa zanimanjem, ostavila sve što radi, prišla mu i sjela do njega. Djelovala je vrlo mirno i pristupačno.

Godila mu je njezina prisutnost i briga. Najviše je uživao u njezinom mirisu. Godilo mu je njezino društvo, iako to nije htio priznati. Iz nekog nepoznatog razloga, osjećao se sigurno uz nju. Kao da mu je jedina bliska osoba u tom svijetu, iako ju je tek upoznao.

- Dakle, kao što sam rekla, zovem se Erina i ja sam... ono što bi vi u svoje vrijeme nazivali liječnicom. Doktorica sam nanomedicine.

Uzela je njegovu lijevu ruku i okrenula dlan prema dolje.

- Vidite ovu sitnu oznaku na zapešću? - pokazala je prstom na malenu crvenu točkicu, savršeno okruglu, promjera možda dva milimetra, s tankim, jedva vidljivim crnim rubom.

- Da…vidim.

- To je vaš nanoport. Točno 17 posto vaše krvi, odnosno crvenih krvnih zrnaca, je zamijenjeno bioničkim nanostanicama, koje su potpuno iste kao i vaša crvena krvna zrnca i obavljaju istu funkciju, no imaju daleko veće mogućnosti i funkcije. Naprimjer, konstantno prikupljaju podatke o vašem tijelu na staničnoj razini i šalju ih u centralno računalo. Ako se u vašem tijelu dogodi nekakav neželjeni proces u obliku bolesti, ili vas napadne neka bakterija, virus i slično, nanostanice će to detektirati u roku od nekoliko sekundi.

47

- I onda moram ići kod liječnika? - upitao ju je.

- Ne, jer su nanostanice programibilne, čak i modularne, možemo ih rekonfigurirati po potrebi. Recimo ovako, da vam približim temu nekim, vama poznatim, primjerom.

- Opet Pavlov? - rekao joj je nasmiješeno, još jednom pokušavši izvući iz nje osmijeh.

Erina se nasmiješila na njegovu opasku, što Robert nije nimalo očekivao. Iznenadilo ga je da mu je uspjelo. Prvi je puta vidio osmijeh kod nekoga iz tog novog svijeta. Prvi je puta vidio i shvatio da možda i ima nade, da možda nisu svi uniformirani znanošću i sirovom logičkom inteligencijom.

-

U vaše je vrijeme karcinom bio jedna od najgorih bolesti od koje ste većinom umirali... danas je karcinom isto kao što je tada vama, naprimjer, bila obična prehlada. Ako recimo, nanostanice otkriju početak stvaranja karcinoma u vašem tijelu, mi ćemo ih rekonfigurirati u stanice imuniteta, odnosno pokrenut ćemo antitijela koja će odmah napasti stanice tumora i uništiti ih. Tako da ćete biti izliječeni od karcinoma u roku od nekoliko sati od dijagnoze. Isto vrijedi za sve druge bolesti. Bilo koje oštećene ili loše stanice organizma možemo zamijeniti nanostanicama. Također možemo kontrolirati sve životne funkcije i procese pomoću njih.

- Zato sam sinoć samo tako izgubio svijet i zaspao, iako nisam nikako mogao spavati?

- Da, nanostanice su programirane da reagiraju na određene pragove tolerancije. Vaše kognitivne funkcije su oslabile, što im je bio znak da morate spavati. Iako vidim da ste u to vrijeme bili sasvim budni, moždani valovi ukazuju na vrlo veliku aktivnost i veliki stres. Ali nanostanice su pokrenule proces uspavljivanja i REM fazu.

48

Robert je pažljivo sve slušao i razmišljao u tišini… Erina je nastavila.

- Također možemo ispravljati i defekte. Ako vam vid oslabi zbog starosti ili imate genetski problem zbog koje vam je vid slabiji, možemo rekonfigurirati nanostanice da zamijene loše stanice oka i na taj način vam se vid potpuno ispravi i bude savršen. Vi ste imali nešto slično u vaše vrijeme u obliku matičnih stanica. Samo naravno, danas je ta tehnologija zastarjela.

- Drugim riječima, ljudi su danas besmrtni… - kratko je komentirao s određenom dozom razočaranosti u glasu.

- Nisu, ali zvučite kao da je to nešto loše? - upitala je.

Robert je ustao, otišao do kuta apartmana gdje je bila smještena oprema koju je Erina donijela sa sobom. Promatrao je sva ta čudesa tehnologije, njemu sasvim strana, ali i nije imao bogzna što za vidjeti. Osim komada stakla kojeg je Erina nosila u ruci, tu je još bila i jedna velika bijela konzola od bijelog stakla, istog onakvog od kojeg je bio načinjen stol na kojemu se probudio nakon revitalizacije. Te još dva tamnija manja komada stakla, koji su izgledali kao nekakvi monitori i još jedna prozirna konzola sa strane. No, sve je bilo prazno... nikakvih znakova, tipki, prikaza, osvijetljenja, ničega. Samo jednobojne, prazne staklene površine.

- Nešto nije u redu? - pitala ga je.

- Ne, samo gledam sve ovo u nadi da ću možda nešto i vidjeti.

- Nećete, jedino su doktori nanomedicine kodirani da vide sučelja.

- Ne razumijem.

- Ako ne vidite sučelja na instrumentima i računalima, to znači da nemate ovlaštenja da se koristite njima. Vaše oči ne vide tu određenu valnu duljinu svjetlosti koju emitiraju ovi instrumenti.

49

- Pretpostavljam da je to zbog onog vašeg kodeksa privatnosti o kojemu je Xers govorio?

- Da, u pravu ste. S vremenom ćete i vi dobiti jedan ovakav PE kontroler - pokazivala mu je svoj prozirni komad stakla kojeg je stalno držala u rukama. - Samo što ćete vi jedini moći vidjeti prikaz sučelja na svome kontroleru, jer će biti podešen na točno određenu valnu duljinu, koje će samo vaše oči moći vidjeti. To će biti konfigurirano putem vaših bioničkih nanostanica. Manji postotak stanica će biti programiran kao stanice oka, koje će procesuirati točno određenu valnu duljinu i vama ju prikazivati vidljivom. To može biti bilo koja valna duljina, infracrvena, ultraljubičasta, nije važno.

Robert je pristojno slušao, ali ga ništa od toga nije zanimalo. Nikakve tehnološke i druge informatičke novotarije ga nisu zanimale. Ne samo sada, već oduvijek. Nije niti želio taj PE kontroler, ali je pretpostavio da će ga morati koristiti, jer je večer prije u onom društvenom modulu primjetio da ga svi imaju. I činilo se da bez te naprave ne mogu funkcionirati u tom novom društvenom uređenju.

- Koliko ste daleko dospjeli u genetskom istraživanju? - upitao ju je.

- Uspjeli smo vas revitalizirati samo od nekoliko kostiju vaših posmrtnih ostataka, dakle možete i sami pretpostaviti koliko smo napredovali.

- Da, ali ja imam sjećanja i osobnost, svoju osobnost, onakvu kakvu sam imao prije petsto godina. Ili možda samo mislim da imam, ne znam više ni sam.

- Sve je to dio vašeg DNA. - rekla je Erina i nastavila. - Vidite, sve što se događa u vašemu mozgu je biokemija, koja izmjenjuje DNA kôd vaših moždanih stanica. Stanice mozga se tijekom života repliciraju, odnosno obnavljaju i tada se DNA kôd prepisuje iz 50

-

-

-

stare stanice u novu. Tako i vaš karakter i vaša sjećanja postaju dio DNA, samo što je vaša tehnologija bila vrlo primitivna u odnosu na našu, pa niste to mogli znati.

Znači sve ono što sam ja i tko sam ja ustvari određuje nekakva aminokiselina u stanicama? - upitao ju je, gledajući je u oči.

Ne baš. Donekle ste u pravu, ali smo prilikom revitalizacije morali također replicirati točan uzorak vaših moždanih valova. Oni su kao i otisak prsta, svatko ima svoj osobni uzorak koji je jedinstven, a on nije pohranjen u vašem DNA. Nego? Kako ste onda došli do toga?

Proučavajući vaš život, vaše navike, vaše vrline i mane, vaša iskustva i tendencije. Izradili smo detaljan psihijatrijski profil i prema tome odredili uzorak vaših moždanih aktivnosti. Ako želite mogu vam…

Ne, hvala. - naglo ju je prekinuo. - Znam što ćete reći, ali ne bih... hvala. I ovo mi je previše informacija.

Za razliku od Xersa, Erina nije pokušavala ulaziti u daljnje rasprave s Robertom, već se vratila svome poslu i nastavila dalje raditi u tišini.

Robert se vratio do kreveta. Pritom je primjetio da na prozoru više nema užurbanog prizora Stockholma, već je sada prikazano lijepo, mirno jezero, okruženo zelenom šumom. Sjeo je na krevet i nastavio promatrati Erinu. Iz nekog njemu nepoznatog razloga, osjećao se vrlo sigurno uz Erinu. Kao da ju poznaje godinama. No, to je pripisao njezinom toplom i mirnom pristupu. I osnovnoj ljudskoj psihologiji, jer ljudi koji su izgubljeni, koji se nađu u sasvim nepoznatim situacijama, ili mjestima, prvo se hvataju za ono što im ulijeva najviše povjerenja i sigurnosti.

Erina je Robertu bila upravo to...sigurna oaza u nepreglednoj pustinji tihe panike i smirenog, logičnog ludila. Nekoliko trenutaka kasnije, Xers se pojavio na vratima…kao i uvijek, ušao je bez ikakvog pozdrava, 51

ozbiljnog izraza lica, bez geste, ili emocije koje bi donekle odalo njegovo trenutno raspoloženje.

- Kako se osjećate? - upitao je Roberta.

- Dobar dan, Xers - odgovorio mu je sarkastično. No Xers se nije nimalo obazirao na Robertovu opasku, već se okrenuo Erini.

- Doktorice, je li sve u redu? - pitao ju je.

- Da, sad jest. Riješeni su problemi sa svime, kolesterol je sada normalan.

- Molim? - upitao je Robert.

- Imali ste prilično visoke razine kolesterola, uzrokovanih nepravilnim radom jetre, stoga su nanostanice ispravile greške i sad je opet sve u redu. I tlak vam je bio povišen, no i to je sada u redu. - objasnila mu je Erina.

- Samo tako? Odjednom?

- Nije odjednom, gospodine Marcus. Iza ove tehnologije stoje desetljeća rada, istraživanja i testiranja. Nije bilo lako postići sve ovo.

- Hvala… - odgovorio je vrlo iskreno.

Ni Erina, niti Xers nisu uopće reagirali na njegovu zahvalu. Povukli su se u kut apartmana gdje se nalazila sva ona čudna oprema, bilo je očito da njihov razgovor nije bio za Robertove uši. Pokušavao je razaznati o čemu pričaju, ali nije uspijevao.

Nekoliko trenutaka kasnije, Xers mu je prišao i rekao: - Danas ćemo vas preseliti u vaš stambeni modul. Koliko čujem ovaj smještaj vam više ne odgovara…

- U redu… - odgovorio je jednakim tonom kao što Xers komunicira s njim. Otprije je odlučio da će se i on tako ponašati prema njemu.

Hladno, distancirano, ignorantski, bez imalo pristojnosti... jer zašto bi samo dopustio Xersu da mu se obraća bez imalo obzira, ili 52

poštovanja. Tko je on da se tako ponaša? Ako može on tako, mogu i ja...razmišljao je.

Pogledao je prema Erini, ona je i dalje radila svoj posao, tipkala po svim onim praznim komadima stakla i proučavala podatke. Htio je i dalje ostati kontaktu s njom, osjećao je povezanost, nije znao zašto? Možda zbog Pavlova, ili nečeg drugog, ali je osjećao kao da je ona jedina koja ga donekle shvaća i razumije kako se osjeća. Dok ju je promatrao kako radi svoj posao, Xers je nešto govorio, ali ga Robert opet nije slušao. Bio je potpuno fokusiran na Erinu i pratio njezine kretnje, oči, pokušavao nešto na njoj uočiti što bi mu pomoglo da ju shvati kao osobu...ali nije mogao. Zanimalo ga je samo jedno, nešto što je primjetio na njoj, ali nikako nije mogao znati da li je u pravu… Nije mogao znati ni hoće li uopće dobiti drugu priliku da ju susretne ponovno, stoga je odlučio direktno pitati ono što ga je zanimalo...

- Jeste li sretni? - pogledao ju je u oči.

Erina je zastala i okrenula se prema njemu. Gledala ga u oči tren-dva, zatim rekla: - Ne razumijem vas…

- Jeste li sretni? - ponovio je Robert.

No i dalje ga je gledala, nekako zbunjeno. Kao da nije znala o čemu govori. Xers je samo šutio, nepomično je stajao i činilo se da sa zanimanjem prati interakciju doktorice i Marcusa.

- Zašto mislite da nisam sretna? - upitala ga je.

Robert je odmah shvatio o čemu govori, ali nije htio prejudicirati.

53

- Proučili ste moj cijeli život, moj rad i moje navike...proučili ste navike moje cijele generacije i civilizacije, čak ste proučili i Pavlova. Zašto? Xers, recimo, nije to učinio. A on je taj moj nekakav nostrifikator kako vi to zovete… Vi jeste. Mislim da postoje dva razloga za to... ili vam je posao užasno monoton i zatupljujuć, pa imate mnogo vremena, ili ste bili uzbuđeni što ćete napokon upoznati nekoga tko nije dio vašeg svijeta. Želite nešto drugo, promjenu, nekakav impuls života, umjesto jednolične rutine, svakodnevice koja ne vodi nikamo. Komunicirate sa mnom na način koji je meni poznat i konvencionalan, za razliku od svih ostalih koje sam dosada sreo. Imate sve, vidim da imate sve, vaš je svijet takav da nitko ne pati i da su svi zbrinuti. Ali to nije dovoljno... jer ste čovjek i ono što želite je iskonsko u svakom čovjeku još od doba pračovjeka, a to je sreća, ono što nitko ne može definirati i proizvesti sintetički...već svaki čovjek mora pronaći svoju sreću, za sebe. Ljudi u ovom vašem svijetu to, nažalost, ne znaju.

Erina je pažljivo poslušala Robertove argumente, a kad je završio uzela je onaj svoj komad stakla, takozvani PE kontroler, prišla mu i mirno pročitala jedan citat s tog staklenog čuda: “Umoran sam. Umoran od svega, a najviše od samoga sebe. Od svih ljudi koje srećem. Od svakog lažnog osmijeha kojim zavaravam druge i svake lažne misli kojom zavaravam sebe. Umoran sam od svijeta u kojemu se svi natječu jedni protiv drugih, stalno, bez predaha. A nisu svjesni da su svi već unaprijed izgubili.”

Kad je završila pogledala ga je u oči i rekla: - Onu večer kada ste ubijeni, ovo su vam pronašli u džepu sakoa.

Zapisali ste te riječi i spremili u džep. Čini se da vi baš niste bili 54

sretni u vašem svijetu. A sada pričate o nečemu o čemu ni sami niste znali ništa. Još jedan tipični primjer arogancije iz vašega svijeta, da diskutirate o nečemu što niste ni iskusili i o čemu ne znate ništa. To je bilo vrlo uobičajeno i vrlo česta pojava vaše generacije.

Izrekavši to okrenula se i nastavila sa svojim poslom.

- Logika je sve što imate? - pitao je Robert. - Samo to? Nemate intuiciju? Ili maštu? Nemate intimnu znatiželju da pokušate shvatiti stvari koje nisu samo logički utemeljene? Podsvijest, sreću? Niste nikada razmišljali o nečemu u metafizičkom pogledu?

Već samo o stvarima koje imaju temelje u racionalnom? Da li uopće išta osjećate? postoje li osjećaji u ovome vašem savršenom svijetu?

- Ne, nisam razmišljala o metafizici, jer još uvijek nisam našla smisao u nečemu što nije racionalno. Osim toga, ne prihvaćam argumente nekoga tko nije iskusio temu o kojoj diskutira. Zašto mislite da ste kompetentni govoriti o sreći kada očito da ni sami ne znate što je to?

- Vrlo je površno i iracionalno promatrati sve empirijski, tako ćete naučiti vrlo malo o životu. Ono što je zaista važno ne uči se samo iskustvom, već intuicijom, unutarnjim nagonom da spoznate sebe i svijet oko sebe. Ja možda nisam bio sretan, ali to ne znači da ne znam što je sreća… - odgovorio je. Zatim na trenutak stao, pa rekao: - Rekli ste “još uvijek nisam”. “Još uvijek nisam našla smisao u nečemu što nije racionalno”. Znači li to da još uvijek tražite? upitao je.

U tom se trenu ubacio Xers.

55

- Morali bismo krenuti - rekao je. Bilo je očito da je sasvim izgubio interes za trenutnu diskusiju. Kao što je bilo i više nego očito da se potpuno slaže s doktoricom.

Robert je ustao i krenuo prema vratima, ali prije nego je izašao još joj je dobacio.

- Znam što je sreća za vas, doktorice Erina. Rezultat... ono što vi želite, ono što svi vaši kolege u ovom svijetu žele. Svi žele rezultat. Zaključak. Jer to znači da ste dobro obavili svoj posao i opravdali svoju svrhu u ovome društvu. I to vam donosi zadovoljstvo. I zadovoljstvo je oblik sreće, samo što nije prava sreća, već trenutna, nedovoljna… I ja sam bio jedan od vrhunskih stručnjaka u svojemu poslu, ali nisam bio sretan. Bio sam sretno oženjen, imao divnu ženu koja me je iskreno voljela, prekrasnu, lijepu i pametnu kćer, ali nisam bio sretan.

Sada je već Erina osjetila njegovu provokaciju.

- Uporno ste govorili vrlo često da sreća nije ideal našeg života, već je ideal naše mašte. To su vaše riječi, zapisane. Prema tome sreća bi trebala biti nusprodukt vaših nerealnih očekivanja, ako već pokušavate racionalizirati temu. - odgovorila je Erina. Moglo se primjetiti da je bila lagano iritirana.

- To nisam rekao ja, već Kant. Vjerovao sam u to dosta velik dio života, ali to nisu moje riječi. Mislio sam da je tako. Kasnije sam shvatio da nije. Sreća ne pada s neba… - zastao je, pa nastavio. Ona nije mistična energija koja se nasumično dodjeljuje svakome po nekakvim neodređenim kozmološkim zakonima, pa da je netko ima više, a netko manje u životu. Sreća je rezultat, kao što sam rekao...rezultat vlastite borbe. Vi se borite za znanstvene rezultate, 56

-

-

-

jer vam oni donose sreću i zadovoljstvo. Ali se ne borite za osobnu sreću. Naučeni ste, odgojeni... pardon, projektirani da se borite za znanstvene rezultate i naučeni ste da vam to donosi sreću. Ali nije tako. Duboko u sebi niste sretni. Za svoju intimnu sreću se morate boriti, ona vam neće doći sama od sebe. Ja se, nažalost, nisam dovoljno borio, zato nisam bio sretan.

Borili za što? - pitala ga je s velikim zanimanjem.

Borio za ono što zaista želim u životu i za život kakav želim živjeti. Umjesto toga sam napravio istu grešku koju ste i vi učinili.

I ne samo vi, već očito svi koji žive danas u tom vašem novom svijetu...prihvatio sam konformizam koji mi se nudio. Odabrao put manjeg otpora, umjesto onoga koji sam zaista htio. Kao i svi vi danas i ja sam imao sve što mi je potrebno za ugodan život, ali svejedno opet nisam bio sretan. Zato što nisam pronašao smisao života. Svačiji život ima nekakav smisao, svrhu koju svatko mora pronaći i otkriti za sebe, jer je to vrlo intimna i individualna stvar.

Ako uspijete otkriti smisao svog života, bit ćete sretni... iskreno sretni.

Zbog konformizma ste bili nesretni? - upitala je.

Konformizam skriva istinu...nažalost. Zauzvrat vam daje osjećaj sigurnosti, nudi egzistencijalnu udobnost, ali skriva istinu. Dok ju s vremenom ne ubije. - tiho je odgovorio sebi u bradu, kao da se kaje zbog nečega.

Zašto ste onda toliko protiv našeg društvenog uređenja? Kod nas konformizam ne postoji, stoga po vašoj logici, ta iskrenost koju tražite u našemu je društvu potpuno legitimna - rekla je Erina.

Robert je šutio trenutak-dva i gledao nekako zamišljeno, zatim se nasmijao i rekao:

57

- “Najteže vrijeme za istinu je onda kada sve može biti istina.” Sad tek razumijem što je htio reći…

- Tko? - upitala ga je.

- Stanislaw Jerzy Lec. I Erina i Xers su u tišini promatrali Roberta, kao da razmišljaju o njegovim riječima. Xers je zatim ponovio da moraju krenuti, no prije nego su otišli, Erina je upitala: - Zašto se kasnije niste borili?

- Bilo je prekasno… - djelovao je skrušeno.

Robert je na tren pogledao u pod i razmišljao nešto u sebi, dok su Erina i Xers čekali što će reći: - Vidite doktorice, kad je čovjek sretan ne zanima ga ni smisao života, vječnosti, stvarnosti. Ne zanima ga ništa. Jednostavno je sretan i ispunjen. To je taj osjećaj kojega ja nikada u svome životu nisam iskusio. A niti bilo tko od vas. Jer ako ljudi imaju potrebu raspravljati o tome što je sreća i kako je dostići, to znači da nisu nimalo sretni. Da jesu, ne bi uopće ni razgovarali o tome. Ne bi ni osjećali potrebu da preispituju takve subjektivne teme o kojima svatko ima svoje subjektivno mišljenje, prema tome nikada neće ni doći do univerzalnog odgovora. Sretni su ljudi jednostavno sretni.

Ali ni sami nažalost ne shvaćaju koliko su blagoslovljeni time.

- Imamo dosta toga za obaviti danas, zaista bi morali krenuti… ubacio se Xers.

Dok su odlazili onim dugim, bijelim hodnikom bez prozora, Robert je cijelo vrijeme razmišljao da li je sve ovo jedna velika pogreška i da li bi ipak trebao odabrati to “gašenje” kako oni nazivaju eutanaziju u tom njihovom svijetu. Dok je u njegovo vrijeme eutanazija bila jedan vrlo 58

veliki etički i moralni, pa čak i filozofski problem o kojemu se naveliko diskutiralo, u tom novome svijetu je bila sasvim obična, svakodnevna i općeprihvaćena praksa. Nitko nije dovodio u pitanje ni moralni smisao, ni etičke razloge zbog kojih bi se dodovdila u pitanje mogućnost eutanazije. Toliko je bio udubljen u to svoje promišljanje da nije niti primjetio da mu je Erina na odlasku poželjela “Ugodan dan…”. *** Nekih pola sata kasnije stigli su pred Robertov novi stambeni modul.

Nakon što je Xers pritiskom na tipku bez oznake na zidu otvorio bešumna, vrata, koja su se odjednom pojavila na ravnoj jednoličnoj površini pred njima se ukazao minimalistički uređen, čist i naizgled sterilan prostor, s jednim prozorom. Nije bilo prostorija, nije bilo namještaja, ničega. Samo je jedan kut prostora bio pregrađen zidom, ali se nije vidjelo što je tamo. Svi su zidovi bili tamnoplave boje, tamni poput ponoćnog neba, a prostorija je bila tek blago osvjetljena zrakom sunčeva svjetla što se probila kroz taj jedini prozor.

- Ostanite tu na trenutak - začuo je Xersa. Iako nije bilo potrebno išta mu govoriti, jer Robert je ionako stajao mirno, ukopan i pod velikim dojmom proučavao to mjesto u kojemu će vrlo vjerovatno boraviti duže vrijeme.

Xers je stisnuo tipku na zidu, koju je ovoga puta i Robert mogao vidjeti.

To je bila prva tipka koju je očito i on mogao vidjeti, a vjerojatno i smio koristiti, za razliku od svih onih ranije od Xersa i Erine korištenih a nedostupnih njegovu pogledu. Tipka je bila običan crveni krug, kao integralni dio zida, bez rubova, bez prijelaza, a nakon što ju je Xers dotaknuo, stan, odnosno stambeni modul kako su ga zvali u tom novome svijetu, odjednom kao da se probudio i aktivirao. Osim što je iz svih 59

zidova počela zračiti svjetlost, samo što opet nigdje nije bilo izvora svjetlosti, Robert je osjetio i strujanje svježeg, ugodnog zraka diljem prostorije, ali bez zvuka ventilacije.

- Sačekajte još trenutak - ponovio je Xers i stisnuo drugu tipku, koja se ukazala na zidu nakon što je pritisnuo prvu.

Tada se iz poda prostorije, skoro pa nečujno, počelo uzdizati nešto nalik namještaju. U jednome se kutu pojavila neka vrsta stola sa stolicama, u drugome krevet s nečime što je izgledalo poput vreće za spavanje, na sredini prostorije se stvorio nekakav multimedijalni centar. Veliki prozirni komad stakla, poput velikog televizora izašao je iz poda i zauzeo mjesto na sredini sobe. Staklo je bilo prozirno, poput običnog prozora, ali s obje strane je bila ista slika, prošarana kontrolnim opcijama i različitim znakovljem.

- Sada se možete kretati - kratko je rekao Xers proučavajući Robertove reakcije.

Robert je to sve promatrao par trenutaka šećući prostorijom. Ali, nije ništa govorio, nije ništa dodirivao, nije ništa htio ni pitati Xersa. Trudio se ostaviti dojam hladnokrvnosti. Taj neobični “status quo” je trajao sve dok Robert u tišini nije obišao i pogledao sve što ga je zanimalo, zatim je pitao Xersa: - I to je to?

Xers isprva nije znao reagirati na to pitanje, kao da ga je zateklo, što je Robertu bilo izuzetno drago jer ga je prvi put uspio zbuniti nečim.

- Kako to mislite? - upitao je Xers.

60

- To je sve što imate od života? - odgovorio je, zatim pokazao na jedan prozor, jedan krevet, jedan stol i jedan uređaj koji je izgledao kao televizor.

- Nešto nije u redu? - pitao je Xers.

- Jesu li svi ovi stambeni moduli identični?

- Jesu, optimalno su projektirani da imate sve što vam treba. Budite sigurni da vam neće ništa nedostajati - spremno je odgovorio Xers.

Iako ga je u početku uspio donekle zbuniti Xers i dalje nije mijenjao svoj stav i svoje hladno, patronizirajuće držanje prema Robertu.

- Proveo sam tri dana u pritvoru, kada su me svojedobno uhitili zbog uličnih prosvjeda koje sam organizirao u Torinu, a ovo me podsjeća na tamošnju zatvorsku ćeliju, samo što je puno veće.

Xers nije ništa rekao, možda nije shvatio simboliku koju Robert povlači ili ga jednostavno kao i obično nije bilo briga za Robertove komentare i mišljenja. Sljedećih petnaestak minuta proveli su u obilasku prostorije, pri čemu je Xers objasnio Robertu sve funkcije i mogućnosti njegovog modula, te mu pokazao kako se koristiti svime. Objasnio mu je da će ubrzo dobiti svoj PEk, kako su skraćeno nazivali PE kontroler, te će Robert tada imati potpunu kontrolu nad svime što mu je potrebno za život. Robert je bio umoran od svega toga i jedva je čekao da ostane sam u modulu. Očito je i Xers to shvatio, jer se ubrzo okrenuo prema izlazu rekavši da bi to bilo sve za danas i da mora ići. No, prije nego je izašao zastao je na trenutak…

- Mogu li vas nešto pitati? - okrenuo se prema Robertu.

- Možete - odgovorio je Robert trudeći se prikriti svoju radoznalost.

- Zašto toliko spominjete i citirate filozofiju? Čini se prilično neobičnim s obzirom na vrijeme i mjesto u kojemu se nalazite. Kao da bježite od stvarnosti, pokušavate pobjeći u vlastiti um, ili zaklon

61

od svega ovoga što vam je novo i što ne shvaćate ali i što odbijate prihvatiti kao svoju stvarnost.

Iako to nije htio pokazati, Robert se iznenadio čuvši te riječi. Sad je već bio spreman da sebi prizna kako mu Xers pristupa s velikom ozbiljnošću i da ga ipak promatra kao ljudsko biće a ne kao potrošnog pokusnog kunića.

- Zašto vam je to neobično? - upitao ga je.

- Nalazite se u svijetu i vremenu koji su vam potpuna nepoznanica, i umjesto da taj silni trud kojim se opirete uložite u upoznavanje i proučavanje svijeta oko sebe, vi se stalno branite. I to od nečega što vam ne želi učiniti ništa loše. Stalno pronalazite mane, odnosno ističete stvari koje vi smatrate manama našeg životnog sustava, iako ne znate još ništa o našoj civilizaciji.

- Osim što mi je to posao, i što sam na tome izgradio karijeru i stekao ime i ugled, takav sam po prirodi, izraziti skeptik, sve nastojim propitati i analizirati, ništa ne prihvaćam zdravo za gotovo. Na isti sam se način ponašao i u svom vremenu i svom svijetu.

- Ali ste svoj svijet poznavali, naš još ne poznajete - rekao je Xers.

- Upravo zato što ga ne poznajem, filozofija je jedino što imam, jedino sidro koje me drži blizu oaze razuma, dok je sve oko mene nepoznati ocean. U kojem se god smjeru okrenem vidim samo oceane, nepoznate vode za koje ne znam kamo će me odvesti.

Imam svoju malenu oazu racionalnog prosuđivanja, a u tom nepreglednom moru ludila, filozofija je sidro koje me još uvijek drži da ne odlutam i sam u to ludilo.

- Ne razumijem što želite reći? - pitao je Xers.

62

Robert se okrenuo i otišao do prozora, pogledao van na ulicu koja je bila jednaka kao i sve ostale ulice, s velikim tamnim cilindričnim zgradama i zujajućim bijelim kapsulama.

- Kad budem vidio da ste spremni shvatiti što govorim, onda ću vam objasniti – odgovorio je Xersu.

Kao i obično Xers nije reagirao, već je samo bez riječi napustio prostoriju. *** - Dobar dan - iznenadila je Erina Roberta svojom pojavom sljedećeg jutra.

Nakon što se probudio, opet vrlo odmoran, svjež i naspavan, na što se još uvijek nije mogao naviknuti, jer je oduvijek imao problema sa spavanjem, otišao je prošetati. Prišla mu je s leđa dok je sjedio u onom istom društvenom modulu u koji ga je Xers odveo, no sada više nije bilo holografskih projekcija prirode, flore i faune, već je cijeli modul promijenio ambijent. Zgrada je na vrhu imala svijetloplavi prsten, umjesto prijašnjeg zelenog, a na stolovima oko kojih je opet bilo okupljeno puno ljudi odvijale su se projekcije elemenata iz kvantne mehanike, od korpuskularnih svojstava svjetlosti, interferencije snopova elektrona, pa do gibanja elementarnih čestica u atomskim jezgrama.

- Dobar dan, doktorice? - bio je sretan što ju vidi, nasmiješio se, na što je ona također uzvratila osmijehom.

- Nisam znala da vas zanima kvantna mehanika?

- Ne zanima me, iskreno nemam pojma što se ovdje zbiva, došao sam promatrati ljude, odnosno vaš novi svijet. Xers mi je jučer prigovorio da ne poznajem dovoljno vaš takozvani životni sustav i da bih ga prvo trebao upoznati prije nego nešto kritiziram.

63

Erina je pogledavala uokolo, također promatrajući ljude, što je Robert iskoristio da je potajice gleda. Osjećao je privlačnost prema Erini, ali se nije usudio ništa poduzeti.

- O vama se naveliko raspravlja u Vijeću, postali ste prava senzacija.

- odjednom je rekla.

- Kakvom Vijeću? - upitao je.

- Vrhovnom Vijeću, to je najviše tijelo sastavljeno od 12 članova, koji odlučuju o svim poslovima i vode sve projekte našeg Operativnog centra. Njihov je bio prijedlog da vas se revitalizira, oni su osmislili cijeli projekt i čekaju rezultate. O njima također ovisi i vaša nostrifikacija.

- Projekt?

- Molim? - zbunjeno je uzvratila Erina.

- Ja sam projekt?

- Da, gospodine Marcus, kao i svi mi ostali. Svi ljudi koje vidite oko sebe su pojedinačni projekti.

Bio je zbunjen, ali nastojao je to sakriti od Erine.

- Zašto se priča o meni? - upitao je.

- Xers je predložio vaše gašenje - hladno je to izgovorila kao da razgovara o nedjeljnom ručku, a ne o ljudskom životu.

Robert nije bio iznenađen, čak štoviše nekako je u sebi to i očekivao, bilo je očito od samog početka da Xers sumnja u njega i njegovo znanje i stručnost, ali mu se sad nakon toliko dana provedenih u tom novome svijetu probudio i nagon za samoočuvanjem, te nije htio otići bez borbe.

- I kada ću biti ugašen? - upitao je.

- Nećete, Xers je predložio gašenje, ali je prijedlog odbijen odgovorila je Erina.

64

- Zašto? - osjetio je olakšanje, ali ga nije pokazivao.

- Članovi Vijeća imaju na uvid sve vaše interakcije u našemu životnom sustavu, od trenutka kad ste revitalizirani, svi vaši razgovori, susreti i diskusije se bilježe, uključujući i ovaj naš sada.

Na osnovu toga članovi Vijeća su zaključili da će vam ipak omogućiti priliku za nostrifikaciju, unatoč Xersovom protivljenju objasnila je.

- A zašto naveliko pričaju o meni, zašto sam postao senzacija?

- Puno vremena provode promatrajući vas i raspravljajući o vama, što nije dosada bilo uobičajeno za druge revitalizirane uzorke pojasnila je Erina.

- Što će se dogoditi kada prođe tih mojih godinu dana u vašem svijetu?

- Izaći ćete zajedno sa Xersom pred Vrhovno Vijeće koje će tada donijeti odluku da li prihvaćaju vašu nostrifikaciju u naš životni sustav, odnosno hoćete li nastaviti živjeti u našem svijetu, ili ćete biti ugašeni - rekla je onim istim hladnim tonom, ne odavajući nikakvu emociju koja bi bila odraz njezinog stava o tome o čemu priča.

Robert je tada shvatio da njima ljudski život ne znači ništa, jer ga nisu ni okusili, nisu ga nikada nikome dali, kako onda mogu znati što to znači oduzeti ga nekome. Oni ne rađaju svoju djecu, ne odgajaju ih, ne stvaraju odrasle ljude od njih, već ih proizvedu u laboratoriju, kao što su proizveli i njega. Razmišljao je u sebi trenutak-dva, pa iznenada rekao: - Ovo je sad već groteskno… - rekao je pa nakon kraće stanke nastavio: - Rođen sam 17. oktobra, iako nisam birao da se rodim, ubijen sam 17. oktobra, iako ni to nisam htio, vi ste me revitalizirali 17. oktobra, iako ni to nije bio moj izbor, i sad mi kažete da se za godinu dana, točno na 17. oktobar, ponovno moram 65

suočiti s vlastitim životom ili smrću... zar nemate nimalo obzira prema dostojanstvu čovjeka? Bio on živ, ili mrtav.

Erina nije znala što bi odgovorila na to, ali je Robert vidio da je uspio doprijeti do nje, jer je primjetivši da je osjetila neugodu zbog svega. Šutjela je, bilo je očito da se nije snalazila u takvim situacijama, stoga je promijenio temu.

- Zašto je Xers predložio moje gašenje?

- Smatra da je vaša asimilacija u naš životni sustav neizvediva.

- Jeste li pokušali revitalizirati neke druge osobe čije bi vam znanje bilo od koristi? Naprimjer Nikolu Teslu, ili Alberta Einsteina? upitao je.

- Nismo, njihovo znanje nam nije od koristi.

- Nije vam od koristi?! - iznenađeno je pitao.

- Ne, imamo njihov psihološki profil i mapirali smo njihov moždani uzorak, tako da sve ono što su oni znali, mogli i razumjeli zajedno s njihovim kognitivnim sposobnostima, znamo i mi. Nisu nam potrebni.

Sklopio je ruke, te se nasmijao...

- Ne mogu vjerovati da sam vam ja važniji od njih. A koga ste revitalizirali? - upitao je.

- Prije točno deset godina smo revitalizirali čovjeka koji je živio prije vas, tražeći neke odgovore vezano za kvantnu teoriju.

- Max Planck?

- Da. Pogledao je još jednom oko sebe, sve one ljude i sve one holografske projekcije.

66

- Zar je moguće da vi nešto ne znate i tražite pomoć od čovjeka koji je živio u primitivnim, barbarskim vremena prije više od 500 godina?

- Nismo ga trebali zbog njegovog znanja. Unaprijedili smo kvantnu teoriju i otkrili nove zakone za koje Planck nije nikada znao, što zbog vaše primitivne tehonologije u to vrijeme, ali isto tako i zbog političkih prilika. Umjesto da se potpuno fokusirao na svoj rad i istraživanja, Planck se morao boriti s politikom i ekonomijom na što je izgubio puno vremena. Revitalizirali smo ga iz istoga razloga kao i vas. Da nam...

Nije uspjela dovršiti rečenicu kad se opet iznenada pojavio Xers. Kao i Robert i Erina, i on je još uvijek nosio potpuno istu odjeću već danima.

Robert je dosad već shvatio da nije u pitanju obična odjeća, već neka napredna, tehnološko čudo koje se samo čisti i održava, stoga nema potrebe da ju se mijenja.

- Doktorice, je li sve u redu? - pitao je.

- Da, jest. Došla sam razgovarati s uzorkom.

- Dobar dan Xers… - rekao je Robert, gledajući ga izazivački, direktno u oči, no Xers se nije nimalo obazirao.

- Vijeće je odlučilo da vas neće ugasiti, stoga nastavljamo s projektom.

- Da, čuo sam - odgovorio je Robert mirno i dalje ga gledajući u oči.

- Tko će onda preuzeti projekt 922? - upitala je doktorica.

- Settick. Vijeće je odlučilo da je spreman i može početi. Ja ću mu asistirati s prvim projektom.

- Eto, gospodine Marcus, vi ćete biti zadnji Xersov projekt okrenula se prema Robertu s osmijehom.

- Jel to dobro ili loše? - upitao je zbunjeno.

67

Erina je pokazala na crnu traku koju je Xers stalno nosio na lijevom rukavu.

- Članovi društva koji imaju tu traku na kraju su svog životnog ciklusa i društvo im iskazuje posebnu čast i poštovanje za njihov doprinos i rad da bi usavršili naš životni sustav.

- Kako mislite na kraju životnog ciklusa? Pa Xers je u boljoj formi od mene i izgleda puno bolje i zdravije od mene? - iznenađeno je rekao Robert.

- Nema to nikakve veze s njegovom formom i zdravljem. Svi su ovdje savršeno zdravi i u odličnoj formi. Xers je također projekt čiji je ciklus predviđen na točno 96 godina. Ušao je u zadnju godinu i vi ćete mu biti posljednji projekt - mirno je pojasnila.

- 96?!? On ima 96 godina?! - poviknuo je sa šokiranim izrazom lica.

Svi oko njih su se okrenuli prema Robertu kad su ga čuli kako viče, no on se nije uopće obazirao na njih.

- Pa izgleda kao da ima 60, kao da bi se mogao popeti na Himalaju!

- nastavio se čuditi.

Erina ga je uzela za ruku ljudski i toplo, kao da ga želi utješiti. Robertu je to odmah bilo sumnjivo i prvo čega se sjetio je bio Pavlov.

- Xers je radio vrlo naporno i dao svoj veliki doprinos da naša civilizacija krene naprijed i da se usavrši. Sada je došlo vrijeme da ga zamijeni mlađi i bolji projekt, koji ima sve njegove sposobnosti i znanje, samo što je u nekim stvarima optimalnije usavršen. Mi kontroliramo svoju evoluciju.

- Da, kao i sve ostalo - odgovorio je drsko.

Pogledao je još jednom oko sebe, doktoricu, Xersa i sve one ljude i rekao: - Dakle Xers, vi ste htjeli ugasiti mene, a sad gašenje čeka vas.

68

- Ne vidim u čemu je problem i što vam tu nije jasno. To je standardna procedura našeg životnog sustava. Isti zakoni vrijede za sve nas. Pa i za vas također - odgovorio je opet poput programiranog drona, bez emocija, kamenog izraza lica.

- Njegovo gašenje nije definitivno - ubacila se Erina. - Xers je skupio 94 posto kvalifikacija da postane članom Vrhovnog Vijeća.

Ako skupi još pet posto, ući će u Vrhovno Vijeće i sudjelovati u upravljanju našim Operativnim centrom sljedećih 20 godina.

