kukicanje

Kate Furnivall

Dragulj Sankt Peterburga

Naslov izvornika The Jevel of St Petersburg Copyright Š Kate Furnivall, 2010

~2~

Za Carole i Wendy, s ljubavlju

~3~

U užem izboru za RNA Pure Passion Award za najbolji povijesni roman i najbolji ljubavni roman godine!

Nakon Ruske konkubine i Konkubinine tajne priĉa o „Djevojci lisici“ Lidiji Ivanovoj, kojom je Kate Furnivall osvojila hrvatsku i svjetsku publiku vraća se na poĉetak - toĉnije, u doba kad je Lidijina majka, mlada pijanistica Valentina, svojom ljepotom i talentom osvajala plemstvo Sankt Peterburga.

Godina je 1910. i svijet se petrogradskom plemstvu još ĉini sigurnim mjestom, toliko da ljubav koja se razvija izmeĊu ruske ljepotice i danskog inţenjera Jensa Friisa moţe izazvati sablazan. U romansi s Friisom Valentina upoznaje strast kakvu dotad nije osjetila, a kad je roditelji poţele udati za ruskog grofa, ona će uĉiniti sve da bi izborila pravo na slobodu i ljubav po vlastitu izboru. Uskoro, meĊutim, crveni vihor zahvatit će Rusiju, a car, Duma i boljševici natjerat će Valentinu da izabere stranu. Taj izbor ţivot će joj promijeniti zauvijek.

Napet, elegantan i snažan roman o ljubavi rastrganoj ratom. Library Journal Savršeno štivo za odmor.

Marie Claire Fantastično, ambiciozno, zanosno.

Kate Mosse

~4~

Duboko sam zahvalna Jo Dickinson koja mi je, uz vlastite poroĊajne muke i rodiljski dopust, strpljenjem i pronicavošću pomagala tijekom poroĊajnih muka pri nastanku ovoga romana, te cijelom njezinu timu u izdavaĉkoj kući Little Brown, a pogotovo Caroline Hogg koja je vrlo vješto uskoĉila. Posebna hvala i Emmi Stonex na tankoćutnosti i zadivljujućoj vještini dotjerivanja rukopisa.

Od srca hvala mojoj izvrsnoj agentici Teresi Chris na njezinu pouzdanom i uvijek pronicavom vodstvu. Zahvalna sam takoĊer Eleni Shifrini na svesrdnoj pomoći pri istraţivanju i ruskom jeziku te Susan Clark na savjetima vezanima za glazbu. Marian Churchward duboko me je zaduţila time što je moje škrabotine pretvorila u ĉitljiv rukopis i što je sa mnom dijelila kekse s ĉokoladom. Jednako tako, kao i uvijek, od srca hvala mojim prijateljima iz Brixhama što su me slušali kako jadikujem i pritom mi nalijevali ĉaše merlota.

Golema hvala mojem suprugu Normanu na bodrenju i razumijevanju, a pogotovo na zgodnim idejama.

~5~

1

TESOVO, RUSIJA LIPANJ 1910.

V

alentina Ivanova nije kanila umrijeti. Ne ovdje. Ne sada. Ne ovako. Prljavih stopala i zamršene kose, a tek je poĉela ţivjeti. U mutnom zelenom polumraku šume pogledala si je prste i iznenadila se što su tako mirni. U sebi je drhtala.

Oduvijek je više pozornosti obraćala na prste nego na lica jer su oni odavali mnogo više.

Ljudi znaju kontrolirati izraz lica. Na ruke zaboravljaju. Njezine su pak bile sitne, premda snaţne i gipke zahvaljujući tolikim satima sviranja glasovira — no kakve sad koristi od toga? Prvi put shvatila je kako stvarna opasnost utjeĉe na ljudski um kad joj se od straha sledio mozak.

Mogla bi potrĉati. A mogla bi se i skriti. Ili bi pak mogla ostati na mjestu, prilijepljena za deblo breze, i pustiti da je pronaĊu.

Tamne prilike neĉujno su se prikradale izmeĊu stabala, zaklonjene mraĉnim prostranstvom šume što ju je okruţivala. Trenutaĉno ih nije mogla ni vidjeti ni ĉuti, no znala je da su ondje. Ĉinilo se da išĉezavaju poput kornjaša ispod kore drveća, nevidljivi i bez traga, no svaki put kad bi naglo okrenula glavu u jednu ili drugu stranu, krajiĉkom oka spazila bi ih kako se kreću. Osjetila bi ih u strujanju zraka, rijetka i tajnovitog. Ili u drugaĉijem lomu svjetla na šumskom tlu u sumrak.

Tko su ti ljudi? Nosili su puške, no nisu izgledali kao lovci. Kakvi lovci nose crne kukuljice? Kakvi lovci imaju krinke s uskim prorezima za oĉi i nepravilno izrezanim otvorom za usta?

Protrnula je. Nije bila spremna umrijeti.

Stopala su joj bila bosa. Cipele je izula i odbacila nakon dugog galopa uz padinu breţuljka i kroz polja. Kad se išuljala iz kreveta, nebo je još bilo mraĉno. Nije ponijela ni ukosnice i kopĉe, ni rukavice i šešir, ukrase za koje je njezina majka tvrdila da ih mlada dama mora nositi u svakom trenutku provedenom izvan kuće. Navršivši sedamnaestu bila je dovoljno stara da sama odluĉuje. Stoga je preko glave navukla laganu haljinu bez rukava, iskrala se iz kuće, osedlala Dašu i došla ovamo, na svoje omiljeno mjesto na oĉevu seoskom

~6~

imanju. Uronila je u mraĉni rub šume odakle je oboţavala promatrati kako zora rudi nad Tesovom.

Bosi su joj prsti uţivali u dodiru crne zemlje, vlaţne poput sirupa. Vjetar joj je mrsio dugu tamnu kosu šibajući joj obraze i omotao je oko vrata. Ovdje je osjećala slobodu koja bi u njoj odriješila nešto što je bilo odveć ĉvrsto sapeto. Tako bi se osjećala svaki put kad bi obitelj napustila Sankt Peterburg i došla u Tesovo gdje bi provodili lijene ljetne mjesece i duge bijele noći kad sunce gotovo uopće nije ni zalazilo za obzor.

Sve dok nije ugledala puške.

I muškarce pod kukuljicama. Odjevene u crno kako se prikradaju kroz sjenoviti svijet šume. U dnu leĊa nakupio joj se znoj dok im je izmicala skrivajući se iza stabla. Ĉula je samo mrmorenje prigušenih glasova te je neko vrijeme ĉekala, nadajući se da će otići. No tek kad je rumena zora povukla crtu nalik na krvavi trag izmeĊu stabala, muškarci su se najednom razdvojili, potpuno išĉeznuvši, te Valentina osjeti kako joj srce bubnja od straha. Šapat? Je li to ĉula šapat iza leĊa? Okrene se. Zagledala se u sjene, no nije nikoga vidjela.

Već sljedećeg trenutka pred njom zatreperi neka prilika. Tamna i brza, strugnuvši ustranu.

Još jedna ravno naprijed. Opkoljavali su je. Koliko njih? Utonula je u gustu maglu što se dizala s tla i stala se ĉetveronoške probijati kroz gustu šikaru. Tanki sivi pramenovi magle ovijali su joj se oko gleţnjeva, a grane joj posezale za licem, no nije se zaustavljala sve dok se umalo nije sudarila s nogama što su slijedile trag neke ţivotinje ispred nje. Sledila se.

Jedva da je disala u svom lisnatom skloništu od paprati. Noge su joj zastale, a ona je prestravljeno prikovala pogled za suknenu zakrpu koja joj je bila loše zašivena na hlaĉama kod koljena, te potom krenula dalje. Izmaknula se ulijevo i odšuljala se dalje. Kad bi uspjela doći do ruba šume gdje je privezala konja, mogla bi...

Udarac je došao iz vedra neba. Oborio ju je na leĊa. Leţala je izvaljena na vlaţnoj zemlji poseţući za rukom koja joj je šĉepala rame i zarivši zube u njezino zapešće. Zubima je okrhnula kost, no zagrizla je još jaĉe te je osjetila okus krvi. Ruka odjednom uz psovku popusti stisak te Valentina skoĉi na noge, no teška je ruka svom snagom udari po ĉeljusti, odbacivši je licem u stablo.

“Ovdje je!” viknuo je dubok glas.

Valentina pokuša potrĉati. Vrtjelo joj se u glavi, no opazila je da joj se sprema i druga pljuska pa je ĉuĉnula. Ĉula je kako je napadaĉev dlan škljocnuo kad je tresnuo o deblo i njegov gnjevni urlik. Osovila se na noge i krenula, no zemlja joj je izmicala pod nogama.

Ljuljala se pod njom, stapajući se sa sivom izmaglicom i zaplamtjevši svaki put kad bi je presjekla zraka sunca.

“Zaustavite je!”

“Sranje! Dermo! Upucaj je!”

Upucaj?

Zveket olova u cijevi puške rasparao joj je um. Zamaknula je za stablo i primijetila kako joj ruke nekontrolirano drhte na kori debla što se ljuštila. “Ĉekajte!” doviknula je.

~7~

Tišina. Zvuk tijela što se probijaju kroz šumu utihnuo je. “Ĉekajte!” ponovo dovikne.

“IzaĊi tako da te moţemo vidjeti.”

“Nećete pucati?”

Netko joj se nasmijao ljutitim glasom. “Nećemo pucati.”

Još uvijek nisu zapucali na nju. Moţda nisu smjeli riskirati s bukom hitaca — na selu se zvuk pronosi daleko. Pokušala je progutati, no grlo joj je bilo suho. Ovi se muškarci ne igraju. Što god da su radili, omela ih je u poslu te je nisu kanili samo tako pustiti. Morat će razgovarati s njima.

“Poţuri! Bistro!” doviknuo je ljutiti glas.

Valentini je zastalo srce u grudima kad je izašla iz zaklona iza stabla.

Bila su petorica. Pet muškaraca, pet pušaka. Samo je jedan, najviši stasom, pušku nosio nehajno ovješenu preko ramena, kao da je ne kani upotrebljavati. U crno zakrabuljena lica bezizraţajno su piljila u nju, a njoj se od pogleda na njih jeţila koţa.

Nisu je ustrijelili. I to je nešto.

“To je samo djevojka”, podrugljivo će jedan.

“No brza je kao zec.”

Trojica su joj prišla bliţe. Napela se i podignula na prste, spremna da potrĉi. “Ĉemu takav jarosni izraz, djevojĉice, mi samo...”

“Miĉite se od mene.”

“Nema potrebe za neprijateljstvom.”

“Neovlašteno ste stupili na posjed mojega oca”, reĉe Valentina. Glas joj je zvuĉao kao da nije njezin.

“Ruska zemlja”, zareţala je jedna kukuljica, “pripada ruskome narodu. Vi ste je nama oteli.” Čort!1 Revolucionari. Ta joj je rijeĉ poĉela bujati u glavi, istisnuvši sve druge misli.

Salonima Sankt Peterburga kruţile su priĉe o ovakvim ljudima i o tome da kane preuzeti vlast u Rusiji i posmicati sve pripadnike vladajućeg staleţa. Ona će biti samo poĉetak. “Što radite ovdje?” upitala je.

Muškarac najbliţe njoj pohotno se zasmijulji.

“Uţivamo u pogledu.”

Osjetila je kako su joj se obrazi zarumenjeli. Tanka haljina od muslina prilijepila joj se za tijelo od znoja i raskvašenog lišća koje je uprljalo tkaninu. Ruke je prekriţila ispred sebe kao da se brani, zatresavši pritom kosom ne bi li je sklonila s lica, u znak prkosa. Trojica muškaraca prijeteći su joj se pribliţila, a jedan je stao iza nje kako bi joj presjekao put krene li bjeţati. Stjerali su je u klopku. Oprezno je disala. Nije im mogla vidjeti lica pod crnim kukuljicama, no po okretnosti njihovih mršavih udova i gorljivosti u njihovim glasovima mogla je zakljuĉiti da su mladi. Druga dvojica izgledala su nešto starije, krupnije graĊe, te 1

Dovraga!

~8~

su se drţali podalje na ĉistini izmeĊu stabala, potiho ţamoreći meĊu sobom.

Zbog krinki nije mogla razabrati gledaju li je ili ne, no onaj viši oĉito im je zapovijedao.

Zbog ĉega su došli u Tesovo? Što su naumili uĉiniti? Morala je pobjeći, upozoriti oca.

No dva mlaĊa muškarca poĉela su se naguravati, otimajući se oko plijena poput hijena.

“Tko ste vi?” upitala je ne bi li im odvratila pozornost.

“Mi smo istinski glas Rusije.”

“Ako je tako, vaše bi glasove trebali ĉuti ljudi u Dumi, našem saboru, a ne ja na šumskom proplanku. Kakva korist od toga?”

“Pada mi na pamet jedna korist”, odgovorio je najzdepastiji od trojice. Vrškom puške dodirnuo joj je dojku. Ona je ţustro odgurne ustranu. “Zemlju moţete zaposjesti”, procijedi, “no nemojte misliti da moţete i mene.”

Dvojica njegovih drugova grohotom se nasmijaše, a on istrgne remen iz pojasa i jedan njegov kraj omota oko šake, prijeteće mašući kopĉom.

“Kujo! Suka!”

Valentini srce skoĉi u grlo. Osjetila je vonj njegove srdţbe, jedak na svjeţem jutarnjem zraku.

“Molim vas.” Obrati se visokome muškarcu meĊu stablima. Odlikovao se mirnoćom koja ju je strašila ĉak i više od rastresene energije njegovih ljudi. “Molim vas”, reĉe, “obuzdajte ih.”

Muškarac se zagleda u nju ispod tamnih nabora kukuljice, polako odmahne glavom i zaputi se u šumu. Na trenutak ju je obuzela panika pa je ĉvrsto stisnula šake kako ne bi drhtale. No ĉinilo se da je otišao izdati zapovijed budući da je muškarac s kojim je ranije razgovarao najednom uperio prst prema onome koji je stajao iza nje.

“Ti”, reĉe, “pozabavi se njome. Ostali, za mnom.”

Pozabavi se njome.

Bili su dobro obuĉeni, toliko im mora priznati. Onaj ljutiti s remenom u ruci smjesta se udaljio bez rijeĉi, a drugi za njim. Muškarac koji je jedini ostao iza nje odluĉno prebaci pušku u drugu ruku i stane se premještati s noge na nogu na vlaţnom tlu, obuven u ruĉno izraĊene ĉizme.

“Sjedni”, naredi.

Valentina se premišljala.

“Sjedni”, ponovi on, “ili ću te natjerati na to.”

Valentina sjedne.

Prošlo je sat vremena, moţda i više. Valentina je izgubila pojam o vremenu. Udovi su je boljeli, a u glavi joj je bubnjalo. Svaki put kad bi se pokušala pomaknuti ili prozboriti, njezin bi straţar ispustio zvuk gnušanja i udario je metalnim vrhom puške u onaj dio tijela u koji mu se u tom trenutku prohtjelo: rebra, rame, ruku. Najgore je bilo u zatiljak.

No nije ju ustrijelio. Oĉajniĉki se drţala tog blijedog traĉka nade. Što su radili ostali? To joj je pitanje odzvanjalo u glavi, parajući joj misli u tisuću odgovora.

~9~

Moţda su lopovi. Toliko se ţestoko molila da su tu kako bi opljaĉkali kuću njezina oca da se gotovo uvjerila da je to istina. Da su došli ukrasti stare slike, zlatne kipove, istoĉnjaĉke rezbarije, majĉine dragulje. Već je bilo takvih pokušaja pa zašto ne bi opet? No kakvi to lopovi ĉekaju svjetlo dana? Kakvi su to lopovi dovoljno glupi da opljaĉkaju kuću kad sluge već ustanu i prihvate se posla?

Privukla je koljena prsima, prislonila na njih bradu te zauzvrat dobila oštar ubod puškom u kraljeţnicu. Petama je privukla kamen s poda tako da joj bude nadohvat ruke.

Rukama je obujmila potkoljenice, drhteći na povjetarcu što je rastjerivao maglu. Nije bilo toliko hladno koliko je bila uplašena: uplašena za roditelje i sestru Katju koji će otprilike sada ustati iz kreveta, sasvim nesvjesni crnih kukuljica što se šuljaju Tesovom.

Katja je imala samo trinaest godina, plavokosa vjetropirka puna energije koja će u skokovima uletjeti u Valentininu sobu preklinjući je da nakon doruĉka odu zaplivati u potoku tog prvog jutra u Tesovu. Majka se ujutro najradije zadrţavala u svojoj sobi, no ocu je bilo jako vaţno da se za doruĉak svi okupe u isto vrijeme. Zacijelo će našušuriti brkove i ljutito pogledavati na dţepni sat jer njegova starija kći kasni.

Tata, oprezno.

“Jeste li vi boljševici?” najednom upita, spremajući se na udarac.

Uslijedio je. U vrat. Ĉula je kako se nešto zdrobilo.

“Jeste li?” ponovo upita. Da se barem mogla okrenuti i pogledati ga u zakukuljeno lice.

“Zaveţi.”

Drugi je udarac bio snaţniji, no barem je progovorio. Tada mu je prvi put ĉula glas otkako joj je naredio da sjedne. Nije bila sigurna na kolikoj udaljenosti ĉuĉi iza nje, tiho poput pauka, osim što je bilo jasno da ih ne dijeli više od duljine puške. Toliko je dugo bila krotka da mu je do sada već mogla popustiti pozornost. No ako je u krivu... O tome nije htjela ni razmišljati. Morala ga je namamiti bliţe, nadohvat ruke.

“Znaš li tko mi je otac?”

Puška joj je doletjela u ĉeljust, umalo joj izbivši glavu s vrata. “Dakako da znam, dovraga. Misliš li da smo mi neki neuki seljani?”

“On je ministar Filip Ivanov. Pouzdani savjetnik u vladi cara Nikolaja. Mogao bi pomoći tebi i tvojim prijateljima da...”

Ovaj joj je put zario vrh puške u zatiljak, silom joj naginjući glavu prema naprijed dok joj se lice nije priljubilo uz koljena.

“Vašem je soju odzvonilo”, prosiktao je. Mogla je osjetiti vrelinu njegova daha na masnici na vratu. “Sravnit ćemo vas gadove sa zemljom koju ste nam ukrali. Dosta nam je toga da nas gazite i izgladnjujete dok punite ta svoja pohlepna usta kavijarom. Tvoj je otac prokleti tiranin i platit će za...”

Valentina u ruci stisne kamen skriven ispod suknje. Silovitim okretom izvije se i svom ga snagom zabije u lice ispod kukuljice. Nešto se slomilo. Muškarac vrisne — visok urlik nalik na glasanje lisice. No bila je prebrza, pobjegavši prije no što je stigao povući obaraĉ.

Jurila je saginjući se, izmiĉući ispod grana i uranjajući u mrak najtamnijih sjena dok je

~ 10 ~

njegov jauk lebdio za njom. Ĉula ga je kako juri kroz šikaru nakon ĉega su odjeknula dva hica, no oba su prozujala mimo nje, pokosivši lišće i lomeći granĉice dok je ona bjeţala sve dalje.

Na petama je kliznula niz obronak, oĉajniĉki ţeleći pronaći rijeku. Ona će joj pokazati put iz šume. Skretala je i mijenjala smjer sve dok nije bila sigurna da je umaknula svojem progonitelju, a onda je zastala i osluhnula. Isprva nije ĉula ništa osim udaranja vlastitog bila u ušima, no postupno je do nje dopro još jedan zvuk: tiho ali nepogrešivo ţuborenje vode preko stijena. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, no potom oĉajna osjeti kako je koljena izdaju. Zapanjila se shvativši da uspravnih leĊa sjedi na vlaţnoj zemlji, uplašena i slaba poput maĉića. Drhtureći, prisilila se da ustane. Morala je upozoriti oca.

Nakon toga poĉela se kretati sigurnijim korakom. Nije joj trebalo mnogo da pronaĊe rijeku i zaputi se uskom stazom Što se protezala duţ njezine obale. U glavi su joj se sudarale nepovezane misli. Ako su ovi muškarci u kukuljicama revolucionari, što su naumili uĉiniti?

Skrivaju li se samo u šumi u Tesovu ili su ovamo došli s namjerom? Tko im je meta?

Odgovor na to posljednje pitanje nije bilo teško odgonetnuti. Ţrtva nije mogao biti nitko drugi nego otac. Ĉvrsto je stisnula usne nastojeći zatomiti gnjevan urlik što je huĉao u njoj.

Korak joj se nanovo ubrzao, krivudajući ispod granja koje se nadvijalo nad njom.

Uto se zaĉuo zvuk koji ju je potresao od glave do pete. Smjesta ga je prepoznala: pljuskanje konjskih kopita kroz vodu. Netko se pribliţavao uzvodno. Ovdje je rijeka bila plitka, srebrnasti ţuboreći potoĉić kroz stjenovito korito, a jutarnje se sunce praćakalo u virovima odbijajući se natrag prema stablima. Ĉuĉnula je sklupĉavši se iza grma, a koţa joj se zategnula preko obraza kao da se nekim ĉudom stisnula tijekom posljednjih nekoliko sati.

“Lave Popkove!”

Krupni muškarac na ruţnom, krivonogom konju naglo se okrene zaĉuvši njezin glas.

“GospoĊice Valentina!” Za sobom je vodio njezinu kobilu Dašu.

Izraz na njegovu licu ispod gustih crnih kovrĉa iznenadio ju je. Odraţavao je šok. Zar je toliko loše izgledala? Lav Popkov bio je mladi Kozak koji je rijetko govorio, a još rjeĊe pokazivao osjećaje. Bio je ĉetiri godine stariji od nje, sin glavnog konjušara njezina oca, i doimao se kao da ima vremena i interesa samo za ĉetveronoţno društvo. Skoĉio je iz sedla i u visokim ĉizmama stao grabiti kroz plićak. Nadvio se nad nju hvatajući je za nadlakticu.

Iznenadilo ju je što je dodiruje — bio je tek sluga — no bila mu je odveć zahvalna što joj je doveo konja da bi se bunila. “Ĉuo sam hice”, zabrundao je.

“U šumi su neki muškarci s puškama.” Zadihano je izgovorila. “Brzo, moramo upozoriti mojega oca.”

Nije postavljao pitanja — nije bio ta vrsta osobe. Pogledom je pretraţio šumu, a potom je podignuo na njezina konja. “Što te je nagnalo da doĊeš ovamo?” upitala je odriješivši Dašine uzde.

~ 11 ~

Popkov slegne golemim ramenima, mišićima zateţući zamašćenu koţnatu tuniku.

“GospoĊica Katja krenula vas je traţiti.

Vidio sam da vam konj nije u konjušnici”, rukom je njeţno pogladio ţivotinju po leĊima, “pa sam krenuo za njim. Našao sam ga privezanog.” Dok joj je pruţao uzde, crne su mu oĉi bile uprte u njezine. “Jeste li dovoljno dobro da jašete?”

“Dakako.”

“Ne izgledate dobro.”

Dodirnula se po obrazu, opipavši krv i ugledavši grimizan trag koji joj se cijedio niz prste. “Mogu jahati.”

“Samo polako. Stopala vam izgledaju loše.”

Prihvatila je uzde okrenuvši Dašinu glavu na drugu stranu. “Hvala ti, Lave. Spasibo.” Ţustro je podbola konja u kas te pojurila na njemu niz rijeku.

Jahala je kroz šumu, a Lav Popkov i njegova krupna ţivotinja slijedili su je u stopu. Na jednom im je mjestu deblo preprijeĉilo put, no Valentina nije tratila vrijeme pokušavajući ga zaobići. Iza leĊa je zaĉula uzrujan povik, no nije se zaustavila, natjeravši Dašu u skok. Konj ju je glatko preskoĉio te naglo skrenuo ustranu ne bi li izbjegao korijenje što je stršalo iz crne zemlje kao zamka za neoprezne.

Iz ruba šume izbila je na ĉistinu u miran, suncem okupan sneni krajolik nalik na prekrivaĉ zelene i zlatne boje, prošaran poljima, voćnjacima i pašnjacima što su se lijeno protezali pred njom. Došlo joj je da usklikne od olakšanja. Ništa se nije promijenilo. Sve je bilo na sigurnom. Na vrhu padine zauzdala je konja kako bi došao do daha. Iz šumske se noćne more iskoprcala i vratila u stvarni svijet — svijet u kojemu je zrak mirisao na jabuke u cvatu, a Palaĉa Ivanov leţala na udaljenosti nešto manjoj od kilometra usred imanja, velika i spokojna poput maĉka boje meda što drijema ispred ognjišta. Od tog joj je prizora srce poĉelo brţe kucati te je, kao i Daša, slobodnije disala. Skratila je uzde, jedva ĉekajući da nastavi jahati.

“Ono je bio opasan skok. Izlaţete se pogibelji.”

Pogledala je udesno. Obris mladog Kozaka i njegova konja ocrtavao se na suncu, ĉvrst kao stijena.

“To je bio najbrţi put”, primijeti Valentina.

“Već ste ozlijeĊeni.”

“Uspjela sam.”

Odmahnuo je glavom. “Jesu li vas ikad izbiĉevali?” upitao je.

“Molim?”

“Ono je bio zahtjevan skok. Da ste pali s konja, vaš bi me otac dao izbiĉevati korbaĉem.”

Valentina je zinula. Korbaĉ je bio biĉ od sirove goveĊe koţe na kojemu su ĉesto znale biti i metalne kukice, i premda se u Rusiji prestao upotrebljavati, i dalje je ponekad sluţio za

~ 12 ~

provoĊenje stege. Jedan takav visio je namotan poput usnule zmije na zidu radionice njezina oca. Na trenutak su se zagledali jedno u drugo, a njoj se najednom uĉini da je sunce ugasnulo. Kako li je ţivjeti u svakodnevnom strahu od biĉa? Lavove crte lica bijahu grube i mrke, već izbrazdane unatoĉ mladosti, kao da u njegovu ţivotu nije bilo mnogo razloga za osmijeh. Osjetila se posramljeno i smeteno. “Ţao mi je”, reĉe.

On zagunĊa.

Valentina je prva odvratila pogled. Pogladila je Dašu po pahuljastim ušima, a potom coknula kako bi je potaknula na galop niz travnatu padinu. Pluća su joj se nadula od zraka koji joj je mrsio duge vlasi kose, a jedan joj je stremen umalo ispao s bosog stopala.

Nagnula se naprijed priljubivši se uz Dašina leĊa, tjerajući je na još brţi korak.

Nisu prešli ni pola puta niz obronak kad je tišinu razbio prasak eksplozije. Jedan kraj kuće zatresao se i kao da je poskoĉio prije nego što ga je progutao siv oblak dima. Valentina je vrisnula.

~ 13 ~

2

jet! Ne! Rijeĉ je odzvanjala u Valentininoj glavi sve dok u njoj više nije bilo mjesta za druge rijeĉi. Njet! Nema mjesta za rijeĉi kao što su krv i bol. Nema mjesta smrti.

Konji su im se klizeći zaustavili na šljunĉanoj stazi ispred kuće, a Valentina je skoĉila iz sedla. Posvuda buka. Ljudi izbezumljeni. Sluge trĉe, viĉu, plaĉu. Panika se premješta s lica na lice, opteretivši i zasitivši zrak. Osjećao se smrad dima, a pod nogama smrskano staklo. Konji bez jahaĉa bjeţali su iz konjušnica, uzrujani i preplašeni. Neprestano se ĉula rijeĉ bomba.

“Tata!” vrisnula je.

Radna soba njezina oca. Nalazila se na onom kraju odakle je sukljao dim pohlepno gutajući kuću. Kad bi bio u Tesovu, njezin bi otac svakog jutra, kad bi proĉitao novine za doruĉkom, odlazio u radnu sobu gdje bi pisao drţavna pisma. Srce joj se uzlupalo kad je poletjela prema urušenom krilu zgrade, no nakon samo dva koraka nešto ju je povuklo natrag i zaustavilo. Ruka debljine sidrenog lanca zgrabila ju je za zapešće.

“Lave”, vrisnula je, “pusti me!”

“Njet.”

“Moram vidjeti je li tata...”

“Njet. Nije sigurno.”

Prljave je nokte zario duboko u njezinu bijelu koţu, dok je drugom rukom pridrţavao uzde dvaju konja. Daša se divlje propinjala, propinjala, šireći nozdrve, dok je Lavov ruţni konj samo stajao uprijevši znatiţeljne smeĊe oĉi u Popkova.

Prestala se otimati, ispravivši se. “Lave Popkove, nareĊujem ti da me pustiš.”

Zagledao se u njezino zapovjedno lice. “Ili ćete što? Dati me biĉevati?”

U tom trenutku Valentina krajiĉkom oka spazi oĉeva leĊa — prepoznala je njegov mornariĉki kaput — kako posrće obavijen gustim zastorom prašine.

“Tata!” nanovo poviĉe.

No prije nego što je uspjela natjerati Popkova da je pusti, lik muškarca pocrnjela od ĉaĊe izronio je iz dima, pokušavajući doći do zraka. U naruĉju mu je leţalo nešto što je nalikovalo na slomljenu lutku, a glava mu je bila pognuta nad skršenim tijelom ĉije su ĉaĊave noge beţivotno visjele. Muškarac je urlao, no Valentinine ga uši iz nekog razloga nisu ĉule — nije mogla razabrati što govori. Muškarac priĊe bliţe te se Valentina zaprepasti shvativši da joj je to otac, obavijen ĉahurom crne prašine što mu je prekrila koţu, brkove i

N

~ 14 ~

odjeću.

“Tata!” vrisne.

Tek ju je tada Kozak pustio. Dok je posrćući trĉala prema ocu, pogled joj padne na stopalo prilike u oĉevu naruĉju. Na njemu je bila jedna crvena cipela, koju je sestri pomogla odabrati u trgovini na Aveniji Nevski. Sve ostalo bilo je crno kao i otac — njezine noge, haljina, lice, pa ĉak i kosa, izuzev jednog zalutalog pramena koji je ostao plav. No prošaran grimiznom bojom.

“Katja..

Valentina pokuša izviknuti sestrino ime ne bi li je natjerala da otvori svoje plave oĉi, uspravi se i nasmije kao da je sve to samo igra. No ta rijeĉ nije zaţivjela. Zamrla joj je na usnama.

“Katja!”

Otac je urlao na sluge. “Jurite po lijeĉnika! Zaboga, smjesta ga dovedite. Ne zanima me što...”

Glas mu se produbio i kao da je prepuknuo. Valentina je stajala uz njega smrznuta lica, a kad je pruţila ruku kako bi dotaknula slomljenu lutku, otac se naglo okrenuo u drugu stranu.

“Ne diraj je.”

“Ali ja...”

“Ne diraj je. Ti si joj ovo uĉinila.”

“Nisam, tata, dojahala sam kako bih...”

“Trebala si je povesti sa sobom. Traţila te je, ĉekala te. Zbog tebe je ozlijeĊena. Ti...”

“Ne”, prošaptala je Valentina.

“Da. Još sam bio u blagovaonici za doruĉkom, no ona se uzvrpoljila jer si otišla jahati bez nje. Zacijelo je odlutala do moje radne sobe gdje...” Usta mu se ovjesiše u tih jauk. “Dat ću ustrijeliti te divljake ubojice, kunem se Bogom da hoću.”

“Katja...”

Plavo-crna glava se pomaknula. Crvena cipelica poĉela se tresti, a iz razderanoga grla zaĉuo se neobiĉan nezemaljski zvuk. Privijajući dijete ĉvršće uz grudi i tepajući njezino ime, otac je poţurio prema širokim stubama što su vodile do ulaznih vrata, a Valentina za njim. Dok je prelazio preko praga, ţustro okrene glavu i pogleda je. Ono što je spazila u njegovim oĉima natjeralo ju je da zastane.

“Izlazi, Valentina. Gubi se odavde. Budući da ti konji znaĉe mnogo više od vlastite sestre, pomozi ih uhvatiti.” Oĉi su mu se gotovo sasvim zatvorile te se na trenutak zanjihao na nogama. Stopalom je udario vrata zalupivši joj ih u lice.

Valentina je stajala ondje zaljuljavši se na petama i zureći u vrata — u ukrasne ţeljezne ĉavle u njima; u mjesto gdje su ona i Katja prošlog Boţića kamenom zarezale površinu kako bi oznaĉile dokle je napadao snijeg.

~ 15 ~

“Katja”, zajauknula je.

Gdje je mama? Donosi vruću vodu i zavoje?

Njištanje što para uši iza njezinih leĊa natjeralo ju je da se okrene. Konji su u panici trĉali prilazom, zabacujući glave i ritajući se. Tko ih je pustio? Pjena im je išla na usta zaprljavši im slabine. Što se to dogodilo u konjušnici? Jesu li revolucionari i ondje ušli?

Konjušari su hvatali prestrašene ţivotinje, dozivajući ih i mameći, no glavnom konjušaru Simeonu Popkovu, snaţnom muškarcu koji je znao kako ih obuzdati i primiriti, nije bilo ni traga.

Gdje je? I gdje je Lav? Udaljila se od stuba i pojurila iza kuće. Je li već uhvatio one koji su Katji uĉinili ovu strahotu? Otac bi joj zacijelo oprostio sebiĉnost kad bi mu dovela jednog od revolucionara odgovornih za ovo.

“Simeone!” zazvala je ţurno ulazeći u stajsko dvorište.

Naglo se zaustavila dišući punim plućima. Dvorište je bilo tiho i ĉudno prazno. Samo Daša i Lavov ruţni konj bijahu privezani za ţeljeznu alku u zidu. Bili su uznemireni, vrteći se ukrug i meĊusobno se sudarajući. U dnu dvorišta onkraj pregradaka za konje nalazila se dašĉara u kojoj je bio ured glavnog konjušara. Vrata su joj bila širom otvorena. Unutra je u polumraku uspjela razabrati plećat lik muškarca koji joj je bio okrenut leĊima. Kleĉao je na tlu pognute crne glave.

“Simeone”, zazvala ga je zaĉuvši strah u svojem glasu.

No ĉim joj je rijeĉ sišla s usana, shvatila je da je pogriješila. To nije bio glavni konjušar; bio je to njegov sin, Lav. Stajao je pogrbljen nad neĉim na tlu. Uletjela je u kolibu, a srce joj je nabijalo.

“Lave, gdje je...”

Njegov otac, Simeon Popkov, leţao je opruţen na leĊima ispred nje, iskrenutih udova i otvorenih crnih oĉiju. Grlo mu je bilo prerezano do kosti. Nikad nije mogla zamisliti toliko krvi. Grimizna boja kao da je preplavila njezin svijet. Natopila mu je tuniku i kosu, proširivši se po cijelom podu. Ĉestice krvi lebdjele su u zraku, a njihov miris gušio ju je.

Um joj se zamaglio. Trepnula je, kao da vjeĊama moţe obrisati ono što je leţalo pred njom, a zatim još jedanput, ovog se puta usredotoĉujući na Kozakova sina. Suze su mu se slijevale niz obraze dok je ĉvrsto drţao oĉev dlan, stisnuvši mu ruku snaţnim prstima kojima bi ga, da moţe, otrgnuo od smrti. Valentina je ispruţila ruku i dodirnula mladićeva leĊa, osjećajući kako drhti ispod košulje. Pogladila je tijelo što je drhtalo, svjesna ĉvornatih mišića pod dlanom i oĉaja koji se u njih uvukao.

“Lave”, njeţno je šapnula. Dodirnula mu je kosu, oštre crne kovrĉe, ţeleći ukloniti krhotine bola, no ne znajući kako. “Tako mi je ţao. Bio je dobar ĉovjek. Zašto bi i njemu naudili?”

Popkov podigne glavu i zapilji se u krv kojom su bili poškropljeni drveni zidovi. Rijeĉi su provalile iz njega poput rike. “Moj im otac nije znaĉio ništa. Ništa! Uĉinili su to samo kako bi dokazali da mogu, kako bi pokazali svoju moć. I upozorili one koji rade za druge

~ 16 ~

obitelji iz tvojega staleţa.”

Valentina glasno uzdahne. No on ne reĉe više ništa.

Dugo je stajala ondje, prsa odveć stegnutih da bi disala, prisjećajući se Katjine slomljene prilike i izraza u oĉevim oĉima, slušajući bol u grlenim jecajima što su se otimali iz Kozakova grla. Ruka joj je poĉivala na njegovu ramenu u uzaludnom pokušaju nuĊenja utjehe, premda je znala da je utjeha posljednje što oboje ţele. U njoj se podignula divlja plima gnjeva.

“Lave”, obznanila je, “platit će za ovo.”

On podigne svoje tamne oĉi prema njezinima. “Neću imati mira”, zareţao je, “niti ću zaboraviti. Dok god su na ţivotu.”

“Neću zaboraviti”, ponovi ona poput jeke.

Pogled joj klizne prema Simeonovu mrtvom tijelu, tijelu ĉovjeka koji ju je prvi popeo na konja kad joj nisu bile ni tri godine i koji bi je prvi podignuo iz prašine kad bi s njega pala.

Otresao bi s nje prašinu, zadirkivao je glasno joj se smijući i smjesta je ponovo bacio u sedlo.

“Neću zaboraviti”, zaklela se. “Ni oprostiti.”

Kuća je leţala spokojno, a sobe su bile zamraĉene. Svi su se šuljali na prstima i šaptali, kao što bi to ĉinili u prisutnosti mrtvih. Valentina je htjela rastvoriti zastore i povikati: “Još je ţiva!” No šutjela je, zanemarujući bol što joj je parala grudi, i sjedila tik uz majku na šezlonu u primaćoj sobi.

Zanijemjeli su, zatvoreni u sebe, ĉekajući da se lijeĉnikov teţak korak poĉne spuštati niza stube. U sobi je bilo vruće i sunce se pokušavalo probiti izmeĊu zastora, no Valentina je osjećala studen duboko u srţi kostiju. Oĉi su joj pratile majĉine njeţne prste promatrajući kako leţe u njezinu krilu na jutarnjoj haljini boje lavande, isprepleteni, cupkajući ĉipkaste rukave, dok joj je ostatak sitnog tijela sjedio mirno. To je Valentinu uzrujavalo više od izraza oĉaja na majĉinu licu ili dvije jarko rumene mrlje na bijeloj koţi njezinih obraza.

Elizaveta Ivanova bila je od onih koji vjeruju da ĉovjek u svakom trenutku treba biti suzdrţan. Pogled na njezine ruke koje su se otele kontroli ulio joj je osjećaj nesigurnosti.

“Koliko još?” promrmljala je Valentina.

“Lijeĉnik je odveć dugo gore. To je loš znak.”

“Ne, to znaĉi da joj još uvijek pomaţe. Nije digao ruke.” Pokušala se nasmiješiti. “Znaš koliko je Katja tvrdoglava.”

Elizaveta Ivanova oštro zajeca, a potom se utiša. Odgojena je kao pripadnica onog sloja ţena koje su smatrale da im je ţivotna uloga da budu nijemi ukras svome suprugu, da u svakom trenutku izgledaju privlaĉno i pristojno dok ih on vodi pod ruku te da mu raĊaju djecu, od koje bi jedan trebao biti sin koji će nastaviti obiteljsku lozu. U ovom posljednjem je podbacila. Rodila je dvije zdrave djevojĉice, no ĉinilo se da si ne moţe oprostiti što nije

~ 17 ~

rodila i sina, vjerujući da ju je tako Bog kaznio zbog tko zna kojega smrtnoga grijeha. A sad je ovo prokletstvo snašlo mlaĊu joj kćer.

Unatoĉ brojnim svakodnevnim društvenim obvezama, Valentinina se majka katkad ĉinila usamljenom. Premda im to nije bio obiĉaj, obavila joj je ruku oko ramena. Iznenadila ju je toplina majĉina tijela. Njezina je koţa pak bila hladna poput mramora. Ĉak je i u ovoj prilici majĉina bujna zlatna kosa bila uredno spletena na vrhu glave te je sjedila ukoĉeno i uspravno unutar oklopa od francuske svile i ĉipke s brošem od ametista. Valentini je prvi put palo na pamet da njezina majka moţda već zna koliko je svijet opasno mjesto pa se zato nikad ne opušta.

Zaštitari su proĉešljavali polja i šumu, no zasad nisu pronašli nikakve muškarce s puškama.

“Mama”, tiho je prošaptala Valentina, “da me revolucionari nisu zadrţali u šumi, vratila bih se ovamo mnogo prije nego što bi se Katja probudila — bila bi sa mnom dolje uz potok pa ne bi odlutala u tatinu...”

Elizaveta Ivanova okrene glavu kako bi pomno promotrila kćer, raširenih nosnica i gotovo bezbojnih oĉiju, kao da su skrivene suze isprale njihovu inaĉe modru boju. “Krivnja nije tvoja, Valentina.” Drţala je kćerin dlan u svojem.

“Tata misli da jest.”

“Otac ti je ljut. Mora na nekoga svaliti krivnju.”

“Mogao je okriviti muškarce s kukuljicama u šumi.”

“Ah...” Elizaveta Ivanova ispusti dugaĉak, tuţan izdah. “To bi bilo odveć lako. Imaj strpljenja s njim, draga moja. Na umu mu je mnogo više stvari nego što misliš.”

Valentina protrne. Bila je sigurna da odsad više ništa neće biti lako.

U sobi se nije moglo disati. Što su to pokušavali uĉiniti njezinoj sestri, ugušiti je? U ognjištu je gorjela vatra premda je bio vruć ljetni dan, zastori bijahu navuĉeni, a prigušeno svjetlo bacalo je sjene koje su se Valentini ĉinile poput pritajenih prilika što se skrivaju u polumraku. Dopustili su joj da ostane pet minuta, ni trenutka više, i to samo zato što je toliko usrdno preklinjala. Smjesta je kleknula pokraj kreveta, naslonila ruke na izvezenu svilenu prevlaku te poduprla bradu dlanovima kako bi joj oĉi bile u razini sa sestrinima.

“Katja”, prošaptala je. “Katja, ţao mi je.”

Lice na jastuku paralo joj je srce. Bila je to Katja kakva bi izgledala za pedeset godina, sive i beţivotne koţe i kose, tankih usana razvuĉenih u napetu crtu boli. Valentina je njeţno poljubi u obraz osjetivši na njoj miris zemlje. Jednom, kad je bila malena, jedan od vrtlara iskopao je štakorovo leglo ispod štaglja te su ona i Katja razrogaĉenih oĉiju gledale sitna krznena stvorenja kako ciĉe nastojeći pobjeći. Zaudarali su ustajalim vonjem koji se Valentini urezao u nosnice. Tako je sada mirisala i Katjina koţa.

Nije znala je li Katja budna, pri svijesti ili ne. Rekli su joj da joj je lijeĉnik dao nešto. Što je to znaĉilo? Morfij? Kako se njezina mila plavokosa sestra, koja je uvijek prštala od

~ 18 ~

smijeha i energije, moţe skrivati pod koţom ove sitne starice? Valentina kolebljivo dotakne prašnjavu ruku koja je leţala izvan pokrivaĉa i na dodir joj se uĉini poput stranĉeve, suha i hrapava. Gdje su nestali poput satena glatki udovi koji su oboţavali plivati u potoku i otkidati grane vrba kako bi od njih izgradili srebrnaste jazbine u kojima će se skrivati?

Krupna suza kanula je na Katjinu ruku iznenadivši Valentinu. Nije bila svjesna da plaĉe.

Naslonila je obraz na sestrinu vruću nadlakticu koja se na dodir ĉinila poput peći.

“Ja, Valentina Ivanova, uzrokovala sam ovo”, promrmljala je ispod glasa kako bi joj i uši i um posvjedoĉile tim rijeĉima. Otrla je suze i glasno rekla: “Katja, ja sam, Valentina.”

Nema odgovora.

Poljubila je sestrinu prljavu kosu. “Ĉuješ li me?”

Nema odgovora.

“Molim te, Katja.”

Sivo-zlatna trepavica zatreperi.

“Katja!”

Na jednom se oku otvori tanki plavi prorez.

Valentina se primakne. “Hej, privet2, milo moje.”

Prorez se malĉice proširio. Katjine su se usne pomaknule, no nisu ispustile zvuk.

Valentina pribliţi uho sestrinim ustima i osjeti traĉak daha. “Što je? Boli li te? Lijeĉnik je...”

“Bojim se.”

Valentini se stisnulo grlo. Stala je ljubiti glatki obraz sve dok joj zrak napokon nije dospio do pluća. “Ne boj se, Katja. Ja sam tu. Ja ću te paziti i ĉuvati. Do kraja naših ţivota.”

Stisnula je sestrine male prste i opazila neznatan trzaj u kutu njezinih stisnutih modrih usana. Smiješak.

“Obećaj mi”, dahnula je Katja.

“Kunem ti se. Vlastitim ţivotom.”

Katjine su se oĉi polako sklopile i uski plavi prorez nestao je. No ne i osmijeh u kutu usana. Valentina joj je milovala mlitavu ruku sve dok nisu došli po nju i natjerali je da izaĊe.

2

zdravo

~ 19 ~

3

“D

jevojke, mesdemoiselles, danas je dan velike poĉasti našoj školi. Dan za pamćenje. Od svake od vas oĉekujem da dade najbolje od sebe. Danas morate zabljesnuti jaĉe od...”

Ravnateljica zastane na pola rijeĉi. Pomno iscrtane obrve uzdignule su joj se od gnušanja. Djevojke su suspregnule dah, ĉekajući na koje će se siroto stvorenje sruĉiti njezin gnjev. U tamnoj haljini visoka ovratnika i s kamejom, madame Petrova ţustro se ushodala gore-dolje ispred klupa u velikoj dvorani internata Instituta Ekaterinskij, motreći svaku od uĉenica s nepopustljivom pozornošću generala koji pregledava svoje ĉete.

“Madamoiselle Nadia”, odrješito će.

Valentina se saţali nad prijateljicom kojoj je tinta kapnula na ĉistu pregaĉicu.

“Uspravno sjedni, djevojko. Samo zato što sjediš u zadnjem redu ne znaĉi da moţeš sjediti pogrbljeno. Ţeliš li da ti priveţemo drţak metle za leĊa?”

“Ne, madame.” Nadia ispravi ramena, no rukama nastavi prekrivati umrljanu pregaĉicu.

“Madamoiselle Aleksandra, uklonite taj uvojak s obraza.”

Nastavila je jezditi niz redove klupa.

“Madamoiselle Emilija, spojite stopala, niste konj. Madamoiselle Valentina, smjesta prestanite prtljati prstima!”

Valentina porumeni i zagleda se u prste. Bubnjali su joj po koljenima, oĉajniĉki se nastojeći zagrijati. Hladnih prstiju nije mogla svirati, no svejedno ih je poslušno sklopila u krilu. Srce joj je snaţno nabijalo, kao i svaki put prije nastupa, premda je Nocturno vjeţbala dok je nije poĉeo progoniti u snovima, kao što ju je i zvuk njištanja konja još uvijek progonio. Konja nije jahala od dana eksplozije, niti je to ikada više kanila ĉiniti, no nije mogla zaboraviti njihovo glasanje bez obzira na to koliko gromoglasno udarala po tipkama glasovira.

“Madamoiselle Valentina.”

“Da, madame.”

“Sjetite se za koga danas svirate. Ni manje ni više nego za cara.”

“Da, madame.”

Ovaj će put Chopinov Nocturno u Es-duru odsvirati bolje no ikad.

~ 20 ~

Jens Friis bacio je pogled prema velikom zidnom satu. Poslijepodne je odmicalo sporo poput starca s ozeblim noţnim prstima te je bio u napasti da zijevne.

Protegnuo je noge i razdraţeno se promeškoljio. Dosadile su mu beskrajne pjesme i napjevi te mu je bilo neudobno na smiješnom stolcu koji nije bio napravljen za nekoga poput njega, s udovima kao u ţirafe. A što je bilo još gore, ljutio se na groficu Serovu što ga je dovukla na ovu ispraznu priredbu školarki kad je ionako bio u škripcu s vremenom: morao je prouĉiti nacrte za novu graĊevinu koji su mu stigli baš tog jutra. Usto mu je bilo i vraški hladno u toj dvorani. Kako su, zaboga, ove sirotice uspijevale to podnositi? Na klupama poredanim duţ zidova sjedile su uĉenice, ukoĉene i uspravne u svojim tamnim haljinicama s bijelim pelerinama i pregaĉicama, nalik na krhke snjeţne rezbarije.

Iz pristojnosti je usmjerio pogled prema institutki koja je pjevala. Imala je sasvim ugodan, premda obiĉan glas, no pjesma je bila zamorna, jedna od onih dosadnih njemaĉkih liedera koje je prezirao i koji su trajali unedogled. Bacio je pogled prema vratima pitajući se kakvi su mu izgledi za bijeg.

“Jense”, prošaptala je grofica Natalija Serova koja je sjedila pokraj njega, “ponašaj se pristojno.”

“Bojim se da su ovakvi elitistiĉki uţici previše za moj neuglaĊen um.”

Njezine su se sive oĉi ljutito zagledale u njega, a potom su se okrenule u drugu stranu.

Osjećao je miris njezina parfema — najvjerojatnije iz Pariza, kao i njezin šešir, triĉava stvarĉica od svile i perja koja mu je izazivala smiješak. Dugaĉak, po mjeri skrojen kaput najsvjetlije nijanse zelene, isticao je njezinu mladenaĉku graĊu, premda je pretpostavljao da joj je najmanje trideset pet, a na ušima i oko vrata blistali su joj smaragdi. Imala je istanĉan ukus, u to nije bilo sumnje. Kao sin danskog tiskara, Jens je odrastao u Kopenhagenu gdje mu se vonj tinte zauvijek urezao u nosnice, a danas je, u dobi od dvadeset sedam godina, uĉio cijeniti ugodnije mirise kojima je Sankt Peterburg odisao.

“Baš me ljutiš. Slušaj Mariju”, promrmljala je potiho.

Ah, dakle ova ptica pjevica je Marija, grofiĉina nećakinja. Mutno je se sjećao iz vremena kad ga je grofica prije dvije godine dovukla ovamo na koncert, kad je Jens imao ĉast prvi put upoznati cara Nikolaja. Grofica Natalija Serova predstavila mu ga je, to ne smije zaboraviti. Mnogo joj je dugovao, unatoĉ tomu što je njezin suprug zauzvrat dobro iskoristio Jensove inţenjerske vještine za radove na njihovu imanju.

Ovaj je put car Nikolaj sjedio uspravno usred dvorane kao svijeća na stolcu visoka naslona i bilo je nemoguće reći dosaĊuje li se ili zabavlja, tako su uvjeţbano kruti bili mišići njegova lica. Bio je omanji ĉovjek, a slabu je ĉeljust skrivao pod upadljivom kestenjastom bradom, baš kao što je i sitnu graĊu skrivao glomaznim vojnim odorama skrojenima s namjerom da zadive. Tog je dana blistao u jarko modrom sakou nakićenom mnoštvom odliĉja i zlatnim gajtanom.

