Stare prakse i nove mogućnosti u radu na stvaranju dokumentacije TATJANA MIĆEVIĆ – ĐURIĆ Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine U zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa dokumentacija je od izuzetne važnosti. Dokumentacija bilježi sve odlike pojedinog kulturno-povijesnoga dobra, dokumentira postojeće stanje u svim mogućim aspektima, te u budućnosti omogućava radove na zaštiti, ponekad i restauraciji ili rekonstrukciji dobra. Bilo kakve intervencije nemoguće je izvesti prema uzusima konzervatorske struke bez valjane dokumentacije. Dakle, dokumentacija koju danas radimo garancija je budućnosti nasljeđa. Kada je riječ o kulturno-povijesnom nasljeđu Bosne i Hercegovine, danas se suočavamo s ozbiljnim problemima nedostatne dokumentacije i posljedicama takvog stanja. Jedan veliki dio dokumentacije službe zaštite kulturno-povijesnoga nasljeđa koja je do 90-ih godina djelovala u Bosni i Hercegovini, u okrilju Zavoda za zaštitu spomenika kulture na svim razinama, uslijed ratnih dešavanja, zauvijek je izgubljen. Najteži gubici se prepoznaju u gubicima dokumentacije Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode koji se nalazio na Grbavici u Sarajevu, te u potpunom gubitku dokumentacije Regionalnog zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog nasljeđa u Mostaru. Loše stanje s dokumentacijom nekropola stećaka, osim fizičkih gubitaka uzrokovanih ratnim događanjima, posljedica je i činjenice da ni prije 90-ih godina istraživanje tih nekropola nije vršeno sustavno s ciljem stvaranja jedinstvene baze podataka koja bi davala osnovne informacije na jednak način o svim nekropolama. Općenito, u službi zaštite u BiH nedostajalo je sustavnosti i jedinstvenosti, te je čitav proces inventariziranja, dokumentiranja i završavanja zakonom predviđenog postupka u koji su bile, osim zavoda, uključene i općinske, čak republičke skupštine, ovisno o kategoriji i vrijednosti dobra, zbog jako kompliciranoga i sporog procesa koji je bilo vrlo teško okončati. Također, nije bilo propisano kako oblikovati dokumentaciju kako bi ona bila jedinstvena na prostoru čitave BiH. U skladu s time, vrlo često dokumentacija se nije kompletirala, bila je sporadična, različito osmišljena, neujednačena. Osobito je to bilo problem u slučaju tako opsežnog i prostorno široko rasprostranjenih i teško dostupnih spomenika kakvi su stećci. Moramo se podsjetiti povijesti istraživanja stećaka. Iako je postojanje tog specifičnog oblika nadgrobnika uočeno dosta davno,1 a tijekom 17., 18. i osobito 19. stoljeća pojavile su se sve brojnije bilješke zapadnoeuropskih putopisaca, u kojima se spominje ta autentična umjetnost nadgrobnika na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, tek s uspostavom austrougarske vlasti u BiH, javilo se organizirano proučavanje stećaka. S osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu i pokretanjem Glasnika Zemaljskog muzeja dolazi do prvih za znanost relevantnih radova o stećcima, rezultata istraživanja Vida Vuletića-Vukasovića, Koste Hörmanna, Petra Kaera i Ćire Truhelke. Zahvaljujući njihovu radu i opsežnoj akciji Zemaljske vlade poduzete 1887. i 1888. godine, te angažiranjem različitih državnih i drugih službenika preko kotarskih ureda, došlo se do broja od 59 500 nadgrobnih spomenika 1
Prvi zapis o stećcima potječe iz 1530. godine u putopisu Benedikta Kuripešića.
17