Nakon toga, ako se ne pojavi netko tko je skupio više kvalifikacija od njega, mandat mu se produžuje na još pet godina.

Robert se više nije čudio ničemu. Ni njegovim godinama, ni činjenici da bi Xers mogao doživjeti preko 130 godina starosti, a i dalje izgledati kao da nema više od 70 godina života.

- A o čemu ovisi još tih pet posto? - upitao ga je.

- O zadnjem projektu, ovog kojeg vodim s vama - odgovorio mu je uobičajeno hladno.

- Dakle Xers, ipak imamo onda nešto zajedničko… - rekao je nekako samodopadno.

- Što to? - upitao je Xers.

Zašutio je na par trenutaka, pa onda tiho rekao: - Imamo zajedničkog neprijatelja...vrijeme, Xers...vrijeme.

Rekavši to Robert je izašao. Bez ijedne riječi, bez pozdrava. Erina i Xers šutke su ga ispratili nezainteresiranim pogledom. ***

69

Pala je večer, grad, odnosno Operativni centar se smirio, sve je postalo nekako usporeno i lagano, poput tipične nedjelje, iako u tom novome svijetu nije bilo dana, nisu imali imena. Ponedjeljak, četvrtak ili nedjelja nisu značili ništa nikome. Xers je bio sam u svome stambenom modulu.

Izašao je iz pregrađenog dijela prostorije sasvim gol, kao da je izašao iz tuša. Taj dio je bio poput nekog higijenskog dijela, čak je bio i projektiran kao tuš, ali nije koristio vodu i sapunicu, već je emitirao nekakvu soničnu energiju visoke frekvencije. Stali bi u taj ograđeni dio, bili unutra minutu, dvije potpuno goli, dok se ne začuje zvuk da je uređaj završio i to je bilo to. Izašli bi potpuno čisti.

Xers se obukao, zatim sjeo u jedinu stolicu i uključio onaj čudnovati televizor. Činilo se kao da uspostavlja nekakav poziv. Odjednom se na tom prozirnom komadu stakla ukazalo 12 lica. Bili su to članovi Vrhovnog Vijeća.

- Što ste trebali Xers? - obratio mu se jedan od članova.

- Htio bih da još jednom razmislite o mome prijedlogu.

- Zbog čega i dalje inzistirate na tome?

- Nakon današnjeg susreta u društvenom modulu broj 5 još sam više uvjeren da asimilacija Roberta Marcusa neće dobro završiti.

Pokazuje znakove psihičke nestabilnosti koje bi mogle dovesti do rapidne neuronske degeneracije kao kod prijašnjih uzoraka čija je revitalizacija na kraju bila neuspješna - objasnio je.

- Njegov je moždani uzorak i dalje pravilan i uredan, kao i sve ostale moždane aktivnosti, ne primjećuje se nikakva nestabilnost.

- Ne primjećuje se trenutno, ali hoće s vremenom - rekao je.

- Ne slažemo se Xers, ne vidimo razloga da se projekt otkaže.

- Imam 70 godina iskustva na ovim projektima, znate i sami, kao što znate i sve moje rezultate, prema tome dovoljno se osjećam slobodnim da mogu tvrditi sa sigurnošću da Robert Marcus

70

pokazuje psihičku nestabilnost – Xers je bio uporan u svojim tvrdnjama.

- Nismo to primjetili kod Marcusa, ali jesmo kod vas. U komunikaciji s njim ponekad se kod vas javljaju devijacije u vašem moždanom uzorku.

Xers je odšutio tu opasku.

- Što mislite što je Robert Marcus htio reći kada vam je kazao da vam je vrijeme zajednički neprijatelj? - upitao je jedan od članova.

- Ne znam - iskreno je odgovorio. - Puno toga što govori nema nekog smisla, zato predlažem gašenje, jer sumnjam da nam može biti od koristi.

- Ne vidimo razlog da abortiramo projekt, nastavljate dalje prema planu - ubacio se drugi član Vijeća.

- A projekt 922? Mislim da nije razumno da se ova dva projekta izvrše u približno slično vrijeme. Moglo bi doći do neželjenih komplikacija.

- Neće, sve je konfigurirano na način da se to izbjegne. Projekt 922 će biti u potpunosti izvršen u Operativnom centru Germania.

Settick putuje onamo za četiri dana. Sve je usklađeno s njihovim Vrhovnim Vijećem. Ovi su projekti od velike važnosti, ne samo za naše Operativne centre, već za cijeli životni sustav.

Xersu je već postalo očito da ih neće uspjeti nagovoriti da odustanu od Marcusa. Shvatio je da više nema svrhe pokušavati.

- U redu. Ako mislite da je tako najbolje, postupit ću sukladno vašim zahtjevima - kratko je odgovorio nakon čega je videolink ugašen.

Hladno i bez ikakve geste i pozdrava.

71

*** - Točni ste. - rekla je Hana.

- Stigla sam ranije, ali prema našem dogovoru sam pričekala. odgovorila joj je doktorica Erina.

- Baš završavam izvještaj. Jutros sam dobila rezultate, pišem zaključak. Sjednite. - kratko je rekla Hana, ne dižući pogled sa svojih staklenih uređaja.

Hana je doktorica, poput Erine, ali neuroznanstvenica, specijalist neurološke biokemije. Iako je bila u svojim kasnim 70-im godinama, izgledala je kao da joj je otprilike 45 godina. Lijepog fizičkog izgleda, plave kose i tamnih očiju, vrlo sličnih Xersovim. Visoka poput Erine te stasom slična njoj, samo izgledom malo starija. S više od 50 godina iskustva, smatrana je vodećim stručnjakom na području neuroznanosti.

Dočekala je Erinu u svome stambenom modulu, koji je u svakom detalju bio identičan onome u kojemu stanuje Erina, Xers te Robert Marcus.

Hana je bila jedan od mentora Erini za vrijeme njezinog obučavanja. Uz još tri druga mentora, od kojih je Erina na kraju dobila svoju nostrifikaciju. Kao doktorica nanomedicine, morala je imati tri mentora iz različitih područja medicinskih znanosti. Doktor Semeri je također bio doktor nanomedicine, no pri kraju svog ciklusa od 91 godine morao je biti ugašen. Erina je projektirana da preuzme njegovo mjesto i njegova istraživanja.

- Što ste me trebali? - upitala je Hana.

- Htjela sam razgovarati s vama o Robertu Marcusu.

- Da, pratim taj projekt. Onoliko koliko mi istraživanja dopuste, jer sam taj projekt završila, ali pratim koliko stignem.

72

Erina ja zastala na tren te se prilično iznenadila čuvši da doktorica Hana prati Marcusa, s obzirom na svima opće poznatu činjenicu da jednom kada zaključi neki projekt, više se na to ne obazire nimalo. Čim dobije rezultat i donese zaključak i rješenje, to smatra završenim i više ne vidi potrebu za diskusijom ili daljnjim pročavanjem projekta, već odmah počinje raditi na slijedećem. Stoga je Erini bilo odmah jasno da je projekt Marcus iz nekog razloga postao vrlo značajan.

Hana je ustala sa svog radnog stola, prišla nečemu što je izgledalo poput futurističkog kauča i ponudila Erinu da sjedne do nje.

- Što vas zanima? - upitala ju je.

- Vaše profesionalno mišljenje. - odgovorila je Erina i nastavila. - Ne znam koliko detaljno pratite projekt Marcus, ali vi ste mapirali njegov moždani uzorak i kreirali psihološki profil, stoga smatram da vi imate najbolji uvid u njegovo stanje. Ako treba možete pregledati sve na mojemu PE kontroleru, svi podaci su ovdje, od dana otkada je revitaliziran.

- Što vam nije jasno? - upitala je Hana.

- Ne vidim nikakve devijacije u njegovom neurološkom uzorku, nema nikakvih tragova da je um pretprio bilo kakvu anomaliju prilikom revitalizacije. No, Xersu se čini da jest i da bi Marcus trebao biti ugašen.

Doktorica Hana je s podozrenjem pogledala Erinu, no nije ništa rekla.

Ustala je, otišla po svoj PEk i uključila mod kodeksa privatnosti. Jednom kada je taj mod uključen, stambeni modul postaje nedostupna zona, isključena za praćenje izvana aktivnosti koje se unutra dešavaju. Zbog sigurnosti, svi stambeni moduli imaju instalirane uređaje koji prate što se događa u svakom modulu da bi, u slučaju neke nesreće ili nepredviđene situacije, sigurnosne službe odmah mogle reagirati. Mod kodeksa

73

privatnosti smije biti angažiran samo 30 minuta. Nakon toga se automatski uključuje normalni mod sigurnosti.

- Nema anomalija, nema nikakvih devijacija - rekla je.

- Sigurni ste?

- Da. Zapravo je Marcus skoro pa savršeno revitaliziran, što se tiče neurološkog dijela. Njegov je moždani uzorak mapiran s preciznošću od 99 posto, zato se toliko dobro prilagodio našem životnom sustavu.

- Xers tvrdi da nije - rekla je Erina.

- Xers je vrlo inteligentan, naravno. Natprosječno, kao i svi naši ljudi. U doba Marcusove civilizacije, prije 500 godina, ono što se tada smatralo natprosječnom inteligencijom, danas je najniži prag inteligencije. To znate i sami vrlo dobro. - rekla je Hana i opet pozorno pogledala Erinu prateći njezine reakcije.

- Marcus spada u natprosječno inteligentne uzorke, kao i svi drugi uzorci dosada. To je jedan od kriterija zbog kojih je revitaliziran. objasnila je Erina.

- Da, doktorice Erina, ali Marcus je natprosječno inteligentan prema našim, današnjim kriterijima. Njegove kognitivne, logičke, memorijske i ostale moždane funkcije nisu na istoj razini kao moje i vaše, ali su gotovo jednake.

Erina se iznenadila kad je to čula. Prvo je šutjela, zatim se sjetila da taj podatak uopće nije pročitala u njegovom medicinskom dosjeu. Odmah je shvatila da ga Hana zapravo nije niti htjela upisati. Poželjela je negodovati, spočitnuti Hani što to nije upisala u izvještaj nakon što je zaključila projekt Marcus. Nikada se u svome životu nije susrela ni sa jednom pogreškom, a kamoli namjernim kršenjem vrlo strogih propisa struke i životnog sustava općenito. Takve se stvari u njihovoj civilizaciji ne toleriraju, već zbog takvih propusta znanstvenici idu na prosudbu 74

pred Vrhovno Vijeće i može uslijediti njihovo prijevremeno gašenje. Ali, još niti jednom nitko nije bio prozvan na prosudbu, jer nitko nije niti pomišljao kršiti zakone i procedure.

- Erina, da sam to upisala u izvještaj, Marcus bi odmah bio ugašen. počela se opravdavati Hana.

- Zašto? - upitala je Erina još više iznenađena.

- Postoji li protokol za takve uzorke?

- Kako to mislite?

- Svi protokoli za revitalizaciju uzoraka uključuju parametre iz vremena kada su uzorci živjeli. Ali nijedan protokol ne predviđa ovakav slučaj. Xers smatra Marcusa primitivnim i zaostalim uzorkom koji ne razumije naš današnji životni sustav.

- Znam. - rekla je Erina.

- Isto kao i vi - osjetio se prijekor u Haninom tonu.

Erina ju je ljutito pogledala, ali nakon kratkog promišljanja morala je sebi priznati da je doktorica Hana u pravu.

- Svi misle da Marcus ne shvaća i ne razumije naš današnji svijet, ali on ga itekako dobro razumije. Puno bolje nego što očekujete.

- Svejedno ste morali taj podatak upisati u zaključak projekta. To je mandatorno.

- Nisam.

- Kako niste? Ne razumijem…

- Ja, isto kao i vi, imam pravo odlučiti što će biti zaštićeno kodeksom privatnosti. Sve što želim mogu staviti pod zaštitu kodeksa. Moj zaštićeni dosje će biti otvoren pred Vrhovnim Vijećem i detaljno proučen nakon što budem ugašena, isto kao i vaš.

- Ali ovo nije vaš osobni izbor, već utječe na cijeli projekt i potencijalno na cijeli životni sustav. - usprotivila se Erina.

75

- Zato sam odlučila zaštititi taj podatak. Smatram da će projekt Marcus utjecati na cijeli naš životni sustav, stoga mora biti izveden do predviđenog zaključenja. Da sam upisala podatak o njegovoj inteligenciji u izvještaj, Marcus bi bio odmah ugašen i projekt ne bi bio izveden.

- Vrhovno Vijeće može u svakom trenu zatražiti ponovnu evaluaciju njegovog neurološkog stanja, moždanog uzorka i testirati inteligenciju. To će biti protumačeno kao vaš veliki propust, ako se otkrije da ste krivo procijenili njegovo stanje. - upozorila ju je Erina.

- Hoće, ali recite mi što je važnije? Moja pogrešna procjena, odnosno propust, ili opća dobrobit našeg cijelog životnog sustava čemu Marcus svojim radom može bitno pridonijeti? - upitala ju je Hana vrlo ozbiljno.

Erina je shvatila poantu, ali ju je i dalje čudio rizik kojemu je izložila sebe takvim postupanjem. Riskirala je da cijelu svoju karijeru, ugled i stručnost dovede u pitanje. Nakon svih tih godina izvanrednog rada i nevjerojatnih rezultata, doktorica Hana bi mogla izgubiti poštovanje cijelog Operativnog centra te biti upamćena kao prva osoba optužena za namjerno kršenje manifesta struke i izvedena pred prosudbu Vrhovnog Vijeća.

-

Ali čemu sve to? Ne razumijem zašto to radite? - upitala je Erina.

Razumjet ćete, ima vremena. - ostala je zagonetna Hana. Želim znati odmah.

Vjerujte mi, razumjet ćete kad budete spremni za to. Da vam sad objasnim to vam u ovom trenutku ne bi ništa značilo.

76

Erina je bila zbunjena. Ne samo činjenicom da Hana dovodi cijelu svoju karijeru u pitanje, već i zbog toga što je u njenom ponašanju prepoznala obrazac ponašanja Roberta Marcusa. Zbog kodeksa privatnosti bila je obvezna šutjeti o ovome razgovoru. Nije smjela ništa nikome reći, jer je time riskirala da i sama bude ugašena zbog kršenja jednog od najstrožih zakona njihovog sustava.

- Sad znate zašto je Xers toliko rezistentan prema projektu Marcus.

Ne zna se nositi s time, jer nije nikada imao revitaliziran uzorak koji se ne uklapa u već predviđene protokole. A skupio je 94 posto kvalifikacija, treba mu još samo pet.

Erina se zamislila na trenutak, pa rekla: - Sugerirate da Xers misli na sebe i svoju osobnu korist.

- Ne, naravno da ne. - odgovorila je spremno Hana. - Nitko od nas, pa niti on, nije tako projektiran. Psihološki smo utemeljeni da su nam kolektiv i životni sustav u primarnom interesu. Stoga ne mislim da Xers gleda na sebe u ovoj situaciji. Ali, naravno, devijacije su uvijek moguće. No, mislim da u ovom slučaju nema govora o tome. Jako dugo poznajem Xersa i zato mi se čini da se jednostavno ne zna nositi s time. Cijelu svoju karijeru radi s uzorcima koji su se uklapali u unaprijed zadane protokole. Marcus se ne uklapa niti u jedan. Stoga Xers samo radi ono što bi svatko učinio na njegovom mjestu. Zaključuje da se Marcus ne može kvalitetno asimilirati u naš životni sustav, te predlaže njegovo gašenje. Mislim da Xers prije svega misli na Marcusovu dobrobit.

- To onda nije ni profesionalno, ni korektno prema Xersu, morali bismo mu predočiti taj podatak. - upozorila je Erina.

- Opet vas pitam, što je važnije? Xers, ja, vi, ili dobrobit cijelog našeg životnog sustava?

77

Erina je šutjela. Nije mogla zamjeriti Hani baš ništa. Njezina je logika bila nepobitna.

- Nitko nije iznad životnog sustava - rekla je.

- Drago mi je da tako mislite - odgovorila je Hana.

Erina je ustala i krenula prema izlazu. No, iznenada je zastala i upitala Hanu: - Što mislite o projektu 922?

Hana je odgovorila sasvim hladno i službeno: - Moje stručno mišljenje je da još nije pogodno vrijeme da se krene u provedbu projekta 922. No, Vijeće je donijelo drukčiju odluku.

Hana je zatim otišla do malene konzole na zidu i isključila mod privatnosti, što je Erini bio indirektan znak da je njihov razgovor došao kraju. Izašla je bez pozdrava. *** Za to vrijeme Robert je u svome stambenom modulu proučavao svoj PE kontroler. Uređaj je bio vrlo nemaštovit dizajnom, jednostavan, naizgled običan komad hladnog prozirnog stakla, veličine pametnog mobitela.

Zaobljenih uglova, nije imao nikakvih fizičkih kontrola, gumba, prekidača, ničega. Prvo što je odmah primjetio jest da je uređaj bio vrlo intuitivan. Kao da je predviđao Robertove želje i nudio mu tipke na izbor sukladne njegovim trenutačnim mislima te mentalnom i emocionalnom stanju. Ništa nije morao utipkati, tražiti ili definirati na bilo koji način. Već bi se samo pojavilo na zaslonu. Čim je pomislio na “Kodeks privatnosti” PEk je odmah izbacio sve informacije o ovom korisnom, ali prema Robertovom mišljenju isto tako vrlo kontroverznom 78

zakonu, svojevrsnom manifestu ovoga svijeta. No, usred čitanja bio je prekinut.

- Kako se osjećate? - začuo je već mu dobro poznati glas.

- Kako možete samo tako ući u moj stan? Zar ne poštujete tuđu privatnost? – ljutito ga je zapitao.

Xers naravno nije mario za Robertove komentare.

- Kako se osjećate? - ponovio je svoje pitanje.

- Dobro… - odgovorio je Robert. Već se pomirio s činjenicom da sa Xersom nema smisla raspravljati.

- Osjećam se dobro. Ne muče me nikakvi problemi ni tegobe koje sam ranije imao. Bolovi u leđima, visok tlak, slab vid. Nesanica, umor. Ničeg od toga nema. Pretpostavljam da to mogu zahvaliti vašoj čudotvornoj medicini. Onim, kako vi to zovete, bioničkim nanostanicama?

- Da. - kratko je odgovorio Xers.

- Kako bih umro? - upitao ga je Robert. - Ako ste upoznati sa mojom DNK strukturom onda vjerojatno znate i koji bi bio uzrok moje smrti, da nisam bio ubijen.

Xers je pogledao svoj PEk i hladnokrvno odgovorio.

- Najvjerojatnije od posljedica moždanog udara u 72. godini starosti.

S obzirom na vaše tadašnje stanje, velika je vjerojatnost bila za to.

Više od 68 posto.

Robert se nije previše iznenadio, znao je da nije vodio uredan život, da se premalo kretao teI bio pod stalnim stresom. Ignorirajući Xersa proučavao je i dalje svoj PEk. - Trebate li pomoć? - upitao ga je Xers.

- Za što?

79

- Vidim da proučavate svoj PEk, nudim vam pomoć.

- Hvala ne treba, nema su tu baš puno toga za proučiti. - odgovorio je Robert i odložio svoj PEk na stol.

- Ako imate bilo kakvih pitanja vezano uz PEk, pomoći ću vam.

- Ne morate izigravati uslužnost, nema potrebe. Znam što vas zanima, možete me slobodno testirati kad god vama odgovara drsko je rekao Robert.

- Testirati što?

- Da vidite jesam li sposoban koristiti to čudo. Imam ga u ruci tek 15-ak minuta i već ste došli. Isto kao onda u onoj užasnoj bijeloj sobi. Kad ste me testirali hoću li uzeti tablete i obući ovaj čudotvorni kombinezon koji nosim cijelo vrijeme.

Xers je u tišini strogo promatrao Roberta, ali ništa nije govorio. Stoga je Robert prvi krenuo: - Proučio sam taj PEk. Ništa tu nema posebno za vidjeti, ali nisam ni očekivao ništa spektakularno. Pošto je konfiguriran posebno za mene… - odjednom je zastao. - Pa ja samo počeo i govoriti kao vi...konfiguriran. Šta se to događa sa mnom? - upitao se.

- Zašto mislite da je posebno konfiguriran za vas? - prekinuo ga je Xers.

- Zato što mi nisu dostupni svi podaci na uvid. Naprimjer ono što sam vas pitao maloprije...kako bih umro? Moj PEk mi nije želio na to odgovoriti. Očito je da sam limitiran sve dok ne budem, to jest ako budem, nostrificiran.

- To je u cilju vaše zaštite. - potvrdio je njegove sumnje.

- Hvala - Robert je cinično odgovorio.

80

Stajali su tako u tišini trenutak-dva. Xers je promatrao Roberta, dok se Robert nije uopće obazirao na njega. Zatim se Erina odjednom pojavila na vratima. Također u istoj odjeći, odnosno kombinezonu.

- Doktorice, što se dogodilo s Maxom Planckom? - Robert se okrenuo prema njoj bez pozdrava.

- Zašto vas to sada zanima? - ostala je zatečena pitanjem.

- Zato što ni to ne mogu pronaći na svome PEk-u.

Xers je pogledao Erinu, činilo se da će nešto reći, ali je to zadržao za sebe.

- Dva tjedna nakon revitalizacije je ugašen - mirno je odgovorila.

- Zašto?

- Nije se nikako mogao prilagoditi našem životnom sustavu. Doživio je veliki šok i pao u komu. Nakon toga smo ga odlučili ugasiti objasnila je.

Mirno je primio tu informaciju. Xers i Erina su ga u tišini promatrali.

Kao i uvijek, čekajući njegovu slijedeću reakciju. Robert je to znao, jer su se svi oko njega tako ponašali. Stoga je znao da neće daleko dogurati ako ne bude prvi povukao potez.

- Blijed vam je svijet. Taj vaš novi svijet, to jest za mene novi.

Blijed i bezličan. Bešćutan. - rekao je.

- Nama je funkcionalnost na prvome mjestu. - odgovorila je Erina i nastavila - Mi ne tratimo svoje resurse i vrijeme na arhitekturu ili dizajn. Smatramo ih potpuno nepotrebnima. Funkcionalnost i svrsihodnost nam je jedini prioritet.

- Da, to znam. Samo što onda ubijate svu ljudsku kreativnost.

Ljudska kreativnost je temelj svega. Bez nje ne bi bilo ničega što imate danas. Cijeli svoj svijet i društvo dugujete ljudskoj 81

kreativnosti. Intuiciji, radoznalosti, mašti, pa čak i zaigranosti.

Nemate glazbu, nemate književnost, umjetnost. Nemate čak ni sport. Natjecanja, ništa. Nemate ništa što bi trebalo provocirati um, angažirati ga. Zašto smatrate da vaš svijet ne bi bio još bolji kada bi podupirali stvaranje umjetnosti, pisce, arhitekte, slikare, glazbenike? Zašto mislite da ne bi tada dodatno napredovali?

- Nemamo potrebu provocirati umove - ubacio se Xers na Robertovo iznenađenje. - Kao što sam vam već objasnio, naš svijet nije kaotičan kao što je bio vaš. Ne funkcionira stihijski i besciljno kao što je vaš djelovao. Vi ste probleme svoje civilizacije i svoga društva uporno pokušavali objasniti kroz umjetnost i kulturu.

Naročito kroz filozofiju. Umjesto da ste ih rješavali. Samoljublje, ego i pohlepa su vas tjerali da gradite pretjerano velike i nepotrebne građevine i gradove. Samo da bi iskazali moć, bogatstvo i ugled pred drugim nacijama. Zatim bi ratovali i rušili te gradove. Pa opet trošili svoje resurse da biste ponovno izgradili još veće i raskošnije gradove. I tako iznova. Zar u tome ne vidite bezobziran i prilično apsurdan uzorak ponašanja?

Robert je mirno saslušao Xersa gledajući ga u oči cijelo vrijeme.

- Možda ste u pravu. Nisam siguran. Ne mogu se boriti protiv sirove logike. Previše je hladna za moj svjetonazor. Kao i svi vi. Previše ste hladni. Bešćutni. Cinični. A cinizam ubija dušu. Otkriva istinu, to je točno, ali ubija dušu. Vi nemate topline u sebi. Niste iskusili toplinu života.

- Niste ni vi - rekla je Erina.

Pogledao ju je kao da će joj očitati još jednu lekciju...ali se ipak suzdržao. Nakon par trenutaka je pognuo glavu i samo tiho prozborio: - U pravu ste, nisam.

82

- Da li to znači da se polako prestajete braniti od nas? - pitala je. Da ste shvatili da vam ne želimo ništa loše? Već vam nudimo priliku da živite u boljem svijetu? Onakvom za kakav ste se borili u svoje vrijeme.

- Nudite mi priliku koju nisam tražio.

- Niste je tražili, ali to ne znači da ju ne možete iskoristiti. Mi smo vas revitalizirali jer prepoznajemo vašu kvalitetu i sposobnosti. I nudimo vam priliku da djelujete i radite s nama kao jedan od nas.

Priliku da se zaista posvetite onome što iskreno želite raditi. Bez nepotrebnih distrakcija kojih ste imali u svoje vrijeme. Bez političkih ili egzistencijalnih problema, sukoba, neprijatelja. Imate slobodu i sve uvjete da radite ono u čemu ste najbolji.

Otišao je do jedinog prozora u tom svome modulu i promatrao njihov životni sustav. Vidio je sve ono potpuno identično što viđa svaki dan.

Sve isto. Potpuno iste bijele kapsule koje su ljudi vozili kroz grad. Istog oblika, veličine, boje. Iste ulice, ceste. Identične građevine, tamne cilindrične zgrade, građene od istog materijala. Sve je izgledalo poput nekakve futurističke vojarne. Ništa se nije razlikovalo. Svaki je dan gledao iste ljude. Svi su bili visoki, vitki, mladoliki, vrlo privlačni i lijepi. Doslovce svi. Iste građe, nosili su istu odjeću, koja se razlikovala u nijansama boja jedino. Stariji, poput Xersa su imali drukčiju odjeću, ali i oni su međusobno izgledali slično. Teško je podnosio tu monotoniju.

- Nisam još odlučio - rekao je tiho, kao da mrmlja sebi u bradu.

- Što? - upitala je Erina.

- Da li je sve ovo prilika, ili noćna mora? - tiho je upitao samoga sebe.

Zatim se okrenuo prema njima i rekao: 83

- Ako vam spomenem Mozarta, Descartesa, Da Vincija, Teslu, Carla Junga, Galilea, Kopernika, Darwina… već znam što ćete reći. Da ste mapirali njihov moždani uzorak i da imate uvid u sve njihove kognitivne procese. Nisu vam potrebni, jer sve ono što su oni mogli, znali, bili u stanju, vi možete vrlo lako danas replicirati.

- To je točno - komentirao je Xers.

- Razumijete njihov moždani uzorak i procese, ali ne razumijete smisao - rekao je Robert i nastavio. - Bez toga sve vam je uzalud.

Da biste mogli razumjeti proces njihovog razmišljanja, oni su prvo morali biti rođeni, odgojeni. I dokazati se. Potvrditi se u svijetu koji nije bio nimalo poput vašeg. Nisu imali naprednu tehnologiju.

Umjesto toga su imali sve te probleme koje vi danas nemate. I još puno gore od toga. Progonili su ih oni koji im nisu bili ni u čemu dostojni. Imali su ono što su imali. Jedini način, alat ako želite, na koji su mogli ostvariti svoj doprinos čovječanstvu, bile su njihove ideje, njihov mozak, njihova kreativnost. A vi to ne cijenite.

Nimalo. To je ta hladna, sirova, pa čak i okrutno surova logika koju imate. O kojoj govorim. Ne razumijete smisao. Jedino što imate da je napredno jest ta inteligencija. Tehnologija je samo nusprodukt toga. Oni su imali puno više od vas. I od mene također. Imali su vizionarsku intuiciju, imali su slobodu odabira, radili su ono što su sami odabrali, onako kako su htjeli i živjeli onako kako su željeli.

To je ono što vi danas nemate. Nisu bili projektirani da rade nešto, već su radili ono što su sami odabrali. To je, doktorice. ta sreća i smisao o kojemu sam vam govorio. Niste se zapitali što bi bilo da Nikola Tesla nije uopće rođen? Ili da je umro kao dijete? Što bi danas bilo s vama?

Erina je pažljivo slušala, ali je bilo očito da se s njim ne slaže.

84

- Kao i mnoge druge osobine vaše civilizacije u kojima nismo vidjeli nikakvu korist, a koje smo davno odbacili, tako smo isto odbacili i apstrakciju - oštro se ubacio Xers. Bilo je očito da mu je već dosta rasprave za koju je mislio da je još jedna u nizu koja ne vodi nikamo. - O tome što bi bilo u nekoj drugoj prilici ili okolnostima nema smisla razgovarati, samo gubimo vrijeme. Tu smo gdje smo i moramo se truditi osigurati da naš životni sustav danas ostane stabilan i samoodrživ kao i dosada. Zašto je vaša kultura imala tu neobjašnjivu osobinu da preispituje okolnosti koje više ne utječu ni na što? I koje su nevažne za budućnost?

- Zato što na taj način nekada također otkrijemo nešto o samima sebi. - odgovorio je Robert.

Erina i Xers očito nisu shvaćali o čemu govori. Robert je već bio umoran od toga, od neprestana objašnjavanja i ostajanja neshvaćenim. Osjećao se potpuno izgubljen, usamljen, napušten i bespomoćan. Odlučio se od toga trenutka jednostavno prepustiti. Pa što bude, bude. “Nekada se valjda stvari riješe same od sebe”, pomislio je u sebi.

- Što ste mislili kada ste rekli da je vrijeme zajednički neprijatelj? upitala je Erina odjednom.

- Molim? - pogledao ju je.

- Kad ste rekli Xersu da vi i on imate zajedničkog neprijatelja...vrijeme, što ste time htjeli reći?

Robert je razmišljao gledajući u pod.

- Htio sam reći da je vrijeme najokrutnija komponenta naših života.

Ne samo života, već svega. I što ga manje imamo, postaje okrutnije. Vrijeme je najokrutnije zlo što postoji na svijetu.

Okrutnije i od smrti. Jer njegovim prolaskom briše se sve. Onog trena kada nestanete, umrete, sve što ste radili, postigli, sve za što 85

ste se borili jednostavno nestane. Vrijeme sve obriše. Pregazi sve.

Padne u zaborav. Kao da nikada niste ni postojali. Isto tako pregazi i svjetove, civilizacije. Moj je svijet pregažen i zaboravljen. Kad pogledam kroz onaj prozor van, ono nije moj svijet. Kad tad će i vaš svijet biti pregažen. Jedini način da pobijedite vrijeme je da postanete besmrtni. Poput Mozarta, Tesle, Da Vincija. A to ne možete bez kreativnosti. Moj svijet nije bio bezličan. Zato je dao sve te ljude. Koji su besmrtni. Pobijedili su vrijeme. Da li će vaš svijet dati nekoga takvog? Da li je već dao nekoga takvoga? Ima li među vama netko tko će ostati upamćen zauvijek? Poput Arhimeda, Faradaya ili Higgsa?

Erina i Xers su slušali pažljivo Roberta u tišini. Imao je osjećaj kao da ga svi slušaju, a ne samo Xers i doktorica. Sjetio se onog što mu je Erina jednom rekla, da se sve njegove interakcije i odnosi pomno bilježe i promatraju. Ali mu nije bilo neugodno. Rekao je svoje, prepustio se sudbini, pa što bude.

- Moramo krenuti - Xers je bio hladan kao i uvijek.

- U redu - odgovorio je Robert potpuno bezvoljno.

Odlučio se prepustiti, počevši gubiti vjeru u bilo kakvu borbu. *** Xers ga je odveo u jedan od društvenih modula u kojem još nije bio. Činio se poput botaničkog vrta, smješten na otvorenom prostoru, djelovao je poput velikog dvorišta s obiljem zelenila, drveća i raznih biljaka. Posvuda su bili postavljeni stolovi koji su također prikazivali holografske projekcije raznih prizora iz prirode. Na jednom od stolova prikazivao se proces fotosinteze, što je Roberta prilično iznenadilo, s

86

obzirom da je fotosinteza nešto sasvim elementarno i jednostavno. Nije razumio zašto bi netko od njih proučavao upravo taj proces.

-

Morate unijeti hranu - bila je to Xersova uobičajena retorika.

Dobro. - odgovorio je prilično ravnodušno.

Kasnimo s protokolom.

Zar niste rekli da ćete me početi koristiti ranije od predviđenog?

Prema tome kako onda možemo kasniti?

- Hoćemo, ali protokol ima svoj točno specificirani raspored. Neke su stavke fleksibilne, druge nisu.

Robot je tada donio hranu, odnosno tri iluminirajuće tablete koje su obojica uzeli. Robertu je to naizgled bilo smiješno, jer su djelovali kao dva stara druga koji nazdravljaju čašicom oštrog viskija.

- Zašto smo ovdje? - upitao je Xersa.

- Da pokušam nekako omekšati vaš rigidan stav prema našem društvu. Rekli ste da je naš svijet bezličan. Možda vam se tako sada čini, ali ste dosad vidjeli tek sićušan dio našeg ukupnog životnog sustava. Njegujemo raznolikost oblika i funkcionalnosti, iako mislite suprotno.

- Po potrebi - odgovorio je Robert.

- Kako to mislite? - upitao je Xers.

- Njegujete, da, u pravu ste. Ali po potrebi. Samo onda kada vidite potrebu za time. To nije raznolikost.

- Već sam objasnio da naš svijet nije kaotičan i ne djeluje stihijski za razliku od vašega. Jer je to jedini put da naš životni sustav ostane stabilan i samoodrživ.

87

Robert je prihvatio Xersove argumente, iako se nije nimalo slagao s time.

- Između ostaloga smo došli ovdje da vam kažem zašto ste revitalizirani.

Robert je ostao bez riječi. Dugo je već bio nestrpljiv da to dozna, ali ga je svejedno ovo zateklo nespremnoga.

- Da čujem… - pokušao je hladno odgovoriti i zadržati smirenost.

- Kao što ste već i shvatili, nastojimo revitalizirati određene priznate stručnjake i znanstvenike iz prošlosti koji su postigli značajne rezultate u svojim istraživanjima. Tako smo odabrali i vas.

- Zašto mene, a ne recimo nekoga puno uspješnijeg i značajnijeg? upitao je Robert.

- Postoje kriteriji prema kojemu se biraju uzorci, ali to sada nije važno. To možete proučiti kasnije na svome PEk-u, ako baš želite.

Xers je zatim uzeo svoj PEk i nastavio: - Trebamo sociološko usmjerenje i studijsku procjenu mogućih rizika, posljedica i eventualno potrebnih alteracija koje bi bile nužne.

- Nužne za što? - upitao je Robert, iako je već pretpostavljao kamo ovaj razgovor vodi.

Xers ga je gledao u oči sekundu-dvije, ozbiljno, ali bez ikakve emocije na licu, zatim počeo objašnjavati : - Kao što sam rekao već nekoliko puta ništa ne prepuštamo slučaju, ništa nije nedefinirano, sve unaprijed pomno planiramo te se nijedna odluka ne donosi bez detaljne analize i studije potencijalnih rizika i posljedica. Kako mikrosociološki, tako i makrosociološki.

88

- Da, to ste mi već nekoliko puta objasnili - reagirao je Robert pomalo iritirano.

- Odlučili smo vas revitalizirati ne samo iz razloga što ste jedan od najuspješnijih stručnjaka u svome području, već i zato što ste u svojim studijama točno predvidjeli što će biti s vašim životnim sustavom, odnosno civilizacijom. Kao što sam također već objasnio, sve su se vaše teorije pokazale točnima nekoliko stotina godina kasnije.

- I dalje ne razumijem što želite od mene? - upitao je Robert. - Imate daleko veće mogućnosti i tehnologiju u usporedbi s onom koju sam ja imao u svoje vrijeme.

- To je točno. No, istovremeno ne možemo tek tako ignorirati stručnjake koji su u svojim poljima dali impresivne rezultate i postignuća. Ako vas možemo iskoristiti, to ćemo i učiniti.

- Što ako odbijem? - upitao je Xersa, znajući unaprijed odgovor.

Bez imalo oklijevanja Xers mu je hladno odgovorio: - Onda ćemo vas ugasiti. Imate godinu dana da proučite naš životni sustav. Svi podaci za koje smatramo da su vam potrebni bit će vam na raspolaganju na vašem PEk-u. Nakon 12 mjeseci napisat ćete zaključnu studiju u kojoj ćete izložiti svoje viđenje stanja našeg sustava, uz predviđanje potencijalnih rizika koji mogu ugroziti samoodrživost, stabilnost ili narušiti strukturu sustava i daljenjeg razvoja u budućnosti.

- Zar vaše društvo nije već savršeno? - Robert je upitao podrugljivo.

- Želimo ga takvim i održati. Stoga ne smijemo dopustiti nikakve neželjene rizike - odgovorio je Xers.

- Što dalje?

- Nakon što završite studiju i izvedete svoje zaključke, predat ćete je meni. Ja ću je tada zajedno sa svojom studijom predati Vrhovnom 89

Vijeću. Zatim ćemo biti pozvani na diskusiju pred Vijeće i posebno u tu svrhu okupljenu komisiju koja će nas saslušati - objasnio je Xers.

- Zašto će vas saslušavati? - upita je Robert.

- Ja također moram napisati studiju o sociološkom usmjerenju našeg sustava, temeljenu na podacima koje sam prikupio tijekom svojega djelovanja. Isto tako moram napisati izvještaj o vašoj potencijalnoj nostrifikaciji. Ako ga Vijeće i komisija prihvate, bit ćete nostrificirani u naš životni sustav. Ako ne prihvate, bit ćete ugašeni.

Robert je mirno saslušao Xersa, suzdržavajući se od ikakve reakcije promatrao je jedan od stolova i hologramsku projekciju koja se na stolu prikazivala.

- Jeste li razumjeli? - upitao je Xers, ali Robert nije davao nikakav odgovor.

- Da li je sve jasno? - ponovio je Xers.

Robert je i dalje gledao hologram, a zatim upitao: - Zašto fotosinteza?

- Ne razumijem vas - rekao je Xers zbunjeno.

- Zašto se na onome stolu prikazuje fotosinteza? Vaš je svijet toliko napredniji od mojega, a tamo se bavite procesom koji je bazičan.

Toliko jednostavan da je skoro pa elementaran.

- Fotosinteza je vrlo jednostavan proces, istina, no unatoč tome nitko dosada nije uspio replicirati proces fotosinteze u laboratorijskim uvjetima. Znamo kako se odvija, znamo sve biokemijske procese, znamo sve elemente procesa na atomskoj razini, ali niti jedan pokus u laboratoriju dosada nije bio uspješan - objasnio je Xers.

90

Robert je i dalje u tišini, zamišljeno promatrao hologram. Kao da mu ništa drugo u tom trenu nije bilo važno.

- Da li ste razumjeli ovo što sam vam objasnio? - prekinuo ga je Xers.

- Odabrali ste krivog čovjeka za ovaj projekt - odjednom je rekao Robert, ne skidajući pogled s holograma.

Xersu je i dalje bio sasvim ravnodušan na njegove riječi.

- Kako to mislite? - upitao je, nakon nekoliko trenutaka tišine.

- Ja jesam sociolog, ali nisam to htio biti. Kod vas su svi ljudi projektirani da rade točno ono za što ih definirate. Ja nisam takav.

Bio sam profesor sociologije i bavio se znanstvenom sociologijom, ali sam, prema vašim kriterijima, definiran za filozofiju. Oduvijek sam htio studirati filozofiju, a ne sociologiju - rekao je.

Xers je djelovao pomalo zbunjen ovom spoznajom, ali nije dozvolio da ga to omete.

- Zašto niste? - upitao je.

- Nisam uspio upisati studij filozofije. Nisam to nikome rekao, ni svojim roditeljima, ni obitelji, nikada nikome. Vi ste prvi kojima to govorim. I to petsto i nešto godina kasnije, da stvar bude posebno apsurdna. - rekao je i nastavio. - Nisam bio dovoljno kvalificiran, a i nisam prošao prijemni ispit. Sociologija je bila moj drugi izbor.

Rezervni. Pretpostavio sam da neću moći upisati studij filozofije, stoga sam se na vrijeme pobrinuo da imam opcije za neka druga rješenja - mirno je rekao. Bio je nekako zadovoljan samim sobom, osjećao je da je uspio na neki način nasamariti Xersa i sve ostale koji su od njegovog života napravili travestiju.