Jens nije bio jedini koji je smatrao da je car Nikolaj Aleksandroviĉ Romanov pogrešan ĉovjek na pogrešnom poloţaju, za razliku od svog krupnog, osornog i nasilnog oca, cara Aleksandra III., ĉovjeka koji je bez cipela bio visok stotinu devedeset pet centimetara i bez

~ 21 ~

imalo ustezanja ponašao se kao da je Boţja ţeljezna šaka. No Rusiji je sada više nego ikad prijetila opasnost od toga da prereţe vlastiti grkljan, i oĉajniĉki joj je trebao mudar i snaţan voĊa.

“Bravo”, uskliknuo je car. “Odliĉno, mademoiselle Marija.”

Dvoranom se prolomio pljesak. Grofiĉina je nećakinja, hvala Bogu, završila — Jens je s olakšanjem odahnuo jer je sad mogao otići i vratiti se poslu. No koncertni glasovir koji je dominirao u dnu prostorije najednom je oţivio te se prostorijom visokih stropova razlegla glazba. Jens zagunĊa u sebi. Bio je to neki Chopinov komad, a on mu je bio jedan od najmanje dragih skladatelja, vazda tako tugaljiv i pun oĉaja, cvileći poput maĉke što se tjera.

Pogledao je pijanisticu, vitko mlado stvorenje guste tamne grive koju joj je s lica uklanjala crna traka za kosu. Sedamnaestogodišnjakinja, pretpostavio je, moţda osamnaestogodišnjakinja. Bila je odjevena u odoru Ekaterinskog instituta i trebala je izgledati bezobliĉno i bezliĉno kao i sve ostale djevojke. Ali nije. Nešto na njoj privuklo mu je pogled, nešto u naĉinu na koji su joj se ruke kretale opĉinjavajućom gracioznošću. Kao da su dio same glazbe.

Imala je sitne ali snaţne prste koji su se prelijevali preko tipki, povezujući je s neĉim što on nije mogao vidjeti, neĉim što je bilo dio njezina svijeta. Glazba se vinula uvis, uzdiţući se u molski akord i preplavljujući mu ĉula svojom ljepotom, da bi mu potom bez upozorenja, kad je bio potpuno nepripremljen, išĉupala srce. Zatvorio je oĉi osjećajući kako glazba u njemu oţivljava, a note dodiruju tajne kutke, ţuljajući ih dok nisu prokrvarili.

Morao je uloţiti svjesni napor kako bi otvorio oĉi i promotrio djevojku koja je bila u stanju glazbu pretvoriti u takvo oruţje.

Tijelo joj se nije dramatiĉno njihalo na stolcu. Samo ruke, i glava. One su se kretale kao da pripadaju glazbi, a ne njezinu tijelu. Koţa joj je bila blijeda poput najsvjetlije bjelokosti, a lice gotovo bezizraţajno, izuzev oĉiju. One su bile goleme i tamne, pune nekog osjećaja koji je Jensa podsjetio više na gnjev nego na zanos. Odakle mladoj djevojci tako snaţni osjećaji? Kao da ih je svakim dahom udisala.

Naposljetku je glazba uz uzdah utihnula, a djevojka je pognula glavu. Tamna joj je kosa zakrila lice od pogleda te je tiho poloţila ruke u krilo. Tek joj je jedan izdajniĉki drhtaj potresao kraljeţnicu, nakon ĉega je dvoranu ispunila tišina. Jens pogleda cara. Suze su se nekontrolirano kotrljale niz Nikolajevo lice. Polako je podignuo ruke i poĉeo pljeskati, a aplauz se smjesta razlegao dvoranom poput jeke. Jens ponovo pogleda mladu pijanisticu.

Nije se pomaknula.

Glava joj je bila okrenuta ustranu, a blistave tamne oĉi uprte ravno u njega. Da to nije bilo odveć apsurdno, zakleo bi se da je ljuta na njega.

“Mademoiselle Valentina”, reĉe car glasom bremenitim od osjećaja, “hvala vam. Merci bien. Bila je to veliĉanstvena izvedba. Nezaboravna. Morate doći svirati mojoj supruzi i dragim mi kćerima sljedeći put kad doĊu u Zimsku palaĉu.”

Djevojka ustane sa stolca i duboko se nakloni. “Bila bi mi velika ĉast”, reĉe.

~ 22 ~

“Pozdravljaju. Ĉestitam, draga djevojko. Postat ćeš velika pijanistica.”

Prvi put se nasmiješila. “Blagodarju Vas, mnogo Vam hvala, Vaše Veliĉanstvo. Odveć ste ljubazni.”

Nešto u naĉinu na koji je to promrmljala prenulo je Jensa. Umalo se naglas nasmijao, no ĉinilo se da car ne primjećuje natruhu podrugljivosti u njezinim rijeĉima.

“Eto”, prošaptala je Jensova druţica, “barem si u Chopinu uţivao, kad već nisi u pjevanju.”

Jens se okrene prema grofici Serovoj. “I jesam.”

“Friise! Za Boga miloga, ĉovjeĉe, što ti radiš ovdje?”

Bio je to car Nikolaj. Krupnim se koracima uputio prema svojoj sviti kako bi protegnuo noge prije sljedeće izvedbe. Svi ustadoše. Bio je znatno niţi od Jensa i imao je naviku ljuljati se gore-dolje na prstima. U znak pozdrava ţene su našušurile sveĉana ruha, a muškarci ponizno pognuli glave.

“Friise”, nastavio je car Nikolaj, “nadam se da nisi došao kako bi oĉijukao s djevojkama.”

“Ne, Vaše Veliĉanstvo, nisam. Ovdje sam kao gost grofice Serove.”

“Zar ne bi trebao raditi punom parom? To je ono što od tebe oĉekujem, znaš. A ne da se šepiriš pred mladim damama Sankt Peterburga.”

Jens se nakloni ţustro škljocnuvši potpeticama i naklonivši glavu. “U tom Vas sluĉaju pozdravljam.”

Nikolajevo drţanje postalo je ozbiljno. “Potreban si drugdje, Friise. Ne mogu si priuštiti da se tvoj talent rasipa na”, mahne rukom okićenom nakitom prema školskoj dvorani, “ovakve triĉarije.”

Jens se ponovo nakloni i okrene da ode. Dok je to ĉinio, još je jedanput pogledom preletio po prostoriji traţeći pijanisticu. I dalje ga je promatrala. Osmjehnuo se, no ona mu nije uzvratila pa joj je kratko kimnuo i išetao iz prostorije. Dok su se vrata za njim zatvarala, osjetio je kao da je dio njega ostao leţati na ulaštenom parketu dvorane. Dio koji mu je znaĉio.

“Jense!”

Zastao je na pola koraka. “Ah, grofice. Kao što vidite, ţurim se.” “Ĉekajte”, doviknula je. Koraci su joj odzvanjali praznim ţutim školskim hodnikom dok se ţurila da ga sustigne. “Jense, ţao mi je. Nisam htjela da ti car oĉita bukvicu.”

“Niste?”

“Ne. Oprosti mi.”

“Grofice Serova”, reĉe on podiţući njezinu ruku u rukavici i pritisnuvši je uz usne, “nemam Vam što oprostiti.” No glas mu je bio jedak i ironiĉan.

Ona oštro izdahne. “Ne budi tako bahat, Jense”, reĉe. “Ne sa mnom.”

Istegnula se i utisnula mu poljubac ravno u usta. Usne su joj bile mekane, primamljive.

~ 23 ~

No Jens je zakoraknuo unatrag. Uputila mu je prijekoran pogled i vratila se putem kojim je i došla.

Dovraga i ta ţena. Dovraga.

Jens je ĉvrsto omotao teţak jahaći ogrtaĉ oko ramena. Sumorna siva magla lijepila mu se za odjeću i kosu, ĉak i za trepavice. Na konju je lutao gradom poput duha, preko mostova koji su, budući da je bila zima, danonoćno bili osvijetljeni uliĉnom rasvjetom. Koĉije su kloparale pokraj njega zaklonjene maglom, automobili trubili iz sveg glasa, dok su pješaci ĉvrsto drţali svoje torbice i novĉanike. Dan je bio stvoren za dţepare i lopove.

Hladnoća je te godine bila surova, surovija nego što je to uobiĉajeno za Sankt Peterburg.

Kanal Mojke se zamrznuo, a Nevu je prekrio mrtvaĉki pokrov što je progutao grad. Bila je to zima ţuĉljivih štrajkova u tvornicama i nestašice namirnica u trgovinama. Nemir je gmizao i šuljao se ulicama, radnici su se okupljali na uglovima te kivni i gnjevni pušili svoj jeftini duhan marke mahorka.

Jens je petama podbo konja u galop, udaljivši se od širokih bulevara i ostavivši za sobom pomodnu Aveniju Nevski i njezina krzna te svilene haljine.

Ulice su bile sve uţe, a kuće sve sirotinjskije, dok se na koncu prljavština i oĉaj nisu osjećah u vlaţnome zraku. Ĉopor od tri divlja psa iskesio je zube prema konju, a Junak ih je zauzvrat udario vrhom ţeljezne potkove. Jens je duţ ulice zurio u upala lica i pocrnjele zgrade. Studen je bila toliko snaţna da su od nje popucali prozori.

Zbog toga je došao ovamo. Zbog ovakvih mjesta. Ulica što zaudaraju. Bez vode za pranje — samo s bunarima zaĉepljenima od kiše i crpkama koje je okovao led. Zbog toga je došao u Sankt Peterburg.

Bila su ĉetiri sata ujutro kad je Valentina lagano pokucala na vrata vrškom prsta.

“Vhodi, uĊi, mila.” Glas joj je bio tih i pun dobrodošlice.

Okrenula je kvaku i stupila u privatne odaje bolniĉarke Sonje, gdje su se pri prigušenom svjetlu sjene valjale po sagu poput umornih pasa.

“Dobroe utro”, pozdravi Valentina.

Bolniĉarka je bila ţena od pedesetak godina, koja je sjedila u stolcu za ljuljanje i stopalom tapkala po podu odgurujući se u pravilnom ritmu. Krupno joj je tijelo progutao pohabani kućni ogrtaĉ, a u krilu joj je leţala otvorena Biblija u kojoj je prstom pratila svaki proĉitani redak.

“Kako joj je noćas?” smjesta je upitala Valentina.

“Spava.”

Spava? Ili se samo pretvara? Valentina je znala da bolniĉarka Sonja ĉesto to ne zna razluĉiti. Katja je tijekom posljednjih šest mjeseci pretrpjela šest operacija kojima su joj pokušavali spasiti smrskanu kraljeţnicu, a nakon posljednje pokretnost joj se znatno

~ 24 ~

popravila, premda još nije bila u stanju hodati. No daleko od toga da se ikad ţalila. Ne, Katja to ne bi radila. No ljubiĉaste udubine ispod oĉiju i blijedoţuto, bolno lice odavali su kad bi je jako boljelo. “Što ste joj dali?” upita tiho Valentina.

“Malo laudanuma, uobiĉajenu dozu.”

“Mislila sam da je odvikavate od njega.”

“Pokušala sam, mališka. No potreban joj je.”

Valentina ne reĉe ništa. Što ja znam o laudanumu? Samo ono što vidim u Katjinim očima.

Bolniĉarka se prestala ljuljati i zabrinuto prouĉila Valentinino lice. “Grizodušje je strašna stvar, mila moja.” Odmahnula je glavom, prešavši dlanom preko stranice tanke poput hostije što joj je leţala otvorena u krilu. “Bog nam oprašta.”

Valentina je prišla prozoru, povukla teţak zastor ustranu i zagledala se van u noć.

Svjetla su treperila dok su saonice s konjskom zapregom i koĉije s jarkim bakljama nastavljale juriti kroz grad koji se ponosio reputacijom grada koji nikad ne spava, u kojem se mahnito ţivi i još mahnitije umire. Sankt Peterburg bio je grad krajnosti. Sve ili ništa. Ĉinilo se da nitko u Sankt Peterburgu nema vremena ni za što osim za sljedeće piće, sljedeću razuzdanu zabavu ili sumanuto kockanje. Zagledala se van u sve to ţudeći za neĉim što je više od ţivota.

“Ne”, promrmljala je bolniĉarki, “ne ţelim Boţji oprost.” Ţestoko je protrljala ruke, premda s vanjske strane koţe nije osjećala hladnoću.

Bilo je još uvijek mraĉno. Ona vrsta gustog i teškog mraka što je u stanju zakrĉiti um. Prvi prigušeni zvukovi kućanstva što se budi doprli su do gornjeg kata dok su sluge potpaljivale vatru i laštile podove. Valentina je prekriţenih nogu sjedila na dnu Katjina kreveta s ruĉnikom rasprostrtim u krilu. “Ĉujem da je tata kupio novi automobil dok sam bila u školi”, reĉe Valentina.

“Da. Turicum. Iz Švicarske.”

“Zar taj nije strahovito skup?”

“Pretpostavljam da jest — no car Nikolaj upravo je kupio novi Delaunay-Belleville.

Znaš kako to ide na dvoru, podignula se velika prašina oko toga i svi su poţurili oponašati ga.”

“Tko ga vozi?”

“Tata je zaposlio profesionalnog vozaĉa. Zove se Viktor Arkin.”

“Kakav je?”

“Vrlo naoĉit u odori. Popriliĉno šutljiv, no rekla bih zgodan na neki ozbiljan naĉin.”

“Uvijek su ti se sviĊali muškarci u odorama.”

Katja se razdragano nasmije što je obradovalo Valentinu. Bilo je dana kad joj je trebalo mnogo više da nasmije sestru. No primijetila je da su Katjine oĉi mutne, kao da se magla

~ 25 ~

prikrala uz rijeku Nevu i preko noći joj se ušuljala u glavu. Jedna noga bila joj je poduprta ruĉnicima. Valentina joj je masirala mekanu koţu razgibavajući joj zglobove i prividno vraćajući ţivot u oduzete udove. Pritom joj je pomagao tanak sloj ulja od lavande što je ispunio zrak, prikrivajući zadah bolesniĉke sobe.

Katja se udobno ugnijezdila u jastucima, kose nalik na blijedozlatnu izmaglicu oko glave. “Priĉaj mi opet o caru.” Promatrala je Valentinine marljive ruke. “Kakav je bio?”

“Već sam ti rekla. Bio je naoĉit i šarmantan, i ĉestitao mi je na izvrsnoj izvedbi.”

Katja stisne plave oĉi kao da škilji u nešto jako sitno. “Nemoj misliti da nisam prozrela tvoje laţi, Valentina. Što se juĉer zbilo? Zašto ti se nije svidjelo Njegovo Carsko Veliĉanstvo?”

“Naravno da mi se svidio. Car se svima sviĊa.”

“Pozvat ću bolniĉarku Sonju da te izbaci odavde ako mi ne...”

Valentina se nasmije i naĉas prestane utrljavati ulje u sestrine blijede nokte na nogama.

Katjino stopalo leţalo joj je u dlanu, beţivotno kao da je lutkino. “U redu, u redu, priznajem. Predobro me poznaješ. U pravu si, Katja, car Nikolaj juĉer mi se nije svidio. No samo zbog toga što se šepirio po prostoriji kao da posjeduje cijeli svijet, a ne samo onu polovicu koja pripada Romanovima. Razmetljiv je poput pauna. Premalen ĉovjek u preširokim hlaĉama.”

Katja se odjednom pljesne po ĉelu hineći razdraţenost. “Pa da, sad se sjećam. Rekao ti je kako ţeli da sviraš njegovoj ţeni i djeci kad te je prije dvije godine ĉuo kako sviraš u školi. Zar ne?”

“Da. A ja sam bila toliko glupa da sam mu povjerovala. Vjeţbala sam i vjeţbala, ĉekajući poziv na dvor. No nikad ga nisam doĉekala.” Osmjehnula se mlaĊoj sestri. “Caru ne treba vjerovati. Laţi odveć olako klize niz njegov carski jezik.”

Katja širom otvori oĉi. “Je li i on opet došao?”

“Tko?” “Sjećam se da si mi bila rekla kako je neki ĉovjek bio s carem Nikolajem kad si mu onomad svirala.”

“Ne, takvo što nisam rekla.”

“Da, rekla si.”

Valentina joj podigne drugo stopalo i poloţi ga na ruĉnik. Uronivši prste u toplo ulje, stane joj masirati suhu koţu na peti. “O ĉemu to, zaboga, priĉaš?” Oĉi je drţala uprte u Katjine noţne prste dok ih je njeţno razdvajala jednog po jednog.

“Tamo je bio neki ĉovjek. S carem, prije dvije godine, kad je posjetio vašu školu”, bila je uporna Katja. “Sjećam se, rekla si da je bio...”

“Ne budi smiješna.”

“Rekla si mi da je izgledao poput vikinškog ratnika.”

“To je besmislica.”

“Vatrene kose i zelenih oĉiju.”

“Umišljaš.”

~ 26 ~

“Ne, rekla si mi. Stajao je pokraj vrata, i rekla si...”

Valentina se nasmije i uštipne je za noţni prst. “Svakakve sam budalaštine priĉala kad mi je bilo petnaest.”

No Katja nastavi netremice zuriti u sestru. “Rekla si mi da si se zaljubila u njega.”

Valentinini prsti izbubetaše dio Katjina stopala iza kosti gleţnja. “Ako sam takvo što i rekla, bila je to puka budalaština jedne školarke. Nisam ĉak ni razgovarala s njime. Sad se jedva sjećam i kako je izgledao.” No krv joj je udarila u obraze.

“Rekla si mi”, Katja će tiho, “da se kaniš udati za toga visokog vikinškog ratnika.”

“Tada sam bila bedasta. Ne kanim se udati, ikad.”

~ 27 ~

4

atja je bila u pravu u vezi s Vikingom. Valentina se pokušala nasmijati tomu, no nije mogla — sada je bila ljuta na njega. Nije je se sjećao, oĉito, no to nije ni vaţno. Zašto bi to i oĉekivala od njega nakon što je onako svirala kada je imala petnaest godina?

Ne, nije ju to srdilo. Srdio ju je naĉin na koji je juĉer otišao. Ĉim je završila sa sviranjem, on je jedva to doĉekavši odmaglio, što ju je uvrijedilo: skoĉio je na noge i, izmijenivši nekoliko rijeĉi s carem, zagrabio prema vratima kao da jedva ĉeka da izaĊe. Zar ga je toliko razoĉarala da nije mogao podnijeti to da ostane? Ali ovaj se put tako ponosila svojom izvedbom. Njegova ravnodušnost prema tomu pekla ju je poput uboda ose. Ţudno je sjela za glasovir u glazbenoj sobi svojih roditelja i, kao i uvijek, pogladila njegovu površinu. Bio je to prekrasan, sjajan crni koncertni glasovir marke Erard koji je oboţavala. Pustila je da joj prsti dotaknu tipke, a napetost joj je smjesta išĉeznula iz tijela poput vlaka što iskaĉe iz traĉnica. Istoga trenutka, kao i svaki put. Prsti su joj milovali tipke od slonovaĉe, prebirući gore-dolje po klavijaturi, krećući se razliĉitim brzinama, ĉas glasnije, ĉas tiše, dok je zagrijavala mišiće i razgibavala tetive. Raskošan, razigran zvuk što se razlegao iz Erarda umirio ju je i ponešto joj umanjio uzbuĊenje. Jer zaista je bila uzbuĊena, no iz sasvim pogrešnih razloga. Htjela je ponovo vidjeti Vikinga.

Katja je bila u pravu.

Valentinu je osupnulo kad je ušetao u dvoranu odmah iza cara, visok i uspravan u sveĉanom ţaketu. Nije ga oĉekivala. Bio je daleko najviši muškarac u prostoriji, vitak i plećat, odavao je dojam nepobjedivosti. Prije dvije godine na koncertu Instituta Ekaterinskij ušetao je u dvoranu zajedno s nekolicinom pripadnika carske svite, oĉaravši nju, tada petnaestogodišnjakinju, svojom energijom i vatrenom crvenom kosom. Ţivopisnim zelenim oĉima pregledao je prostoriju s podsmijehom, kao da je cijela ta situacija odveć apsurdna da bi je ozbiljno doţivio.

Tom ga je prilikom promatrala, cijelo vrijeme tijekom pjevanja i plesa, htijući mu uhvatiti pogled, no vidjela je da su mu izvedbe dosadne i da ne primjećuje nikoga osim lijepe ţene odjevene u zelenu svilu i skupocjene smaragde koja je sjedila pokraj njega. Kad je na nju došao red da zasvira, Valentina se zaklela da će se potruditi da mu ne bude dosadno, no njegova ju je prisutnost smela pa nije dobro odsvirala skladbu. Na koncu joj je uljudno zapljeskao, smiješeći se svojoj pratilji kao da su upravo izmijenili kakvu samo

K

~ 28 ~

njima znanu šalu. Valentina je bila bijesna na sebe. Ali nemoguće je voljeti nekoga s kim nikad nisi prozborio, nekoga koga si tek vidio na drugom kraju prostorije. To nije moguće.

Odustala je od zagrijavanja prstiju i prihvatila se Mozartove sonate u C-duru, skladbe koja joj je oduvijek godila, da bi odjednom odignula ruke s tipki. Bilo je trenutaka, ĉudnih neugodnih trenutaka tijekom sviranja kad bi je glazba uistinu obuzela te bi naglo prestala svirati. Svjesna toga da majka njezinu strast prema glasoviru smatra pretjeranom i stoga nedoliĉnom mladoj ţeni. Znala je da joj majka nikad ne bi shvatila zbog ĉega je ni najmanje ne zanimaju odlasci u kupnju, odabir haljina i sve ono što se od mladih dama oĉekivalo da rade, nego je radije satima sjedila kod kuće na klavirskom stolcu. A što je bilo još gore, Valentina se pribojavala da joj majka ţali što se Valentina nije rodila kao toliko ţuĊeno muško dijete kad se već ne ţeli ponašati kako djevojci priliĉi.

Poţeljela je da ju je Katja juĉer mogla ĉuti. Naglo je ustala, privukla stolac koji je stajao pokraj zida i smjestila ga pokraj svojeg stolca za sviranje. Stolac je bio presvuĉen brokatom beţ boje i imao je tanke iţlijebljene naslone za ruke od mahagonija. Ponovo je sjela na stolac, oslonivši se najprije jednom, a potoni i drugom rukom o drugi stolac. Ne koristeći se nogama, pokušala se zanjihati s klavirskog stolca prema sjedištu drugog stolca, no potpuno ga je promašila. Ruke su joj se zaplele, a tvrd rub stolca zabio joj se u lopaticu kad se poput krpene lutke prevrnula na pod. Bijesno si je pogledala noge kao da su one krive za to. “Čort!”

Nakon pet nespretnih pokušaja, napokon je uspjela. Srce joj se uzlupalo, a ruke se tresle od napora. “Čort!” ponovo je opsovala, a potom ustala i potrĉala uza stube do sobe.

Sjedeći za radnim stolom Valentina je pred sobom drţala popis ispisan urednim rukopisom na listu papira boje bjelokosti. Taj je popis sastavila prije ĉetiri mjeseca i ĉuvala ga zakljuĉana u ladici stola, daleko od znatiţeljnih oĉiju - sluţavke su svagdje zabadale nos.

No rubovi papira već su bili iskrzani budući da bi ga svako malo uzimala, kako bi se podsjetila. Oĉi su joj pomno išĉitavale svaku od toĉaka.

1. Kontaktirati svakog stručnjaka za kralježnicu u Europi.

Marljivo i pomno pretraţivala je medicinske ĉasopise u knjiţnici traţeći ĉlanke o oštećenjima kraljeţnice i pisala lijeĉnicima u Berlinu, Rimu, Oslu, pa ĉak i Londonu. Tek nekolicina njih udostojila se odgovoriti.

2. Usrećiti Katju.

To joj je izmamilo osmijeh. Kako jednostavan zadatak. Prije ĉetiri mjeseca, usrećiti Katju nakon operacija ĉinilo se najlakšom stavkom s popisa: ĉitat će joj, kartati s njom, šaptom izmjenjivati tajne i prenositi joj najnovija naklapanja iz škole ili blagovaonice za sluţinĉad na donjem katu. Donosila joj je vrpce i slagalice, kao i najnovije knjige iz Belizardove knjiţare. U parkovima i na obali rijeke prikupljala je svrakino perje i prvo bakrenasto jesensko lišće javora. Krišom joj je donosila ĉokoladu iz Wolfa i Bérangera ili

~ 29 ~

pak nezgodne ljepljive kompote sa zatvorene trţnice Gostinjij dvor.

No sad je shvatila da je za usrećivanje Katje potrebno i više od toga. Valjalo joj je stvoriti cijelu jednu novu budućnost. U tišini njezine glave te su joj se rijeĉi uĉinile golemima. Što sljedeće?

3. Pronaći posao.

Prstom je prešla preko rijeĉi posao i okrenuo joj se ţeludac. Godinama je već snivala jedan san. Planirala je to još otkako je bila nespretno i bezubo dijete, dok su se drugi smijuljili i igrali se igraĉkama. Postati koncertnom pijanisticom. To je bio njezin cilj.

Nastupati po najvećim koncertnim dvoranama i palaĉama u Europi, svirajući pred drţavnim poglavarima u Rimu i Parizu, Londonu i Beĉu. No taj je san uništen, raznijela ga je bomba.

To više nije bilo moguće. Zahtijevalo bi godine predanog rada na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a ona više nije imala taj luksuz. Morala je skrbiti o Katji. Zagledala se u prste, u njihove snaţne tetive i oble jagodice, osjećajući se kao da ih je izdala. Kao da je izdala samu sebe.

“Okani se sanjarenja”, izusti naglas.

Ali kako? Kako da to uĉini kad se još uvijek zamišljala za glasovirom? Kako utaĉe srce u glazbu koja se potom razlijeţe iz glasovira, a njezina publika stoji na nogama. Nosila bi crvenu parišku haljinu i samo jednu nisku bisera u kosi te bi svirala na najglasovitijim koncertima u Europi. Doslovno se mogla vidjeti, osjetiti kako joj srce bubnja.

“Okani se sanjarenja.” Ovaj je put to glasnije ponovila.

Papir u njezinoj ruci zadrhtao je. Pronaći posao. Da, donijela je tu odluku. Morat će razgovarati s ocem. Znala je da supruge i kćeri iz istaknutih obitelji ne rade te da će oca biti stid ako to napravi. Smatrat će to poniţavajućim za prezime Ivanov. No ona će mu sve objasniti, uvjeriti ga da pristane.

4. Nagnati oca da mi oprosti.

Jednoga dana, oĉe. Jednoga dana.

Najviše ju je rastuţivalo to što su se otac i ona oduvijek prešutno razumjeli, a sada je to nestalo. On nikad nije bio briţan roditelj i vazda je posao pretpostavljao svemu drugome, no meĊu njima je uvijek postojala neka posebna spona. Katja mu je bila mezimica, ona kojoj je najviše ugaĊao i najviše se smješkao, a Valentina je shvaćala zbog ĉega: bila je slika i prilika majke u mladim danima, plavokosa, plavooka i s blagim osmijehom, dok je Valentina više nalikovala na oca: tamnokosa, smeĊooka te uporna i dosljedna poput njega.

Tijekom godina nije skrivao ĉinjenicu da ga je starija kći ĉesto dovodila do ludila, no ĉak i kad bi je kudio zbog kakva nedjela, u oku mu se nazirao traĉak ponosa, a u glasu prizvuk poštovanja. Kao što bi to osjećao prema sinu kojeg nikad nije dobio. No od onoga dana kad je eksplodirala bomba udaljio se od nje, a ona je i te kako osjećala taj gubitak.

Potreban mu je netko na koga će svaliti krivnju, bila joj je rekla majka, no Valentini se nije ĉinilo poštenim da to bude ona.

Jednoga dana, tata, jednoga ćeš mi dana oprostiti.

~ 30 ~

5. Slušati mamu.

Na tome je još radila.

6. Svakim danom sve bolje svirati glasovir.

To više nije imalo smisla.

7. Svirati za cara.

Sama se sebi nasmijala i prekriţila tu reĉenicu.

8. Udati se za Vikinga.

Te su rijeĉi već bile precrtane ţestokim crnim potezima tinte. Maštarije luckaste djevojĉice. Preskoĉila je to zanemarujući vrućinu koja joj je oblila vrat.

9. Kupiti pištolj.

U tu se stavku zagledala osjećajući kako joj se bilo ubrzalo. Još nije smislila naĉin na koji će to obaviti, no odbijala je precrtati tu stavku s popisa. Revolucionari su već jedanput došli. Mogli bi se i vratiti, onako kako se noćne more vraćaju kad misliš da su nestale, no sljedeći će ih put doĉekati spremna. Stavka broj devet. Podcrtala ju je crnom tintom. Kupiti pištolj. Sjedila je oĉiju prikovanih za popis i o svakoj stavci potanko razmislila. Na koncu je uzela nalivpero i dopisala još jednu: 10. Pronaći boljševika.

Pronaći onog boljševika. To je zapravo mislila. Obećanja policije i njezina oca da će bombaši platiti za poĉinjeni zloĉin pokazala su se beznaĉajna kao i careve laţi. Muškarci s kukuljicama isparili su bez traga. O da, deseci poznatih boljševika privedeni su i ispitani, no nitko nije znao ništa o duhovima što kroĉe šumom.

Pronaći boljševika.

“Dobroe utro, ministre.”

“Dobrij den, ministre.”

“Dobrij večer, ministre.”

Te su rijeĉi Viktoru Arkinu bile najmrskije. Umjesto “Dobro jutro, druže.”

“Da, gospodaru. Da, barin.”

“Ne, gospodaru. Njet, barin.”

Od tih mu se pak grĉila utroba.

Svaki je dan u Turicumu vozio ministra Filipa Ivanova duţ nasipa u Sankt Peterburgu do Ministarstva financija i svakoga je dana slušao rijeĉi koje je njegov poslodavac prosipao na straţnjem sjedalu automobila. Ministar je bio lajav. Ĉesto bi odveć otvoreno razgovarao s kolegama dok bi ih Arkin vozio po gradu na sastanke. Jednom je prilikom ministar Ivanov ĉak bio dovoljno nesmotren da ostavi svoju aktovku na straţnjem sjedalu automobila nakon što je popio previše konjaka u Dononu. Arkin je podrobno proĉitao ono što se u njoj nalazilo i sat vremena zapisivao bilješke prije nego što ju je vratio ministru.

Veĉeri su bile najgore. Ĉekanje poput psa na hladnoći ispred restorana. Ispred noćnih klubova. Ispred javnih kuća. Ispred ljubavniĉina stana na Izmailovskoj aveniji. No bilo je

~ 31 ~

dana i kad bi gospoĊa Ivanova zatraţila automobil umjesto koĉije, i tih bi dana Arkin bio nasmiješen.

Arkin je gledao Elizavetu Ivanovu kako silazi niz ulazno stubište kuće i razmišljao o tome kako se ţene iz njezina staleţa drugaĉije kreću i drţe. Ĉak i da ih umotate u dronjke, znali biste tko su i što su. Prelijepi, otmjeni, mirisni paraziti.

Prišla je šljunĉanom stazom, oprezno koraĉajući po tankom sloju snijega koji je napadao otkako je prilaz posljednji put pometen prije sat vremena. Stajao je pokraj automobila u svojoj smeĊoj odori i šiljastoj kapi sa zlatnim obrubom ĉekajući njezine upute.

“Arkine, htjela bih da obje moje kćeri danas odvedeš u grad. U restoran Gordino u Morskoj.” Procjenjivaĉki ga je promatrala plavim oĉima i znao je da se pita moţe li mu vjerovati.

Obje kćeri. To se rijetko dogaĊalo. Ona nepokretna nije mnogo izlazila premda je zbog nje uklonio suvozaĉko mjesto kako bi na njemu mogla stajati njezina invalidska kolica. To je zacijelo bila zamisao one starije, tamnokose, one što ga je gledala oĉima koje vozaĉka odora i pokorno obaranje pogleda nisu mogli olako zavarati.

Danas u grad, rekla je. Naĉas je umalo izlanuo pogrešne rijeĉi. Danas nije dan kad bi vaše kćeri trebale biti u gradu. Bolje je da ostanu kod kuće. No umjesto toga uljudno je kimnuo i otvorio vrata automobila.

Arkin je upijao svaku rijeĉ. Uvijek je to ĉinio. To mu je bio posao.

Turicum je bio veliĉanstvena neman od vozila. Uvezen iz Pariza, sav u tamnoplavoj koţi i s opakim mjedenim ukrasima koje je svakodnevno laštio. Sjedio je naprijed na vozaĉkom mjestu, do grla zakopĉan u smeĊ kaput — zrak je danas bio oštar poput tigrova ugriza. Kćeri su, za zaštitu od hladnoće, bile zabundane u teški ogrtaĉ od medvjeĊe koţe i krznene kapuljaĉe što su im pokrivale uši.

Demonstrantima će danas biti hladno. Bez medvjeĎih kožuha. Bez krznenih kapuljača.

Samo im je žar gnjeva grijao trbuhe.

Dok je vozio kroz grad, ulice Sankt Peterburga promicale su pokraj njih sa svojim visokim zgradama svijetlih boja i ljudima što su ţurno obavljali svoje poslove ne ţeleći se zadrţavati na ledenome vjetru. Osjetio je zadovoljstvo vidjevši automobile i koĉije kako se probijaju kroz guţvu, droškije s konjskim zapregama kako polako kloparaju, ne obazirući se na automobilske trube što traţe mjesto za prolaz. Što gušći promet, to bolje — nastat će veći kaos.

Slušao je njihove djevojaĉke brbljarije. Isprazne rijeĉi. Ushićenje kad im se pred oĉima pojavila pomodna prodavaonica haljina madame Duchet u Morskoj; zadovoljni ţamor dok su prolazili pokraj znamenitog Instituta Zirov s prozorima punim egzotiĉnog porculana s

~ 32 ~

Istoka i srebrnine iz Engleske. Kad se osvrnuo, vidio je da je gospoĊica Katja zavukla ruke pod topli pokrivaĉ, promatrajući vanjski svijet kao što bi on gledao cirkus.

“Danas ćemo”, najavila je Valentina, “raditi što god nam se prohtije.”

“Da”, nasmijala se Katja, “i hoćemo.”

Arkin je nepokretnu sestru rijetko viĊao bez pratnje majke ili bolniĉarke Sonje pa je danas zraĉila osjećajem slobode. Najednom je morao snaţno zakoĉiti. Cestu je zakrĉio odred policajaca, odjevenih u tamno i prijetećeg izgleda. Zaustavio je automobil, no koĉija ispred njih opasno se zaljuljala budući da se konj svom snagom zaletio u branik, uznemiren bukom koja je dopirala negdje od naprijed i zvuĉala kao grmljavina u daljini. No nije bila rijeĉ o grmljavini. Osjetio je da njegove putnice pozorno osluškuju zvuk. Zvuĉao je kao da valovi zapljuskuju šljunĉanu obalu, bio je oštar i škripav. I sve im se više pribliţavao.

U Morskoj se sve zaustavilo i pješaci su se stali povlaĉiti duţ ploĉnika, uplašeno se osvrćući preko ramena. Vozaĉi nisu imali dovoljno prostora da zaobiĊu policijski kordon, nego su zaglavili u prometu pa su planule svaĊe i prepirke.

“Arkine, što se zbiva?” upitala je Valentina. Nagnula se naprijed, tik uz njegovo rame, pokušavajući vidjeti što je ispred njih. “Zbog ĉega je nastao zastoj?”

“Zbog štrajkaša”, odgovori on pazeći da je ne uznemiri. “Marširaju po Morskoj.” “Štrajkaši? To su oni što uzrokuju nevolje po tvornicama, nisu li? Ĉitala sam o njima u novinama.”

On ne reĉe ništa.

“Premijer Stoljipin ih optuţuje”, dometne ona, “da pokušavaju uništiti rusko gospodarstvo. Uspjeli su nam zatvoriti rudnike i zaustaviti vlakove.”

On je i dalje šutio.

“Ne vidim ih”, potuţi se Katja. “Policija mi zaklanja pogled.”

“Gle, vide se vrhovi njihovih plakata”, primijeti Valentina. Mogao je ĉuti tjeskobu u njezinu glasu. Čekaj. Samo čekaj. Vidjet ćeš i više nego što bi htjela.

Pred njima su stajali policajci okrenuti leĊima, neprobojan zid što se protezao od jedne strane ulice do druge.

“Mislite li da će biti nevolja?” Valentina mu je bila toliko blizu iza leĊa da je mogao osjetiti toplinu njezina daha na ovratniku. Zamislio je njezine ruke, bijele i uznemirene, i nakostriješene dlaĉice na zatiljku. “Zbog ĉega ti ljudi štrajkaju, Arkine?”

Zar ne zna? Kako može ne znati?

“Zahtijevaju poštenu plaću, gospoĊice Valentina. Policajci sada kreću na njih.”

Polako, nesmiljeno kreću na njih. Uspio je razabrati palice u njihovim rukama. Ili su to bili pištolji? Skandiranje demonstranata primicalo se i istoga ĉasa u ulici zafrcaju iskre prave opasnosti. Zapucketala je u zraku i ljudi su poĉeli trĉati, kliţući se po ledu i snijegu.

Arkin osjeti kako mu se bilo najednom uzlupalo.

“Arkine.” Bio je to glas gospoĊice Valentine. “Izvedi nas odavde. Uĉini što god moraš, samo nas izvedi odavde.”

~ 33 ~

“Ne mogu. Zapeli smo u prometu.”

“Arkine”, naredila je Valentina, “molim te, odvezi nas odavde. Smjesta.”

Osjetio je kako mu se mišić u kutu ĉeljusti napinje, a prsti u smeĊim rukavicama skvrĉili su mu se oko upravljaĉa. “U ovom trenutku nikamo ne mogu pomaknuti automobil”, reĉe ravnodušno, gledajući ravno preda se kroz vjetrobran. “Zaglavili smo.”

“Arkine, slušaj me. Vidjela sam što su boljševici kadri uĉiniti. Sestra i ja ne kanimo sjediti ovdje poput bespomoćne teladi i ĉekati da to ponove.”

Tada ga je ĉuo, traĉak straha. Okrenuo se u sjedalu i pogledao je. Na trenutak su im se pogledi ukrstili, dok ga on na koncu nije oborio. “Razumijem, gospoĊice Valentina.”

“Molim te, uĉini nešto.”

“Nema razloga da ih se bojite”, slagao je. “Demonstranti samo ţele veće plaće i bolje radne uvjete. Vama nitko neće nauditi. Ni gospoĊici Katji.”

Podignula je ruke kao da će ga prodrmati. “Barem iznesi kolica”, zapovjedila je. “Sama ću ih gurati uz ulicu.”

“Nema potrebe za tim.”

Naglo je okrenuo upravljaĉ. Bokom Turicuma izgurao je koĉije ispred sebe, natjeravši ih da mu se sklone s puta. Ispred njih zanjištao je konj, no teški kotaĉi automobila oslobodili su se i Arkin je uspio popeti automobil na rub ploĉnika i krenuti.

“Izbavit ću vas odavde.”

~ 34 ~

5

“K

oje ćemo odabrati?”

“Ti uzmi puslice, te su ti najdraţe.”

“A što kaţeš na ĉokoladni kolaĉ?”

“Ne, taj ne moţeš”, smijala se Katja. “Ja ga ţelim.” Katja je razdragano se smiješeći kruţila vilicom iznad srebrnih redova stalka s kolaĉima na sredini stola. “Ja prva biram”, obznanila je.

Valentina je bila na sto muka. Htjela se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Htjela je da joj sestra uţiva, zbog toga ju je i dovela ovamo, a Katju odavno nije vidjela ovako vedru i raspoloţenu. No vilica za tortu u Valentininim prstima teţila je poput olova.

Arkin je odrţao rijeĉ. Silom se probio automobilom duţ ploĉnika, oglušujući se na povike pješaka koji su se razbjeţali pred velikim modrim vozilom. Pronašao je izlaz, baš kao što je i obećao. Odvezli su se u drugi restoran, La Gavotte, bez ikakvih daljnjih komentara o onome što se zbilo i Valentina je odabrala stol smješten uza straţnji zid, blizu vrata što su vodila u kuhinju. Što je moguće dalje od prednje strane lokala.

Sve oko nje zbivalo se prema uobiĉajenom redu: konobarice su se vrzmale uokolo u crnim haljinicama s bijelim pregaĉama na volane i nacifranim kapicama od bijele ĉipke. Svi su bili tako ljubazni. Tako uljudni. Nikakva gnjeva tu nije bilo. Nikakve galame. Gosti su bili nasmiješeni i otmjeno odjeveni, okupani svjetlom što su ga bacale staklene ruţiĉaste zidne lampe, te su grickali kolaĉiće i pijuckali vruću ĉokoladu. Smijali se. Razgovarali.

Valentinu je zapanjila vlastita osjetljivost. Nijedan drugi gost nije se ĉinio uplašenim, a svakako ne na rubu toga da povrati ruĉak po djeviĉanski bijelom stolnjaku. Svi su normalno disali. Tko je budalast, ona ili oni?

“Valentina.”

“Molim?”

“Jesi li dobro?” Katja se pomno zagledala u nju.

“Jesam.”

Prostor meĊu njima uĉini se krhkim. Lomljivim. Valentina nije htjela ĉaĉkati po njemu.

Katja namjerno promijeni temu. “Dobar je ovaj novi automobil, zar ne?”

“Da.” “A Arkin je bio sjajan.”

“Odliĉno vozi.”

~ 35 ~

Valentina baci zabrinut pogled kroz mreţaste zastore na širokim luĉnim prozorima što su gledali na cestu. Nešto u njezinim grudima nepravilno zadrhti. “Ĉuješ li nešto?” upita. “Uĉinilo mi se da sam ĉula...”

Katja dlanom obavije Valentinin koji je leţao na stolnjaku, prstiju tananih poput porculana. Valentinini su bili krupniji, sazdani od snaţnih jastuĉića mišića. Zbog tolikih odsviranih ljestvica na klaviru.

“U redu je da se katkad prestrašiš”, reĉe Katja, “nakon onoga što si proţivjela u šumi.”

Valentina ponovo pogleda prema mreţastim zastorima. “Ti se danas nisi prestrašila.”

“To je zato što je moj ţivot nezanimljiv i odveć sam glupa da bih znala kad se trebam bojati, a kad ne. Ti si razboritija.”

“Katja”, upita tiho Valentina, “misliš li...”

U tom trenutku prozore je zasula baraţna paljba od opeka, a mrvice stakla poput dijamanata razrezale su napudrane obraze gostiju. Krhotina u obliku strijele zarila se u vrat neke ţene. Tada je poĉelo vrištanje.

Valentina je trĉala. Posrćući i kliţući se po snijegu, no ne zastajkujući. Noge joj se nisu mogle zaustaviti. Kotaĉi kolica škripali su i proklizivali.

“Valentina, nemoj!” Ledena je ruka zgrabi za dlan. “Molim te, stani. Molim te.”

Bila je to Katja. Preklinjala ju je. Teškom se mukom uspjela zaustaviti, no prsti su joj i dalje ĉvrsto stiskali ruĉke invalidskih kolica kao da su se stopili s njima, ukoĉeni i kruti i kao zavareni za metal. Vrisak ţene kojoj se staklo zarilo u vrat urezao se Valentini u pamet i nije ga mogla izbaciti iz glave. Duboko je udahnula i osjetila kako joj zrak razdire pluća, toliko je bilo hladno.

“Valentina, nasmrt ćemo se smrznuti.”

Valentinin razum polako se povratio. Katja se okrenula u kolicima, povlaĉeći Valentinin rukav golom rukom bez rukavice. U plavim joj se oĉima ogledala panika.

“Katja, jesi li dobro?”

Katja odmahne glavom.

Valentina se ogleda oko sebe, zbunivši se na trenutak jer se zatekla u uskoj prljavoj uliĉici u kojoj se blatna otpadna voda iz domaćinstava smrznula u ţute lokve na ploĉniku.

Odvodna cijev zatrpana snijegom leţala je poput trupla u jarku uz ploĉnik, a prozori bijahu zamraĉeni kartonom. Boja se ljuštila s napuknutih zidova. Neki ih je ĉovjek sa psom promatrao, brade jednako odrpane kao što mu je bila i odjeća.

Zaboga, što je uĉinila?

Onaj ĉas kad su opeke zasule prozor, samo joj je jedna stvar bila na pameti: izvući Katju odande. Van. Daleko. Na sigurno.

Zgrabila je invalidska kolica u kojima joj je sestra sjedila i izgurala je ravno kroz vrata u restoransku kuhinju, a potom van kroz straţnji dio zgrade u neuredno unutrašnje dvorište.

Nakon toga noge su joj poĉele same trĉati. Van. Daleko. Na sigurno. Te su joj se rijeĉi

~ 36 ~

kovitlale po glavi. Jurnula je brzinom munje niz ulice koje nikad prije nije vidjela, kao da je nagonski znala da će ondje, meĊu ubogima i otpisanima, biti sigurnija nego meĊu pripadnicima svojega staleţa, gdje su bombe i cigle postale naĉin komunikacije.

Katjini obrazi sasvim su problijedjeli — nasmrt se smrzavala. Sjeverac je brijao iz zaljeva, a nijedna od njih dviju nije imala ni kaput ni rukavice, ili barem šal. Sve su ostavile u La Gavotteu. Gotovo je mogla vidjeti kako se u Katjinim ţilama ledi krv. Valentina je trĉala, na taj naĉin zagrijavajući samu sebe, no shvatila je da će tako ubiti Katju. Po drugi put. Uputila se ravno prema najbliţim vratima. Bila su rascijepljena cijelom duţinom i pokrpana komadima grubo tesanih dasaka, no unatoĉ tomu svom je snagom zalupala po njima. Nakon dugog ĉekanja otvorilo ih je dijete ĉija joj je glava sezala do boka.

“Smijemo li ući? Molim te. Požalujsta. Hladno nam je.”

Djeĉak nije reagirao. Lice mu je bilo prekriveno krastama, a jednim je prljavim prstom ĉaĉkao golu ranu na bradi.

“Požalujsta”, ponovila je. “Je li ti majka ovdje?”

Zakoraĉio je unatrag pa je pomislila da će raskriliti vrata kako bi kroz njih mogla proći kolica, no on ih je umjesto toga uz zamah zatvorio. Valentina je tako snaţno zalupala po drvu da se pukotina proširila.

“Otvorite vrata!” vikala je. “Otkrojte dver!”

Vrata se su se odškrinula, upravo toliko da kroz njih proviri plavo oko. “Što hoćeš?” upitao je glas neke djevojĉice.

“Sestra mi se nasmrt smrzava ovdje vani. Molim vas, pustite nas unutra.”

No pouĉena prethodnim iskustvom nije se na tome zaustavila. Ovaj je put molbu popratila time što se naslonila na vrata, što je djevojĉicu zateklo. Prije nego što se stigla snaći, Valentina je zajedno s kolicima već stupila u polumraĉni hodnik ĉvrsto zatvorivši vrata za sobom. Kuća je zaudarala. Pljesniv vonj štakorskog izmeta širio se stubama.

“Hvala”, reĉe. “Spasibo.”

Pred njom su ĉuĉala tri prljava derana, dva istovjetna djeĉaka i djevojĉica prljave plave kose. Blizanci su bili razdraţljivi, odjeća im je bila pokidana i bezobliĉna, a hlaĉe im nisu sezale ni do gleţnjeva. Djevojĉica je bila mlaĊa od braće te je razrogaĉenih oĉiju znatiţeljno zurila u invalidska kolica.

“Je li vam majka kod kuće?” upitala je Valentina.

Djevojĉica pokaţe prema vratima ne miĉući pogled sa ţbica Katjinih kolica. “Je li to bicikl?” prošapta.

Jedan od djeĉaka lagano je klepne iza uha. “Ne budali, Ljubo. To je za bogalje.”

Valentina otvori vrata prema kojima joj je pokazala djevojĉica i odgura kolica u malu prostoriju tek neznatno topliju od vanjskog zraka. Preko dijela prozora bila je razapeta prljava plahta za zaštitu od hladnoće zbog koje je zrak bio prošaran sivim prugama. Soba je zaudarala na vlaţnu ţbuku i neoprana tijela.

“Ispriĉavam se na smetnji.”

Na rubu uskog kreveta sjedila je ţena i dojila djetešce. Odjeća joj je bila pohabana, a

~ 37 ~

tijelo krţljavo kao u starice, no oĉi su joj još uvijek bile sjajne i mlade. Nosila je debele rukavice bez prstiju i smeĊu maramu oko glave. Ugledavši Valentinu, zatvorila je prednji dio haljine. “Što hoćeš?” Ţenin glas zvuĉao je umorno.

“Sestra i ja trebamo pomoć. Molim vas.” Valentina je mrzila što mora traţiti milostinju od ove ţene, koja oĉito nije imala što dati. “Mojoj sestri je hladno. Treba joj topline. Malo tople hrane.”

“Mojoj djeci treba topla hrana”, mrzovoljno odvrati ţena, “no nemaju je.”

Valentina iz nekog razloga osjeti griţnju savjesti, premda nije bila kriva za njihove prazne ţeluce. Uzela je Katjinu hladnu ruku meĊu dlanove i stala je zdušno masirati. Ţena je smjesta poloţila dojenĉe na krevet i prišla maloj crnoj peći u kutu. Otvorila je metalna vratašca iza kojih je tinjao sićušan plamen, gotovo dogorio. Nije ni ĉudno da je bilo tako hladno. Ţena je pomoću kliješta iz peći izvadila teţak kamen, umotala ga u pocrnjeli komad ruĉnika i poloţila ga Katji u krilo. Katja zavuĉe ruke ispod njega.

“Zar ne moţete naloţiti još drva?” upita Valentina.

“Ne.” “Ja imam novca.”

Troje djece stalo se polako primicati. Djevojĉica ispruţi prljav dlan. “Mi moţemo kupiti drva za ogrjev.”

Valentina nije imala drugog izbora nego vjerovati im. Iz novĉanika u dţepu izvadila je dvije bijele novĉanice od deset rubalja, premda je znala da je to i više nego dovoljno za ogrjev. “Donesite i nešto hrane. Poţurite! Potoropites!”

Sve troje djece odmagliše.

“Evo, uzmi ovo.” Ţena joj pruţi pokrivaĉ s kreveta. Valentina ga pogleda. Vjerojatno je vrvio ušima.

“Spasibo.” Omotala ga je oko sestrinih ramena, zatiskujući joj ga ispod nepokretnih nogu. Bila je svjesna da je ţena za to vrijeme pomno motri i prvi put u ţivotu palo joj je na pamet da se zapita koliko vrijede Katjina invalidska kolica. Onoliko koliko obitelj ove ţene zaradi u mjesec dana? U godinu? Nije imala predodţbu o tome. Ovaj bijedni stan bio je manji od Valentinine spavaće sobe i oronuo. Dio stropa je visio, a po jednom se zidu proširila crna plijesan. Osjećala se vlaga.

“Hvala što nam pomaţete”, reĉe Valentina, iskreno zahvalna. “Restoran u kojemu smo bile napali su štrajkaši, a moja sestra i ja pobjegle smo ne uzevši kapute.” Ţena kimne prema Katji. “Je li bolesna?”