91

Xers je šutio i pažljivo promatrao Roberta slušajući što govori. Poput hladnokrvnog ubojice, samo je sjedio i promatrao žrtvu. Nakon par trenutaka je rekao: - Ovo mijenja paradigmu cijelog projekta. Morat ću se konzultirati s Vijećem, pretpostavljam da ćemo vas morati ugasiti.

- Znam - odgovorio je Robert, također mirno i bez uzrujavanja. Bilo mu je potpuno svejedno. *** U svome stambenom modulu na drugom kraju Operativnog centra, Erina je pomno razmišljala o svome razgovoru s doktoricom Hanom. Nikako to nije uspjevala izbaciti iz glave. Bila je u ozbiljnoj dilemi i neprestano se pitala da li bi trebala sve prijaviti Vrhovnom Vijeću, ili ne. Osjećala je ogromnu krivnju što sve to zna, a ne poduzima ništa. Isprva je to pripisivala činjenici da su svi ljudi njezinog životnog sustava duboko u svojoj psihi “kodirani” da poštuju sve zakone i pravila koja jamče sigurnost, razvoj i napredak te stabilnost i samoodrživost sustava. No, logika doktorice Hane bila je nepobitna. Dobrobit životnog sustava je primarni cilj svakog člana, stoga ako Hana vjeruje da je projekt Marcus vitalan za sustav, Erina mora šutjeti. S druge strane pak, Hana je sve svoje spoznaje upisala u svoj zaštićeni dosje kojeg štiti kodeks privatnosti, sve do dana kada će biti ugašena. To je njezino legitimno pravo i nitko, bez obzira na sve, ne smije narušavati kodeks privatnosti drugog pojedinca. Jer, i taj je kodeks stvoren isključivo da zaštiti dobrobit životnog sustava. No, svejedno, jednostavno nije prestajala razmišljati o svemu tome. I što je duže razmišljala, to je bila neodlučnija. ***

92

Prošla su tri dana od zadnjeg susreta Roberta i Xersa. Ništa se važno za to vrijeme nije događalo. Ujutro bi se probudio u svome stambenom modulu, koji je bio osvijetljen i topao iako nigdje nije bilo niti jednog vidljivog izvora svjetla ili grijanja. Navukao bi isti kombinezon kojega nosi svaki dan. Kombinezom je i nakon toliko dugo vremena i dalje bio potpuno čist i svjež kao da je tek opran. “Unio bi hranu”, kako su to nazivali u novome svijetu, zatim bi izašao van i jednostavno šetao Centrom. Proučavao bi sve što bi mu se učinilo zanimljivim. Uglavnom je vrijeme provodio u društevnim modulima, gdje bi sjedio, promatrao ljude, ili čitao na svome PEk-u ono što ga je trenutno zanimalo. Osim tih društvenih modula, nije niti bilo drugih zgrada gdje bi se ljudi okupljali.

Proučavao bi kodeks privatnosti. Zanimao ga je i projekt 922, kojega je doktorica Erina jednom u njegovom prisustvu spomenula Xersu. Ali kada god bi potražio podatke vezano uz projekt 922, PEk bi mu javio da su informacije nedostupne. Zaključio je da se opet radi o nečemu za što on ne bi trebao znati.

Njegov dojam o ovome svijetu nije se mijenjao. I dalje mu je smetala ta uniformiranost svega, potpuna monotonija i bezličnost te inzistiranje na goloj logici, bez emocija i bez kreativnosti. Osjećao se potpunim strancem u mjestu u kojemu on kao pojedinac ne znači ništa, ne predstavlja ništa i nema nikakvu ulogu. Nije imao dojam da ima “svoje ja”, nije imao osjećaj pripadnosti, nije se osjećao kao definiran čovjek, kao osoba koja zna što hoće i kako to postići, već se osjećao poput obične pčele radilice u ogromnoj košnici. Običan broj. I ništa drugo.

Jedan više ili manje, nije važno.

Iako mu je svaki dan otkrivao nešto novo i nevjerojatno, poput samovozećih bijelih kapsula kojim nije potrebno upravljati nego im se samo izrekne željena destinacija i one vas tamo začas dovezu, ili soničnog tuša koji ne koristi ni vodu, niti sapun, već frekvencijske valove, ipak se nije osjećao ugodno. Sve je to bila čista mehanika i 93

tehnologija, bez emocija i strasti. Nije bilo nikakve zabave, nije bilo glazbe, kulture, umjetnosti, raznolikosti. Čak ni sporta, natjecanja. Nije bilo smijeha. Sve se doimalo beživotnim. Ljudi su bili uniformirani u svemu. Od izgleda, tjelesne građe, do načina na koji su razmišljali i ponašali se. Poput klonova. Predvidljivi. Prema njemu su svi bili vrlo pristojni i uslužni, ali i distancirani. Nitko se nije upuštao u dublje razgovore, isključivo se zadržavajući na pukoj kurtoaziji. Ono što je kao sociolog odmah primjetio jest izraziti manjak crne i drugih nebjelačkih rasa. Velika većina ljudi bili su bijelci a po njihovom izgledu zaključio je da se uglavnom radi o pripadnicima skandinavskih naroda i naroda zapadne Europe. Jedan osjećaj je posebno dominirao cijelim tim takozvanim sustavom. Sinergija. Osjećala se u svemu.

- Dobar dan - začuo je glas doktorice Erine.

Nosila je istu odjeću kao inače, ali je nekako izgledala ljepše. Ili se to njemu samo učinilo, dugo ju nije vidio, a njezina ga je ljepota od prvog susreta opčinila.

-

Dobar dan - rekao je s osmijehom.

Vidim da već radite na svome projektu.

Ne baš, nema potrebe - odgovorio je.

Zašto? - upitala je Erina.

Ugasit će me, nisam vam po volji. Izgleda da sam upropastio ovaj projekt.

- Neće vas ugasiti - rekla je Erina mirno, kao da je u pitanju nekakva beznačajna sitnica.

Koliko god mu je to bilo drago čuti, ostao je ravnodušan na tu vijest.

Nije više mario što će biti s njim. Zaključio je da nema svrhe zamarati se s onime na što nema nikakvog utjecaja.

94

- Kako to da ste mi baš Vi došli to priopćiti? - upitao je doktoricu.

- Kako to mislite?

- Primjetio sam da se obrazac ponavlja. Xers je moj nostrifikator, dok Vi nemate nekakve dublje poveznice sa mnom. On mi kaže da ću biti ugašen, zatim Vi dođete i kažete da neću. Zašto mi on to nije došao reći?

- Mislite da i to ima veze s Pavlovom? Da vas kondicioniramo? upitala je.

- Ne znam, samo primjećujem - odgovorio je kratko.

- To je samo obična slučajnost gospodine Marcus.

- Valjda? Pretpostavljam da jest - odgovorio je, iako se primjećivala sumnjičavost u njegovom tonu.

- “Jedino u politici ne postoji nikakva, ni najmanja slučajnost. Tamo se apsolutno sve događa s razlogom.” - vaše riječi gospodine Marcus. Iz vaše knjige Svjedoci vremena.

- Da, kao i u vašem svijetu danas. Ovdje se također sve događa s razlogom. - odgovorio je.

Odlučivši promijeniti temu, Erina je nastavila: - Kako ste? - upitala je.

- Došli ste me pitati za moje medicinsko stanje? U kontrolu?

- Znam vrlo detaljno kakvo je vaše medicinsko stanje, zanima me kako ste vi?

- Letargično, anemično. Poput čovjeka u zatvoru otvorenog tipa.

Svaki dan samo čekam. Obilazim ovo mjesto, a sve izgleda isto.

Nemam što vidjeti, iskusiti, osjetiti. Sve je identično. To samo pogoršava osjećaj čekanja - bio je iskren. Procijenio je još i prije da s Erinom može razgovarati krajnje otvoreno.

- U svoje ste vrijeme bili veliki borac za uređeni, pravedan i samoodrživ društevni sustav. U kojem je sve stabilno, gdje nema 95

nepotizma, lobija, interesnih skupina. Govorili ste tada da je to sve nedostižno, nazivali takvo društvo utopijom. Sada upravo živite u takvome društvu i ipak niste zadovoljni. Premda se radi o sustavu kakav ste priželjkivali, u kojemu ne postoji bojazan za egzistenciju, ne postoje političke interesne skupine. Ne postoji nikakva diskriminacija. U našemu svijetu ljudi žive bezbrižno i rade ono što najbolje znaju. Nisu opterećeni nikakvim distrakcijama sa strane, već potpuno fokusirani na svoj rad i istraživanja. Moram priznati da ne razumijem vaše nezadovoljstvo.

U tom trenu pojavio se Xers, kao da mu je bila namjera prekinuti ovaj razgovor.

- Dobar dan Xers.

- Doktorice da li je sve u redu? - upitao je Xers, ne obraćajući pažnju na Roberta.

- Da, sve je u redu, uzorak je dobro.

- I ponovno se Xers pojavljuje odmah nakon što ste mi rekli da neću biti ugašen. Isto kao i prošli puta...samo primjećujem. - rekao je Robert doktorici Erini.

Xers je ignorirao njegovu provokaciju rekavši da bi trebali početi rad na projektu, i objasnivši da je došao izvijestiti Roberta da će mu uskoro prvi parametri zadatka biti dostupni na PEk-u. Robert je sve mirno slušao, odsutno, čitavo vrijeme tipkajući po svom PEk-u.

- Zašto ne mogu dobiti podatke o zadnjih 500 godina? - upitao ih je.

- Vaša procjena mora biti potpuno objektivna - odgovorio je Xers. Jedan od kriterija ovog projekta je apsolutna objektivnost, koja se može postići samo ako je revitalizirani uzorak anakron i nema podatke o događanjima iz prošlosti prije revitalizacije - objasnio je.

96

Robert je razmislio o tome i rekao.

- Kako mogu znati u kojem će smjeru ići vaše društvo i da li ćete donijeti dobre odluke, ako ne znam kakve ste odluke donosili u prošlosti? Znam da vi ne proučavate sociologiju, kao niti bilo koje druge humanističke znanosti, jer u vašem svijetu takve znanosti uopće ne postoje, i to vam je prva greška. Možda i najveća, to još ne znam. Jer ono što je najvažnije u sociologiji jest povijest društva. Ne kaže se uzalud da je povijest učiteljica života.

- Morate poštovati pravila protokola određena za ovaj projekt kratko je odgovorio Xers.

Robert je pogledao Erinu i Xersa, sada već prilično nervozan. Međutim, nastojao se smiriti, ne iskazivati emocije već im parirati razložnim argumentiranjem.

- Vi ste proučili cijelu moju povijest prije nego ste me revitalizirali, zar ne? Proučili ste svaki detalj mog života od rođenja do dana kada sam ubijen. Na osnovu svega toga ste odlučili hoću li vam koristiti ili ne? Očito je vama to vrlo važan parametar u istraživanju. Kako ja mogu zaključiti svoj projekt, ako ne smijem raditi po istim parametrima kao vi?

Nakon kraćeg razmišljanja Erina je predložila da sve što ga zanima iz prošlosti upita Xersa, a on će procijeniti da li bi mu trebao to reći ili ne.

- Zar to nije odluka koju prvo mora odobriti ono vaše Vrhovno Vijeće? - upitao ih je Robert.

- Ne, Xers je nostrifikator s velikim iskustvom i impresivnim rezultatima, Vijeće se ne upliće u njegov rad. Ono samo odlučuje u slučaju da ima nekih upita ili nedoumica. U radu s vama je potpuno samostalan. - objasnila je Erina.

97

- U redu onda, pristajem na to - rekao je Robert.

Erina je krenula k izlazu ali Robert je imao još jedno pitanje.

- Zašto je odlučeno da ne budem ugašen?

Erina je pogledala Xersa, očekujući da će on odgovoriti. No on je šutio.

- Vijeće je odlučilo da Vaše osobne aspiracije prema filozofiji nisu kriterij koji utječe na ovaj projekt. Nama su važni vaši rezultati i postignuća u karijeri. To što ste prvotno htjeli studirati filozofiju nama nije bitan podatak, jer u vaše vrijeme ionako nije bilo procesa analize pojedinca kakve koristimo danas. Čini se da je vaša stihijska civilizacija sasvim slučajno doprinijela razvoju vašega društva.

- Slučajno? Da…možda je bilo slučajno i stihijski, ali je činjenica da je naša civilizacija dala neke od najvažnijih ljudi u povijesti čovječanstva. Opet ponavljam, da li će vaš današnji svijet dati nekoga takvog? Nekoga koga će pamtiti zauvijek?

Iskreno...sumnjam u to.

Ovoga puta Erina je reagirala pomalo ljutito rekavši: - S vama je vrlo teško razgovarati. Nastojimo vam pružiti sve što trebate, udovoljavamo vašim zahtjevima. Možda je to kontraproduktivno, jer izgleda da vaš ego također raste proporcionalno tomu.

- Što vi znate o egu!? - uzvratio je ljutito Robert.

Erina se pomalo uplašila svoje reakcije, jer je osjećanje bilo kakvih emocija bilo novo za nju. Bio je to njoj potpuno novi osjećaj kojeg nikada prije nije iskusila, jer se nikada nije našla u situacijama gdje se

98

nekome mora suprotstaviti, ali je osjetila da ne smije više dopuštati takvo ponašanje prema sebi, a ni Xersu.

- O egu znam dovoljno da mogu prepoznati kad može postati prepreka za napredak. Mi nemamo ego. Nismo sami sebi dovoljni i bitni, već radimo i stvaramo jer ovisimo jedni o drugima. Moj život ovisi o Xersu, kao što njegov život ovisi o meni. Jeste li se ikada zapitali zbog čega je propala vaša civilizacija? Zbog čega je bila toliko dekadentna i iskvarena? Da nije možda zbog vašeg ega koji je bio glavna karatkeristika svih ljudi u vaše doba? Svi ste prije 500 godina živjeli isključivo hraneći svoj ego i to je bilo sve. Čak su i neandertalci bili pametniji od vas, jer su znali da mogu preživjeti samo ako se drže skupa i surađuju. Dok su ljudi u vaše vrijeme imali jedino ego i ništa drugo. Vi nama docirate o našem svijetu o kojemu ne znate ništa. Govorite nam kako bi trebali živjeti u svijetu koji zapravo ne poznajete. To je dokaz da vama upravlja vaš ego. Jer drukčije niti ne znate funkcionirati. Možda su vas ipak trebali ugasiti. - Erina je bila vrlo oštra što je Roberta izuzetno iznenadilo.

Svi troje su ušutjeli. Erina je očekivala nekakvu reakciju i odgovor, ali nije dobila ništa. Ni sama nije znala otkud sav taj gnjev u njoj. Gledala je čovjeka od 54 godine, visine 185 cm, smeđe prorijeđene kose i plavih očiju kako sjedi i tvrdoglavo čita nešto na svome PEk-u. Robert nije odgovarao. Njezine su ga riječi prilično zatekle i pogodile. Od Xersa je već odavno navikao na komentare da će biti ugašen i to ga nije nimalo smetalo, ali kada je to čuo od Erine zaboljelo ga je. Nekoliko je trenutaka prošlo u neugodnoj tišini.

- Moram se vratiti u laboratorij - rekla je razočarano.

99

Okrenula se i otišla bez pozdrava. Xers je rekao Robertu da će se ponovno susresti za dva sata i također napustio prostoriju. *** Točno dva sata kasnije Xers se pojavio na ulazu u Robertov stambeni modul. Odmah s iznenadio je Roberta neobičnim pitanjem: - Zašto ste htjeli studirati filozofiju?

Robert se začudio tom pitanju, jer je došlo od Xersa. Nakon kraćeg razmišljanja, odgovorio je: - Sociologija nas uči kako promatrati i shvatiti određeno društvo u određenom povijesnom trenutku. - rekao je i nastavio. - Istražuje uzročno-posljedične veze individualnog ponašanja koje može oblikovati manje društvene skupine, da bi na kraju formiralo ili utjecalo na ponašanje cijelog društva, naroda, religije i slično. Ja cijenim sociologiju i volio sam svoj posao. Ali filozofija je puno više od toga. Ona proučava ljudsku narav. Podučava kako shvatiti ono što je najopasnije u čovjeku. Slobodna volja. Koristi zdrav razum i logiku da bi objasnila ljudsko ponašanje. Ideja je bit čovjeka. Sve počinje od ideje, zatim kreće od slobodne volje da provede tu ideju. I ljudskoj svijesti koja će to sve percipirati.

Filozofija polazi od pretpostavke da je ideja metafizički pojam koja kroz čovjeka prelazi u ostvarenje. Vaš je svijet nastao na temelju ideje pojedinaca i slobodne volje da se te ideje provedu i realiziraju, isto kao i moj svijet. Sociologija nam objašnjava kako je određeno društvo nastalo, na čemu se temelji i predviđa kako će se razvijati u budućnosti. Filozofija proučava čovjeka i nema vremenske okvire. Otkriva nam samu srž ljudskog ponašanja, 100

vjerovanja i djelovanja. Otkriva nam postulate ljudskog uma i svijesti čovjeka koji su primjenjivi na svako društvo u bilo kojem vremenu.

Xers je slušao Roberta mirno gledajući ga u oči, što je Robertu bilo vrlo neobično. Rijetko se događalo da Xers iskazuje ozbiljno zanimanje za njegove riječi.

- Možda će vas iznenaditi što ćete čuti ovo, ali ja sam proučavao filozofiju zadnjih nekoliko dana - rekao je Xers. - Iako tvrdite da filozofija koristi logiku u svojim istraživanjima, moram reći da je većina materijala vrlo nelogična, ili logički jako slabo povezana.

- Naravno...vama jest - rekao je Robert. Razmišljao je nakratko, pa nastavio: - Vama jest, jer sve što vi imate danas je sirova logika.

Hladna i rigidna. Razvili ste savršenu logiku na štetu mašte, intucije, pa čak i emocija. Nemate ništa što bi vas potaknulo da razmišljate izvan okvira onoga što vam je poznato. Umjesto da proširujete svoje umove kroz glazbu, književnost, umjetnost, kulturu, razvijene međuljudske odnose, pa i filozofiju, vi ih sve više zatvarate.

Naglo je zašutio nakon što je to rekao. Shvatio je da sa Xersom ne vrijedi o tome govoriti, jer on to jednostavno ne može razumjeti. Kako nekome tko je slijep od rođenja objasniti što je zelena boja? Stoga je pokušao drukčije.

- Logika? Trebate logiku da shvatite o čemu govorim? U redu. Oko vašeg Operativnog centra se nalazi divlja priroda. Šume, raslinje.

Ako neko drvo u šumi pukne i sruši se, a to nitko ne vidi i ne čuje, da li je to drvo zaista palo? - upitao je Robert.

- Kako to mislite? - upitao je Xers.

101

- Vrlo jednostavno. Imate nepreglednu šumu prema sjeveru, koliko sam uspio vidjeti. U tom prostoru nema ljudi. Nije nastanjen. Tako mi kaže PEk. Ako nekakvo visoko i veliko drvo pukne od starosti ili bolesti i sruši se, da li je zaista palo? - ponovio je Robert.

- Palo je. Ako se srušilo, onda je palo, to je logički zaključak odgovorio je Xers.

- Iako nema svijesti koja bi to percipirala? Odnosno, baš nitko to nije ni vidio, niti čuo? - upitao je Robert.

Xers je razmišljao nekoliko trenutaka, zatim rekao: - To je logički paradoks.

- Jest. Upravo tako. Nadam se da sada razumijete da logika nije smisao svega. Ako sam vam jednim apstraktim i trivijalnim primjerom poništio logiku, to sugerira da apstrakcija nije nevažna, kao što ni logika nije nepogrešiva. A vaš svijet takve situacije ne podnosi. Sve mora biti opravdano. Sve mora biti maksimalno utilizirano.

- Mi smo eliminirali svaku mogućnost pojave logičkog paradoksa u našem životnom sustavu - spremno je odgovorio Xers.

- Ali ste ga prije toga morali doživjeti i svjesno percipirati da bi uopće mogli shvatiti mogućnost njegove pojave. Morali ste spoznati što je to kako bi ga mogli eliminirati. To je filozofija ljudske svijesti koja je primjenjiva na svako društvo u svakome vremenu.

Xers je šutio. Bez daljnjih pitanja i bez pozdrava hladno je napustio Robertov stambeni modul. ***

102

Doktorica Hana radila je na projektu kontrole biokemijskih procesa u sinapsama, naročito se usredotočivši na konekcijeske točke aksona i dendrita s ciljem još većeg poboljšanja kontrole neurotransmitera. U radu ju je prekinulo iznenadno pištanje priručnog staklenog uređaja. Na displeju se pojavila obavijest o dolaznom pozivu od strane Vrhovnog Vijeća. Hana je očekivala taj poziv već danima, nadala se da neće stići, ali duboko u sebi je znala da će se morati s vremenom suočiti s time.

- Izvolite - rekla je odmah nakon što je prihvatila poziv.

Na displeju se ukazalo pet lica, od kojih su tri bili predsjedatelji Vijeća.

- Doktorice Hana, oprostite što vas prekidamo u radu, ali trebali bismo razgovarati. - rekao je jedan od članova.

- Nema problema, izvolite. Imate li nekih zahtjeva za mene? upitala je.

- Da, htjeli bismo da provedete reevaluaciju i detaljnu analizu neurološkog stanja uzorka Marcus.

- Zašto? - upitala je.

- Uzorak Marcus ne djeluje sukladno predviđenim protokolima.

Xers je već nekoliko puta zatražio njegovo gašenje te odustajanje od projekta. Prema onome što mi vidimo iz dosjea, možemo samo zaključiti da se dogodila pogreška prilikom revitalizacije, ili se naknadno pojavila anomalija koja još nije otkrivena.

- Zašto onda niste već ugasili Marcusa? Ako smatrate da se javila anomalija?

- Njegov moždani uzorak je potpuno ispravan, sve je u skladu s vašim izvještajem kojim ste zaključili njegovu revitalizaciju.

Podaci sugeriraju da anomalije nema, no Xers inzistira na tome da bi Marcusa trebalo ugasiti. Prije nego donesemo odluku, trebamo ponovno evaluirati njegovo psihofizičko stanje.

103

- Ako je moždani uzorak ispravan, onda nema potrebe za nekim kompleksnijim ispitivanjima. Ostaje samo napraviti neurološku analizu, bez biokemijskih testova. Za to vam ne trebam ja. To može učiniti doktorica Erina. - odgovorila je.

- Htjeli bismo da vi to učinite.

- Inače to ne bi bio nikakav problem, ali kao što i sami znate trenutno radim na četiri projekta, od kojih su dva izuzetno kompleksna i traju već 11 godina. Sada su u krucijalnoj fazi u kojoj bih trebala dobiti konkretne rezultate. Osim toga imam druga dva projekta. Ovaj na kojemu trenutno radim bi trebala zaključiti kroz desetak dana. A znate i sami da kad jednom zaključim neki projekt, više se ne bavim time. - objasnila je.

- Da, znamo, no ipak bismo htjeli da vi obavite sve potrebne analize.

- bio je uporan predsjedatelj.

- Zašto vam je to toliko važno?

- Vi ste najbolji stručnjak na tome području i htjeli bismo da se angažirate ponovno na ovome projektu.

- Neurološka analiza, bez biokemijskih ispitivanja je prilično jednostavna i traje nekoliko dana. Zašto bi htjeli angažirati mene za nešto što u principu može odraditi bilo koji doktor nanomedicine, poput doktorice Erine? Jasno mi je da je projekt Marcus izazvao veliku pozornost cijelog Operativnog centra, no svejedno ja nemam vremena za bavljenje takvim analizama. Imam puno važnije projekte koje ne mogu sada ostaviti. Doktorica Erina je sasvim kvalificirana i više nego sposobna da izvrši potrebnu reevaluaciju. Članovi Vijeća su međusobno diskutirali, te na kraju zaključili da je doktorica Hana u pravu i da je bolje da ne trate njezinu stručnost i vrijeme na taj zadatak. Prekinuli su poziv. Hana je osjetila olakšanje, 104

bilo joj je to prvi puta u životu da je osjetila stres i nelagodu. Zatim je nastavila raditi na svome pokusu i samo je promrmljala tiho sebi u bradu: “Počelo je…” *** Xers i Robert su ponovno našli da bi raspravljali o Robertovom projektu.

Nakon što ga je Xers uputio i objasnio sve što mora učiniti, Robert je konačno dobio priliku pitati sve što ga zanima.

- Što je bilo nakon moje smrti?

- Što vas konkretno zanima? - upitao je Xers. Činio se neobično susretljiv i spreman pomoći.

- Svijet...sve...što je bilo? Kako je došlo do ovoga?

- 36 godina nakon vaše smrti, odnosno ubojstva, vaša je civilizacija usavršila sustave umjetne inteligencije koja je vrlo naglo počela preuzimati sve više aspekata ljudskog djelovanja. Na mnogim je radnim mjestima u potpunosti zamijenila ljudsku radnu snagu, što je ubrzo izazvalo velike i nepopravljive ekonomske i društvene nepravilnosti. Oni koji su si mogli priuštiti sustave umjetne inteligencije su opstali, dok su ostali bili prepušteni sami sebi.

Inače, takva nesolidarnost je bila još jedna vrlo okrutna karakteristika vaše civilizacije. 112 godina nakon vaše smrti, ukupna populacija stanovnika na Zemlji se prepolovila, od gladi i bolesti ali i u oružanim sukobima.

Robert je pažljivo slušao i sam već počevši pretpostavljati kako se povijest dalje razvijala. Xers je nastavio: - Uvođenjem sustava umjetne inteligencije jako veliki postotak populacije na svijetu je iznenada postao redundantan, što je vrlo brzo 105

izazvalo prve velike nerede, kriminalne aktivnosti, zatim ratove koji su se vremenom raširili u svim dijelovima svijeta.

- Treći svjetski rat? - upitao je Robert.

- Ne, nije bilo globalnog rata ali su lokalizirani sukobi postali svakodnevni u svim dijelovima svijeta. Toliko, da su ih i mediji prestali pratiti, jer ih je bilo toliko mnogo da ih je bilo i nemoguće sve pratiti. Započelo je sukobima za osnovne resurse, poput hrane i vode, da bi zatim prerasli u velike oružane ratove gdje su oni koji su razvojem tehnologije postali suvišni i ostali bez posla i mogućnosti zarađivanja ratovali protiv društveno-ekonomskog establišmenta, koji je imao sve resurse na raspolaganju da bi se uspješno obranio. U prvome redu sustave umjetne inteligencije koji su zapravo i vodili sve operacije obrane i strategije. Pomoću njih su kontrolirali sve izvore energije i hrane. - objašnjavao je Xers.

Robert je sve slušao s velikim zanimanjem.

- Tijekom tih sukoba je priroda uništena? - upitao je.

- Da, zbog općeg kaosa i anarhije na globalnom nivou, ili kako su ga nazivali tada Apokalipse, velika je šteta nanesena prirodnom okolišu, puno veća nego što je do 21 stoljeća nanijela vaša tadašnja industrija. 80 godina nakon vaše smrti hrana je postala veliki problem.

- Kako ste vi nastali? Odnosno cijeli ovaj vaš životni sustav? upitao je. Nije znao hoće li dobiti drugu priliku da sazna odgovore na sve što ga zanima pa je odlučio maksimalno iskoristiti ovu priliku.

Xers je nastavio: 106

- Nekoliko tadašnjih ljudi, znanstvenika i industrijalaca ulagalo je u sustave umjetne inteligencije, ali umjesto da ju upotrebljavaju za osobnu korist, što je većinom bio slučaj, upotrijebili su je da bi razvili hladnu fuziju. Uspješno su to učinili 42 godine nakon vaše smrti. Bilo je to u tadašnjem gradu Hamburgu kada je uspješno pušten u rad prvi reaktor. Znanstvenici su ubrzo shvatili da im je to jedina šansa za preživljavanje u svijetu koji se tada već počeo naglo urušavati. Stoga je stvorena Enklava.

- Enklava? - začuđeno je upitao Robert, napeto slušajući svaku riječ.

- Da, Sjeverna Europa, zajedno s Britanskim poluotokom se udružila u Enklavu. Granica je tada bila Skandinavija s Finskom, Švedskom, Norveškom i Danskom, sjeverna Njemačka na liniji Berlin - Koln, Nizozemska, Belgija, sjever Francuske na granici južno od Amiensa, zajedno s Britanijom i Islandom.

Robert je slušao pažljivo riječ po riječ, svaka informacija mu se činila dragocjenom.

- Enklava je, zahvaljujući hladnoj fuziji, ubrzo postala energetski potpuno neovisna i nadmoćna. Dok je ostatak svijeta i dalje ovisio o konvencionalnim izvorima energije koji su bili uništavani u ratovima i sukobima, Enklava je opstala. A zahvaljujući sustavima umjetne inteligencije, ubrzano je razvijala učinkovito oružje i strategije ratovanja da bi se uspješno branila od nasilnih, masovnih pokušaja prodiranja i okupacije teritorija. Vojske ljudi, pa čak i čitavi narodi iz okolice su bezuspješno pokušavali pokoriti Enklavu, jer im je to bila jedina opcija za preživljavanje. Enklava je tada jedina na svijetu imala energiju, dovoljno hrane i čiste, nezagađene pitke vode, a razumnim zakonima elaboriranima u tzv.

Manifestu svima se jamčio dostojan život i sigurnost. Enklavu su 107

vodili znanstvenici, a ne političari, jer političari nisu imali znanja, ni sposobnosti da vode tadašnje sustave energetike i umjetne inteligencije. Znanstvenici su ciljano nastojali eliminirati svaki potencijalni politički faktor. Sve odluke donosili su eminentni i odgovorni stručnjaci, svaki u okvirima svog polja i istraživanja, obvezno poštujući opći moralni kodeks Manifesta. Ubrzo je oformljeno Vrhovno Vijeće, sastavljeno od znanstvenika. Vijeće je dodatno unaprijedilo Manifest, koji je kasnije s vremenom evoluirao zajedno s razvojem životnog sustava. Zakoni i pravila su se dopunjavali i usavršavali čim bi se uočili određeni nedostatci ili potreba za poboljšanjem. Uskoro se počelo sa dovođenjem drugih stručnjaka i znanstvenika iz opasnih zona u Enklavu. U tim počecima je bilo čak i onih koji su izbačeni iz Enklave. - objasnio je Xers.

Robert je slušao i razmišljao o svemu. Vidjelo se da je vrlo napet i uzbuđen. Sada mu je tek postalo jasno što ovi ljudi žele od njega. Sve što je predviđao u svojim studijama prije smrti se ostvarilo.

- Manifest je zapravo knjiga vrlo strogih pravila koja određuje svaki dio života pojedinca. Ako nema politike, nema ni mogućnosti izbora, nema demokracije - prekinuo je Xersa opaskom.

- Nismo htjeli ponoviti vaše greške, stoga je političko djelovanje eliminirano od samoga početka. - rekao je Xers uobičajeno hladno i pragmatično.

- Znači, uspostavili ste diktaturu? - upitao je Xersa.

- Zar vam ovo liči na diktaturu? Svi naši stanovnici imaju potpunu slobodu i zajamčenu egzistenciju. Nitko nije potlačen, nema kriminala, zločina, ne postoji medijska ili politička manipulacija.

Samoodrživost je jedini zakon i pravilo po kojemu naš sustav 108

funkcionira i opstaje. Našim sustavom vlada intelekt i racionalno prosuđivanje, za razliku od lažnog pluralizma i egoistične pohlepe koja je bila temelj vašeg društvenog poretka i ekonomije. Vaš svijet bio temeljio se na zadovoljavanju ega svakog pojedinca. Svaki vaš stanovnik je primarno želio pogodovati sebi, stoga je donosio po društvo štetne odluke. Prema zakonu velikih brojeva, to je moralo rezultirati na način koji ste vi predvidjeli u svojim studijama.

Robert je bio zadovoljan, Xers mu je upravo priznao utemeljenost njegovih predviđanja.

- Ako ljudima uskratite mogućnost izbora, to je onda diktatura uporno je tvrdio Robert.

- Održivost i beskonfliknost današnjeg društva potvrda su naših ispravnih odluka. Uspostavili smo zakone i pravila po kojima svaki pojedinac mora živjeti i postupati u današnjem životnom sustavu.

Ukoliko to odbije, sankcije su vrlo oštre. Ako ljude pravilno usmjerite, oni će postići ne samo maksimum učinkovitosti, već će cijelo društvo biti maksimalno angažirano, te na taj način puno učinkovitije. Primjer vam je pred vama samima. Ujedno i dokaz.

- Pravilno usmjerite? Pravilno usmjerite?!? Da li čujete samoga sebe?!? - odjednom je povikao Robert.

- Rasprava je besmislena, naša se hipoteza odavno pokazala ispravnom. - hladno je Xers odbacio svaki Robertov argument i nastavio.

- Za svaku odluku koju je Vijeće donijelo u zadnjih nekoliko stotina godina dobili smo konfirmaciju i pozitivne rezultate. Prema tome, ne može se osporiti validnost svih naših zaključaka.

- I nacisti su 1930-ih godina, kako vi kažete, pravilno usmjeravali ljude, pa se dogodio II. svjetski rat. Hitler je bio fenomenalan u

109

tome da usmjerava ljude. Na kraju je to usmjeravanje odnijelo skoro 60 milijuna života. - rekao je ljutito.

Xers je slušao i gledao Roberta u oči, onako tipično nezainteresiran za njegove komentare.

- I to je bila još jedna vrlo zanimljiva karakteristika vašeg životnog sustava - rekao je.

- Koja? - upitao je Robert.

- Da ste svi bili općenito fascinirani masovnim ubojicama, znali ste sve o Hitleru i ostalim diktatorima, dok o znanstvenicima niste niti razmišljali. Govorim o većini vaših uzoraka tada, odnosno stanovnika. Znanstvenike ste spominjali samo u slučajevima kada bi se pokazala potreba za time, ili kada bi se njihovo ime i postignuća morali komercijalizirati. Što to govori o vama i vašoj civilizaciji?

Robert pomalo ostao zatečen Xersovim komentarima. Najviše zbog toga što je Xers bio u pravu. Nije imao odgovor na to. Iako je i dalje smatrao da ovo što rade u tom njihovom životnom sustavu nije nimalo ispravno, također je shvatio da nema šanse u raspravama protiv Xersa i obrasca njegovog razmišljanja. Iako Xers nije fanatik, usađeno mu je u um shvaćanje o nepogrešivosti svijeta kojega je dijelom.

- Da, možda je moje društvo temeljeno na lažnom pluralizmu, ali ga je barem bilo. Za razliku od vašeg društva gdje pluralizam uopće ne postoji. Čak ne priznajete niti komplementarnost kao benefit za razvoj. Nego ste uspostavili jednosmjernu rigidnost koja je postala temelj zajednice, kao kamen zavezan oko nogu koji vas vuče na dno mora. Ako ljudima uskratite mogućnost izbora, uskratili ste im slobodu. To je oduvijek bilo tako i oduvijek će i biti. I Hitler je to učinio. I Staljin, i svi drugi diktatori. Možda je moje društvo bilo 110

opčinjeno više diktatorima i masovnim ubojicama nego korisnim pojedincima društva, ali vi ste otišli još dalje. Vi ste svjesno implemetirali metode tih diktatora i integrirali ih u nekakvu zabludu slobodnog društva.

Uslijedio je Xersov odgovor kakav je i očekivao: - Mislim da je svaka vaša misao o našem životnom sustavu neutemeljena. Danas imate priliku iskusiti život u svijetu koji je puno bolji nego što je bio vaš. Usprkos toj vašoj besmislenoj buntovnosti prema nama, morate priznati da naš današnji životni sustav ima neizmjerne prednosti u odnosu na vaš svijet.

Robert je šutio nekoliko trenutaka, zatim mirno rekao: - Možda ima velike prednosti, ali i ja isto tako imam jednu veliku prednost nad svima vama danas. A to je moje iskustvo. Vi niste iskusili moj svijet, niste živjeli u mojoj civilizaciji. Ja jesam. I u mojoj, i sada u vašoj. Prema tome, znanstveno i logički gledano, čije je mišljenje važnije, tko ima veći znanstveni kredibilitet? Ja, koji sam iskusio i jedno i drugo, ili vi?

Znao je što će dalje biti. Točno ono što je i očekivao. Xers nije imao nikakvu repliku. Svaki put kada bi Robert bio u pravu, Xers je to ignorirao i nastavio dalje raditi ono što je tada bilo na rasporedu. Ili kako bi on to nazvao...poštivanjem protokola. *** Prošla su dva sata otkako se Robert vratio u svoj takozvani stambeni modul. Nije radio baš ništa otkako se vratio, već samo sjedio i gledao kroz jedini prozor na nešto nalik na ulicu. Promatrao je svijet, taj novi 111

potpuno bezlični svijet. Svijet u kojemu su svi sretni, iako nema sreće.

Svijet u kojemu nema smijeha. U kojemu su ljudi posvuda, iako nema života. Sve je bilo isto. Uniformirano. Identično. Zgrade, ulice, ljudi, ponašanja, geste, razgovori, razmišljanja. Poput klonova. Pokušavao je uporno shvatiti uzrok svemu tome i zbog čega je taj svijet danas takav.

Dok mu odjednom nije sinulo. Osjećao je da nešto nedostaje, ali u svem tom metežu, nije uvidio ono što mu je čitavo vrijeme bilo pred nosom.

Nema djece. Nigdje otakako je revitaliziran nije sreo, ni vidio nijedno dijete. Ni u šetnji s roditeljima, ni da se igraju negdje u parku, nije vidio ni škole, vrtiće. Viđao je mlade ljude, iako nije mogao procijeniti koliko imaju godina, možda 21, a možda 43. Bilo je nemoguće odrediti točnu starost bilo koga, ali nijednom nije vidio ijedno dijete.

Odmaknuo se od prozora i sjeo na provizorni kauč. Namještaj je također, kao i sve ostalo, mijenjao svoj oblik i namjenu po potrebi. Sve je određivao vrlo intuitivni PEk. Razmišljao je o Erini…nije mu bilo drago što je njihov zadnji razgovor završio onako kako je završio. *** Par kilometara dalje, Erina je bila u svome stambenome modulu. Upravo je stigla iz laboratorija, nakon što je izvela nekoliko uspješnih pokusa, koji su potvrdili određene teorije na kojima je radila. Iako bi ju to inače veselilo, nije bila zadovoljna. I ona je zapravo razmišljala o Marcusu čitavo vrijeme otkako su se zadnji puta razišli. Nije znala kako se nositi s time što osjeća. Prvi je put iskusila nešto nalik na svađu, prepirku. Prvi se puta osjetila prozvanom, uvrijeđenom. Nikada se dosad nije imala potrebu braniti od nečega, ili nekoga. A sada se to dogodilo. Pitala se što to sve znači? I da li je Xers zapravo u pravu cijelo ovo vrijeme? Da li

112

uzorci poput Marcusa mogu doprinjeti njihovom životnom sustavu, ili će mu samo naškoditi? Možda bi bilo bolje da su Marcusa ipak ugasili?

Odjednom joj je PEk javio da ima posjetitelja pred ulazom u modul. Bio je to Robert Marcus. Uspaničarila se, bojala se ponovnog sukoba, stoga je prvo upitala preko komunikacijskog kanala: - Što želite?

Robert je u njezinu glasu prepoznao sumnjičavost, stoga ju je nastojao umiriti.

- Bili ste u pravu. - rekao je.

- Došli ste mi to reći?

- Da, došao sam vam to reći, jer se osjećam loše što sam onako reagirao i smatram da nisam trebao to učiniti. Znam da isprika i riječi “Žao mi je” u vašem svijetu ne znače baš ništa, jer nikada niste spoznali njihovo značenje, ali u mom svijetu i vremenu je to značilo da je osoba koja se ispričava progutala i pregazila svoj ego zbog nekoga tko mu je važniji od ega. I do koga mu je iskreno stalo.

Erina nije znala što sve to točno znači, ali se osjećala čudnovato ugodno čuvši te riječi. Stoga je odlučila dopustiti Robertu ulazak u njezin modul.

- Ispričavam se još jednom i iskreno mi je žao. - rekao je odmah po ulasku u modul.

- Zašto ste to učinili?

- Kao što rekoh, u pravu ste. I moje je ponašanje bilo nedopustivo.

Pretpostavljam da je to moj obrambeni mehanizam u nepoznatim situacijama.

- Mislite psihološki?

- Da - odgovorio je Robert tek tada shvativši da ona niti ne zna što je to obrambeni mehanizam, jer ga nikada nije niti trebala.

113

- Anomalije u ponašanju su sasvim prihvatljive u vašem slučaju. rekla je.