“Doţivjela je nesreću.”

Djetešce na krevetu poĉelo je tiho plakati te ţena reĉe: “Uzmi je.”

Valentina pogleda prema zaveţljaju što se meškoljio.

“Uzmi je.” Ovoga je puta ţenin glas bio oštriji.

“Molim?”

“Traţiš moju pomoć. Zauzvrat ja ţelim tvoju. Trenutak predaha od djeteta.” Osmjehnula

~ 38 ~

se, a u osmijehu joj bljesne traĉak mladosti. “Ne brini se, neću ukrasti sestrina kolica.”

Rumenilo je zaţarilo Valentinine obraze dok je podizala dijete. Vratilo joj je sjećanje na doba kad je tako nosila Katju, no ona nikad nije ovako zaudarala. Djetešce gotovo da uopće nije imalo kose, a noge su mu bile tanane poput dvaju granĉica.

“Valentina.” Bio je to Katjin jedva ĉujni glas. “Daj da je ja drţim.”

Valentina pribliţi dijete kolicima, no ne preda ga u sestrine ruke. “Prljava je”, procijedi.

“Ne ţeliš...” No u Katjinim je oĉima spazila ţeljan izraz. Poloţila joj je dijete u krilo prenerazivši se kad joj se sestra nagnula i poljubila djetetovu koštunjavu glavicu. Katjino lice obasjao je smiješak. Bila se povukla u sebe, no polako je dolazila k sebi.

Miris vrućih piroški sve je promijenio. Troje djece kao da se zaoblilo ĉak i prije nego što su dobili po komad pite od mesa iz nepropusne papirnate vrećice. Sjedili su na podu ispred cjepanica što su plamtjele u peći, promatrajući ih s istim onim udivljenjem kojim bi Valentina pratila glazbeni ili baletni nastup.

“Zar ne biste trebali oprati ruke?” predloţi Valentina stavljajući svakome po komad pite na dlan. Prljavština na njihovim prstima bila je crnja i od poda.

“Crpka za vodu se zamrznula.” Ţena slegne ramenima i odgrize povelik zalogaj kruha namazanog dţemom od ribiza. Dok je ţvakala, Valentina je promatrala kako joj se lice rastapa od uţitka i naoĉigled se pomlaĊuje.

“Kako se zoveš?”

“Varenka Sidorova.”

“Ja sam Valentina. Moja sestra zove se Katja.”

Katja je pijuckala vrući ĉaj s medom iz limenog vrĉića, a boja joj se vratila u obraze.

Dojenĉe joj je leţalo u krilu poput maĉeta, opušteno i mekano od topline.

“Varenka, ĉime se bavi tvoj suprug?” Ţenin pogled postade oprezniji. “Radi u tvornici.”

“Je li boljševik?”

Primijetila je kako se koţa ispod ţeninih oĉiju namreškala. “Što ti znaš o boljševicima?”

“Je li i on danas sudjelovao u demonstracijama?”

Varenka se poĉela smijati. Djeca su se zagledala u nju, zapanjena, kao da nisu naviknula na taj zvuk, no ona se nije prestala smijati. Smijeh joj se bez prestanka orio kroz otvorena usta. Ţile na vratu iskoĉile su joj i suze su joj klizile niz obraze, no smijeh je i dalje ispunjavao zrak, mukao i nezaustavljiv. Pala je na koljena, a smijeh je zamro jednako naglo kao što je i poĉeo. Strgnula je maramu s glave, oslobaĊajući kratko podrezanu kestenjastu kosu. Valentina se zapilji. Katja kratko i prigušeno uzdahne. Jedna strana ţenine glave bila je ćelava, a široki bijeli oţiljak što se presijavao kao da je mokar protezao joj se posred lubanje od sljepooĉnice do zatiljka. Promatrala je sestre s mješavinom samilosti i mrţnje.

“Prije pet godina, ispred ulaznih vrata Zimske palaĉe”, reĉe strogim glasom, “vaši su vojnici nasrnuli na mene sa sabljama kad smo u povorci došli razgovarati s carem. Nismo

~ 39 ~

imali nikakve zle nakane, no oni su nas pokosili. Zbog ljudi koji su tada umrli, vi i vaš staleţ danas ste ţivi. No zasluţujete li to?”

Valentina podigne dijete iz Katjina krila i poloţi ga na krevet. “Mislim da je vrijeme da odemo.”

“Ti!” I dalje kleĉeći, ţena uperi prst prema Valentini. “Obećajem ti da ćemo uskoro doći po tebe i pripadnike tvojega staleţa, i da ovoga puta nećete preţivjeti. Vi dokoni bogataši.

Paraziti.” Pljunula je na pod. “Radnici će zahtijevati pravdu.”

Valentina uzme novĉanik i baci ga na stol. Rublji su se razletjeli zveckajući, a djeca pojuriše za njima poput miševa. “Uzmi ovo jer si mi danas pomogla. Zahvalna sam na tome.” Prišla je ţeni koja je kleĉala i prstima joj dodirnula sjajni oţiljak na glavi. Bio je to opscen osjećaj. Nije bio mokar nego gladak i sklizak, i bezbojan poput bića koje ţivi pod zemljom. “Ţao mi je, Varenka.”

“Ne treba mi tvoje ţaljenje.”

“Valentina.” Bila je to Katja. “Ona ţeli da odemo.”

“Da, u pravu si. Prije nego što mi se muţ vrati.” Varenka se prkosno zagleda u Valentinu. “Moj boljševik.”

Glasan tresak na ulaznim vratima prepao ih je. Prije negoli su stigle reagirati, zaĉuo se još dvaput, poput udarca ĉekićem, i ĉule su kako se drvo raskoljuje. Ţena podigne dojenĉe i privije ga uz grudi toliko snaţno da je poĉelo jecati. Valentinino srce ţestoko zakuca.

“Priĉekaj ovdje, Katja.”

“Ne, Valentina, nemoj...”

Lupanje se ponovo zaĉulo. Valentina bez oklijevanja otvori vrata što su vodila u sumoran hodnik i potom otkljuĉa rascijepljena ulazna vrata što su gledala na ulicu. Neĉija golema figura blokirala je svjetlo.

“Valentina Ivanova, kojeg vraga radiš u ovoj rupĉagi?”

Bio je to Lav Popkov.

~ 40 ~

6

rkin je bio mehaniĉar, no u duši se smatrao vještim kirurgom za strojeve. Brinuo se o svojim rukama i neprestano ĉitao o najnovijim izumima, na taj naĉin obogaćujući znanje. Hvala Bogu da je znao ĉitati. Premda Bog s tim nije imao veze. Većina seljaka ne zna ĉitati i pisati, no njegova majka bila je izuzetak te ga je znala tući pletaćom iglom po zglobovima prstiju ne bi li potaknula njegov lijeni mozak na razmišljanje.

“Viktore”, znala bi reći dok bi joj on sjedio uz koljeno i muĉio se sa zbrkanim slovima, pokušavajući ih uobliĉiti u rijeĉi, “ĉovjek koji zna ĉitati ĉovjek je koji moţe vladati svijetom.”

“Ali ja ne ţelim vladati svijetom.”

“Sada ne. Ali jednog dana hoćeš. I tada ćeš mi zahvaljivati.”

Nasmijao se sam sebi sjetivši se toga. “Spasibo, hvala”, promrmljao je. Bila je u pravu.

Sada, u dobi od dvadeset tri godine, zaista je htio vladati svijetom.

A

“Arkine.”

Podignuo je glavu. Ĉuĉao je na betonskom podu garaţe perući ulje i konjski izmet s kotaĉa Turicuma, nakon ĉega je njihova modra boja ponovo zablistala. Prljava sapunica cijedila mu se s krpe po ĉizmama. “Što je, Popkove?”

Kozak je neĉujnim korakom ušao u garaţu. Za jednog tako krupnog ĉovjeka kretao se bešumno, poput šumskih vukova u rodnome mu kraju. “Što je?” upita ponovo Arkin.

“Gazdarica ţeli razgovarati s tobom u kući.”

“O današnjem poslijepodnevu? Je li to?”

“Kako bih ja to znao?” Ţivot na stepskoj farmi Bogu iza leĊa nauĉi ĉovjeka strpljenju. Na selu ţivot nikad nije uţurban i sve se zbiva sporo pa je Arkin vrlo dobro znao ĉekati. Svoje je selo napustio prije šest godina u dobi od sedamnaest, naumivši ţivjeti i raditi u Sankt Peterburgu. U tom je gradu mogao osjećati bilo Rusije. Tu su nicale ideje velikana poput Karla Marxa i Lenjina, šireći se ispod zemlje poput korijenja stabala. U tom gradu, bio je uvjeren, leţala je budućnost Rusije. Okrenuo se natrag kako bi završio s pranjem kotaĉa prije nego što ispere

~ 41 ~

krpu i uredno je objesi o kuku. Kad se osvrnuo, Lav Popkov i dalje je stajao ondje, kao što je i oĉekivao. Taj je krupni ĉovjek u mnogoĉemu krojio vlastite zakone, što Arkinu baš i nije prijalo.

“Kojeg si vraga radio?” ljutito upita Popkov.

Arkin svuĉe dugaĉku smeĊu pregaĉu i objesi je o drugu kuku. “Što sam radio? Štitio sam ih.”

“Puštajući ih da odu bez nadzora? Je li to tvoja predodţba štićenja?”

“Nisu djeca, Popkove. Mlade su ţene. Donose vlastite odluke, bile one ispravne ili pogrešne.”

“Ovo je opasan grad.”

“Opasan za njih? Ili za radnike koji svakodnevno umiru po tvornicama?”

“Ti si budala”, prezirno otpuhne Popkov.

“Nisam”, strpljivo će Arkin. “Ja samo radim svoj posao.”

Bio je to prvi put da je Arkin kroĉio u kuću dalje od kuhinje za sluţinĉad te se jedva suzdrţavao da ne bulji. Što će ikome toliko stvari? Na zidovima su visjele slike veće od njega. Rubini nalik na kaplje krvi ukrašavali su ogledala, a podnoţje svakog kipa bilo je obrubljeno zlatom. Lakaj ga je dopratio do male primaće sobe. Arkin shvati da je to najţenskastija prostorija u koju je ikad kroĉio, sva u boji krema i lavande te puna cvijeća koje je svojim egzotiĉnim, njemu potpuno nepoznatim, mirisima ispunjavalo zrak.

Elizaveta Ivanova sjedila je vrlo uspravno u otmjenom naslonjaĉu drţeći ĉašu vruće vode u ruci. Zbog haljine boje jorgovana i sama je izgledala poput cvijeta. Naklonio se, pustivši da mu ruke padnu niz bokove, i priĉekao da prva prozbori. Nije se ţurila; sat je otkucao cijelu jednu minutu.

“Arkine”, naposljetku reĉe, “zahtijevam objašnjenje.”

“Svakako, gospoĊo. Odvezao sam dvije mlade dame na ĉaj u hotel Gordino, no nismo se mogli probiti do njega zbog svjetine koja je štrajkala duţ Morskaje.”

“Nastavi.”

“Zapeli smo u prometu, no uspio sam se iskobeljati otamo i odvesti mlade dame u drugi lokal po njihovu izboru.”

“Trebao si ih dovesti ravno kući. Na ulicama je bilo opasno.”

“Predloţio sam im to, gospoĊo. No obje su se gospoĊice tome usprotivile, odbivši se vratiti kući.”

“Zašto me to ne iznenaĊuje?” Rijeĉi su joj se otele s usana, prenuvši ih oboje. “No ne razumijem gdje si bio kad su napustile ĉajanu? Kao vozaĉ ove obitelji, imaš obvezu prema njoj, Arkine. Mislila sam da su ti to objasnili kad...” Zastala je i prinijela vodu ustima, ne otpivši ni gutljaj. “Svojeglave su”, promrmljala je.

On se blago osmjehne. “Poznajete svoje kćeri, gospoĊo.”

“Dovoljno dobro.”

~ 42 ~

“Duboko ţalim što sam zbog demonstranata bio prisiljen Turicum parkirati u pokrajnjoj uliĉici. Kad sam se pješke vratio do ĉajane, ondje je vladala potpuna strka — a gospoĊice Valentine i gospoĊice Katje više nije bilo.”

“Jesi li ih potraţio?”

“Dakako, gospoĊo.”

Je li ih traţio? Je li ih dozivao? Je li jurcao kao luĊak od ulice do ulice i od trgovine do trgovine? Je li hvatao ljude za revere i pitao ih jesu li vidjeli invalidska kolica? Da, sve je to uĉinio i trĉao je dok ga pluća nisu zaboljela. I proklinjao je te djevojke dok mu se jezik nije zaţario, no ipak ih nije pronašao.

Elizaveta Ivanova kimne. “Dakako da jesi. Vidim da si pouzdan mladić.” “Ţao mi je, gospoĊo. Ispriĉavam se što sam Vam dao povoda za brigu.”

“Kako si ih na kraju pronašao?”

“Vratio sam se ovamo i okupio nekolicinu ljudi za temeljitiju potragu.”

Utihnula je, prisiljavajući ga da kaţe više nego Što je htio. “Lav Popkov ih je pronašao”, nevoljko je priznao. “Slijedio je tragove invalidskih kolica u snijegu.”

Taj je Kozak bio poput psa tragaĉa, pomno pretraţujući ploĉnike lica gotovo priljubljena uz tlo, pronalazeći i najneprimjetnije tragove guma ĉak i na izgaţenom snijegu.

Ona je pustila da razgovor zamre i otpila gutljaj vode, dok joj se grlo stegnulo iznad blijedoţute biserne ogrlice. “Katji nije dobro”, rekla je nakon nekoliko trenutaka tišine. “Ţao mi je.”

“Nije tvoja krivnja.”

Pravednost njezine primjedbe osupnula ga je. Većina poslodavaca za sve voli kriviti sluge. Ĉekao je, no nove rijeĉi nisu uslijedile. “Ţelite li razgovarati o tome sa samim Popkovom?” upitao je.

Ona gotovo neprimjetno protrne. “Ne bih.”

Bila su tri sata ujutro. Valentina je već dva sata sjedila u mraku. Zaĉuvši teţak korak bolniĉarke Sonje kako napokon napušta Katjinu sobu, priĉekala je nekoliko minuta i potom se bosih stopala iskrala na hodnik ne proizvodeći nikakav zvuk. Okrenula je kvaku na vratima bolesniĉke sobe uz jedva ĉujni škljocaj. Iza mreţastog zaslona ognjišta pucketala je vatra, a glomazni pokrivaĉ na krevetu bio je odgurnut ustranu, nalik na planinski lanac.

Slabašna prilika njezine sestre leţala je nepomiĉno pod tankom plahtom, dok joj se glava nemirno meškoljila na jastucima kao da pripada nekom drugom tijelu.

“Katja”, prošaptala je Valentina.

Plavokosa glava istog se trena podignula s jastuka. “Valentina?”

“Kako si?”

“Dosadno mi je.”

Valentina klekne na dno kreveta. “Znaš zbog ĉega si dobila groznicu, zar ne?”

“Zbog ĉega?”

~ 43 ~

“Zbog toga što si poljubila prljavu glavu one bebe.”

“Vrijedilo je”, nasmiješi se Katja.

“Nisi to valjda rekla mami ili bolniĉarki?”

“Naravno da nisam. Nisam glupa.”

“Smatraj to pustolovinom, samo što je nećemo ponavljati. Pretjerala sam, ţao mi je.”

“Ne govori to. Nemoj mi reći da me više nećeš voditi u pustolovine.”

“Katja, ako zbilja ţeliš pustolovine, moraš se oporaviti. Omogućit ću ti ih”, obećala je, “samo ne onako opasne.”

“Pustolovina nije pustolovina ako nije opasna. Onakvo što ne bih propustila za sve na svijetu.” Uklonila je vlaţnu kosu koja joj je upala u oĉi. “Kaţi mi kakav je bio oţiljak one ţene kad si ga dotaknula?”

“Poput toplog stakla. Tvrd i sklizak.”

“Bilo mi ju je ţao.”

“Meni nije.”

“Ne vjerujem ti.”

“Istinu govorim, Katja. Mrzim ih. Nazivali se oni menševicima, boljševicima ili socijalnim revolucionarima, meni su svi isti. Mrzim ih zbog onoga što su ti uĉinili.”

Nagnula se i poljubila sestrin vreo obraz.

Katja podigne ruku i njeţno pogladi sestrinu tamnu kosu. “Ta će se mrţnja s vremenom istrošiti”, reĉe s uvjerenjem.

“Je li se tvoja istrošila?”

“Jest.”

Valentina nije Katji rekla da je već prekasno. Da joj je mrţnja već progorjela koţu sve do kosti.

Pokucala je na vrata oĉeve radne sobe. Kucnuo je ĉas da mu priopći svoju odluku.

“Naprijed. Vhodite.”

Gurnula je vrata. Otac joj je sjedio za širokim pisaćim stolom presvuĉenim koţom, podignuvši glavu s papira koje je prouĉavao.

“Traţila si me?” reĉe. Ĉinilo se da nije sretan što ga ometa.

“Jesam.”

Prekriţio je ruke. Nezapaljenu je cigaru nestrpljivo otresao izmeĊu dva prsta. Još je uvijek bio naoĉit muškarac, premda se malĉice udebljao od previše gozbi u Zimskoj palaĉi.

Kosu je nosio zalizanu unatrag te je imao guste obrve iznad prodornih, duboko usaĊenih oĉiju. Tamnih poput njezinih. Te su je oĉi sada odmjeravale.

“Sjedni.”

Sjela je na stolac ispred radnog stola, prekriţivši ruke u krilu. “Tata, htjela bih se ispriĉati što sam juĉer Katju odvela u ĉetvrt Rţevka. Pokušala sam je zaštititi od štrajkaša koji su...”

~ 44 ~

“Prihvaćam tvoju ispriku.” Rukom je otro tamne brkove kao da tako moţe otrti misli.

“Ono što si uĉinila”, reĉe, “bilo je budalasto, no shvaćam da si pokušala zaštititi sestru.”

Oĉekivala je da će biti gore.

“Je li to sve?” upitao je. “Imam posla.”

“Ne”, reĉe ona. “To nije sve.”

On odloţi cigaru u pepeljaru koja je stajala uredno smještena pokraj nalivpera i crvene olovke pred njim. Oĉi su mu se zadrţale na cigari kao da bi mu bilo draţe da je moţe u miru popušiti. Otac joj je imao uredno posloţen um, zbog ĉega se i bavio time ĉime se bavi.

Valentina nije znala što toĉno radi kao ministar u vladi, no znala je da je njegov posao povezan s financijama. Kao dijete zamišljala ga je kako u svojoj sobi u uredu kancelara broji carev novac, hrpe rubalja visoke sve do stropa.

Naposljetku mu je dosadila njezina šutnja pa je podignuo pogled. “Što još?” upitao je s natruhom nestrpljenja. “Imam posla.”

“Tata, ne ţelim se vratiti u školu kad poĉne novo polugodište.”

Zagledao se u nju, iznenaĊen. Ni traga gnjevu koji je oĉekivala. Smiješio se.

“Nadam se da se slaţeš, tata”, brzo je dometnula.

“Slaţem, i te kako. Tvoja majka i ja raspravljali smo o tome i uvjereni smo da od školovanja više nemaš koristi. Vrijeme je da poĉnemo razmišljati o tvojoj budućnosti.”

Isprva je bio jedva osjetan, taj prvi neugodni predosjećaj. Zanemarila ga je.

“Slaţem se, oĉe. I drago mi je da i ti tako misliš. Na um mi je pala jedna zamisao.”

Naslonio se u naslonjaĉu i sa zadovoljstvom uzeo cigaru sa stola. Odmotao ju je, odrezao jedan kraj i pomirisao duhan raskošna mirisa prije nego što ju je bez ţurbe pripalio.

Imala je osjećaj kao da već nešto slavi.

“E pa, Valentina”, reĉe on, “drago mi je da se slaţemo. Sad si opet dobra kći.”

Primijetila je ono sad, no nema veze: to je bio prvi korak.

Kimnuo joj je, zadovoljan, a ona je pokušala zaustaviti taj trenutak kako joj ne bi procurio kroz prste. “Ta tvoja zamisao, jesi li o njoj razgovarala s majkom?”

“Nisam još, tata. Htjela sam prvo s tobom porazgovarati o tome.”

“Luckasta djevojko.” Nasmijao se i otpuhnuo kovitlac dima prema njoj. “Što ja imam s haljinama?”

“Haljinama?”

“Da, haljinama koje su ti padale na um. O tome moraš razgovarati s majkom. Majke su te koje se bave takvim stvarima.”

Brzo je udahnula, osjećajući okus dima. “Tata, nisam spomenula nikakve haljine.”

“No, ne brini se, siguran sam da će ti majka htjeti o tome razgovarati.” Kimne u znak razumijevanja. “Znam kakve su ţene kad su haljine u pitanju.”

Ustao je iz naslonjaĉa i glasno se ushodao po prostoriji, šuškajući rukavima, struţući stopalima po ulaštenim podnim gredama, bubnjajući prstima po košulji. Prepoznala je to kao znakove iznimnog zadovoljstva. Što se to dogaĊalo? Ovaj razgovor odvijao se u pogrešnom smjeru.

~ 45 ~

“Neće mi trebati više od nekoliko haljina”, istaknula je oprezno.

“Ne, draga moja. Ako ţeliš uhvatiti dobru partiju, trebat će ti barem trideset ili ĉetrdeset haljina, pretpostavljam. No to prepuštam tvojoj majci. Vaţno je da je odluka donesena i da smo već sastavili popis imena koja ćeš razmotriti.”

“Tata, kako to misliš, uhvatiti dobru partiju?”

“Pronaći muţa, dakako.”

“Muţa?” Ruke su joj pale iz krila.

“Da, draga moja. Zar nismo o tome razgovarali? O prekidanju školovanja i pronalaţenju supruga?” S oĉitim uţitkom povukao je dim cigare, uskoraĉao se po sobi i otresao mrvice duhana s košulje.

“Uskoro ćeš navršiti osamnaest, Valentina. Vrijeme je da se poĉneš odgovorno ponašati, pronaĊeš odgovarajućeg muţa i udaš se. Mnogo je krasnih mladih ĉasnika iz dobrih obitelji.”

“Ja se neću udavati, tata.”

“Nemoj se sada glupirati, Valentina, o ĉemu govoriš?”

“Neću se udavati.”

“Maloprije si rekla da si se spremna latiti planiranja svoje budućnosti.”

“Da, ali ne kao neĉija ţena.”

“A što ti drugo, zaboga, preostaje? Tvoja majka i ja...” Zastao je, kao da mu je na um pala neugodna misao. Stojeći nasred prostorije ĉinio se kao da se sav naduo u odjeći, a obrazi su mu se zajapurili. “Kakvu to zamisao imaš o svojoj budućnosti?”

Ustala je kako bi ga pogledala licem u lice. “Tata, to je ono što sam ti došla priopćiti. Ţelim se osposobiti za profesionalnu bolniĉarku.”

Posjeli su je. Ne u radnu sobu. Ne u primaću sobu gdje su se obiĉno vodile ozbiljne rasprave. Roditelji su je posjeli u glazbeni salon, na mjesto u kojem je godinama gajila nade.

Posjeli su je na klavirski stolac sa sjedalom s resicama koje je cupkala i mrsila kad glazba ne bi zvuĉala kako treba. Majka joj je sjela na stolac uz prozor. Premda joj je lice bilo bezizraţajno kao i uvijek, meĊu prstima je drţala rupĉić zguţvan u ĉvrstu lopticu. Majĉina šutljivost bila joj je gotovo gora od oĉeve provale gnjeva.

“Valentina”, reĉe joj otac ozbiljno, “moraš smjesta izbaciti te mušice iz glave. Zapanjuje me da ti je takvo što uopće i palo. na pamet, a kamoli da si o tome ozbiljno razmišljala. Sjeti se obrazovanja koje smo ti priuštili, glazbenih poduka. Razmisli koliko nas je sve to stajalo.”

Krupnim se koracima ushodao ispred nje dok su mu repovi fraka mlatarali od uznemirenosti. Poţeljela je ispruţiti ruku ne bi li utišala taj zvuk. Ne bi li utišala njega.

“Molim te da me pokušaš razumjeti, tata. Govorim ĉetiri jezika, znam svirati glasovir i znam lijepo hodati. I što s time mogu?”

“Moţeš se udati. Sve mlade dame pripremaju se za to.”

~ 46 ~

“Ţao mi je, tata, ali rekla sam ti. Ne ţelim se udavati.”

Majĉin oĉajan uzdah bio je kap koja je prelila ĉašu. Valentina se okrenula prema glasoviru, okrenuvši im leĊa, i podignula njegov poklopac. Prsti su joj pronašli prvi njeţni akord, a potom i drugi, i, kao uvijek, zvuk nota umirio ju je. Drhtanje u grudima smirilo se.

Odsvirala je kratak ulomak iz one Chopinove skladbe i u skrivenom kutku uma naĉas ugledala plamenokosog Vikinga. Iza njezinih leĊa zamro je svaki pokret. Zamislila je roditelje kako izmjenjuju poglede.

“Dobro sviraš, Valentina.”

“Hvala, mama.”

“Svaki muţ ponosio bi se da mu nakon veĉere goste zabavljaš kakvom Beethovenovom ili Ĉajkovskijevom skladbom.”

Valentina skvrĉi prste kako više ne bi dodirivali tipke. “Ţelim biti bolniĉarka.” Govorila je tiho, strpljivo. “Ţelim skrbiti o Katji. Bolniĉarka Sonja neće dovijeka biti s nama.”

Prostorijom se pronio uzdah i Valentina najednom shvati da joj oĉev visoki tamni lik stoji tik iza leĊa. Pogladio ju je po kosi, poloţivši joj ruku na rame. Nije se pomaknula. Šest mjeseci nije ju dodirnuo, od bombe u Tesovu, i bojala se da će, ako pomakne makar jedan mišić, povući ruku i ne dodirnuti je još sljedećih šest.

“Valentina, poslušaj me, dijete drago. Znaš da ti ţelim najbolje. Zanimanje bolniĉarke je bijedno, puno kurvi i alkoholiĉarki. Nije primjereno za uglednu mladu ţenu.”

“Slušaj oca”, majka će joj blago.

“Pune su ušiju. Imaju svakakve boleštine.” Rijeĉ boleštine izgovorio je tako da je znala da ne misli samo na boginje ili tifus.

“Ali bolniĉarka Sonja nije ni kurva ni alkoholiĉarka”, primijeti Valentina. “Nema nikakvu bolest. Ugledna je ţena.”

Otac joj ĉvršće stisne rame te Valentina osjeti kako joj ţeli stisnuti i um. “Postoji još jedan naĉin”, reĉe on, “da pomogneš Katji. Bolji naĉin na koji ćeš joj se iskupiti.”

“Koji?”

“Nije teško.”

“Koji to, tata? Što mogu uĉiniti?”

“Dobro se udaj.”

Naglo se okrenula natrag prema glasoviru dok joj se grlo stezalo od razoĉaranja. Nije ţeljela rasrditi oca. “Ĉula si me, Valentina.” Povisio je glas. “Dovraga, djevojko, moraš se dobro udati.

Moraš se smjesta udati. Inzistiram. Za dobrobit prezimena Ivanov.”

“Ili što, oĉe? Što ćeš uĉiniti ako odbijem?”

“Budem li morao, spreman sam te i izbiĉevati.”

~ 47 ~

7

“I

zrabljivanje! Oskudica! Gladovanje!”

Mihail Sergejev bio je izvrstan. Znao je kako potaknuti svjetinu, kako pobuditi emocije u ljudima i raspaliti njihove prazne trbuhe. Arkin je sa zadovoljstvom pratio veĉerašnji skup. Većinom seljaci, kao i on sam, priprosti radnici što su se iz ruralnih provincija sjatili u Sankt Peterburg u potrazi za poslom u tvornicama. Većina ih nije znala ĉitati. Tek nekolicina jedva je znala napisati vlastito ime. Zaĉudo, ta je ĉinjenica Arkina rastuţila ĉak i više od uţasnih uvjeta u kojima su radili u poduzećima ili tvornicama. Ĉinjenica da vlast namjerno zatupljuje puk uskraćujući mu obrazovanje ĉinila mu se najokrutnijom mogućom nepravdom. Bio je to oblik kontrole koji je valjalo satrti.

Zbog toga je vjerovao u teoriju vjeĉne revolucije Lava Trockog. Sa Sergejevim je otišao poslušati Trockijev govor na nekom sastanku i obojica su bili toliko opĉinjeni tim vizionarom ĉupave, neobuzdane kose, s naoĉalama koje su vazda blještale, da su cijele noći šetali ulicama ne mogavši se smiriti. Otkrio im je neki novi svijet. Onaj u kojemu pravda i jednakost nisu samo prazne rijeĉi, nego ţiva bit ţivota svakog ĉovjeka. Od toga su trenutka poĉeli vrbovati i druge za socijalistiĉke ideje.

“Ljudi Rusije”, Sergejev je strastveno pozivao, “sami se moramo izboriti za svoja prava. Ţeljezna ruka carske vlasti mora...” — zastao je i ogledao se po prostoriji prema publici — “mora pasti.”

Odobravajuće klicanje.

“Dali su nam Dumu kako bi nas ušutkali.” Sergejev je te rijeĉi izgovorio posprdno.

“No premijer Stoljipin odnosi se prema tome s prezirom i oko vrata stavlja Stoljipinove kravate, omĉe, vješala, svakomu tko mu se usprotivi.” Sergejev strgne vlastitu kravatu kao da je uţe što ga guši, a okupljeno mnoštvo zaurla. I Arkin im se pridruţi.

“Zanima li Stoljipina to što vi na stolu nemate kruha za svoju djecu?”

“Ne! Njet! Ne!” “Zanima li Stoljipina to što vas tjeraju da radite u uvjetima u kojima bi i pas odgrizao vlastitu nogu samo da pobjegne?”

“Ne! Ne!” “Zanima li Stoljipina…”

“Druţe Sergejev!” Povikom se oglasio ĉovjek mršav poput hrta koji je stajao na nogama dok mu je iz usta visjela cigareta.

~ 48 ~

“Sjedni!” doviknuo mu je neki glas.

Sergejev ispruţi ruku zahtijevajući tišinu. “Reci, druţe. Svatko ima pravo da ga se ĉuje.”

“Drugovi”, reĉe ĉovjek podiţući glas, “ove brbljarije neće nas odvesti nikamo. S neprijateljem se ne moţemo boriti, nego moramo pokušati pregovarati s njim. Duma nam je tek prvi korak. Moramo se neprestano boriti i izvojevati nove ustupke. Aleksandr Guĉkov, voĊa oktobrista u Dumi, da je sve od sebe kako bi postigao dogovor za bolje uvjete u rudnicima...”

“Aleksandr Guĉkov”, zagrmi Sergejev, “nije ništa drugo doli sredstvo tiranije.”

To je razgalilo gomilu. “Da! Da!” Sergejev se potpuno uspravi. “Jedino je rješenje da radnici preuzmu vlast. Moć sindikatima!”

Uslijedio je gromoglasan pljesak i galama glasova. Okupljeno mnoštvo stalo je nagurivati uljeza sve dok se nije zakleo da neće proći mnogo dok svi ne budu nosili Stoljipinove kravate te se poraţen iskrao iz dvorane.

“Moć radnicima!” urlao je Sergejev.

Naslonjen na zid, Arkin je pripalio cigaretu i kimnuo. Diktatura proletarijata, tako je to nazvao Lav Trocki. Bit će to ljuta i krvava bitka, no već je pred vratima. Bilo je samo pitanje vremena.

Svećenik je bio mudar, u to nije bilo sumnje. Otac Morozov poznavao je ljude. Mamio je gladne trbuhe u crkvenu dvoranu pomoću velikog kotla vrućega gulaša. Bez mesa, dakako, samo s povrćem, no bili su mu tako patetiĉno zahvalni jer im to nije hranilo samo tijela — hranilo im je i gnjev, bijes zbog onoga na što su spali. U njima je to razjarivalo osjećaj nepravde, ĉak i prije no što bi ih svećenik uputio u dvoranu na Sergejevljeve govore. Jedina mana oca Morozova bilo je to što je vjerovao u Boga i Boţju ljubav prema svem ĉovjeĉanstvu, bez obzira na to koliko je netko bijedan primjerak ljudske vrste. To je katkad bio problem.

Svećenik je poput vrane stajao iza kotla s gulašom koji se pušio, grabeći varivo kutlaĉom i dijeleći ga u emajlirane posude, saslušavajući muškarce koji bi mu se ţalili i nudeći savjete ili trunku utjehe. Nikad se nije zamarao. Uvijek je izgledao isto, visoka, blago pogrbljena, strpljiva figura guste brade, u ruĉno ispredenoj crnoj mantiji. Vjerojatno mu nije bilo više od ĉetrdeset, no izgledao je mnogo starije, budući da mu je kosa već posijedjela. Moţda je to bila posljedica tolikih godina slušanja patnji drugih ljudi, ili pak zbog gubitka supruge.

Arkin je stajao pokraj oca Morozova, ĉekajući kratku stanku u gladnom nizu zdjelica.

“Oĉe, imamo opremu.”

“Ovdje?”

“Na donjem katu. DoĊite kad završite.”

Svećenik kimne i toplo se nasmiješi sljedećem muškarcu u redu. Arkin se divio njegovoj

~ 49 ~

staloţenosti. Nitko nikad ne bi pomislio da sije smrt.

Izrada bombi bila je pipav posao. Otac Morozov bio je mozak operacije, onaj koji je kovao planove. Mihail Sergejev bio je dobavljaĉ koji je nabavljao potrebnu opremu ne postavljajući nikakva pitanja. A Arkinov doprinos bila je ruĉna izrada. Nikome drugome nije bilo drago rukovati eksplozivom.

Tri su muškarca dobro suraĊivala, no Arkin je toga dana primijetio da mu je drug Sergejev nemiran. Neprestano se dizao i sjedao za stol za kojim je Arkin radio, ţivcirajući ga, dok Arkin nije odloţio kliješta za ţicu. U podrumskoj prostoriji bilo je tako hladno da im se dah kovitlao poput dima svaki put kad bi progovorili te se Arkin brinuo da bi mu se ţelatinski dinamit mogao slediti ako se temperatura previše spusti. Pogledao je Sergejeva.

Jakna mu je bila prljava i puna rupa, a šal tako zamašćen i omotan oko vrata toliko puta da je nalikovao na debelu usnulu zmiju. “Što je, druţe?” upita Arkin. “Dobar si govor danas odrţao. Trebao bi biti zadovoljan.”

Sergejev je po rukama premetao kutiju cigareta od duhana mahorka, koji je imao jeftin miris i neugodno je zaudarao u zatvorenom prostoru. Arkin mu je zabranio da puši u blizini upaljaĉa ĉahure. Dvije takve leţale su na stolu pred njim te mu je pogled pao na njih još dok se obraćao Sergejevu. Duge uske ĉahure od bakra koje su sadrţavale malu koliĉinu ţivina fulminata. Visokoeksplozivne. Arkin je njima uvijek rukovao s poštovanjem, no rado bi ih poloţio na dlan, naizgled bezopasne poput Sergejevljeve cigarete. Dok bi drţao toliku moć u dlanu, srce bi mu brţe zakucalo.

Iznenadilo ga je koliko je lako bilo pronaći podatke o eksplozivima. U sanktpeterburškoj knjiţnici prouĉavao je genijalne izume Alfreda Nobela kako bi bolje razumio tih pet na brzinu napravljenih štapića sivoga ţelatinskog dinamita, što su leţali spojeni na stolu ispred njega. Ţelatinski dinamit bio je mješavina eksploziva sastavljena od nitroglicerina i nitroceluloze pomiješanih s nitratom potaše i sitno mljevene piljevine. Dvanaest posto snaţniji od dinamita. Dermo! To je popriliĉna snaga. A smjesa je otporna na vlagu i ne ispušta štetne pare nakon detonacije. Obavio je dlan oko jednog štapića osjećajući njegovu glatku hladnu površinu na koţi. Gospodin Alfred Nobel, pomislio je, bio je ĉovjek neobiĉna karaktera. Tko bi drugi svijetu mogao nanijeti toliku štetu, a ipak mirno poĉivati u grobu?

“Druţe”, reĉe Sergejev, “ţao mi je, ali moram otići.”

Arkin podigne obrvu. “Što je? Nije te valjda strah?”

“Ne. U pitanju je moja ţena. Uskoro bi trebala roditi, no i dalje radi u tvornici ljepila. To joj izaziva muĉninu.”

“Ah, obitelj.”

“Nemoj to tako govoriti.”

Arkin se nasmiješi. “Sergejeve, doći će dan kad će obitelji biti stvar prošlosti.” Baci pogled prema svećeniku. “I vjera takoĊer.

Opijum za mase, kao što je rekao Karl Marx. Jedini prioritet bit će Drţava. Bude li

~ 50 ~

postojao savršen drţavni poredak, i stanovništvo će biti zadovoljno. Drţava mora imati prednost pred obitelji. Ona će i biti naša obitelj.”

“Dakako da se slaţem s tobom”, reĉe Sergejev i nesigurno slegne ramenima. “Ali ne veĉeras.” Ustane i zaputi se prema vratima. “Nemojte se raznijeti”, reĉe kroza smijeh i ode prije nego što su ostala dvojica stigla prigovoriti.

Arkin i otac Morozov okrenuše se natrag prema stolu.

“Dobar je on ĉovjek”, reĉe Morozov.

“Vatren je govornik i predan je našoj borbi”, sloţi se Arkin dok je umetao jedan kraj osiguraĉa u otvoreni vrh ĉahure. Kliještima joj je paţljivo stisnuo rubove. Ako ih prejako stegne, mogli bi eksplodirati. “Ali nema ţeluca da ubije nekoga.”

“A ti?” upita svećenik.

“Ja ću uĉiniti što god budem morao.” “Ĉak i raditi za obitelj koju prezireš? Za ministra Ivanova?”

“Da, oĉe, radim za tog parazita i da, špijuniram ga. Kao i vi, radim sve što naša borba od mene zahtijeva. Ivanov ima trideset slugu koji tetoše ĉetvero dokonih ljudi. Kad bi sve sluge diljem Sankt Peterburga radile na neĉem korisnom, kako bi nam samo grad bio drugaĉiji.”

“Jesi li to predloţio Ivanovima?” upita blago Morozov.

Ta je ironija Arkina zabavljala. Nasmijao se i omotao komad ţice oko štapića ţelatinskog dinamita u ĉijoj su se sredini nalazila dva detonatora. Izmjerio je fitilj. Sastojao se od komada pamuĉnog vlakna omotanog oko jezgre od sitnog baruta, a sve to bilo je premazano bijelim lakom za zaštitu od vlage. Ovaj je sporo gorio, šezdeset centimetara u minuti. To mu je ostavljalo vremena za bijeg. Odrezao je komad dug stotinu dvadeset centimetara.

Srce mu je tuklo u pravilnom ritmu i to ga je veselilo. Otac Morozov pomolio se nad bombom i iznad nje naĉinio znak kriţa. Uvijek je to ĉinio.

Prije nego što bi krenuli u pohod.

Tens je zaronio dublje u tamu. Buka u tunelu bila je zaglušujuća, no i unatoĉ tomu volio je ondje redovito zalaziti. Morao se spuštati u kanalizaciju kako bi se uvjerio da radovi dovoljno brzo napreduju i provjerio paze li nadglednici da radnici kopaju duţ zacrtanih pravaca.

Zrak je postao gušći i morao se napola presaviti pod niskim svodom. Voda mu je kapala po ramenima. Snaţna baklja koju je drţao u ruci bacala je krug svjetla po oblim stijenkama tunela omogućavajući mu da pomno pregleda zidove od opeke te je svakih nekoliko koraka pruţao ruku i dodirivao ga. Oĉi mu nisu bile dovoljne — trebali su mu i prsti. Negdje od naprijed zaĉula se potmula tutnjavina. Ispod njegovih nogu bile su traĉnice za teretna kola koja su odvozila iskopano kamenje i zemlju te je osjetio kako podrhtavaju.

“Idu kola”, povikao je.

Trojica muškaraca ispred njega odskoĉila su u stranu priljubivši se leĊima uz stijenku

~ 51 ~

tunela. Buka koju su kola, do vrha natovarena šutom, stvarala prolazeći pokraj njih parala je uši. Dva radnika koja su se svim silama trudila gurati ih nosila su bezliĉna radna odijela i suknena pokrivala za glavu za zaštitu od vode koja je posvuda kapala, lica crnih od naslaga prljavštine. Na prvi pogled reklo bi se da su muškarci, no nisu bili. Bile su to ţene.

Muškarci su kopali.

“Pruga je slobodna”, viknuo je.

No primijetio je da su se kola zatresla. Prišao im je, nogom gurnuo traĉnice i osjetio da su se pomaknule. Okrenuo se prema jednom od muškaraca. “Pobrini se da se ovo uĉvrsti.

Ne ţelim nikakve nesreće.”

Bilo mu je dosta nesreća, muka mu je bila od njih. Sve je to zbog mraka — radnici ne vide dobro. Smjene su im preduge, alati otupjeli, plaće preniske.

A njega su smatrali odgovornim za to.

Od krvi je sve bilo sklisko. Jens je ĉovjeka nadljudskom snagom drţao u sjedećem poloţaju na stolcu. Oglušivao se na krikove i zanemarivao kletve. Jednom ga je rukom ĉvrsto obujmio oko prsa, prikovavši ga odostraga za stolac, dok mu je drugom ĉvrsto stisnuo lakat, imobiliziravši ga. Ĉovjek se izvijao od bola i silovito zabacivao glavu unatrag, udarivši Jensa u ĉeljust.

“Drţite ga”, naloţi doktor Fedorin.

Nakon posljednjega naglog trzaja koji je ĉovjeka nagnao na još jedan bolan jauk od kojeg se grĉila utroba, Fedorin se uspravio.

Ruke su mu bile prekrivene krvlju. Znoj mu se presijavao na koţi, a na ĉelu mu je ostao krvav trag na mjestu gdje ga je obrisao dlanom.

“Bolje ne mogu, Sergejeve.” Ĉovjek se zamagljenih oĉiju zagledao u smrskanu desnu podlakticu i zastenjao. Kosti su se još uvijek nazirale ispod sloja krvi, no više nije bilo oštrih krhotina što strše u raznim smjerovima. Jens osjeti kako Sergejevu poĉinju podrhtavati prsa pa popusti stisak.

Poloţi dlan na drhtavo rame kopaĉa tunela. “Lijeĉnik je to izvrsno izveo.” Izvrsno izveo? Kako se usudio tu osakaćenu kašu nazvati izvrsno izvedenim poslom? Znao je da je Fedorin uĉinio sve što je mogao, no od ĉega će, zaboga, ovaj ĉovjek sada ţivjeti?

“Daj mu još morfija”, reĉe Jens.

“Kakva mi korist od morfija?” progunĊa Sergejev. “Ne mogu raditi.” No ipak je prihvatio nekoliko ponuĊenih kapi u ţlici.

“Zarast će”, uvjeravao ga je doktor Fedorin. “Moţda neće biti jednako ravna ili snaţna kao prije, no zarast će. Mlad si, brzo će zacijeljeti.”

Krenuo mu je ispirati ozlijeĊenu ruku prokuhanom vodom i jodom, a potom mu poĉeo zašivati rane dok mu je Jens nastavio pritiskati lakat kako bi smanjio gubitak krvi. Kad su mu stavili ĉiste gaze, zavoje i udlage, i fiksirali mu ruku u povez o vratu, Jens izvadi bocu rakije iz ladice stola koji je sluţio kao privremena radna površina. Nalazili su se u drvenoj

~ 52 ~

kolibi koja je sluţila kao ured. Natoĉio im je tri ĉaše ţestokog pića.

“Evo. Zalij grlo ovime.”

Jednu je gurnuo u Sergejevljevu zdravu ruku, a drugu dao lijeĉniku. Doktor Nikolaj Fedorin jednim je gutljajem otpio pola natoĉenog pića, a ostatkom isprao ruke iznad zdjele, zavrnuvši rukave košulje do lakta. Jens je znao da se ovakve nesreće ne bi smjele dogaĊati.

Netko negdje škrtario je na odrţavanju. Natoĉio je kopaĉu još jednu rakiju te se, sad kad je najgore završilo, Sergejevu poĉela vraćati boja u obraze.

“Spasibo, direktore Friis.” Nazdravio je Jensu i Fedorinu. “Spasibo.”

“Sergejeve, evo ti novca za voţnju kući u droškom3.” Jens mu pruţi sveţanj novĉanica iz ladice. “Uzmi to i nahrani obitelj.” Ĉovjek odloţi ĉašu i uzme novac. Ĉvrsto ga je stisnuo prstima razmazavši krv po novĉanicama. Nastupio je trenutak nelagode. Jens mu ponovo poloţi ruku na rame. “Ti si dobar radnik, Sergejeve. Trebat ćeš mi opet kad ti ruka zacijeli.”

Kopaĉ je prouĉavao rublje koje je drţao u ruci. “Ĉuvat ćete mi radno mjesto slobodnim?”

“Hoću.”

“Predradniku se to neće svidjeti.”

“Predradnik će uĉiniti što mu ja kaţem.”

Muškarac se napola osmjehne. “Da. Naravno da hoće.”

Jens ponovo osjeti kako se nelagoda uvukla u kolibu. “Idi kući”, reĉe. “Idi kući i ozdravi.”

“Trebat će mu mijenjati zavoje”, primijeti doktor Fedorin. Sergejev je i dalje zurio u novac. “Ne mogu vam platiti, doktore.”

Fedorin okrzne Jensa pogledom. “Tvoj direktor toliko je dobar da će on pokriti te troškove.” Ĉovjek napokon polako podigne pogled. “Direktore, kaţite mi, kanite li osobno plaćati lijeĉenje svakom ĉovjeku kojemu bude potrebna lijeĉniĉka pomoć ovdje u tunelu? Ĉuvati radno mjesto svakom ozlijeĊenom kopaĉu? Svakom radniku u tvornici u Sankt Peterburgu? Ĉak i onima s osakaćenom rukom poput mene?”

Jens zgrabi muškarca za zdravi lakat i podigne ga sa stolca. “Idi odavde, Sergejeve. Idi kući ţeni.”

Pridrţavajući desnu ruku lijevom, Sergejev krene prema vratima.

“Ono što radim u ovim tunelima”, odsjeĉno će Jens, “moja je stvar.”

Sergejev se naglo okrene uprijevši pogled najprije u Jensa, a zatim i u Fedorina. “Ne još zadugo”, reĉe tiho.

“Mogao je pokazati više zahvalnosti, gad jedan.”

3

fijaker

~ 53 ~

“Bio je poniţen, Nikolaju. Bio bi mi bacio novac natrag u lice. Ono što on ţeli jest raditi u pristojnim uvjetima, a ne milostinju.”

“Jense, dragi moj prijatelju, ponekad mi se ĉini da ni dan-danas ne razumiješ rusku dušu. Tvoj danski um odveć je racionalan. Ruska duša nije.”

Jens mu se osmjehne i podigne ĉašu. “Na zdorovje! Uzdravlje! Za rusku dušu i ruski um. Neka izvojevaju pobjedu nad neprijateljima napretka.”

“A to su?”

“Samodopadnost i korupcija. Glupost i pohlepa.”

“Ha!” Fedorin pljesne Jensa po leĊima. “To mi se sviĊa.”

“Nevolja je u tome što na svijetu nema srdaĉnijih ljudi od Rusa, ali ni okrutnijih. U Rusiji nema zlatne sredine, samo sve ili ništa. Pogledaj cara Nikolaja. On vjeruje da ga je sam Bog postavio na ĉelo Rusije, a ĉak je i uvjeren da mu Bog šalje proroĉanstva kojima se vodi. Govorio mi je o njima.”

“Ne rastuţuj me, prijatelju.”

“Povodi se za duhovnim voĊama poput monsieura Phillippea Lyonskog i svetog Serafima iz Sarova. A carica je zaluĊena onim podmuklim popom, Grigorijem Rasputinom.”

“Kaţu mi da vjeruje da je bolest njezina sina, carevića Alekseja, Boţja kazna te je pokušava zataškati.”

“Koliko je teška ta bolest?” upita Jens.

Fedorin si natoĉi još jednu ĉašicu rakije. “Carev je sin hemofiliĉar. Zbog toga ga skrivaju podalje od oĉiju u Carskom selu.”

Jens ne dopusti da mu se šok odrazi na licu. “Hemofiliĉar?”

“Da.” “Oni ne ţive dugo, zar ne?”

“Ne, obiĉno ne.”

“Bog neka pomogne Rusiji.”

Fedorin iskapi rakiju. “Neka nam Bog svima pomogne, prijatelju.”

Rukovao se s Jensom i napustio njegov ured. Jens je prolio rakiju po stolu i njome oribao krv s drva. Bez obzira na to što Nikolaj Fedorin govorio, Jens je osjećao srodnost s ruskom dušom, osjećao je da su mu bliska njezina mraĉna i bolna raspoloţenja i oĉaj.

Ovamo je došao kad mu je bilo samo osamnaest godina kako ne bi morao robovati u oĉevoj tiskari, i umjesto toga studirao inţenjerstvo u Sankt Peterburgu. Tijekom devet godina koje je ondje proveo strastveno je zavolio Rusiju. Nije htio doţivjeti da padne poraţena zbog pohlepe.

“Budi tako ljubazan pa mi objasni, Friise”, naloţio je ministar Davidov.

Plan grada leţao je rasprostrt pred skupinom od šest muškaraca. Jens je pripalio cigaretu i zaškiljio kroz dim, promatrajući napetost na licima ljudi oko stola. Andrej Davidov bio je ĉovjek koji je rijetko podizao glas iznad razine ţamora. Ljudi bi katkad zaboravljali utišati vlastite jezike i saslušati ga, no Jens je znao da su takvi ljudi budale.

~ 54 ~

“Ministre”, Jens se nagnuo naprijed i sa stola podignuo pokazivaĉ od bjelokosti koji se suţavao prema vrhu, “dopustite da vam pokaţem.” Njegovim vrhom stao je pratiti jednu od linija koja je u izlomljenom pravcu presijecala kartu. “Vidite ovu plavu liniju; ona oznaĉava dovršene tunele. Primijetite kako se svi oni nalaze u neposrednoj blizini središta grada i palaĉa.”

Davidov kinine. Teški kapci sjeli su mu na oĉi, no usredotoĉeno je pratio pokazivaĉ.

“Ova pak”, Jens pokaţe na niz zelenih crta, “predstavlja one koji su još u izgradnji.”

Ministar skupi ĉupave obrve i stane otvarati i zatvarati poklopac svojega sata proizvodeći oštar i kratak zvuk. “Treba li nam ih toliko?”

“Zbilja treba, ministre. Sankt Peterburg svake se godine sve više širi, a broj stanovnika raste budući da sve više seljaka hrli s polja u grad u potrazi za poslom u novim tvornicama.

Zbog toga ova ovdje”, povukao je pokazivaĉem duţ debele crvene linije, “prikazuje planirane tunele ĉija gradnja još nije poĉela.”

Na prostoriju je legla teška tišina dok je Davidov promišljao o karti. Prekinulo ju je tek prezirno frktanje kojim se oglasio Gosolev, koji je bio sklon šmrkanju duhana. “Razmišljam o troškovima. Sve se”, rekao je Davidov, “svodi na troškove.”

“Ovome gradu potreban je novi vodovodni i kanalizacijski sustav, ministre. Bolest i proljev haraju meĊu peterburškim radnicima zbog nedostatka ĉiste vode za odrţavanje higijene. Kako da grad oĉistimo od sirotinjskih ĉetvrti kad nemamo dovoljno kanalizacijskih i vodovodnih cijevi?”

“Troškovi”, promrmljao je ponovo ministar. “Lani smo morali uskratiti sredstva transsibirskoj ţeljeznici kako bismo namaknuli milijun rubalja za onaj prokleti kip careva oca.”

“Ministre”, reĉe Jens glasom ne glasnijim od Davidovljeva, “ovo je nekoć bilo moĉvarno tlo. Sklono je poplavljivanju. Tijekom gradnje moramo danonoćno crpsti vodu iz tunela. DogaĊalo se da nam se stropovi urušavaju zbog”, polustisnutih oĉiju pogleda prema Krastsinu koji je sjedio niţe za stolom, “zbog toga što nemamo drvene potpornje i nedostaje nam svjetiljki.”

“Ne biste smjeli tetošiti siromašne”, ubaci se Davidov.

“Potpuno ste u pravu, ministre”, sloţi se Krastsin. “Bolje rade kad su gladni.”

Jens pogleda najprije u jednog pa u drugog te poloţi oba dlana na stol kao da time moţe zdrobiti njihove rijeĉi. “Ljudi najbolje rade”, odvrati, “kad se ne plaše da bi svakog trena mogli umrijeti.” Duboko udahne. “Car me je zamolio da ga osobno izvještavam o napretku izgradnje ove vodovodne mreţe. To je nešto do ĉega mu je jako stalo. Da mu kaţem da nisam u stanju brţe napredovati zbog Vas, ministre, ili Vas, Krastsine?”

Davidov podigne jednu debelu obrvu. “Je li to istina? Njegovo je Veliĉanstvo od Vas traţilo da ga izvještavate?”

“Da”, slaţe Jens.

“Krastsine”, naloţi ministar, “hajdemo ponovo razmisliti o tim sredstvima.”

Jens pripali još jednu cigaretu, iznenaĊen time što su mu ruke tako mirne. Upravo je

~ 55 ~

stekao dva moćna neprijatelja.

Grofica je mirisala na ruţino ulje leţeći ispruţena na krevetu.

“Danas si razdraţljiv”, obznani Natalija Serova. Prstima šĉepa pramen Jensove riĊe kose i njeţno ga povuĉe, taman toliko da osjeti zatezanje na tjemenu. Ponekad mu se ĉinilo da bi ga najradije iskidala na komadiće i svaki od njih stavila u dţep kako bi ga mogla potpuno posjedovati.

“Nisam razdraţljiv, Natalija. Nestrpljiv sam.”

“Nestrpljiv zbog ĉega?”

“Zbog promjena koje moraju nastupiti.”

“Oh, Jense, molim te, ne poĉinji opet s tim.” Nagnula se i poljubila mu ĉelo. “Barem jedanput u ţivotu ne dopusti tom svom danskom mozgu da zuji.”

“Davidov me pokušava smijeniti”, reĉe.

“O, zaboga, Jense, zar ne moţeš jednostavno napraviti ono što taj ĉovjek traţi?” Snaţno ga je udarila dlanom po golim prsima i grubo ga odgurnula. “Znaš da je Stoljipin na njegovoj strani, zar ne? Nemoj ni pomišljati na to da se usprotiviš našem premijeru.”

Teatralno je zakolutala oĉima. “Jer ćeš izgubiti.” Udaljila se na drugu stranu golemoga kreveta i utonula meĊu jastuke. “Molim te, nemoj mi reći da bi bio toliko glup.”

On pruţi ruku i pogladi je po stopalu. “Ne”, reĉe, “toliko glup nisam.”

“Stoljipin je poput prirodne sile. Gorostas koji svakoga zgromi.”

“Ukljuĉujući i samog cara Nikolaja, koji ga se boji. Baš kao što se bojao i vlastitog oca.”

Jens sjedne uspravno. “Muka mi je od politike. Nego, kaţi, kako ti je sin?”

“Aleksej je dobro, hvala ti.”

Jens je s groficom bio u vezi puna tri mjeseca prije nego što je saznao da ima sina.

Jednom mu je prilikom, nakon što su cijelo poslijepodne pili šampanjac, priznala da njezin suprug, grof Serov, nije djeĉakov otac. Priznala je da je slaba na zelenooke udvaraĉe te da se bila upustila u vatrenu ljubavnu vezu s vojnim ĉasnikom — koji je imao oĉi boje apsinta.

Poginuo je u bitki koja se vodila u šumama Finske. Jens nikad nije znao govori li grofica istinu — premda bi to objasnilo zbog ĉega grof Serov djeĉaku posvećuje tako malo pozornosti. Alekseju je sada bilo šest godina i Jens ga je rado vodio na jahanje.

“Moja nećakinja Marija dolazi mi u posjet za Boţić”, rekla je prelazeći mu noktom niz kraljeţnicu. “Moţda bi je volio ponovo sresti. Sjećaš se onog koncerta?”

Jensu se smjesta vrati ţivo sjećanje na taj koncert. Nezaboravna glazba. Za glasovirom bujna kosa i krupne crne oĉi. Gnjev u njima usmjeren ravno u njega.

~ 56 ~

8

“B

olniĉarko Sonja, kako je to?”

“Kako je što?”

“Kako je to biti bolniĉarkom. Uvijek nekomu pomagati.” Ţena je promotri dobrohotnim pogledom. “Zašto pitaš?”

“Jer sam se odluĉila školovati za bolniĉarku.”

“Bolniĉarku? Ti?” Bolniĉarka Sonja prasne u smijeh, što Valentina doţivi poput pljuske posred lica. Bolniĉarka primijeti izraz na njezinu licu i smjesta utihne. “Ozbiljno govoriš?”

“Da, ozbiljno.”

“Jesi li rekla ocu i majci?”

“Jesam.”

Najednom je nastupila tišina. Vani u vrtu krupne pahulje snijega padale su poput bijelih cvjetića jabuke.

“No? Što su rekli?”

Valentina se pokuša nasmijati. “Tata je zaprijetio da će me izbiĉevati.”

“Valentina, ne moţeš biti bolniĉarka.”

“Zašto ne?”

“Jer si preosjetljiva. Odveć si krhka. Uvenula bi u surovoj svakodnevici bolnice. To nisu ugodna mjesta, vjeruj mi na rijeĉ.”

“Ti si ih preţivjela.”

“Ja sam odrasla na farmi.”

Na to Valentina nije imala što odgovoriti. Promotrila si je ruke, svoje dlanove i ravne prste. Njoj se nisu ĉinili krhkima i preosjetljivima. Ĉinili su joj se snaţnima.

“Bolniĉarko”, reĉe dok je Sonja bila na odlasku, “hoćeš li me pouĉiti? Zanatu bolniĉarke, mislim.”

Bolniĉarka odmahne glavom, blagih i tuţnih oĉiju. “Njet, mališka. Ne mogu te pouĉiti bolniĉarskom zanatu. Kako nas na kraju ne bi obje izbiĉevali na snijegu.”

Vrata se za njom tiho zatvoriše. Valentina otkljuĉa svoju ladicu i izvadi popis.

“Spasibo, barišnja. Hvala vam, mlada gospodarice.” Pomoćnica kuharice kratko joj se naklonila.

~ 57 ~

“Sretan Boţić, Ščastlivogo Roidestva, Alisa”, odvrati Valentina.

Obitelj Ivanov svake je godine za Badnjak imala obiĉaj darovati nešto svojim slugama.

Kuća je bila ukrašena prigodnim vijencima zelenila i jarko okićenim boţićnim drvcem kupljenim na trţnici pokraj Gostinogo dvora. Valentina je stajala prva u redu, dijeleći slatkiše i sapun i rukujući se sa svakim ponaosob. Majka je stajala pokraj nje usiljena smiješka na licu dok je svakoj od ţena pruţala komad kvalitetna vunenog sukna, a muškarcima novu britvu i vrećicu duhana. Elizaveta Ivanova inzistirala je na tome da svi muški zaposlenici u njezinu domu budu glatko izbrijani, ukljuĉujući i vrtlare. Valentinin otac stajao je leĊima okrenut vatri, razmaknuvši noge dok mu je plamen grijao repove fraka, te bi svakom ĉlanu svojega osoblja uruĉio malenu baršunastu vrećicu s kovanicama.

Valentina je ĉula kako bi novĉići zazveckali kad bi pali na ispruţen dlan te se pitala koliko svaka vrećica sadrţi kovanica. “Ščastlivogo Roidestva, sretan Boţić, gospoĊice Valentina.”

“Sretan Boţić i Vama, Arkine.”

To je bio prvi put da je vozaĉa vidjela bez odore. Nosio je uredan sako i ĉistu bijelu košulju, bio je vitke i atletske graĊe. Odluĉnog lica. Kad su im se pogledi otvoreno sreli, zapitala se što se zbivalo iza tih njegovih hladnih sivih oĉiju. Poloţila mu je smiješne slatkiše i sapun na besprijekorno ĉist dlan.

“Spasibo”, zahvalio se, no smiješak što joj ga je uputio uopće nije bio primjeren vozaĉu.

“Arkine, neki dan dobro si vozio kad smo zaglavile u automobilu na Morskaji. Hvala ti.” Ĉinilo se da se sprema nešto izustiti, no predomislio se i umjesto toga pristojno kimnuo prema njoj.

“Gdje je Lav Popkov veĉeras?” upita Valentina. “Ne vidim ga.”

Njegov se uljudni smiješak skameni. “Mislim da Popkov ima drugih obveza. U konjušnici.”

Valentina se namršti. “Zar se jedan od konja razbolio?”

“To ćete morati njega pitati, gospoĊice Valentina.”

“Pitam tebe.”

Pogled mu se zadrţao na njoj mnogo duţe nego što je to bilo primjereno. “Ne bih rekao da je konj bolestan.”

“Lav? Zar mu nije dobro?”

“Valentina, draga, zadrţavaš red”, reĉe joj majka odsjeĉno. “DoĊite, Arkine.”

On smjesta krene naprijed po sljedeći dar. Od neĉega u tom vozaĉu, neĉega što je bilo briţljivo skriveno ispod uljudne vanjštine, Valentini su prolazili trnci niz leĊa.

“Lave? Lave?”

Gdje li je, dovraga?

“Lave Popkove!” ponovo ga je zazvala u konjušnici.

~ 58 ~

Pronašla ga je. Sklopljenih oĉiju, teških beţivotnih udova, izvaljena na leĊima na hrpi slame u praznom pregratku za konje. Srce joj je zastalo. Ne opet. Najprije njegov otac, Simeon, a sada i Lav. U nosnicama je nanovo osjetila miris krvi.

Poĉela je vrištati.

“Dovraga, prestani galamiti! Plašiš proklete konje.”

Prestala je. Kratko je udahnula i gnjevno se zagledala u Lava Popkova. Jedno mu je oko bilo napola otvoreno te joj se mrštio ĉeškajući se po pazuhu.

“Glupi, tupi Kozaĉe”, vikala je na njega, “prestrašio si me na mrtvo ime! Pomislila sam da si mrtav.”

NamrgoĊeni izraz je nestao. Nešto je nerazgovijetno promrmljao i prinio bocu votke ustima, nalijevajući bistru tekućinu niz grlo i prolijevajući dio po slami. Boca je bila gotovo prazna.

“Lave, pijan si.”

“Nego što sam nego pijan.”

“Mislila sam da njušim krv.”

“Uvijek si bila sklona umišljanju.”

“Ne umišljam da ćeš se zateći u grdnoj nevolji.”

Nacerio joj se ustima nalik na mraĉnu špilju u sjeni konjušnice i nagnuo bocu.

“Lave! Nemoj!” prekorila ga je.

Zavitlao je praznu bocu prema njoj, promašivši je. “Ĉega se toliko plašiš?”

“Ne ţelim da te biĉuju.”

“Ha!” Pruţila mu je slatkiše i sapun, osjećajući se smiješno. “Pravi dar je kod oca.”

Nasmijao se, glasnim grlenim zvukom što mu je prasnuo iz prsa. “Već mi ga je dao.”

“Vrećicu s rubljima?”

Oĉi su mu se suzile u crne proreze. “Njet, ne rublji.” “Što onda? Britvu i duhan?”

Umjesto odgovora krupni se muškarac naglo uspravio u sjedeći poloţaj, silovito se njišući, i zadignuo crnu košulju povrh glave, otkrivajući široka prsa prekrivena gustim crnim kovrĉama. Valentina nije mogla odvratiti pogled s njih. Još nikad nije vidjela polunagog muškarca, ne ovako izbliza.

“Pijan si”, nanovo će ona, no rijeĉi su joj zazvuĉale manje strogo. “Smjesta navuci majicu prije no što se smrzneš na mrtvo ime.”

Kao da nije ništa rekla. On je bacio košulju sa strane i zavaljao se po slami legavši potrbuške.

“Lave!” Ovoga puta to je zazvuĉalo kao tihi uzdah. Dlanom je prekrila usta i stala mu zuriti u leĊa. Ĉvrsti mišići bili su mu izbrazdani popreĉnim crvenim tragovima, toliko jednoliĉnima da se ĉinilo da su naslikani. Boja je još uvijek bila svjeţa i presijavala se. Valentina polako uĊe u pregradak i padne na koljena na slamu pokraj njega. Posjekline od biĉa na nekim su

~ 59 ~

mjestima bile duboke, otvorene bolne brazde oderane koţe.

“Zašto?” prošaptala je. Nije bilo potrebe pitati tko.

Popkov se otkotrlja, dohvati košulju i navuĉe je preko glave. Nije joj bilo jasno kako se uopće moţe pomicati s takvim leĊima.

“Zašto je to uĉinio?” Osjetila je stid zbog oca, jedak stid u trbuhu.

Popkov išĉeprka još jednu bocu ispod slame. Ta je bila puna. “Juĉer sam”, reĉe, “ušao u sobu tvoje sestre dok bolniĉarke nije bilo.”

“O, Lave.”

On slegne ramenima i ulije još alkohola niz grlo. “Htio sam joj darovati sitnicu za Boţić, to je sve.”

“Ali to je njezina spavaća soba.”

“Mnogo sam puta ušao u nju kako bih je poloţio ili izvadio iz kolica.”

“Ali nikad u odsutnosti bolniĉarke Sonje.”

On frkne. “Njet. Tvoj je otac ušao dok sam sjedio na rubu kreveta i razgovarao s njom. I zato me je izbiĉevao.”

Valentina ga najednom stane udarati po prsima. Šakama mu je bubnjala po mišićima tvrdima poput granita, a on se smijao.

“Glupi, tupi vole!” vikala je. “Nesmotreni Kozaĉe, lud si. I zasluţuješ da te se biĉuje.”

Zgrabio joj je zapešće i utisnuo joj vrat boce votke u dlan.

“Evo ti, popij malo.”

Zagledala se u naizgled bezazleno piće, protrnula sve do kosti i prinijela bocu usnama.

Valentini je bilo jako toplo. Ĉula je noćni vjetar kako grebe po drvenim zidovima konjušnice. Neka ugoda lebdjela joj je u glavi, nešto s krilima poput leptira ili moljca. Ĉinilo se da joj usne više nisu njezine te su se neprestano izvijale u smiješak. Sjedila je na tlu naslonivši se na boĉnu stijenku pregratka za konje, a noge su joj bile ututkane ispod hrpe slame. Odakle joj tolika toplina u trbuhu? Kad god bi sklopila oĉi, u glavi bi joj poĉelo zujati te bi se poĉela naginjati ustranu.

“Valentina, dosta ti je. Idi u krevet.” Popkov je zamahnuo ĉizmom preko slame i udario je u bedro kao da je svinja. “Odlazi odavde”, zareţao je. “Što si joj dao?”

“Komu to?”

“Kaţi mi.”

“Potkovu.” Zastao je zagledavši se u slamu. “Ulaštio sam je i…” bilo je oĉito da se stidi, “i kroz nju upleo bršljan i bobice.”

Valentina pomisli kako je to najljepši dar što ga je mogla zamisliti. “A meni ništa?” upita.

On podigne svoje crne oĉi do njezinih. “Ti si dobila moju votku. Što bi još htjela?”

~ 60 ~

Nasmijala se i osjetila kako svijet nestaje u izmaglici, otplovivši izvan njezina dosega.

“Mama i tata me tjeraju da idem na boţićni bal”, reĉe i zatvori oĉi. Tama se poĉela zabrinjavajuće vrtjeti pa se prisilila da ih otvori. Onaj nesretni stvor promatrao ju je podrugljiva izraza lica.

“Pijana si”, reĉe Popkov.

“Gubi se”, promuca ona progutavši slova.

Već sljedećeg trenutka shvati da lebdi u zraku, ne osjećajući ruke i noge. Kad je samo malĉice otvorila oĉi, ugledala je tamu kako se vrtloţi oko nje poput prašine.

“Lave, spusti me.”

On se nije obazirao na to što mu govori.

Kroz maglu je bila svjesna da je nosi u mraĉnu kuću kroz ulaz za sluţinĉad, no kapci su joj se slijepili, otvorivši se tek kad ju je iskrenuo na krevet ne pokušavajući biti paţljiv.

“Lave”, promrmlja ona, boreći se da joj se strop ne sruši na glavu, “mislim da ne bi...”

“Spavaj”, zareţi on.

“Spasibo, Lave”, reĉe tiho. “Hvala ti.” No on je već napustio prostoriju.

“Sviraj mi.”

Katja je sjedila u kolicima i bile su same u glazbenom salonu. Valentini je još uvijek bubnjalo u dnu lubanje, no sad je barem mogla okretati glavu bez straha da će joj otpasti.

Zaklela se da do kraja ţivota neće više ni primirisati votku. Proklela je Lava, njegovu odĉepljenu bocu i to što je narednog jutra izveo konje zviţduĉući neku veselu narodnu pjesmu kao da mu mozak uopće ne pliva u alkoholu.

“Molim te”, reĉe Katja, “sviraj mi nešto.”

“Danas neću biti dobra”, promrsila je Valentina podiţući poklopac glasovira. Od samog pogleda na tipke koje su je mimo ĉekale napetost u njoj popustila je.

Katja se nasmijala. “Ti si uvijek dobra, Valentina. Ĉak i kad kaţeš da nisi, dobra si.”

Valentina je udahnula, ne znajući što će odsvirati sve dok joj prsti nisu dotaknuli tipke.

Pod njima su se razlegli poĉetni taktovi Nocturna u Es-duru, skladbe koju je uvijek svirala za Vikinga. Smjesta je zaboravila na vanjski svijet i zaĉuĊujuće je dobro odsvirala. Njezina profesorica glazbe ponosila bi se njome jer je melodijsku liniju savršeno uskladila s akordima odsviranima lijevom rukom, dok je desnom uspjela postići ĉisti cantabile legato, osjećajući kako je glazba preplavljuje sa svakim otkucajem srca. Kroz pluća. Preko ramenâ.

Niz zapešća i prste.

“Valentina.” Bila je to njezina majka. Kad li je ušla u prostoriju? “Vrijeme je da se poĉneš odijevati za veĉerašnji bal”, reĉe Elizaveta Ivanova. “Pristala si ići, sjećaš li se?”

Valentinine ruke ukoĉiše se povrh tipki.

Broj pet s njezina popisa: Slušati mamu.

Pusti da joj ruke padnu na tipke po reskom, neskladnom akordu. “Da, mama. Pristala sam.”

~ 61 ~

Paţljivo je zatvorila poklopac glasovira i prišla malenoj srebrnoj kutiji koja je stajala na stolu pokraj Katjinih kolica. Iz nje je izvadila mjedeni kljuĉ, vratila se do glasovira i zakljuĉala ga, te prišla prozoru. Odškrinula ga je i bacila kljuĉ van u snijeg. Potom je bez rijeĉi napustila prostoriju.

Lice Viktora Arkina bilo je izobliĉeno. Jedno mu je oko pobjeglo na vrh ĉela, a usta su mu se razvukla do veliĉine kljuĉa za matice. Na trenutak se zagledao u svoj iskrivljeni odraz u zaobljenoj površini mjedenog fara Turicuma pitajući se što je još u njemu izobliĉeno, dublje u nutrini koju nije u stanju vidjeti. Zabrinjavalo ga je to koliko voli taj automobil. To je bilo opasno. Voljeti nešto ili nekoga do te mjere — to je ĉovjeka ĉinilo ranjivim. A on sebi nije mogao priuštiti ranjivost. No svejedno se njeţno osmjehnuo sjajnoj modroj oblini prednjeg boka i prebrisao je krpom.

“Imaš posjet.”

Arkin se osvrnuo. U dovratku je stajao Kozak. Izgledao je kao da se zabavlja. To nije bio dobar znak.

“Gdje?”

“U dvorištu.”

Arkin presloţi svoju krpu za laštenje i odloţi je na policu te proĊe mimo Kozaka i izaĊe iz garaţe u dvorište, gdje je upravo poĉela padati noć, bacajući sjene nalik na mrtva stvorenja po kamenim ploĉama. S desne strane nalazile su se konjušnice i kolnica, pred njim je bila crpka i korito za vodu, a s lijeve se uzdizao nadsvoĊeni prolaz nad stazom što je vodila uokolo do proĉelja kuće. Tik iza prolaza stajala je mlada ţena. Na glavi je nosila rubac ĉvrsto svezan ispod brade za zaštitu od ledenog vjetra i dug remenom stegnut kaput koji je izgledao kao da je nekoć pripadao muškarcu. Drţala se kao da joj je nelagodno, a glavu je bojaţljivo pognula.

“Prijateljica?” Popkov se nasmijao pokazavši prema trbuhu i rukom naĉinivši toboţnju okruglu izboĉinu. Ţena je bila u visokoj trudnoći. To je bilo oĉito ĉak i pod kaputom.

“Idi laštiti potkove ili timariti konjima grive ili tako nešto”, reĉe Arkin i krene prema ţeni. Oprezno ju je pozdravio.

“Kako Vam mogu pomoći?”

“Nosim poruku. Od Mihaila Sergejeva.”

Smjesta ju je uhvatio za ruku. Bila je mršava i nije mu pruţila otpor. Poveo ju je u garaţu gdje joj se, sklonjeno od vjetra, lice opustilo te mu se stidljivo osmjehnula.

“Ja sam Mihailova ţena, Larisa.”

U tom se trenu nešto dogodilo, nešto se u njemu prelomilo. Sve ono što mu je bilo tako uredno i ĉvrsto posloţeno u glavi odjednom kao da se poljuljalo. Naĉin na koji je to rekla, tako jednostavno, tako ponosno. Ja sam Mihailova žena, Larisa. Ruku poloţenih na nabreknuli trbuh. Sjetio se svoje majke kad je isto to izgovorila. Ja sam žena Mihaila

~ 62 ~

Arkina, Roza. I njoj je ruka poĉivala na nabreknulom trbuhu. Dva tjedna kasnije i ona i neroĊeno dijete umrli su od sepse budući da mu otac nije imao novca za lijeĉnika. To se zbilo na njegov deveti roĊendan.

Osjetivši nešto nalik na bol, najednom shvati da i sam ţeli imati dijete, imati ţenu nabreknulog trbuha koja će biti njegova unatoĉ tomu što je Sergejevu napriĉao kako je obitelj stvar prošlosti. Osmjehnuo joj se, potresen.

“Je li se nešto dogodilo?” upita je.

Ona kimne. Usne su joj bile blijede, a oĉi obrubljene tamnim krugovima i pune tjeskobe.

“Mihail. OzlijeĊen je u nesreći na poslu.”

“Teško?”

“Slomljena mu je ruka.”

Osmjehnuo joj se ne bi li joj odagnao strahove. “Brzo će to zacijeljeti”, reĉe. “Mihail je snaţan.”

No znao je što to za njih znaĉi. Nemati posla znaĉilo je nemati novca. Za hranu, za stanarinu, za djetešce. Posegnuo je u dţep i izvukao zadnje tri cigarete i nekoliko novĉića.

To je bilo sve što je imao.

“Evo, odnesi to svome muţu.”

Dopustila mu je da joj ih stavi u sitni dlan. “Moţeš li si ovo priuštiti?”

“Odvedi ga u crkvenu dvoranu oca Morozova. Ondje ima tople hrane.”

“Spasibo”, prošapće ona. “Šef mu je dao dovoljno rubalja za stanarinu.”

“To je neobiĉno. Tko je taj ĉovjek?”

“Direktor Friis.”

“Radiš li ti i dalje u tvornici ljepila?”

Ona slegne ramenima. “Da.” Osjetio je kako mu se u utrobi rasplamsala vatra što je gorjela s namjerom da ovome nesretnom gradu donese pravdu. Jedan mjedeni far automobila, to bi bilo dovoljno. Mogao bi ga otrgnuti s automobila i dati joj ga da ga proda. To bi bilo dovoljno da osigura ţivot novoroĊenom djetešcu, dovoljno da sprijeĉi da se mlijeko njegove majke ne sasuši zbog izgladnjelosti.

“Zabrinut je...” reĉe ona uznemireno, “zbog... posla koji veĉeras ima obaviti s tobom.”

“Reci Mihailu da mu poruĉujem da se ne brine. Ja ću to riješiti. Idi kući i odmori se.

Pojedi nešto.”

“Spasibo.”

“Sretno s djetetom.”

Ona se osmjehne blagim smiješkom punim nade. Polako se uputi natrag preko neravnih kamenih ploĉa krivudavim korakom svojstvenim ili pijanom muškarcu ili trudnoj ţeni.

Stojeći na vjetru, Arkin ju je promatrao dok mu se nije izgubila iz vida. Dakle, kucnuo je ĉas. Osjetio je kako mu ţivac na rubu ĉeljusti poĉinje titrati te ga nije uspio obuzdati bez obzira na to koliko se trudio.

No bio je spreman za ono što ga je veĉeras ĉekalo.

~ 63 ~

~ 64 ~

9

ens nije volio plesati. Došao je na taj vraţji bal kako bi zaskoĉio ministra Davidova, i samo zato, no zasad od njega nije bilo ni traga ni glasa. Naĉas je zastao u raskošnom predvorju Palaĉe Aniĉkov, no budući da su ga uznemiravali mramorni stupovi i kićene pozlaćene štukature, premjestio se u salon u kojemu je u tijeku bila kartaška igra.

Nakon sat vremena sa zadovoljstvom je pospremio šaku rubalja i obveznica u dţep.

Volio je kockanje, no već ga se pomalo zasitio. Vidio je što ono moţe uĉiniti ĉovjeku.

Jednom je sjedio za kartaškim stolom s kockarom koji je usred igre prislonio revolver na ĉelo i raznio si mozak. A drugom je prilikom na ţeljezniĉkom peronu grlio staroga prijatelja kojega su poslali na deset godina u Sibir zbog sudjelovanja u uroti - ĉovjek je na kocku stavio sve što je imao u dvorskoj spletki zbog koje je nadvojvodi Vladimiru trebao biti oduzet nadzor nad vojskom. Kockao je i izgubio.

Da, Jens je volio kockati, no u odabranim trenucima. Veĉeras je bio takav trenutak.

J

“Friise, nisam oĉekivao da ću te ovdje zateći.”

Jensa je iznenadilo što ga je Davidov pronašao u mnoštvu, no to mu je uvelike olakšalo prvi korak.

“Dobra veĉer, dobrij večer, ministre.”

Pozdravili su jedan drugoga sluţbenim naklonom glave. Ministar je bio zlovoljno stvorenje gustih obrva koje kao da su mu padale preko oĉiju, a nakon nedavnog sukoba na sastanku na kojem su raspravljali o sredstvima za izgradnju tunela, u njegovu je drţanju bilo odreĊene hladnoće. Nosio je elegantan frak s uštirkanim bijelim prslukom i ovratnikom, no odavao je dojam ĉovjeka kojemu su na umu druge stvari osim razonode. Obrazi su mu bili crveni za razliku od uobiĉajene pepeljasto sive boje, i Jens se pitao koliko je dobroga francuskog konjaka već popio.

“Dobra veĉer, gospoĊo.”

Jens se prignuo nad rukom supruge Andreja Davidova, sitne sredovjeĉne ţene u jarko ljubiĉastoj haljini. Stalno se smiješila, kao da se iskupljuje za suprugovo mrgodno lice.

“Kakva krasna veĉer”, ozareno će ona. “Boţe dragi, kako volim vidjeti vas gospodu tako veliĉanstveno odjevene.”

Palaĉa je vrvjela vojnim licima u sveĉanim odorama. Šepirili su se po veliĉanstvenim

~ 65 ~

prostorijama sa svojim pomno upletenim gajtanima i raznobojnim epoletama, dok su se mladi vojnici meĊusobno natjecali ne bi li privukli neku od mladih dama s lepezom. Na društvenim dogaĊajima u Sankt Peterburgu vojni ĉasnici bili su najbrojniji, veliĉanstveni u svojim bijelim, modrim ili grimiznim odorama, a pripadnici husarske garde oduvijek su bili najnaoĉitiji i najbahatiji. Ta je vojska uĉinila Rusiju jakom, i nisu dopuštali da Sankt Peterburg to ikad zaboravi.

Najavljivaĉ s napudranom bijelom perikom i uskim crvenim hlaĉama svojim je zlatnim štapom triput udario po mramornim stubama kako bi najavio dolazak novih uzvanika.

“Plešete li?” upita gospoĊa Davidova Jensa puna nade, nakrivivši glavu poput vrapĉića.

Jensu se ţeludac prevrnuo. Bacio je pogled prema Davidovu.

“Samo naprijed”, potaknuo ga je ministar. “Ja baš i nisam od plesa.”

“Bit će mi ĉast, gospoĊo”, odgovori Jens uz galantan naklon.

Dok joj je pruţao ruku kako bi je otpratio do plesnog podija, nehajno dobaci preko ramena: “Davidove, rijeĉ ili dvije kasnije, ako nemate ništa protiv.”

Davidov se namršti, no njegova supruga zacvrkuće: “Dakako da hoćeš, zar ne, Andreju?”

Jens se okrene prema svojoj plesnoj partnerici s novosteĉenim poštovanjem. Osmjehne joj se. Ona mu uzvrati smiješak.

Plesali su mazurku. Bio je to jedan od onih energiĉnih plesova od kojih je zazirao, ukupno osam parova što su se neobjašnjivo provlaĉili jedni izmeĊu drugih. Pronaći pravi put izmeĊu stopala što kliţu po podiju bilo je gore nego navoditi konja kroz mraĉnu šumu.

Tako se snaţno usredotoĉio na brz tempo da su mu gotovo promaknula dva tamnosmeĊa oka što su zurila u njega s drugog kraja prostorije. Posrnuo je te se ispriĉao plesnoj partnerici. No kad je ponovo pogledao, tamnih oĉiju više nije bilo — ostao je samo vihor ljupkih kovrĉa i ljeskanje svile. Sjetio se upeĉatljivog prizora dugog bijelog vrata, mekane linije obraza i bijele haljine s dugim bijelim rukavicama. Išĉeznule su u prepunoj plesnoj dvorani, no prepoznao je te oĉi. I naumio ih je ponovo pronaći.

“Uzalud ti trud, Friise.”

“Ministre Davidov, predlaţem da poslušate što Vam imam reći.”

“Još novca. To ti hoćeš. Još sredstava za tu prokletu kanalizaciju.”

Jens se kiselo osmjehne. “Nisam ovdje kako bih razgovarao o kanalizaciji.”

“Nego o ĉemu?”

“O zemljištu.”

Ministar nadme uska prsa. “Slušam.”

Broj stanovnika Sankt Peterburga raste sve većom brzinom, što obojica znamo.

Posljedica toga ozbiljan je manjak stambenog prostora. Stoga su cijene kuća ili stanova u

~ 66 ~

središtu grada skoĉile nebu pod oblake.”

“Toga sam svjestan.”

“No, s druge strane, postoji mnoštvo neiskorištenih parcela. Ĉestica zemlje prekrivene šipraţjem u siromašnijim ĉetvrtima i na rubovima grada koje se mogu kupiti za nekoliko stotina rubalja. No nitko ih ne ţeli.”

“Zbog toga što se nalaze u prokletim sirotinjskim ĉetvrtima.” Davidov prezirno otpuhne dim cigare. “Ako se ţeliš preseliti u krcatu prljavu dašĉaru s još deset obitelji, samo izvoli.

No ne oĉekuj da ćemo te mi ostali slijediti.” Krenuo je da otiĎe.

“Neke od tih ĉetvrti neće još dugo biti sirotinjske.”

Ministar zastane. Okrene se. Jens je znao da ga je pridobio.

“Ljudima uvijek trebaju stanovi. No bogati trenutaĉno ţele ţivjeti samo ondje gdje ima trgovina, restorana i, što je najvaţnije”, zastane tjerajući Davidova da ĉeka, “suvremene kanalizacije i vodoopskrbe.”

Promatrao je kako se ministrove obrve podiţu. “Nastavi.”

“Moderne kupaonice. Moderne kuhinje. One postaju moguće zahvaljujući tunelima koje gradim ispod grada. A to znaĉi da zemljište koje danas ne vrijedi ništa sutra moţe vrijediti pravo malo bogatstvo.”

Davidovljeve tanke usne razvukoše se u nešto nalik na osmijeh. “U pravu si.”

Zamišljeno povuĉe dim cigare. “Proklet bio, u pravu si.”

“Tko je ĉovjek”, upita Jens tiho, “koji odluĉuje koji će se tuneli iskapati u kojim ĉetvrtima? Tko je ĉovjek koji zna kojim će parcelama stoga rasti cijena?”

Davidov poloţi ţilave prste na Jensovo zapešće, snaţno ga stisnuvši. “Ti si taj”, reĉe ministar promuklim šaptom. “Ti, gade.”

Jens ju je pronašao.

Veliki lusteri u plesnoj dvorani caklili su se u visokim zrcalima, stvarajući dojam svjetova unutar svjetova. Mlade djevojke koje su se te godine prvi put pridruţile peterburškom visokom društvu nosile su bijelo. Poput ljiljana, njeţne i netaknute. Stajale su okupljene u manjim skupinama s bojaţljivim osmijesima na licima. Uznemireno su pipkale svoje dugaĉke bijele rukavice i srnećim pogledom zurile u mladiće koji su se šepirili pred njima. One ĉije plesne kartice još nisu bile ispunjene imenima zapovjednika i poruĉnika stajale su pokraj prozora i tromim se pokretima hladile lepezama, kao da im je prevruće da bi plesale.

Jens je pripalio jednu od svojih turskih cigareta, nalaktio se na bronĉani kip polunaga bacaĉa koplja i promatrao je. Plesala je. Orkestar je svirao mazurku, pa polku, pa polonezu, a ona je bez stanke mijenjala partnere u modroj, grimiznoj te zelenoj odori. Primijetio je da ni s jednim muškarcem nije zaplesala dvaput. Lijepo se kretala — to je prvo primijetio.

Ljubak naĉin na koji je drţala ramena i glavu, ne ukoĉeno poput nekih drugih djevojaka, nego u skladu s teĉnim ritmom glazbe. Podsjetila ga je na gipku mladu maĉku, okretnu i

~ 67 ~

podatnu, a stopala joj bijahu skladna i lagana.

“Upoznat ću vas, ako ţeliš. Poznajem joj majku.”

“GospoĊo Davidova”, reĉe on kad se ona najednom stvorila pokraj njega, “kakvo je zadovoljstvo vidjeti Vas opet.”

“Zuriš u nju.” Oštro ga je potapšala bjelokosnim drškom svoje lepeze. “Odveć je mlada za tebe. Ĉujem da si skloniji starijim ţenama.”

Uputio joj je dugaĉak pogled, provukao joj ruku ispod svoje i poveo je na plesni podij kako bi otplesali valcer. “Dobro plešete”, rekao joj je dok su klizili uokolo po prostoriji.

Zarumenjela se od zadovoljstva sve od njedara pa do teške ogrlice od bisera i ametista koju je nosila oko vrata. Njezine ptiĉje oĉi zaţmirkale su prema njemu. “Ne izgleda sretno.”

“Nisam primijetio.”

“Laţljivĉe! Pitaj je za ples.”

SviĊala mu se ta ţena. I bila je u pravu: mrk izraz na djevojĉinu licu jedva da se mijenjao kako je mijenjala plesne partnere. Ĉinilo se da sluša što govore, no sama je malo pridonosila razgovoru. Tek bi ih s vremena na vrijeme prostrijelila pogledom svojih krupnih smeĊih oĉiju, najednom animiranih, kao da su rekli nešto što ju je zainteresiralo. Jens se stao pitati kakva bi to reĉenica mogla pobuditi njezino zanimanje.

“Mislim da je vrijeme da ih prekinem”, promrmljao je gospoĊi Davidovoj, “ako ste sigurni da Vam ne smeta.”

“Ni najmanje. Godinama već nisam uţivala u valceru s naoĉitim mladim ĉasnikom.”

Nestrpljivo je zatreptala prema njemu, nagnavši ga na smijeh.

Poveo ju je do mjesta gdje je djevojka plesala u naruĉju nekog poruĉnika, a gospoĊa Davidova smjesta ih krene upoznavati.

“Draga moja djevojko, ovo je Jens Friis”, gospoĊa Davidova svrne pogled prema Jensu.

“Valentina je kći moje drage prijateljice, Elizavete Ivanove. Vas dvoje, vjerujem, imate mnogo toga zajedniĉkog. Oboje ste zaljubljenici u”, oklijevala je ne duţe od djelića sekunde, poprativši to trzajem glave koji ga je podsjetio na vrapĉića, “zvijezde.”

Jens nije ni trepnuo.

“Rijetkost je”, reĉe galantno se naklonivši Valentini, “upoznati zaljubljenika u istu stvar.

Smijem li vas naĉas prekinuti? Kako bismo porazgovarali o zvijezdama, shvaćate?”

“Pa, ne, meni je zapravo...” zaustio je mladi poruĉnik, no nije bio ni do koljena gospoĊi Davidovoj.

“Zadovoljstvo mi je plesati s Vama.” Bacila mu se u naruĉje brzinom munje.

Poruĉnik nije imao drugog izbora nego odreći se svoje partnerice. Jens se ubaci i odvede Valentinu. TamnosmeĊe oĉi blistale su joj od smijeha, a usne su joj se izvijale u ljubak osmijeh što ga je svim silama nastojala zatomiti. U njegovim se rukama osjećala tako lagano, kao da lebdi na zvjezdanoj prašini.

“Zvijezde?” upita Valentina.

~ 68 ~

“Da. Orionovo zvijeţĊe. Veliki medvjed. Sjevernjaĉa.”

Nastala je stanka.

“I to je sve?” upita ona.

“Vi biste još? Postoji Gorostasov ĉekić i Astralis gigantis... Mogao bih još nabrajati. Sve su one nevjerojatno lijep prizor.”

“Zbog ĉega mislite da me zanimaju zvijezde?”

On joj se zadirkujući osmjehne, svjestan da ga pomno promatra izvijene obrve. “Htio sam Vas nešto pitati. Kako bih drugaĉije prokrĉio put kroz onu šumu odora oko Vas?” Ona se toboţe namršti. “Kaţite, što ste me htjeli pitati.”

On se uozbilji. “Zašto ste se naljutili na mene? Mislim, na koncertu. Mrko ste me gledali kao da mi vrag viri iza ramena.”

Ona zabaci glavu nasmijavši se tako opušteno i prirodno u tom neprirodnom svijetu nakita, steznika i umjetnih kovrĉa, da se našao potpuno zateĉen. Bio je to divan zvuk. Grlen i zarazan. Hitro ju je zavrtio preko plesnog podija. S te blizine vidio je da joj oĉi nisu samo smeĊe kad se smije, nego i zlatne i smeĊe, kao da je onaj tko ih je naslikao umoĉio kist u pogrešan lonĉić s bojom. Pogled mu je odlutao do mlijeĉno bijele glatkoće njezina vrata.

“Nije vrijedno spomena”, nasmiješila se. “Bila sam tek budalasta školarka.”

“A sada?”

“Sada se više ne ljutim na Vas. Niti sam školarka više.”

“A što ste onda? Jedna od ovogodišnjih debitantica koja je došla na dvor kako bi pronašla muţ.

“Ovdje sam jer su mi roditelji tako naredili.”

“A.” Osjetio je kako se najednom raţestila, premda je prikrila svaki trag srdţbe na licu — izdali su je prsti koje je drţala meĊu njegovima. Pustio ju je da pleše u miru, ne postavljajući više pitanja. Ĉinilo se da lebdi duboko unutar glazbe kao nijedna njegova plesna partnerica dosad, kao da je glazba vaţnija od razgovora. Poveo ju je od natiskanih plesnih parova prema vratima plesne dvorane. Ĉim ih je spazila, ĉuo je kako je duboko udahnula i pod rukom osjetio kako joj se uska rebra šire. Podsjetila ga je na ţivotinju koja je nanjušila slobodu. “Ţelite li da Vam pokaţem Astralis gigantis?” upitao je ozbiljna lica. “Zvijezdu koju je, vjerujem, dosad tek nekolicina ljudi vidjela.”

“Bila bih oĉarana.”

Osjetio je traĉak podrugljivosti.

Brzo se okrenula i pošla prema dvostrukim vratima što su vodila u prostoriju u kojoj je bila posluţena zakuska, a on je pritom udahnuo miris njezine kose. Prekrasni tamni uvojci što ih je onomad vidio u školi bili su ukosnicama priĉvršćeni u briţljivo dotjeranu frizuru visoko na zatiljku, naglašavajući joj jagodice i dug vrat. No nije mu se sviĊao taj stil. Moţda takve frizure i jesu bile u modi, no izgledale su odveć uštogljeno — lišavale su je neĉega.

Dok je koraĉala ispred njega, sitna, vitka prilika u svilenoj bijeloj haljini, osjetio je snaţan

~ 69 ~

poriv da joj iz kose izvuĉe velik biserni ĉešalj i oslobodi te guste kovrĉe. Kao da će tako i nju osloboditi. Osjetio je poriv da iz nje oslobodi sve ono što je bilo tako ĉvrsto sapeto.

Usmjerio ju je prema jednom od visokih prozora što su se protezali od poda do stropa, zastrti zlatnim baršunom i ukrašeni svilenim cvjetovima. Valentina se nagnula kroz njega kao da noć napolju skriva nešto što ţarko ţeli.

“Gdje je ta Vaša Astralis gigantis?” upita ga tiho.

“Tu je negdje gore, ĉasna rijeĉ, samo ĉeka da je se otkrije.”

“Nadam se. Vjerujem da ih mnogo još nije otkriveno.”

“Uvijek postoji nešto što još nije otkriveno, Valentina.”

Nije odvratila, samo se njihala uz glazbu što je dopirala iz daljine, doimajući se gotovo netjelesno meĊu sjenama što su padale izvana.

“Moţete li mi donijeti nešto za piće?” upita.

Jens se stao probijati do prostorije za okrepu, no dok se vratio s ĉašom likera od limete u jednoj ruci i rakije u drugoj, već je bilo prekasno. Odore su se sjatile oko nje poput pĉela. Ĉuo je njihovo gladno zujanje. Progurao se naprijed do visokoga svjetlokosog zapovjednika husarske garde u grimiznoj odori, koji je u ruci drţao njezinu plesnu karticu i nešto gnjevno govorio. Jens baci pogled prema Valentininu licu i u oĉima joj spazi pogled zatoĉene ţivotinje. Odloţi pića na stolić, istrgne plesnu karticu zapovjedniku iz ruke. pokida je na dva dijela i vrati mu ih uz kratki naklon.

“Ispriĉajte nas”, reĉe i provuĉe Valentininu ruku ispod svoje. “Valja nam prouĉiti zvijezdu.”

Dok su izlazili iz prostorije, osjetio je kako Valentina drhti. Naĉas je uţasnuto pomislio da plaĉe, no kad joj je pogledao lice, vidio je da se zapravo smije.

~ 70 ~

10

oţnja saonicama s konjskom zapregom. Valentina je dahtala, toliko je hladan bio zrak. Vjetar joj je povlaĉio kapuljaĉu od dabrova krzna, a ruke su joj bile zavuĉene duboko u muf koji joj je leţao u krilu. Godila joj je hladnoća. Ispirala joj je vonj cigara s koţe. Viking ju je umotao u krzneni ogrtaĉ tako da su joj samo vršak nosa i brade virili na mjeseĉini.

Saonice su brzo klizile po snijegu, podmazani metalni salinci zvuĉali su pjevno poput glazbe, a konjska kopita gotovo da se nisu ni ĉula. Viking je uţivajući vozio otvorene saonice. Trebala je biti uznemirena, no nije bila. Majka bi joj se onesvijestila od uţasa da je saznala za to — Valentina uopće nije smjela biti ovdje, no prema njezinu mišljenju nije trebala biti ni na balu. Saonice su letjele ulicama Sankt Peterburga, duţ granitnog nasipa uz rijeku, pokraj mosta iza kojeg su se u daljini nazirali tornjevi TvrĊave svetog Petra i Pavla.

Magla je nalegla na rijeku poput zimskog ogrtaĉa, pretvarajući odraze uliĉnih svjetiljki u zamućene mrlje.

On nije govorio. To joj je odgovaralo. Zatvorila je oĉi osluškujući hujanje salinaca.

Odvodio ju je dalje od svjetala grada kako bi mogli gledati zvijezde. Osmijeh joj je zaigrao na prozeblim usnama. Nitko joj još nije pokazao zvijezde.

“Ono je Odisej. On je bio veliki ratnik i bogovima je bilo silno ţao da umre pa su ga zavitlali gore na nebo gdje su se mogli hrvati s njime kad god bi im bilo dosadno.”

Valentina pokaţe prema drugoj skupini zvijezda. Bilo ih je na tisuće, svijetleće toĉkice na gustom crnom nebeskom svodu. “Što su one? Prelijepe su. Ĉine se tako blizu.”

“To su Zeusove pomagaĉice. Svaka od njih bila je zemaljska djevojka u koju se svemogući bog zaljubio. Oteo ih je i podignuo gore kako bi mu vjeĉno bile na ispomoći.

Priĉa se da svaka od njih ima valovite smeĊe uvojke i tamnosmeĊe oĉi.”

Valentina najednom shvati da je okrenuo glavu u stranu i zuri u nju, a ne u noćno nebo.

“Bolje ti je da se ĉuvaš”, reĉe on. “Ti si baš njegov tip.”

Ona se nasmije. “Ne bi mi smetalo biti gore i odozgo gledati bijedne napore sićušnih stvorova na zemlji. To bi bilo olakšanje. Osloboditi se svega”, mahnula je krznenim mufom u smjeru grada, “ovoga.”

On podigne glavu i sjedne uspravno. Dotad su bili zavaljeni u saonicama gledajući zvijezde.

“Je li toliko loše?” upita je tiho.

V

~ 71 ~

Ona naĉas razmisli. O bombama u rukama revolucionara. Od njih su stradala dva vladina ministra: Sipjagin je ubijen u Palaĉi Marinskij, a Vjaĉeslavu Pleveu ubacili su je u koĉiju. Ĉak je i Aleksandr II., carev djed, poginuo od bombe. Veliĉanstvena crkva Spasitelja Prolivene Krvi sagraĊena je na mjestu pokraj kanala Gribojedova gdje je došlo do smrtonosne eksplozije. Sjetila se oĉeva lica kad je rekao Ti si joj ovo učinila, i cijelog ţivota krojaĉkih proba i ĉajanki na koje ju je majka kanila osuditi. Sjetila se ţene sa sjajnim oţiljkom na lubanji, i sjetila se Katje.

“Ne”, slagala je, “nije toliko loše.”

“Sviraš glasovir poput anĊela. Zar to nije dovoljan razlog za ostanak na Zemlji?”

“Nagovorila bih ja Zeusa da mi dopusti da sviram i na nebu.”

“Ah, da. Stopila bi se s glazbom nebeskih tijela. Bio bi lud kad ti to ne bi dopustio.”

Nije mu mogla vidjeti lice, premda ju je gledao naslonjen u saonicama, usredotoĉivši se na blistave mrvice dijamanata na nebu. Mjesec mu je sjao iza leĊa, zaklanjajući mu lice od pogleda. Samo mu je kosa blistala, kovrĉava ispod debelog krznenog šešira, no pritom mu je na neobiĉnom, varljivom svjetlu sjala ljubiĉastim, a ne crvenim sjajem. “Ĉime se bavite?” upita ona. “Osim što naprasno odlazite s koncerata i vozite saonice kao luĊak.”

On se nasmijao, a smijeh mu je odzvonio kroz tišinu noći. Nalazili su se izvan grada, na rubu šume gdje je snijeg napadao nalik na srebrni stolnjak, a stabla se natiskala poput kuštrave tamne vojske, meĊusobno se došaptavajući.

“Samo da znate”, reĉe, “nisam pobjegao s koncerta. Car mi je naredio da se vratim na posao.”

“O.” “A što se saonica tiĉe, da, volim ih brzo voziti kad u zaprezi imam dobrog konja.”

Primaknuo se malĉice bliţe te je mogla vidjeti trag njegova daha na mraznom zraku. “Ĉime se bavite?” ponovo upita.

“Ja sam inţenjer.”

“Inţenjer? Znaĉi li to da izraĊujete stvari?”

“Tako je. IzraĊujem stvari.”

Zaĉula je smijeh u njegovu glasu - smijao joj se. Uspravila se, tjerajući ga da se izvije u sjedalu pokraj njezina. Sad mu je mogla vidjeti lice.

“Kakve stvari?”

“Tunele.”

“Tunele? Kakve tunele?”

“Za vodu. Za kanalizaciju. Odvode. No takoĊer sam ih gradio i kroz planine. Za vlakove.”

Ostala je bez rijeĉi. Nikad u ţivotu nije upoznala nekoga tko se bavio neĉim tako konstruktivnim.

“A za razonodu prĉkam po strojevima”, dometne on. “Volim se igrati metalom.”

Zurila je u njegovo srebrnasto lice, primijetivši kako su mu rijeĉi skliznule s usana kao

~ 72 ~

da su sasvim nevaţne. TakoĎer sam ih gradio i kroz planine. Tako male rijeĉi za nešto tako vaţno. Došlo joj je da zaplaĉe. Da se baci u snijeg i brizne u plaĉ na hladnoći te zimske noći pod nesmiljenim mjesecom.

Umjesto toga reĉe: “Kako zanimljivo.”

No on je zacijelo ĉuo nešto u njezinu glasu, ili joj je spazio nešto na licu, jer ju je stao promatrati dok je za to vrijeme konj podignuo glavu i naćulio uši prema crnom rubu šume, kao da je nešto ĉuo.

“Rijedak je dar znati svirati glasovir kao što ga Vi svirate”, tiho će Jens. “Mladi ste, a svirate svim srcem i dušom.”

Ona odvrati pogled.