- To znači da prihvaćate moju ispriku? - upitao je.

- Valjda...da. - odgovorila je pomalo zbunjeno.

- Bili ste u pravu, razmišljao sam i shvatio da sam ponovno dao prednost svome egu pred svim ostalim.

- Ponovno? - upitala je.

- Da, to sam uvijek činio. Ali, ne znam zašto? Nisam trebao. Zbog mog prenaglašenog ega su me na kraju i ubili. Da sam razmišljao više o drugima, a puno manje o sebi, vjerojatno ne bih bio žrtva ubojstva.

Erina je slušala, ali nije razumjela što želi reći. Robert je upitao može li sjesti, na što je Erina odgovorila potvrdno.

- Enklava, apokalipsa, znanstvenici...Xers mi je ukratko ispričao što se dogodilo. Iako i dalje nemam pristup podacima na svome PEku, ali mislim da znam kako je bilo i što je bilo.

- Predvidjeli ste puno toga u svojim radovima. - nadodala je.

Robert je par trenutaka šutio razmišljajući, Erina nije znala o čemu razmišlja, bilo joj je to prilično čudno. U jednom se trenu čak i zabrinula. Ništa nije govorila. Robert je odjednom rekao: - Znate li što je najgore u životu, doktorice Erina? Najgore stanje i situacija koju možete doživjeti?

- Što? - upitala je.

- Znati da ste u pravu, a ne možete učiniti baš ništa. Ne možete promijeniti ništa, ne možete nikako utjecati niti djelovati. Samo bespomoćno gledati kako se ostvaruje ono negativno što ste i očekivali. To je najgore što možete doživjeti.

114

- Mislite na svoje radove u kojima ste predvidjeli skoro sve što se dogodilo nakon vašeg ubojstva?

Odgovorio je potvrdno i nastavio: - Zapravo je najveći blagoslov u životu biti glup. To je naprosto predivno. Sjećate se našeg prvog susreta, kad sam vas pitao o sreći: jeste li sretni i znate li što je to sreća? E, pa sreća je biti glup.

Najgluplji čovjek na svijetu je ustvari najsretniji čovjek na svijetu.

Biti potpuno nesvjestan svijeta oko sebe. To je nešto magično.

Erina se nije nikako znala postaviti u ovom razgovoru, nije joj bilo baš razumljivo ovo što Marcus govori. Pretpostavila je da se radi o nostalgiji, također nečemu što je proučavala u svrhu procesa revitalizacije uzoraka, ali osobno nikada nije iskusila.

- Nedostaje vam vaš životni sustav? Odnosno svijet, civilizacija?

Vaš način života?

- Zapravo ne. - odgovorio je Robert i nastavio: - Moj svijet mi uopće nimalo ne nedostaje. U pravu ste. Vaš je svijet napredniji i sigurniji za život. Ali nije nimalo bolji od onoga što je bio moj svijet.

- Zvučite nepovezano, nelogično.

- Znam, svjestan sam toga. Nije ni meni jasno, da budem potpuno iskren. Uopće mi moj svijet nimalo ne nedostaje. Samo mi jedno nedostaje. Moja žena i moja kći. Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaju. Pristao bih odmah na to “gašenje” samo da ih mogu vidjeti i zagrliti na jednu, jedinu minutu.

Erina je šutjela. I Robert je šutio, a onda je upitao doktoricu: - Imate li vi djece?

115

- U vašoj koncepciji potomstva ne, ali u našim današnjim funkcionalnim društvenim uređenjima, da. Sina.

- Možete li objasniti molim vas?

- Mi stvaramo projekte po potrebi. Kada je neki pojedinac pri kraju svog životnog ciklusa, priprema se projekt koji će ga zamijeniti.

Mora biti vrlo sličan pojedincu kojeg će se uskoro ugasiti.

Preuzima njegovu ulogu, osobine, znanja i sposobnosti, upoznaje se s njegovim iskustvima, ali mora biti bolji. Nema smisla, ni logike da stvorimo projekt koji će biti lošiji od prijašnjeg. Uvijek mora biti bolji, makar i neznatno. Ako nije bolji, odustaje se i traže novi donori.

- Donori? - upitao je.

- Da, danas žene ne rađaju, već se moj genetski materijal uzima u laboratorij i analizira. Isto se radi s muškim donorom. Ako je kompatibilnost iznad 80 posto, uzima se moja jajna stanica, te spermij podudarnog muškarca i dalje se sve odvija u laboratoriju u kontroliranim uvjetima. Određuje se spol, fizička i intelektualna građa novog uzorka, te mu se dodjeljuju potrebni geni, odnosno oduzimaju nepotrebni.

- A dalje?

- Kada se projekt vitalizira, prvo se provjerava uspješnost i sukladnost s traženim rezultatima. Ako je sve prihvatljivo, projekt odlazi u formacijski centar, gdje provodi svojih prvih 5 godina života. Nakon toga se određuje i priprema za ulogu i posao koji mora preuzeti u životnom sustavu. To bi kod vas bile škole, nešto slično tomu. Do svoje 15 godine života borave u posebnom centru izgrađenom baš u tu svrhu, u nekadašnjem gradu Oslu. Kada dosegnu 15 godina života, ukoliko su zadovoljili sve kriterije koji se od njih traže, dolaze u Operativni Centar u kojem se pripremaju

116

na preuzimanje svoje uloge i postupno zamjenjivanje projekta, odnosno pojedinca kojeg će se uskoro ugasiti.

Robertu je sve to bilo strašno za čuti, prva asosijacija na to su mu bili oni užasni internati, pa čak i koncentracijski logori, ali nije se htio svađati s Erinom. Nije ponovno htio dizati tenzije nalik onima za njihovog zadnjeg susreta. Odlučio je da je to njihov način života i da je na njemu jedino da to prihvati. Drugog izbora nema. Stoga je nastavio mirno razgovarati.

- Tko je taj vaš sin, ako mogu tako reći?

- Settick. Mislim da ga je Xers spomenuo jednom pred vama, ako se sjećate?

- Da - odgovorio je, ali nije htio reći čega se sjeća, niti spominjati projekt 922. Iako ga je jako zanimao, nije htio otkriti drugima svoje zanimanje za taj projekt.

- Jeste li ga ikada vidjeli? - upitao je.

- Ne. vidjet ću ga slijedeće godine kada dođe u naš Operativni centar - odgovorila je hladno, kao da priča o nekom slučajnom poznaniku.

Bilo je i više nego očito da nema nikakvih emocionalnih veza između nje i njezina sina. On je bio samo rezultat njezinog genetskog koda i to je sve.

- A tko mu je otac?

- Ne znam, mogu provjeriti, ako vas baš zanima. Imamo odjel i stručnjake koji vode takve projekte i puno su kvalificiraniji od mene u tom području - dobio je još jedan hladan i diplomatski odgovor. Doduše iskren, kakvi su bili i ostali, što je ipak cijenio.

Robert je šutio, nije htio ponovno uznemiriti Erinu. Nakon par trenutaka Erina je ustala i otišla po svoj PEk.

117

- Opet ćete izvući moje riječi? - upitao je.

Erina se iznenadila, jer je upravo to i planirala.

- Zašto to kažete?

- Svaki put kada vam se suprotstavim oko vašeg načina života, vi citirate moje riječi. Sada nisam rekao ništa, ali očito je da osjećate da mi je neprihvatljiv o odbojan takav sustav ljudske reprodukcije.

Erina je uzela svoj PEk i pronašla citat koji je htjela.

- “Život je kazna. Od trena kad se rodimo sve ide nagore. Dobijemo sitne mrvice zadovoljstva i sreće koje nam samo još više i jače povećavaju patnju. Jer onda samo još više i jače tražimo dalje još više tih sitnih mrvica sreće i sve ono drugo što zapravo ne postoji.

Tu patnju i besmislenost života pokušavamo racionalizirati iskrenom ljubavi. I djecom. Zašto svjesno donosimo djecu na svijet u kojemu ni sami nismo sretni? Jesmo li doista toliko sebični?

Pokušavamo li svoje besmisleno postojanje na ovome svijetu opravdati djecom? Ili imamo djecu samo da bi se imao tko brinuti o nama kada ostarimo i onemoćamo? Da ne budemo sami na ovom svijetu? Da svome životu damo nekakavu sebičnu svrhu i smisao, iako svjesni da će ta djeca patiti u ovome svijetu koji smo stvorili?

- Jesam...rekao sam to - komentirao je Robert.

Erina je ostavila svoj PEk i ponovno sjela do njega. On je nastavio: - U svoje vrijeme i u svojoj civilizaciji život sam shvaćao kao patnju. Neprekidnu. Od trenutka kad se rodimo dalje samo patimo.

Puno boli i patnje, a vrlo malo sreće i radosti. Razmišljao sam o tome da li bih se uopće htio roditi da sam mogao birati. Vjerojatno 118

bi odlučio da ne bih. Stoga, zašto onda ja, kao odgovoran čovjek prema sebi, nisam u stanju biti isto toliko odgovoran prema vlastitom djetetu? Zašto bih htio da moje dijete živi u svijetu kojega ja ne podnosim? - rekao je Robert iskreno.

- Jedini odgovor je da ste to činili zbog društvenog pritiska i straha od samoće. Što je rezultiralo nekontroliranim i neobuzdanim rastom populacije na Zemlji. - odgovorila je Erina - Što opet nije odgovorno ni pošteno prema djeci. U pitanju su ljudski životi. A nerođena djeca nisu nikome ništa kriva. Mi smo ti koji smo ih unaprijed osudili na život u svijetu u kojemu neće biti sretni - rekao je.

- Zašto onda ne cijenite naš životni sustav? Odnosno naš današnji svijet? - upitala je Erina. - Mi nastojimo stvoriti bolji svijet. I stvorili smo ga. Ono što vi niste niti htjeli pokušati u vaše vrijeme.

Robert je šutio i gledao u pod...zatim rekao: - Stvorili ste praktičan svijet, skoro pa savršen. Ali ste potpuno izgubili i dušu i srce. I smijeh. Nisam nikoga dosad u ovom vašem svijetu čuo da se smije. Baš nikoga. Stvorili ste savršenu skladbu koju nitko ne želi slušati, savršen film kojeg nitko ne želi gledati i savršenu ženu koju nitko ne želi ljubiti.

- Ne razumijem što želite reći, gospodine Marcus - rekla je.

- Znam. Ne možete me razumjeti. Niste nikada osjetili to o čemu pričam. Da li u vašem svijetu danas postoji ljubav? Veze ili brakovi?

- Ne, ali imamo seksualne veze. Libido je fiziološka potreba koja se mora zadovoljiti jednako kao i glad, žeđ ili umor.

- Da, samo fiziološka potreba kao i sve drugo. Zvuči tako diogenski, samo ono što je potrebno i onoliko koliko je potrebno - rekao je.

119

- Sve što smo stvorili je rezultat vaših grešaka. Sve ono što ste vi uništili, mi smo stoljećima ispravljali. I borili se da stvorimo društvo koje će biti efektivno, jednako i iskreno. Kod nas ne postoje konzumerizam, komercijalizam, medijske manipulacije, sve što trebamo je stvoreno sa svrhom i razlogom. - ponovno se uznemirila. Opet je imala onaj neugodni osjećaj da se mora braniti, iako nije ništa skrivila.

Robert je ušutio, znao je da ne smije dalje provocirati Erinu. Komentirali su odnose u tom novom svijetu. Erina mu je objasnila da su danas svi ljudi izuzetno lijepog fizičkog izgleda zato da bi eliminirali svaku mogućnost psiholoških kompleksa, da bi svatko mogao biti zadovoljan svojim izgledom. Postoje standardi izgleda koje svatko mora zadovoljiti i nitko ne smije iskakati iznad tog standarda. Na taj se način postiže jednakost kojom su svi zadovoljni. Također društveni statusi i simboli ne postoje. Ono što je u Robertovo vrijeme značio novac, skupi auti, nakit, vile i jahte, danas više ne postoji niti kao koncept. Svi su jednaki i svatko ima točno onoliko koliko mu je potrebno.

- Kako ostvarujete seksualne veze? Pretpostavljam da nema niti zavođenja - upitao je.

- Nema. Jednostavno možete pitati bilo koga. Priđete i upitate da li žele konzumirati seksualni odnos s vama i kada su dostupni.

Možete uzeti svoj PEk i pogledati da li ima netko tko je dostupan u tom trenu. Ili poslati obavijest da tražite nekoga i netko će vam se javiti.

- Samo tako? Tek tako priđem ženi i upitam ju želi li seks sa mnom?

- šokirao se.

- Da - odgovorila je kao da je to nešto poput obične kave, ili pozdrava na ulici.

120

- U moje je vrijeme to bilo kažnjivo, moglo se završiti na sudu, ili čak u zatvoru - rekao je.

- Mnogo je toga u vaše vrijeme bilo nepotrebno i nelogično. Ali ste isto tako mnogo toga i zloupotrebljavali.

- A što ako me žena koju sam pitao za seks odbije?

- Kako mislite, što? Tražite dalje, ako želite. Ili odustanete.

- Da li isto vrijedi i za žene?

Erina se začudila kad je to čula. Pomislila je da je Robert vrlo nazadan, ali mu to nije htjela reći.

- Naravno. Gospodine Marcus, u našem društvenom uređenju nema nikakvih podjela. Svi imamo potpuno jednaka prava. Ne postoje nikakave društvene razlike ili skupine koje bi bile podijeljene po nekim kriterijima. Shvaćam da je vama ovo sve novo i nepoznato, jer dolazite iz svijeta koji je bio suprotan od svega što vidite danas.

Još uvijek prolazite prilagodbu.

Robertu je sve to bilo jednostavno smiješno za čuti. Da se nitko u tom svijetu nije trudio oko ničega drugog što nije bila znanost. Sve što je pripadalo ljudskoj duši bilo je ništavno i rješavano na najpraktičniji mogući način. No, nije bio ravnodušan prema Erini, od prvoga se dana uz nju osjećao ugodno i sigurno. Nije znao zašto, da li zbog njezine ljepote, za koju je kasnije otkrio da i nije neobična pošto svi u tom svijetu izgledaju kao supermodeli, ili zbog njezinog stava prema njemu.

Odlučio je testirati novootrkivene spoznaje.

- Doktorice, da li ste možda dostupni za seksualni odnos? - bio je nervozan poput klinca u srednjoj školi. To mu je istovremeno bilo smiješno i užasno neugodno, kao da radi nešto što je zabranjeno.

121

Reakcija Erine je bila hladna. Bez ikakve geste, kao da ju je Robert upitao da li želi prošetati ulicom s njim, odgovorila je bez da je uopće digla pogled sa svog PEk-a.

- Trenutno nisam, možete doći navečer u 20:30, dotad ću završiti s poslom.

Bio je potpuno zbunjen njezinim odgovorom, nije isprva razumio što to treba značiti. Je li u pitanju samo okrutna šala, sarkazam ili što? Na kraju je shvatio da je ozbiljna, jer ti ljudi ne poznaju sarkazam, ironiju, satiru, cinizam. Nije znao što reći, sad mu je postalo još neugodnije. Odlučio je jednostavno otići. Ustao je, rekao da će ju ostaviti da radi u miru, i da će doći u dogovoreno vrijeme. Erina je samo odgovorila “U redu”. *** - Uđite Xers - rekla je doktorica Hana. Srela je Xersa pred ulazom u svoj stambeni modul, na povratku iz laboratorija.

Ušli su, nakon čega je Hana odložila svoj PEk, te unijela hranu. Ponudila je Xersa, no on je odbio rekavši da je već obavio tu obvezu.

- Što ste me htjeli pitati?

- Odbili ste provesti neurološku reevaluaciju uzorka Marcus? upitao je.

- Da, zašto vas to zanima?

- Dijelim mišljenje Vrhovnog Vijeća i smatram da biste vi to trebali učiniti.

- Xers, ja nemam vremena baviti se rutinskim operacijama, doktorica Erina je itekako sposobna učiniti to umjesto mene. Osim 122

toga znate da su moja istraživanja trenutno u krucijalnoj fazi i da sada ne mogu sve ostaviti da bih se bavila Marcusom.

- Svejedno smatram da vam neće oduzeti puno vremena, baš zato što je u pitanju rutinski postupak - bio je uporan Xers.

Doktorica Hana također nije htjela popustiti. Odmah je uključila nekoliko konzola na kojima se jasno vidjelo da prati stadije svih svojih istraživanja čak i kada nije u laboratoriju.

- Vrhovno Vijeće se slaže s mojom odlukom, stoga ne vidim razloga zašto moramo još jednom raspravljati o tome. – bila je ustrajna.

- Ipak bih bio sigurniji u rezultate reevaluacije ako biste ju vi proveli.

- Xers, zašto ste toliko opterećeni nekakvim nazadnim uzorkom kao što je Marcus? - odlučila je kontrirati. Ako ne može istjerati svoje milom, onda će silom, tako je pomislila.

Xersu nije bilo neugodno, nije odavao nikakve emocije niti geste, tipično za njega.

- Prema svemu do sada viđenom, smatram da se ne može prilagoditi našem sustavu. Iako djeluje adaptivno i responzivno, smatram da će dugoročne posljedice biti puno teže. Što duže boravi u našem životnom sustavu, to postaje sve rezistentniji, te sve ćešće ima nasilne i neugodne reakcije prema drugima.

Hana je uzela svoj PEk i uključila mod privatnosti. Xers nije znao zašto to čini.

123

- Da li se bojite da vam projekt Marcus neće biti uspješan? Da će vam izostati još 5 posto kvalifikacija koje su vam potrebne da bi postali član Vijeća? - upitala je Hana drsko i direktno.

- Naravno da ne. - odgovorio je hladno i smireno.

- Nikada niti jedan pojedinac u našem sustavu nije stavio sebe ispred životnog sustava. Pa tako ni ja. I ne bih to nikada učinio. Ako imate bilo kakve sumnje u mene, slobodno možete prijaviti svoje pretpostavke Vijeću da me pozovu na prosudbu.

- Ne sumnjam u vas Xers, to je bila samo moja znanstvena znatiželja. Ipak sam neuroznanstvenik i uvijek me zanima biokemija mozga. Pa tako i vašega.

Xers nije ništa odgovorio. Ustao je i rekao da mora ići. Ima još posla kojeg treba obaviti.

- Xers, da li ste možda dostupni večeras? - upitala je Hana.

- Što vam treba?

- U isto vrijeme kao i prije dva tjedna? Ako niste dostupni, pozvat ću Raeka. - rekla je misleći na eksponiranje libida, kako su u tom svijetu nazivali seksualne odnose.

Xers je odgovorio potvrdno, ali da umjesto u 20 sati može doći u 21 sat, na što je Hana rekla da joj odgovara. Nakon toga je isključila mod privatnosti, a Xers je otišao. Bez pozdrava. Vratio se točno u 21 sat.

Hana je uključila mod privatnosti. Poslije samo 25 minuta, Xers je ponovno otišao u svoj stambeni modul. Bez pozdrava. *** Nekoliko kilometara dalje u stambenom modulu doktorice Erine, događalo se isto, ali je ishod bio sasvim drukčiji. Erina je ležala na 124

krevetu nakon što je prvi puta u svome životu iskusila što znači voditi ljubav, umjesto eksponirati libido. Tresla se. Od ugode. Nakon poplave ružnih i potpuno nepoznatih emocija zbog svađe s Marcusom, ponovno je doživjela isto. Ali ovoga puta je bilo predivno. Ugodno i tako jednostavno. Prvi je puta osjetila strast u svom životu. Prvi je put osjetila što znači kada ju muškarac iskreno i zanosno poljubi. I zagrli. Prvi je put u životu iskusila poljubac. Nikad ju nitko prije nije zagrlio. Nikada se nitko ranije nije brinuo o njoj. Nakon čina bi se samo razišli. A Marcus je ostao. Ležao pored nje, ljubio ju. Mazio po licu, kosi, ramenima, grudima. Sve je to bilo izuzetno ugodno i lijepo. Osjećala se kao nikad prije u životu. Osjećala se kao da je samo ona jedino važna. I ono što ona osjeća i što ona želi. Kao da je njemu samo važno da je ona iskreno sretna i ništa drugo. Vrijeme je proletjelo. Pola sata je prošlo kao jedna minuta i mod privatnosti u modulu se samostalno isključio. Erina je obukla svoj kombinezon, Robert je ostao ležati.

- Svi nas sada mogu vidjeti i čuti - rekla je.

- Baš me briga. Ionako svi znaju sve o meni, a ja ništa o nikome. Da li možete ponovno uključiti mod privatnosti?

- Tek poslije 10 minuta, nakon što sustavi sigurnosti potvrde da je sve u redu i da nema nikakvih neugodnih incidenata.

- Divno. - sarkastično je komentirao. - Možemo pustiti glasnu glazbu da ne čuju što govorimo i baciti moj kombinezom na kameru da nas ne vide.

- Naši su sustavi daleko napredniji od toga gospodine Marcus - rekla je.

- Znam, šalim se. To vas je trebalo nasmijati, ali nisam očekivao da hoće.

Erina je sjedila i promatrala Roberta kako bezbrižno leži, potpuno gol i kako ga nimalo nije briga tko misli i što misli o njemu. Dok je drijemao 125

tako na krevetu, izgledao je kao netko tko sasvim i potpuno uživa u svom životu. Osjećala se vrlo ugodno s njim i nije mogla dočekati da prođe tih 10 minuta kad može ponovno uključiti mod privatnosti. U njegovom je zagrljaju osjetila nešto što nikada nije prije osjetila u životu. Nije znala što je to, ali je znala da ju na neki način ispunjava i čini jako mirnom i zadovoljnom. Ali mu to nije htjela reći. Nije znala što bi bilo da on to zna, zaključila je da je bolje da mu ništa ne govori i ponaša kao i do sada prema njemu. *** Nakon što je stigao u svoj stambeni modul od doktorice Hane, Xers je sjeo razmišljajući o njezinim riječima. Nije počeo sumnjati u sebe i svoje unutarnje motive, jer nikada nije osjetio potrebu da zadovolji isključivo svoje potrebe i interes. Nikada nije stavio sebe ispred životnog sustava, nikad nije niti pomislio na bilo kakvu i najmanju mogućnost da bi išao svjesno kršiti Manifest ili bilo koji drugi zakon.

No, razmišljajući o razgovoru s Hanom i njezinom pitanju, počeo se i sam pitati da li možda drugi sumnjaju u njega. Da li ga možda drugi pojedinci zaista doživljajaju na način da u projektu Marcus gleda sebe i mogućnost da skupi sve potrebne kvalifikacije za ulazak u Vrhovno Vijeće. Osjećao se užasno. Kao nikada prije u životu. Nije znao što osjeća, jer u svih svojih 96 godina života, se nikada nije iskusio tako nešto. Počeo u sumnjati u sve. U sebe, u Hanu, u Vijeće, u cijeli sustav.

Nije dugo trajalo. Možda nekoliko trenutaka, zatim se pribrao. Shvatio je da doživljava ono što je Marcus doživio nekoliko puta kada mu je Xers govorio o tome kako njihov svijet funkcionira. Tada je također shvatio da mu sve to što sada osjeća nitko ne bi znao objasniti. Da mu nitko ne može reći što to sve znači...osim Marcusa. On je jedini to proživio u

126

svome životu u svome svijetu. I trenutno je jedini čovjek u današnjem svijetu koji mu može dati odgovore na ta pitanja. *** Erina je ležala u Robertovu zagrljaju, mirno i spokojno. Nekako ispunjena. Možda čak i sretna. Sjetila se njegovih riječi kako sretan čovjek ne razmišlja o ničemu. Baš ničemu, već je jednostavno sretan i miran. Ne zanima ga smisao života, vječnost, stvarnost, prošlost i budućnost. Shvatila je da je sreća taj trenutak koji se živi sada. Koji je trenutačan i neponovljiv.

- Donekle si u pravu Erina - rekao joj je kad mu je to sve kazala. Sreća jest taj trenutak, ali isto kratkotrajan. Nerealan. Potpuna sreća je nešto puno veće. Lijepi trenuci u životu ne padaju tek tako s neba, već ih moramo sami stvoriti. Samo što još uvijek nismo naučili kako.

- Kako to mislite?

- Sreća je ljubav. Prava, iskrena i čista. To je jedina istinska sreća.

- Da li je ovo ljubav? Ovo što mi činimo? - upitala je.

- Nije. To je strast. Ništa više od toga. Obična požuda. - odgovorio je.

- U čemu je razlika?

- Ljubav traži žrtvu, bezuvjetnu. Žrtvu koja je toliko predivna da onaj tko voli to niti ne shvaća kao žrtvu, već svoju obvezu koju mora izvršiti. I to čini vrlo rado, jer je sretan zbog ljubavi. I ne traži ništa zauzvrat. Strast je nešto drugo, strast je isključivo egoistična i traži zadovoljenje svojih potreba i interesa, bez ikakvog obzira prema drugome. I bez žrtve.

127

Erina je nakon tih riječi ustala i obukla se, odjednom osjećajući nelagodu i razočaranje. Upozorila je Roberta da mod privatnosti istječe za manje od dvije minute. On je također ustao i obukao kombinezon.

Bio je pomalo zbunjen.

- To je to? - upitao je.

- Kako to mislite gospodine Marcus?

- Eksponirate libido s nekime i tada se ljudi jednostavno raziđu?

Samo tako?

- A što bi trebali? Svrha je postignuta. Ono zbog čega smo se susreli smo uspješno obavili. Sada se svatko vraća dalje svojim obvezama.

- odgovorila je.

Robertu je sve to bilo potpuno smiješno, no odlučio je prihvatiti njihov način života i djelovanja. Ako se mora uklopiti, uklopit će se, mislio je.

Ionako je shvatio da ne može ništa promijeniti. Pokušavao je promijeniti svoj svijet, svijet koji je poznavao, u kojemu je rođen, odrastao, u kojemu se školovao, pa nije uspio. Prema tome, kako tek promijeniti svijet koji nimalo ne poznaje i koji ga ne smatra relevantim članom društva. Krenuo je prema izlazu, bez riječi, zatim zastao.

- Mogu li nešto pitati?

- Naravno. - odgovorila je.

- Zašto me oslovljavaju s gospodine? I ja sam doktor. Imam doktorat s Cambridgea.

- Ako vas na kraju vašeg projekta Vijeće nostrificira na preporuku Xersa, tada postajete punopravni član društva, te vam se tada priznaju sve titule i kvalifikacije.

- Aha, dobro. To sam i pretpostavio - rekao je i samo otišao...bez pozdrava. *** 128

Slijedećeg su se jutra Robert i Xers susreli da postave osnovne parametre Robertove studije. Xers je i dalje nosio istu odjeću, kao i Robert, te je i dalje imao onaj tipični hladni i patronizirajući stav. Dok su definirali metodologiju Xers je odjednom iznenadio Roberta neobičnim zahtjevom.

- Htio bih da mi pojasnite vjerske ratove.

Robert je ostao zatečen čuvši Xersovo pitanje.

- Zašto vas to sada zanima?

- Razumijem ratove zbog teritorija, ili resursa, oni su potpuno logični. Proučio sam vaše vrijeme, vaš način života. Mnogo je toga nelogično, poput masovnog konzumerizma koji je opustošio ne samo sve prirodne resurse, već potpuno utjecao na skoro sve društvene aspekte vašeg svijeta. U negativnom pogledu, djelovao je isključivo disocijativno na vaše društvo. Vaša ekonomija nije imala temelje niti u jednoj zaista realnoj vrijednosti, već je cijeli sustav bio umjetan i baziran na varijablama koje nisu bile referentne ničemu, već su se mijenjale pod određenim utjecajima ljudskih faktora. Poput samoga novca koji je bio potpuno imaginarna komponenta. Nije reflektirao nikakvu pravu vrijednost, no bio je temeljno uporište ekonomije vašeg svijeta. Mi danas nemamo ekonomiju, a samim time ni konzumerizam. Sve je to donekle razumljivo kada se promatra kroz psihološki profil vašeg društva, ali nije razumljivo kada se pokušava promatrati logično. Čini se da je u pitanju bio isključivo privatni interes.

Robert se nasmijao, a zatim rekao: - Što vam još treba pojasniti? Upravo ste odgovorili na svoje pitanje.

Da, naravno, interes. Ništa drugo.

129

- Onda su i religije bile samo interes? - upitao je Xers.

- Naravno. Možda niste primjetili, ali osnove svih velikih monoteističkih religija su identične. Sve su djelovale po jednakom principu. Imale su jednoga boga, jednog proroka, te jednu svetu knjigu. Govorim samo o masovnim religijama. Naprimjer kod kršćana je Bog bio bog, Isus prorok, a Biblija sveta knjiga. Kod muslimana je Alah bio bog, Muhamed prorok, a Kuran sveta knjiga. U judaizmu je Jahve bog, Abraham prorok, dok su svete knjige Tora i Talmud.

Xers je razmišljao o svemu, ali mu očito nije bilo sve razumljivo. Kako objasniti nešto što nema logiku nekome tko poznaje samo logiku.

- Pojasnite. Što je Bog? - upitao je Xers.

Robert je uzdahnuo, kao da ni sam ne zna otkuda početi. Kako u jednoj rečenici definirati Boga? Kako objasniti vjeru?

- Svi su oni zapravo tumačili isto. Svi su oni vjerovali u isto. Bog je svima nama bio isti. Prvo što morate razumjeti jest da su Bog i religija dva potpuno različita koncepta. Bog ne predstavlja religiju, jednako kao što religija ne predstavlja Boga.

- Ali ga tumače - ubacio se Xers.

- Ne. Ne tumače. Već propovijedaju ono što je njima u interesu.

Početna svrha religija je bila kontrola masa. To je zahtijevalo veliku dozu teatralnosti u obrednim ritualima, teatralnost koja se zadržala do samoga kraja. Prije bilo kakvih političkih sustava postojala je religija kojom su se kontrolirale mase i čitavi narodi.

Razvojem društva i civilizacija, razvijala se i politika. Ali je kasnila uvelike za religijom. Dok se politički sustav razvio 130

dovoljno da može preuzeti kontrolu društva, religije su već bile vrlo masovne i vrlo moćne. I bogate naravno. Taj novac i moć im je ujedno osigurao da i dalje imaju izuzetno veliki utjecaj na društvo, iako se u razvijenim zemljama broj vjernika drastično smanjivao s vremenom. No, vjerski poglavari su nastavili djelovati u svojem interesu, tražeći od društva da djeluje kako im je to bilo potrebno. Izazivali su i ratove kada bi u njima prepoznali neki interes. Križarske ratove, džihad, zatim II. svjetski rat kojemu je, između ostaloga, jedan od ciljeva bio istrebljenje Židova. Jedni uvijek žele istrijebiti druge. U pozadini toga uvijek je bio interes.

U uskoj sprezi s politikom, jer se uvijek oslanjala na podršku religijskih struktura, kao što ni religije nisu mogle opstati bez političke podrške. Politiku vi u vašem društvu također danas nemate, pa ju teško možete razumjeti. Svi su religijski poglavari uvijek bili okruženi obiljem, a propovijedali skromnost. Uvijek su se držali povlaštenima i velikima, a propovijedali poniznost.

Uvijek su propovijedali pomaganje potrebitima, a gledali svoj interes. Propovijedali su mir i suživot, a stalno huškali svoje na njihove. Sve su to nastojali opravdati vjerom u Boga i višim, najčešće tzv. nacionalnim interesima. Zato sam sekularizam smatrao običnom prijevarom. Svaka je zemlja tvrdila da je sekularna iako to nije bila istina, već samo još jedno u nizu prozirnih opravdanja. - pokušao je Robert nekako približiti Xersu temu.

- Ne razumijem - hladno je odgovorio Xers.

Robert se opet nasmijao, što je Xersa ponovno zbunilo.

- Vjerujte mi Xers da ni ja ne razumijem. Čak ni petsto godina poslije.

131

Xers je razmišljao o svemu u sebi, a Robert ga je upitao: - Pretpostavljam da vaš svijet nema nikakvu religiju?

- Naravno da ne - odgovorio je Xers i nastavio: - Mogli ste već dosad zaključiti da za razliku od vašeg društva, mi ne tratimo vrijeme na trivijalne koncepte kao što je religija.

- Zašto to smatrate trivijalnim?

- Sami ste tvrdili da su religije upravo to. U svojoj studiji o utjecaju religija na globalno društvo ste iznijeli neporecive argumente i zaključke.

- Koje naprimjer?

- Vaša hipoteza da je faktor religioznosti uvijek obrnuto proporcionalan visini prosječnog kvocijenta inteligencije stanovništva. Države i područja koja su bila izrazito religiozna ujedno su imali najniži prosječni IQ stanovništva te konstantno nazadovale, dok su vrlo razvijene zemlje imale znatno viši prosječni IQ, ali je broj pripadnika religijskih zajednica u tim zemljama bio puno manji. Naprimjer arapske zemlje te ostale radikalno muslimanske su imale vrlo stroge religijske zakone, nejednakosti između muškaraca i žena su bile vrlo izražene na štetu žena, što je bilo sasvim neopravdano. Sami ste to nazvali potpuno pogrešnom i apsurdnom radikalizacijom ideologije koja nema nikakvih uporišta u razumu i racionalnom rasuđivanju. Te su zemlje evidentno smatrane nazadnima, kao i zemlje Južne Amerike u kojima je kršćanstvo bilo radikalno izraženo, ali su stope teških zločina, poput ubojstava, nasilja, silovanja i narko trgovine bile izuzetno visoke. Zemlje koje ste smatrali vrlo progresivnima i razvijenima ste označili kao zemlje s vrlo niskom stopom religioznosti te visokim brojem deklariranih ateista. Poput zapadne Europe i Skandinavije. Sve su te teze i tvrdnje bile točne. I te su države uvijek bile u samome vrhu razvoja društva.

132

- Vi ste pretpostavljam, potpuno prihvatili ateizam i smatrate ga jedinim ispravnim konceptom? - upitao je Robert.

- Da. Naše je društvo u potpunosti odbacilo ne samo komponente koje su dovele do propasti vaše civilizacije, već i sve ono što je samo po sebi nelogično i ne temelji se na znanstvenim dokazima nego na spekulacijama. Uključujući i takve apstraktne konstrukcije poput Boga. Zapravo je ponašanje vaše civilizacije bilo apsurdno.

Prapovijesne ljude ste nazivali poganima, jer su vjerovali u nekakva božanstva koja su vama bila iracionalna i odbačena kao primitivizam, dok ste se vi s druge strane ponašali potpuno isto.

Samo ste imali neka druga božanstva i načine prakticiranja religije.

Oni su imali mnoštvo bogova koje su štovali, a vi samo jednog. Ne razumijem zbog čega je vaša civilizacija smatrala da ste vi u pravu, a da su pogani u krivu?

- To je opet politička komponenta koju ne možete razumjeti, pošto nikada niste iskusili politiku. Borba oporbenih zajednica za prevlast. Kršćanstvo je opstalo u toj borbi, kao i islam, judaizam, budizam, dok recimo Maye i Inke nisu. Unatoč svemu i dalje tvrdim da su Bog i religija dva potpuno različita pojma, koja nemaju veze jedno s drugime. Religija nije isto što i vjerovati u Boga. - kazao je Robert iznenađen time koliko se Xers zanimao o toj temi.

Xers je šutio trenutak-dva, zatim upitao: - Vjerujete li vi u Boga?

Robert se naglo uozbiljio, osjetio je da je Xers vrlo ozbiljan i da nije vrijeme za smijeh i sarkazam. Gledao je u pod par trenutaka, razmišljajući o svemu. Nakon svega što mu se dogodilo, nakon što je “oživljen” petsto godina poslije svoga ubojstva i sam se to pitao, vjeruje 133

li u Boga i misli li da li on ili to postoji. Podigao je pogled ravno u Xersa, i tiho i vrlo ozbiljno rekao: - Da. - Što je za vas Bog? - upitao ga je Xers.

Nakon nekoliko trenutaka tišine je rekao: - Život. Vaš, moj. Erinin. Svih ljudi koje vidite oko sebe. Život na Zemlji, svemir, kozmos, univerzum. Svatko tko vjeruje u Boga vidi ga, tumači i doživljava drukčije. Na svoj način. Ja vjerujem da je Bog život.

- Objasnite. - zatražio je Xers.

Marcus je ponovno uzdahnuo razmišljajući otkuda da počne. Odlučio je pojednostaviti koliko god može: - Prije materije postojala je samo energija. Nepregledni valovi energije. Zatim se pojavila takozvana Božja čestica, kvarkovi, fermioni, bozoni, lepton. Čitav skup elementarnih čestica. Nastala je materija. Nakon toga smo nastali svi mi, sav svemir, planeti i galaksije. Organsko i anorgansko. No, izvor svega toga je ta energija koja je materijalizirana u nekome trenutku. Energija koja stvara život. Čak i kada uništava nešto, čini to isključivo da bi stvorila novi život. To je za mene Bog, jer jedino Bog može stvoriti život. Ništa drugo na ovome svijetu, pa ni u svemiru ne može stvoriti život.

Xers je slušao pažljivo, ali je bilo očito da se ne slaže s Robertom.

134

- Mi smo stvorili vas - rekao je Xers. - Revitalizirali smo vas petsto godina nakon vaše smrti. Uzeli smo nekoliko vaših kostiju i oživjeli vas.

- Niste - odgovorio je spremno Robert, očekivajući nekakvu repliku i nastavio: - Ono što ste vi učinili jest da ste uzeli moj DNK i oživjeli ga. Ali ga niste stvorili. Vi nemate moć i znanje da stvarate novi DNK. Niti ćete ga ikada imati. Samo ga replicirate. - rekao je.

- Objasnite - hladno je odgovorio Xers, poput nekakvog automata.

- Ne stvarate život, već uzimate život koji je već stvoren. Kada stvarate svoju djecu, uzmete muški i ženski genetski materijal i stopite ih da biste dobili novog čovjeka. Ne stvarate DNA, ne stvarate kromosome. Da li ste u mogućnosti tehnološki iz ničega stvoriti 23 muška i 23 ženska kromosoma? - upitao ga je Robert.

- Nismo. - odgovorio je.

- Znači ne stvarate novi život, već uzmete život koji je već bio stvoren i onda ga revitalizirate. To je isto kao da grabite vodu iz jezera i pretačete u različite posude po svojoj volji. To jezero je energija, odnosno život. Vi ga samo oblikujete prema posudama u koju ga ulijevate. Energija je neuništiva, ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi, to je elementarna fizika. Prema tome, nitko od nas ne umire, svi smo besmrtni. Kada zadnja kap životne energije napusti naše tijelo, tijelo umire, ali energija ne umire. Ona se stopi sa svojim izvorom i stvori neki drugi, novi život. Na drugome mjestu, u drugome vremenu. Sila koja upravlja svime time je Bog. Ali to je nešto što ljudski um nikada neće moći shvatiti i razmjeti.

- Zašto to mislite? - upitao je Xers.

- Ljudi su previše bahati i arogantni i ne shvaćaju koliko su zapravo sitni i nebitnu u svemu tome. Mi smo samo neprimjetna, trenutna pojava u kozmosu. Nestat ćemo u vrlo kratkome roku u odnosu na 135

ukupno vrijeme postojanja svemira. Ali svatko od nas misli za sebe da je sam svoj kozmos i tu je problem. Subjektivna percepcija je nešto što je temeljno svakome čovjeku. I često dovodi do pogrešne interpretacije stvarnosti. Kao vaše društvo danas. Subjektivna percepcija svih vas danas je vrlo slična, ako ne i ista. I uopće nitko od vas ne vidi da ste izgubili ono najvažnije što ljude čini ljudima.

Ne živite život. Odrađujete ga. Poput smjene u nekakvoj tvornici.

Zastao je. Shvatio je da ponovno pokušava Xersu objasniti nešto ljudski, ali da Xers to ne može razumjeti, jer sve što je ljudsko je njemu strano.

Jedini način da nešto shvati je sirova, bešćutna i nemilosrdna logika.

- Sjećate se da sam bio vrlo iznenađen u onom društvenom modulu vidjevši da proučavate nešto tako banalno i trivijalno kao fotosinteza. Fotosinteza je samo jedan element stvaranja života.

Proces koji vi niti dan-danas unatoč svoj toj silnoj tehnologiji i inteligenciji niste u stanju replicirati u laboratoriju. I nikada nećete moći. To vam je dokaz da nikada nećete moći razumjeti pojam Boga. Moći ćete se igrati Boga, kao što su se mnogi igrali Boga u mome svijetu, ali nikada nećete biti veći od Boga. Nikada mu se nećete moći približiti. Stoga, jedino što vam preostaje jest da ga poštujete.