“Zacijelo ste mnogo radili”, nastavi on, “kako biste bili tako dobri.”

“To se ne moţe nazvati radom. Barem ne pravim. Nije to kao gradnja tunela.”

“Valentina.” Dodirnuo joj je ruku. Njegova je bila u rukavici a njezina pod krznenim ogrtaĉem tako da se to nije moglo nazvati pravim dodirom, no ona ga je osjetila te se okrenula prema njemu “Valentina, što mislite, što ljudima pruţa veće zadovoljstvo? Tunel?

Ili glazba? Što razgaljuje srce i nagoni ga na pjev? Beethoven ih Brunel?”

Nasmijala se osjetivši nalet zahvalnosti prema tom buntovnom Vikingu koji ju je oteo i odmaglio s njom usred niĉega kako bi promatrali zvijezde. “Tko je Brunel?”

“Engleski inţenjer. Isambard Kingdom Brunel.”

Naĉin na koji je to rekao. Poštovanje u njegovu glasu.

“Je li dobar?” upita ona.

“Bio je jedan od velikana.”

Ona kimne. “Ljubomorna sam.”

“Znam.”

Ponovo joj je okrznuo ruku dodirom koji teško da se mogao tako nazvati. “Ţene nemaju priliku”, prizna on, “biti korisne. No. Valentina, s vremenom će se i to promijeniti.”

“Ja nemam vremena”, odvrati ona jarosno.

To ga je zateklo. Shvatila je to po tome kako mu se ĉeljust naglo ukoĉila, no nije mogla zaustaviti bujicu rijeĉi. “Kako biste se Vi osjećali da po cijeli dan morate pijuckati ĉaj i diviti se haljinama i nakitu? Vjerujte mi, mozak bi Vam se rastopio. Ţelim uĉiniti nešto... veće. Nisam ja ruska lutka matrjoška, ne ţelim biti samo ukras. Ţelim uprljati ruke i uposliti mozak i...”

Iz šume se zaorila nekakva buka, zvuk konja i kloparanje teških kotaĉa dok se nešto silom probijalo izmeĊu stabala. Jens bez rijeĉi prihvati uzde i vješto kvrcne petama potaknuvši pospanog konja na pokret. Saonice se skloniše s mjeseĉine i uroniše duboko meĊu sjene.

Teretna kola uspjela su se probiti kroz šumu. Teško i nespretno štropotala su prema snijegom zametenoj cesti poput krupne ţivotinje s grbom na leĊima, upregnuta u dva

~ 73 ~

postarija troma konja što su soptala vukući ih prema mjeseĉini. Petorica muškaraca klipsala su za kolima preko jaruga i grebena, ramenima gurajući straţnju ogradu kola kad god bi naišli na prepreku. Valentini se uĉini da već dugo hodaju.

Viking je pozorno promatrao tamne likove. Nije ga mogla vidjeti u mraku, no osjećala je njegovu znatiţelju kao oštar šiljak. Dlanom joj je stisnuo nadlakticu, no nije joj trebao ništa reći. Ne miči se. Ĉovjek na ĉelu, onaj koji je vodio konje, nosio je pušku. Izvikivao je naredbe muškarcima iza sebe, no Valentina nije mogla razabrati rijeĉi. Jens se prigne sasvim uz nju tako da mu je osjećala dah na hladnom obrazu.

“Otići će”, prošaptao je, “ĉim izguraju kola na cestu.”

Ona kimne i usudi se odvratiti pogled s puške. Viking joj je bio toliko blizu da je osjećala kako mu bilo brzo udara. Bio je tek tamna sjena, nevidljiv u crnoj šumi, no ĉula je kako diše. Udah pa izdah. Ĉvrst kao stijena. To ju je umirilo.

“Vjerojatno su lovci”, promrmljao je.

Najvjerojatnije nisu, pomisli ona, ali ne reĉe ništa.

“Na putu kući”, dometne on.

“Mnogo mesa vuku.”

On zagunĊa, kao da ga je udarila. Oboje su znali da u kolima nije meso losa. Vjetar se okomio na tešku nepromoĉivu ceradu privezanu povrh kola pomoću uţadi, a što god da je leţalo pod njom, izgledalo je glomazno. Konji su teškom mukom vukli teret uzbrdo do ceste, a muškarci su ga gurali odostraga, dok je onaj na ĉelu snaţno potezao ţivotinju za uzde. Valentinu je boljelo gledati takvo grubo postupanje s konjima, no uto tišinu rasparaše psovke.

Jens je primijetio prije nje.

“Prevrnut će se”, upozorio je.

Teret u kolima premjestio se. Jedan od konja pokušao se osloboditi zaprege topćući kopitima, no muškarci su snaţno prionuli na posao, gurajući i poteţući dok na koncu nisu sprijeĉili kola da se survaju niz padinu i odgurali ih uz stjenoviti obronak do ceste. Kola su se zateturala te se smirila na snijegom zametenom tlu, a muškarci se naslonili na kotaĉe dok su im se prsa nadimala. U tom trenutku Jensovu je konju palo na pamet zanjištati u znak pozdrava izmorenoj kljusadi. Jens skrati uzde i opsuje ispod glasa.

“Valentina.” Govorio je tiho, bez traga panike u glasu. “Ništa ne govori.” Ĉovjek na ĉelu teretnih kola krupnim se koracima uputio prema rubu šume traţeći izvor zvuka, s pripravnom puškom u rukama.

“Ovamo”, doviknuo je Jens. Ĉovjek skrene u njihovu pravcu. Ĉula je kako mu snijeg škripi pod nogama. Taj zvuk kosio se s muklim udarcima njezina srca.

“Prekrij lice kapuljaĉom”, promrmlja Jens ne odvraćajući pogled s muškarca.

Navukla je dabrovo krzno preko lica ostavivši tek maleni prorez. Ĉula je kako metak sjeda u zadnjak cijevi puške te stope što se primiĉu sve bliţe dok nisu zastale. Jens krišom uvuĉe ruku ispod krznenog ogrtaĉa i stisne joj dlan.

~ 74 ~

“Dobrij večer”, pozdravi on. “Dobra veĉer, prijatelju. Dama i ja krenuli smo na mirnu voţnju saonicama. Ĉime god se bavite, nas to ne zanima.”

Na njezino iznenaĊenje, muškarac se zauzvrat glasno nasmije i raspoloţeno pljesne Jensova konja po stegnu. Valentina je pokušala udahnuti kroz onaj sićušan prorez, no pluća su joj zaboravila kako se diše.

“Kupite se odavde”, opušteno će ĉovjek. “Vodi je natrag u Sankt Peterburg prije nego što joj se smrzne to slatko dupence.”

Jens izvuĉe ruku ispod ogrtaĉa i pucne uzdama, natjeravši konja da poskoĉi naprijed tako naglo da mu se muškarac morao hitro skloniti s puta.

“Spokojnoj noči”, dovikne. “Laku noć, druţe.”

Konj ubrza korak, jedva doĉekavši da krene, a Jens nastavi tjerati saonice preko snijega u smjeru Sankt Peterburga.

Valentina promoli lice ispod kapuljaĉe. “Taj ĉovjek nije bio opasan.”

Saonice se zatresoše ispod nje tako snaţno da se morala priviti uz njih.

Jens se nasmije. “Drago mi je da tako misliš.”

Uto šumom odjekne snaţan prasak. Valentina isprva pomisli da se nešto na saonicama odlomilo, jedan od salinaca ili komad osovine. No Jens ljutito opsuje i ošine konja uzdama po leĊima ne bi li ga poţurio. Jednom rukom zgrabi Valentinu za zatiljak.

“Dolje!” naredi.

Gurnuo ju je na pod saonica, potrbuške na prljavi pod. Ispljunula je puna usta blatnjave vode i uto zaĉula drugi prasak. Nakon kojeg je uslijedio i treći. Tijelo joj je preduhitrilo um te se sklupĉalo u loptu. Bili su to pucnji iz puške.

Jens konju nije dopustio da uspori puna tri kilometra.

Bocnuo ju je po ramenu. “Sad je sigurno.”

Valentina ispruţi udove te se vrati na sjedalo. Vrat ju je bolio i bilo ju je stid.

“Bila sam...” Zastane. Ĉemu pokušavati objasniti? Vidjela je kakve su uţase ljudi sposobni nanijeti jedan drugome. Puška? Bomba? Bilo je svejedno.

“Uplašena?” Jens frkne i pusti konja da uspori. “Dakako, imala si i razloga. I ja sam se prepao.”

Valentina se zagleda u njega. “Zaista?

“Dakako. Meci iz puške baš i nisu bezazleni.”

Osmjehnuo joj se i navukao svoj krzneni šešir preko ušiju. Osjećala je trnce u prstima od adrenalina. Ili moţda od hladnoće? Ĉinilo se da je saonice progutala noć.

“Onaj nas ĉovjek nije pokušavao ubiti”, reĉe uvjereno. “Meci su prohujali predaleko od saonica.”

“Zbog ĉega je onda uopće pucao?”

“Kako bi nas preplašio i otjerao, i pokazao što nas ĉeka budemo li glupi i prijavimo dogaĊaj policiji.”

Hladnoća joj proţme ruke, krenuvši ravno prema srcu. U grudima joj je i dalje podrhtavalo.

~ 75 ~

“Jesi li dobro?”

Kimnula je, no bio je to trzav pokret. “Nisam mrtva. Još ne.” Pritom se i nasmijala, no zazvuĉala je tuţno.

On najednom zaustavi saonice. Konj zastane na mjestu, no nezadovoljno zatopće prednjim kopitima. Moţda je i njega uplašila puška. Jens nije ništa rekao. Na pustoj, ledom okovanoj cesti u mraku, daleko od ikoga osim vukova i šumskih glodavaca, Viking je zagrli i privije uza se. Samo ju je zagrlio, no ĉim joj je obraz osjetio toplinu njegova teškog kaputa, tijelo kao da joj se izvrnulo. Svi pogrešni dijelovi bili su vani; oni ranjivi dijelovi, tajni kutci. Tijelo joj je klonulo, drhteći kao prut. Isprekidano je udahnula, a kaput mu je mirisao na muški svijet dima, konja, karata i širokih prostranstava. No takoĊer je osjetila i miris njegovih tunela: mraĉnih mjesta, uskih prolaza. Suvratak njegova kaputa mirisao je na opeke. Stisnula je usne. Toliko joj je razuma ipak ostalo.

On dugo nije progovorio. Rukom joj je dodirivao kapuljaĉu, privinuvši joj glavu i milujući krzno kao da je kosa, te joj ţamorio rijeĉi na jeziku koji nije razumjela. Kad se naposljetku uspravila i sklonila mu ruku s glave, zagledao joj se u lice, a ono što je vidio zacijelo mu je odagnalo brige jer joj se nasmiješio zelenim oĉima. Prihvatio je uzde i zacvrkutao konju nagnavši ga u kas. Rekao je samo: “Oprosti mi, Valentina Ivanova. Nisam te smio dovesti ovamo.”

Ona je nijeĉno odmahnula glavom, no usne je drţala stisnutima. Bojala se da će inaĉe iz njih izaći rijeĉi nalik na komadiće leda kojih su joj bila puna usta, rijeĉi kojima bi priznala da poznaje muškarca s puškom i laţnim smijehom. Već je prije gledala u te prodorne oĉi.

Bio je to Arkin. Vozaĉ njezina oca.

Svjetla Sankt Peterburga promicala su mimo njih dok su saonice klizile duţ nasipa i ispred proĉelja palaĉa s antiĉkim stupovima i zlatnim vodoskocima. Rijeka je nalikovala na nespokojnu dušu, crna i hirovita, vazda u pokretu. “Što misliš, što je bilo pod onom ceradom?” upita Valentina.

“Vjerojatno neka ukradena roba. Moţda dijelovi kakva stroja. Što god bilo, teško je.”

“Zbog ĉega bi netko ukrao dijelove stroja?”

“Ukradu ih iz jedne tvornice i prodaju drugoj. Iz vlastitog iskustva znam da nabavljanje prave opreme zna biti dugotrajan postupak.”

“Kupuješ li i ti od ljudi koji kradu?”

Uputio joj je oštar pogled iskosa. “To misliš?”

“Nemam ja pojma kako se vodi posao. Nije mi bila namjera...”

“Bi li ti?” “Što?”

“Bi li kupovala od onih koji kradu? Da se baviš takvim poslom.”

Rekao je to lako i nehajno — no osjetila je oštrinu njegova uma i ţelju da otkrije što se krije u njezinu. Ozbiljno je razmislila o pitanju koje joj je postavio. Bi li?

~ 76 ~

“Da”, odgovori iznenadivši samu sebe. “Da, mislim da bih. Kad bih morala.”

On se nasmijao onim svojim prekrasnim ratniĉkim smijehom od kojeg joj se koţa napinjala, a oĉi širile.

“Dobro je”, reĉe on. “Onda ćemo se dobro slagati.”

Zar nije znao da se već dobro slaţu?

~ 77 ~

11

rativši se ispred Palaĉe Aniĉkov, stajali su jedno pokraj drugog na prilazu ispred ulaznih vrata s trostrukim lukom. Tisuću svjetala blještalo je kao drzak podsjetnik na silno bogatstvo. Palaĉa je pripadala carici udovici, carevoj majci, koja je vrlo vješto vodila veliĉanstven suparniĉki dvor s kojim se malodušni pokušaji njezine snahe uopće nisu mogli mjeriti. Uzvanici su se u taj kasni sat već raskalašili — dio njih penjao se u koĉije i odlazio na druge zabave koje će trajati do pet ujutro. Ĉuli su se štropot kotaĉa i zveckanje konjske orme. Noć je bila buĉna i zvijezde su se ĉinile svjetovima daleko. Ni Valentina ni Jens nisu se kanili vraćati na zabavu.

“Pratiteljica će Vas ĉekati”, reĉe Jens.

“Hoće.”

“Hoćete li biti u nevolji?”

Zbog naĉina na koji ju je pogledao poţeljela je da se vrijeme zaustavi te da ostane s tim visokim ĉovjekom u sivom kaputu koji joj je stajao toliko blizu da ga je mogla dotaknuti.

Skinula je kapuljaĉu s lica.

“Moja veĉerašnja pratiteljica majĉina je prijateljica. Budući da je poĉela nova sezona na dvoru, nadgleda nekolicinu nas. Pretpostavljam da će biti bijesna, no”, uputi mu urotniĉki smiješak, “reći ću da sam obogaćivala znanje uĉeći o zvijezdama. A osim toga, vjerojatno je bila toliko zaokupljena vlastitom razonodom da nije ni primijetila da me nema.”

“Cijela je prostorija primijetila da Vas nema.”

Ona teško proguta, ţeleći reći pravu stvar, no ne znajući koju.

“Spasibo, Jense. Hvala Vam što ste mi noćas pokazali zvijezde.”

On se osvrne preko ramena prema palaĉi, kao da kani nešto reći, no umjesto toga nakrivi glavu. “Bilo mi je zadovoljstvo.”

Tako sluţben? Najednom tako pristojan? Lice mu više nije bilo isto ono koje je tako pozorno zurilo u nju na rubu šume. Jesu li to dvorske zabave ĉinile ljudima? Pretvarale ih u neke druge osobe? “Ţelim Vam sreću s Vašim tunelima”, izusti ona ne znajući što bi drugo rekla.

“Hvala Vam.” “Mogu li Vam nešto reći?”

“Dakako.”

Stopala mu se nisu ni centimetar pomaknula, no osjetila je kako joj se polako primiĉe. U

V

~ 78 ~

mislima. Umalo je dodirnuvši.

“Ja se razumijem u tunele”, reĉe, “koliko i Vi u zvijezde.”

On frkne dugim lijepim nosom.

Na to ona dometne: “Moţda ne znam kemiju i biologiju koje bih morala znati, no u zvijezde se razumijem.”

Htjela ga je nasmijati, no on je zurio u nju strogim ispitivaĉkim pogledom. “Zašto biste, zaboga, morali znati biologiju i kemiju?”

“Kanim postati bolniĉarka.”

Nije se nasmijao. Bila mu je zahvalna na tome.

Prouĉavao joj je lice, no nije mogla odgonetnuti što se zbiva iza tih tajanstvenih zelenih oĉiju. Primijetila je da teško diše.

“Moj prijatelj je lijeĉnik”, oprezno je izustio. “Kaţe mi da bolniĉarke moraju biti izdrţljive jer rade s krvlju i bave se ozljedama. I morate biti marljivi.”

“Marljiva jesam.”

Nasmijao se polako, izvinuvši jedan kut usana više od drugoga. “To Vam vjerujem.”

“Neću se onesvijestiti kad ugledam krv. I znam biti izdrţljiva.”

“Moţda ćete na tome morati poraditi.”

“Vjerujte. Mogu ja to.”

Nije joj proturjeĉio. Uzdignuvši bradu, okrenula se i poţurila prema velebnim ulaznim vratima.

“Valentina!”

Ona se okrene. I dalje je stajao na istom mjestu, poput jarbola vikinškog jedrenjaka, visok i uspravan. Noćni zrak vrtloţio mu se oko nogu. Stajala je licem prema vjetru.

“Smijem li Vas posjetiti?” upita on.

Nije se ni potrudila natjerati ga da ĉeka, kao da toboţe razmatra njegovo pitanje.

“Smijete.”

“Uţivao sam u današnjoj veĉeri.” “Ĉak i u pucnjevima iz puške?”

“Pogotovo u pucnjevima iz puške.”

Znala je toĉno što time misli.

Vatra u golemim ţeravnicima pred Palaĉom Aniĉkov plamtjela je bojeći tamu u jarko naranĉasto. Stotine koĉijaša s bradama krutima od leda cijelu su noć grijali ruke na dobrodošlom ţaru, nevoljko odmiĉući od njega tek kad bi ih uzvanici na odlasku pozvali natrag u koĉije.

Arkin je promatrao krznene kapute i tijare kako silaze niza stube palaĉe. Tako skupe, tako razmetljive, tako ništavne. Leptiri koje je valjalo zgaziti. A što je sa ţenama poput Sergejevljeve supruge? U poodmakloj trudnoći, a i dalje crnĉi za crkavicu od koje su jedva preţivljavali. Zar ovi leptiri nemaju savjesti? No veĉeras ga nisu zanimale ţene, nego

~ 79 ~

muškarci. Pogotovo jedan muškarac. Premijer Stoljipin.

Arkin se preodjenuo u vozaĉku odoru, premda ministar Ivanov veĉeras nije bio na plesu.

Zahvaljujući odori bio je neprimjetan meĊu ostalim vozaĉima i koĉijašima, tek noćna sjena s debelog plavog leda na Nevi.

Bio je na iglama zbog dogaĊaja koji se ranije te veĉeri zbio u šumi. Je li to bio predznak? Da je ovo noć kada će sve poći po zlu? To je bio prvi put da su uhvaćeni kako prevoze oruţje, i morao se obuzdati. Otvoreni prostori u njemu su uvijek budili nemir. Hitro ispaljen metak, dva tijela u snijegu — to bi zajamĉilo šutnju, no policija bi neminovno krenula njuškati i otkrila tragove kola meĊu stablima. Ne, nekoliko hitaca iznad glave razmaţene mezimice u trojki, to je bilo dovoljno. No ipak. Stisnuo je zube i podsjetio se da ne vjeruje u predznake.

MeĊu koĉijašima okupljenima oko ţeravnika pronio se ţamor te se Arkin smjesta prihvatio posla. Tiho se pribliţio palaĉi. Netko vaţan odlazio je sa zabave, netko zbog koga su se umorni koĉijaši uskomešali usred gutljaja votke i okrenuli se kako bi ga vidjeli. Visoki lik premijera Pjotra Stoljipina silazio je niza stube s još troje ljudi: dvojicom mladića u svijetlim odorama i zgodnom djevojkom gotovo bijele kose i širokog osmijeha na usana.

Njih su troje Arkinu bili nevaţni. Vidio je jedino Stoljipina.

Arkin posegne za vrećom koja mu je visjela o pojasu ispod livreje. Ovo je politiĉka stvar, rekao je sam sebi. Politiĉka. Taj ĉovjek si je strah meĊu ruskim narodom. Šezdeset tisuća. Šezdeset tisuća. Toliko politiĉkih zatvorenika dao je pogubiti ili osudio na prisilni rad tijekom prve tri godine sluţbe. Još tisućama seljaka sudilo se na terenu kad je Stoljipin objavio proglas da sve poljoprivredne zadruge moraju biti ukinute. Stotine novina i sindikata prisilno je zatvoreno jer se njihovi ciljevi nisu podudarali sa Stoljipinovima.

Borim se protiv revolucije.

Premijerove rijeĉi urezale su mu se mozak. Koliko god tvrdio da se zalaţe za reformu i koliko god laţi izrekao, Stoljipin je vjerovao da je napredak moguć samo putem ţestoke represije. Arkin je oko sebe vidio posljedice svega toga, ĉuo vriskove usred noći. gledao kako se ljudima slamaju srca, osjetio ujed biĉa na leĊima radnika. Veĉerašnje djelo bit će usluga Rusiji. A ako i sam pogine...

Slegnuo je ramenima stojeći u tišini u sjeni automobila. Jednu je ruku uvukao u vreću i zapalio fitilj. Srce mu je istog trena umalo iskoĉilo iz grudi, znajući da ima dvije minute.

Stotinu dvadeset sekunda. Ne više.

Ovo je politička stvar.

No u glavi mu iskrsne slika oca, ponosnog zemljoradnika snaţnoga prsnog koša, kako se svaĊa i prkosi ĉovjeku krupnom poput medvjeda koji je došao u ruralnu pokrajinu odrţati govor na seoskom sastanku. Taj visoki muškarac bio je Stoljipin. Nakon te slike uslijedio je prizor grimiznih pruga što se cijede niz oderanu koţu u zemlju, prstiju njegova oca zgrĉenih od bola, leĊa što se povijaju pod svakim zamahom korbaĉa. Stid kojemu je, ne on, nego otac mu bio izloţen nikad neće zaboraviti.

Ovo nije osobna stvar, nego politička.

~ 80 ~

Svi su znali da premijer Stoljipin neprestano nosi zaštitno odijelo i da je uvijek okruţen zaštitarima, jer ovo neće biti prvi put da mu netko pokušava oduzeti ţivot. Arkin je vidio kako se poput ţohara okupljaju oko pristigle koĉije ĉija su dva konja teško disala na studenom zraku. Arkin je oĉekivao automobil, no bilo je svejedno. Mladi su se popeli u koĉiju dok su se ostali automobili i koĉije motale uokolo, a vozaĉi i lakaji se nagurivali boreći se za prostor.

Stotinu dvadeset sekunda.

Svjetla s palaĉe bacala su duge sjene, izobliĉujući obris koĉije dok joj se Arkin polako primicao. Premijer se uzverao u unutrašnjost koĉije grohotom se smijući.

Stotinu sekunda.

Vreća mu je šištala u ruci i osjećao se miris nagorjelih vlakana dok je fitilj dogorijevao.

Nakon što se Stoljipin smjestio na sigurno u dvopreg, zaštitari su se opustili i krenuli prema njezinoj prednjoj strani. Arkin se došuljao do straţnjeg dijela koĉije zaklonjen dubokom sjenom, bacio vreću pod koĉiju i brzim se korakom udaljio.

Sedamdeset pet sekunda.

U glavi je odbrojavao svaki otkucaj sata.

“Hej, ti!”

Neka ruka dohvatila ga je za rame i srce mu je stalo. Preznojio se i grlo mu se stegnulo.

Okrenuvši se ugledao je divovskog ĉuvara kako se nadvija nad njega. “Što hoćeš?” odsjeĉe Arkin, iznenaĊen mirnoćom vlastita glasa. “U ţurbi sam. Moj ministar naredio mi je da mu odem po automobil.” Ĉovjek primijeti Arkinovu livreju. “Kako se zoveš?”

“Grigorjev.”

“E pa, Grigorjeve, kaţi svojemu ministru da priĉeka dok...”

Arkin ga više nije slušao. Stoljipin je izlazio iz koĉije. Nešto je preko ramena doviknuo društvu koje je ostavio u njoj.

“Priĉekajte ovdje”, doviknuo je premijer, “moram podsjetiti nadvojvodu Michaela da sutra jašemo zajedno.”

Arkin je svaki pokret promatrao kao da je stotinu puta usporen. Ulaštena cipela što se spušta na crveni tepih koji je vodio u palaĉu, ruka u rukavici što se otvara i zatvara poput usta koja govore, podizanje ramena i okret brade dok se Stoljipin ţurno udaljavao. Šezdeset sekunda?

O, Boţe, zaboravio je dokle je izbrojio.

Pokušao se istrgnuti iz ĉuvareva stiska, no ovaj nije popuštao. Hitro je pokazao prema dvama konjima upregnutima u koĉiju, koja su zabacivala crne glave i uznemireno toptala po tlu. Da ne osjećaju miris fitilja što dogorijeva?

“Morat ćeš pomoći umiriti one ţivotinje, ili će premijerova koĉija krenuti bez njega. A to mu se neće svidjeti.”

Straţar je smjesta izgubio zanimanje za Arkina i uputio se prema koĉiji. Drugi su konji njištali, nastojeći se vratiti u tamu. Arkin baci pogled prema sjenovitom prostoru ispod

~ 81 ~

koĉije, no ondje se ništa nije vidjelo.

Trideset sekunda? Ili manje?

Okrenuo se i stao trĉati, brojeći u glavi. Trideset koraka. Hoće li to biti dovoljno?

Udahnuo je ledeni zrak u pluća, psujući dok je preskakao rubove ploĉnika i izbjegavao kotaĉe, te proklinjući Stoljipina i straţara.

Proklinjući takvu sreću.

Bacio se iza veliĉanstvenog Rolls Roycea toĉno u trenutku kad je u glavi izbrojio do stotinu dvadeset. Dvije je sekunde ĉuĉao ondje dok mu je srce nabijalo unutar rebara, ne razmišljajući, rastrojenih ţivaca.

Eksplozija silovito odjekne kroz noć. Jarki prasak proparao je tamu, a snaga udara zaljuljala je Rolls Royce, smrskavši mu stakla i svinuvši ĉvrstu metalnu oplatu. Arkinu je bolno bubnjalo u ušima. Staklo ga je zasulo poput ledenih bodeţa s noćnog neba. Prisilio se udahnuti zrak u prazna pluća i natjerao noge da se usprave, no spazivši prizor iza sebe, došlo mu je da samo nastavi trĉati.

Mjesto na kojemu je maloprije stajala koĉija ispunjavali su vriska, tijela i krv. Niz ulicu se slijevao grimizan potok krvi, dok je miris ţelatinskog dinamita i straha lebdio u noćnom zraku, oštriji od ledenih šiljaka. Neke su prilike leţale na tlu, dok su se drugi razbjeţali od panike. Arkin osjeti muĉninu. Ravno pred njim leţala su dva krasna konja što su vukla Stoljipinovu koĉiju. Jedan je oĉito bio mrtav, leĊa izvijenih pod nemogućim kutom, dok je drugi ostao bez obje straţnje noge, no bio je još uvijek ţiv te je divlje njištao. Muškarci u odorama trĉali su uokolo mašući pištoljima u rukama, hvatajući sve one koji su još bili na nogama. Arkin se poţeli stopiti s tamom i pobjeći što dalje od koĉije, što dalje od moćnog ĉovjeka koji je stajao poput demona ţeljnog osvete na vrhu stuba palaĉe, urlajući od bijesa u noćni zrak. Premijer Pjotr Stoljipin. Ostao je ţiv.

Arkin ga je prokleo. Ne mareći za opasnost kojoj se izvrgava, izvadio je pištolj ispod jakne, hitro prišao konju i prosvirao mu glavu metkom. Dok je ugibala, ţivotinja je od iznenaĊenja raširila smeĊe oĉi i mlatarala prednjim nogama. Niz Arkinove obraze slijevale su se suze.

Ĉinjenica da je podbacio sjela mu je na um poput hladnog sivog pepela.

“Svaka ĉast.”

Te rijeĉi nisu ništa znaĉile. Arkin odmahne glavom.

“Ne.” “Viktore, car će ubuduće paţljivije postupati. Prestrašio si njega i njegovu vladu. Neće više olako odbijati naše zahtjeve za...”

“Oĉe Morozov, ne razmišljate ispravno. Stoljipin je još uvijek ţiv.”

“Znam.” Svećenik poloţi dlan na Arkinovo rame, pokušavajući mu proniknuti u dušu svojim strpljivim pogledom. “Ne libi se radovati što si zadao udarac u korist novoga svijeta koji gradimo. I ti i ja znamo da nam najprije valja srušiti stari.”

~ 82 ~

“Stoljipin će se osvetiti.” Arkinove oĉi potamniše. “Još će ljudi poginuti.”

“To je cijena koju moramo platiti.”

“Kaţite mi, oĉe, kako mislite da Vaš Bog na to gleda? Kako usklaĊujete vjerniĉku savjest s podmetanjem bombi? Kakvu izliku smišljate svake noći dok se molite?”

Svećenik podigne iskrzano izrezbareno raspelo što mu je visjelo oko vrata i poloţi na njega usne, a potom se prigne bliţe Arkinovu ĉelu. Usne su mu bile hladne i Arkin i ne htijući osjeti kako mu neka mirnoća prodire kroz kosti lubanje do zaţarenog kolopleta ţivaca ispod nje.

“Rat što ga vodimo pravedan je rat”, odluĉno će Morozov. “U to nikad ne sumnjaj. To je Boţji sveti boj za duše njegova ruskog naroda. Noću On je naš Stup od Ognja, a danju Stup od Oblaka. Mi nosimo Njegov pravedniĉki oklop.”

Viktor Arkin okrene mu leĊa. “Oĉe, doći će nas traţiti.” Pokaţe uokolo po podrumskoj prostoriji. “Trebali biste smjesta otići.”

“Vratit ću se u svoje selo. Nije daleko od grada pa se mogu brzo vratiti u sluĉaju potrebe. A ti?”

“Drţat ću se svog ministra. Bit će ljutit nakon ovog napada na premijera, a kad je ljutit, onda je i nepaţljiv. Za njega sam nitko i ništa, smeĊa odora ispod koje nema niĉega, stoga u automobilu naglas govori stvari za koje bi bilo bolje da ostanu u njegovoj glavi.”

“Kao što rekoh, Viktore, Bog je na našoj strani.”

Arkin uzme kapu sa stola i krene prema vratima. “Svjesni ste da ćemo ih na kraju sve morati ubiti”, tiho reĉe. “Ĉak i ţene i djecu.”

“Smrt je tek poĉetak, gledaj na to tako. Za njih je to poĉetak vjeĉnoga ţivota, a za one koji ga odluĉe graditi ovdje, bit će to poĉetak pravednoga i ĉasnoga novog svijeta. Raj na zemlji.”

Arkinu u mislima iskrsne slika krupnih tamnosmeĊih oĉiju i punih mekanih usana. Učini što god moraš, Arkine, bila mu je rekla onomad u automobilu kad su im se demonstranti pribliţavali u Morskoj. Mirna poput maĉke što se sunĉa. Njezina je plavokosa sestrica sjedila pokraj nje na modrom sjedalu, oĉiju krupnih kao u djeteta u trgovini slatkiša.

Sve. Sve ih ubiti. Doći će i taj dan. Ruka mu je drhtala dok je hvatao kvaku.

~ 83 ~

12

H

odnik s visokim stropovima na gornjem katu bio je hladan. Vjetar je hujao po potkrovlju pokušavajući se probiti ispod crepova na krovu. Valentina je ĉula njegov štropot i jeku, mahnito zavijanje koje kao da je dopiralo iz šume. Onda ćemo se dobro slagati, bio je rekao. Nasmijala se. Sjetila se njegovih prstiju kako drţe uzde i mirisa njegova kaputa. Njegove ruke na svom zatiljku. Smijem li Vas posjetiti?

Ispod Katjinih vrata nije dopiralo nikakvo svjetlo, no unatoĉ tomu otvorila ih je i kliznula unutra. U mraku je neĉujno izula plesne cipele, podignula kraj pokrivaĉa i zavukla se u topao krevet.

“Katja”, promrmljala je. Obavila je ruku oko nepomiĉne figure i privila se uz sestru, ispreplevši noge s njezinima i oslonivši joj obraz na rame. Leţala je tako nekoliko minuta dok joj nosnice nisu osjetile nekakav miris meĊu plahtama, slatkast, metalan miris koji je i predobro poznavala. Hitro se uspravila.

“Katja.”

Nikakva odgovora. Uto je osjetila nešto mokro što joj se cijedilo niz ruku.

“Katja!”

Izvila se i izbezumljeno napipala prekidaĉ svjetiljke na noćnom ormariću. Dlan joj je bio jarko crven.

“Ne! Katja!”

Sestra joj je mirno leţala na leĊima. Iz drugog su joj zapešća stršale dugaĉke škare poput noţa u maslacu. Plahte su bile crvene, natopljene grimizom, a sva ta krv potekla je iz male rane nepravilna ruba. Valentina skoĉi iz kreveta, dohvati pojas Katjina kućnog ogrtaĉa sa stolca i ĉvrsto ga sveţe oko beţivotne ruke tik iznad lakta. Krvarenje se usporilo.

Zavezala je ĉvrst ĉvor. Krvarenje je oslabjelo i svelo se na tanak mlaz. Katjino lice bilo je blijedo i beţivotno poput jastuka, a svijetle kovrĉe jedini njezin dio u kojemu je bilo ţivotne iskre. Oĉi su joj bile sklopljene.

“Katja.” Valentina je privije u naruĉje razdrta bolju. “Zašto?”

Srce u grudima boljelo ju je dok je prislanjala usne uz sestrin hladan obraz. A onda je otrĉala po bolniĉarku Sonju.

Valentina je ĉekala na dnu stubišta promatrajući prve traĉke zore kako se krišom probijaju

~ 84 ~

ispod kapaka na prozorima. Toĉka ruţiĉaste sunĉeve svjetlosti pojavila se na šarenom mramornom podu. Promatrala ju je kako raste, a kad je dosegnula veliĉinu i oblik djeteta, zaĉula je korake što silaze niza stube. Bili su spori i teški, kao da je svaki od olova.

“Doktore Beloj.” Podignula je pogled prema širokom licu s bujnim brkovima i uredno podšišanom bradicom. “Kako je?”

Lijeĉnik je nastavio klipsati niza stube. Ţaket mu je mirisao na laudanum, a dva prsta lijeve ruke bila su mu puna mrlja od nikotina, no bio je jedan od najvrsnijih lijeĉnika u Sankt Peterburgu, a jednako tako i najskuplji. Poloţio je ruku Valentini na rame kao da će tako prikliještiti njezino nestrpljenje. “Ţiva je. Majka ti je sada s njom.”

Valentina tiho dahne.

“Sestra će ti se oporaviti od ovog... ispada. Neka joj Bog oprosti.” Odmahnuo je glavom i uštipnuo se palcem i kaţiprstom za hrbat nosa kao da ga ondje nešto boli.

“Neće umrijeti?”

“Ne, ne boj se, neće. Zahvaljujući tebi. Ti si joj spasila ţivot.”

“Neće umrijeti.”

“Neko će vrijeme biti slaba jer je izgubila mnogo krvi. A ti bi se trebala otići presvući.

Haljina ti je natopljena njome.”

Ponovo ju je potapšao po ramenu kao da je kakva plaha ţivotinjica te teškim koracima nastavio niz hodnik. Valentina je ostala piljeći gore prema stubištu. Kad mu je lakaj otvorio vrata, lijeĉnik se osvrne i pokretom ruke prizove je k sebi.

“Valentina, doĊi.”

Ona ga posluša, nevoljko se udaljivši od stuba.

“Kaţi mi, mlada damo, kako si znala kako i gdje podvezati zavoj?” “Ĉitam o takvim stvarima.”

“E pa, tvoji roditelji mogu na koljenima zahvaljivati Bogu što si sinoć ušla u sestrinu sobu. Do jutra bi već bila hladna kao kamen prije nego što bi je itko pronašao.”

Valentina podigne pogled prema odmorištu na gornjem katu. Prsti joj nisu mogli mirovati.

“Izvrsno si zaustavila krvarenje. Ĉin dostojan prave bolniĉarke, draga moja.”

Njegove su joj rijeĉi privukle pozornost. “Doktore Beloj, što bi mi valjalo uĉiniti kako bih postala prava bolniĉarka?”

“Za Boga miloga, djevojko, ne budi smiješna.”

“Biste li me predstavili u jednoj od bolnica, kako bih mogla pohaĊati obuku?”

“Valentina, ovo nije trenutak za zbijanje šala.”

“Ne šalim se.”

On glasno uzdahne i ponovo se uštipne za nos. “Ne dolazi u obzir. Tvoji su roditelji raţalošćeni i imaju dovoljno briga, ne trebaš im ih pridodavati.” Pokuša je još jedanput potapšati, no ona uzmakne. “To je tek luckasti hir koji ti je pao na pamet zbog ove”, mahnuo je rukom hvatajući se za slamke, “ove pogreške koju je tvoja sestra uĉinila.”

~ 85 ~

“Nećete mi pomoći?”

“Nipošto. Umjesto da predlaţeš takve besmislice, radije odi utješiti svoju sirotu majku.

Bolniĉarski zanat nije za nekoga poput tebe.”

“Zašto ne?”

“Ne budi blesava, djevojko. Znaš ti dobro zašto ne.”

Navukao je kaput, negodujući slegnuo ramenima i izašao iz kuće. Ne proizvodeći gotovo nikakav zvuk, Valentina je bosih stopala potrĉala uza stube.

Valentina odloţi knjigu.

“Mislim da bismo se trebale okaniti nevolja gospodina Rochestera i umjesto toga razgovarati o tebi.”

Sjedila je na rubu Katjina kreveta naglas joj ĉitajući Jane Eyre. To joj je bio jedan od omiljenih romana, toliko prepun ptiĉje simbolike da joj se na svakoj stranici ĉinilo da vidi Katju kako leprša ranjenih krila i svijetlih, oĉajnih oĉiju.

Katja ju je pogledala s nijemim prkosom od kojeg su joj se obrazi blago zarumenjeli.

“Nemojmo”, reĉe.

“Morat ćeš mi reći, mila sestrice.”

“Već jesam.”

“Ne, mislim, zbilja mi reći.”

“Ono što sam ti rekla istina je. Bila sam umorna. Bilo mi je dosta.” Prekrila je oĉi dlanom, braneći se od svijeta. “Dosta svega.”

Valentina joj njeţno odmakne ruku. “Dosta mene?”

Plave oĉi zamagliše se od suza. “To nije pošteno.”

“Ono što si uĉinila nije bilo pošteno.”

“Znam.”

Valentina se premjesti bliţe Katji, obgrlivši joj mršava ramena. Pogladi joj ruku omotanu zavojima.

“Priĉaj mi o balu”, reĉe Katja.

“Bilo je dosadno. Previše uštogljenih vojnih lica. Previše testosterona.” “Što je to?”

“Ono što muškarci upotrebljavaju umjesto parfema.”

Katja se zahihoće. “Ti toliko toga znaš.”

“Ne znam, samo sam listala neke medicinske knjige.” Okrene glavu i stavi prst Katji pod bradu, nagnuvši je kako bi je pogledala u oĉi. “Katja, jesi li zbog toga uĉinila ono?

Zbog bala?”

Katja obori pogled, no Valentina nastavi ĉekati u tišini.

“Znala sam da ćeš ondje pronaći muţa”, naposljetku prošapće Katja. “Tomu takvi plesovi i sluţe.”

“Gluposti, ludice. Bilo je jezivo dosadno. Znaš da sam otišla samo zato što me je mama

~ 86 ~

prisilila na to.” Zagrli sestru objema rukama i privuĉe je k sebi, osjećajući miris masti od eukaliptusa što joj ju je bolniĉarka Sonja utrljala u koţu. Poljubi joj kosu.

“Neću te napustiti”, obeća.

“Znaĉi, nisi upoznala supruga?”

“Ne, naravno da ne. Samo sam malo plesala. Pila liker od limete i gledala zvijezde.”

“Zvijezde?”

“Da.” “Jesi li upoznala ikoga posebnog?”

Valentina se sjeti dva duboka zelena oka koja pomno prouĉavaju njezine oĉi. I dva bešćutna siva iza cijevi puške.

“Ne”, osmjehne se. “Nikoga posebno zanimljivog.”

Valentina se s majkom uputila u knjiţaru. Nebo je bilo bremenito snijegom, a oblaci su nalegli na Sankt Peterburg poput olovnih utega što prijete da će zdrobiti grad. U automobilu Valentina nije mogla odvojiti pogled od vozaĉeva zatiljka. Htjela ga je izlupati šakama po ukoĉenim ramenima vozaĉke odore i reći: Prestrašio si me. Prestrašio si me toliko da sam se ponijela poput budale u onim saonicama. Pred onim zelenim očima. Htjela je reći: Kaži mi što je bilo pod onom ceradom.

No umjesto toga, kad joj je ljubazno otvorio vrata automobila, pogledala ga je ravno u lice i rekla: “Veĉeras neće biti mjeseĉine. Za razliku od sinoć.”

Vidjela je kako mu prodorne oĉi gube oštrinu. Zbunjeno je zatreptao.

Nemaš više ništa za reći o mojem slatkom dupetu. Bez puške više nisi tako jak?

Ostavila ga je da stoji pokraj automobila i s majkom ušla u toplu knjiţaru na Morskaji.

Pustit će ga da ĉeka. Proklet bio, pustit će ga da ĉeka dok mu se stopala ne smrznu u jarku uz ploĉnik.

“Imate li odjeljak o inţenjerstvu?”

Govorila je tiho kako je majka na drugom kraju knjiţare ne bi ĉula. Knjiţar je morao izviti vrat kako bi je razumio.

“Imamo, gospoĊice. Pokazat ću Vam gdje...”

“Ne, samo mi kaţite. Pronaći ću sama.”

Pokazao joj je gdje da traţi te se hitro uputila prema polici. Pregledala je naslove, no u ponudi ih nije bilo mnogo: knjiga o gradnji mostova, nekoliko o rudarstvu i jedna o gradnji Kremlja u Moskvi. Ništa o tunelima.

Odaberi. Brzo.

Knjiga o automobilima. Volio je motore, rekao je da se voli igrati metalom. Prst joj je leţao na koţnatom hrptu spremajući se izvući ga s police, kadli joj pogled padne na ime napisano na knjizi ispod. Isambard Kingdom Brunel. Zgrabila ju je s police, poţurila prema

~ 87 ~

blagajni i platila. Prodavaĉ ju je omotao u smeĊi papir. “Što je to?” Glas njezine majke bio je znatiţeljan.

“Brunelova biografija.”

“A tko je taj Brunel, Valentina?”

“Jedan Englez, mama”, reĉe nehajno. “Gle, kupila sam i Katji knjigu.” Podigne svezak pjesama Charlesa Baudelairea.

“Hoće li joj se to svidjeti?” upita majka sumnjiĉavo.

“Hoće.”

“Dobra si prema njoj.” Elizaveta Ivanova njeţno se nasmiješi. “Ţelim da znaš da smo ti otac i ja duboko zahvalni na onome što si uĉinila, što si joj spasila ţivot. Sretna je što te ima.” Oĉi joj se naĉas ovlaţiše i ona dotakne kćerinu ruku, onu u kojoj je bila knjiga za Katju. “A isto tako i mi, draga moja.” Kao da se postidjela što je pokazala osjećaje, dometne nešto sluţbenije: “Uzgred, Valentina, zaboravih ti spomenuti. Zapovjednik Ĉernov iz husarske garde - vjerujem da si s njim razgovarala na balu - jutros je ostavio svoju posjetnicu. Doći će te posjetiti sutra poslijepodne.”

Vozeći ih kući, Arkin je osluškivao tišinu u automobilu. Nešto se zbilo u knjiţari — prkosna iskra u djevojĉinim oĉima išĉeznula je. Večeras neće biti mjesečine. Njezine su ga rijeĉi kopkale. No nije mogla znati za sinoć. Dovraga, nije mogla.

Trebao je razgovarati sa Sergejevom, no nakon bombaškog napada morao se primiriti.

Mir. Zatrubio je konjskoj zaprezi što mu je preprijeĉila put jer je samo bukom uspijevao odagnati druge zvukove iz glave. Mir je bio nešto ĉega se tek nejasno sjećao. Mir je sada bila puka rijeĉ. Raj na zemlji imao je visoku cijenu koju je bio voljan platiti — no noći su bile teške. Um mu je bio sve samo ne miran.

Iza njegovih leĊa majka je prekidala tešku tišinu. Pokazala je prema novom krojaĉkom salonu i obećala kćeri da će joj dogovoriti probe, predlaţući haljine razliĉitih stilova. Dok je slušao, Arkin je shvatio da mu se sviĊa boja glasa gospoĊe Ivanove. Bio je vedriji od ostatka nje. Slušajući samo njezin glas, mogao ju je zamisliti bez opreznog izraza što joj je vazda bio u oĉima. Nije vjerovala ni ljudima ni ţivotu. U tome nema niĉega lošeg. Znao je toĉno kako se osjeća.

Usporio je na kriţanju na Aveniji Nevski i zaĉuo kćer kako bez ikakva ustezanja govori: “Mama, zabrinuta sam za tatu. Ovaj bombaški napad na premijera Stoljipina mogao bi biti poĉetak plana napada na sve careve ministre. Mogli bi se opet okomiti na tatu.”

“Valentina, takve stvari moramo prepustiti tvojemu ocu. Ne miješaj se. To mu nije drago. On je taj koji donosi takve odluke, a ne mi.”

“Plaše li tebe, mama, ti revolucionari?”

“Naravno da ne. Oni su neorganizirana rulja. A osim toga, ne zaboravi da nas štiti vojska.”

“Ljudi poput zapovjednika Ĉernova?”

~ 88 ~

“Upravo tako.” Uslijedila je duga neugodna tišina prije nego što je Elizaveta Ivanova dometnula: “Molim te, nemoj izazivati neprilike oko njegova posjeta, Valentina.”

Arkin ih je mogao zamisliti kako sjede iza njega, uvjerene da ih njihov zapovjednik Ĉernov moţe zaštititi.

Arkin se probudio sav u vodi. Netko je vikao, galamio mu na uho. Posteljina mu se saplela oko nogu te se stao ritati ne bi li ih oslobodio, no nije uspijevao. U mrklome mraku na licu mu se nakupila pauĉina, niti nalik na uţarene ţice što su mu prţile koţu. I dalje ta vika.

Hoće li taj gad ikad prestati? Boljela ga je glava, a srce mu se tako snaţno uzlupalo da mu se ţeludac najednom podignuo te je povratio po plahtama.

Uto zaĉuje drugaĉiju vrstu lupanja. Šakom po zidu.

“Zaĉepi, dovraga!” Popkovljev glas.

Arkin je prekasno zaĉepio usta dlanom, a jeziva je vika prestala. Dopirala je iz vlastita mu grla. Uspravio se u tami i izvukavši noge iz plahta spustio ih na pod. Dodir hladnih podnih dasaka na bosim stopalima dozvao ga je svijesti. Vratio se u svoj skuĉeni sobiĉak iznad konjušnica i obrisao znoj s ĉela.

Kakav to ĉovjek ima noćne more o konjima koje je ubio? A što je s ljudima koje je posmicao? San mu se svake noći vraćao, ţivi prizori crnog konja raznesenih straţnjih nogu, koji se izvijao pokušavajući krupne ţute zube zariti u preostale dijelove krvavih leĊa u ţelji da njima išĉupa bol. Bolni jauci što paraju noć.

A što je s ljudima? Što je s njihovim jaucima?

Dragi Boţe, u kakva se to ĉovjeka pretvarao? Strgnuo je znojem natopljenu potkošulju sa sebe i stajao drhteći. Tama mu je godila. SviĊalo mu se kako zamraĉuje sve ostalo. Samo je budućnost bila svijetla.

~ 89 ~

13

rofiĉin sin bio je neustrašiv, Jens to nije mogao poreći. Preskakao e svaku prepreku koju bi mu Jens postavio. Nije bio priĉljivo dijete, no budući da je dane provodio zatoĉen sa suhonjavim kućnim uĉiteljem, tko bi ga i krivio što je rijeĉi drţao zakljuĉane u glavi? Vani na otvorenom ispuštao je glasne poklike djetinjeg veselja kad bi njegov zdepasti poni najednom jurnuo dok bi mu djeĉakove pete bubnjale po krupnim stegnima. Traĉak sunca bljesnuo bi kroz drveće, opisujući lukove svjetla iznad šumskih staza.

“Alekseju”, doviknuo mu je Jens preko ramena, “hajdemo dolje do potoka.”

“Smijem li ga preskoĉiti?” odvrati djeĉak.

“Prošli si put pao s konja.”

“Nije me boljelo.”

Majka mu se poţalila kako je njezinu sinu rame bilo modro puna dva tjedna te im je zabranila da opet preskaĉu potok dok malo ne poraste.

Nacerio se Jensu. “Neću pasti.”

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

“Pete dolje, deĉko.”

Probili su se kroz šipraţje do mjesta gdje je potok izdubio korito kroz crnu zemlju.

Djeĉakovi obrazi bili su rumeni. Jens je gledao kako malim dlanovima stišće uzde, podbovši konja koji se spremio na skok, no uto Aleksej u posljednji ĉas snaţno povuĉe uzde, prisilivši konja da se naglo zaustavi. Djeĉakov sitan lik iskoĉi iz sedla i baci se na koljena u mrzlu vodu.

“IzaĊi”, naredi mu Jens.

No djeĉak je u naruĉju drţao psa. Ili toĉnije, pseću glavu. Krupno smeĊe tijelo leţalo je pod vodom, no Aleksej mu je podignuo glavu iznad leda kako bi mogao disati. Gladio mu je mokru njušku, uklanjajući mu travke iz oĉiju.

“Pusti ga, Alekseju. Mrtav je.”

“Neću.”

“IzaĊi iz vode. Smrznut ćeš se na mrtvo ime.”

“Neću.”

Aleksej mu nikad prije nije proturjeĉio. Jens skoĉi iz sedla i izvuĉe uginulu ţivotinju iz

G

~ 90 ~

vode. Bio je to krupan lovaĉki pas oštre crne dlake i zdravih bijelih zubiju. Leţao mu je beţivotno u rukama, natapajući mu odjeću, te ga Jens iznese na kopno dok ga je Aleksej i dalje drţao za uho iz kojeg se cijedila voda. “Ţelim ga odnijeti kući”, reĉe Aleksej.

“Zašto?”

Djeĉak privine pseću glavu na prsa. “Da ja umrem u rijeci, ţelio bih da me netko pokopa.”

Jens mu na to nije mogao prigovoriti. Privezao je psa za ponijeva leĊa te podignuo Alekseja na Junaka, popevši se iza njega. Promrznulog je djeĉaka umotao u svoj kaput i brzo odjahao.

“Ujaĉe Jense, jesi li ti ikad imao psa?”

“Jesam. Kad sam bio djeĉak, imao sam snaţnog psa za vuĉu saonica. Bio je srĉan i imao je snaţne zube. Zadao mi je nekoliko oţiljaka po kojima ga dan-danas pamtim. Svaki djeĉak trebao bi imati psa.”