Nakon par trenutaka razmišljanja Xers ga je upitao: - Da je Bog u ljudskoj formi, kakvim su ga inače frivolno prezentirale vaše masovne religije i da možete s njime razgovarati, što biste ga upitali?

Marcusu je cijeli ovaj razgovor do sada bio veliko iznenađenje, ali ovo zadnje pitanje je zaista bilo neočekivano. Bilo je vrlo neobično to silno 136

Xersovo zanimanje za Boga, stoga je sve to shvatio vrlo ozbiljno. Nije se htio braniti ponovno kroz sarkazam i cinizam.

- Da ga mogu upitati bilo što, makar i samo jedno jedino pitanje, upitao bih ga zašto je ljude učinio pretencioznima? Zašto im je uopće dao tu osobinu?

- Objasnite.

- Pretencioznost, odnosno pretjerana ambicioznost, u smislu pokušavanja mijenjanja prirode, zadiranje u prirodne procese je ljudska mana koja je uništila do sada sve civilizacije i sva društva, te će nastaviti uništavati i dalje. To je jedina ljudska osobina koja je konstanta. Od prapovijesti, pa sve do danas. Vaše je društvo užasno pretenciozno, kao i vi sami prema meni i to će vas uništiti, jednako kao što je uništilo moje društvo i sva društva prije. Vama su to sve gluposti, naravno, ali dokazi su činjenični.

- Prezentiratje dokaze - rekao je poput suca Xers.

Robert je uzeo trenutak za razmišljanje, pokušavao je u svojoj glavi stvoriti koncepciju kakvu uvijek logični Xers može razumjeti. Nije mu od početka bilo lako komunicirati sa Xersom, ali je s vremenom uspio pronaći način kako mu objasniti stvari na “njegov način”.

- Ljudi su u prapovijesti živjeli u plemenima. Živjeli su u usko povezanim zajednicama, ovisili su jedni o drugima. Njihov opstanak je bio nemoguć bez zajednice. I funkcionirali su zajedno.

Sve do trenutka kada su uspjeli stvoriti prvo oružje. Od tog trena pa nadalje je počeo prevladavati egoizam. Više nije bilo zajedništva, već je uvijek onaj koji je imao najviše i najjače oružje želio vladati drugima. A svatko je htio moć i vlast. To je trenutak kada je rođena pretencioznost u svome najsirovijem obliku. Kao moć. Tada je bila poput sirove nafte, da bi se s razvojem ljudskog 137

-

-

društva i prvih civilizacija polako rafinirala i razvijala, u moje vrijeme više nije bila poput sirove nafte, već mlaznog goriva.

Jedna mala kap je mogla zapaliti svijet.

Ne shvaćam povezanost ljudske osobine i oblika fosilnih goriva rekao je hladno starac.

Ne zamarajte se, to je metafora Xers. Umjetnička forma dočaravanja poante.

Bilo bi bolje kada biste se držali činjeničnih i aksiomatskih formi.

Ako budete koristili takve forme u svojoj studiji, Vijeće će ju odbaciti. - upozorio je Xers.

Eto vidite… - rekao je Robert kroz smijeh i nastavio: Pretencioznost u svom najgorem obliku - nastavio se smijati i to vrlo glasno, zatim dodao: - Pretencioznost djeluje disocijativno na društvo, Xers, a ne konzumerizam ili religije. Pretencionznost je uništila sve civilizacije i društva u povijesti, pa će tako i vaše. Jer svi ljudi danas u vašemu svijetu nisu disocijativni samo prema meni, već ste disocijativni i jedni prema drugima.

Xers je vrlo pažljivo sve slušao. Još uvijek ga je mučilo ono što je doživio sinoć. Htio je pitati Marcusa što znači razočaranje, htio je pojašnjenje svega onog što je osjetio večer prije. Gorčine, sumnje u sebe i druge. Znao je da mu jedino on može to pojasniti. Ali ga nije htio otvoreno, direktno pitati.

- Mislim da ste krivo pristupili vašem projektu. - rekao je.

Robert nije bio iznenađen, navikao je da kada Xersu nešto nije razumljivo, ili izgubi interes za diskusiju, jednostavno promijeni temu ili nastavi po protokolu.

- Zašto?

138

- Konstatno komparirate svoj životni sustav s našime. Mislim da je to potpuno nepotrebno, čak i uzaludno.

- Možda, ali je to ono što čini mene i moju bit. Društvo u kojemu sam rođen i odrastao je ono što mene definira. To je ono što me je izgradilo kao osobu.

- Bez obzira na inteligenciju? I sposobnost da unatoč svemu spoznate greške vašeg društva? - upitao je Xers.

- Da - odgovorio je Robert i nastavio: - Inteligencija je sirovi resurs koji će se uvijek izdići i uvijek opstati. O tome sam pisao u svojoj knjizi Tabula rasa. Ako je čovjek inteligentan ima velike šanse da uspije. Nije bitno da li dolazi iz sirotišta, da li je odrastao na ulici, bio beskućnik, ili dolazi iz vrlo bogate i uspješne obitelji i ima diplome prestižnih sveučilišta. Ako je inteligentan ima šanse da uspije. Ukoliko je netko beskućnik s vrlo visokim kvocijentom inteligencije, ima vrlo visoke šanse da uspije u životu. Osim ako ga ne uništi nekakav drugi faktor, poput alkoholizma, droge, kriminala i slično. Isto vrijedi i u obrnutoj krajnosti, ako pojedinac dolazi iz uspješne, bogate i zaštićene obitelji. Prema tome, bez obzira koliko bili inteligentni, društvo je faktor koji će vas definirati. O društvu ovisi hoćete li doživjeti sreću, ili patnju. U mome je svijetu uglavnom sve bila samo patnja.

Xers je pristojno slušao Roberta i očito je bilo da je promišljao o njegovim riječima. Robertu je to čak i laskalo u određenoj mjeri, jer ga je Xers dotad uvijek doživljavao kao nevažno, ignorantsko biće, stoga mu je bilo drago da se to pomalo mijenja.

- Kako ste se suočavali s patnjom? Ili razočaranjima? - upitao je Xers.

139

- Zašto vas to zanima? - Robert je bio zbunjen, ovo nije bio Xers na kojega je inače navikao.

- Kroz religiju? - nastavio je Xers uporno.

Robert nije shvaćao svrhu te diskusije, bio je pomalo zbunjen, ali je prihvatio temu razgovora: - Da, vjernici kroz religiju, dok su oni koji nisu vjernici imali druge načine. Svatko je imao svoje subjektivne načine suočavanja s takvim situacijama. Ne očekujem da shvatite o čemu govorim, jer niste nikada ni iskusili takve situacije.

- Kako ste znali da je neko razočaranje bilo opravdano? - uporno je ispitivao Xers.

- Otkuda odjednom toliko zanimanje za moj svijet, Xers? Ranije niste ni mene, ni moja iskustva doživljavali relevantnim, a sad vas odjednom zanimaju stvari koje smatrate besmislenima.

- Pokušavam razumjeti zašto se toliko opirete našem društvu. I zašto stalno govorite da je vaš svijet bio bolji, kada je sasvim evidentno da to nije istina. Vaše tvrdnje nemaju nikakve racionalne, pa ni logičke temelje. Ni činjenični dokazi nisu na vašoj strani. Uporno tvrdite da je vaša civilizacija bila bolja, dok istovremeno spominjete i brojne primjere koji su dokaz o nesavršenosti vašeg društva, poput vjerskih ratova, konzumerizma i politike. Kako možete tvrditi da je vaš svijet bio bolji, kad su sami temelji vašega društva bili upravo faktori koji su doveli do propasti tog istoga društva?

Robert nije imao pravi odgovor na Xersove tvrdnje. Nakon što je razmislio par trenutaka, Robert je rekao: - Da li se možemo onda složiti da su kulturološke razlike prevelike?

140

- Kako ste se vi osobno suočavali s razočarenjima? - uporno je pokušavao Xers. - Da li ste ikada sumnjali u sebe i svoje djelovanje? Ili društvo u kojemu ste djelovali?

Robert je bio sve zbunjeniji Xersovim pitanjima. Rasprava je odjednom postala skoro pa nasilna. Xers je uporno tražio odgovore na pitanja koja nisu uopće bila primjerena njegovom razmišljanju i odgoju, odnosno konfiguraciji. Robert je posumnjao da Xersa nešto muči, ali nije htio navaljivati.

- Naravno. Stalno. Morao sam. To mi je bio poziv. Kao sociolog sam stalno sumnjao ne samo u sebe, već i u društvo u kojemu sam živio. Cinizam. To je bio jedini mehanizam zaslužan za sav moj znanstveni uspjeh. Cinizam je bio jedini način da dođem do istine.

Iako vrlo krut, negativan i općenito destruktivan, cinizam je jedini alat koji otkriva onu jedinu, pravu, bazičnu istinu. Ubija sve ostalo, ljubav, prijateljstva, odnose, ali otkriva onu golu, elementarnu istinu koje je svi boje. Pretpostavljam da sam zahvaljujući tome i ubijen. A razočarenja sam jednostavno prihvaćao kao sastavni dio društva i svijeta u kojemu sam živio. Ono na što sam mogao utjecati i promijeniti sam nastojao promijeniti, dok ono što nisam sam prihvatio i nastavio dalje bez obzira na sve.

Xers je odjednom zašutio. Uzeo je svoj PEk i nakon kraćeg tipkanja po njemu odjednom je promijenio temu i nastavio razgovarati o Robertovoj studiji i načinu na koji mora biti provedena. Robert je bio iznenađen razgovorom kakvog nikada ne bi očekivao od Xersa. Nije znao čemu sva ta pitanja i što leži iza svega toga.

- Nagon za samoočuvanjem - rekao je Xersu odjednom, ignorirajući njegov pokušaj promijene teme.

141

Xers ga je pogledao, bilo je očito da ne shvaća Robertove riječi, i čekao je da Robert objasni što je time mislio.

- Sumnjao sam i u sebe i u društvo u kojemu sam živio svaki dan.

Sumnjao sam u svoje kolege, prijatelje, pa čak i vlastitu kći. Znam da to ne možete razumjeti, jednako kao što ne možete i nećete nikada razumjeti koliko sam jako volio svoju kći. Da bih umro ako treba za nju. Ali nagon za samoočuvanjem je urođen svima nama.

Bez obzira na sve, on je konstanta. To je sila koja nas tjera naprijed. Da činimo više, bolje i brže. Da se uvijek razvijamo. To je život. Ono zbog čega život stalno ide naprijed i razvija se.

Nagon koji je nebrojeno puta očuvao sav život na Zemlji, jer bez toga nagona čitav bi živi svijet izumro. Čak ću ići toliko daleko i reći da je taj nagon vlastoručni potpis Boga. Vidio sam to mnogo puta kod ljudi koji su bili na samrti. Teško bolesni, bez nade i perspektive, ali i dalje uporni da žive još barem malo dulje.

- Griješite, svi su naši pojedinci projektirani i definirani tako da je životni sustav uvijek najvažniji. Mi smo isključili nagon za samoočuvanjem. Svi smo kondicionirani da uvijek damo sebe za očuvanje sustava, pa makar i na vlastitu štetu. Ako mene žele ugasiti sada, ovaj trenutak da bi se sustav poboljšao, ja ću bezuvjetno na to pristati. - odgovorio je Xers.

- Niste ga isključili. Možda ste ga ublažili, ili obuzdali činjenicom da ste stvorili skoro pa savršen svijet za svakog, tako da vam taj nagon nije toliko izražen, pošto vam nije toliko ni potreban. U mome je svijetu bio itekako potreban. Danas nije. Ali je i dalje u vama. Unatoč svemu duboko je usađen u svima vama. - rekao je Robert.

142

Xers je razmišljao o svemu, indirektno je uporno tražio odgovor na pitanja koja ga muče, pa upitao: - Da li to znači da je razočarenje ili sumnja u nešto zapravo rezultat djelovanja tog nagona? Da li je to obrambeni mehanizam koji tjera pojedinca da se bori za sebe?

- U mome je slučaju bio, da. Borio sam se prvo za svoju obitelj, ženu i kći, zatim za sebe. Svaki put kada bi se dogodilo nešto loše, imao sam nagon da ih očuvam. I sebe naravno. Ali to je sasvim prirodno. Samo su motivi drukčiji.

Robert je naslućivao Xersove motive pa je odlučio biti posve izravan.

- Xers, mogu li znati zašto vas sve ovo zanima? Čemu odjednom iznenada ovoliki interes za nešto što vi osobno smatrate nevažnim temama? - upitao ga je ozbiljno.

Xers nije odgovorio nego je samo nastavio po protokolu, ne postavljajući više nova pitanja. U djeliću sekunde je promijenio stav i postao onaj isti Xers kakvog ga je Robert poznavao, hladan i distanciran.

Uzeo je svoj PEk i hladno nastavio definirati kriterije Robertove studije, kao da se čitav ovaj razgovor nije uopće dogodio. *** Doktorica Hana je bila u svome stambenom modulu kada joj je njezin PEk dojavio da ima posjetitelja pred ulazom. Znala je o kome se radi bez da to provjeri. Nadala se da će moći izbjeći ovaj susret, ali je znala da će se susret ipak dogoditi. Erina je ušla i stala mirno, u tišini. Hana je znala što Erina čeka, pa je otišla do konzole i uključila mod privatnosti da nitko ne može čuti njihov razgovor.

143

- Zašto ja? To je bio vaš plan? Da ja sada riskiram sve umjesto vas?

- upitala je Erina vidno uznemirena.

- Nećete riskirati, već ćete jednostavno učiniti isto što i ja. Podatak o Marcusovoj inteligenciji ćete upisati u svoj zaštićeni dosje i ako nekog budu zanimali razlozi za to, argumentirat ćete to objašnjenjem da ste to smatrali podatkom koji mora biti zaštićen u svrhu izvršenja projekta. - mirno je odgovorila Hana.

- Tražite od mene da prekršim osmi zakon očuvanja životnog sustava?! I zapravo, cijeli Manifest?! Kako me možete uopće staviti u ovakvu situaciju?! - Erina je bila ljutita, istovremeno sugerirajući da odbacuje mogućnost sudjelovanja u Haninom naumu.

Hana je šutjela, bila je potpuno mirna, kao da uopće nije u pitanju njezin znanstveni kredibilitet, cijela karijera. Pa čak i njezin goli život. Jer Hana je znala da će, ako se sazna što je učinila, ako Erina sve prijavi Vijeću, biti pozvana na prosudbu i vrlo vjerojatno ugašena. Ali unatoč tome bila je potpuno mirna.

- Drukčije je, zar ne? - upitala ju je.

- Što to? - upitala je Erina iznenađeno.

- Provesti vrijeme s uzorkom iz doba Marcusa. Voditi ljubav kako oni to nazivaju, odnosno, našim rječnikom: eksponirati libido.

Drukčije je, zar ne? - upitala je Hana.

Erini je postalo neugodno, nije znala što reći. Hana je točno pogodila sve ono što Erina osjeća.

- Kako znate? - upitala je.

- Prije mnogo godina i ja sam provela noć s uzorkom. Nije bio napredan poput Marcusa, ali je dolazio iz istog vremena. Govorio je o iskrenoj ljubavi, strasti i bliskosti. Tada mi je to sve bilo 144

smiješno, poput vas to sam smatrala primitivnim vrijednostima jedne izumrle civilizacije. No, odlučila sam iskušati to o čemu je govorio. Zbog svoje znanstvene znatiželje.

- Što ste otkrili? - upitala je Erina.

- Isto što i vi. Da je bio u pravu. - odgovorila je Hana.

Erina je šutjela. Ni sama nije znala zašto, ali je osjećala nekakav dotad joj nepoznati poriv da se odbije složiti s Hanom oko ovoga.

- Otkud vam takvo mišljenje? Zašto smatrate da se slažem s vama? upitala je i dalje vidno ljutita.

- Zato što inače ne biste sada bili ovdje, već bih ja bila prozvana pred Vrhovno Vijeće da objasnim svoje postupke. Očito je da želite ostati u takvoj vezi s Marcusom. - mirno je odgovorila Hana.

Erini je bilo jasno da je pročitana. Da više nema smisla braniti se.

- Još uvijek mogu otići i sve prijaviti Vijeću - rekla je Hani.

- Možete, ali ne želite. Doživjeli ste s Marcusom isto što i ja prije mnogo godina s drugim uzorkom. Bila sam mirna, ispunjena i nekako sretna. Osjećala sam se sigurno uz njega. I samo sam željela stalno biti s njim. Iako ni danas ne znam što je to točno sreća, ali sam tada osjećala nešto što bi se moglo tako nazvati. I znam da ne želite da to prestane. Oni su drukčiji od nas. Puno drukčiji. Moglo bi se reći i humani.

- Želite reći da mi danas nismo humani? - upitala je Erina.

- Naravno da jesmo, ali humanost nije jednoznačna, govorim o emocionalnoj humanosti. Kod nas je danas više nema.

Erina je bila zbunjena. Za razliku od Xersa, koji je proživljavao u sebi nešto novo, nepoznato i vrlo negativno, Erina je proživljavala također 145

nešto novo i nepoznato, ali je osjećala da je to lijepo. Osjećala je neobjašnjivu potrebu da bude s Marcusom i da ga zaštiti. To nije nikada prije ni za kog drugog osjetila. Samo je htjela biti uz njega. I da on bude uz nju.

- Mislite da će projekt Marcus nešto promijeniti? Da ćemo postati humaniji? Emocionalno? Duhovno? Ili kako su to već nazivali ljudi iz njegove civilizacije - upitala je Hanu.

- Iskreno doktorice Erina, ne znam. Zaista ne znam. Vrlo vjerojatno je da neće ništa promijeniti. Ali, znate i sami da je projekt Marcus izazvao jako veliko zanimanje Operativnog Centra. I to ne samo našega, već i drugih centara. A to izaziva nestabilnost. - rekla je Hana.

Erina je zastala, gledala u pod i rekla: - Ne razumijem kako smo odjednom došli do ovoga?

- Čega? - upitala je Hana.

- Toga da sumnjamo u sve što jesmo i sve što smo postigli i stvorili.

Marcusov je svijet bio užasno mjesto. Mi smo stvorili puno bolji svijet koji je pravedan, napredan i samoodrživ. Sve ono što su oni tada pokušavali stvoriti, mi to danas imamo. A svejedno se osjećamo nedostatno. I vi i ja. Prazno. Oduvijek sam imala osjećaj kao da mi nešto nedostaje u životu.

- Znam o čemu govorite. Od trenutka kada su ugasili uzorak s kojim sam vodila ljubav, ja se konstantno osjećam usamljeno. - priznala je Hana.

Erina je gledala Hanu, pokušavajući se pretvarati da ne razumije o čemu govori, ali duboko u sebi je znala točno što Hana želi reći. I razumjela ju je.

146

- I što sada? Ja bih trebala sve riskirati da biste vi zadovoljili svoju znatiželju? - upitala je Erina.

- A što to točno riskirate? - upitala je Hana i nastavila: - Sve što ćete učiniti jest upisati jedan podatak u svoj zaštićeni dosje. Isto ono što sam ja učinila. I to isti podatak. Dosje će biti otvoren nakon vašeg gašenja, a tada vam više ništa nije bitno. A za ovo znamo samo nas dvije. Prema tome, jedna ovisi o drugoj. I obrnuto. Ako ja kažem što ste učinili, vi ćete reći što sam ja učinila i tada ćemo obje biti prozvane na prosudbu.

Duboko u sebi Erina je bila preplavljena čitavom silom novih emocija, iskustava i doživljaja koje nikada prije u životu nije iskusila. I sada joj povrh svega stiže novi izazov...prvi put u životu mora nekome vjerovati na riječ. Hana je također bila u istoj situaciji. Koliko god se činila mirnom, hladnom i stabilnom, duboko u sebi se tresla od straha i neizvjesnosti.

Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, Erina je rekla: - Ovo je potpuno dezintegrativno. Čini mi se da vi zapravo ne razumijete sve moguće posljedice svega ovoga.

- Niste se nikada zapitali što sve piše u zaštićenim dosjeima drugih projekata oko vas? - upitala je Hana.

- Zašto bih se to uopće pitala? Naravno da nisam nikada i neću. Nije na meni da o tome razmišljam. To je u sferi njihove privatnosti. iznenađeno je odgovorila Erina.

- Isto tako se nitko neće zapitati što ste vi upisali u svoj - rekla je Hana.

Erina je zastala, nije znala što odgovoriti na to. Gledala je kroz prozor stambenog modula doktorice Hane, promatrala je ulicu, jednoličnu, ljude 147

koji su bili svi sablasno slični, bezlični, bez emocija, Uvijek isto. Svaki dan. Svakoga trena. Stalno ista monotonija i jednoličnost svega. Zatim je bez ijedne riječi i pozdrava izašla. *** Prošlo je nekoliko dana, tri ili četiri, nije više ni sam znao koliko, otkako nije susreo nikoga od poznatih lica. Ni Xersa, ni Erinu. Uzeo je nacrt studije sa zadanim parametrima i započeo svoj projekt. Izlazio je iz stambenog modula svaki dan i detaljno proučavao Centar i društvo u kojemu se nalazi. Prvi dojam je bio sasvim kontradiktoran. Svi ljudi u tom novome svijetu izgledali su zadovoljno i ispunjeno. Međutim, nije bilo kazališta, restorana, nije bilo umjetnosti, kulture, zabave, smijeha.

Nitko čak nije imao ni kućne ljubimce. Nigdje se nije moglo vidjeti ni psa, ili mačku. Ali opet, s druge strane, nigdje nije bilo ni djece. Sve je bilo mirno, uređeno, tiho i reklasirajuće. Bez žurbe, buke, pritiska i panike. Svi ti “projekti” odnosno ljudi, imali su svoju svrhu. Svatko za sebe. Imali su posao koji su morali izvršiti, za koji su bili projektirani i stvoreni. Odgojeni i školovani za svoju ulogu u društvu. Nakon što izvrše tu ulogu, nestaju. Gase se, a zamjenjuju ih bolji, poboljšani modeli. I svi su to prihvaćali kao najnormalniju stvar na svijetu. Čak se i ponosili time. Ono što je Robertu bilo stravično i potpuno neshvatljivo, njima je bilo svakodnevno i normalno. Ali, bilo mu je jasno da oni drukčije nisu ni znali živjeti. Za drugo nisu ni znali.

Sjedio je u društvenom modulu broj 12, koji je prikazivao holografske projekcije otkrića na Neptunu. Svi planeti solarnog sustava već su bili prilično istraženi, osim naudaljenijih Urana i Neptuna. Unosio je potrebne podatke za studiju u svoj PEk, kada ga se iznenada uz njega našao Xers.

- Kako se osjećate? - upitao je svoje uobičajeno pitanje.

148

- Valjda znate i sami - odgovorio je Robert.

Xers nije ništa odgovorio, ali je shvatio da Robert referira na činjenicu da ga prate, proučavaju svaki njegov korak. Robert je također znao da on mora biti prvi koji će prekinuti tišinu jer bi Xers mogao sjediti unedogled, šutke ga promatrajući.

- Kakva je antropološka struktura vašeg društva? - upitao je Xersa.

- PEk će vam dati točne podatke, ako ih trebate.

- Promatrajući vaše društvo zapazio sam određeni obrazac.

- Kakav obrazac? - upitao je Xers.

Robert je pogledao ljude oko sebe. Svi su bili mladoliki, vitki, vrlo privlačni i jednolični. Uglavnom sličnog izgleda i identične odjeće na sebi. Zatim je rekao: - Kao sociolog prvo što sam primjetio jest da je velika većina ljudi, čini se, nordijskog i germanskog porijekla. Vidim jako puno skandivnavaca. Barem mi tako izgledaju. Ne znam, možda je sve stvar genetske manipulacije, ali izrazito je malo crnaca, azijskih rasa ili ljudi arapskog porijekla.

- Nije to pravilo, već činjenica - rekao je Xers.

- Objasnite - zatražio je Robert od Xersa onako kako to Xers često traži od njega.

- Kao što već znate, danas ne postoje nacionalnosti. Ne postoje države, religije, narodi. Ne postoje podjele na rasnoj, seksualnoj, nacionalnoj, niti bilo kakvoj drugoj osnovi. Niti vjerskoj osnovi, pošto ne postoje ni religije. Mi smo svoje društvo utemeljili na znanstveno dokazanim činjenicama.

- Da, naravno...a kako drukčije - bio je sarkastičan Robert, ali Xers je to ignorirao.

149

- Kroz povijest se pokazalo da su Europljani, odnosno Germani, Nordijci i Skandinavci rase koje su se oduvijek najbolje znale prilagoditi uvjetima u kojima su živjeli. Ne samo klimatskim i geografskim, već i društvenim. Dakako da imamo i drugih rasa u drugim Operativnim centrima, naprimjer u nekadašnjem Tokiju i Seoulu je 90 posto projekata porijeklom s prostora nekadašnjeg Japana i Koreje.

- A u Africi? - upitao je Robert.

- Tamo imamo samo jedan Operativni Centar, u sastavu 74 posto stanovništva istovjetnoga kao u ovome našem centru i 26 posto projekata porijekla nekadašnjeg afričkog stanovništva.

- Drugim riječima, imate vrlo malo crnačkog, južnoameričkog i arapskog stanovništva danas u cijelom svijetu - komentirao je Robert.

- Da. I vrlo malo indijskog i kineskog stanovništva, što je suprotno situaciji iz vašeg vremena. Danas imamo manje od jedan posto projekata tog porijekla. - hladno je odgovorio Xers, kao da to nije baš ništa neobično.

- Zanimljiv mi je vaš zaključak da su se nordijske i germanske rase uvijek nabolje svemu prilagođavale. Možete mi to pojasniti.

- Nema tu mnogo pitanja na koje treba odgovoriti. Sva najvažnija ljudska otkrića i izumi potječu iz Europe. Germanski narodi su prednjačili u tome. Naročito nekadašnja Njemačka i Velika Britanija, gdje su ostvarena najvažnija tehnološka, znanstvena i medicinska otkrića. To je vrlo jasno. Skandinavci su živjeli u izuzetno teškim klimatskim uvjetima, no unatoč tome su uspjeli stvoriti vrlo jake gospodarske i socijalne države u vaše vrijeme.

Iako su im prirodna bogatstva bila zanemariva u usporedbi s afričkim kontinentom. Afrika je bila iznimno bogata prirodnim resursima, no tamošnje je stanovništvo oduvijek živjelo izuzetno 150

-

-

-

teško, izgladnjivano i izmučeno teškim ratovima i zločinima koji su bili stalni. - objasnio je Xers.

Da, ali ne možete to tako promatrati, važan je i politički faktor rekao je Robert.

Jest, i taj smo faktor uvažili. Afričko je stanovništvo fizički uvijek bilo jače, brojnije i izdržljivije od europskog, no svejedno su uvijek bili potlačeni od strane europskih rasa. Zato što su mentalno uvijek bili podložni tomu. Dok europski narodi nisu. To samo pokazuje koliko su bili destruktivni kao rasa prema pripadnicima svojih nacija. To je politički faktor koji govori o psihološkom profilu rase, a on je opet povezan s genetskim predispozicijama. Afrika je uvijek imala sve uvjete da bude ekonomska, vojna i društvena supersila, ali to nikada nije postala, nego je bila i ostala kontinent kojeg su druge nacije izrabljivale. Za što je krivo domicilno stanovništvo koje je bilo vrlo podložno političkoj i religijskoj manipulaciji.

Mislite na kolonije?

Da. vrlo malene zemlje poput Britanije, Nizozemske, Njemačke i Francuske su uspjele zaposjesti gotovo čitav kontinent. Te ga iskorištavati. U velikoj mjeri i naseliti. Jednako su tako iskorištavane i Kina i Indija.

Pa ste na osnovu toga svoje stanovništvo danas utemeljili na germanskim i nordijskim rasama? - upitao je Robert.

Da - odgovorio je Xers i nastavio: - Pokazalo se da su od svih rasa te dvije uvijek postizale najviše u svim aspektima ljudskog razvoja kroz povijest. Logično je naravno da ćemo svoje projekte temeljiti na njihovom genetskom podlošku.

151

Robertu je sve to bilo smiješno. No, nije mogao osporiti logiku koja stoji iza toga. Naročito s obzirom da se dosta toga podudaralo s rezultatima studija koje je on radio prije pet stotina godina.

- Koliki je ukupni broj stanovništva danas u svijetu? - upitao je Xersa.

- Otprilike milijardu i tristo šezdeset i dva milijuna ljudi, To je moja procjena.

- Čini se prilično malo u odnosu na moj svijet.

- Zbog toga što vaše društvo nije kontroliralo svoju populaciju, već je industrijski razvoj donio kao nuspojavu i iracionalnu ekspanziju populacije u svijetu. Kada su krenuli ratovi i nemiri diljem svijeta poslije vaše smrti, s godinama je svjetska populacija prepolovljena.

Enklava je opstala, s malo više od 370 milijuna stanovnika, dok je ostatak populacije izvan Enklave polako izumirao desetljećima. ravnodušno je ispričao Xers.

Robert se sledio.

- Samo ste ih tako ostavili sve da umru?!?

- Da - ponovno je hladno odgovorio Xers bez ijedne vidljive emocije.

Robert je ostao bez riječi. U šoku. Razmišljao je o svojoj ženi i kćeri.

Pokušavao je već prije saznati preko PEk-a što je bilo s njima, ali nikako nije uspijevao. Pretpostavio je da niti ne smije znati, stoga nije ni pitao, zaključio je da je možda i bolje da ne sazna. Xers je šutke sjedio poput stroja čekajući slijedeće pitanje.

- Kako možete biti toliko bešćutni?

- Ne razumijem - odgovorio je Xers.

- Pa zašto ih pobogu niste spasili?

- Zašto bi spašavali resurse koji nam nisu od koristi?

152

- Zato što je to ljudski! - viknuo je Robert i počeo bijesno koračati po prostoriji, poput lava u kavezu.

Xers ga je promatrao. Par trenutaka ništa nije govorio, zatim je ravnodušno upitao: - Možemo li se složiti da su kulturološke razlike prevelike?

- Ne možemo! - odgovorio je Robert, odlučivši drsko uzvratiti, jer zna da ga ionako svi u tom Operativnom centru slušaju.

Sjeo je ponovno, poput ljutog bika spreman za borbu i rekao: - Kolika je bila populacija prije 150 godina?

- Dvije milijarde, naravno to je opet moja procjena - hladno je odgovorio Xers.

- Kako ste mogli izgubiti nešto više od 600 milijuna ljudi u 150 godina?

- Zato što se svaki novi projekt poboljšava u odnosu na onaj kojega treba zamijeniti. Settick je projektiran da bude bolji nego što sam ja, kao što će njegova zamjena biti bolja od njega. Manifestom je određeno da se svi sustavi moraju stalno poboljšavati i usavršavati.

- I to je dovelo do gubitka skoro 600 milijuna ljudi u zadnjih 150 godina?

- To nije gubitak, zašto to smatrate gubitkom? Radi se o običnoj utilizaciji resursa. Sve što nema opravdanu utilizaciju je suvišno.

Robert je ponovno ustao, nemirno koračujući.

- Drugim riječima, konstantno tražite savršenstvo? Savršeno održivi sustav?

- Da - odgovorio je Xers i nastavio: - Govorite kao da je to nešto loše.

- I jest loše - rekao je Robert.

153

- Objasnite - tražio je Xers.

Znajući da Xers razumije isključivo logiku, odlučio je tako i pokušati.

- Koji su kriteriji savršenstva? - upitao je.

- Kako to mislite? - upitao je Xers.

- Koji su kriteriji savršenstva? Sad ste rekli da tražite savršenstvo, dakle morate imati nekakve kriterije koje morate dosegnuti.

Xers je kratko razmišljao i rekao: - Nema kriterija, to je proces neprestanog usavršavanja postojećeg stanja.

- Nije, nema kriterija zato što savršenstvo ne postoji. Da postoji, moglo bi ga se definirati. Pošto ga nema, ne možete ga ni definirati. Već ćete stalno poboljšavati postojeće stanje. Tražiti savršenstvo. Do koje mjere?! Gdje je ta granica kada ćete stati? rekao je Robert.

Xers je sjedio i gledao Roberta u oči, bilo je očigledno da se nimalo ne slaže s njegovim rezoniranjem. Nije htio niti sudjelovati više u raspravi.

Smatrao je temu besmislenom. Robert je također odustao od daljnje rasprave vidjevši da ne vodi nikamo. Samo je upitao još jedno pitanje.

- Što će biti kada toliko usavršite svoje uzorke da na svijetu ostane samo nekoliko stotina ljudi?

- To se ne može dogoditi - odgovorio je Xers i nastavio: - Prema Manifestu, apsolutni ukupni minimun populacije ne smije biti ispod 400 milijuna projekata.

- I vi to tek tako prihvaćate?!? - ponovno je šokirano viknuo.

- Da - hladno je i ravnodušno odgovorio Xers.

154

Robert se zamislio u tišini. Nije mogao vjerovati što čuje. Dok je odlazio samo je sebi u bradu tiho prozborio: - Strašno... *** Erina je pozvala Roberta u svoj stambeni modul. Planirala je provesti još jednu intimnu večer s njim. Nije znala objasniti zašto, ali je osjećala da to želi. Ne zbog fiziološke potrebe, već nečega za što je mislila da je emocionalna potreba. Nije nikome govorila o tome, nije htjela to priznati ni doktorici Hani, koja je očito to i sama prošla puno prije.

Robert je stigao kod Erine u lošem raspoloženju. Djelovao je distancirano i nervozno. Nosio je onaj isti kombinezon koji ima od prvoga dana. Još uvijek je razmišljao o svemu što je čuo od Xersa i sve mu je to bilo nepojmljivo. Erina je uključila mod privatnosti stambenom modula, skinula se i legla na krevet čekajući Roberta, ali on je zamišljeno sjedio gledajući u pod. Erini je bilo jasno da je nervozan.

- Možemo li početi? - upitala je.

Pogledao je samo nakratko prema njoj, ali kao da ju nije vidio. Samo je nastavio i dalje nervozno gledati u pod.

- Možemo li početi? - upitala je ponovno.

- Ovo je gore nego što sam mislio - rekao je bezvoljno.

Erina je ustala, i sjela pokraj njega.

- Što to? - upitala je.

- Sve. Čak i život.

- Što?

155

- Čak i prokleti život shvaćate kao resurs. Najveći dar koji dobijete od Boga shvaćate kao resurs, koristite ga, umjesto da ga živite, da uživate. A niste ni svjesni koliko je to strašno. Kao da ne shvaćate da imate samo jedan jedini život. - odgovorio je tužnim, letargičnim tonom.

Erina je odmah shvatila da Roberta muči zadnja rasprava sa Xersom, jer je pratila razgovor preko svog PEk-a, no nije znala što reći. Njoj je, jednako kao i svima drugima, njezin svijet bio potpuno smislen i prihvatljiv takav kakav jest. Sve je bilo racionalno opravdano.

- Ne znam zašto vam to uopće govorim… - rekao je.

- To što smo utemeljlili svoje današnje društvo na europskim narodima je sasvim opravdano. Logično je da genetski bazen formiramo na narodima koji su pokazali najoptimalnije značajke.

Tek tada ju je Robert pogledao. U oči.

- Uzeli smo činjenične dokaze i od tada najboljih dostupnih uzoraka stvorili svoje DNK baze. Da su najoptimalniji bili narodi jugoistočne Azije, oni bi bili ta baza. Bili su to nordijski i germanski narodi. Mi nismo birali što ćemo bazirati. - objasnila je.

- Taj vaš grozan stav i sasvim pogrešno shvaćanje života i postojanja je užasno… - tiho je promrmljao.

Erina je sjedila gola pokraj njega. Osjećala je nervozu. Ovaj put nije željela šutjeti, već je osjećala da mora braniti svoj stav.

- Nekada ste potpuno nelogični - rekla je.

Robert ju je ponovno pogledao u oči, iznenađeno i rekao: 156

- Ja nelogičan?

- Da. stalno spominjete filozofiju, kulturu i umjetnost, arhitekturu i glazbu. Književnost. Spominjete to sve kao osnovu društva i života. Kao da to ima istu važnost kao npr. hrana.

- I jest važno kao i hrana - Robert je odvratio.

- A gdje je to sve nastalo?

- Kako to mislite?

- Gdje je nastala sva visoka kultura ljudskog društva? Sva umjetnost? Sva arhitektura? Odakle su potekli i gdje su djelovali svi najpoznatiji filozofi, kad već toliko glorificirate filozofiju? upitala je.

Robert je ušutio, odmah je shvatio na što Erina cilja.

- U Europi… - tiho je prozborio.

Erina je šutjela, nije htjela više ništa reći. Ustala je i ponovno otišla do kreveta i legla. Robert ju je pratio pogledom. Prvi je puta ostao bez riječi. Erina je ležala nadajući se da će joj se pridružiti. Željela je ponovno osjetiti njegov poljubac i njegov zagrljaj.

- U pravu ste… - prozborio je.

- Zašto to kažete?

- Zato što odustajem. Ne mogu više uporno objašnjavati pojmove koji su svima vama nerazumljivi. - rekao je.

- Nitko ni ne traži da objašnjavate te pojmove - odgovorila je.

- Da...i to ste u pravu također. – pomirljivo je slegnuo ramenima.

Erina je promatrala Roberta nekoliko trenutaka, nije znala kako nastaviti razgovor. Vidjela je da je potišten i razočaran.

- Zašto vam je umjetnost toliko važna? - upitala je.

157

Robert ju je iznenađeno pogledao. Osjetio je da ona nastoji uspostaviti bliskost.

- Kako to mislite?

- Filozofija, književnost, umjetnost, glazba...konstantno se referirate na pojmove koji nisu ni u vaše vrijeme bili relevantni za društvo.

Nisu donosili konkretan razvoj.

- Da, ispričavam se, to je moja greška. Ubuduće ću nastojati ne naglašavati te pojmove.

- Zašto? - upitala je.

- Zato što uporno zaboravljam da vaš narod nema razumijevanja za ono što se ne može egzaktno izmjeriti i činjenično dokazati.

Erina je tada postala bezvoljna, tužna, čuvši njegov ton razgovora.

Ustala je i hitro obukla kombinezom, jer joj je postalo neugodno biti gola pred Marcusom. On nije znao da je ona počela prema njemu gajiti emocije. Nije mu to htjela priznati. Počela se osjećati loše zbog toga.

Kao da se srami toga što osjeća prema njemu. Sjetila se Pavlova i odlučila pokušati mu ponovno prići na taj način.

- Što je umjetnost? - upitala je.

- Zašto vas to zanima?

- Razumijem vas kada govorite o emocijama, ali ne vidim poveznicu između emocija i umjetnosti. Htjela bih da mi to pojasnite Robert je uzdahnuo kao da mu je dozlogrdilo stalno nekome nešto objašnjavati.

- Prava umjetnost je nešto predivno. Ali je nema puno. To je ono što ja zovem umjetnost bez riječi. Kada umjetnik daje svoje djelo svima bez ijedne riječi, medija i promocija. A publika prima to djelo bez ijedne riječi. Prava umjetnost u čovjeku izazove osjećaj 158

da tone, da se utapa u njoj, da iz stvarnosti odlebdi u onostranost ponesen osjećajima koje umjetničko djelo izazove u njemu.

Izgubite osjećaj stvarnosti i jednostavno nakratko nestanete.

Utopite se u djelo. Ne možete pronaći riječi kojima bi opisali sklad, mir i spokoj koji u tome trenu osjećate. Ili bijes, ljutnju, tugu, ovisno o tome što to djelo izaziva u vama. Kao da ste na drugome svijetu, u drugome vremenu. Umjetnost koja izaziva emociju je prava umjetnost. - nadahnuto je objašnjavao.

- Mislim da vas razumijem - odgovorila je Erina.

- Ne možete me razumjeti. I nikada nećete. - rekao je Robert hladno i nastavio: - Ako vam pustim Wagnera, ili Straussa, nećete osjećati ništa. Reći ćete da ste mapirali njihove moždane uzorke i da vrlo lako možete replicirati njihov talent. Za vas je to samo resurs. I ništa više. Na isti način i mene promatrate. A to je bezdušno. Vaš svijet je potpuno lišen emocija. - rekao je i ustao, te posegnuo za svojim PEk-om.

Pustio je Stingovu pjesmu Fragile. Dok je pjesma svirala, promatrao je Erinu koja je pažljivo slušala. U njezinim je očima tražio nešto što bi ga uvjerilo da nisu svi oni samo programirani dronovi. No, činilo mu se da Erina sluša iz kurtoazije, nije primjećivao nikakve emocije, nikakvu reakciju. Kad je pjesma završila, očekivao je da nešto kaže, da iskaže svoje dojmove. No, ona je samo šutke ustala, otišla do kreveta i sjela, i dalje šuteći. Robert je prišao i sjeo do nje.

- Erina, postoji mnogo stvari u životu koje je nemoguće izmjeriti i definirati. Umjetnost je jedna od njih. Nije bila i nikada neće biti egzaktna znanost. Samo zato što nešto ne možete izmjeriti, definirati ili gradirati, katalogizirati ne znači da to nije znanost.

Postoje čitavi svjetovi koji nisu i nikada neće biti egzaktni. Upravo zbog tih stvari vrijedi živjeti. Umjetnost daje ljepotu životu.

159

Znanost treba biti sluga nama, a ne mi njoj. A umjetnost je nešto što ga čini lijepim.

- Ne razumijem što hoćete reći. - odgovorila je.

Klonuo je. Bio je, na rubu depresije. Želio joj je objasniti smisao umjetnosti i njezin utjecaj na život čovjeka, ali je osjećao da se sav njegov trud razbija o zid nerazumijevanja.

- Erina, emocije su osnova čovjekova života. Sva sjećanja koja imamo spašena su od zaborava upravo zato jer su ti događaji, tada kad su se desili, u nama pobudili emocije. I što su emocije bile jače, to je sjećanje življe i trajnije. Ja se sjećam točno svakoga trenutka u danu rođenja moje kćeri. I u sjećanju mi je potpuno živ onaj tren kad sam prvi put ugledao svoju suprugu. Kad sam ju prvi puta poljubio. Ne zbog toga što imam odlično pamćenje, jer nemam, već zbog svega što sam tada osjećao. Događaj je uzrok, ali ga emocija uklesa u vaš um zauvijek. Ljudi se uvijek, cijeli svoj život sjećaju trenutaka kada su se najviše bojali, kada su bili najsretnijii, kada su bili najtužniji, najdepresivniji, najusamljeniji i kada su se najviše smijali i plakali.

Erina je sjedila na krevetu šutke promatrajući Roberta. On ju je gledao i dalje očekujući nekakvu reakciju. Ništa se nije događalo. Poput nekakvog revolveraškog obračuna u kojemu se čeka tko će prvi potegnuti. Ona nije znala kako da priđe njemu, on nije znao što dalje učiniti. Nije rekao ništa, nije učinio ništa. Ustao je i izišao. Bez ijedne riječi, bez pozdrava. ***

160

Kasnije te večeri svi su bili u svojim stambenim modulima sa svojim mislima. Xers je prvi put osjećao razočaranje, sumnjajući u sebe, ali i počevši sumnjati u sve u što je dotad bespogovorno vjerovao.

Erina je u svome modulu razmišljala o tome zašto toliko želi biti uz Marcusa. I što ju to čini sretnom i ispunjenom kada je on pored nje.

Mnogo je puta eksponirala libido s drugim muškarcima iz svog svijeta, ali nije nikada doživjela nešto tako duboko i dojmljivo kao s Robertom.

Nikada ju nijedan odnos nije uspio promijeniti. A sada se odjednom suočila s bujicom nepoznatnih osjećaja. Prvo s Marcusom, pa zatim s Hanom. Više nije imala kontrolu nad svime tim i to ju je plašilo.

Hana je pak u svome modulu činila ono što inače čini svake večeri.

Uzela je čašu najboljeg francuskog chardonnaya, sjela i promatrala nebo i zvijezde kroz onaj jedini prozor. Nitko osim Hane u cijelom životnom sustavu, čitavom tom novome svijetu, nije konzumirao alkohol. Hana je tražila da joj svaki mjesec Logistički centar replicira dvije butelje tog vina. Svaku bi večer natočila čašu i sjedila pokraj prozora točno onako kako su ona i uzorak u kojeg se bila zaljubila zajedno svojedobno sjedili, ispijali vino dok joj je njezin revitalizirani ljubavnik iz 20. stoljeća uzbuđeno pokazivao zvijezde. Naučila je tada puno o astronomiji i astrofizici od njega. Nisu dugo vremena proveli zajedno prije nego je morao biti ugašen. Samo pola godine. No, on se zaljubio u nju jednakim žarom kao ona u njega. Svaku je večer pored prozora tražio novu zvijezdu na nebu za nju. Ljepšu i sjajniju nego onu večer prije. I poklonio bi joj tu zvijezdu. Ona bi se nasmijala tada i poljubila ga.

Nakon što je bio ugašen, tjednima je uključivala mod privatnosti i gorko plakala. Kad bi se mod privatnosti nakon pola sata automatski isključio, ona bi ga ponovno uključila i nastavila plakati dok je njezine bioničke stanice ne bi otjerale u san.

161

Robert Marcus je također ležeći u krevetu promatrao nebo kroz jedini prozor. Poput svih ostalih i on je počeo sumnjati u sebe. Pitao se da li je sve u što je vjerovao čitav svoj život ispravno? U 21. stoljeću se borio da njegov svijet bude ovakav u kakvome živi danas. Utopijski pravedan.

Vjerovao je da je to jedini put za spas čovječanstva A kad je dobio priliku živjeti u takvome svijetu, duboko se razočarao. Sve ono što je oduvijek želio pokazalo se pogrešnim. Zatim je počeo razmišljati o svojoj ženi i kćeri, o tome koliko ih voli i koliko mu nedostaju.

Razmišljao je o tome kako su njih dvije bile jedini razlog zbog kojega mu je život imao ikakvog smisla. Tada je shvatio da ipak nikada neće biti poput Xersa, Erine i ostalih. Jer, smisao njihova postojanja bila je puka funkcionalnost, dok je on i dalje živio od emocija. *** Slijedećeg jutra, dok je Erina u svome laboratoriju radila na projektima usavršavanja bioničkih nanostanica, iznenadio ju je neočekivani posjet.

Na ulazu u labos pojavila se doktorica Hana. Erina se prilično iznenadila, jer je doktoricu Hanu pratio glas da ne ide nikome u posjete.

Ni kada je vrlo ozbiljan projekt u pitanju. Navodno nijednom u svom životu nije bila u tuđem labosu, ili stambenom modulu. Erina je slutila zbog čega je Hana došla. Hana je ušla bez pozdrava, i stala razgledavati Erinin laboratorij.

- Nešto trebate od mene? - upitala je Erina.

- Donijeli ste dobru odluku...samo sam vam to htjela reći odgovorila je Hana.

Erina je šutjela gledajući pozorno Hanu, čekajući da ona obrazloži svoju tvrdnju. Nakon par trenutaka tišine, rekla je: 162

- Nećemo više nikada razgovarati o ovome. Više nikad ovo nećemo spomenuti. Niti jednu, jedinu riječ ne želim više čuti u vezi toga – rekla joj je Erina gledajući je u oči.

- Naravno… - odgovorila je Hana. - Drago mi je da ste donijeli takvu odluku - rekla je i otišla bez pozdrava. *** Robert je za to vrijeme boravio u društvenom modulu broj 17 promatrajući ljude oko sebe. Koliko god da je bio potresen i tjeskoban zbog svega što je saznao zadnjih dana, nastavio je rad na svojoj studiji.

Znao je da će ga ugasiti ako im ne bude od koristi i ta ga je misao progonila poput bijesnog psa. Stalno se pitao što će biti nakon što istekne godinu dana koliko su mu dali vremena. Nastojao je zbog toga izraditi što bolju studiju. Xers mu je prišao i sjeo nasuprot njega.

- Prošao sam nekakvu reevaluaciju? - upitao ga je Robert.

- Da, prošli ste reevaluaciju. Sad možete normalno nastaviti s radom - odgovorio je mirno Xers.

- Kakvu reevaluaciju?

- Neuronskog i neurološkog sustava. - rekao je Xers.

- Erina je izvršila reevaluaciju. Zašto? Mislio sam da to nije njezino područje rada.

- Nije, ali se radi o vrlo jednostavnom i rutinskom postupku kojega svatko s medicinskim znanjem može obaviti.

- Zašto je to uopće bilo potrebno?

- To je uobičajena rutinska kontrola svih revitaliziranih uzoraka.

Vaša je bila predviđena tek za tri tjedna, ali smo posumnjali u nekakve neurološke devijacije, stoga smo vas ranije odlučili testirati.

- Kakve devijacije? - upitao je Robert ozbiljnim tonom.

163

- Ne brinite, sve je u redu. Prošli ste reevaluaciju što znači da je sve optimalno. - odgovorio je Xers.

Robert je odlučio ništa više ne ispitivati. Bilo je očito da nema smisla.

Stoga se počeo ponašati onako kako se Xers ponaša prema njemu, dakle, ignoriravši ga. Uzeo je svoj PEk i počeo upisivati podatke koji mu trebaju za studiju. No, Xers ga je iznenadio neočekivanim pitanjem: - Vi ste zagovornik panteizma?

Marcus je pogledao Xersa, isprva ne znajući što odgovoriti. Nije se još mogao naviknuti da Xers uopće razmišlja o takvim stvarima.

- Da, na neki način jesam. - odgovorio je.

Xers je gledao Roberta u oči, razmišljajući o njegovim riječima.

- Zašto su onda ljudi u vašem vremenu tumačili panteizam na vrlo primitivan način kroz masovne religije? Razne obrede i besmislene rituale?

- Zbog svega onoga što vi danas nemate. Nemate mašte, intuicije i kreativnosti. Umjetnosti i umjetničke slobode. Karizme. I još mnogo čega drugoga. Humanističkog i uličnog. - odgovorio je Marcus.

- Ne razumijem o čemu govorite.

- Ljudi u moje vrijeme nisu bili ni blizu inteligentni kao vaši ljudi danas, ali nisu bili niti naivni. Zapravo je moja generacija bila izuzetno sumnjičava i vrlo nepovjerljiva. A da bi provodili svoj vlastiti politički, strateški ili čak i osobni interes, ljudi koji su bili na vrhu su morali postati iznimno kreativni ne bi li uspjeli uvjeriti većinu populacije da čini ono što se od njih traži. Primjer te 164

kreativnosti je i ona teatralnost koju sam vam spomenuo u obrednim vjerskim ritualima. Ta evolucija mašte i ljudske kreativnosti proizvela je masovne monoteističke religije, masovne medije, pogotovo u eri interneta koji su postali najučinkovitiji alat u kontroli ljudi, zatim PR stručnjake i razne spin doktore koji su bili u stanju izvesti sve. Čak i pomoći nekom bijedniku da pobijedi na predsjedničkim izborima, pod uvjetom da im se dobro plati.

Xers je sve slušao strogo gledajući Roberta u oči. Nije bilo nikakve reakcije ili geste na njegovom licu, ali je bilo očito da se nikada u svojemu životu nije susreo s pojmovima o kojima mu Robert govori.

Sve mu je to bilo vrlo zanimljivo.

- Iza svega toga nije stajala nikakva realna vrijednost? - upitao je Xers.

- Uvijek ista, odnosno iste...novac, moć i utjecaj.

- Objasnite.

- Sve se provodilo ciljano u skladu s nečijim interesima. Recimo, američke i ruske obavještajne službe su postavljale svoje kandidate na pozicije premijera pa čak i predsjednika u nekim manjim zemljama. Nakon što bude izabran, on bi tada počeo raditi za njihove vlade, odnosno njihov interes, a njemu bi zauzvrat bilo dozvoljeno da u ograničenoj mjeri i pod nadzorom svojih nalogodavaca, sebi uzme ono što želi. Uglavnom je u pitanju većinom bio novac. I to je bila vrlo uobičajena praksa, u skoro cijelom svijetu. Jače svjetske ekonomije i vojne supersile su kontrolirale ostatak svijeta i krojile mu sudbinu.

- Što to znači? Krojile sudbinu? - upitao je Xers.

- Još jedna metafora, kojom se želi reći da su određivale što će se događati u tim zemljama i regijama. Kontrolirale su sve političke, ekonomske i sociološke procese i okolnosti.

165

- Zašto to onda ne kažete tako, već koristite metafore?

- Da imate mašte i kreativnosti, shvatili biste što vam hoću reći.

Odnosno razumjeli biste metafore. - odgovorio je Robert.

Xers je ignorirao njegov komentar i nastavio: - To sve sugerira da su sustavi vlasti u vašem tadašnjem svijetu bili potpuno falični.

- Naravno. - odgovorio je Robert. - Itekako falični, ali je i to bilo namjerno tako stvoreno.

- Ne mogu razumjeti zašto je to bilo tako stvoreno? I ako su znali koliko su falični, što očito jeste, zašto ih nisu mijenjali? Zašto nije prihvaćen vaš prijedlog za uspostavljanjem novih, transparentnih sustava vlasti, koji ne bi dozvoljavali nikakve greške ili kriminalne radnje, koristeći mehanizme kontrole i analitike. Opisali ste ga u svojoj knjizi “Interpretacije”.

- Zato što to tek ne bi bilo nikome u interesu, dovelo bi do sloma čitavog sustava.

- Slom je ionako bio neizbježan. - rekao je Xers.

- Jest. Bio je. I apokaliptičan također. Kao što sam i to prognozirao...nažalost. - rekao je Robert i pognuo glavu u tišini.

Iako nije imao nikakve intuicije, Xers je shvatio da je to tema o kojoj Robert više ne želi raspravljati. I bio je u pravu. Robert je nekoliko trenutaka proveo sjedeći u tišini, gledajući u pod. Zatim je promijenio temu: - Kako ste eliminirali konzumerizam? - upitao je.

- Zapravo vrlo jednostavno. Kao i sve. Implementirali smo vrlo učinkovit sistem transparentnosti po uzoru na onaj kojega ste vi osmislili i predlagali u svojim radovima.

- Ali ste ga dakako, poboljšali. - sarkastično je komentirao Robert.

166

- Da, naravno. - odgovorio je Xers ozbiljno, uopće ne shvaćajući Robertovu opasku i nastavio dalje. - Eliminirali smo sve što je bilo nepotrebno i iracionalno, poput luksuza naprimjer. Kada je u pitanju odjeća, imamo jedan proizvod koji se konstatno usavršava.

Isto je i sa sredstvima prijevoza.

- Objasnite. - ponovno je Robert provocirao Xersa iako mu je bilo jasno sve što će ovaj odgovoriti.

- U početku smo imali nekoliko desetaka proizvođača vozila. Svakih nekoliko godina smo postavljali sve oštrije uvjete i standarde. Oni proizvođači koji ih nisu mogli ispuniti bili su ugašeni. S vremenom je ostao samo jedan, koji je konstantno bio najbolji u ispunjavanju uvjeta i kriterija. Danas imamo samo jedan proizvodni modul koji projektira samovozeće prijevozne kapsule koje vidite svaki dan oko sebe.

- Nema konkurencije?

- Trenutno ne, ali ako se pojavi netko tko će još bolje usavršiti i unaprijediti postojeće prijevozne kapsule, taj će proizvođač dobiti dopuštenje da ih projektira. Dok će trenutni proizvođač dobiti probacijski period od 5 godina da zadovolji te nove standarde i da ih još više unaprijedi, inače će u protivnome biti ugašen.

- Dakle, isto kao i sa ljudima, odnosno, projektima - komentirao je Robert.

- Da - hladno je odgovorio Xers.

- U svemu tražite ono što ne postoji i nikada nije niti postojalo...savršenstvo. - rekao je Robert.

Ignorirajući Robertov protest Xers je nastavio: - Učinkovitost, samoodrživost, funkcionalnost te racionalna i opravdana aplikativnost su temelji našega društva. To su sve realne vrijednosti. Mi možda danas nemamo maštu, intuiciju i kreativnost 167

kao što su imali ljudi u vaše doba, ali temelji našega društva su realne i konkretne vrijednosti. Sve ono što vi niste imali. *** Te večeri Roberta je iznenadio poziv doktorice Erine koja ga je zamolila da dođe u njezin stambeni modul. Unatoč lošem raspoloženju, prihvatio je poziv. Čim je stigao Erina je primjetila njegovu bezvoljnost. U njezinom svijetu njegovo trenutno stanje definirali bi kao devijaciju.

Analizirali bi ga i tražili moguće malformacije u uzorku. Dok bi u njegovom svijetu jednostavno rekli da je bezvoljan. Da mu je slomljen duh. Erina ga je pozvala želeći ponovno “eksponirati libido”. Duboko u sebi je žudjela za njegovim zagrljajem i poljupcem. Dodirom. Svime.

Samo da bude uz njega. Ali, nipošto mu to nije htjela reći. Iz nekog nepoznatog razloga osjećala je da ne smije. Osjećala je da je to slabost i nije željela da je Marcus smatra slabom. No, uočivši njegovo neraspoloženje odustala je od toga te se odlučila na razgovor.

- Kako se osjećate? - upitala ga je.

- Svaki puta kada to čujem dođe mi da zaplačem od jada - odgovorio je.

Erina nije razumjela što želi time reći. Ali bilo joj je jasno da ga muči nešto čemu uzrok nisu neurološke devijacije.

- Još uvijek razmišljate o razgovoru sa Xersom?

- Ne samo o tome, već o svemu. Svemu ovome što mi se dešava.

- Da li vam možemo nekako pomoći? - upitala je.

Robert ju je pogledao u oči, zatim pomalo smeteno odvratio pogled.

Erina je i dalje očekivala odgovor, ali je dobila samo tišinu. Odlučila je postati manje obzirna prema Marcusu.

168

- Zašto sve gledate entropijski? - upitala je odlučnim glasom.

- Kako to mislite?

- Sve promatrate entropijski, kako vaš nekadašnji svijet tako i ovaj današnji. Stalno spominjete ljudsku kreativnost i potrebu za stvaranjem, a s druge strane neprestano inzistirate na racionalizaciji svega. I prognozirate propast našeg životnog sustava, pravdajući ga propašću vašega.

- Doktorice, u krivu ste, zapravo ništa više ne objašnjavam racionalno. Iskreno, muka mi je od tolike silne racionalnosti i činjenične logike. Okružen sam time konstantno na svakome koraku, danju i noću. Sve što vidim, čujem, dotaknem i okusim je racionalno, produkt uma, logički osmišljeno i pragmatično. Bez ijedne jedine emocije. Bez maštovitosti koja bi udahnula malo vedrine ovome svijetu. Moj se svijet počeo pretvarati u ovo netom prije nego što sam ubijen. I sada sam doživio da vidim u što se pretvorio. Konačni rezultat.

Erina ga je pozorno slušala. Bilo joj je jasno da je Robert duboko razočaran. Ali, nije sebi to mogla objasniti, jer se ona u svojemu svijetu osjećala sasvim zadovoljno i sigurno. Nikad ne iskusivši osjećaj razočaranja nije sebi mogla predočiti kroz što Robert prolazi.

- Primjećujem da ste vrlo tužni. Depresivni možda? Ili možda osjećate ono što bi se u vašem svijetu nazvalo nostalgijom?

Pogled koji joj je Robert uputio bio je neobičan. Pomalo i neugodan.

- Jesam. Jesam Erina, nostalgičan sam. Naravno, nedostaje mi moj svijet. Najviše obitelj. Nedostaje mi osjećaj slobode. Nisam slobodan ovdje. Kao i nitko od vas. Ne znate što znači sloboda. Čemu živjeti ako nisam u mogućnosti živjeti slobodno? Ako nisam u mogućnosti činiti što želim sa svojim životom?

169

- Sve što vidite, čujete, dotaknete i okusite je takvo radi pragmatičnosti. Kako bi u što većoj mjeri bilo prilagođeno ljudskim potrebama. U cilju da društvo bude što funkcionalnije. To vas ne bi trebalo činiti depresivnim. - pokušala je objasniti.

- Depresija mi ne smeta. Kada sam loše raspoložen ili depresivan tada radim najbolje. Smiješno za reći, ali tada sam najučinkovitiji.

Kada sam sretan i bezbrižan tada se nedovoljno fokusiram na ono što radim pa i rezultati budu lošiji.

Ustao je, došao do prozora i zagledao se u jednoličan prizor bezlične sive ulice.

- Senzibilnost. - rekao je odjednom.

- Molim? Pojasnite.

- Kada bih upoznao nekoga novog, prvi dojam koji bi mi rekao da je u pitanju zaista inteligentna osoba je bila senzibilnost prema drugima i prema svojoj okolini. Nitko od vas nije nimalo senzibilan. Niste svjesni jedni drugih, niste svjesni svoje okoline, svoga postojanja. Postoje samo ciljevi koje morate ispuniti kao pčele radilice u košnici. - rekao je tihim i ozbiljnim tonom.

Zatim je opet sjeo pokraj nje, pogledao je u oči i rekao: - Ali, to što ste primjetili da sam nostalgičan i depresivan znači da ste vi Erina ipak senzibilni. Bar donekle. Niste me morali pregledavati sondama i instrumentima, već ste dovoljno empatični da možete osjetiti moju bol.

Dirnuta njegovim riječima Erina mu je poželjela reći što zapravo osjeća prema njemu. Odjednom je htjela sve priznati. Tog trena mu je željela reći da sve što želi u životu je biti uz njega, da sve što treba jest njegova blizina i da se osjeća ispunjenom samo kad je u njegovom društvu.

170

- Ali nažalost to nije dovoljno… - rekao je prije nego je uspjela izustiti ijednu riječ. - Nikada me nećete moći razumjeti. Ni vi, ni itko iz vašega svijeta. Čuvši te riječi, Erina je odustala. Nije htjela više ništa reći. Zamolila ga je da ode. *** Tri su dana prošla od zadnjeg međusobnog susreta Marcusa, Xersa i Erine. Nisu komunicirali ta tri dana. Svatko je radio na svojim projektima. Svatko okupiran svojim mislima i problemima. Četvrtog dana Marcus se oboma javio porukom na PEk-u. Zamolio ih je da u 20 sati dođu u društveni modul broj 9. Našavši se tamo u dogovoreno vrijeme sjeli su zajedno za stol rezerviran za njih. Stol je bio uređen u stilu Marcusova vremena, prevučen stolnjakom i opremljen porculanskim posuđem i vrlo skupim priborom za jelo, te ukrašen cvjetnim aranžmanom i mirisnom svijećom. Xers i Erina bili su vidno zbunjeni. Robert ih je zamolio da sjednu, te poput pravog kavalira Erini pomogao sa stolicom, što je njoj bilo nekako simpatično.

- A što je ovo? - upitala je Marcusa pokazujući na svijeću.

- Nekakva vrlo primitivna naprava za osvjetljenje, pretpostavljam. ubacio se Xers.

Robert se nasmijao, pa objasnio da je to mirisna svijeća, čija je uloga stvoriti lijep i ugodan ambijent.

- Pošto vam nikako ne uspijevam riječima objasniti što je to ljudskost, odlučio sam poduzeti konkretne korake. - rekao je.

- Kako to mislite? - upitala je znatiželjno Erina

171

- Nažalost, nisam glazbenik, stoga vam ne mogu ništa odsvirati kako biste shvatili što je glazba. Ali vam mogu približiti hedonizam u manjoj mjeri. Mogu vam barem pokušati dočarati zašto su ljudi mog vremena težili biti kreativni, i na koji su način uživali u svojim životima.

- Da bi bili besmrtni...kako vi tvrdite? Za tu nekakvu slavu koju bi dosegli svojom umjetnošću? - upitao je Xers.

- Da, između ostaloga i zbog toga također. Ali najviše ipak zbog osobnog uživanja, u malim stvarima zbog kojih je vrijedilo živjeti.

- rekao je Marcus.

Zatim im je rekao da se opuste i pričekaju nekoliko trenutaka dok se ne vrati. Kad su oni stigli društveni modul broj 9 je bio polupun, ali se ubrzo posve napunio ljudima, kao da se pročula vijest da se tamo događa nešto “čudno”. Mnoštvo ljudi s čuđenjem je promatralo njihov stol, nestrpljivo iščekujući što će se dalje zbivati. Uskoro se začula ugodna, ambijentalna glazba. Lagani miks smooth jazza i bluesa. Ljudi su se uskomešali pogledavajući oko sebe, pokušavajući shvatiti kakvi su to zvukovi i odakle dopiru. Erina i Xers također su bili zbunjeni. Zatim se Marcus pojavio odjeven kao konobar prvoklasnog restorana, sa svilenim ubrusom prebačenim preko lijeve podlaktice. Prišao je stolu, ali nije uspio ni reći što je naumio prekinut Erininim pitanjem: - Što je sve ovo?

- Odlučio sam unijeti malo boje u vaš sivi svijet. - odgovorio je. - A i muka mi je više od onih vaših tableta.

Xersu nije bilo jasno o čemu Robert govori, ali Erina je shvatila na što misli, te se nasmijala.

Robert je nastavio s ulogom konobara:

172

- Želim vam ugodnu večer, moje ime je Robert, ja ću vas posluživati večeras. Nadam se da ćete uživati u večeri.

Potom je nabrojao nekoliko specijaliteta preporučenih od glavnog kuhara. Erina i Xers su, naravno, bili potpuno zbunjeni. Nisu znali što reći, stoga je Marcus preuzeo incijativu, preporučivši im vino, predjelo, juhu te glavno jelo. Oboje su odgovorili potvrdno i zbunjeno gledali kamo to on odlazi. Nestao je iza jednog zida kojega ranije tu nije bilo te su shvatili da je i to Robertova intervencija i dio njegove predstave. Xers je sve to promatrao svojim uobičajenim neproničnim, hladnim izrazom lica, dok su se kod Erine vidjele naznake opuštanja i vedrog raspoloženja. Očito je bilo da je nestrpljiva vidjeti što još slijedi dalje.

Robert je nakratko provirio iza tog zida, krišom promatrajući Erinu i Xersa. Nakon par minuta vratio se za njihov stol s bocom Château d'Yquem Sauternesa iz 2001. godine u posudi za hlađenje vina, i s dvije čaše. Okačio je posudu na rub stola i poslužio im vino. Erini je to sve bilo simpatično i zabavno, čak se i nasmijala što je Robertu odmah zapalo za oko. Bilo mu je drago da je uspio izazvati takvu reakcijukod nje. Xers je nastavio ravnodušno promatrati Robertovu predstavu.

- Izvolite - rekao je Robert natočivši im vino.

Erina je prva uzela čašu i krenula degustirati vino poput pravog znalca, što je Roberta iznenadilo. Očito je istraživala tradicije degustacije vina.

Naravno, Robert nije znao za priču koju joj je ispričala doktorica Hana.

Nakon što ga je kušala spustila je čašu i rekla da je izvrsno. Sugerirala je Xersu da kuša, na što ju je on iznervirano pogledao. Ali je ipak pristao.

Xersova reakcija je bila posve djetinjasta, s grimasom gađenja na licu progutao je gutljaj vina i činilo se da se jedva suzdržava da ga ne ispljune. Gledajući ga, Robert se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, ali Erina mu je pomogla prasnuvši u smijeh, a on joj se s 173

oduškom pridružio. Čak su i u publici neki reagirali smijehom vidjevši Xersovu reakciju.

- Ako se dama i gospodin slažu, poslužio bih predjelo? - Robert je nastavio s predstavom.

Erina se s osmijehom na licu složila, izbjegavajući gledati ljutitog Xersa.

Nekoliko trenutaka poslije Robert im je poslužio predjelo. Jakobove kapice u marinadi od maslinovog ulja, majčine dušice i ružmarina. Na pireu od graška. Oboje su promatrali jela na tanjuru, pokušavajući dokučiti o čemu se točno radi. Erina se prva odvažila kušati predjelo.

Već nakon prvog zalogaja bilo je očito da joj je vrlo ukusno. Nasmiješila se. Zatim je otpila gutljaj vina. Nakon par minuta kolebanja Xers joj se ipak pridružio. Prvi zalogaj prožvakao je s podozrenjem, ali je potom opuštenije prionuo jelu. Iako se trudio ne pokazivati svoje osjećaje i ostaviti dojam ravnodušnosti, bilo je očito da ipak uživa. Čak je ponovno posegnuo i za vinom, ali ovaj put bez onakve reakcije gađenja na licu.

Robert ih je pažljivo promatrao. Bio je zadovoljan. Iako nije bio posve siguran u povoljan ishod ovog, njemu ipak sociološkog eksperimenta, uspio je ostaviti pozitivan dojam. Cijela je večera uskoro postala vrlo opuštena i neformalna. Xers i Erina su počeli ugodno razgovarati o hrani i vinu, bilo im je to jedno sasvim novo i začuđujuće iskustvo. Uskoro im se i Robert pridružio, zamijenivši svoju ulogu konobara onom gosta u restoranu. Nakon deserta koji ih je oboje oduševio, naročito Xersa, Erina je rekla da je sada vjerojatno vrijeme kada treba napustiti restoran.

Barem je tako pretpostavljala, na što je Marcus odgovorio potvrdno.

Ono što je bilo posebno iznenađujuće jest da je Xers prvi ustao i slijedeći Robertov primjer s početka večere, džentlmenski pomogao Erini oko stolice. Robert je, vidjevšti to, postao svjestan da je njegov eksperiment nadmašio sva njegova očekivanja.

Kada su odlazili, prišao je Xersu i upitao za plaćanje računa.

174

- Ne razumijem vas. Kakav račun? - zbunjeno je upitao Xers.

Robert je glumeći ljutnju zakolutao očima i rekao: - U redu, ovaj puta kuća časti, ali idući puta plaćate bez ikakvog izgovora, inače ćete ostati poslije večere oprati suđe.

Xers ga je gledao još više zbunjen odgovorom, dok mu Erina nakon glasnog smijeha nije objasnila da je u pitanju šala na račun monetarnog sustava iz Robertovog vremena. Probijajući se kroz okupljeno mnoštvo bili su zasuti pitanjima zbunjenih ljudi o vrsti hrane i pića koje su konzumirali. Dok su im Xers i Erina objašnjavali, Robert je pospremio stol. Unatoč zadovoljstvu zbog uspjele predstave, bio je tužan. Sve ovo vratilo mu je u sjećanje one brojne ugodne večeri koje je provodio sa suprugom u različitim restoranima. *** - Mislite da će vam uspjeti? - upitala je doktorica Hana, nakon što je uključila mod privatnosti.

- Tko ste vi? - upitao ju je Robert. Iznenadio se njezinim oštrim pristupom. Hana ga je posjetila u njegovom stambenom modulu, jutro nakon njegove večere s Ernom i Xersom.

Nakon što se predstavila i objasnila tko je, Robert joj je izrazio nezadovoljstvo zbog neprimjerenog iznenadnog dolaska u njegov modul.

- Ne razumijem vaše pitanje. – rekao joj je nakon što se malo primirio.

175

- Mislite li da ćete uspjeti dokazati svima nama da nismo čovječni?

Da smo potpuno otuđeni od svoje ljudskosti?

- Zar to treba dokazivati?

- Vi očito smatrate da treba - rekla je Hana - Čini mi se i vi također. Inače ne biste bili sada ovdje i pitali me to pitanje. Čini mi se da se vi slažete sa mnom ali se bojite to sebi priznati. Jednako kao i Erina.

Hana je šutjela par trenutaka, pa rekla: - A po čemu su ljudi u vašemu svijetu bili čovječni? Bili bolji od nas? Ubijali ste se međusobno na najstrašnije moguće načine. Jedni drugima ste bili najgori neprijatelji. Gazili ste jedni druge da biste ostvarili vlastiti probitak i dobit. Dopuštali ste da ljudi pate i umiru i to ravnodušno ignorirali. Prezirali jedni druge na sasvim iracionalnim i besmislenim osnovama poput rasnih, spolnih, nacionalnih. Ako vam netko nije odgovarao, jednostavno bi fabricirali razloge zbog kojih ga je trebalo prezirati. Koliko je samo tijekom mnogo stoljeća uništeno života zbog apsurdnih stvari. Poput, primjerice, vjerskih podjela. Masovnih religija.

Ratovali ste oko toga čiji je Bog bolji i čiji će Bog pobijediti? Jeste li svjesni toga? Da ste ratovali oko nečega što je samo najobičniji koncept? Iracionalni konstrukt koji ste smatrali važnijim od dosega razuma i znanosti. To je bio najgori zločin vašega vremena, da su ljudi tako uzaludno umirali oko nečega potpuno trivijalnoga. Bili ste toliko primitivni i nazadni da zaista ne znam kako je ljudska rasa zapravo uspjela opstati na planeti. I onda vi nama danas ovdje držite lekcije i predavanja o tome kako bi svi mi trebali živjeti?

- Sve što ste naveli je istina, sve su to bili užasni genocidi i besmislene podjele, ali nije moj svijet počinio najgori zločin, već 176

vaš. Vaš zločin je taj što jednostavno ne znate uživati u životu. To je ono ljudski, čovječno. To je ono zbog čega živimo. Imate tako malo vremena na ovome svijetu. Vrlo limitiranog vremena. Trebali biste uživati u životu i svemu onome što vam pruža. A vi to ne znate...nitko od vas. Vi to zaista istinski ne znate. Toliko ste se otuđili od ljudske biti da je to zapravo fascinantno. Zar vi ne primjećujete da se na ulici baš nitko ne smije? Ne znate cijeniti ništa, ne znate uživati u ičemu. Ne trudite se učiniti svijet u kojemu živite ljepšim i boljim. Vaš svijet ne poznaje glazbu, zabavu, sport, smijeh. Tragediju ni komediju. Vaš svijet je samo ravna crta. A ravna crta znači smrt.

Hana je zastala. Nije se mogla složiti s Marcusom, ali mu nije mogla ni proturječiti.

Prije nego je otišla samo je još rekla: - Budite oprezni s Erinom. Ona nije spremna na sve ovo.

- Kako to mislite? - pitao je.

- Budite oprezni. Nisam ni ja bila spremna i to me je skoro ubilo. A ona to nije zaslužila, ona nije kao vi ili netko iz vašega svijeta.

- Ne znam o čemu govorite… - rekao je.

- Znate, dobro znate. Čak i ako ne znate, uskoro ćete shvatiti. - rekla je i otišla bez pozdrava. *** - Kako ste uspjeli sve ono pripremiti? - upitala ga je Erina, nakon što su se našli na dogovorenom susretu u društvenom modulu.

- Zapravo vrlo jednostavno. - odgovorio je Robert.

- PEk mi je pokazao nešto što se zove biogenski replikator. Nekakav uređaj koji…

177

- Replicira sve DNK strukture te biokemijske procese poput fermentacije. - dovršila je njegovu rečenicu.

- Da. Jednostavno sam unio svoje zahtjeve u taj aparat i on je stvorio sve što sam zatražio.

- Zar se niste brinuli da naši probavni sustavi neće moći obraditi takvu hranu, s obzirom da je hrana koju mi unosimo sasvim drukčija?

- Nisam. Pretpostavio sam da će one vaše čudesne bioničke nanostanice otkloniti bilo kakve smetnje ukoliko se pojave. - rekao je mirno.

Erina je zaključila da je Marcus odlično spoznao njihov svijet u vrlo kratkom roku i to ju je počelo brinuti. Ako je tako brzo uspio shvatiti svijet u kojemu živi, onda je vjerojatno u pravu i što se tiče njihovog životnog sustava i društvenog uređenja. No ono što ju je još više brinulo je bila njezina sve izraženija naklonost prema njemu.

- Mnogi drugi su se već potrudili pripremiti taj obrok. I bit će vam drago saznati da svi oni sa zadovoljstvom uživaju u toj hrani. Vaš performans od sinoć je vrlo brzo postao senzacija među Operativnim centrima.

Robert je slušao naoko nezainteresiran, iako je u sebi bio zadovoljan jer to je i bilo ono čemu se nadao.

- Taj performans, kako ga nazivate, bila je najobičnija večera i ništa drugo. Kod vas je senzacija, u mome svijetu je bilo nešto sasvim normalno i uobičajeno.

Osjetio je da je njegov stav neugodan Erini i da se ona ne zna nositi s time. Sjetio se razgovora s Hanom, pa je odlučio ublažiti svoje

178

ponašanje. Shvatio je da je nepravedan prema njoj, jer ona je uvijek pokazivala naklonost i nije bila hladna poput Xersa.

- Erina, to samo pokazuje da su ljudi oduvijek bili i bit će hedonisti rekao je. - U ljudskoj prirodi je želja za uživanjem. To nije nešto što jednostavno možete isključiti. Čovjek u svojoj biti voli život i voli samome sebi ugoditi. I to nije ništa loše. Čovječnost nije slabost.

Erina je šutjela pažljivo slušajući. Osjećala je da je Robert u pravu, ali još to sebi nije željela priznati.

- Primjetila sam da se sve rjeđe pozivate na na filozofske teorije. I da u pristupu s nama niste više onako agresivni kao prije. - rekla je.

Robert je razmišljao nekoliko trenutaka pa rekao: - Da, istina je. Mislim da je to zbog toga što mi vaš svijet više nije tako nepoznat. Nemam više potrebu da koristim taj način obrane od nepoznatog. Moj karakter je takav da sam se oduvijek borio protiv svega što sam smatrao lošim i nepravednim. Sada se sve manje borim protiv vašeg nakaradnog društvenog uređenja i to me brine. Kao da postajem jedan od vas. Kako god, ni jedno ni drugo nije dobro.

- Kako to mislite? Jedan od nas?

- Ne želim ići kroz život bez stvaranja vlastitih spoznaja, stavova i mišljenja. I ne želim se odricati svojih stajališta ako smatram da su ispravna.

- Zašto? - upitala je.

- Zato što se na taj način događaju jako loše stvari. Rađaju se fašizam i nacizam. Dolazi do velikih katastrofa u društvu, ratova i propasti civilizacija na kraju.

179

- Sav ljudski napredak je ostvaren upravo zbog ratova. Ako ćemo gledati činjenično, sva tehnološka otkrića su nastala upravo u ratna vremena. - rekla je Erina.

- Kao što sam oduvijek govorio, rat uvijek izvlači ono najbolje i ono najgore iz ljudi. Ali to je tema za neku sasvim drugu raspravu.

Erina je razmišljala o njegovim riječima. Osjećala je veliku potrebu da bude s njim. Nije znala da li se zaljubila, da li ga je zavoljela, jer nikada nije tako nešto ni iskusila. Ali je sve više pretpostavljala da jest. Borila se svakodnevno s tim osjećajem. Robert je djelovao nezainteresirano, čak i pomalo depresivno. Izgledao je poput nekoga tko ne želi biti tu gdje je, ne želi raditi to što mora raditi i samo hoće da ga svi puste na miru. A ona se bojala reći mu što osjeća prema njemu.

- Erina zapravo je vrlo jednostavno… - nastavio je. - U mome je svijetu najveći problem bio što je svatko gledao samo sebe i nije prihvaćao tuđe mišljenje. A danas, u vašem svijetu je najveći problem što svi vi gledate potpuno isto i odbijate razmišljati drukčije. Ne trudite se razmišljati svojom glavom i ni ne pomišljate da možda nešto treba promijeniti, da možda i nije dobro ovo sve oko vas.

Erina se zabrinula. Ne zbog Marcusa, već zbog toga što je osjetila u sebi da su te njegove riječi zapravo točne. Nije htjela dalje nastaviti diskusiju, već ga je zapitala želi li doći večeras do nje. Eksponirati libido. Na što je Robert odgovorio da ne želi, jer nije više siguran želi li uopće imati takav odnos. Erina je u sebi odjednom osjetila veliku gorčinu. Bio je to jako loš osjećaj kakav još nikad nije iskusila, osjetila je veliku tugu, odbačenost. Osjetila se prvi puta u životu bezvrijednom. Odjednom su joj suze krenule niz obraze. Robert ju je pogledao i prije nego je shvatio što se dešava, ona je ustala da što prije ode od njega. Tek je tada Robert 180

u potpunosti shvatio Hanine riječi. Bio je toliko zaokupljen samim sobom i svojim projektom da nije uvidio ono što mu je čitavo vrijeme bilo ispred nosa. “Povijest se očito ponavlja”…pomislio je u sebi, misleći na odnos sa svojom suprugom. *** Doktorica Hana i Xers provodili su večer u njegovom stambenom modulu. Xers je bio nekako odsutan što je bilo izuzetno neobično za njega, te se potpuno kosilo s njegovim karakterom. Hana je dakako to odmah primjetila.

- Mislite li da je u Robert pravu, doktorice? - upitao ju je.

- Ne znam. Ako usporedimo naš životni sustav s njegovim, onda je evidentno da nikako nije u pravu.

- Slažem se. No, ako znamo da on jest iskusio oba životna sustava, tada moramo uzeti u obzir i mogućnost da možda ipak jest u pravu.

- komentirao je Xers.