Malena glava kimne, a potom se okrene i pogleda ga ĉeznutljivim oĉima.

Jens uzdahne. “Razgovarat ću s tvojom majkom.”

~ 91 ~

14

ens je posjetio Valentinu kao što je i obećao. Stajao je na pragu i osjećao se nezgrapno poput mladog tikvana s polja sa slamom u kosi. Došlo mu je da se sam sebi nasmije.

Ugošćivao je i izvodio najotmjenije dame iz kreme sanktpeterburškog društva i ne trepnuvši okom, osim kako bi oĉijukao s njima. A ova krhka mladica znala ga je samim okretom glave i trenutak duţim pogledom baršunastih smeĊih oĉiju nagnati na to da se osjeća kao da su mu stopala prevelika i ramena preširoka. U njezinim pokretima bilo je glazbe zbog koje su se druge ţene doimale nespretnima — ĉak se i na saonicama uspravila s prljavog poda i smjestila na sjedalo pokraj njega lako poput daška ljetnog povjetarca s Neve.

Vrata je otvorio lakaj u livreji koji ga je uveo u predvorje. Vrlo dojmljivo. Jens se osvrnuo oko sebe spazivši pozlaćeni luster i mramorne kipove u nišama duţ zidova. Rusi su se voljeli razmetati bogatstvom kao što se pauni šepire šarenim repovima.

“GospoĊica Valentina trenutaĉno je zauzeta. U modrom je salonu.”

Lakaj je bio ţilav ĉovjek uska lica i neobiĉno velikih dlanova. Jens mu pruţi svoju posjetnicu.

“Molim Vas, obavijestite je da sam stigao.”

Lakaj išĉezne. Trenutačno je zauzeta. Moţda s prijateljicom iz škole? Sanktpeterburške su dame tijekom jutra obiĉavale u koĉijama obilaziti jedna drugu dijeleći posjetnice, a poslijepodne navraćati jedna kod druge na ĉaj, nakon ĉega bi uslijedili raznorazni društveni dogaĊaji i zabave u veĉernjim satima. Ţene su se znale presvlaĉiti i šest ili osam puta na dan. Jens se sjetio rijeĉi koje je Valentina izgovorila na mjeseĉini: Ţelim... više. Nije ju mogao kriviti. Ali postati bolniĉarka? To je pak bilo nešto sasvim drugo.

“GospoĊica Valentina sada će Vas primiti.”

Ušao je u modri salon. Vjerojatno je bio namješten u modroj boji, no on to nije primijetio — vidio je samo Valentinu. Sjedila je na sofi od brokata dok su joj ruke mirno poĉivale u krilu, uspravnih, ĉak i preuspravnih leĊa. Imao je osjećaj da joj je zbog neĉega nelagodno. Moţda zbog njegova nenajavljenog posjeta? No osmjehnula mu se, ustala i pruţila mu ruku.

“Vrlo ljubazno od Vas što ste mi došli u posjet.”

Drţala se sluţbeno, kao da mu nikad nije leţala privijena uz grudi na ledenoj cesti u mraku.

J

~ 92 ~

“Nadam se da ste dobro.”

“Jako dobro, hvala Vam”, odvrati ona. “Premda posljednjih nekoliko dana ćutim studen.”

Tamne je oĉi zadrţala na njegovima trenutak duţe nego što je to bilo potrebno te je u njima spazio zadirkujuću iskru prije nego što je spustila trepavice i okrenula se uz šuštanje svile.

“Dopustite da Vam predstavim zapovjednika Ĉernova.”

Tek je tada Jens primijetio da je u prostoriji još netko. Svjetlokos zapovjednik husarske garde, naoĉita široka lica koje je odisalo samouvjerenošću proisteklom iz iskustva ubijanja ljudi. Jens je to i prije viĊao na vojnim licima, to uvjerenje u vlastitu nepobjedivost nakon što su se borili u bitki i preţivjeli. No toga dana mladi ĉasnik nije zaudarao na krv i izgledao je jako stasito u besprijekornoj odori i ĉizmama visokog sjaja. Jens mu se uljudno naklonio, pomislivši kako ne bi bilo loše da ga zaposli u jednom od svojih tunela. Da ga malo zaprlja.

Valentina se osmjehne zapovjedniku. “Ovo je Jens Friis. On je inţenjer. Mislim da ste se upoznali one veĉeri na plesu.”

“Jesmo li?” upita zapovjednik Ĉernov. “Ne sjećam se.”

“Lako moguće”, odgovori Jens. “Plesna dvorana bila je dupkom puna.”

No obojica su se sjećali. Jens je to vidio u zapovjednikovim oĉima. Sjećao se onog trenutka kad je Jens stigao noseći liker od limete i odmaglio s Valentinom njemu pred nosom. Ĉernov to nije zaboravio.

Sjeli su na stolce s visokim naslonima, a sluţavka im je posluţila ĉaj u poput papira tankim porculanskim šalicama s kićenim zlatnim rubom. Šalica za lutke. Jensa je bilo strah da je ne zdrobi u ruci. Valentina je razgovor vodila utabanim stazama: priĉala je o novootvorenom restoranu na Aveniji Nevski, a potom naĉela temu traĉeva o knezu Feliksu Jusupovu, nasljedniku najbogatije obitelji u Rusiji, koji se netom vratio sa Sveuĉilišta u Oxfordu u Palaĉu Mojka. Spomenula je i Kšesinskinu najnoviju baletnu izvedbu. No dosaĊivala se. Jens je to primijetio po ukoĉenosti njezinih ramena. Stoga mu je privuklo pozornost kad se nevinih, širom otvorenih oĉiju okrenula prema Ĉernovu.

“Recite, zapovjedniĉe, lovite li?”

Jednostavno pitanje, no Jens je ipak zaĉuo skriveni prizvuk u njezinu glasu. No zapovjednik je bio mlad i još nije nauĉio slušati ono što ţene prikrivaju rijeĉima koje izgovaraju. Ĉernov se nagne naprijed, balansirajući smiješnu šalicu na koljenu. “Lovim.” Široko joj se osmjehne, oĉekujući pohvalu. “Lani sam sudjelovao u carevoj lovaĉkoj skupini s ameriĉkim veleposlanikom.”

“Nije li to bio onaj lov tijekom kojeg je pobijeno pola šume?” upita blago Jens.

“Da.” Ĉernov kimne Valentini, nesvjestan onoga što se dogaĊa. “Osamdeset jelena i stotinu ĉetrdeset veprova. Neloš ulov za jedan dan. Veliĉanstvene rogove jednog od jelena koje sam oborio izloţio sam na zidu u vojarni.”

“Vrlo domišljato”, reĉe Valentina.

~ 93 ~

Nastao je tajac. Zapovjednik je prekasno shvatio da je na tankom ledu. Ostavljajući Ĉernova da grca u krvavoj jami koju je sam iskopao, Jens ispruţi duge noge i stane zadovoljno promatrati Valentininu kosu koja joj je u sjajnim uvojcima padala po ramenima.

Tamnija od noćnog neba. Sa strane uhvaćena bisernim ukosnicama tako da su joj se uši tek nazirale, nalik na mekane krhke školjke.

“A lovite li Vi, gospodine?” upita Ĉernov s nakanom da i Jensa povuĉe za sobom.

“Ne, ne lovim, zapovjedniĉe.” Jens je svojem sugovorniku odluĉio pomoći da se još malo dublje ukopa. “No volio bih znati koja Vam je omiljena vrsta puške?”

Valentina hitro usmjeri tamne oĉi prema Jensu pogledavši ga podignute obrve. No prije nego što im je zapovjednik otkrio koja mu je miljenica, otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Elizaveta Ivanova, elegantna u svijetloplavoj kineskoj svili. Oba muškarca ustadoše.

“Zapovjedniĉe Ĉernove”, pruţila mu je ruku, “moj suprug sada je slobodan i moţe Vas primiti. U radnoj je sobi. Dopustite da Vas otpratim.”

No zapovjednik je zadrţi. “Prije nego što odem, a uz Vaše dopuštenje, volio bih pozvati Valentinu na smotru husarskih maĉevalaca idući petak poslijepodne.” Okrenuo se prema Valentini i naklonio s takvom otmjenošću da je Jensu došlo da mu sasijeĉe koljena. “Bila bi mi ĉast da nazoĉite tom dogaĊaju.”

“Ne, ja...”

“Dakako da hoće”, razdragano će njezina majka. “Vaše su smotre legendarne. Vrhunski prikazi vještine... i opasnosti. Sigurna sam da će se to moje kćeri duboko dojmiti.”

“Ne, mama.”

“GospoĊo Ivanova.” Jens iskoraĉi naprijed. Bila je niska kao i kćer joj pa ju je nadvisio, unatoĉ tomu što joj je svijetla kosa bila spletena u pletenicu na vrhu glave. “Valentina je već pristala na jedan dogovor idući petak poslijepodne.”

“O? A koji to?”

“Danas sam došao kako bih ga potvrdio. Rijeĉ je o nadzoru graĊevinskih radova koje je naruĉio car. To je sluţbeni posjet i car Nikolaj bit će prisutan, kao i ministar Davidov sa suprugom.”

Vidio je kako se Valentini šire oĉi. “Kako divno.”

Majka joj se namrštila.

Zapovjednik mrko pogleda Jensa. “To baš i nije primjerena razonoda za mladu damu.”

“A gledati kako se muškarci pretvaraju da se meĊusobno bodu jest?” upita Valentina.

“Siguran sam da ne ţelite razoĉarati cara Nikolaja.” Jens se obraćao njezinoj majci. “Bio je oĉaran Vašom kćeri kad mu je svirala na koncertu. To je velika ĉast.”

Vidio je kako se koleba.

“Uz pratnju, dakako”, dometne on. Ĉuo je kako je Valentina udahnula.

“No dobro”, nevoljko zakljuĉi njezina majka. “Za maĉevalaĉku smotru morat će se strpjeti do iduće prilike. No doĊite, zapovjedniĉe Ĉernove, moj Vas suprug oĉekuje kako bi razgovarao s Vama. U meĊuvremenu”, oštro će Jensu, “ţelim Vam ugodno poslijepodne,

~ 94 ~

gospodine.”

Ispratila je oba muškarca iz salona, no dok su se vrata za njima zatvarala, kroz procijep se zaĉula prigušena provala smijeha.

Valentina je stajala na ploĉniku i uzbuĊeno pogledavala prema Bolnici svete Izabele. Zgrada je bila veća nego što je oĉekivala, a kameno proĉelje pocrnjelo je od starosti, ljušteći se poput staraĉke koţe. Visoki prozori bili su okovani zahrĊalim ţeljeznim rešetkama, no ni to je nije obeshrabrilo. Studen je bila ţestoka pa je zavukla ruke u muf.

Kako bi bila bolničarka, moraš biti izdržljiva.

Tako joj je bio rekao. Ispravila je ramena, gurnula vrata i zakoraĉila u prostrano predvorje u kojem je mirisalo po sredstvu za dezinfekciju i još neĉemu, neĉemu neugodnom od ĉega joj se ţeludac prevrnuo. Unutrašnjost je bila prostrana i sumorna, s previše smeĊe boje. Hodnici su vodili prema prostorijama koje nije mogla ni zamisliti. S jedne strane nalazio se ured sa staklenom pregradom koja se protezala od jednog kraja do drugog, a iza njega sjedila je deţurna zaposlenica. Prstima je premetala novĉić preko ĉlanaka prstiju kad joj je Valentina prišla.

“Dobrij den”, Valentina se osmjehnula ne primivši osmijeh natrag. “Htjela bih razgovarati s nekim o obuci za bolniĉarke.” “Ţelite zaposliti obuĉenu bolniĉarku?”

“Ne, zanima me kako postati bolniĉarkom.”

“Pa, ta će djevojka morati sama doći ovamo. Naša medsestra, glavna sestra, htjet će s njom porazgovarati.”

“Pitam za sebe”, pojasni Valentina. “Ja sam ta.”

“Vi ţelite postati bolniĉarka?”

“Da.” Ţena se okrene i krene preslagivati neke papire. Valentina pretpostavi da traţi obrazac, no potom primijeti da se ţenina uska ramena tresu. Osjeti kako su joj se obrazi zaţarili.

“Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?”

“Niz onaj hodnik. Treća vrata slijeva. Prezime Gordanskaja.”

“Hvala Vam”, reĉe Valentina. “Spasibo.”

“Djevojko, ţeliš li savjet?”

“Da.” “Ne trati si vrijeme. A ni Gordanskoj.”

“Ime?” “Valentina Ivanova.”

“Dob?” “Osamnaest.”

~ 95 ~

“Imaš li dopuštenje roditelja da budeš ovdje?”

“Da.” “Imaš li ikakva njegovateljskog iskustva?”

“Imam.”

“Kakva?”

“Sestra mi je nepokretna. Pomaţem se starati o njoj.”

“Jesi li ikad prije radila?”

“Da.” “Što?”

“Radila sam u uredu.”

“Zašto si prestala?”

“Bilo mi je dosadno.”

“A misliš da ti posao bolniĉarke neće biti dosadan?”

“Bit će zanimljivije nego da cijeli dan ispunjavam obrasce.”

Medsestra Margarita Gordanskaja baci nalivpero na stol, zavali se svom teţinom u naslonjaĉ sve dok drvo nije zaškripalo te stisne oĉi toliko da su joj ih mesnati obrazi umalo progutali.

“Gubi se odavde”, reĉe odrješitim glasom koji se odbio od zidova male prostorije.

Valentina se nije pokolebala. “Zašto? Zar vam ne trebaju bolniĉarke?”

“Naravno da trebaju. Oĉajniĉki nam trebaju. Ali ne takve kao što si ti.” “Što ne valja sa mnom?”

“Sve. Zato odlazi.”

“Molim Vas da mi kaţete zašto.”

Poluzatvorene oĉi se izbeĉiše. Bile su zemljane boje koja se mogla nazvati smeĊom. “Za poĉetak, laţeš. Jedino istinito u ovoj gomili gluposti koje si mi napriĉala jest tvoje ime i ono o tvojoj sestri.”

“Brzo uĉim.”

“Ne.” “Recite mi što ne valja sa mnom?”

Medsestra odmahne glavom, od ĉega joj se višestruka brada opasno ustalasala.

“Pogledaj se samo u tom svom otmjenom ruhu. Ti si mlada bogatašica koja ima previše slobodnog vremena pa joj je dosadno. Zasitit ćeš se posla bolniĉarke u roku od pet minuta.

Molim te, ne trati mi vrijeme.”

Valentina je odjenula svoju najskromniju haljinu. I najstariji kaput.

“Neću se zasititi.”

“Ne mogu si priuštiti da protratim ionako nedostatna bolniĉka sredstva na obuku takvih kao što si ti.” Gordanskaja ustane. Njezina uštirkana odora nekoliko je trenutaka vodila bitku s impresivnim poprsjem koje je umalo ispalo iz nje, na koncu ipak pobijedivši. “A sada, posljednji put, djevojko, molim te, iznesi tu svoju suludu odjeću i sulude ideje iz mojega ureda.”

~ 96 ~

Valentina pogleda u krzneni muf koji je izmrcvarila gnjeĉeći ga prstima i izaĊe bez rijeĉi.

Arkin je leţao potrbuške. Zemlja je bila vlaţna, kaput se prilijepio uz njega, a pozornost je usmjerio prema praznom obzoru. Poveo je trojicu nadobudnih mladih šegrta iz Raspovljeve ljevaonice, od kojih je jedan imao ruĉna kolica na ĉetiri kola. Bilo mu je drago što su pošli s njim. Zadatak nije bio teţak, ali bio je pomalo opasan. Vlak je morao usporiti na toĉno odreĊenom mjestu kako bi istovario teret jer bi ih u protivnom netko mogao uoĉiti. Odabrao je dionicu na kojoj su traĉnice bile potpuno ravne, kako nitko iz prednjih vagona ne bi vidio što se dogaĊa otraga. S jedne se strane borova šuma prikrala sasvim blizu pruzi, a njezina gusta stabla pruţala su dobar zaklon. Vjetar se vrtloţio u granju iznad njihovih glava, otkidajući ledene sige koje su padale u snijeg uz mukao udarac od kojeg bi svi poskoĉili.

Stup dima pojavio se na obzoru. Arkin osjeti kako mu bilo nabija. NajmlaĊi šegrt koji je stajao uz njega podigne glavu i široko se osmjehne. Arkin ga njeţno gurne laktom.

“Sagni se, Karle. Budi strpljiv.”

“Ako je pogrešan loţaĉ u vlaku, neće se uspjeti zaustaviti.”

“Sve je sreĊeno. Imaj povjerenja.”

Karl kimne, no namrštena izraza lica. Bio je to deĉko od šesnaest godina sa ţućkastoriĊom lavljom grivom, ĉiji je otac bio strojovoĊa tog vlaka. Njegovo oduševljenje svakim zadatkom bilo je toliko zarazno da je Arkin mladića razdragano pljesnuo po koštunjavom ramenu. “Ne brini se, tvoj otac moţe s tim izaći na kraj.”

“Naravno da moţe.”

Huktanje parnog stroja zaorilo se kroz mrzao zrak, potjeravši jato vrana iz krošnji.

Njihovo graktanje zazvuĉalo je kao upozorenje pa Arkina preplavi trenutaĉan strah. Ne zbog sebe — zbog mladića. Ptice kao da su graktale Karl, Karl. Ne. Predznaci su za one slabe volje.

Rika parne lokomotive bivala je sve glasnija uz beskrajnu škripu klipova, dok se najednom nije pojavila, pušeći se prema njima niz prugu. Arkin se osvrne provjeravajući kako su ostala dva šegrta što su bila skrivena zajedno s kolicima u sumraku šume dublje meĊu stablima. Dao im je znak. Ne diţite glavu. Zaĉula se škripa metala i pištanje koĉnica koje mu je zastrugalo po ţivcima. U ustima je osjetio okus ĉaĊe. Vlak se zaustavio, spor i trom, a Arkinu je trebalo svega nekoliko sekunda da iskoĉi iz zaklona, otvori teška klizna vrata posljednjeg vagona i dohvati pruţenu kutiju.

Deĉko je ĉuvao straţu. Pazio je da ne naiĊe netko dovoljno budalast da gleda što se zbiva. Kutiju su smjestili u kolica koja su dva šegrta smjesta odvukla prema mraĉnom zaklonu izmeĊu stabala. Vrata vagona uz tresak su se zatvorila i vlak se poĉeo kretati. No prozor susjednog vagona u posljednji se ĉas naglo otvorio i netko je ispalio hitac iz puške prije nego što je Arkin stigao povući Karla dalje od traĉnica. Pojurili su prema stablima. Krv

~ 97 ~

je kapala slikajući crvene cvjetove po snijegu ispod njihovih nogu.

“Jesi li ranjen?” Arkin zabrinuto prodrma deĉka.

“Nisam, ali ti jesi.”

Arkin trepne. I tek onda osjeti ţalac bola. Naslonio je dlan na uho, a kad ga je odmaknuo, shvati da su mu prsti crveni. Nasmijao se i obrisao dlan o hlaĉe. “Nije to ništa.

Ogrebotina. A sad da te vidimo kako vuĉeš ova kolica.”

Svi su se odšuljali kroz šumu s dragocjenom kutijom, dok im se dah ovijao oko njih.

Arkin zahvali Morozovljevu Bogu što su vrane ovoga puta pogriješile.

Magla je bila gusta i hirovita. Ovijala je prste oko Arkinova vrata i posezala mu za licem, vlaţeći i hladeći mu koţu. Podbo je ruţno kljuse na kojem je jahao ne bi li ubrzalo korak, no konj je bio svojeglav i nije ga slušao — kretao se vlastitom brzinom i vlastitim putem.

Pripadao je Lavu Popkovu, što je drugo mogao oĉekivati od proklete ţivotinje? Selo se najednom pojavilo uz cestu, sivo i sablasno, gubeći se svako malo iz vida zbog magle što se vrtloţila oko drvenih koliba. Arkin je ĉuo huĉanje rijeke negdje u blizini dok je jahao mimo kovaĉeve radionice u kojoj je peć rigala vatru. Zazvao je ĉovjeka u koţnatoj pregaĉi.

“Svećenikova kuća?”

“Na dnu sela.” Ĉovjek u zemlji nacrta kriţ pomoću gorućeg vrška metalnog šiljka. “Ne moţete je promašiti.”

Arkin je nije promašio. Nad vratima se uzdizalo golemo, bijelo obojeno ţeljezno raspelo koje kao da je iskakalo iz magle s namjerom da ga šĉepa za vrat.

“Stani ovdje, rago jedna”, progunĊa i zategne uzde, a ţivotinja napokon uĉini kako joj je reĉeno. Arkin hitro skoĉi sa sedla preinaĉivši torbu od vrećevine preko ramena i pokuca na vrata.

“Vhodite”, oglasi se tanak glasić. “Naprijed.”

Arkin otvori vrata. Vonj vlage miješao se s mirisima kuhanja i gorućim borovim šišarkama. To ga je podsjetilo na osjećaj kad je kao dijete u svom selu mislio da bi se vanjski svijet mogao ušuljati u kuću ako prozor ostavi otvoren. Zatvorio je za sobom vrata ostavljajući maglu vani.

Unutra nije bilo mnogo namještaja: nekoliko polovikija, ruĉno tkanih sagova na podnim daskama, nekoliko grubo tesanih stolaca, pletena košara koja je izgledala kao pseći brlog pokraj ognjišta, te iskrzane knjige naslagane na hrpu u uglu. Morozovu nije bilo ni traga, no na drugom kraju prostorije jedna je djevojĉica, ne starija od ĉetiri ili pet godina, sjedila na drvenom stolcu prţeći luk u tavi na štednjaku. Vješto je protresla tavu kako jelo ne bi zagorjelo prouĉavajući Arkina krupnim modrim oĉima koje su izraţavale ĉuĊenje, a ne dobrodošlicu. Kosa joj je bila zapanjujuća. Padala joj je u dugom ravnom slapu do pola leĊa, toliko svijetla da se ĉinila srebrnom.

“Zdravo”, reĉe on i nasmiješi se.

Nije uzvratila osmijeh. “Otac mi je zauzet.”

~ 98 ~

Uzela je kuhinjski noţ koji se ĉinio prevelikim za njezinu sitnu ruku i poĉela sjeckati ĉešnjak na dasci pokraj sebe. Neobiĉno ga je uznemiravalo gledati tako malo dijete kako te poslove obavlja s lakoćom proisteklom iz dugogodišnje navike, no sjetio se da je Morozovu umrla ţena te da je ova sićušna djevojĉica oĉito preuzela njezinu ulogu.

“Mogu li razgovarati s tvojim ocem?” upita on. “Vaţno je.”

Ona preusmjeri pozornost - bio joj je manje zanimljiv od luka - no oštricom noţa pokaţe prema vratima u dnu prostorije. Arkin im priĊe i podigne zasun. Poţalio je istog trena.

Nasred gole i hladne spavaće sobe kleĉao je ĉovjek pognute glave i gol do pasa, biĉujući se po leĊima malim biĉem. Na dnu svakog od pet jezika od sirove goveĊe koţe bio je ĉvrst uzao, a svi su bili umrljani krvlju. Ĉovjek je bio otac Morozov.

“Ispriĉavam se”, reĉe Arkin i ţurno se povuĉe.

Vratio se u vanjsku prostoriju, sjeo na jednu od drvenih stolaca i priĉekao.

“Rekla sam Vam da je zauzet”, reĉe djevojĉica.

“Da, bila si u pravu.”

Nikad to ne bi rekao za svećenika. Što li je samo Morozovu došlo da to radi? Iz dana u dan borio se kako bi drugima olakšao patnje, a istovremeno je sam sebe namjerno ranjavao.

Arkinu je to izazivalo muĉninu. Sjedio je u tišini dok se vrata spavaće sobe nisu otvorila, a svećenik ušao, odjeven u halju i s uobiĉajenim blagim osmijehom na licu. Arkin mu je na licu traţio samodopadan izraz koji bi takva pokora trebala izazvati, no nije ga opazio.

“Zdravo, Viktore, baš sam razmišljao o tebi. Jesu li granate uspješno isporuĉene?” Sjeo je ne pokazujući nikakvu nelagodu, ni tjelesnu ni duševnu, premda je zacijelo ĉuo kad je Arkin ušao u sobu.

Arkin se protiv volje osmjehnuo. “Da, zbog toga sam i došao. Kutiju smo zasad sakrili u Sergejevljevu kupaonicu, no ondje nije sigurna. Kuća mu je vjerojatno pod prismotrom.

Moramo je brzo premjestiti.”

“A granate? Jesu li u dobrom stanju?”

Umjesto odgovora Arkin posegne u torbu od vrećevine i izvadi : no što se u njoj nalazilo: naboje s metalnim drškom i kutiju streljiva. Dodao ih je svećeniku koji ih je pomno pregledao.

“Njemaĉka vojna oprema uvijek je najbolja”, reĉe svećenik.

Kutija je prokrijumĉarena preko nekoliko granica, upotpunivši im zalihu oruţja. Kad kucne ĉas, bit će spremni. Ratnu opremu redovito su premještali diljem Sankt Peterburga, pohranjujući je u jamama duboko ispod grada, kako bi velik njezin dio bio na sigurnom ĉak i ako bi im razotkrili jedno od tajnih skrovišta. Mjere opreza uvijek je valjalo poduzimati budući da im je prijetila stalna opasnost od uljeza. Arkin je neprestano morao zatomljivati nezadovoljstvo sporim tijekom slavne revolucije.

Odjednom se sjeti Valentine Ivanove u automobilu. Izbavi nas odavde, to mu je bila rekla. Zapovjednim tonom, no ono mi urezalo mu se u pamćenje. Ne mene, nego nas. Htjela je spasiti svoju voljenu Katju, nepokretnu siroticu. Prezirao je sve ono što je obitelj Ivanov predstavljala. Kapitalistiĉki izrabljivaĉi. No i preko volje osjećao je poštovanje prema

~ 99 ~

starijoj sestri. U njoj je prepoznao istu onu dosljednost i odluĉnost koja je i u njemu gorjela i disala.

“Trocki je pristao doći i odrţati govor”, obavijestio je svećenika.

“Otlično! Izvrsno!”

“Trebat će nam crkvena dvorana.”

“Sredit ću to.”

“Sad moram ići. Ministar ţeli da ga veĉeras odvedem na zabavu njegove ljubavnice.”

Magla se vani zgusnula.

“Izvoli.” Djevojĉica je skoĉila sa stolca i pruţila mu debelu krišku crnoga kruha s prţenim lukom. “Zovem se Sofija.”

“Spasibo”, reĉe on iznenaĊeno i odgrize zalogaj. Jelo je bilo ţestoko, puno zaĉina i ĉešnjaka. “Sjajno, hvala ti.” “Što ti je s uhom?” upita ona ozbiljno.

Metak iz puške raznio mu je donji dio ušne resice koju je sada prekrivala zgrušana crna krasta.

“Ništa strašno. Samo ogrebotina. Tko se još boji malo bola?” Pogled mu se ukrstio sa svećenikovim te su u tom trenutku jedan drugoga razumjeli.

“Moj otac kaţe da pomoću bola uĉimo.”

“Onda će cijela Rusija nauĉiti, Sofija.”

Pojeo je kruh s lukom, skoĉio u sedlo i otkasao u uskovitlanu maglu. U roku od nekoliko sekunda nestao je u mraku, a jedna mu je misao neprestano bubnjala u glavi.

Cijela će Rusija naučiti.

~ 100 ~

15

alentina je ţurila preko Aleksandrova trga dok su joj se sjene vrtloţile po licu, a udari vjetra razgonili oblake preko neba.

Nikad ništa nije išlo glatko.

Obišla je još tri bolnice i u svakoj ĉula isti odgovor. Previše si bogata. Predobro si obrazovana. Nisi za to. Premda je zatvorenih oĉiju znala previjati zavoje i već je poznavala svaku kost u ljudskom tijelu, kao i krvoţilni sustav i toĉke koje je valjalo pritisnuti kako bi se zaustavilo krvarenje.

Jesam za to.

Moraš biti izdržljiva. Izvadila je Jensovu posjetnicu iz dţepa i ponovo pogledala adresu.

Ići će pješke. Dvaput je pitala za put, no i unatoĉ tomu shvatila je da je pogrešno skrenula, zalutavši u mirnu pokrajnju ulicu na ĉijem se dnu nalazila crkva bijelog proĉelja. Zlatni kriţ na kupoli bacao je dugaĉku sjenu na cestu. Skupina muškaraca okupila se oko ţeravnika na drugom kraju ulice kao da nešto ĉekaju. Baš dok je prolazila mimo crkve, iz nje je izašao mladić i podignuo dvije vreće iz ruĉnih kolica koja su stajala pred vratima. “Što, zaboga, radiš ovdje, Arkine?”

Kao da mu je zarila noţ u rebra. Trgnuo se i posrnuo pod teţinom vreća, ispustivši jednu. Tresnuvši o tlo, razderala se i iz nje su se otkotrljala dva krumpira.

Piljila je u vreću. Arkin je piljio u nju.

“Zašto ste tu?” upita on brzo.

“Pogrešno sam skrenula.” “Ĉini mi se da nemate pojma kamo idete.”

Nije to rekao svojim uobiĉajenim izrazom lica — ozbiljnim izrazom vozaĉa. Na ovome licu bilo je strogih bora i drskih uglova. Rijeĉi su mu se zamrznule u ledenom zraku izmeĊu njih, a ona mu ih je poţeljela nagurati natrag u usta. Najednom je ĉuĉnula, podignula dva krumpira i pruţila mu ih.

“Ovo je tvoje, vjerujem.”

“Spasibo.”

Mahnula je prema vrećama. “Što radiš s ovime?”

“Pomaţem ocu Morozovu.”

Bacila je pogled prema crkvi. “Je li svećenik ovdje?”

“Da. Dijeli hranu siromašnima.”

V

~ 101 ~

Osjećala je njegov znatiţeljni pogled na sebi. “Pokušavam pronaći put do glavne ceste.

Bi li mi bilo pametnije vratiti se putem kojim sam došla?” upita.

“Odluka je Vaša. Moţete nastaviti ovuda, ili se vratiti na poznati put.” Imala je blagi osjećaj da ne govori o cesti, no on pokaţe iza njezina ramena. “Glavna cesta je natrag u ovom smjeru.”

“Hvala ti.” Krenula je da ode.

On je podignuo vreće, po jednu ispod svake ruke, i krupnim se koracima uputio natrag u crkvu, ne primjećujući da za sobom ostavlja trag od krumpira. Gledala ga je kako ulazi, a zatim podignula sve krumpire i odmarširala u crkvu. Zrak je u njoj bio hladniji, a predvorje skuĉeno. Pred Valentinom su stajala prastara drvena vrata što su vodila u unutrašnjost crkve, no slijeva joj se pruţao kratak prolaz na ĉijem su se dnu nalazile stube što su vodile dolje. Na najvišoj stubi leţao je krumpir.

Sišla je potpuno neĉujno. Stube su zavojito vodile do podzemne prostorije, mraĉne i prostrane, s nadsvoĊenim stropom i vlaţnim kamenim zidovima ĉiji ju je snaţni miris zapahnuo po licu. Iz pravca praznoga stola oko kojega su bili poredani stolci dopirali su muški glasovi. Muškarci su joj bili okrenuti leĊima.

“Oni bi samo priĉali. Puste rijeĉi. Dosta mi je više toga”, reĉe netko.

“Slaţem se s tobom po tom pitanju, Antone. Naslušali smo se dovoljno praznih rijeĉi.

Sad je vrijeme za djela.”

“Prestanite se ţaliti.” Arkinov glas. “Svi ţelimo više djela. Danas će doći i obratiti nam se, pa ćemo saznati što je naumio...” Zastane.

Ugledao ju je. Sve su se oĉi okrenule u smjeru njegova pogleda te je Valentina zaĉula potmuo uzrujani ţamor kad su postali svjesni njezine prisutnosti.

“Zaboravio si ostale krumpire.” Pruţila mu je one koje je drţala u ruci.

Svi pogledi bili su uprti u nju. Muškarci su se stali ĉvršće omatati šalovima, prikrivajući lica. Primijetila je da su vreće nehajno baĉene na stol, a iz one pokidane poispadalo je kvrgavo povrće kao iznutrice iz rasporene svinje, no ispod krumpira leţalo je nešto što uopće nije nalikovalo na povrće, nešto uglato umotanu u crnu tkaninu. Arkin joj se stao hitro pribliţavati.

“Draga djevojko, daj da te rasteretim toga.”

Glas joj je dopro iza leĊa. Okrenula se i zatekla crnu figuru kako stoji nadvijena nad nju na najniţoj stubi.

“Hvala Vam”, promucala je i pruţila mu krumpire.

“Ovo je otac Morozov.” Arkin je stigao do nje. “Što, zaboga, radite ovdje dolje? Mislio sam da ste otišli.”

“Brate”, toplim glasom izusti svećenik nastojeći izgladiti Arkinove oštre i drske rijeĉi, “red je da gošću doĉekamo srdaĉnije.” Zamišljeno joj je promotrio lice pogladivši se po bradi. Nosio je crnu sutanu od grubog sukna i iznošen crni šešir, s mjedenim raspelom priĉvršćenim za prsa tik ispod raskuštranih krajeva brade. “Dobrodošla si ako nam se ţeliš pridruţiti, tko god bila, draga moja. Okupili smo se ovdje kako bismo se zajedno pomolili

~ 102 ~

za našu domovinu u ovim teškim vremenima i od Svevišnjega zatraţili savjet i mudrost.”

Nikakav zvuk nije joj dopirao iza leĊa, no mogla je osjetiti kako je promatraju.

Svećenikovo lice bilo je izbrazdano poput kore stare jabuke, no pretpostavila je da nije stariji od njezina oca. Osmjehnula mu se. Obrazi su joj bili ukoĉeni.

“Hvala Vam, no morala bih poći. Samo sam Vam htjela donijeti krumpire koji su se rasuli po ulici.”

To je ĉak i njoj zazvuĉalo glupo. Stoga je, kad se odmaknuo u stranu, ubrzala uza stube.

Muškarci okupljeni oko ţeravnika razmaknuli su se kako bi je propustili te je ţustrim korakom odmaknula do dna ulice. Svjesna da je prate pogledima, pitala se tko im to danas dolazi odrţati govor. I kakve naume ima.

Ulazna vrata uz tresak su se zatvorila, prenuvši Valentinu. Zapuh prohladnog zraka izvana poremetio je mir na donjem odmorištu te je prestala koraĉati. Nagnula se preko ograde gledajući donji kat. Nesvjestan njezine prisutnosti, Jens je preskakao dvije stube odjednom dok mu je svjetlo iz plinske svjetiljke zavojito padalo na plamenu kosu kao da ga privlaĉi njegova unutrašnja energija. Ruka mu je poletjela uz rukohvat, hitra i odluĉna. Je li se uvijek ovakav vraćao kući s posla? Ovako pun ţivota?

“Zdravo, Jense.”

Zastao je i sjevnuo pogledom uvis. Ĉim ju je spazio, oĉi su mu se promijenile. Nešto se u njima preobrazilo. Otvorio je usta kao da će nešto reći, no nije. Preskoĉio je zadnju stubu i prišao joj toliko blizu da ju je umalo dotaknuo, no nije to uĉinio. Primijetila je to, naĉin na koji je zadrţao tu udaljenost meĊu njima. Oĉi su mu pomno pretraţivale njezino lice.

“Je li se što dogodilo?” brzo je upitao.

“Ne. Samo moram razgovarati s tobom.”

Nije joj micao pogled s lica.

“Kako si ušla? Stvorila se poput ĉarobne vile pred vratima mojega stana.”

Nasmijala se primijetivši kako joj promatra usta.

“Tvoj me je pazikuća pustio unutra. Rekla sam mu da sam ti roĊakinja.”

Osmjehnuo se, podrugljivo nakrivivši usne, što ju je na trenutak podsjetilo na njihov zajedniĉki ples na balu.

“Je li ti povjerovao?” upita on.

“Mislim da jest. Rekao je da te mogu priĉekati ovdje na odmorištu gdje je toplo, umjesto vani na ploĉniku.”

“Onda je taj blesan i gluplji nego što sam mislio.”

“Zašto?”

“Jer si odveć lijepa da bi mi bila roĊakinja.”

Te su je rijeĉi zatekle nespremnu. Nije se nasmijao izgovorivši ih, samo ih je nehajno izrekao na mirnom prašnjavom odmorištu i prošao mimo nje kako bi otkljuĉao vrata stana.

Zgrada je bila stara, kićenih zidnih štukatura od gipsa i s obiljem baroknih rezbarija i

~ 103 ~

karniša, no sad je već oronula. Ĉak je i zrak u njoj bio star i baršunast, kao da ga je previše ljudi udisalo tijekom previše godina. Valentinu je zapanjilo to što ĉovjek takvih naprednih ideja bira ţivjeti u tako staromodnoj stambenoj zgradi.

Otvorio je vrata kićenom kretnjom. “Ţelite li ući?”

Ona odmahne glavom. “Mislim da je bolje da ne.”

“Dakako.” Uljudno nakloni glavu. “Ne ţelimo ugroziti tvoj ugled, zar ne?”

Smijao joj se ispod te uljudne vanjštine.

“No moţda bih”, reĉe ona zamahnuvši tamnom kosom, “i smjela... Kao Vaša roĊakinja, dakako.”

Zelene oĉi postale su joj još zelenije. “Kao moja roĊakinja”, ponovi on poput jeke.

Prošla je mimo njega i ušla u stan.

U takvoj prostoriji još nikad nije bila. Sav namještaj bio je svijetao, boje meda i takvih jednostavnih ravnih linija da je na trenutak pomislila da je nedovršen. Podne borove daske bile su uglaĉane pijeskom i prekrivene raznobojnim tepisima, a pred ognjištem je leţao velik krzneni sag s dugim dlakama, svijetao poput zdjele mlijeka. Po zidovima su visjele uokvirene slike sobova u snjeţnim krajolicima. Jedva se suzdrţavala da ne pilji.

“Onda, roĎakinjo, mogu li te ponuditi ĉajem?”

“Ne, Jense, hvala ti. Ne smijem se dugo zadrţati.”

Uzeo joj je obje ruke u svoje, a ona ih je pustila da poĉivaju ondje. Prouĉio ih je. “Tako sitne ruke.” Prst mu je dodirnuo njezin dlan. “A toliko talenta u njima.”

Odmahnula je glavom. Ĉinilo joj se da joj se pluća pregrijavaju.

“Dakle”, reĉe on, “o ĉemu moraš razgovarati sa mnom?” Nije joj puštao ruke.

“Rekao si da imaš prijatelja lijeĉnika.”

“Tako je.”

“Potrebna mi je njegova pomoć.” Ĉvršće joj je stisnuo ruke te je osjetila kako joj se kosti meĊusobno sudaraju. “Jesi li bolesna?”

“Ne, ništa takvo nije u pitanju.”

“Kakva onda pomoć?”

I tako mu je ispriĉala o bolnicama. Iz nje je prokuljalo sve o prezirnim oĉima što su je odmjeravale preko stolova. O odbijenicama. Rekla mu je da su joj svi rekli kako je nedorasla zadatku. Unatoĉ tomu što su im trebale bolniĉarke, nitko od njih nije imao povjerenja u nju.

“Ni obiteljski lijeĉnik ne ţeli mi pomoći.”

Rekla je Jensu koliko je to ljuti i kako joj je došlo da nasloni glavu na stol i viĉe od bespomoćna bijesa, no umjesto toga krenula je u šetnju preko grada do ove ulice obrubljene drvoredom i priĉekala ga. Saslušao ju je bez prekidanja, a kad je završila, nije joj rekao da odustane. Toga se bojala, da će se njegov glas pridruţiti svima ostalima, da će joj pokušati

~ 104 ~

istrgnuti budućnost iz ruku ne shvaćajući koliko joj to znaĉi. No nije to uĉinio.

“DoĊi”, rekao je odrješito, “idemo razgovarati s Nikolajem.

“Spasibo. Hvala ti.”

“Pomoći će ti — makar mu morao obećati da ću mu pustiti da me idući mjesec pobjeĊuje u kartama. Ali”, nagnuo se bliţe i pozorno joj prouĉio lice, “jesi li sigurna da to ţeliš?”

One kinine. “Sigurna sam.”

“U redu onda. Hajdemo razgovarati sa starim šarlatanom.”

“Bi li mi pustio ruke?”

Pogledao je dolje, iznenaĊen. Kao da ih je već smatrao svojima.

“Ako moram.” Jednu je primaknuo usnama, naklonivši joj se. “Za buduću sanitarku, bolniĉarku Ivanovu.”

Nije mogla ne voljeti tog ĉovjeka.

Kad su stigli, doktor Nikolaj Fedorin sjedio je na podu svoje primaće sobe kartajući se sa svojom petogodišnjom kćeri i ĉeškao se po brkovima pokušavajući se usredotoĉiti.

“Ne zamjerite mi što ne ustajem. Moja malena Ana potukla me je.”

Djevojĉica im se široko osmjehne, drţeći karte prislonjene uz bradu. “Pustila sam tati da pobijedi jednu partiju.” No zakliktala je od sreće kad je odigrao posljednju kartu, a ona je spremno pobila jaĉom. Ruĉicama je pograbila hrpicu ušećerenih badema u koje su se kladili, a Jens se nasmijao, raskuštravši joj paperjastu plavu kosu.

“Ana, tvoj je otac najgori kartaš u Sankt Peterburgu, a ti ćeš biti jedna od najboljih.”

Ubacila je ocu u usta badem, utješno ga potapšala po obrazu te sa svojim plijenom odskakutala do prozorske klupe. Nikolaj je naloţio da se posluţi vino. “Što mogu uĉiniti za vas?” Sa zanimanjem je prouĉio goste.

Jens ju je predstavio. “Ovo je Valentina Ivanova. Potrebna joj je tvoja pomoć, prijatelju.

Htjela bi uĉiti za bolniĉarku, no u bolnicama su je odbili kao „nedoraslu zadatku‟.”

“Jeste li?” Lijeĉnik se obratio Valentini.

“Jesam li što?”

“Nedorasli zadatku.”

“Nisam.”

“Moţda nije na Vama da o tome sudite.”

To je zazvuĉalo grubo, no ona nije prigovorila. Kako da prigovori iĉemu što kaţe ovaj otac koji u maslinastozelenim hlaĉama sjedi s kćeri na podu izvaljen poput dugonoga skakavca i dopušta joj da ga pobijedi u kartaškoj igri? Nije znala da oĉevi to rade.

“Dopustite da Vam kaţem zbog ĉega smatram da sam dorasla bolniĉarskom pozivu.”

Ozbiljno pogleda lijeĉnika. “Proteklih sedam mjeseci pomaţem njegovati svoju paraliziranu sestru. Savladala sam anatomiju ljudskoga tijela i”, pokušala se sjetiti još neĉega što bi prevagnulo u njezinu korist, “sviram glasovir.”

~ 105 ~

Lijeĉnik trepne. Ona se nasmiješi. “Istog bih trena Vašu kćer mogla nauĉiti da svira Für Elise.”

Uz donji zid prostorije stajao je glasovir na ĉijem su poklopcu bile naslagane hrpe knjiga, oĉito nikad otvoren. Djevojĉica smjesta zaboravi na ušećerene bademe i stane uspravno poput vojnika, zadrţavajući dah.

“Moja supruga imala je obiĉaj svirati”, Nikolaj će tiho. “Otada nitko nije taknuo glasovir.” “Ţao mi je zbog Vaše supruge, doktore. Bila bi mi ĉast svirati njezin glasovir i pouĉavati njezinu kćer.”

“Jesmo li se dogovorili?”

Lijeĉnik se ĉeznutljivo zagleda u klavirski stolac od mahagonija na kojemu mu je nekoć sjedila supruga. Kimne.

Ana odskakuće preko sobe i ukloni knjige.

“Hvala ti, Jense.”

Odvezao ju je kući u koĉiji, no uglavnom su šutjeli dok se nebo mraĉilo, a na mostovima se poĉela paliti svjetla. Zimska poslijepodneva u Sankt Peterburgu nisu trajala dugo.

Jens i Valentina stajali su na šljunĉanom prilazu ispred njezine kuće, a sjene su im ĉudnovato plesale jedna pokraj druge. Nisu pronalazili rijeĉi za rastanak.

“Radujem se posjetu tvojim tunelima u petak”, reĉe ona vedro. Zbog tame mu nije mogla potpuno vidjeti lice. “Bit će uzbudljivo vidjeti kakve si radove izveo.”

“Drago mi je.”

Nešto u naĉinu na koji je to rekao nije valjalo.

“Nešto nije u redu?”

“Ništa što ne bih mogao riješiti.”

Naĉas je opazila breme što ga je nosio na svojim širokim ramenima, oĉekivanja koja je morao ispuniti.

“Velika je to odgovornost, zar ne?” tiho će ona. “Iz dana u dan.”

“Vidjet ćeš kako je kad postaneš bolniĉarka.”

“Radujem se tomu.”

To ga je napokon nagnalo na smijeh. “Jedva te ĉekam vidjeti u odori.”

Nasmijala se, no osjećala je da nešto nije u redu, poput ĉvorića u inaĉe glatkom tkanju.

“U svakom sluĉaju, hvala ti što si me spasio od moguće prestrašne sudbine. Umrla bih od dosade da moram provesti makar jedno poslijepodne gledajući odrasle muškarce kako se igraju maĉevima.”

“Floretima. Ne maĉevima.”

Ona slegne ramenima. “I jedni i drugi su dosadni.”

“A tuneli nisu?”

~ 106 ~

“Ne, tuneli nikako nisu. Oni imaju svrhu.”

On zakorakne malĉice unatrag. Dalje od nje.

“Valentina.”

Bilo joj se usporilo. Ĉekala je.

“Valentina, o ĉemu je onaj husar htio razgovarati s tvojim ocem?”

“Zapovjednik Ĉernov?”

“Da, zapovjednik Ĉernov.”

“Pih, on mi ništa ne znaĉi. Zaboravi ga.” Prstima zamahne kroz mrzao zrak kao da ţeli otresti svaki njegov trag s njihovih vršaka.

“Nije teško pogoditi o ĉemu je htio razgovarati s tvojim ocem. O tebi.”

“On mi ne znaĉi ništa”, ponovi ona, ovaj put izravnije, i zakoraĉi naprijed. “Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Ĉernovom. Nikakve.”

On pruţi ruku i uhvati joj bradu, podignuvši je ravno prema zraci svjetla iz svjetiljke nad vratima. “Obećavaš?”

“Obećavam.”

“Drţat ću te za rijeĉ.”

Poţeljela je reći drži me. Samo me drži.

Tišinu je razbila buka motora automobila i kotaĉi su se uz škripu ukopali u šljunak. Otac joj je stigao kući, prekinuvši njihov intimni trenutak.

“Valentina”, reĉe Jens tihim glasom, puštajući joj bradu, “ne dopusti da drugi donose ţivotne odluke u tvoje ime.”

Vrata automobila zalupila su se i Valentinin otac priĊe im grabeći krupnim koracima.

Valentina je uhvatila pogled vozaĉa koji je sjedio u odori na vozaĉevu mjestu oštro je promatrajući, no okrenula je glavu kao da ga ne vidi.

“Dobra Vam veĉer, gospodine.” Jens se pristojno nakloni njezinu ocu koji mu uzvrati jednako uljudnim kimanjem glave. Do brade umotan u debeo krzneni kaput, Filip Ivanov nalikovao je na medvjeda što se povlaĉi u brlog dok je gunĊajući otvarao ulazna vrata.

“Unutra, Valentina. Odmah, molim te. Ţelim razgovarati s tobom.”

Ušao je u kuću ne priĉekavši odgovor. Ona je ostala stajati na mjestu dok se automobil nije udaljio prema garaţi sa straţnje strane kuće, te su nakratko opet ostali sami.

“Jense”, reĉe ona, “ne zaboravi što sam ti obećala.”

“Ne”, odvrati on tihim glasom od kojeg joj se jeţila koţa, “neću zaboraviti. Nemoj imati ništa s njim.”

Ona kimne i pri traku svjetla što je dopirao kroz ulazna vrata spazi kako mu se usne razvlaĉe u smiješak. No sad joj je već bio daleko. Gledala ga je kako dugim sporim koracima odlazi prema koĉiji, gdje mu je konj tihim njištanjem poţelio dobrodošlicu.

Valentina je znala da ne moţe zaustaviti rijeĉi koje su potom uslijedile.

“Jense.”

On zastane. Svjetlo mu je padalo na rub ĉeljusti i uvojak kose.

“Jense, hoćeš li i ti tako?”

~ 107 ~

“Kako to misliš?” “Što je s onom ţenom koja nosi zelene haljine i prostreljuje te pogledom? Onom koja hoda kao da je cijeli svijet njezin.”

On se namršti. “Grofica Serova?”

“Ah, da, i izgleda poput grofice. Ona.” “Što s njom?”

“Hoćeš li i ti prekinuti svaku vezu s njom?” Ĉula je kako je udahnuo.

“Hoćeš li?” upita ponovo.

Krenuo je natrag prema njoj, ispruţivši ruku dlanom prema gore, kao da konju nudi jabuku. “Zamršeno je”, objasni, “nije baš lako...”

“Jasno mi je.” Valentina stisne zube.

“Ne, uopće ti nije jasno. Obećavam da neću imati veze s njom na naĉin na koji ti misliš, ali i dalje ću je morati posjećivati jer... Valentina, nemoj...”

Bilo je prekasno. Nestala je zalupivši vrata za sobom.

Zamršeno je. Što je pod time mislio? Kako li je samo mogao i dalje imati nakanu posjećivati groficu Serovu? Zacijelo je shvaćao da...

“Valentina”, govorio je njezin otac, “za poĉetak ti ţelim reći da imam dobre vijesti za tebe.”

Dopustit će joj da postane bolniĉarka. Opustila se i zahvalno mu se osmjehnula. “Hvala ti, tata.”

“Upoznala si zapovjednika Ĉernova?”

“Da.” “Naoĉit muškarac, sigurno ćeš se sloţiti.”

Valentina kimne. Trudila se biti ljubazna. Nije zaboravila broj četiri sa svojega popisa.

Nagnati oca da mi oprosti.

“Njegov otac je grof Ĉernov”, objasni on, “glava jedne od najistaknutijih obitelji u Sankt Peterburgu. Zapovjednik je iznimno bogat mladić. Jesi li svjesna toga?”

“Mama mi je to spomenula.” “Ţelim da se udaš za njega.”

Te su je rijeĉi presjekle. Oštre poput britve.

“Tata.” Nije vikala. Nije preklinjala. Samo je tiho rekla: “Već sam ti rekla da se nemam namjeru udavati. Kanim se skrbiti o Katji.”

Na trenutak je nije htio pogledati. “Zapovjednik Ĉernov zatraţio je moje dopuštenje da ti se udvara. To je velika ĉast.” Jagodiĉne kosti pomicale su mu se kao da ţvaĉe nešto tvrdo.

“Ne ţelim više slušati te budalaštine, Valentina. Tvoja majka i ja ĉvrsto smo odluĉili. Vjeruj mi da kao tvoj otac znam što je najbolje za tebe. Kad budeš starija, zahvaljivat ćeš mi.”

Stajala je nepomiĉno na perzijskom sagu. “Tata, ne ţelim te ljutiti, zbilja ne ţelim, ali

~ 108 ~

jednako se tako ne ţelim udati za zapovjednika Ĉernova. Objasnila sam ti da...”

Obrazi su mu se zajapurili poprimivši tamnocrvenu boju, a guste se obrve spojile nad razoĉaranim oĉima. Znala je da se osjeća kao da ga je iznevjerila.

“Valentina, molim te, nemoj mi proturjeĉiti.”

“Ili što, tata? Što ćeš uĉiniti?” Pokušala se osmjehnuti. “Izbiĉevati me?”

Prišao joj je, zagrlio je oko ramena i poljubio je u sljepooĉnicu. “Hvala ti što si spasila Katju. No sada mi trebaš uĉiniti ovu uslugu. Jednostavno je tako.”

“Poslat ću Katju od kuće.”

U sobi je bilo hladno, no Valentina to nije primjećivala. Svukla je odjeću bacivši je na pod, no koţu nije mogla svući. Uvukla se u krevet i prekrila glavu pokrivaĉem. Uto su prošli ţmarci.

Jednostavno je tako.

Ništa tu nije bilo jednostavno. Ni s njezinim ocem, ni s Jensom.

“Jense, dala sam rijeĉ. Nikakve veze s njime. Zaklela sam ti se.”

Vjetar joj je zakucao na prozor.

“Pa zašto onda, Jense”, prošaptala je, “ti meni nisi obećao isto?”

Umirila je bilo, išĉekujući da joj njegov tihi glas zaţamori u glavi. Minute su prolazile, a od glasa ni traga, pa je zbacila pokrivaĉ sa sebe.

“Što radiš ovdje vani?”

Valentina je poskoĉila. “Ništa.” U mraku je jedva uspijevala razabrati krupan lik Lava Popkova koji je stajao naslonjen na zid kuće udaljen desetak koraka. Da nije progovorio, ne bi ga ni primijetila pod gustom koprenom mraka.

“Koliko dugo stojiš tu?” upita.

“Dovoljno dugo.” “Špijuniraš me? Za oca?”

On zabrunda. Ĉula je kako je pljunuo.

Stajali su vani na šljunĉanoj stazi iza kuće gdje bi u ovo doba godine sunce danju jedva dopiralo, a noću bi se tlo smrznulo. Led i snijeg nakupili su se u skliskim brazdama.

Valentina ih je strugala štapom, bodući ih i opipavajući prstima zaštićenima rukavicom.

Pomno ih je pretraţivala pedalj po pedalj pri svjetlu što je padalo s prozora glazbenog salona. Htjela je zamoliti Popkova da joj pomogne, no rijeĉi su joj zapele u grlu, pa je sama nastavila potragu u tišini. Punih pet minuta nijedno nije progovorilo.

“Traţiš nešto?” upita on napokon.

“Da.” “Što?”

~ 109 ~

“To je moja stvar.”

“Hladno je ovdje.”

Nije ništa rekla, nego je nastavila strugati led. Još pet minuta tišine.

“Ovo traţiš?”

Naglo je podignula glavu. Nije se pomaknuo s mjesta nego je ispruţio ruku. Oprezno mu je prišla preko leda i zapiljila mu se u krupnu šaku. Usred nje leţalo je nešto sjajno i metalno. Otela mu je to iz ruke, ĉvrsto stisnuvši dlan. Bio je to kljuĉ glasovira.

“Gade!”

Glasno se nasmijao.

Udarila ga je štapom po koljenu, a onda ga odbacila i poĉela se smijati zajedno s njim.

Neobiĉan zvuk njihova smijeha odjekivao je mrzlim noćnim zrakom.

“Gade jedan”, ponovila je.

A potom se krišom vratila u kuću.

Viktor Arkin promatrao je Popkova kako se polako vraća u konjušnice. Krupni se Kozak satima skrivao u sjeni, ne obazirući se ni na snijeg ni na oštar vjetar, ĉekajući da djevojka doĊe potraţiti ono što je izgubila. Kao da je znao da će doći prije ili poslije. Promatrao je kako je Popkov draţi i zadirkuje sve dok nije planula na njega, te mu je zavidio na nehajnoj lakoći kojom je to uĉinio. Popkova kao da uopće nije bilo briga. Nazvala ga je gadom, no nasmijali su se tome. Zajedno su se smijali. Arkin nije mogao dokuĉiti zašto.

Sa ţenama se osjećao nelagodno i zanijemio bi, ne znajući o ĉemu bi htjele razgovarati.

Sve ţene na politiĉkim sastancima kojima bi prisustvovao bile su grlate i agresivne. Imao je dojam da ţele biti muškarci. Katkad bi osjetio poriv da porazgovara s Valentinom i Elizavetom Ivanovom, zaustavi automobil i zbilja porazgovara s njima, sazna što im je na umu. Iz nekog razloga Valentinu nije mogao proĉitati. Zbog toga je ostao onako zateĉen kad ga je uhvatila kako istovaruje streljivo u crkvi, jer nije imao pojma kako će reagirati. Bilo je oĉito da je sumnjiĉava, no hoće li podijeliti svoje sumnje s ocem? Hoće li mu reći da pozove Ohranu?

Morat će biti oprezniji, sada više no ikad. Tiho se vratio do garaţe, ušao unutra i zatvorio vrata. Ţivci su mu bili napeti, no ovamo gotovo nitko nije ulazio — bilo je sigurno.

Osjećaj je svaki put bio isti, vatra što ga razdire, poriv da odjuri u novi dan. Kopkalo ga je nestrpljenje pa se pokušao umiriti tako što je otišao do dna garaţe, iza automobila. Uza zid naslagao je urednu gomilu kartonskih kutija u kojima su se nalazili dijelovi motora, spremnici za motorno ulje, krpe za laštenje, rasuti alat, komadići strojeva i sve ostale stvari kojima je i bilo mjesto u garaţi. Nitko neće posumnjati; nitko neće rovati dublje.

Samo je on znao za kutiju, onu koja je leţala pospremljena na dnu. Samo je on znao što se u njoj nalazi.

~ 110 ~

16

olniĉarka Sonja imala je biti Valentinina pratnja toga poslijepodneva. Krupna ţena sjedila je uspravno na sjedalu Turicuma odjevena u najbolji crni kaput i rukavice.

Valentina je primijetila da ima nov šešir s crvenom vrpcom od baršuna.

“Imamo golemu ĉast”, reĉe bolniĉarka Sonja blistavih oĉiju, “vidjeti cara.”

“Istina.”

I bila je istina. Valentina je toga bila i te kako svjesna. No Arkin je sjedio ispred nje za upravljaĉem, a ona se pitala kakve se misli roje u njegovu proleterskom mozgu.

Kad je automobil stigao na odredište, mjesto nije bilo ni nalik na ono što je oĉekivala.

Zamišljala je drvenu kolibu pokraj goleme rupe u zemlji u kojoj su s unutrašnje strane priĉvršćene ljestve. Plašila se silaska pod zemlju i kod kuće ostavila većinu podsuknji kako bi se lakše koristila nogama. Na majĉino inzistiranje odjenula je kaput od lisiĉjega krzna i šešir, budući da će biti u društvu cara Nikolaja, no ispod je imala jednostavnu vunenu haljinu visokog ovratnika za zaštitu od hladnoće i udobna kroja za lakše kretanje.

“UzbuĊena?” upitala je bolniĉarku dok su izlazile iz automobila.

“Dan kad upoznajem cara Nikolaja bit će mi jedan od najboljih dana u ţivotu.”

Bolniĉarka Sonja s nevjericom je odmahivala glavom. “Nisam mogla zamisliti da će me ikad dopasti takva ĉast.”

Arkin je stajao pokraj stube kako bi joj pomogao da izaĊe iz automobila. Valentina ga pogleda. No na njemu nije ništa vidjela. Imao je onaj svoj vozaĉev izraz lica, no okladila bi se u svoj muf od samurovine da je prisluškivao njihov razgovor.

“Arkine”, reĉe.

“Da, gospoĊice Valentina.”

“Kad parkiraš automobil, moţeš se vratiti ovamo i klicati caru kad stigne.” Pogledala mu je ravno u bešĉutne sive oĉi. “Ako ţeliš.”

“Hvala Vam, gospoĊice Valentina.”

Kratko mu se osmjehnula. Sitna osveta za onaj pucanj iz puške. Potom je promotrila zgradu u koju su se spremali ući. Nije to bila nikakva dašĉara, nego upravo suprotno: golema trokatnica sagraĊena od opeke ĉiji su ulaz uokvirivali raskošno isklesani zidovi.

Najupeĉatljivije bilo je proĉelje koje se izvijalo prema van, kao da oponaša tunele što su se krišom poput lopova protezali ispod gradskih ulica. Nikakvih golemih rupa na vidiku, barem ne još. A ni kozaka u odorama, carevih osobnih tjelohranitelja.

B

~ 111 ~

Vrata su se širom otvorila te joj se srce nepravilno uzlupalo kad je ugledala Jensa kako stoji na ulazu. Jednu je ruku pruţio prema njoj u znak pozdrava, nestrpljivo, što je bilo u suprotnosti s njegovim inaĉe besprijekornim manirima.

“Dobar dan, dame, dobrij den. Stigle ste. Mislio sam da ćete se moţda predomisliti oko izlaska po ovako gadnoj magli.”

Zar je stvarno mislio da neće doći?

Prvo se naklonio starijoj ţeni i rekao: “Uljepšali ste mi dan. bolniĉarko Sonja, s tim veliĉanstvenim šeširom. Zadovoljstvo mi je upoznati Vas.” Njezini se obrazi zarumenješe. “Ova starudija? Pomislila sam da bi me njegov obod mogao zaštititi od kapanja vode u tunelima.”

“Vrlo pronicavo”, osmjehnuo se.

Valentini je došlo da istrgne bolniĉarkinu ruku iz njegove, no oprostila mu je kad se naposljetku okrenuo prema njoj. Sve mu je oprostila jer ju je pogledao kao da je cijeli dan ĉekao ovaj trenutak i cijelu noć odbrojavao minute. Dopustio joj je da to vidi, nije to skrivao od nje. Mislila je da će mu zbog magle oĉi danas biti bez sjaja, no one su blistale bojom prvih izdanaka proljetne trave, bojom koju prije nije vidjela, barem ne u neĉijim oĉima.

Uzeo joj je ruku i naĉas joj se uĉinilo da će je prinijeti usnama, no suzdrţao se. Umjesto toga duboko joj se naklonio, toliko da mu je vidjela tjeme i kosu koja je stršala kao da joj se nekamo ţuri. Morala se obuzdati da je ne dodirne.

“Dobar dan, Jense”, tiho je rekla.

Pogledi su im se ukrstili. Još su je uvijek zbunjivali njegovi osjećaji prema grofici, no danas je to odluĉila ostaviti postrani. Prste je nakratko obavila oko njegovih prije nego što joj je ispustio ruku.

“Jesmo li svi ovdje?” upitala ga je. “Spremni za dolazak cara Nikolaja?”

Usta su mu se stisnula. “Bojim se da je Njegovo Carsko Veliĉanstvo imalo drugih neodgodivih obveza. Na koncu nam se ipak neće pridruţiti u razgledavanju graĊevinskih radova.”

Bolniĉarka Sonja razoĉarano zacvili. “O”, reĉe otegnutim izdahom.

“Ispriĉavam se zbog nepredviĊene promjene plana, no Njegovo Carsko Veliĉanstvo ima previše obveza koje mu oduzimaju vrijeme. No zato su ovdje ministar Davidov i njegova supruga.”

“Ali ne i car?” kukala je bolniĉarka.

“Ne i car.”

“Ne budi smiješna, bolniĉarko”, strogo će Valentina. “Došle smo vidjeti graĊevinski pothvat. Sigurna sam da ćeš nakon što ga vidiš biti manje razoĉarana.”

“Valentina, jesi li i ti razoĉarana?”

Jens je postavio to pitanje tako neuvijeno da ju je zatekao.

“Ne.” “Uistinu?”

“Došla sam vidjeti tunele.”

~ 112 ~

“Onda bolje da ti ih pokaţem.”

Pruţio joj je ruku te su zajedno prošli kroz vrata. Iza njih zacijelo je bilo predvorje i u njemu drugi ljudi, no ona ih nije primijetila, svjesna samo snaţnih kostiju njegove podlaktice pod svojim dlanom i topline njegova ramena uz njezino.

“Tuneli”, podsjetila je samu sebe. “Zbog toga sam ovdje.”

Prevarila se oko hrĊavih ljestvi. Sišli su u teško mehaniĉko dizalo koje je podsjećalo više na kavez za ţivotinje nego na prijevozno sredstvo za ljude. Ţeljezna su se vrata uz tresak zatvorila, a Valentini je ţeludac ostao na prizemlju dok joj je ostatak tijela potonuo u utrobu zemlje. Pozdravila je gospoĊu Davidovu, sjetivši je se s bala, te se upoznala s ostalim posjetiteljima, no nitko od njih nije joj se urezao u pamćenje. Misli joj je obuzeo Jens i njegovi tuneli. Tuneli su mu bili izrazito prijeteći. Zaudarali su po strvini, kao da se neka ţivotinja ondje utopila, te je kroz njih neprestano strujao propuh. Ĉinilo joj se da joj dišu u lice. Niz zidove se cijedila voda, a mrkli mrak ispunjavao je svaki kutak koji nisu osvjetljavale svjetiljke nanizane na oblom svodu.

Posjetitelja je bilo ukupno dvanaest, ukljuĉujući i nju, te ĉetiri zaposlenika na projektu, koje je Jens predstavio kao inţenjera, geodeta, nadzornika radova i struĉnjaka za vodu. Svi su se oni kretali kroz tunele prirodno kao krtice, saginjući se bez razmišljanja kad bi se razina stropa spustila, automatski okrećući lica ustranu kad bi prošli pokraj kakva boĉnog kraka tunela iz kojeg bi ih zapahnuo vlaţan i hladan zrak.

Prethodno su se gore u predvorju odrţali govori. Jens je govorio o svrsi projekta, o potrebi za sustavom odvodnje i kanalizacije kojim će se unaprijediti zdravstveno stanje u gradu. O dvije tisuće mrtvih prošle godine i koleri koja je uzela maha u siromašnim ĉetvrtima. O milijunima galona vode koje crpke svakodnevno propuštaju. O poplavama kojima pogoduje moĉvarno tlo na kojima je Sankt Peterburg izgraĊen, a koje vrvi komarcima. O milijunima opeka koje se peku u Moskvi i potom prevoze. O radnoj snazi koja danonoćno odraĊuje dvanaestosatne smjene. O odvodnim cijevima što se ravno poput strijela proteţu daleko na sjever sve do Finskog zaljeva.

I prije nego što je završio govor u dvorani, Valentina je prestala slušati njegove rijeĉi.

Zurila mu je u usta promatrajući kako mu se usne pomiĉu. Imao je široku ĉeljust zanimljiva oblika. Nosio je koţnati šešir koji mu je spljoštio kosu i debele ĉizme s gumenim potplatima u kojima je šljapkao kroz vodu. SviĊalo joj se kako ga svi pozorno slušaju dok govori, ĉak i mrgodan ministar Davidov, te kako se, kad je završio govor, premjestio tako da stane pokraj nje.

“Znatiţeljna?” upitao ju je.

“Da, jako.” “Uplašena?”

“Da, jako.”

“Ne vjerujem ti.”

Nasmijala se. “Ovo je izvanredno postignuće”, dometnula je. “Zacijelo se jako ponosiš.”

~ 113 ~

On kimne, smiješeći joj se i prouĉavajući joj lice. Bolniĉarka Sonja bila je odveć zauzeta razgovorom s gospoĊom Davidovom o korištenju kamfora za uklanjanje ustajalog mirisa iz kuće. Upravo se okretala s namjerom da ga predloţi Jensu kao rješenje za neugodne mirise pod zemljom, kadli se zvuk nalik na pucanje Zemljine kore zaorio tunelom, parajući bubnjiće. Zemlja se rascijepila pod Valentininim nogama.

Svjetla se pogasiše. Tama zadrhti. Odjeknuše krikovi, no priguši ih prasak stijena i opeka što su se urušile odozgo. Valentina posrne, obuzeta panikom. Bila bi pala da je neĉija ruka nije uhvatila za zapešće i povukla gore uza zid. Tapkala je u mraku traţeći put, obnevidjela. Gušila se od prašine, no bila je dovoljno prisebna da drţi usta zatvorenima.

“Ovuda”, zaĉuje Jensov glas pokraj sebe. Oštar i ljutit.

Povukao ju je za sobom. Nije mogla disati ni razmišljati. Uši su je boljele. Pognula je glavu dok ju je vukao u manji boĉni krak tunela.

“Ovuda!”

Valentini se naprezao mozak. No pruţila je ruku iza sebe, napipala neĉiju i povukla je, ne ţeleći je ispustiti. Vika se odbijala od zidova dok su posrtali naprijed, no ništa nije imalo smisla. Srce joj se popelo u grlo i nije mogla gutati. Zbunjenost joj je zakrĉila um zajedno s prašinom.

No ĉak i u tom mrklom, zagušljivom mraku, Jens je znao kamo ide, a prsti su mu se ovili oko njezina zapešća ĉvrsto poput ţice. Nije ju kanio pustiti. Ta ju je misao vodila naprijed.

Naposljetku je nastupila tišina. Onakva tišina kakva postoji samo pod zemljom. Jens ju je dobro poznavao, tu potpunu odsutnost zvukova. Katkad se pitao je li smrt takva; ne pakao u kojem bjesni vatra. nego hladna i neumoljiva odsutnost svega. Bez ţivota, bez zvuka, bez svjeţeg zraka. Uĉini mu se da će mu glava prsnuti od bola. Zapalio je svijeću i jedini primijetio da mu ruka drhti. Oko sebe zaĉuo je uzdahe olakšanja kad je zatreperio plamen.

Odavno se zakleo da se ispod zemlje nikad neće spustiti bez šibica i svijeće u dţepu.

“Koliko nas je?” Prebrojio je glave. “Osam.”

Osam od sedamnaest. Blagi Boţe! Ministar Davidov bio je tu zajedno sa suprugom, kao i Kroskin, mladi geodet. No ni traga pomoćnom inţenjeru. Ni Prutzu, struĉnjaku za vodu.

Tko još? Podignuo je svijeću još više, a sjene su se razletjele kroz zrak zasićen prašinom.

Valentina je bila tu, ĉuĉeći na tlu. Na trenutak je uţasnuto pomislio da je ozlijeĊena, ali nije bila, pomagala je bolniĉarki nagnutoj nad Kroskinom koji je leţao opruţen na vlaţnoj zemlji. Jedna nogavica bila mu je razderana, a koţa na potkoljenici presijavala mu se od krvi. Preostalo dvoje, brkati ĉlan Dume i njegova ţena, stajali su drhteći. On je oštro jecao, a ona ga je njihala u naruĉju šapćući mu kratke naputke. “Tiho, Jakobe, bez suza, tiho, obriši oĉi.”

“Umrijet ćemo ovdje”, izgovorio je zadihano.

Valentina podigne glavu. Šešir joj je ispao, a tamna joj je kosa bila puna zemlje.

~ 114 ~

Usmjeri pogled u Jensa.

“Hoćemo li?” upitala je. Izravno pitanje. “Hoćemo li umrijeti?”

Svi pogledi bili su uprti u njega, a Jensu se uĉini da su teški kao i slojevi stijena iznad njihovih glava.

“Ne. Njet. Naravno da ne. Pogledajte gdje se nalazimo. Ovo nazivamo meĊukomorom.

Ovdje su dvije zapornice, jedna pokraj druge, za usmjeravanje i kontroliranje protoka vode kroz onaj ondje otvoreni jarak.” Pokazao je rukom prema tami do koje nije sezalo svjetlo svijeće dok mu je vrući vosak kapao po prstima. Nastavi govoriti. Nastavi im puniti glave riječima kako bi im odagnao strahove. “No ovamo”, odmaknuo se od natiskane skupine, “na kuki, spremno za sluĉaj nuţde, nalazi se ovo.”

Podignuo je uljanicu, poput ĉarobnjaka što izvlaĉi zeca iz šešira. Upalio ju je uz pomoć svijeće gledajući kako im njezino svjetlo boji pepeljasto siva lica u boleţljivu ţućkastu boju.

“Moramo inţenjerima iznad zemlje dati vremena da provjere što se dogodilo”, nastavio je. “Trenutaĉno su svi gore u šoku baš kao i mi ovdje dolje.” Na silu se osmjehnuo. “Ovdje smo sigurni”, reĉe im. “Zahvalite Bogu.”

“Kako znate da se svakog ĉasa neki novi svod neće urušiti?”

Bio je to ministar Davidov. Proklet bio. Svi su se zagledali u svod od opeke koji je na najvišem mjestu iznad njihovih glava bio visok dva metra, primjećujući pukotine. Jens je osjećao kako se miris njihova straha polako širi komorom.

“Tunel je snaţan i ĉvrst.”

“Toliko ĉvrst da se urušio na nas.” Davidovljevo mršavo lice upalo je od napetosti.

“Ne.” “Kako to mislite, Friise?”

“Tunel se nije urušio zato što je nedovoljno ĉvrst.”

Valentina ustane, sitna prilika u polumraku pećine. “Dogodila se eksplozija. Ĉula sam je.”

“Ne govorite gluposti, djevojko. Svod je bio klimav. Urušio se na...”

“U pravu je”, umiješa se Jens. Kakav oštar sluh. Bila je budna, paţljivo je slušala.

Većina ljudi ne sluša.

“Koji vrag pokušavate...”

“Andreju”, ljubazno će gospoĊa Davidova polaţući dlan na suprugovu ruku, “ne sada.

Prebrodimo ovo što bolje znamo. Optuţbe ostavi za poslije.” Osvrnula se oko sebe i nasmiješila se. To nije bio posebno uvjerljiv smiješak, no pomogao je. Napetost je malĉice popustila.

“GospoĊo Davidova, pravo zborite. Moramo ostati smireni. Sada je najvaţnije provjeriti koliko je tko ozlijeĊen.” Jens priĊe Kroskinu, geodetu, koji je leţao na podu. Mladić je svijao ruke na prsima ne bi li tako umanjio bol. “Koliko je loše?”

Kroskin iskrivi lice. “Preţivjet ću.”

“Svi ćemo preţivjeti.”

Bolniĉarka kimne u znak ohrabrenja. “Koţa mu je na jednoj nozi potpuno oderana ispod

~ 115 ~

koljena, no kost srećom nije slomljena.” Rukama je već snaţno pritiskala ranu jednom od svojih podsuknji.

“Evo.” Jens iz pojasa izvuĉe dţepni noţić.

Kroskin razrogaĉi oĉi.

“Nećemo ti odsjeći nogu, deĉko”, Jens ga utješi. “Samo ćemo razrezati zavoje.” Poloţi ruku bolniĉarki na rame. “Dajte sve od sebe”, promrmlja. “Davidove, doĊite ovamo i razreţite nekoliko zavoja.”

Dodao je noţ ministru.

“Ima li još ozlijeĊenih?”

Nitko se nije oglasio. Jens baci pogled na supatnike zatoĉene u tom podzemnom paklu u kojemu je vladala gotovo potpuna tama, i oduševi se njihovom hrabrošću. Osjetio je nalet poštovanja prema njima, ĉak i prema onome gadu Andreju Davidovu koji se prihvatio paranja podsuknje kratkim, uĉinkovitim pokretima.

“Svi smo natuĉeni i puni masnica, znam, no...”, ovo im se neće svidjeti, “ako nema nekih većih ozljeda, sad bih vas napustio.”

“Ne. Nemoj.”

Bila je to Valentina. Primijetio je da ima ogrebotinu na vratu.

“Vraćaš se onamo, zar ne?”

“Moram.”

“Jer bi moglo biti još ozlijeĊenih.”

OzlijeĊenih. Zdrobljenih. Prikliještenih stijenama. Ljudi koji krvare i ljudi na umoru. Ţivih. Mrtvih. Svi ti prizori iskrsnuli su u glavama okupljenih.

Valentina brzo dometne: “Odveć je opasno da ideš sam. Povedi nekoga sa sobom.”

Povedi mene sa sobom. To je htjela reći.

Osvrnuo se po podzemnoj komori. Odluĉio je sa sobom povesti najslabijeg ĉlana skupine, onoga zastupnika iz Dume, kako svojim strahom ne bi poljuljao one koji ostaju.

Jens nije mogao riskirati da meĊu njima izbije panika dok ga nema. “Vi.” Pokaţe prstom prema zastupniku iz Dume. “DoĊite sa mnom.”

Valentini se iz grla otme tihi uzdah. Ovako izbliza mogao je vidjeti kako joj se zemlja slijepila za trepavice. No nije ju mogao povesti. Nije znao na kakve bi unakaţene udove mogli naići ondje dolje. Nanovo je zapalio svijeću i uhvatio zastupnika iz Dume za lakat, usmjerivši ga natrag prema otvoru tunela. Osjećao je kako ĉovjeku drhti ruka. “Ĉekajte!” Valentina ga zaustavi. “Uzmite svjetiljku, vama će biti potrebnija nego nama.

Nama ostavite svijeću.” Odnijela mu je svjetiljku koja je stajala pokraj ranjenika. “Uzmi je.”

“Hvala”, reĉe on. “Spasibo.”

“Oprezno.”

Jens kimne. “Ministre Davidov”, dovikne, “pazite na ţene.”

“Jense”, Valentina će na to ispod glasa, “zar ne znaš da mi ţene pazimo na vas muškarce?”

“Znaĉi, trebao bih tebe povesti sa sobom?”

~ 116 ~

“Trebao bi.”

“Ne mogu.”

“Znam. Ovdje nema zvijezda koje bismo mogli gledati.”

Nije mogao ne osmjehnuti se. A potom je otišao, crni ga je tunel progutao takvom brzinom da je na trenutak posumnjao je li uopće ţiv.

Valentina je osjećala nedostatak. Ne svjetla, koje se u meĊuvremenu svelo na bijedan plamiĉak zbog kojega su ljudi bili još tjeskobniji, razdraţljivi poput maĉaka u vuĉjem kavezu. Nego njega, njegove ĉvrste osi. Bez Jensa komora se ĉinila znatno praznijom, zrak smrdljiviji, a ljudi sitniji. Spasilaĉki pothvat koji se prije samo nekoliko minuta ĉinio izglednim najednom je postao neizvjestan. Bojala se da se neće vratiti.

Vidjela je kako se kreće u mraku kao da posjeduje ove tunele, kao da pripadaju njemu, a ne gradu — onako kako ljudi posjeduju kuće. I po prvi put sinulo joj je što za njega znaĉi ovo urušavanje voljenih mu tunela. Iz razmišljanja prenuo ju je bolan jauk kojim se oglasio mladi geodet. Uĉinila je sve što je mogla kako bi Kroskinu bilo udobno nakon što mu je bolniĉarka Sonja podvezala nogu, no nije imala mnogo izbora. Pod glavu mu je stavila šal i prekrila ga krznenim kaputom, zatisnuvši ga oko njega, nastojeći mu odagnati bol. Stenjanje je prigušivao dlanom kojim si je prekrio lice, i premda mu je drugi dlan poĉivao izmeĊu njezinih, nije govorio.

“Je li Vaša obitelj u Sankt Peterburgu?” upitala ga je.

Kimnuo je, ništa više.

“Ja imam sestru”, tiho reĉe. “Zove se Katja.” Katja, nisam mrtva. Ne vjeruj im ako ti kažu da jesam. I ne strahuj za mene. Vratit ću se, neću te napustiti, obećavam. “Plavokosa je kao i Vi i oboţava se kartati. Imate li Vi sestru?”

Mladić ponovo kimne.

“Kako Vam se zove sestra?”

Ništa. Poĉeo je još više drhtati.

“Postoje sigurnosni sustavi”, reĉe mu. “Postupci za spašavanje. Izvući će nas odavde, ne brinite se.”

Dlan mu klizne s lica. “Je li to istina?”

“Dakako da jest.”

“Laţe.” Davidov je stajao pokraj nje, a sjena mu je poĉivala na njoj, oštrih bridova pri svjetlu voštanice. “Baš kao što je lagala da je ĉula eksploziju.”

“Zbog ĉega bih lagala?” upita Valentina.

“Kako bi zaštitila Friisa. Razapet će ga kao nesposobnjakovića ako odavde izaĊemo ţivi.”

Valentina se osvrne oko sebe. “Je li još tko ĉuo eksploziju?”

Bolniĉarka Sonja odmahne glavom. GospoĊa Davidova stajala je nepokretno blizu svijeće na tlu, kao da se ne usuĊuje odmaknuti se od nje. Sjena joj je plesala po zidu.

~ 117 ~

Smeteno je zurila u supruga. Samo je supruga zastupnika iz Dume, koja je ĉuĉala oslonjena o pete, ţestoko kimala.

“Ja sam je ĉula”, potvrdi. “Uši me još uvijek bole od udara. A Vas?” “Da”, reĉe Valentina i pogleda gospoĊu Davidovu.

Ministrova ţena polako kimne.

“Eksplozija”, ponovi Valentina. Poznavala je taj zvuk. Urezao joj se u pamćenje u Tesovu. “Bomba.”

Ta rijeĉ razbila je krhku ljušturu pod kojom su se skrivali.

“Zbog ĉega bi tko napao kanalizacijski sustav?” prošapće bolniĉarka Sonja. Suze su joj klizile niz obraze.

“Ne kanalizacijski sustav”, odsijeĉe Davidov. “Zar ste toliko blesavi da ne shvaćate tko je trebao biti meta?”

“Car”, Valentina će bez uvijanja. “Namjeravali su ubiti cara.”

Promatrala je svijeću niz koju se cijedio vruć vosak, stvarajući lokvice. Gledala je kako vrijeme dogorijeva. A on se ne vraća. Htjela je poći za njim, no umjesto toga slušala je uvijek prisutan zvuk vode što se vrtloţi i navire. Pokušala je procijeniti štetu koju je pretrpjelo pet lica okupljenih oko plamena. Na taj naĉin nije razmišljala o vlastitom gubitku.

Bolniĉarka Sonja bila je smirena. Već se susretala sa smrću i ozljedama. Da, plakala je, no ruke su joj bile mirne dok je njegovala pacijenta koji je leţao na podu. Geodet je bio rastrojen i preznojavao se, ne mogavši podnijeti bol i strah. No gospoĊu Davidovu bilo je teţe proĉitati budući da je naviknula zatomljivati osjećaje.

Samo joj se jedna sitna bora urezala izmeĊu obrva, kao što bi se i njezinoj majci znala kad bi imala glavobolju.

Mama? Ne brini se za mene.

Supruga zastupnika iz Dume bila je drugaĉija. Nije mogla mirovati. Sjela bi, pa bi ustala, pa koraĉala, uzrujano si dodirujući odjeću, kosu, grlo. Bila je mršava, toliko da je u mraku nalikovala više na sjenu nego na osobu. “Muškaraca već dugo nema”, reĉe.

“Traţe ostale”, objasni Valentina. “Za to treba vremena.”

“Ali moglo bi se odroniti još stijena.”

“To bismo ĉuli. I ne brinite se: muškarci bi nas dozvali.”

Davidov zakoraĉi izmeĊu njih. “Nema potrebe da se odveć brinemo jer je meĊu nama netko tko nam jamĉi spas.”

“Tko?” upitaju ţene.

Davidov usmjeri pogled prema Valentini.

“Ja?” “Da, Vi.” “Zašto ja?”

“Jer ćete uskoro postati dragulj Sankt Peterburga.”

~ 118 ~

“Kako to misliš, Andreju?” upita ga supruga.

On se nije obazreo na nju. “Nije li tako, mlada damo?”

“Ne.” “Valentina Ivanova uskoro će se udati”, objavi on. “Za sina jedne od najuglednijih obitelji u Sankt Peterburgu.”

“Ne.” Valentina obriše ruke o prljave suknje. “To je laţ.”

“Vaš me otac osobno izvijestio o skorašnjim zarukama. Ĉestitam, draga moja. A zbog Vas će obitelj Ĉernov preokrenuti nebo i zemlju — a i stijene — kako bi Vas izvukla odavde. Bude li potrebno, poslat će i vojsku.”

Valentina osjeti kako se zrak oko nje promijenio. Zatreperila je blijeda nada. Oĉi su se zakrijesile, a srca brţe zakucala.

“Ministre, imate li ţigice?” upita mirno Valentina.

On se namršti. “Imam.”

“Svijeća se brzo topi. Trebali bismo je štedjeti.”

“Molim?”

“Moramo je ugasiti.”

Tama je bila potpuna. SviĊalo joj se tako. U njoj se mogla sakriti. Nije mogla vjerovati da se ikad bojala Jensovih tunela.

Jense. Vrati nam se.

Svih šestero sjedilo je u krugu na hladnom tlu, dodirujući se stopalima, kao ukotvljeni jedni uz druge. Tako se nitko neće osjećati izdvojeno u mraku, sam uz zvuk brzih koraĉića štakora što se šuljaju iz jednog tunela u drugi.

Valentina osjeti kako se ministar koji joj je sjedio zdesna naginje prema njoj. “Vi ste bistro i ljupko stvorenje, draga moja”, reĉe ispod glasa, “odveć inteligentno da bi se povinovalo volji drugih kad je Vaša tako oĉito snaţna. Poslušajte savjet starog veterana.

Upotrijebite svoje oruţje.”

“Oruţje?”

“Najjaĉe od svih, draga moja. Svoju ljepotu.”

“Znate li koje je najjaĉe oruţje?” upita ga Valentina u mrklom mraku. “Ono kojim se nikad neću moći posluţiti.”

“Koje to?”

“Roditi se kao muškarac.”

On se zasmijulji, duboko u grlu. Osjetila je kako kima u znak priznanja da je u pravu.

Je li mrtva?

Arkin si je to pitanje postavio tisuću puta. Je li Valentina mrtva?

Nije htio da umre. Ni da bude ozlijeĊena. Ili prestrašena. Zaprepastilo ga je koliko je

~ 119 ~

htio da je ţiva. Dosad je ubijao samo neznance i to uvijek zbog višeg cilja, no ovaj je put bilo drugaĉije. Njezino ga je lice proganjalo. Od eksplozije nije ga mogao odagnati iz misli.

Podignuo je pogled prema prozoru njezine sobe, no nje nije bilo.

Stajao je na hladnoći ispred ulaznih vrata. I ĉekao. Polovicu svojega prokletog ţivota proveo je ĉekajući. Kad su ministar Ivanov i njegova supruga naposljetku sišli niza stube, oboje umotani u debela krzna, oboje ukoĉeni i šutljivi, sjeli su na modru koţu i nisu progovarali. Zurili su u suprotnim smjerovima. To nije bilo ništa neobiĉno, no Arkina je rastuţilo što ni u ovakvom trenutku, dok im se kći smatrala nestalom, nisu uspijevali pronaći nešto što bi ih ujedinilo. Je li toliko malo toga ostalo izmeĊu njih?

Ulice su bile pune prometa, no on je pustio misli da otplove unatrag do onog razgovora sa Sergejevom.

“Car Nikolaj ide posjetiti nove kanalizacijske tunele”, rekao je bio Arkin svojemu prijatelju. “Ovo nam je prilika, Sergejeve.”

“Jesi li siguran?”

“Da. Obiteljska bolniĉarka ne prestaje o tome priĉati. I ona je pozvana kao pratnja starijoj Ivanovljevoj kćeri. To je savršeno mjesto za postavljanje zamke.”

Sergejev zagunĊa. “Kvragu i ova moja ruka. Ovakav ti ne mogu biti od koristi. Još nisam u stanju ponovo raditi pod zemljom.”

Arkin ga briţno potapša po zdravom ramenu. “Ne moţeš, druţe moj, znam to. Ali tvoj brat moţe.”

Krenuli su raspodijeliti puške i Arkin si je te veĉeri prvi put nakon mnogo mjeseci dopustio da se napije. Napetost je bila zvijer s kandţama i oĉnjacima koja mu je ţivjela u utrobi i ţivoga ga izjedala.

Filip Ivanov otišao je kimnuvši kratko supruzi i uputio se u Ministarstvo na nasipu, dok je Arkin okrenuo automobil i vratio se Nevskom avenijom. Pred krojaĉkim salonom gospoĊe Monique itvorio je vrata Turicuma i, premda mu to nije bio obiĉaj, pruţio Elizaveti Ivanovoj ruku kako bi joj pomogao da siĊe niza stubu automobila. Ĉinila mu se krhkom, a inaĉe oštre crte lica mekšima i nejasnima. Ona ju je prihvatila i zahvalila mu prije nego što je zašla ispod modro-bijele tende trgovine.

“Neće me biti sat vremena”, rekla mu je. “Ne duţe.”

“Da, gospoĊo.”

Kupio je novine i proĉitao ih u automobilu. Iz njih je malo toga saznao. Nazivali su to nesrećom, urušavanjem svoda tunela. Ni spomena bombi. Ni spomena pokušaju ubojstva.

Prokleti gadovi. Prokleo je cara Nikolaja zbog hirovitosti: bez njega, cijeli taj korumpirani ustroj urušit će se jer se neće imati na ĉemu temeljiti. Kad mu je ministar Ivanov rekao da je Njegovo Carsko Veliĉanstvo toga dana otišlo klizati na ledu s djecom u Carsko selo umjesto u posjet tunelima, došlo mu je da zaurla. Kad će više taj ustanak? Kad će poĉetak vrlog novog svijeta za koji je Arkin prodao svoju dušu?

~ 120 ~

Kad se gospoĊa Ivanova na koncu pojavila, pokrenuo je motor automobila. Priĉekao je da tramvaj otklopara mimo njih prije nego što se ukljuĉio u promet ispred koĉije s obiteljskim grbom, no pogled na sve te raskošne trgovine i restorane samo mu je produbio osjećaj razoĉaranja. Iskreno je vjerovao da će od danas ta mjesta pripadati obiĉnom narodu Rusije. Vozio je brzo, ţeleći pobjeći što dalje odande.

Zvuk ga je, kad ga je u prvi mah zaĉuo, prenuo. Na trenutak je pomislio da je pregazio maĉku. Jedan jedini glasni vrisak od kojega su mu se najeţile dlake na zatiljku. Naglo je utihnuo, no do tada je već shvatio da mu dopire iza leĊa. Okrenuo se i ugledao Elizavetu Ivanovu nagnutu naprijed, laktova u krilu i lica uronjena u dlanove. Stenjala je.

Arkin skrene u pokrajnju uliĉicu i zaustavi automobil. “GospoĊo, je li vam loše?”

Krzneni kaput nije se pomaknuo, ĉulo se samo to tiho, neprekinuto stenjanje. Zurio je u njezin shrvani lik i zatekao se kako ĉudno diše. On joj je ovo uĉinio naloţivši da se bomba postavi u tunel. Ustao je s vozaĉkoga sjedala i stao na zaleĊeni ploĉnik dok mu je vjetar pokušavao otpuhati kapu.

“GospoĊo?” reĉe.

Stenjanje utihne. Ostala je i dalje pogrbljena, dok su joj tihi jecaji curili kroz prste.

Nagonski je sjeo na sjedalo pokraj nje. Time je prekršio sva moguća pravila, no nije ga bilo briga. Sjedio je pokraj nje, ne dodirujući je i ne govoreći, a kad je naposljetku prestala drhturiti i pruţila ruku prema praznini na sjedalu izmeĊu njih. on je poloţio svoj dlan na njezin. Rukavica na rukavici, najbljeĊa moguća utjeha, no ostali su tako. Minute su prolazile. Nekoliko pješaka pogledalo ih je iznenaĊena izraza lica, no Arkin se na njih nije obazirao.

“Hvala ti”, prošaptala je.

Polako, kao da izranja iz vode, Elizaveta Ivanova ispravila se u sjedeći poloţaj te duboko i drhtavo udahnula. Nije ga pogledala niti je odmaknula dlan, no leĊa su joj ponovo bila ravna, a suze su prestale.

“Moţda je još uvijek ţiva”, tiho reĉe Arkin.

“Ne smijem u to vjerovati.”

“Ne odriĉite se nade.”

Usne su joj se razvukle u blago podrugljiv osmijeh. “Nade sam se odrekla prije mnogo godina.”

“Nema potrebe za tim. Nada nas tjera da idemo dalje.”

“Nada u što?”

“U to da vam je kći još ţiva. U ţivot vrijedan ţivljenja.”

Okrenula se prema njemu i on u njezinim plavim oĉima spazi hladnu osamljenost. Šubara joj je bila nakrivljena, a uvojak svijetle kose ispao je iz ukosnice, viseći joj preko obraza. Poţelio joj je ispraviti šubaru i namjestiti uvojak. Ispraviti i namjestiti joj ţivot.

“Je li Vaš ţivot vrijedan ţivljenja?” upita ona Arkina.

“Naravno.”

Pomno ga je prouĉila, kao da prvi put primjećuje tamne vrhove njegove kose pod

~ 121 ~

kapom, liniju njegovih usana i oprezan izraz u oĉima. Dlan joj je i dalje leţao pod njegovim.

“Hvala ti, spasibo”, ponovo je rekla.

Elizaveta se naslonila u sjedalu i zatvorila oĉi. Vidio je kako joj se oĉi pomiĉu pod gotovo prozirnom koţom vjeĊa, nemirne kao i kucanje njegova srca. U tišini je priĉekao dok u sebi nije pronašla ono što joj je trebalo da nastavi. Kad je poĉelo snijeţiti, on je odmaknuo dlan, vratio se na prednje sjedalo i odvezao je kući.

Jens Friis vratio se do njih. Valentina je prva opazila blijedo svjetlo svjetiljke, prva koja je skoĉila na noge i prva koja ga je pozdravila te vidjela da Jens koji se vratio nije isti onaj koji ih je napustio. Lice mu se promijenilo. Na neki neobjašnjiv naĉin kosti su mu bile drugaĉije razmještene, kao da ih je neĉija nepoznata ruka rastavila dok ga nije bilo i nanovo ih sloţila.

Oĉi su mu utonule dublje, a na svakom kraju usana urezala se duboka bora. Bio je otresit.

Nepristupaĉan. Kratkim je reĉenicama objasnio što su vidjeli.

“Tunel je potpuno zatrpan stijenama i krhotinama.”

Valentina mu je prouĉavala ruke. Rukavice u dronjcima, krv što mu se poput crne zmije cijedila niz zapešće.

“Previše toga treba ukloniti. Svod je klimav. Spasilaĉke ekipe sigurno neće doći tim putem jer bi se novi dio svoda u svakom trenutku mogao urušiti.”

“Jeste li ikoga pronašli?” upita bolniĉarka Sonja.

Zastupnik iz Dume udalji se do jarka i povrati u vodu.

“Našli smo trupla”, prizna Jens. Usne su mu bile stisnute. Nitko nije ništa više pitao.

“A sada”, reĉe on, “ĉekamo.”

“Znaš li plivati?”

Valentini se prevrnuo ţeludac. “Da.” Ljeti u potoku, dok joj je sestra još mogla zamahivati nogama. “Da, znam plivati.”

“Odliĉno.”

“Hoće li doći do toga?”

“Moglo bi.”

Zamislila je hladnu vodu. “No ne vjerujem da moja bolniĉarka zna plivati.”

“Onda ćemo je pridrţavati na površini izmeĊu sebe. Ne budi tako zabrinuta.

Najvjerojatnije neće biti potrebno.”

“Nadam se da neće. Hoće li voda biti prljava?”

“Vjerojatno.”

Dok je uljanica bila upaljena, ţivjeli su u jednome svijetu. Valentina je koraĉala gore-dolje po podzemnoj komori do ruba svjetla koje je bacala svjetiljka, no nije se usuĊivala zakoraĉiti onkraj njega. To bi bilo previše. Bila je ţedna, grlo joj se osušilo. Starije su ţene

~ 122 ~

ostale sjediti na vlaţnom tlu, potiho razgovarajući o poţeljnosti tople kupke. Jens je stajao pokraj jarka pušeći cigaretu za cigaretom. Koţnati šešir je izgubio te mu je crvena kosa poprimila prljavo sivu boju, slijepljena s glavom zahvaljujući teţini prašine od opeka. Svako malo prišao bi mladom geodetu, promotrio mu zajapureno lice i izmijenio pokoju rijeĉ s bolniĉarkom Sonjom.

Kad bi ugasili uljanicu, ţivjeli su u drugaĉijem svijetu, onom u kojem su na slobodu izlazili demoni što zaziru od svjetla. Mala bi skupina ponovo sjela u krug, dodirujući se stopalima.

“Pokušajte odspavati”, zapovjedi Jens. Ĉuĉnuo je pokraj Valentine, svukao kaput i ogrnuo je njime.

“Spasibo. Podijelimo ga”, reĉe ona.

U potpunom mraku osjetila je dodir njegova dlana dok im je prebacivao teški kaput preko krila. Dok je vrijeme sporo protjecalo a glasovi se stišavali, um su joj preplavili klokotanje i šum vode te je zamišljala kako nadire, polako ali nezaustavljivo, sve dok ih ne potopi u snu.

“Tiho.”

Jensov glas u njezinu uhu. Jensov dlan na njezinoj bradi. Otvorila je oĉi uz trzaj, no pred njima je bila samo tama.

“Tiho”, opet je prošaptao.

Uto shvati da je nagnut nad njom.

“Jecala si u snu. Noćna mora?”

“Da.” “Ovo mjesto priziva noćne more.”

Bilo je mraĉno kao u rogu. Nije mu mogla razaznati nijedan obris lica, no ĉula je kad je progutao i osjetila mekan dodir njegovih usana na svojima. Jedan ĉas bile su ondje, a već su drugi nestale. Tako hitro da nije bila sigurna je li joj se samo uĉinilo. Napipala mu je lice, pronašavši visoko ĉelo i ravnu liniju obrve, a onda prstima kliznula niţe istraţujući mu kapak i guste trepavice. Nikad dosad nije dotaknula lice muškarca.

Jens progovori sporim glasom. “Morat će ukloniti vodu iz tunela kroz koje moramo proći.”

Disala je oprezno, udišući zrak što ga je on maloĉas izdahnuo.

“Znaš li što bih sad volio?” upita je. “Što?” “Ĉetiri kriške hladna i slatka, osvjeţavajućeg ananasa. Dvije za tebe, dvije za mene.”

Nasmijala se od iznenaĊenja.

“Spavaj sad”, tiho će on. “Bez noćnih mora. Ne brini se, ja ću osluškivati vodu.”

Voda je navrla, baš kao što je Jens znao da hoće. Oštrim je sluhom ĉuo promjenu njezina zvuka, naglu promjenu tona mnogo prije nego što je doprla do njih. Daleko klokotanje kroz

~ 123 ~

cijevi i tunele negdje daleko u vodovodnom sustavu: voda se preusmjeravala otvaranjem i zatvaranjem zapornica. Pojedine je tunele valjalo isprazniti kako bi zatoĉena skupina mogla pobjeći, a zvuk vode bio je sve glasniji.

“Samo ostanite mirni”, reĉe Jens. “Ĉim voda proĊe kroz ovu komoru, svi ćemo se moći popeti u viši tunel i izaći odavde. Ĉuvajte glave, strop će biti nizak. Drţite se skupa i ĉvrsto primite uţe.” To nije bilo pravo uţe, nego njihovi remeni spojeni u dug niz, ĉija je svrha bila sprijeĉiti da koga odnese bujica.

“Koliko će duboko biti?” upita bolniĉarka. Zubi su joj cvokotali.

“Neznatno. Samo se drţite uţeta.”

Stajali su u redu iza njega. OzlijeĊeni geodet bio je remenjem privezan za Jensova leĊa, taman toliko priseban da ga ĉvrsto uhvati oko vrata. Bio je mršav mladić, ne odveć teţak, no Jensa je brinula otvorena rana na njegovoj nozi u prljavoj vodi. Pokraj njega stajala je bolniĉarka kojoj su se molitve slijevale s usana poput zrnaca krunice. Jens je jednom rukom podignuo svjetiljku, a drugom joj ĉvrsto stisnuo nadlakticu. S druge njezine strane stajala je Valentina. Dao bi sve na svijetu da moţe stisnuti njezinu ruku i ne puštati je, no dao je rijeĉ da će pomoći bolniĉarki. Svaki sa svoje strane, bio je obećao, no cijelim će putem motriti Valentinu. Davidova je smjestio iza nje, potom njegovu ţenu, a iza nje par iz Dume.

Voda je navrla. Nabujala je u jarku i izlila se po tlu komore crna poput nafte, no nitko se nije uspaniĉio. Zaĉuli su se oštri uzdasi kad je ledeni potoĉić prerastao u bujicu, preplavivši im stopala, penjući im se uz potkoljenice i vrtloţeći im se oko koljena. Kad se popela do Valentininih bedara, nadimajući joj suknju oko nje, pogledom je potraţila njegov. Ĉvrsto je stisnula uţe i bolniĉarku Sonju kad je pokraj njih prošao štakor, sumanuto plivajući.

Jens je pomno promatrao bujicu. “Sada!” viknuo je.

Podignuo je svjetiljku i otisnuo se. Krotko su ga slijedili, uz ĉetiri kamene stube do tunela na višoj razini gdje se otjecanje usporilo, a prljava mrzla voda sezala im do koljena.

Njezin smrad bio je zagušujući, a svod nizak. Davidov je udario glavom o opeke i opsovao, no Jens ih je vodio naprijed što je brţe mogao, vukući improvizirano uţe za sobom. Kad se jednom domognu tog kanala, izlaz neće biti daleko.

“Sve u redu?” doviknuo je.

“Da.” “Nema još puno.”

“Koliko?”

No uto Jens zaĉuje neki zvuk, potmulu tutnjavu što se pomaljala iz daljine i sve više nadglašavala zvuk pljuskanja stopala po vodi.

“Brţe”, naredio je.

Protegnuo je korak doviknuvši: “Još malo pa smo stigli.”

“Kakva je to buka?” poviĉe Davidov.

Najednom ih je uhvatila panika. Jedan su ga ĉas poslušno slijedili, da bi potom odjednom stali trĉati kroz prljavštinu, posrćući i padajući, shvativši što tutnjava najavljuje.

Ispustili su uţe. Geodet je Jensa stisnuo toliko ĉvrsto da ga je poĉeo gušiti, no Jens i dalje

~ 124 ~

nije ispuštao bolniĉarku, primijetivši da je Valentina rukom obujmila gospoĊu Davidovu koja je teško disala. Njezin muţ progurao se do ĉela kolone.

“Skrenite prema tom otvoru gore desno. Odatle biste mogli vidjeti danje svjetlo”, dovikne mu Jens.