- Ali ne uzimate u obzir njegovu vrlo izraženu pristranost. Da li se slažete da bi vi i ja također bili vrlo pristrani našem životnom sustavu da smo se našli u njegovoj situaciji? Nama bi također njegov životni sustav izgledao jednako besmisleno kao što danas naš izgleda njemu.

- Ne znam… Iskreno, smatram da bismo se vi i ja puno lakše adaptirali bilo kojem drugome životnom sustavu. Ipak smo daleko napredniji od Marcusa i ljudi iz njegovog doba. Naša puno izraženija inteligencija daje nam veliku prednost.

Hana je šutjela. Nije željela to komentirati. Znala je da mora biti ustrajna u naumu da se projekt Marcus izvrši do kraja, pa makar morala i kršiti zakone Manifesta. Ali nakon zadnjeg susreta Erine i Marcusa nije bila 181

sigurna hoće li Erina za to biti sposobna. Bojala se da Erina ne poklekne i sve prizna Vrhovnom Vijeću.

- Razmišljam o onome što mi je nedavno rekao… - nastavio je Xers.

- Što?

- O nagonima samoočuvanja.

- Zašto vas to toliko intrigira?

- Rekao je da se mudrost u životu stječe lošim iskustvima i životnom razočarenjima. Da nas dobre stvari u životu definiraju, a loše izgrađuju.

- Morate uzeti u obzir da slušate nekoga tko je živio u vrlo zaostaloj civilizaciji, prije 500 godina.

- Da, ali isto tako je rekao da je informacija vjerodostojna samo onoliko koliko je vjerodostojan izvor te informacije.

Hana je šutjela i gledala Xersa. On ju je pogledo u oči i rekao: - Marcus dolazi iz drugog doba, on nas i naš svijet promatra s odmakom, i ne smijemo zanemariti mogućnost da on možda zaista može prepoznati nedostatke našeg društva kojih mi nismo svjesni.

Jer, mi oduvijek živimo na ovaj način i u ovakvom svijetu, dok on ipak ima drukčija iskustva i on naš svijet ima s čime uspoređivati.

A mi to ne možemo.

Hana nije ništa odgovorila. Obukla je svoj kombinezon i napustila Xersov stambeni modul. Iako to nije htjela pokazati, zabrinula se. Ovo nije bio Xers kakvoga ona poznaje. Nije to više bio onaj Xers koji je uvijek odlučno branio njihov svijet i živio u dubokom uvjerenju da je njihova civilizacija jedina ispravna. Hana je bila uplašena, jer joj je postalo jasno da sada osim o Erini mora voditi brigu i o Xersu. *** 182

Prošlo je čak tri tjedna bez ijednog Robertovog susreta s bilo kim od njih. Marcus je radio na svome projektu, skupljajući podatke koje će kasnije analizirati i prezentirati u studiji. Razmišljao je o Erini. Puno više nego o projektu na kojem je radio. U njegovoj je glavi taj projekt ionako već bio završen. Odlučio je iskoristiti svih 12 mjeseci za rad, iako ga je realno mogao završiti i predati već nakon dva mjeseca.

Društvo koje je proučavao je bilo vrlo monolitno, predvidljivo, jednolično. Svatko se ponašao jednako, razmišljao i živio jednako kao i svi drugi oko njega. Svaki je dan izgledao isto. Razmišljao je o Erini i tek tada prvi puta shvatio kako je zapravo njoj. Jer sve ono što je njemu bilo normalno i uobičajeno, poput ljubavi, zaljubljenosti, razočarenja i ljubavnih brodoloma, njoj je bilo novo i nepoznato.

Xers je, s druge strane, svoje vrijeme provodio razmišljajući o Marcusovom svijetu. Proučavao je to davno prohujalo doba, odnose među ljudima, politiku i ekonomiju, obrasce, zakone i modalitete po kojima je tadašnje društvo funkcioniralo. Sve se svodilo ili na sreću, ili na patnju. Konstatnu potragu svakog pojedinca da nađe svoju sreću i živi svoj život onako kako zaista želi. No, društvo je uvijek radilo kontra takvih težnji. Čak i ako je netko uspio u tome, društvo ga je vrlo brzo spriječilo. Xersu je to bilo izuzetno zbunjujuće. Sve dok nije shvatio da je društvo u kojemu danas živi vrlo slično tome. Iako je savršeno posloženo, bez patnji, ratova, gladi i nepotrebnih i besmislenih egzistencijalnih problema, zapravo također gotovo nitko od njegovih sugrađana nije sretan. Kao što je malo tko bio sretan u Marcusovo doba.

Erina je patila. Iskreno i snažno. Trudila se to prikriti, ponašala se kao da je sve uobičajeno. Na poslu se suzdržavala, zaokupljena radom čak bi i zaboravila tugu, ali po povratku u svoj modul odmah bi se rasplakala.

Nikada nije osjetila takvo razočaranje, tugu i bijes istovremeno. Htjela je poduzeti nešto, bilo što, ali nije mogla. U svome svijetu, u kojemu 183

uvijek ima načina, odjednom je bila bespomoćna. I nitko joj nije mogao pomoći. Nikome nije niti smjela reći kako se osjeća, jer nitko ju ne bi shvatio, nego bi pomislili da je pretrpjela nekakvu moždanu anomaliju, te bi je odveli na promatranje i testiranja. No, ona je jako dobro znala što prolazi. Točno ono o čemu je govorio Marcus. I koliko god ga je pokušavala ignorirati i zaboraviti, tek je sada shvatila kako se on osjećao kada su ga revitalizirali u njihov svijet...bespomoćno, posve usamljeno i izgubljeno. Shvatila je da je Marcus u pravu i da savršenstvo ne postoji.

A sve joj se više činilo da ni ne može postojati. Savršenstvo je za nju odjednom postalo besmisleni, trivijalni konstrukt, poput masovnih religija u Marcusovo doba. Kao što su tada vjerovali u bogove i proroke, tako danas njezin svijet vjeruje u savršenstvo, traži ga i nastoji postići, potpuno nesvjestan uzaludnosti svojih nastojanja.

Doktorica Hana je bila uplašena da će se razotkriti njezina prevara, dogovor s Erinom i kršenje Manifesta u svrhu očuvanja projekta Marcus aktivnim. No, živjela je svoj život uobičajeno, jedva čekajući večer, da dođe u svoj stambeni modul i uz čašu vina promatra zvijezdano nebo, misleći na astrofizičara u kojega se davno zaljubila. Bila je to velika, iskrena i jaka, skrivena ljubav za koju nitko nije smio doznati. I njemu i njoj je to bilo najljepše i najuzbudljivije iskustvo, iskustvo koje im je obilježilo živote. *** Nakon što se jednog poslijepodneva s posla vratila u modul, Erini je PEk dojavio da ima posjetitelja pred ulazom. Vidjela je tko je i odlučila ignorirati dojavu. No, posjetitelj nije odlazio, već je sjeo uza zid pred njezin ulaz i čekao. Dva su sata prošla tako. Tri. Nakon skoro četiri sata, Erina mu je otvorila. Robert je ušao noseći cvijeće i bocu finog 184

francuskog chardonnaya. Iako ju je to ugodno iznenadilo, i dalje se osjećala povrijeđenom. No, bila je nemoćna pred njim, pred željom da mu bude draga i da budu zajedno. Nije to nikako mogla prihvatiti, nije si to nikako mogla objasniti. I nije to željela u svome životu. Nije se htjela tako osjećati. Koliko god te osjećala nastojala odagnati, nije uspjevala, to je bilo jače od nje.

- Oprosti Erina, iskreno mi je žao zbog svega što sam učinio i rekao.

- prišao joj je s cvijećem u ruci.

Erina je stajala, na rubu suza, ništa nije govorila, i dalje se osjećala neugodno i nesigurno u njegovoj blizini.

- Učinio sam nešto jako loše, zbog čega patiš i to me izjeda, jer nisi to zaslužila. Promijenio bih sve da mogu, ali nažalost ne mogu.

Znam da si povrijeđena i da me ne želiš kraj sebe. Volio bih da prihvatiš ovo cvijeće kao nekakav znak pokušaja da ispravim ovo.

- A što je ono? - upitala je pokazujući na bocu.

- U mome svijetu bio je običaj da muškarac nakon što povrijedi ženu, što se vrlo često događalo, jer smo mi muškarci zapravo idioti, donese joj cvijeće, vino, poklon kao znak pažnje i isprike. odgovorio je.

Erina je uzela bocu, i promotrila ju.

- Boca nekakvog pića bi trebala izbrisati sve ono što sam prošla zadnja tri tjedna? Kao da je sve u redu?

- Naravno da ne. Ali ako ovako nastavimo neće ništa biti bolje.

Samo još gore.

- I što sad? - upitala je.

- Da li možemo za početak razgovarati? Racionalno i mirno? upitao je.

185

- Što mislite time postići? - pogledala ga je u oči prvi puta.

- Iskreno, ne znam. Nemam pojma. Ali ovako više ne možemo, moram nešto pokušati. Bilo što. Možda običan razgovor neće ništa riješiti, možda će biti još gore. Samo znam da ovako više ne može.

Erina je prihvatila. Jer, to je bilo i ono što ona želi. I čemu se nadala.

Sjeli si u razgovarali. Od osam navečer do sljedećeg jutra… *** - Vrhovno Vijeće je odlučilo ugasiti projekt Marcus - rekao je Raek.

Doktorica Hana se neugodno iznenadila, čuvši te riječi, no uspjela je zadržati hladnokrvnost i smirenost. Uspjela je održati dojam da joj ta vijest nije ni o čemu posebno bitna.

- Zašto? - upitala je mirno.

- Nisu rekli, samo je izašla notifikacija na servisnim obavijestima danas.

Raek je također bio doktor iz područja neurološke biokemije. Zapravo je bio projektiran i definiran kao budući nasljednik doktorice Hane.

Jednoga dana kada njezin životni ciklus dođe svome kraju i bude ugašena, on će preuzeti njezinu funkciju i sve njezine obveze, projekte i dužnosti. Iako je bio već u srednjim 40-im godinama svog života, izgledao je kao da nema više od 25 godina. Visok oko dva metra, plave kose i tamnih očiju, atletske građe, izgledao je poput profesionalnog atletičara. Nepotrebno je reći da je po svemu bio nalik svima ostalima.

Bezuvjetno odan životnom sustavu kojemu će bespogovorno služiti.

- U servisnim obavijestima? - upitala je Hana.

186

- Da, jutros je bilo objavljeno. Vjerojatno smatraju da se previše vremena i resursa troši na taj projekt, bez nekakvih korisnih rezultata. Barem se meni tako čini. - komentirao je Raek.

Kad se vratila s posla u svoj stambeni modul preko komunikacijskog sučelja zatražila je konferenciju s Vrhovnim Vijećem. Nakon pola sata na ekranu se ukazalo 12 lica članova Vijeća.

- Doktorice Hana, ovo je vrlo neobično za vas - komentirao je jedan od tri predsjedatelja.

- Što? - upitala je.

- Nikad dosad niste zatražili komunikaciju s Vijećem. Čak ni nakon vaših najvećih otkrića i postignuća u karijeri. Uvijek ste angažirali svoje asistente da to učine umjesto vas. Stoga možete razumjeti naše iznenađenje.

Hana nije htjela trošiti vrijeme, ni energiju na objašnjavanje, stoga je odmah prešla na ono što ju zanima.

- Zašto gasite projekt Marcus? - upitala je odlučnim tonom.

Nakon kraće šutnje, predsjedatelj joj se obratio.

- Smatramo ga štetnim za naš Operativni centar, stoga smo ga odlučili ugasiti.

- Ne razumijem, kako je štetan?

- Otkada je projekt Marcus aktiviran, bilježimo porast neobičnih devijacija i anomalija u ponašanju naših subjekata, stoga smatramo da bi trebali reagirati na vrijeme da ih zaštitimo.

- Kakve anomalije? Kojih subjekata? - nastavila je Hana uporno.

- Doktorica Erina zadnjih nekoliko tjedana iskazuje vrlo neobično ponašanje. Također, počela je kasniti s nekim svojim projektima, te 187

je udio grešaka koje čini prešao tolerabilni prag od tri posto. U zadnja dva tjedna taj je prag dosegnuo skoro sedam posto, što je postalo riskantno. Smatramo da je Robert Marcus kriv za to, stoga moramo reagirati da zaštitimo doktoricu Erinu i spriječimo daljnje nazadovanje njenih rezultata.

- Mislite da je to vezano isključivo za Marcusa?

- Da. Ali i Xers iskazuje određene devijacije u svome ponašanju, koje nisu nimalo karakteristične za njegov psihološki profil. Da budemo precizniji, svi koji su bili u neposrednom kontaktu s Marcusom iskazuju određene bihevioralne anomalije.

Hana je slušala pažljivo, trudeći se ostavljati dojam ravnodušnosti.

- Uključujući i vas, doktorice Hana - rekao je.

Tada je shvatila što se događa. Bilo joj je jasno da je svojim pozivom Vijeću potvrdila njihove sumnje u nju.

- Dosad se nikad niste vraćali projektu koji ste završili. A tako nije bilo u slučaju Roberta Marcusa.

- Nisam se ponovno aktivirala na projektu Marcus - uzvratila je.

- Niste izravno. Indirektno jeste. - odgovorio je predsjedatelj.

Hana je osjetila veliku nervozu i nelagodu. Pomislila je da je Erina ipak sve priznala. Da je rekla Vijeću što su učinile. No, ako jest, zašto onda nije pozvana na prosudbu pred Vijeće zajedno s Erinom? Pretpostavila je da joj uskoro slijedi preuranjeno gašenje. Ipak, odlučila je šutjeti i čekati što će biti dalje.

Predsjedatelj je nastavio: - Zatim ovaj poziv za konferencijom s Vijećem. Kao što sam rekao ovo je prvi puta da ste zatražili komunikaciju s nama i to baš zbog 188

projekta Marcus. Zar to vama ne bi bilo neobično? Vi biste također ukazali na to kao anomaliju i devijaciju.

Hana se morala složiti s predsjedateljem oko toga, nije imala izbora.

- Što još smatrate štetnim faktorom osim ovoga što ste naveli? upitala je.

- Utjecaj na Operativni centar koji je izrazito negativan.

- Objasnite, molim.

- Nakon one večeri u društvenom modulu broj 9, kada je uzorak Marcus za Xersa i Erinu organizirao obrok prema primitivnim običajima iz svoga doba, većina naših subjekata je odlučila to iskušati. Jasno vam je naravno da ne smijemo dozvoliti da takve situacije utječu na efektivnost našeg životnog sustava. Aplikativni utjecaj te večeri je bio velik, no efektivna korist minorna.

Zanemariva. Naš je zadatak i odgovornost da održavamo određene standarde i kriterije ovog životnog sustava te samoodrživost istog.

Marcusov je utjecaj izrazito negativan, stoga se kao logično rješenje nameće njegovo gašenje. Resurse uložene u projekt Marcus preusmjerit ćemo u projekt 922. Settick je spreman. Može početi za sedam dana. - zaključio je predsjedatelj.

Nakon ovoga Hana je zaključila da vjerojatno nisu saznali za zajedničko odstupanje od pravila nje i Erine. Osjetivši olakšanje zbog toga, odlučila je pokušati obraniti Marcusa.

- Zašto se zatražili pokretanje projekta Marcus? - upitala je. Članovi Vijeća s čuđenjem su je pogledali.

- Da nam svojom ekpertizom i stručnim znanjem ukaže na potencijalne slabosti našeg životnog sustava te predloži potrebne 189

alteracije koje bismo morali izvesti u cilju poboljšanja cijelog sustava.

- Ja bih rekla da Marcus to radi jako dobro. Zar ne? - upitala je.

Cijelo je Vrhovno Vijeće tada utihnulo. Hana je nastavila.

- Mislim da jako dobro ukazuje na slabosti našeg sustava, možda ne na način koji bi vama bio prihvatljiv, ali svojim praktičnim primjerima je očito izazvao veliku pažnju svih vas. Što mora značiti da svoj zadatak izvršava vrlo uspješno, jer Vrhovno se Vijeće ne bavi neuspješnim projektima. Jednako kao ni i onima koji su manje važni, ili su tek servisni projekti.

- Što želite reći? - upitao je predsjedatelj.

- Do sada vam je otkrio labilnost ne samo naših subjekata, već i cijelog društvenog uređenja. Što je ujedno i glavni fokus njegove studije, zbog koje je revitaliziran. Jedan je od rijetkih revitaliziranih uzoraka koji se izuzetno uspješno adaptirao u naš životni sustav, što je veliko znanstveno postignuće koje zahtijeva detaljne analize, koje neće moći biti provedene ukoliko ga ugasite.

Te isto tako morate imati na umu da je Marcus revitaliziran u potpunosti uspješno, iako je prosjek i dalje tek na 24 posto. Da bi mogli podići taj prosjek, moramo detaljno proučiti njegovu revitalizaciju. Stoga smatram da ste više fokusirani na njegov subjektivni utjecaj na naše društvo nego na dugoročne benefite koje nam projekt Marcus može donijeti.

Vijeće je ponovno utihnulo, zaintrigirano Haninim tvrdnjama.

- Što predlažete? - upitao je jedan od članova.

- Da se projekt izvrši do kraja, jer ionako nije ostalo još puno vremena do predviđenog gašenja. Ukoliko situacija postane alarmantna, uvijek možete ugasiti Marcusa i ranije. Smatram da bi 190

njegova nostrfikacija mogla donijeti jako veliku znanstvenu korist za naše društvo. Članovi Vijeća zahvalili su se Hani i bez dodatnih komentara prekinuli komunikaciju. *** Tri dana nakon njihove pomirbe, Robert je došao u prijateljski posjet Erini. Donio joj je pizzu pretpostavivši da je nikad nije kušala i da će joj se svidjeti.

- Vijeće je odlučilo da bi doprinos vaše studije ipak mogao biti značajan, stoga su odlučili nastaviti s projektom. A bili su na rubu da vas prijevremeno ugase. - rekla je.

- Da li bih ja mogao pričati s tim vašim Vijećem? - pitao je ljutito i nastavio: - Dosta mi je više da me se tretira kao uličnog psa.

Erina je razumjela kako se osjeća i što želi reći.

- Nažalost, ne možete… - rekla je.

- ...sve dok ne budem nostrificiran. - završio je njezinu rečenicu.

Razmišljao je što napraviti. Užasno ga je frustrirala situacija u kojoj se nalazi. Biti živ, zdrav, obavljati marljivo svoje zadatke, a nemati nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom. Sjetio se svog ubojstva prije 500 godina i zaključio da je tada bio sretniji. Ako ništa drugo, barem nije znao što ga čeka. Bilo je to profesionalno ubojstvo iz zasjede. Nije morao svaki dan živjeti u strahu da ga već sutra neće biti. Kao sada.

- Kako se osjećate? - upitala ga je Erina.

- Ne baš dobro. - rekao je tihim glasom. - Nikako se ne mogu naviknuti na činjenicu da sam lišen ikakvih prava u ovom vašem 191

svijetu, da sam nitko i ništa. Obična nakaza. Cirkuska senzacija.

Iako ulažem maksimalan trud da svoj projekt izvršim najbolje što mogu.

Ispričavši se Erini, vratio se u svoj modul. *** Pošto je znao da je zbog svog performansa s večerom u modulu broj 9 bio pred “gašenjem” odlučio je pritajiti se, ne isticati se i ne provocirati ikoga svojim komentarima o njihovom svijetu. Nastavio je raditi na svojoj studiji, i odlučio čekati da se suoči s tim famoznim Vijećem koje si uzima za pravo odlučivati o njegovom životu, odnosno smrti. No, koliko se god pritajio i nastojao utopiti u gomilu, Robert nije mogao izbjeći posljedice svojeg utjecaja na okolinu. Sve je više ljudi počelo jesti konvencionalnu hranu iz njegovog doba, u tu svrhu koristeći biogenski replikator. Počeli su otkrivati i druge vrste hrane i pića. Bili su oduševljeni npr. Coca Colom i hranom iz McDonaldsa. Bilo je i više nego očito da su površnost i sitna zadovoljstva itekako zarazna bez obzira na doba ili oblik uređenja društva, da se šire među ljudima poput divljeg šumskog požara. Unatoč neslaganju s time, Vrhovno Vijeće nije imalo načina do to spriječi.

Nastavio je i vezu s Erinom. Iskreno su se prepustili jedno drugome, toliko da to više nisu ni krili. Robert je često boravio u njezinom stambenom modulu, vrlo često ostajao tamo i prespavati. Srećom, to se nije kosilo s pravilima Manifesta. Na Erini se mogla vidjeti velika promjena. Bila je sretna i ispunjena, sve joj je bilo lako, jednostavno i lijepo. Smijala se puno više, što je njezinim kolegama bilo vrlo neobično i strano. U većoj se mjeri posvećivala poslu, bila je učinkovitija, brža.

192

Robert je otkrio njezinu duhovnu nevinost i naivnost, te se ujedno bojao da joj to ne uzrokuje probleme. *** Jednog jutra Robert Marcus se zaputio prema Xersovom stambenom modulu, Imao je obavezu svaka dva tjedna predočavati Xersu tijek svog dosadašnjeg rada, što je vrlo nerado činio. Robert je navikao da svoje gotove studije predaje komisijama, koje bi ih zatim pomno proučile.

Nije mu se sviđalo da mu tijekom rada netko stalno dahće za vratom i prati svaki njegov korak. Približavajući se Xersovom modulu začuo je glasove. Xers i Settick su razgovarali. Pritajio se iza ugla hodnika i prisluškivao. Shvatio je da raspravljaju o projektu 922. Settick je govorio Xersu da je nestrpljiv započeti s tim svojim prvi samostalnim projektom. Robert je naslućivao da se želi dokazati pred Vijećem. Bio je uzbuđen, pun elana i energije. Robert nije znao čemu se radi, ali mu je instinkt govorio da bi moglo biti važno da to sazna. Odlučio im je prići.

Ugledavši ga Xers i Settick su prekinuli razgovor.

- Došao sam vam predati redovni izvještaj - rekao je Xersu.

- Da li sve ide po planu? Završit ćete do planiranog roka?

- Da, bit će sve prema planu. - odgovorio je.

Zavladala je neugodna šutnja. Nakon par trenutaka uzaludnog čekanja da ga Xers predstavi Setticku, Robert ih je pozdravio i otišao. *** - Umjetnost nije imala svrhu, ona je bila svrha sama po sebi. objašnjavao je Marcus Erini. Ona ga je sa zanimanjem skušala.

Bila je gladna znanja o njegovom svijetu i dobu u kojem je živio.

Robert je nastavio: - Dakle, neko umjetničko djelo jest svrha samo po sebi. Njegova ljepota postojanja i nastajanja je razlog njegovog 193

postojanja. Ako promatrate neku divnu građevinu iz doba habsburške dinastije, viktorijanskog ili gotičkog doba, estetika te građevine i ljepota arhitekture je ujedno svrha tog djela. Čovjek se osjeća ispunjenim stvarajući umjetničko djelo, a ljude emocionalno ispunjava uživanje u njemu, u promatranju skladne arhitektonske građevine, čitanju dobre knjige, slušanju glazbe.

Erina je pažljivo slušala i očito duboko promišljala o svemu.

- Da, mislim da počinjem shvaćati. - rekla je.

- Druga svrha umjetnosti jest navođenje ljudi da razmišljaju. Da propituju stvari. Ne uzimaju svijet zdravo za gotovo. Već budu skeptični, da se služe razumom. A onda ih to potiče i na rušenje dogmi. Umjetnost u njima budi želju za promjenom. Čak i na borbu protiv režima.

- Na koji način? - upitala je.

- Umjetnost se često koristila kao oružje protiv represivnih sustava i mehanizama. No, primarno, je morala izazvati emocionalne reakcije kod pojedinaca. Uzmimo za primjer glazbu. Može se reći da je glazba bila najčišći, univerzalni oblik umjetnosti. Nije bila stvarana iz političkih ili interesnih pobuda, već joj je cilj bio izražavanje i pobuđivanje emocija. Glazba se najviše vezala uz epitete emocionalne naravi. Postojala je glazba koja smiruje, ambijentalna, mirna i tiha, ali i živahna, vesela, pa čak i depresivna, tjeskobna, mračna.

Erina je promišljala o svemu i rekla: - Da, to mogu potpuno razumjeti. To je racionalno objašnjenje.

Robert je bio zadovoljan njezinim odgovorom, sve je više uviđao da ona počinje shvaćati njegov svijet.

194

- Morao bih krenuti, uskoro odlaziš. - rekao je, vidjevši koliko je sati.

- Možeš ostati kod mene. - rekla je.

- Da, ali danas nemam ništa za raditi, a tvoj stambeni modul ionako ne mogu korisiti, jer mi nije dozovljeno. Idem u društveni modul.

- Ne moraš, možeš ostati ovdje. Možeš koristiti moju glavnu lozinku za aktivaciju modula. Tada imaš pristup svim funkcijama mog modula, ili stana kako bi rekli u tvoje vrijeme - rekla je s osmijehom, sretna što mu može ponuditi da ostane kod nje.

Robertu se nije ostajalo u Erininom modulu čitav dan, ali nije ju htio razočarati. Stoga je prihvatio prijedlog. Obećao joj je da će ju dočekati vrlo raskošna večera uz svijeće i vino kad se vrati. Erina mu je dala glavnu lozinku, poljubila ga je poput zaljubljene srednjoškolke i zaputila se u svoj laboratorij.

Robertu je isprva bilo dosadno, jer nije bilo zabave, nije bilo televizije, glazbe, ničega. Sve što je mogao pratiti preko medijskog centra bile su servisne obavijesti. No, ništa ga od toga nije zanimalo. Htio je zabavu, odmor za mozak. Želio je leći, opustiti se i odmoriti mozak. Ne razmišljati o ničemu. Ali nije nikako uspijevao. Koliko god nastojao opustiti se, kroz glavu su mu nastavljale tutnjati stotine misli. Sasvim nepovezanih. Od trivijalnih gluposti poput sjećanja na pranje auta prije 500 godina, pa sve do teških socioloških tema koje nije stigao obraditi za vrijeme svoje znanstvene karijere. Tada mu je odjednom glavom sinulo: projekt 922! Sjetio se da pomoću lozinke koju mu je Erina naivno dala, možda može saznati što je projekt 922. Uključio je medijski centar u njezinom modulu. Veliki komad prozirnog stakla se uzdigao iz poda.

Bez ikakovg zvuka i šuma. Odmah je prepoznao da osoba u modulu nije Erina, te je upozorio na to. Robert je odgovorio da ima njezino dopuštenje korištenja stambenog modula na što je uređaj tražio potvrdu 195

te putem lozinke. Robert ju je unio, te mu je sustav odobrio autorizaciju.

U njezinu laboratoriju, Erinin je PEk zapištao s upozorenjem da netko koristi sve funkcije njezinog stambenog modula, no ona je bila previše zauzeta da primjeti notifikaciju.

Zatražio je informacije o projektu 922. U strahu i znatiželji je iščekivao što će se dogoditi. Hoće li se odjednom popaliti sva crvena svjetla i alarmi, ili će ipak uspjeti zaobići sve te sigurnosne sustave i saznati što ga zanima, bez da ga itko otkrije? Na kraju, krajeva nije ga više niti bilo briga. Nakon sekundu, dvije, na prozirnome se zaslonu pojavila hrpa informacija. Grafikoni, brojevi, jednadžbe, gomila podataka i teksta.

Osjetio je veliko olakšanje, jer je ipak uspio doći do traženih podataka bez da se igdje oglasio nekakav alarm. Približio se zaslonu i počeo čitati.

Krenuo je od početka i primjetio naziv “Projekt Rovval”. Pored je bilo upisano planirano vrijeme početka i završetka projekta. Da bi zatim ispod toga pročitao nešto što ga je zaintrigiralo...pisalo je slijedeće: “Bazična osnova projekta 922 - uzorak Robert Marcus”.

Kako je čitao sve dalje i sve više, odjednom je početni strah zamijenila ljutnja, i iz minute u minutu ta je ljutnja bila sve veća, da bi se na koncu pretvorila u gorući bijes! Snažno je udario s obje šake o stol, ustao i nogom šutnuo taj prokleti, prozirni zaslon, razbio ga u tisuće komadića, bjesomučno se zaputio van Erininog stambenog modula. Erinin je PEk u njezinim laboratoriju tog trena počeo glasno pištati zahtjevajući njezinu pažnju. Javljao je da se u njezinom modulu događa nešto loše. *** Na vanjskom rubu Operativnog centra bila je smještena cilindrična zgrada, jednako tamna i bezlična kao i sve ostale. Utapala se skupa s ostalima u zatupljujuću jednoličnost cijelog prostora. Iako se na prvi 196

pogled izvana ni po čemu nije izdvajala od ostalih građevina, ipak je bila posebna. Jedina je imala zlatno osvijetljeni prsten na vrhu. Bio je to takozvani Kontrolni centar, u kojemu se okupljalo Vrhovno Vijeće. U jednoj velikoj dvorani bio je veliki ovalni stol za kojem su sjedili članovi Vijeća, te na temelju podrobnih analiza i studija, donosili ključne izvršne odluke i upravljali Operativnim centrom. Tog su se dana bavili analizom aplikativnih kompetencija nekolicine ljudi koje su planirali utilizirati na projektima.

Odjednom su začuli buku s hodnika koji je vodio u dvoranu.

- PROJEKT 922!!! - povikao je Robert bijesno, bez kucanja ušavši u dvoranu. Članovi Vijeća bezizražajno i nimalo iznenađeno gledali su u njega. Već navikao na neizražavanje emocija u ovdašnjih ljudi, Robert se nije iznenadio njihovom stavu. Primjetio je da svi imaju crne kombinezone sa zlatom optočenim ramenima. Istom nijansom zlatne boje koja je svijetlila na vrhu zgrade. Zaključio je da se neke stvari ipak nikad ne mijenjaju, zlato je i 500 godina od njegovog doba još uvijek statusni simbol kojim se upravljačka elita izdvaja nad običnim pukom. Nešto smirenijim glasom ali i dalje vidno uzrujan, Robert je nastavio: - Dakle...nemate mi ništa za reći o projektu 922?

- Niste nam postavili nikakvo pitanje. - dobio je patronizirajući odgovor.

U tom trenu vrata su se ponovno otvorila i u dvoranu su ušli Xers, Settick i Erina. Bilo je jasno da su pokušavali spriječiti Robertov dolazak u dvoranu.

- Saznao sam sve o tom vašem projektu Rovval! - nastavio je Robert sa svojim obraćanjem Vijeću.

- Kako ste saznali? - upitao ga je jedan od članova Vijeća.

197

Smirivši bijes Robert im je ispričao kako je saznao za Rovval. Ali je ubrzo povratio svoj ratoborni stav.

- Zahtjevam objašnjenje! Smjesta!

Nitko se od prisutnih nije nimalo obazirao na njegovu ljutnju. Njihovo ignoriranje njegove odlučnosti i bijesa činilo je da se osjeća još beznačajnijim, nevažnim kotačićem u mašineriji koja se nezaustavljivo vrti.

Settick je prišao Marcusu i s namjerom da ga smiri: - Roberte, nema razloga za ljutnju. Projekt 922 je…

U tom trenu prekinuo ga je predsjedatelj Vijeća.

- Hvala Settick, ali nema potrebe. Uzorak Marcus već sve zna o tom projektu.

Robert je bijesno pogledao članove Vijeća: - Ja sam osnova?! OSNOVA?! Čega?? - povikao je. No, izostanak njihove reakcije nagnao ga je da nastavi mirnijim tonom: - Uzet ćete mene kao uzorak i stvoriti još dva Marcusa. Jednog koji će služiti u Operativnom centru u Rusiji, a drugi u Južnoj Americi.

- Točno. Uzet ćemo vaš DNK kao osnovu za dva nova projekta koji su nam neophodni u tim centrima. Tražimo kompatibilnog donora ženske strane da bismo mogli započeti. Ako projekti uspiju, radit će u drugim centrima.

Robert više nije uspijevao suzdržati svoj bies: - KAKO MOŽETE?!? JA NISAM NIKAKVA PROKLETA OSNOVA!!! I NISAM NIKAKAV PROJEKT!! JA SAM LJUDSKO BIĆE!!!

Uslijedio je ravnodušan komentar jednog od članova: 198

- Zašto ste toliko revoltirani? To je normalna i redovna procedura u našem životnom sustavu.

- Zato što ja jesam! JA JESAM! Mislim, dakle jesam! Cogito ergo sum!!!- povikao je s čvrsto stisnutim šakama gledajući sve njih.

Bijesan i razočaran istovremeno, sjeo je na pod, slomljenog duha, kao da odustaje od svega, od života, od postojanja i nastavio sa suzama u očima: - Ne možete me sintetizirati, nisam prokleta sirovina koju ubacite u stroj i dobijete novi proizvod. Ja sam samostalno svjesno biće, ono što sam ja to je moje i samo moje. Ne postoje dvije iste svijesti, ne postoje dva ista rezona na svijetu. Sve što sam postigao u životu je rezultat moje jedinstvene svijesti! Moje osobe! Ne možete me secirati i odbaciti mane, a uzeti vrline i poslužiti ih dalje na porculanskom tanjuru. Moja osobnost je moja cjelina, zajedno sa svime. I moje su mane dio moje osobe, i one su me izgradile kao osobu, jednako kao i moje vrline. Ja imam svoja prava i zahtijevam nekakvo prokleto poštovanje, kad ste mi već uzeli zadnju mrvicu dostojanstva.

- Poštujemo vaše rezultate i postignuća koje ste ostvarili u svome radu. Pojavila se potreba da vaše kompetencije utiliziramo u našem današnjem uređenju zbog daljnjeg usavršavanja životnog sustavu i društvenog uređenja. Vaši urođeni nedostatci bit će eliminirani u dva nova uzorka kojima ćete biti osnova, Cilj svakog našeg pojedinca jest da postane osnova za novi uzorak. Ne biste se trebali ljutiti nego biste morali biste biti zadovoljni, to je potvrda vaše vrijednosti, kompetencija i pozitivnog doprinosa funkcioniranju našeg životnog sustava.

199

Robert ih je sve redom pogledao u tišini, tražeći u njihovim očima barem trunčicu razumijevanja za svoj položaj. Nakon par trenutaka razočarano je rekao: - Strašno... jednostavno zastrašujuće. Vi apsolutno ni najmanje ne razumijete što vam govorim i o čemu zapravo govorim. To je na granici ludila. Ovo vaše društvo koje ste stvorili, taj vaš prokleti životni sustav kako ga nazivate...to je zločin. Najveći koji sam ikada doživio. Koncentracijski logori za vrijeme ratova bili su dječji vrtići u usporedbi s ovime što ste vi danas stvorili. Tamo je bilo više života nego danas u vašem svijetu. Brinuli su jedni za druge, nastojali su međusobno si pomagati iako su znali da će svi biti pobijeni. Vaš je svijet užasan, nitko se ne smije, nemate glazbu, kulturu, umjetnost, sport, ništa od svega onoga što tvori što srž čovjekova postojanja. Nemate djecu, nemate čak ni kućne ljubimce. Uništite svaki život i prije nego ga stvorite...

Zatim se sjetio Erine i pogledao prema njoj. Mogao je jasno vidjeti ogromno razočaranje u njezinim suznim očima. Nije ništa rekla, ali je bilo više nego jasno da je jako pogođena time što je Robert tako podlo iskoristio njezinu susretljivost i pomoću njezine lozinke se informirao o Projektu 922. Osjećala se napušteno, iskorišteno i prevareno. Ništa ne govoreći jednostavno se samo okrenula i izašla van. Robert je gledao za njom, tužno i posramljeno, bio je svjestan da ju je razočarao. Nakon što je izašla, pogledao je u pod, sklopio ruke u sam sebi u bradu promrmljao: - Od svih lijepih i gorkih emocija koje sam joj priuštio u ovo malo vremena, valjda je i izdaja kad-tad morala doći na red. - osjećao se užasno, ali je znao da neće ništa postići ako krene za njom.

200

Članovi Vijeća i dalje su ga ravnodušno promatrali. Kao da samo čekaju da sve to prođe i da se mogu vratiti svojim obvezama i poslovima za taj dan. Nakon nekoliko minuta tišine predsjedatelj Vijeća je rekao: - Predlažem da se vratite svojem projektu i završite studiju. Imate još 56 dana do isteka roka za zaključenje projekta.

- Završio sam još prije nekoliko mjeseci. - odgovorio mu je Robert ravnodušno.

Tek je time izazvao prvu reakciju kod članova Vijeća. Gledali su ga u nevjerici, iznenađeni njegovim dosadašnjim prikrivanjem istine. Ali i začuđeni što je tako kompleksnu i zahtjevnu studiju uspio završiti u tako kratko vrijeme.

- Kako to mislite završili ste? - upitao je predsjedatelj.

- Eto tako jednostavno, završio sam. Gotovo je. Pretvarao sam se da još uvijek radim na tome da mogu što duže ostati živ. Jer ako moja studija ne bude prihvaćena, bit ću ubijen...opet. No sad mi to više ionako nije važno. Svjestan sam da sam previše problema izazvao vašem režimu da biste me ostavili na životu. Ionako već i planirate dvije nove, poboljšane verzije mene. Verzije Roberta Marcusa koje vam neće stvarati probleme i destabilizirati vaš nakaradni svijet i društvo. A bez Erine mi ionako nema smisla više živjeti u ovome paklu.

- Da li ste vi znali za ovo Xers? - upitao je Xersa predsjedatelj.

- Nije. On nema ništa s ovime, nitko nije ništa znao. - odgovorio je Marcus. Članovi Vrhovnog Vijeća primaknuli su se bliže jedni drugima i počeli potiho raspravljati. Xers i Settick su strpljivo čekali, dok je Marcus bezizražajno i bezvoljno piljio u pod. Ništa ga više nije zanimalo. Ni 201

najmanje. Izgubio je volju za bilo čime, izgubio je zadnji atom snage i zadnje zrno svog borbenog duha. Slomljeno je sjedio na podu čekajući konačnu odluku. Pretpostavljao je što slijedi...gašenje. Jedino se nadao da neće na isti način kazniti i Erinu. To ga je zanimalo više od svoje sudbine. Odlučio je pokušati obraniti ju kako god zna.

Njegove misli prekinule su riječi predsjedatelja: - Donijeli smo odluku da će procjena vaše nostrifikacije biti održana za točno deset dana. Umjesto predviđenog 17. oktobra, održat će se ranije. Shodno rezultatu i zaključku rasprave, 17. oktobra bit ćete nostrificirani, ili ugašeni. Predajte svoju studiju Xersu koji će izvršiti sve potrebne pripreme.

Robert nije reagirao na tu izjavu. Sjedio je i dalje bezvoljno gledajući pred sebe. Sve dok odjednom nije osjetio nečiju ruku na ramenu. Bio je to Xers. Pogledavši u smjeru ovalnog stola Robert se začudio, nije ni primjetio da su članovi Vrhovnog Vijeća već otišli. I Settick je već nekamo nestao. Ostao je sam sa Xersom. Ustavši uz Xersovu pomoć krenuo je prema izlazu, razmišljajući samo o Erini. *** Dva su dana prošla od ekscesa u Kontrolnom centru. Robert je ta dva dana proveo u svom stambenom modulu. Nije zvao Erinu, iako je to silno želio, ali je znao da time neće ništa postići. Bio je svjestan da joj mora ostaviti joj prostora da razmisli, pa ako se nakon nekoliko dana ona njemu ne javi, onda će otići do nje. Nažalost, imao je i previše iskustva kada su takve situacije bile u pitanju. Oduvijek je bio tvrdoglav. I svoju suprugu, koju je volio više od samoga sebe, je puno puta gorko razočarao svojom tvrdoglavošću. Bilo je situacija kada po desetak dana 202

nije htjela razgovarati s njime. Stoga je dobro znao da ovo ne može riješiti na silu, nametanjem svoje volje i inzistiranjem. Odlučio je sačekati.

Xers ga je u ta dva dana u nekoliko navrata potražio. Htio je da mu Robert preda zadnji dio svoje studije, da može početi s pripremama za procjenu nostrifikacije. Ali, Robert je svaki put iznašao način da mu to još ne preda. Jednostavno je imao loš osjećaj u vezi svega toga. Stoga je odugovlačio, htio je još jednom detaljno pregledati cijelu studiju i unijeti neke izmjene koje misli da bi bile potrebne, prije nego sve preda Xersu.

Iako mu je Xers svojom upornošću išao na živce, nije ga krivio. Znao je da samo izvršava nalog koji mu je izdalo Vrhovno Vijeće i da neće odustati dok to ne izvrši. Ali Xersova upornost nije poznavala granice.

Dolazio mu je i na ulaz stambenog modula, ali Robert nije otvarao, PEk mu je stalno pištao i javljao da ga Xers traži, sve dok ga Robert jednostavno nije bacio na pod i razbio. No, pola sata kasnije na vratima mu se pojavio nepoznati muškarac u tamnozelenom kombinezonu.

Predstavio se imenom Nycus, rekao da je inženjer iz servisne službe.

- Dobili smo notifikaciju da je iz nekog razloga vaš PEk disfunkcionalan. Stoga vam isporučujemo novi. - odgovorio je nakon što je Robert pitao zašto je došao.

- Divno...prije 500 godina kada bi mi doma crkao internet, danima bih čekao da se pojavi netko da to popravi. Drago mi je da ste barem unaprijedili svoju tehničku podršku. - rekao je cinično, na što je Nycus ostao potpuno zbunjen, nije imao pojma o čemu Robert priča.

Robert je, shvativši da očito nema smisla uništavati PEk-ove, ovaj novi jednostavno odložio bez namjere da se njime koristi.

Trećeg je dana odlučio raditi na toj prokletoj studiji, unijeti predviđene izmjene prije nego ju preda Xersu, neprestano se nadajući da će se Erina 203

javiti. Ali nije. Nestrpljivost ga je ubijala. Baš kao i samookrivljavanje, grižnja savjesti jer je izdao njeno povjerenje. Silno mu je nedostajala.

Njezin glas, dodir, miris, sve. Odlučio je još čekati. Nije htio otići k njoj, mislio je da je tako najbolje. *** Nakon pet dana više nije mogao izbjegavati Xersove uporne pozive.

Prethodnog dana ju je dovršio unijevši sve potrebne izmjene. Uzeo je PEk s namjerom da pošalje studiju Xersu. No odjednom mu je nešto sinulo. Ostavio je PEk na stolu i hitro izjurio van. Stambeni modul je ostavio otvorenim, ne mareći za moguće posljedice.

- Što vi tražite ovdje? - upitala ga je doktorica Hana kada je uletio u njezin laboratorij zadihan poput trkaćeg konja. Odmah je uzela svoj PEk i uključila mod privatnosti u laboratoriju.

Stao je na trenutak da uhvati dah. Hana ga je promatrala, nije djelovala ni najmanje zabirnuto ili uplašeno.

- Gdje je? - upitao je jedva izrekavši te riječi. Još je uvijek bio zadihan.

- Nema je - hladno je odgovorila, dobro znajući o čemu je riječ. Šokirano je gledao Hanu u oči sve dok ona nije odvratila pogled na svoj trenutni posao.

- Nema? Kako nema? - bio je izbezumljen.

- Nema je. Zatražila je gašenje. - rekla je i nastavila raditi.

- Gašenje?! GAŠENJE?!?! - povikao je približivši se na korak do Hane.

204

- Upozorila sam vas. Erina nije poput nas, rekla sam vam da budete jako oprezni. Prošla sam sve to prije puno godina i znam o čemu govorim. Ali me niste poslušali.

- Gdje je? - upitao je.

Hana nije reagirala, posve ravnodušna spram njegove izbezumljenosti.

- Pobogu ženo, reci mi što se događa?!?! - zgrabio ju je za ruku.

- Ništa. Redovna procedura. Samo to. - rekla je.

- KAKVA JEBENA REDOVNA PROCEDURA?!?! - zaurlao je.

Hana nije nimalo bila uplašena njegovim bjesnim ispadima. Niti u jednom trenu se nije zabrinula za svoju sigurnost. Bioničke nanostanice su programirane da svakog pojedinca spriječe u pokušaju nasilja prema drugome pojedincu.

- Zbog teškog i ozbiljnog kršenja Manifesta, te ugrožavanja sigurnosti Operativnog centra i životnog sustava, Vrhovno Vijeće je odredilo gašenje kao meritornu sankciju. Erina to jako dobro zna, stoga je sama zatražila prioritetno gašenje.

- Gdje je ona? U svom modulu? Kada je to gašenje?! Ja ću otići na Vijeće i reći im da nije ništa kriva! Ja sam kriv! Neka ugase mene!!

Unezvjereno koračajući po prostoriji tražio je kamere, znajući da se svi njegovi postupci pomno prate.

- JA SAM KRIV!! Ugasite mene! Ostavite nju! Nije znala što ću učiniti!! Nije me mogla spriječiti, nije mogla znati! - vikao je.

Onda se opet okomio na Hanu.

- Gdje je ona?!

- Niste me razumjeli, zatražila je prioritetno gašenje - rekla je.

205

Robert ju je gledao sav u suzama, bilo je jasno da svjesno odbija razumjeti što mu ona govori. Doktorica Hana je smirenim glasom ponovno objasnila.

- Kada pojedinac zatraži prioritetno gašenje, odluka je neopoziva.

Gašenje se provodi odmah, postoji Odjel koji vodi takve slučajeve.

U roku od dva sata dolaze po pojedinca i zatim ga odvode u taj Odjel na gašenje.

- GDJE JE TO?!? GDJE JE TAJ ODJEL?!?– Robert je zaurlao.

- Nekad je tamo bio grad koji ste zvali Marseille.

Sjeo je na pod, potpuno slomljen i počeo glasno ridati. Plakao je poput malog djeteta. Mahao je rukama bespomoćno, pitajući se čemu sve to?

Gdje je tu pravda? Poštenje? Smisao? Humanost? Shvatio je da je izgubljena, da je gotovo. Nikada mu ne bi dozvolili da ode u taj Odjel, a i kada bi mogao, sigurno ne bi stigao na vrijeme. Stalno mu je Erina bila pred očima. Jedan nevin, iskren, nedužan život uništen. Zbog njega.

Robert je odjednom začuo Xersa koji ga pita zašto mu još nije poslao studiju. U svom očaju Robert nije ni registrirao Xersov dolazak.

- Pustite ga Xers, osjeća se loše zbog Erine. - rekla je Hana.

- Zašto? - upitao je Xers ne shvaćajući situaciju. - Doktorica Erina je zatražila prioritetno gašenje, situacija je jasna. Ne razumijem čemu ovakvo ponašanje? - rekao je.

Robert ga je prostrijelio bijesnim pogledom. Svjestan da bi svaka rasprava s njim bila besmislena ustao je s poda i izletio van. Što je brže mogao trčao je do Erininog stambenog modula. Nije mogao prihvatiti da je nema. Stigao je pred ulaz, zadihan i znojan. Tražio je Erinu preko komunikacijskog kanala. Ulaz mu je otvorio postariji čovjek, zbunjeno ga gledajući. Robert je odmah shvatio da je u Erinin modul već netko

206

drugi uselio. Bez riječi se okrenuo i otišao. Stariji čovjek ga je šutke promatrao kako odlazi prije nego je zatvorio ulaz.

Robert se vratio u svoj modul, legao na pod i plakao pogođen užasnim osjećajem krivnje. Erina nije nikome ništa skrivila, a više je nema zbog tog njihovog prokletog režima koji im je svima isprao mozgove. Ali i zbog mene, okrivljavao se je Robert. Zaljubila se u njega poput srednjoškolke. Prvi puta u svome životu osjetila je ljubav. On je u tu vezu ušao zbog čiste požude. Ali ju je s vremenom također silno zavolio. Čistoća njezina srca i iskrena nevinost su ga osvojili. A on je to sve na kraju uništio. Jedan nedužan život je ugašen. Toliko ga je sve to izjedalo da se sjetio svoga ubojice i nije mogao nikako shvatiti kako netko može mirno spavati nakon što namjerno uzme tuđi život. Dok je prolazio agoniju ležeći na podu, njegov PEk je vrištao. Xers je i dalje uporno navaljivao kao da se baš ništa nije dogodilo. Robert nije znao što je gore, činjenica da je nekome uzeo život, ili činjenica da se svi oko njega ponašaju kao da je to sasvim normalno, kao da se baš ništa nije dogodilo i život ide dalje po starome. S vremenom se Xers ponovno pojavio na ulazu u njegov modul. Znao je da ga se neće moći nikako riješiti, stoga mu je predao tu prokletu studiju. Otvorio je ulaz i dao mu jednostavno svoj PEk, rekavši mu da se gubi odavde. Iako je Robert užasno izgledao, Xers ga nije baš ništa pitao, već samo uzeo PEk i bez ijedne riječi se okrenuo i otišao. *** Nekoliko sljedećih dana Robert je proveo u stanju svojevrsne agonije.

Srećom, bioničke nanostanice mu nisu dopuštale da potpuno utone depresiju. Depresija je također u ovome novome svijetu bila klasificirana kao, mentalni poremećaj, stoga je morala biti liječena.

Bioničke nanostanice su potaknule lučenje serotonina i endorfina 207

istovremeno. Bio je odmoran, nasmijan, pun energije, vedar i veseo.

Nikada nije doživio nešto tako odvratno izopačeno i degutantno. Poput nekakve psihodelične katatonije. Izvana je bio nasmijan i vedar, svijet je bio lijep, pun boja, zvukova i sunca, dok je iznutra duboko u sebi umirao. Osjećao se poput onog klauna sa nacrtanim suzama niz obraze.

Kao da je tu isključivo da zabavlja sve druge oko sebe, dok on sam iznutra trune od tuge i žalosti. Bio je vrlo komunikativan i susretljiv prema svima, iako u sebi nije mogao podnijeti ljudski pogled, glas ili dodir. Gadili su mu se svi. Znali su što je bilo, znali su sve, a nitko nije imao čak niti ono malo bazične duše u sebi ili empatije da barem pokuša razumjeti koliko je sve ovo suludo. No, više od nemogućnosti upravljanja emocijama zbog djelovanja nanostanica nerviralo ga je ponašanje ljudi prema njemu. Vratio se ponovno onim iluminirajućim tabletama, umjesto konzumiranja konvencionalne hrane iz svog doba.

Sve što je htio je leći na pod svoje sobe u potpunom mraku i čekati smrt...odnosno gašenje. No ni to nije mogao, jer su ga “hormoni sreće” pogonili da se kreće, sprječavali ga u želji da se udalji od ljudi. Um je tražio interakciju sa svijetom, s okolinom oko njega. Nanostanice onemogućavale su i svaki pomišljaj o samoubojstvu, a nije mogao ni izabrati preuranjeno gašenje poput Erine, jer nema pravo na to dok ne prođe nostrifikaciju.

Bio je živi mrtvac... potpuno funkcionalan i lucidan, a iznutra pak, duševno mrtav. Životna energija je iscurila iz njega, držala ga je samo ona njihova “sintetička”. Svjestan da protiv toga ništa ne može jednostavno je odlučio čekati dok mu se stanje ne stabilizira pa nanostanice prestanu s pojačanim lučenjem “hormona sreće”. ***

208

“Napokon” - pomislio je otprilike pola sata nakon buđenja ujutro desetog dana od Erininog gašenja, kad je konačno osjetio svoje uobičajeno raspoloženje. Probudio se kao uvijek u 7:30, svjež i odmoran. Imao je dobar san, dubok i neprekidan. “Pravda će danas konačno biti zadovoljena”, bodrio je samoga sebe. Ustao je i obukao onaj isti kombinezom koji nosi svaki dan zadnjih gotovo godinu dana. I dalje je izgledao potpuno nov, ugodnog mirisa i savršeno čist. Robert je iz zabave i radoznalosti znao svašta raditi s tim kombinezonom, namjerno je prolijevao crveno vino po njemu, mrljao ga čokoladom, ali bi mrlje jednostavno nestajale same od sebe. Kada bi ga natopio vodom, osušio bi se sam od sebe u roku od nekoliko sekundi. Ono plavo neprimjetno svjetlo na njemu je i dalje ustrajno treptalo kao i prvoga dana kada ga je obukao.

Prosudba pred Vrhovnim Vijećem je bila na rasporedu točno u podne toga dana. Nije mogao dočekati da se to konačno završi i da ga “ugase”.

Veselio se svojoj vlastitoj smrti. Osjećao je da je to jedino ispravno što može učiniti. No, ono što ga je još više izjedalo od Erinine smrti, jest činjenica da baš nitko ne uviđa koliko je ta smrt bila uzaludna. Nitko u tom svijetu nije stao na njezinu stranu, nitko se nije borio za nju, nitko joj čak nije rekao da ništa od toga nije njezina krivnja. Imao je vrlo snažnu potrebu da ju opravda pred svima...da ju na neki način čak i osveti. Tek nakon što to uspije moći će mirno otići na “gašenje”.

Točno u 12 sati u društvu Xersa ušao je u veliku dvoranu Vrhovnog Vijeća. Xers je djelovao mirno, hladno i ravnodušno kao i uvijek. Robert je također bio smiren. Nezainetersiran za bilo koga oko sebe. Čak ni sa Xersom nije izmijenio nijednu riječ otkako su se sastali pred Kontrolnim centrom.

Dvorana je djelovala jednako kao i prije. Hladno, službeno i strogo. Članovi Vijeća su mirno sjedili na svojim mjestima, u crno-zlatnim 209

kombinezonima. Ušašvi u dvoranu Robert je saznao da će ovo biti prvi puta u povijesti njihovog životnog sustava da će rasprava i izlaganja studija biti zatvoreni za javnost. Inače su sve rasprave uvijek bile potpuno otvorene i svi su ih mogli pratiti preko svojih PEk kontrolera ili medijskog centra. Ovoga puta praćenje neće biti moguće, bila je to odluka Vrhovnog Vijeća. Robert je pretpostavljao da su na taj način željeli spriječiti njegov daljnji utjecaj na svoje društvo i ljude novoga vremena. Marcusu to nije bilo nimalo drago, jer je računao na pažnju javnosti.

Položaj sjedenja je bio sličan onome u sudnicama. Marcusu je rečeno da sjedne za manji bijeli stakleni stol, koji je bio fiksiran na jednom bijelom stupu točno ispred članova Vijeća. Iz poda je izronila stolica kada je prišao stolu. I stol i stolica su imali kontrole i zaslone, koje je očito samo Marcus mogao vidjeti.

S njegove lijeve strane, udaljen otprilike sedam metara bio je smješten isti takav stol za Xersa, dok je za stolom s njegove desne strane ugledao nekoga čija ga je prisutnost iznenadila. Bila je to doktorica Hana.

- Što vi radite ovdje? - upitao je ju odjednom bez imalo obzira prema protokolu i članovima Vijeća - Sjednite na svoje mjesto i slušajte pozorno. - upozorio ga je strogo jedan od članova Vijeća Ljutito odmahnuvši rukom Robert je zašutio i sjeo. Bio je zbunjen.

Zašto je ona ovdje? Pogledao je prema njoj šutke tražeći odgovor. Ona je shvatila njegovu zbunjenost i vidjela zanimanje u njegovim očima.

Pogledala ga je onim svojim hladnim i ravnodušnim pogledom i mirno rekla: - Zatražila sam prioritetno gašenje.

210

Robert ju je gledao u nevjerici nekoliko trenutaka, zatim pogledom prešao preko svih prisutnih u dvorani. Njegova zbunjenost bila je sve veća.

- Doktorica Hana je svjesno i odgovorno prekršila nekoliko vrlo ozbiljnih odredbi Manifesta, te je ujedno osim skrivanja svojih postupaka također navela i doktoricu Erinu da učini isto. Nakon gašenja doktorice Erine otvorili smo njezin zaštićeni dosje i otkrili da je namjerno zatajila krucijalni podatak vaše neurološke analize.

S obzirom da se radi o vrlo jednostavnoj analizi, morali smo saznati kako je doktorica Hana previdjela taj podatak, stoga je provedena istraga koja je pokazala da je i ona učinila isto. Uslijed istrage doktorica Hana je svojevoljno odlučila iznijeti argumente za svoje postupke koje Vijeće nije uvažilo.

Robertu ništa od toga nije bilo jasno. Milijun misli mu je jurcalo glavom u djeliću sekunde, pokušavajući shvatiti kako, zašto i što bi to moglo navesti i Hanu i Erinu da se izlože tolikoj opasnosti. Nije više bio siguran da li je Erina zatražila prioritetno gašenje zbog njega, zbog toga što ju je duboko iznevjerio, ili zbog toga što je teško prekršila odredbe Manifesta. Ponovo pogledavši Hanu vidio je da ona mirno i bez emocija na licu promatra članove Vijeća.

- Želio bih znati o kojem se to podatku radi. – Robert se obratio članovima Vijeća.

- Za vašu nostrifikaciju to je potpuno irelevantno. A ako budete nostrificirani u naš životni sustav tada ćete moći dobiti sve tražene informacije. - hladnokrvo mu je odgovorio predsjedavatelj.

Doktorici Hani je rečeno da može napustiti dvoranu. Prethodno su je upitali ima li nešto za reći prije nego izađe. Odmahnula je glavom i

211

krenula prema van. Hodajući prema izlazu zastala je pored Roberta i tiho mu rekla: - Ono što je Erina imala s vama, ja sam također imala s jednim drugim uzorkom iz vašega doba. Izgubila sam to. I to me je skoro ubilo, kao što sam vam jednom spomenula. Iako sam izgubila to što sam imala, sva ova desetljeća se nadam da ću ponovno oživjeti taj osjećaj u svom životu. Ali nisam. Nisam nikada više našla zadovoljstvo i spokoj nalik tadašnjima. Zato bih htjela da ga drugi imaju i iskuse. Ja više neću, ali nema razloga da svi živimo tako.

Nadam se da ćete uspjeti.

- Uspjeti što? - upitao ju je.

- Dokazati ono što uporno pokušavate. Vratiti ljudima humanost.

Robert je spustio pogled prema podu sugerirajući vlastiti osjećaj poraza.

Zatim ju je pogledao skrušeno u oči: - Kako da im vratim ono što nisu nikada ni imali? Čovjek se rodi emocionalan, s dušom. No ovaj svijet je ustrojen na način da tjera ljude da potiskuju emocije, ovo društvo ubija emocionalnost i spriječava ju da se razvija. Djeca se stvaraju bez roditelja, odrastaju bez roditelja, bez djetinjstva. Rekao sam vam da je vaše društvo počinilo najgori zločin. Gori od svih genocida i ratova moje civilizacije. Imate savršeni društveni poredak, ali po kojoj cijeni?

Doktorica Hana je nakon tih riječi mirno napustila dvoranu. Sama, bez pratnje, bez protesta, bez ijedne riječi. Bez pozdrava.

Rasprava je zatim nastavljena, bez ikakvih reakcija u dvorani. Xers je mirno sjedio na svome mjestu i promatrao, članovi Vijeća su nastavili dalje prema unaprijed određenom protokolu.

212

Robert je također mirno sjedio na svome mjestu, shvativši da nema nikakvog smisla išta govoriti, te je čekao nastavak. Na zaslonu ispred njega odjednom su se pojavili nekakvi dokumenti i kontrole.

- Ukoliko su svi uvjeti ispunjeni, možemo početi s diskusijom o nostrifikaciji uzorka Marcus u naš životni sustav. - počeo je jedan od tri predsjedatelja Vijeća.

Zatim je drugi član Vijeća preuzeo riječ: - Primarni zadatak ove studije jest odrediti trenutno sociološko stanje našeg životnog sustava, prepoznati nedostatke, definirati eventualne probleme, predočiti potrebne alteracije kojima bi se eliminirale sve trenutne i moguće devijacije te ostvarivanje ciljanih minimalnih 12 posto poboljšanja kvalitete međusobne interakcije.

Analiza studije je trebala obuhvatiti…

- Eventualne probleme?! - drsko ga je prekinuo Marcus, ustavši se sa svog mjesta. Članovi Vijeća su ga strogo pogledali, no on je nastavio: - Eventualne probleme?!? Vi se šalite? U nekoliko ste dana izgubili dvije eminentne znanstvenice jedna od kojih je doktorica Hana, koja je samostalno dizajnirala i izvršila projekte koje nitko neće moći nadmašiti, nevažno koliko njezini nasljednici budu napredniji i genetski bolji uzroci nego što je ona bila. EVENTUALNI PROBLEMI?!?...

Odjednom je ostao bez glasa. Jednostavno nije mogao govoriti. Jezik mu je bio nepokretan, kao da je potpuno paraliziran, glasnice neupotrebljive.

Mogao je sasvim normalno otvarati usta, ali nikakav zvuk nije izlazio.

Odmah je shvatio da su ga ušutkali. Bioničke nanostanice su mu oduzele mogućnost govora, sve dok se to prokleto Vijeće ponovno ne smiluje i 213

dozvoli mu da progovori. Odustao je. Smirio se. Bezvoljno je sjeo natrag na svoje mjesto shativši da nema smisla protestirati. Jedva je čekao da se sav taj nakaradni cirkus napokon završi pa da i on može ponovno zauvijek zaklopiti oči. “O Bože dragi kako to smiješno zvuči.”, pomislio je, smijući se u sebi apsurdu da se netko može radovati svojoj ponovnoj smrti.

Uvodna se riječ nastavila prema protokolu. Marcusu se nitko od prisutnih nije niti obratio. Čitav proces je djelovao mehanički, poput nekakve verzije sudskog procesa. U njegovo vrijeme takve su parnice bile žive, nabijene emocijama, strasti za istinom, energijom kojom su ljudi pokušavali dokazati svoju nevinost. No ovdje nije bilo ničega takvoga, iako su se događale puno gore i strašnije stvari. Nestajali su životi. Gasili se jedan za drugim, kao svijeće u noći. Bez da je itko trepnuo.

Nakon što su svi u uvodu rekli ono što su imali, Vrhovno je Vijeće zatražilo od Xersa i Marcusa da krenu s izlaganjima svojih studija. Prvi je na redu bio Xers, koji je paralelno s Marcusom imao zadatak izraditi studiju iste teme s istim ciljem. Vijeće je tražilo višestruke inpute i argumente s više strana koje će zatim temeljito analizirati prije nego uvedu novu strategiju sociološkog razvoja životnog sustava. Xers se ustao sa svojeg sjedala i ostao stajati pred bijelim stolom i blještavim zaslonom. Na zaslonu Roberta Marcusa također se ukazala nekakva slika. Bila je to Xersova studija. Xers je vrlo mirno, hladno i strogo profesionalno započeo svoje izlaganje.

Nakon samo par uvodnih riječi Robert Marcus je doživio još jedno neugodno iznenađenje. U Xersovim je riječima vrlo jasno i očito prepoznao svoju studiju. Xers je očigledno ukrao njegovu studiju i predstavio ju Vrhovnom Vijeću kao svoju. Izmijenio je redoslijed i 214

argumentaciju nekih ključnih točaka, ali tek neznatno. Marcus nije bio nimalo ljut. Nikada Robert od njega ne bi očekivao takvu vrstu ambicije, a kamoli čak toliko samoinicijative. Tijekom izlaganja bilo je očito da je Xers siguran u sebe, da je pomno promislio što će govoriti, kako će govoriti, čak je Robert primjetio i način govora različit od onoga na kakvog je od Xersa naviknuo, bilo je očito da je uvježbavao ovo izlaganje. No Marcus je znao da je Xers iskusan u ovakvim izlaganjima, za razliku od njega koji se pred Vijećem našao prvi put.

Robert Marcus je mirno sjedio i slušao Xersovo izlaganje, iako je dobro znao što će sve reći, nakon što je prepoznao svoje riječi u tome. A i nije mogao učiniti ništa. Nije mogao govoriti jer mu je mogućnost govora oduzeta, nije mogao prosvjedovati jer je još uvijek samo beznačajni uzorak koji nije još nostrificiran u njihovo društvo i nema nikakva prava.

A i nitko mu ionako ne bi vjerovao. No, unatoč svemu tome, Robert Marcus je bio neuobičajeno miran. Hladan i sasvim smiren. Moglo bi se čak reći spokojan.

Xersovo je izlaganje potrajalo poprilično dugo, ali nitko nije tražio stanku, već su svi pažljivo slušali do kraja. Kada je završio mirno je sjeo na svoje mjesto. Bez ijedne geste, ili pogleda upućenog Marcusu.

- Morat ćemo provesti detaljnu analizu vaše studije Xers, no ovo što smo čuli sugerira da ste uspjeli izraditi vrlo uspješnu studiju koja bi mogla imati značajan sociološki utjecaj na naš životni sustav.

Argumentacije su vam validne, uzet ćemo ih kao osnovu za izradu dugoročne strategije sociološkog usmjerenja i razvoja životnog sustava. - izjavio je jedan do tri predsjedatelja.

Zatim se okrenuo prema Marcusu i obratio jednakim tonom: - Sad možete iznijeti svoje izlaganje pred Vijeće.

215

Tog trena Robertu se odjednom vratila sposobnost govora. Glasnice su opet funkcionirale kao da se ništa nije dogodilo. Pročistio je grlo, promrljao par nepovezanih riječi sebi u bradu, tek toliko da testira svoj glas. Nakon toga je mirno ustao, pogledavši prema Xersu, koji mu i dalje nije uzvraćao pogled. Sjedio je i gledao ispred sebe, miran poput fratra koji meditira. Zatim je pogledao prema članovima Vijeća, koji su ga svi odreda promatrali ozbiljnim licima, čekajući da počne svoje izlaganje.

- Prije nego počnem, imam jedan zahtjev. - obratio se Vijeću.

- Što želite? - upitao ga je onaj isti predsjedatelj.

- Htio bih da na ove naprave koje imamo pred sobom, odnosno na ove ekrane na stolovima, postavite Xersovu studiju. - rekao je.

Vrhovno je Vijeće nakon kratke konzultacije uvažilo zahtjev i odjednom se na svim zaslonima pojavila “Xersova studija”. Robert je nakratko pregledao studiju, zatim rekao: - Krenite na stranici 23 od jedanaeste rečenice. - pogledao je prema Vijeću.

- Što želite reći? - upitao je predsjedatelj.

Xers je iznenada postao vidno nervozan. Dok su članovi Vijeća zbunjeno čekali Robertovo pojašnjenje, on je već pregledavao stranicu broj 23, tražeći jedanaestu rečenicu. Marcus ga je samo kratko pogledao i ponovno se obratio Vijeću: - Počevši od jedanaeste rečenice na stranici broj 23, pročitajte početna slova sljedećih 12 rečenica te ih posložite tim redom.

Iako vidno zbunjeni, svi članovi Vrhovnog Vijeća su učinili kako je Robert tražio. Za to vrijeme Robert je pomno promatrao Xersa. Vidio je kako Xers proučava studiju, gledao je kako mu se mijenja izraz lica na kojemu se pojavljuje grimasa bijesa i kako svoj pogled pun mržnje hitro 216

usmjereva ka njemu. Robertu je bilo jasno da je Xers prepoznao zamku koju je skrio u svojoj studiji. Samozadovoljno mu je kazao: - 23...11. 23 sata i 11 minuta. Vrijeme kada sam ubijen prije 501 godinu. Vrijeme kada ću biti ubijen danas nakon ovog besmislenog kvazisuđenja. I to sve zbog te nekakve temporalne singularnosti.

Mislite da sam zaboravio?

Dok se Robert naslađivao nad Xersom, članovi Vijeća su ispratili svih 12 rečenica, posložili početna slova svake rečenice po redu i dobili ime i prezime…”Robert Marcus”.

- Što je ovo? - upitao je predsjedatelj Vijeća.

Robert Marcus je objasnio da je to zapravo njegova studija koju je Xers ukrao i prezentirao kao svoju, zato što je očito bila puno bolja od one koju je sam izradio.

Dok su se članovi Vijeća međusobno došaptavali, Robert je pozorno promatrao Xersa, čije lice više nije bilo mirno kao svakog prethodnog dana već je odavalo nervozu i zabrinutost.

- Što ovo treba značiti? - upitao je jedan od članova Vijeća.

Marcus je objasnio: - Xers je bio uvjeren da će ovaj projekt, odnosno moja revitalizacija i eventualna nostrifikacija završiti neuspješno. Zato je tijekom projekta tražio od vas da abortirate projekt i moje gašenje.

- Je li to točno, Xers? - upitao je drugi član Vijeća, no Xers je šutio.

- Jest, točno je. - rekao je Marcus vidjevši da od Xersa neće biti odgovora, te nastavio: - Potrebno mu je još pet posto kvalifikacija da postane članom vašeg Vijeća, a već na početku je posumnjao da će mu ovaj projekt to omogućiti. Stoga je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, nakon što je uvidio da od mene neće imati neke koristi.

217

Uzeo je moju studiju i predstavio vam ju pod svoju u nadi da će mu ta studija ipak donijeti tih preostalih 5 posto kvalifikacija.

- Koji su bili vaši motivi za ovakvo postupanje, Xers? - upitao ga je predsjedatelj.

Xers je i dalje šutio, nije pokazivao nikakve znakove da se želi ispovijediti, ili da mu je uopće žao zbog svega. Znao je što ga čeka i već se pomirio s time. No, ipak u jednom je trenu pogledao Roberta u oči.

- Nagon za samoočuvanjem. - rekao mu je Robert, referirajući se na njihov razgovor koji je nagnao Xersa da više ne bude samo bezlični, poslušni dron.

- Ovo je vrlo ozbiljno. Morat ćemo ovo vrlo pomno raspraviti i dogovoriti se oko daljnjeg postupanja. - zaključio je predsjedavatelj Nakon tih riječi dvorana se odjednom izmijenila. Veliki stol za kojim su sjedili članovi Vijeća je otklizio iza nekakve pregrade koja se izdigla iz poda, a Robert se odjednom našao sa svih strana okružen neprobojnim staklenim, prozirnim zidovima, u nekoj vrsti staklene zatvorske ćelije. I dalje je pred sobom imao onaj bijeli stol i stolac, ali su sada oko njega bili zidovi. Bez izlaza. Nije znao što se dogodilo Xersu. Da li je on još uvijek u zgradi, ili nije? Da li je i on stavljen u takvu karantenu, ili ne?

Odjednom su se na stolu pred njim pojavile tri otprije mu poznate iluminirajuće tablete.

- Ovo? Zar nemaju osuđenici na smrt pravo na zadnji obrok po želji?

To je nekakva elemntarna obzirnost prema nekome tko će uskoro umrijeti. Vi meni dajete ovo? - bijesno je uzviknuo bacivši tablete na pod pred svoje noge i snažno ih zgazio nogom.

218

Ubrzo nakon toga na ekranu pred njim pojavio se upit o hrani i piću koje želi da mu donesu. “Bome, ovoga puta umrijet ću sa stilom”, pomislio je i na ekran upisao dvije boce najskupljeg šampanjca iz njegovog doba, Dom Perignon White Gold Jeroboam i Pernod Ricard Perrier Jouet. Od hrane naručio je sve same ekskluzivne delicije, od Beluga kavijara sa šafranom do Kobe govedine, tartufa i jastoga. Što se tiče deserta, sa suzama u očima upisao je Erininu omiljenu slasticu - najobičniji sladoled od čokolade.

Iako je jeo najbolju hranu i pio najfinije šampanjce, ni u čemu od toga nije uživao. Bez Erine ništa mu od svega toga nije značilo. Osjećao se čudno. Vrlo čudno. U toj malenoj prostoriji, nalik zatvorskoj ćeliji, imao je gozbu kakve se ne bi posramili ni najluksuzuniji restorani u New Yorku, Dubaiju, pa čak i Parizu. I svejedno se to sve nije činilo nimalo drukčijim od najobičnije zatvorske hrane. Shvatio je da bez Erine nema te čarolije. Da je i najfiniji jastog bez nje samo obična splačina. Ona je sve činila ljepšim. Čarobnim. Sve je uz nju bilo divno. Čak i orkansko more, oluje i snježne mećave bi uz Erinu bile prekrasne. Legao je na pod, stavio ruke na lice i zaplakao. Bio je ponovno na rubu. Na rubu sloma. Tad je iznenada osjetio kako pada u san. Nanostanice su ga još jednom uspavale preduhitrivši nadolazeći slom. *** Kad se probudio oko njega nije bilo ničega. Malena prostorija je bila sasvim prazna. Nije znao koliko je spavao ali kratko nakon što je otvorio oči ponovno se aktivirala modularna mehanika koja je preobrazila prostor u prvotno stanje. Robert se ponovno našao u dvorani, pred Vijećem. Xers je također bio na istome mjestu. Bez ikakvog uvoda, jedan od predsjedatelja Vijeća je rekao: - Donijeli smo odluku.

219

Te su ga riječi iznimno razveselile. Napokon je dočekao da se ovaj nakaradni circus okonča. Odlučio je da od Vijeća zatraži da ga nakon gašenja više nikada ne pokušaju revitalizirati.

- Iako ste svojim ponašanjem ozbiljno prekršili Manifest, odlučili smo da ćete završiti svoj životni ciklus prema rasporedu. - rekao je predsjedatelj Xersu, te nastavio: - Vaši su postupci potpuno neprihvatljivi, ali smo uzeli u obzir olakotnu okolnost negativnog utjecaja uzorka Marcus na vaš proces prosuđivanja, te odlučili da umjesto gašenja svoj životni ciklus privedete kraju prema planiranom hodogramu.

Xers je to ravnodušno saslušao, bez ijedne emocije na licu. Ponovno je to bio onaj isti Xers kakvog ga je Robert upoznao. Hladan, odsutan i logičan. Njegovo buntovno ponašanje bilo je kratkog vijeka. Izgubio je bitku i odmah se predao. Bezuvjetno. Stajao je i mirno slušao Vijeće.

Robertu to nije bilo neočekivano. Procijenio je Xersa još odavno i znao je da će to proteći na taj način. No ono što ga je iznenadilo bila je odluka Vijeća da Xersa ne ugase. Doktorica Hana je bila izuzetno cijenjen stručnjak u svome radu, poznata diljem svijeta, no ipak su joj dozvolili prioritetno gašenje. Xers nije toliko cijenjen, ali ga ostavljaju na životu.

Zašto? pitao se Robert.

Zatim se drugi član Vijeća obratio Robertu rekavši: - S obzirom na vašu povijest djelovanja u našem životnom sustavu, prvotno smo bili odlučili da vas se ugasi. No, razvoj događaja nagnao nas je da promijenimo tu odluku i da projekt Marcus bude nostrificiran u naš sustav. Vaša studija, odnosno studija koju nam je Xers prezentirao, ukazala je na pojedine ključne negativne paradigme sociološkog ponašanja našega društva koje bismo 220

trebali korigirati. Zaključili smo da bi nam vaše iskustvo u tome bilo od presudne važnosti jer mislimo da pozitivni aspekti kojima možete doprinjeti optimizaciji našeg društva premašuju negativni utjecaj koji vaše ponašanje ima na ovdašnje stanovništvo.

Robert je sve to mirno saslušao. Iako neočekivan, ovaj obrat događaja ga nije izbacio iz takta. Smireno je prihvatio izgovorene riječi i čekao daljnje upute.

- Prihvaćate li nostrifikaciju? - upitao je isti član Vijeća.

- Svoj sam svijet htio učiniti boljim, a zauzvrat su me ubili. Vaš sam svijet htio srušiti, a vi mi sad nudite život. To je vrhunac komedije.

- rekao je Robert jedva susprežući smijeh.

Ne obazirući se na Marcusove riječi, predsjedatelj je upitao: - Prihvaćate li nostrifikaciju?

Robert je spremno odgovorio: - Ne. Njegov odgovor izazvao je komešanje među članovima Vijeća. Bilo je očito da to nisu očekivali.

- Xersa ste ostavili na životu samo zato da ne morate svima vani objašnjavati zašto su svi koji su imali veze s ovim projektom na kraju završili ugašeni. Erina je mrtva, Hana koja je bila relativno bliska sa mnom također je mrtva. I sad još na kraju Xers? To bi izazvalo veliku sumnju u vas i vaše odluke. Stoga da zadržite kakav-takav mir u javnosti donijeli ste kompromisno rješenje da će Xers ostati živ i to malo što ima do kraja života će provesti radeći nekakve miniskulne poslove samo za to da ostane neprimjetan. A ja bih trebao sretno prihvatiti nostrifikaciju i biti zahvalan što ću 221

biti primljen u vaše uzvišeno društvo. Te ujedno skrenuti pozornost javnosti na sebe još više. - rekao je dosta drsko.

- Samoinicijativno gašenje kakvo su zatražile Erina i Hana je uobičajen postupak koji svatko može zatražiti. Takvi postupci u našem životnom sustavu ne izazivaju nepotrebnu pažnju javnosti. odgovorio je član Vijeća.

- Možda ne, ali netko bi se mogao zapitati. Barem njih dvoje, troje.

U početku. Uskoro bi ih moglo biti šestero, sedmero. I tako dalje.

A vi si to ne smijete dozvoliti. - kontrirao mu je Robert.

Zatim je skrenuo pogled u pod, uzdahnuo i rekao: - Znam da moja smrt ništa neće promijeniti. Vi ćete javnosti objaviti da se nisam uspio asimilirati i da sam zbog toga ugašen. Dobili ste ono što ste htjeli. Dobili ste svoju prokletu studiju, svoj zaključak i svoje rješenje kako da ljude još više usmjerite u pravome smjeru.

Smjeru koji vi smatrate najboljim. Iako je poguban za vaše društvo, a što niste u stanju shvatiti.

- Mi ne tražimo od vas da odaberete gašenje. Nudimo vam da nastavite raditi i dalje na ovome projektu. - odgovorili su mu.

- Pod kojim uvjetima? Da me kontrolirate nanostanicama? Da radim nekakve miniskulne poslove kao Xers? Ali, to je ionako nebitno, moja odluka nema nikakve veze s time. Tražim gašenje jer ne mogu živjeti u ovakvome društvu, sterilnome, hladnome, bez emocija, bez umjetnosti, bez strasti i bez uživanja. Jer bez Erine ne mogu opstati u ovome svijetu. Fizički bih mogao, ali psihički ne bih.

Dok je izgovarao ove riječi Robert je osjećao Xersov pogled na sebi.

Okrenuvši se prema njemu pogledi su im se susreli. Po prvi put Xers je Roberta izravno pogledao u oči i zadržao pogled. Robert je u tome vidio 222

svoju najveću pobjedu. Bilo mu je jasno da je Xers napokon progledao, shvatio suštinu onoga što mu je Robert neprestano tumačio. Xers ga je gledao ravno u oči s nekakvim odobravanjem. I razumijevanjem.

- Ako tako želite, u redu. - rekao je predsjedavatelj Vijeća Robertu.

- Tražim prioritetno gašenje. - odgovorio je Robert.

- Vaš zahtjev je odobren. - dobio je trenutačni odgovor od predsjedavatelja.

Nakon toga Robert se bez riječi zaputio van. Dok je prolazio ispred njega Xers ga je čitavo vrijeme gledao u oči. Dubok i taman, pogled je bio vrlo prodoran. Nije mogao da na zastane pored njega na putu prema izlazu i reći mu samo: - Sretno.

- Onoga trena kada ti sve postane jasno, kada shvatiš sve, tada postaneš miran, spokojan i ravnodušan. Potpuno smiren. Makar istina bila grozna i zastrašujuća. Ili pak predivna, nije bitno. U tom trenu nestaje sva znatiželja, interes, domišljatost, pronicljivost. Zar to nije paradoksalno? Kada napokon shvatiš ono što čitav život ne možeš razumjeti, tada sve u tebi umre. - kazao je Xers s očitom empatijom prema Robertu.

Marcus se sledio čuvši Xersa i njegove riječi. Nije znao što odgovoriti, što učiniti. Samo je stajao i gledao ga u oči. Xers je nastavio: - Ono jedino što nas drži na životu stalna je potraga. Potraga za smislom, za srećom, za uspjehom, za afirmacijom.

- Jeste li vi našli ono za čime ste tragali? - upitao je Robert.

- Nisam.

- Sretno Xers. – rekao je Robert snažno stisnuvši Xersovu ruku.

223

Nastavio je dalje prema izlazu. Mirna koraka, ravnodušno je koračao prema izlazu. *** 5 sati od završetka rasprave u velikoj dvorani pred Vrhovnim Vijećem, Robert Marcus više nije postojao. Dan nakon Marcusovog gašenja, i Xers je zatražio prioritetno gašenje. Iako su ga članovi Vrhovnog Vijeća pokušali odgovoriti od te odluke, Xers nije želio revidirati svoj zahtjev, te je prioritetno gašenje provedeno već sljedećeg dana. Kada je obavijest izašla na servisnim informacijama Operativnog Centra, jedan manji dio javnosti je počeo tražiti odgovore. Nekoliko je ljudi, vrlo istaknutih zatražilo očitovanje od Vrhovnog Vijeća o tome što se događalo tijekom zatvorene rasprave. Nelogičnosti su bile izražene. Studija projekta Marcus je prihvaćena kao utemeljena i dokazana. No, iako uspješna, svi koji su imali veze sa studijom na kraju su zatražili prioritetno gašenje…

KRAJ

224