Svjetlo. Obiĉna rijeĉ. Svjetlo. No Jens ju je ĉuvao sve do sada. Ona je sa sobom donijela nadu. Poţurili su, ĉetveronoške grabeći i pljuskajući prema boĉnoj udubini u zidu, a ĉim su skrenuli u nju, Jens je zaĉuo poklike. On je ušao zadnji, vukući bolniĉarku Sonju za sobom, i smjesta ugledao ono što je ondje i oĉekivao naći. Ţeljezne ljestve na ĉijem se vrhu nalazilo metalno propadalište. Kroz male je proreze dopirala sunĉeva svjetlost i ĉist zrak. Svi uskliknuše od olakšanja, a niz obraze gospoĊe Davidove poteku suze.

Huk vode najednom zagrmi tik iza njih.

“Gore”, naredi oštro Jens.

Davidov se prvi uspeo. Ramenima je odignuo metalna vrata u podu, a ona se uz zveket otvoriše propustivši val zraka s ceste iznad njih i tjerajući ih da zaškilje zureći iz tunela prema gore. Jens hitro prebaci geodeta s leĊa na ljestve kako bi ga Davidov mogao povući van, a za njim pošalje zastupnika iz Dume i njegovu ţenu. Razina vode brzo se podizala, dosegnuvši Jensov struk.

“Valentina, penji se!”

No ona je gurnula bolniĉarku na najniţu preĉku ljestvi. Sonja je toliko drhtala da se zdepastim rukama jedva pridrţavala ţeljeznih ruĉki.

“Bistro! Brzo!” vikao je Jens.

Ruku je ovio oko Valentininih ramena podignuvši je na ljestve baš kad je voda provalila u tunel.

“Hajde”, reĉe. Ĉizme su joj bile promoĉene pa ju je pogurao.

Zgrabio je zapešće gospoĊe Davidove i poloţio joj ruku na preĉku, vidjevši kako joj se prsti obavijaju oko nje. Još desetak koraka i sve će biti gotovo.

No u tom je trenutku navrla bujica. Golem zid uskomešane vode sruĉio se na njih, odignuvši im stopala od tla, jurnuvši uz ljestve i otrgnuvši im prste od metala. Svjetiljka se ugasila. Sve se zamraĉilo. Jens je pao u vodu, a usta su mu se napunila prljavštinom.

Glavom je udario u zid. Pluća su mu gorjela dok se borio da ispliva prema ĉetverokutu svjetla, no nešto ili netko pao je na njega, nanovo ga potopivši.

Pod vodom je zgrabio ruku što je divlje lamatala i povukao je na površinu. Naĉas je spazio prestravljeno lice prije nego što mu ga je podivljala bujica istrgnula iz ruku. Bila je to gospoĊa Davidova. Valentina je vrištala. Njezina tamna figura preskoĉila ga je bacivši se u vodu.

“Ne”, zaurlao je. “Valentina, ne!”

Usta mu je ponovo zapljusnula prljavština. Posegnuo je i dohvatio je za kosu, uplevši joj prste meĊu duge vlasi, i povukao je prema sebi boreći se s navalom bujice. Tijelo joj je bilo sitno i lagano, no Valentina se ritala i vrištala da je pusti, vukući ih oboje ispod površine.

Nije ju pustio; prije će se utopiti nego je pustiti. Netko s ljestvi ispruţi ruku, dobacivši kaput

~ 125 ~

na površinu vode. Dohvatio je rukav, a zastupnik iz Dume povukao ga je prema metalnim preĉkama.

“Spasibo”, promrsi Jens.

Valentina je utihnula, stisnuta u njegovu naruĉju, zureći u smjeru struje bujice koja je odnijela gospoĊu Davidovu. Ispustila je dubok jecaj, ţivotinjski zvuk ţalosti, no nije se opirala kad ju je Jens pogurao uz ljestve. Napaćeni, natiskali su se jedni uz druge na hladnom sivom svjetlu zimskoga jutra, mokri i iscrpljeni na pustoj cesti. Davidov je pao na koljena uronivši lice u dlanove. Jens još nije bio spreman sagledati razmjere vlastitog neuspjeha. Doći će vrijeme i za to, kad ostane sam, daleko od oĉiju svijeta. Zasad je privio Valentinino drhtavo tijelo uza svoje, gladeći joj kosu i uklanjajući iz nje prljavštinu.

“Mogla sam je spasiti”, prošaptala je, a rijeĉi su joj podrhtavale na jeziku.

“Ne”, odvrati on. “Nisi mogla.”

U daljini je ĉuo automobile što jure prema njima. No imao je osjećaj da budućnost koju si je poĉeo graditi juri u suprotnom smjeru, jednako nezaustavljiva kao i podivljala bujica u tunelima ispod Sankt Peterburga.

~ 126 ~

17

alentina je leţala duboko utonuvši u jastuke. Nanosi snjeţnih pahulja zasipali su prozor. U kutovima stakla hvatao se led stvarajući šare tanke poput paukove mreţe, hladne i nepoţeljne kao misli u njezinoj glavi.

Vrijeme je prolazilo. Nije bila sigurna koliko je prošlo. Dva, tri tjedna? Više? Bila je bolesna, dani su se stopili u jedan; tresla se od groznice, natopivši posteljinu znojem, a noge su joj se ispreplitale s plahtama. U svjesnim trenucima znala je da je rijeĉ o plućnoj zarazi uzrokovanoj vodom iz kanalizacije, no kad bi je uhvatili napadaji, bila je uvjerena da je rijeĉ o kazni. GospoĊa Davidova se utopila, bujica joj je odnijela tijelo i zdrobila ga o rešetku zapornice, a Valentina je preţivjela jer se uspela uz ljestve prije nje.

Katkad bi u snovima viĊala ţenino milo lice kako joj govori lijepe rijeĉi. No katkad, noću, kad bi tama u njezinoj glavi postala usijana i teška, gospoĊa Davidova pojavljivala bi se kao zloduh iz pakla. Iz oĉiju bi rigala vatru, a iz usta sipala prostote. Tada bi Valentina vrištala. Bolniĉarka Sonja uvijek je bila uz nju govoreći oj: “Psst, mališka, tiho.” Osjetila bi nešto hladno na ĉelu i gutljaj tekućine na usnama. Ponekad i gorak okus laudanuma.

Vrata su se tiho otvorila i zaĉuo se tih zvuk kotaĉa na sagu. “Jesi li budna?”

“Jesam. Dobro jutro, Katja. Dobro izgledaš.”

Katja je uistinu dobro izgledala. Koţa joj je poprimila zdravu boju, kosa joj je bila svjeţe oprana i sjedila je uspravnije.

“Donijela sam ti ananasa. Gle.” Odloţila je tanjurić na Valentinin noćni stolić. U njemu su se nalazile dvije kriške jarkoţutog ananasa ĉiji je miris lebdio po prostoriji pretvarajući zimu u ljeto.

“Kako se osjećaš?” upitala je Katja.

“Bolje.”

“Odliĉno. Hoćeš li danas sići?”

Valentina sklopi oĉi. “Ne. Imam uţasnu glavobolju.”

“Bolniĉarka ti moţe dati nešto za to. Mogla bi ustati i...”

“Ne. Ne danas, Katja.”

Uslijedila je duga tišina. Prozor je podrhtavao i klepetao u oknu. Valentina osjeti kako joj Katjini prsti podiţu ruku.

“Valentina, ne moţeš ovako nastaviti.”

Opet tišina. Ovaj put gušća, ona što oteţava disanje.

V

~ 127 ~

“Kaţe mi bolniĉarka”, Katja će blago, “da ti je groznica prošla. Da ti je bolje.”

“No osjećam se slabo.” Oĉi i dalje nije otvarala.

“Toliko da ne moţeš sići niza stube?”

Valentina kimne.

Sitnim prstima pomilovala je njezine dodirom mekanim poput pera. “Ĉujem te, mila moja Valentino, ĉujem te svake noći.”

“Ne znam o ĉemu priĉaš.”

“Dakako da znaš. Svake te noći ĉujem kako se šuljaš pokraj moje sobe kad misliš da je cijela kuća zaspala. SiĊeš na donji kat i sviraš glasovir. Satima, katkad ĉak i veći dio noći.”

“Ne.” “Da. Odšuljaš se natrag netom prije nego što se sluge probude. Priznaj.” Katja joj snaţno stisne ruku, natjeravši Valentinu da naglo otvori oĉi. “I zato ćeš me”, reĉe Katja, “sad pogledati u oĉi.”

Valentina je pogleda. To nije bila njezina Katja. Netko se ušuljao pod koţu njezine sestre, oĉiju hladnih i blijedih poput mjeseĉeva kamena. Ova se osoba prerušila u Katju i sve pogrešno shvatila.

“Valentina, što se s tobom dogaĊa? Što te je to paraliziralo onako kao što je bomba paralizirala mene? Nisi ozlijeĊena. Nisi bolesna. Nisi se sjetila ni naših roĊendana. I dalje se skrivaš ovdje gore. Gdje ti je nestao duh?”

“Odnijela ga je voda u kanalizacijskim tunelima.” “Ţiva si. Nije te zatrpalo kamenje, nisi se utopila, niti si ostala rez pola noge kao onaj geodet.”

“Geodet? Ostao je bez noge?”

“Amputirali su mu je ispod koljena.”

Valentina se prisjeti njegova mladog lica. Okupanog znojem. Prestrašenog. Ruku oko Jensova vrata, stišćući ga ĉvrsto kao pipcima.

“Moći će hodati pomoću štake”, reĉe Katja.

“GospoĊa Davidova više nikad neće hodati.”

“Ne.” “Vidjela sam je kako umire, Katja. Gledala sam kako se ta dobra ţena utapa.”

Katjina ruka popusti stisak, a glas joj postane njeţniji. “Oplakuj je. Da, to je tvoje pravo, ali nemoj prestati ţivjeti zbog nje.”

Valentina klone na jastuke. “Katja, to sam trebala biti ja. Ona se trebala popeti uz one ljestve, ne ja.”

“Ali nije. Ona je umrla, a ti nisi. Prihvati to i nastavi ţivjeti.”

“Jens me je popeo na ljestve.”

“Bogu hvala na Jensu Friisu. Premda te uopće nije trebao ni pozivati onamo.” “Šuti, Katja. Nije njegova krivnja što su nas prokleti revolucionari naumili ubiti.”

“Odliĉno.” Katja se smiješila. “Napokon iskra. Jensu duguješ da se vratiš meĊu ţive.”

No Valentina je navukla prekrivaĉ preko glave. “Odlazi, Katja.”

~ 128 ~

Sestra joj istrgne prekrivaĉ iz ruku. “Pogledaj se!” vikala je Katja.

Valentina baci pogled na prljavu spavaćicu i beţivotnu, zamršenu kosu. Upravo kad se spremala zatvoriti oĉi kako više ne bi gledala taj prizor, snaţan joj je udarac zaljuljao glavu s jedne strane na drugu, ţustra pljuska po licu.

“Diţi se!” urlala je Katja. “Ustaj iz tog kreveta.”

“Nemoj!”

“Zar ćeš samo ostati leţati u toj svojoj jami i istrunuti?”

“Hoću. Ostavi me na miru.”

“Pogledaj se. Imaš sve. Sve. Nemaš razloga mrziti svijet. Nikakva.”

Valentina ne reĉe ništa kako ne bi rekla previše.

“Sirota gospoĊa Davidova dala bi sve da moţe biti na tvojem mjestu”, zavapi Katja.

Naslonila se u kolicima poloţivši ruku na grlo kao da ţeli nešto zadrţati u njemu.

“Valentina”, reĉe muklim šaptom, “ja bih prodala dušu da mogu biti na tvojem mjestu.”

Zaĉuo se okret kotaĉa i Katja je izašla iz sobe. Valentina jaukne i okrene se licem prema zidu.

Osjećala je kako joj se u glavi nešto kreće. Nešto gmizavo poput zmije što joj se ovija oko misli i guši ih poput uţeta oko kradljivĉeva vrata.

Krivnja ju je razarala. Slamala joj leĊa. Gurala joj lice u prašinu. Katja. Majka. Otac.

GospoĊa Davidova. Amputirana noga mladoga geodeta. Ĉak i njezina prelijepa odbaĉena kobila Daša koju nije uzjahala od onoga dana kad se zbila eksplozija.

I glas koji joj je neprestano ţamorio na uho, toliko tiho da ga je jedva ĉula, govoreći joj bi li, da nije bilo nje, Jens uopće organizirao posjet novim kanalizacijskim tunelima? Da je nije htio oteti zapovjedniku Ĉernovu, bi li svi ti ljudi još bili ţivi? Je li sve bila njezina krivnja?

Zureći prazna pogleda u zid, polako se rastavila na dijelove.

Dio po dio, pokušala se sastaviti. No pritom je prouĉavala oblik i veliĉinu svakog komadića, vaţući ga, odmjeravajući i preispitujući.

Neki su bili oštri poput krhotina stakla i posjekli su je. Drugi su bili glatki i zaobljeni.

Bilo ih je previše crnih i slomljenih koje je valjalo odbaciti. Dugo je potrajalo dok preostale komadiće nije posloţila natrag u cjelinu.

Ono što ju je na koncu nagnalo van iz kreveta bio je ananas. Njegov miris koji je udisala svakim dahom, nešto Jensovo što joj se urezalo ispod koţe. Osjećala je kako joj iz pluća prelazi u krvotok, vijugajući ţilama. Jer samo bi joj Jens donio ananas. Bio je ovdje.

Navratio je do kuće da je posjeti. Nije leţao sklupĉan u krevetu poput ranjene ţivotinje.

Zbacila je pokrivaĉ sa sebe i spustila noge na pod.

Zbacivši spavaćicu sa sebe, uzela je krišku ananasa i poloţila je na jezik. Kao da joj se

~ 129 ~

sunce rasprsnulo u ustima. Prišla je pisaćem stolu, otkljuĉala ladicu i izvadila popis. Uzevši nalivpero u ruku krenula je pisati.

11. Postignuti dogovor s tatom.

Ulica je bila turobna. Oštar vjetar s mora brijao je prašnjavom cestom, raznoseći snijeg u ĉipkastim kovitlacima, prljavima poput uliĉarkine podsuknje. Jens je koraĉao prostranom ravnicom prekrivenom šikarom, zadubljen u misli, pribiljeţavajući podatke potrebne za proraĉune, pa gotovo nije ni primijetio usamljenu pogrbljenu priliku u teškom kaputu koji kao da je pripadao krupnijem ĉovjeku. Jens spremi blok papira i nalivpero u dţep, otrese led s valenki ĉizama i krene naprijed.

“Dobro jutro, ministre Davidov, dobroje utro.”

Davidovljevo sivo lice nije se ni pokušalo pretvarati da mu je drago što ga vidi. U posljednje vrijeme ništa i nitko nije mogao udobrovoljiti obudovjela ministra. A ponajmanje Jens.

“Napredujemo”, objavi Jens.

“Je li prodaja zemljišta ugovorena?”

“Ugovori su sastavljeni i spremni. Jeste li poduzeli potrebne korake za prijenos sredstava u banci?”

“Da.” Jens kimne, zadovoljan. To je ţelio ĉuti. Ovaj komad pustopoljine i neuredne oronule dašĉare pokraj njega uskoro će pripasti novom vlasniku i biti spreman za prenamjenu. Bacio je pogled prema kolibama, ništa boljima od štenara.

“Kad bude potpisano i potvrĊeno”, reĉe Jens, “najavit ću nastavak gradnje kanalizacijskog sustava u ovoj ĉetvrti, koja će poĉeti na proljeće.”

Davidov zarije šake u dţepove i onjuši zrak. Što je oĉekivao da će namirisati? Novac?

Debele masne sveţnjeve rubalja uokolo cijele parcele? Iz jedne od dašĉara izašla je ţena s maramom na glavi i cipelama naĉinjenim od uţadi, noseći pocinĉano vjedro puno tekućeg otpada koje je izlila po zemljanom putu. Jens okrene glavu u drugu stranu. Ulica je zaudarala po mokraći. Ţena je stajala na hladnoći i promatrala ih, pogrbljenih ramena.

“A onda?” upita Davidov.

“A do tada ćete već navesti odbor da glasuje.” Zakoraĉio je naprijed, tek mu se neznatno unijevši u lice, iskorištavajući svoju visinu kao prednost.

Davidov nešto promrmlja, više sebi u bradu nego da ga itko ĉuje, no vjetar je odnio njegove rijeĉi.

“Nešto nije u redu?” upita Jens.

“Muka mi je od kanalizacije. Ne ţelim više imati posla s njom, a ni s odborom, nakon...”

“Ministre, dogovorili smo se. Vaš je zadatak ispraviti pogrešne zakljuĉke odbora.”

Posegnuo je u dţep i izvukao srebrnu tabakeru veliĉanstvene Fabergéove izrade, dar grofice

~ 130 ~

Serove. Pruţio je cigaretu svojem sugovorniku, sam uzeo jednu i obje ih pripalio upaljaĉem, zaklonivši plamen dlanovima i nagnavši Davidova da mu priĊe sasvim blizu.

“Ministre, nemojte se sada kolebati. Vi ste taj koji odluĉuje o tome što odbor misli, i to obojica znamo.”

Vidio je kako se Davidov naduo, kao da mu je laskanje stvorilo jastuĉiće sala ispod koţe.

“Zamisao odbora je da...”

“Zajebite zamisli odbora”, odsijeĉe Jens.

Okrene se i baci tabakeru koja uz zveket padne kod nogu ţene u cipelama domaće izrade. Ona poskoĉi, preplašena, ispusti prazno vjedro i hitro zgrabi srebrnu kutiju. Odbrza natrag u svoju dašĉaru poput psa koji nosi kost.

“Dogovorili smo se”, nastavi Jens. “Kad zemljište bude prepisano na Vaše ime, naredit ćete da se dogodine još drţavnih sredstava uloţi u proširenje kanalizacijskog sustava.”

Davidov povuĉe dim iz cigarete i zagleda se u praznu pustopoljinu po kojoj bijahu razbacani komadi zahrĊalog metala i razbijeni okviri kreveta. “Nije isto”, reĉe s prizvukom boli u glasu. “Bez nje...” “Ĉuo sam”, Jens će tiho, “da nikako nije isto. Bar ne za Vas.” Nešto u njegovu glasu trgne Davidova. “Što?” upita. “Što si ĉuo?”

“Da je brat Vaše supruge upao u pozamašne kockarske dugove. Da je oporuĉno njemu ostavila novac kako bi ih isplatio.” Govorio je blago. “Da Vi, ministre, morate mudro uloţiti novac kako biste nadoknadili takav gubitak. To Vam je zacijelo bio teţak udarac.”

Mislio je na novac, ne na njezinu smrt. Njezinu smrt nije mogao spomenuti. Ţuljala ga je u grlu poput stakla.

Davidov otpuhne oblak dima u snijeg, promatrajući ga kako se vrtloţi oko pahuljica što padaju. “Iznimno ste dobro obaviješteni”, reĉe ukoĉeno.

“Ministre, uĉinite kako smo se dogovorili. U stanju ste nametnuti svoju volju odboru.

To vam dobro ide.”

Na tome je stao. Dovoljno je reĉeno. Nastavio je koraĉati po pustopoljini, zapisujući brojke hladnim prstima.

“Je li joj danas išta bolje?” upita Jens.

“PoĊite sa mnom.”

Katja vješto okrene kolica i brzo se zaputi niz dugaĉki hodnik ĉiji zidovi bijahu ukrašeni drevnim svilenim tapiserijama.

On krene za njom izmeĊu tankih tragova kotaĉa na sagu tamnozelene i zlatne boje.

Uvijek se vidjelo gdje je bila. Uvijek se ĉulo kamo ide. Ne moći se neĉujno kretati, bez privatnosti — svijet u kojem joj ljudi gledaju u tjeme, a ona mora izvijati vrat kako bi ih pogledala oĉi u oĉi. Svijet o kojem on nije imao pojma.

“Katja”, veselo će Jens, “brza si poput vuĉjaka. Zacijelo imaš jake ruĉne zglobove.

~ 131 ~

Morat ću te uposliti da mi sastavljaš metalne dijelove.”

Ona se nasmijala i ubrzala te je umalo morao potrĉati kako bi je sustigao, no zastao je kao ukopan ĉim je zaĉuo glazbu. Pogodila ga je posred grudi kao otvorenim dlanom.

Dopirala je ispod vrata šireći se u valovima, vedra i teĉna ruska narodna pjesma koja je prštala od energije. Katja se osvrne preko ramena, široko mu se osmjehnuvši i zamahnuvši plavim kovrĉama.

“DoĊite, ne grize.”

“Ne ţelim je ometati.”

“Nećete”, reĉe ona i otvori vrata.

Valentina je ustala s klavirskog stolca. Nosila je blijedu srebrnastu haljinu koja je plesala oko nje. Strahovito je smršavjela. Pruţila mu je ruku. Primio joj je prste, lagane poput perca, i osjetio ĉvor bola u dnu grla. Neko vrijeme nije mogao govoriti, no nije joj ispuštao ruku.

“Jense”, reĉe ona smiješeći mu se.

Tamne su joj se oĉi doimale golemima na licu, obrazi izdubljeni sjenama, a koţa toliko prozirna da joj se nazirala svaka ţilica. No kosa joj se njihala u mekanim valovima te se jedva suzdrţao da je ne dodirne.

“Jense?”

“Dobroje utro, Valentina. Jako mi je drago vidjeti da si se oporavila i nisi više indisponirana.”

“Indisponirana?” Podignula je obrvu. “Zar je to bilo to? Baš sam se pitala.”

Nasmiješio se, a ona je zadrţala pogled na njegovu licu. Kad bi je podignuo u naruĉje i privio joj krhku lubanju uz grudi, bi li ga ošamarila? Prešao si mjeru, ti danski graditelju tunela. Ti koji utapaš žene. Koji promatraš zvijezde. Ne dodiruj me.

Bi li mu to rekla?

A što bi rekla kad bi je zgrabio, tutnuo ispod mišice i otrĉao iz kuće poput lopova što krade sag? Bi li zakolutala oĉima i smijala se?

“Valentina, hoćeš li mi, molim te, svirati?”

“Trebat će mi ta ruka.”

Pogledao je mekan dlan što je leţao u njegovu, poljubio joj prste i pustio ih. “Što ţeliš da ti sviram?”

“Ti odaberi.”

“Sviraj Chopina”, predloţi Katja.

Valentina kratko odmahne glavom. “Znam koju ću. Mislim da bi ti mogla odgovarati.”

Sjela je za klavir okrenuvši mu leĊa, no on je uzeo stolac i smjestio ga sa strane kako bi joj mogao promatrati profil. Katja je zaustavila kolica uz prozor kao da je to njezino uobiĉajeno mjesto i zagledala se u gola stabla. Prostorija je bila velika, no prevladavale su zagasite boje pa se ĉinila zaĉuĊujuće intimnom, a u njoj je dominirao veliki koncertni klavir.

U usporedbi s njim Valentina je izgledala još sitnije te nekoliko trenutaka nije ništa

~ 132 ~

odsvirala, kao da je tišina dio skladbe.

Svirala je nešto mraĉno i sloţeno, neku zahtjevnu skladbu koju dosad nije ĉuo, a prsti su joj se kretali s ritmiĉnom sigurnošću koja se kosila s njegovim razumom. Potresla ga je, otvarajući u njemu jedna vrata i uz tresak zatvarajuća druga, prekapajući mu po osjećajima i izvlaĉeći iz njega duboko zakopano trnje. Da, bila je u pravu. Odgovarala mu je.

Odgovarala je raspoloţenju u kakvom je bio u posljednje vrijeme. Mraĉnom i dubokom i jednako zamršenom kao i tuneli koje je sagradio, a koji su je umalo ţivu progutali.

Je li znala? Što je Valentina naslućivala u njemu?

Glazba najednom utihne. Ruke su joj ostale u zraku iznad tipki, ţeljne toga da još jednom urone u glazbu, no ona ih je susprezala.

“Jesi li joj rekao?” upitala je.

Nije ni pitao komu.

“Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.”

“Dakle, to je riješeno?”

“Jest.”

“Dobro je.”

Pogledom ga je odmjerila od glave do pete, kao da na njemu primjećuje neku razliku, a potom se vratila glazbi.

Jesi li joj rekao?

Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.

Rekao je Nataliji. U njezinu vrtu jednoga hladnog sunĉanog jutra dok je zemlju još prekrivao debeo nanos snijega. Šetali su stazom. Natalija je ovila ruku oko njegove i nije prestajala govoriti. To joj nije bilo svojstveno, kao da se pribojavala tišine. Takva je bila od bombaškog napada, napeta u njegovu društvu. No njegov je pogled bio prikovan za Alekseja koji se probijao kroz snijeg sa svojim psićem. Bio je siguran da će pas izrasti u pravog lovca. Pitao se hoće li i djeĉak. Njegova je cika prikrivala tišinu, a smijeh mu je toplinom ispunjavao prohladan zrak, koja je Jensu izazivala osmijeh. U posljednje se vrijeme rijetko smiješio. Za to su bili zasluţni tuneli.

“Lijepo je vidjeti Alekseja tako sretnog”, reĉe.

“Bio si u pravu, priznajem. Psić mu je već postao najbolji prijatelj.” Prstima mu je tapkala po rukavu, “Jense, što god da si mi danas došao reći, izbaci to iz sebe. Dosadilo mi je ĉekati.” Navukla je krzneni kaput oko sebe poput oklopa.

“Natalija, ţao mi je.” Bio je iskren prema njoj, okrutno iskren. To je bio jedini naĉin postupanja sa ţenom poput grofice, koja je toliko naviknula da sve bude po njezinu. “MeĊu nama je gotovo.”

Nije odmaknula ruku s njegova rukava, no ĉeljust joj se na djelić sekunde razjapila. Ĉuo je kako je zastenjala prije nego što se ponovo pribrala i ošinula ga hladnim pogledom.

“Razumijem”, reĉe. “Kako si dosadan. Tko je ona?”

~ 133 ~

“Ona?” “Ne poigravaj se sa mnom.”

“Zove se Valentina.”

“Ah! Ona sićušna pijanistica! Ona koja je bila u tunelu s tobom Ta Valentina?”

On kratko kimne. Nije imao namjeru raspredati o njoj. Njeţno je odmaknuo Natalijinu ruku sa svoje i dozvao Alekseja. Stao je psiću dobacivati grude snijega, usput zasipajući snijegom i djeĉaka koji je ciĉao od smijeha. Jens je Nataliji davao vremena da ponovo postane grofica, no kad su stigli do širokog stubišta pred kućom, zastao je.

“Zar nećeš ući?” upitala je. “Na topli konjak.”

“Mislim da ne.”

Ravnodušno je kimnula. “Kako hoćeš.”

“No navratit ću katkada, ako smijem.”

“Zbog djeĉaka. Više ti je stalo do njega nego do mene.” Prizvuk netrpeljivosti već je poĉeo sjeći nit koja ih je spajala. “Ljudi priĉaju da si mu otac”, reĉe nehajno. “Zbog zelenih oĉiju.”

“I ti i ja znamo da se varaju.”

“Pa zašto se onda uopće trudiš oko njega?”

Pogledao ju je ravno u lice, u drsku liniju usana, inteligenciju iza sivih oĉiju, i u njemu bukne plamen gnjeva.

“Jer ako ja to ne budem ĉinio”, reĉe, “nitko dugi neće.”

Jens je izgubio pojam o vremenu. Glazba ga je oĉarala. Kad je naposljetku utihnula, duboko je udahnuo. Osjećao se kao nakon dugog jahanja kroz šumu. Ushićeno, ţivlje.

“Hvala ti, Valentina, to je bilo prekrasno.”

Sjedila je posve mirno na stolcu, te je vidio kako joj se prsa nadimaju i spuštaju dok diše. Ne pogledavši ga, upitala je: “Kako je geodet?”

“Lijepo se oporavlja”, preţustro je odgovorio. “I dalje radi za mene jer nema razloga da se deĉko ne bavi uredskim poslom.”

Okrenula se kako bi ga promotrila. Što li je to zaĉula ispod tih paţljivo odabranih rijeĉi?

Uz naglu promjenu raspoloţenja okrenula se natrag prema klaviru i poĉela svirati neku ţivahnu rusku narodnu pjesmu što puca od energije.

“Gle!” usklikne Katja pokazujući kroz prozor.

“Blagi Boţe!” Jens umalo padne sa stolca.

Vani na snijegu krupan je mladić plesao mahniti kozaĉki ples. Ĉuĉao je, ritajući se nogama prema starom narodnom obiĉaju, ruku prekriţenih na prsima. Potom se podignuo na prste okrećući se na jednoj nozi i poskakujući.

“To je Lav Popkov”, nasmijala se Valentina.

Kad je ples završio uz provale smijeha i aplauza, Kozak se ljubazno naklonio i otišao, dok je snijeg nastavio padati zatrpavajući duboke otiske njegovih stopa.

~ 134 ~

Pogledali su se, nasmiješeni. Jens se nije mogao sjetiti trenutka tad mu se ostatak svijeta ĉinio toliko dalekim. Valentinini obrazi bijahu rumeni i smijala se, kadli se najednom vrata uz tresak otvoriše i Elizaveta Ivanova stupi u prostoriju.

“O”, reĉe ukoĉeno kad joj se pogled zaustavio na Jensu, “nisam znala da ste ovdje.”

“Dobro jutro.” Ustao je i naklonio joj se.

“Jens se došao raspitati za Valentinino zdravlje”, hitro dometne Katja.

“Drago mi je vidjeti da je tako dobro”, osmjehnuo se. “Oĉito se dobro brinete o njoj.”

Elizaveta Ivanova primijeti boju na kćerinim obrazima. “Imaš posjet”, objavi.

“Tko god da jest, mama, molim te, reci da sam zauzeta.”

“To ne dolazi u obzir. Došao je zapovjednik Ĉernov. Ĉeka te u primaćoj sobi.”

Valentina se ukoĉi.

Jens je na trenutak oĉekivao da će odbiti udovoljiti majĉinu zahtjevu. Bila mu je obećala: Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. No u njezinim je tamnim oĉima zamijetio onaj trenutak kad je odluĉila pogaziti obećanje.

“Kakvo neoĉekivano zadovoljstvo”, rekla je hladnokrvno i izašla iz prostorije. “Hvala ti na ananasu.” Te su ĉetiri rijeĉi ostale lebdjeti u zraku za njom.

~ 135 ~

18

raĉna usporedna suglasja.

U glazbi. U ţivotu. Valentina ih je osjećala u vršcima prstiju, u skrovitim kutcima svojega srca. Vibrirajući zvukovi što pristaju jedan uz drugi, no ipak se meĊusobno kose i sudaraju. Sjedila je uspravno na rubu naslonjaĉa u primaćoj sobi, a obrazi su je boljeli od usiljenog smješkanja. Da, zapovjedniče. Ne, zapovjedniče. Kako zanimljivo, zapovjedniče. Kako čudesno. Kako ste samo pametni.

Kako je neoprostivo vaše zadiranje u moj život.

Izraz na Jensovu licu kad joj je majka ušla u glazbeni salon i izgovorila ime zapovjednika Ĉernova urezao joj se duboko u misli. Na njemu nije bilo nikakva sklada, ni usporednog ni ikakva drugaĉijeg. Samo tama. Široka su mu ramena bila zabaĉena unatrag, udaljujući ga od nje kao da mu sam pogled na nju vrijeĊa ţivce. Sudar suzvuĉja. Napravila je nabor na suknji, guţvajući tkaninu prstima.

“Osjećate li se loše?”

Zabrinut izraz na naoĉitom licu zapovjednika Ĉernova nije ispio otupiti oštrice njezinih misli.

“Ne, mnogo mi je bolje, spasibo.”

“Iznimno mi je drago to ĉuti. Uznemirio sam se kad...”

“Oporavila sam se.”

“Odliĉno.”

Ponestajalo mu je rijeĉi. Moţda ih nije ni mogao zaprimiti mnogo odjednom, budući da mu je glava bila puna sablji, pušaka i vojnih pravila. Jarkocrvena odora bila mu je uštirkana i na njoj su blještale pletenice i mjedene ploĉice, a ĉizme ulaštene do te mjere da su sjale poput ogledala. Bijele su mu rukavice leţale nalik na dodatni par dlanova pokraj njega te ih je neprestano dodirivao, draţeći ih kao da im tako moţe udahnuti ţivot. Izazivala mu je nemir. Usta su mu bila skrivena pod svijetlim brkovima i ništa nisu odavala.

Kratke tišine. Krhke stanke u razgovoru. Gotovo da ih je mogu prelomiti prstima.

“Zapovjedniĉe, nešto bih Vas upitala. Kad nešto uistinu ţelite što ĉinite kako biste to i dobili?”

“To je bar lako. Samo donesem odluku i borim se za to, kao što bih se borio na ĉelu konjaniĉkog napada. Ne dopuštam da mi išta odvlaĉi pozornost. Usmjeren k jednome cilju.

Na ţivot ili smrt.”

M

~ 136 ~

“To Vam vjerujem.”

Zapovjednik zavrne rukavicu. “Nisam mislio...”

Osmjehnula se. “Shvatila sam što ste mislili.”

Zarumenio se, u tom trenu nalikujući više na školarca nego na dvadeseterogodišnjeg ĉasnika u velikoj ruskoj vojsci cara Nikolaja.

“A ţene. Bi li i one trebale jednako postupati?”

Pljesnuo se po bedru i glasno nasmijao. “Ne, ako ţena nešto uistinu ţeli, onda treba zamoliti muškarca da joj to pribavi.”

Valentina obori pogled i zagleda se u dlanove.

“Postoji li nešto”, upita Ĉernov gorljivim glasom, “što biste htjeli da uĉinim za Vas? Bila bi mi ĉast.”

“Ne.” Prisilila se da ga pogleda. “Prije nekoliko tjedana vidjela sam štrajkaše iz tvornica kako marširaju po Morskoj.”

“Sami izgrednici i podrivaĉi. Dobili smo nove naredbe da ubuduće s njima postupamo stroţe. Pogazit ćemo ih kad sljedeći put pokušaju. Ne dopustite da Vas uznemiruju, to su samo neuki seljaci.”

Priĉekala je dok nije rekao što je imao. “MeĊu demonstrantima bio je i povelik broj ţena.” “Ĉuo sam.” “Ţena usmjerenih k jednome cilju. Kojima ništa ne odvlaĉi pozornost. Koje idu na ţivot ili smrt kako bi dobile ono što ţele.” Govorila je blago, utonuvši u naslonjaĉ, konaĉno pobuĊena zanimanja.

“One rade ono što im kaţu njihovi muškarci. Ne zamarajte se time — neće Vam više dodijavati. Ne smijemo dopustiti da anarhija poljulja stabilnost naše drţave. Što li će još zahtijevati ti demonstranti? Dobili su Dumu, vlastiti sabor, i to bi im trebalo biti dovoljno.

No pokazalo se da, kao što je moj otac i prorekao, što tim ljudima više damo, to oni više traţe.”

“Hvala Vam što ste mi to objasnili, zapovjedniĉe. Dakle, kad ih pogazite konjima kad sljedeći put izaĊu na demonstracije, hoćete li sabljom i puškom krenuti i na ţene?”

Lice mu se najednom smrknulo. “Mislim da ovo nije prikladna tema za razgovor. Mlada dama ne bi trebala slušati i razgovarati o takvim stvarima.” Prestao je petljati prstima.

“Mladoj bi dami na umu trebale biti ugodnije razbibrige. Zato sam danas i došao, kako bih Vas pozvao na veĉeru.”

“Zapovjedniĉe”, reĉe ona smjerno, “poĉašćena sam.”

“Nije ovdje.”

“Mislila sam da će priĉekati.”

“Zbog ĉega si to pomislila?” upita Katja.

“Jer...” Valentina se ogledala po glazbenom salonu kao da provjerava skriva li se Jens

~ 137 ~

ispod naslonjaĉa. “Jer sam mu htjela objasniti.”

“O tome si trebala prije razmišljati.”

“Je li što rekao?”

“Ostavio mi je ovo pismo za tebe.”

Valentina podere omotnicu i proĉita nekoliko ispisanih redaka.

“Dobre vijesti?” upita Katja.

“Da. Od njegova prijatelja lijeĉnika.”

“Tako je i rekao.”

“Mislila sam da će biti od Jensa.”

Prišla je stolcu na koji se on bio smjestio i sjela na nj. Sklopila je oĉi.

Toga je dana Valentina odluĉila ugoditi ocu. Sjela je suĉelice njegovu radnom stolu, zatrpanom lavinom papira i spisa, pitajući se kako mu, zaboga, uspijeva pohvatati konce u toj zbrci. S jedne strane stola leţala je velika omotnica ukrašena ispupĉenim zlatnini grbom cara Nikolaja.

“Htjela si razgovarati sa mnom?”

“Jesam, tata.”

“Samo brzo, molim te, imam posla.” Uvijek je bio prezaposlen.

Poĉela je oprezno. “Mogu li ti kako pomoći, tata? Znam da u ministarstvu imaš pomoćnike i tajnice, no moţda bih ti mogla pomoći s ovim kod kuće.” Mahnula je rukom prema papirima.

On je bio prouĉavao list papira na kojemu bijahu ispisane brojke, no sad je premjestio pozornost na nju. Prstima je rastreseno povukao ovratnik ţaketa te Valentina osjeti nalet njeţnosti primijetivši da su mu nokti blijedi i okrugli poput Katjinih.

“Spasibo. Hvala ti na ponudi, no ne. O ĉemu bi, dakle, htjela razgovarati?”

“Mislila sam da bi ti bilo drago znati da me je zapovjednik Ĉernov pozvao na veĉeru.”

Tamne su mu se oĉi raširile od zadovoljstva i široko joj se osmjehnuo. “Otlično!

Izvrsno!” Pustio je papir da padne na radni stol i sklopio ruke kao da se moli. “Bogu hvala”, promrmljao je, a potom se najednom ukoĉio, napeto se nagnuvši naprijed. “Prihvatila si, nadam se?”

“Jesam.”

“Bravo. On je jako vaţan mladić, a otac mu je veoma utjecajan na dvoru, pa nemoj biti nepaţljiva i uprskati ovo, Valentina. To mi je vaţno.”

Ljupko mu se osmjehnula i odmahnula glavom zanjihavši kosu. Upotrijebite svoje oružje, bio joj je rekao Davidov. Zauzvrat je primijetila kako se bora izmeĊu oĉevih oĉiju opušta i znala je da ga je usrećila, barem nakratko.

“Neću te više ometati, tata.” Ustala je i krenula prema vratima, no na pola puta zastane i osvrne se preko ramena, kao da se upravo neĉega sjetila. “Još nešto, tata.”

On je već bio uzeo nalivpero, nagnuvši krupnu glavu nad još jedan list papira. “Što je?”

“Prijavit ću se za obuku za bolniĉarke u Bolnici svete Izabele.”

Izrekla je to.

~ 138 ~

“Ne!” Šakom je tresnuo o stol tako da su se papiri razletjeli s hrpe, a nalivpero mu je uz zveket palo na pod. “Nećeš to uĉiniti.”

“Tata, saslušaj me. Molim te. Požalujsta. Ţelim to uĉiniti jer...”

“Valentina, već sam ti rekao, izbaci tu budalastu zamisao iz glave.” Ĉelo mu se orosilo kapljicama znoja.

“Mislila sam”, reĉe ona blago, “da bismo mogli postići nekakav dogovor.”

“Kakav dogovor?”

Oprezno kroči.

“Potreban mi je tvoj potpis na prijavnom obrascu jer imam manje od dvadeset godina.

Molim te, tata, potpiši umjesto mene. Zauzvrat ću plesati s tvojim šarmantnim i važnim zapovjednikom Ĉernovom. Smiješit ću mu se, treptati i mahati lepezom kao kakva praznoglava glupaĉa. Uĉinit ću toĉno ono što ţeliš.” Tijekom stanke koja je uslijedila uputila je ocu blag, krotak osmijeh. “Ako potpišeš.”

“Ne dolazi u obzir.”

“Tata, zamisli samo. Danju ću biti tiha i nevidljiva, bezimena bolniĉarka u bezimenoj bolnici. No noću ću zbog tebe postati ljubimica sanktpeterburškog društva, uz koliko ti duša poţeli šampanjca, kavijara i plesa.” Zanjihala je bokovima kao da u zanosu pleše valcer.

“Vaše ime, ministre Filipe Ivanove, spominjat će se na dvoru; ljudi će zavidjeti Vašem poloţaju. To je ono što ţeliš, zar ne? To i ja ţelim za tebe.” Osmjehnula mu se. “To nam oboma odgovara. Dogovoreno, tata?”

On iz dţepa izvadi velik bijeli rupĉić i stane njime tapkati po licu. Uslijedila je stanka.

“Dogovoreno.”

“Zahvaljujem ti, tata.”

Otišla je prije nego što se otac stigne predomisliti. Ĉim je ušla u svoju spavaću sobu, izvadila je kljuĉić iz dţepa i otkljuĉala ladicu. Podiţući list papira boje bjelokosti, paţljivo ga je išĉitala prije no što je prekriţila zadnju toĉku: jedanaestu. Dogovor s ocem postignut je.

Znala je da će ocu biti mrsko što je to uĉinila, jednako kao što je i njoj bilo mrsko, no jedino će joj na taj naĉin dopustiti da nogom kroĉi u bolnicu. Polako je otkopĉavala bisernu dugmad na rukavu, svlaĉeći tkaninu i gledajući svoju blijedu koţu, te zamišljala Jensove prste na njoj.

Molim te, Jense, molim te, shvati da se moram viĎati s Černovom. Pokušala se nasmijati za njega, no smiješak joj je zamro na usnama. Ţelim posao bolničarke. Potreban mi je.

Molim te, nemoj mi ga uskratiti, Jense.

“Jesi li ikad onako laštio cipele?”

Arkina je to pitanje iznenadilo. Vozio je Elizavetu Ivanovu pokraj katedrale svetog Izaka, a njezina ga je veliĉanstvena zlatna kupola smjesta podsjetila na oca Morozova. Tako pametan, naĉitan ĉovjek, a osuĊen na ţivot u vlaţnoj straćari i na nošenje ĉizama kućne

~ 139 ~

izrade s rupama.

“Jesi li, Arkine?” Elizaveta Ivanova ponovi pitanje.

“Nisam, gospoĊo.” Upravo su bili prošli pokraj ĉetvorice djeĉaka na trgu, koji su marljivo radili sa svojim ĉetkama za cipele i drsko se smiješili, gladni kopjejki. “Odrastao sam na selu.”

Iza leĊa zaĉuo je kratak uzdah odobravanja, kao da je ţivot na selu nešto poţeljno.

“Zbog ĉega si otišao?”

“Zbog primamljivog zova velikoga grada.”

“Sankt Peterburg jako je lijep, priznajem. Je li ti ispunio oĉekivanja?”

“Da”, slaţe on. No ona je imala oštar sluh te se nasmijala.

“Nadam se da si sretan ovdje”, reĉe nakon kratkog razmišljanja. “I zadovoljan što radiš za mojega muţa.”

“Dakako. Bolje ne bih ni traţio.”

“Nadam se da je to istina, Arkine, i da to ne govoriš samo kako bi mi udovoljio.”

“Istina je.”

Napola je okrenuo glavu, jednim okom i dalje prateći cestu, a krajiĉkom drugog primijetivši njezin crni krzneni kaput, mekan i sjajan poput panterina krzna. Smiješila se.

Zaĉudo, taj ga je prizor obradovao.

“Zamolila bih te uslugu.”

Po naĉinu na koji je to rekla bilo mu je smjesta jasno da molba nema nikakve veze s voţnjom automobila.

“GospoĊo, stojim Vam na usluzi.”

“Zaustavi automobil naĉas.”

Zaustavio se na ploĉniku nasuprot štandu s ribom. Vonj mrtve ribe na kamenim ploĉama dopro je do automobila. Okrenuo se u sjedalu i u njezinoj ruci primijetio rupĉić od ĉipke.

Njime je prekrila nos.

“Kako Vam mogu pomoći, gospoĊo?”

Njezine su ga oĉi naĉas promatrale te je u njima primijetio nesigurnost. Pitala se u kojoj mu mjeri moţe vjerovati.

“Stvar je... osjetljive prirode”, reĉe ona, a obrazi joj se zarumenješe. Odvratila je pogled, zatresavši pritom crna pera na šeširu. “Ne znam koga bih drugog pitala.”

“Znam ĉuvati tajnu”, reĉe on tiho.

Prisjetio se svih onih trenutaka kad bi automobilom dolazio po mlade ljubavnice ministra Ivanova, ili kad bi svojeg poslodavca vozio u njegovu omiljenu javnu kuću u noćnom klubu Zlatna jabuka gdje je francuska Ciganĉica Mimi uţivala ministrovu naklonost. O da, Arkin je nauĉio drţati jezik za zubima.

“Pomoći ću Vam budem li mogao”, dometne.

Pogled joj je poĉivao na njegovoj ruci u rukavici koja je leţala na sjedalu, kao da joj nudi odgovor. Teško je progutala. “Ţelim da saznaš... viĊa li se moja starija kći s kime.”

Arkin se umalo nasmijao. Htjela ga je pretvoriti u špijuna Ohrane, tajne policije. Kako

~ 140 ~

ironiĉno.

“Tko je ta osoba?” upitao je s iskrenim zanimanjem.

“Onaj danski inţenjer s kojim je bila zarobljena u tunelu. Ime mu je Jens Friis.”

Tako, dakle. Najednom je osjetio saţaljenje prema toj ponosnoj ţeni, koju je nuţda natjerala da uhodi kćer.

“Saznat ću što budem mogao”, pristane on, a ona smjesta podigne pogled s njegove ruke prema licu.

“Razumjeli smo se?” upita.

“Savršeno.”

Osmjehnula mu se, no on se podsjetio na to tko je ona i što predstavlja. Nije htio da mu se svidi.

“Da sada nastavim voziti, gospoĊo?” upita on, najednom sluţben.

“Da.” No dok je skretao na snijegom zametenu cestu, ona dometne tihim glasom: “Zahvalna sam ti, Arkine. Na ovome... i na onome neki dan kad sam...”

“Nema na ĉemu, gospoĊo”, prekine je on.

Nije htio razmišljati o tome. Saţaljenje prema klasnom neprijatelju odmagalo je borbi za koju se zalagao. To je bilo opasno. Ne nije si mogao pomoći.

Jutro je osvanulo sjajno kao uglaĉano staklo. Ni traga magli, samo beskrajan nebeski svod i miris mora u zraku. To je u Arkinu budilo nemir. Ĉekao je Valentinu pokraj automobila pred glavnim ulazom, a Turicum je blistao raskošno poput vodomara na suncu.

“Dobro jutro, Arkine.”

“Dobroe utro, gospoĊice Valentina”, reĉe prilazeći šljunĉanom stazom. Izgledala je mršavo i blijedo. Nosila je skroman kaput i maramu preko glave, a u koraku joj je bilo nekog nemira, kao da je u ţurbi.

“GospoĊice Valentina, drago mi je što ste se oporavili i što tako dobro izgledate.”

Ta ju je primjedba iznenadila. “Hvala ti, Arkine.”

“Nadam se da Vam je gospoĊica Katja prenijela moje ţelje za brzo ozdravljenje dok ste bolovali.”

“Jest, hvala ti.”

Ostao je stajati ondje, zaboravivši na automobil. Uspela se na stubu krenuvši prema unutrašnjosti automobila, no on je podignuo dlan zaustavivši je a da je uopće nije dodirnuo. “Što je, Arkine?”

“Ljudi koji su izazvali eksploziju u tunelu zacijelo Vam nisu namjeravali nauditi ni na koji naĉin. Ti ljudi imaju zacrtan cilj — a Vi ste im se samo našli na putu, i to je sve.” Htio je da zna.

“Reci mi, Arkine, koji je to njihov cilj?”

On snizi glas. “Njihov je cilj izgraditi novo i pravednije društvo. Ţele svrgnuti cara. A ne ugroţavati mlade djevojke.”

~ 141 ~

“Vjeruješ li i ti u to, Arkine? U svrgavanje našeg cara?”

“Ne, gospoĊice Valentina.”

“Dobro je. Jer da vjeruješ, uhitili bi te.”

Prošla je mimo njega i ušla u automobil te sjela na glatku modru koţu zureći ravno preda se. On je okrenuo ruĉicu i upalio motor, popevši se na sjedalo ispred nje. Nijedno nije progovorilo.

Valentina je jedva doĉekala izaći iz Turicuma gotovo kilometar prije bolnice i poslati ga natrag kući da bude majci na raspolaganju. Godila joj je kratka šetnja te se pokušala usredotoĉiti na ono što ima reći, umjesto na sve što je bilo izreĉeno prošli put. Ušla je u Bolnicu svete Izabele i ponovila postupak — provjeru imena na staklenom šalteru i hod niz zelenu stazu od izlizana linoleuma do vrata na kojima je pisalo GORDANSKAJA. Pokucala je.

“Vhodite. UĊite.” Što god je oĉekivala da će zateći, iznenadila se. Krupna figura medsestre Gordanskaje u bijeloj odori kao da se dodatno napuhala od njihova posljednjeg susreta te je stajala naslonjena na red metalnih ormarića ĉvrsto stišćući dugaĉku pincetu meĊu prstima.

Pozornost je samo na sekundu preusmjerila na Valentinu.

“Ah, da, mala aristokratkinja koja smatra da ima ono što je potrebno kako bi postala bolniĉarka.” Nacerila se u ogledalo naslonjeno na ormariću, nimalo duhovita. Valentina shvati da prouĉava straţnji zub koji je bio pocrnio i odlomio se.

“Dobro jutro, medsestro Gordanskaja.”

“Znaš li išta o zubima?”

“Ne, medsestro.”

“Onda mi baš i nisi od koristi, zar ne?”

“Dobro rukujem pincetom.”

“Evo ti.” Ţena naglo Valentini pruţi pincetu.

Valentina je uzme i zapita se sluţi li medesestri ta vjeţba za inicijaciju svih budućih bolniĉarki. No u tom joj sluĉaju nijedan zub ne bi ostao u glavi.

“Zakljuĉujem da imaš prijatelje na visokim poloţajima”, reĉe Gordanskaja, no bez gorĉine, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. “Naravno da imaš. Pogledaj se samo.”

Nasmijala se dubokim glasom od kojeg su joj se zatresli obrazi. “Ne moţeš se sakriti iza marame i zakrpanih rukavica sluţavke. Znam tko si.”

“Ne skrivam se.”

“Ne?” “Ţelim biti bolniĉarka i uĉiniti nešto od svojeg ţivota, a ne samo aranţirati cvijeće i piti ĉaj. Dajem Vam rijeĉ da sam u stanju marljivo raditi i da sam već savladala Dupierreovu knjigu o ljudskoj anatomiji. Njegovala sam mlaĊu sestru i izvještila se u previjanju zavoja.”

“Previše brbljaš. Kao i sve vi obrazovane. Nauĉi šutjeti.” Valentina kimne. “Da, medsestro.”

“Da se prijavljuješ u vojsku, nazvala bih te topovskim mesom, no ovako ću te zvati —

~ 142 ~

tebe i sve ostale mladice poput tebe — peraĉicom vrĉina. Time ćeš se baviti većinu vremena i to je ono što će te na koncu dokrajĉiti. Sve ste vi peraĉice vrĉina. Mila majko Boţja, zašto mi ne pošalju djevojke koje su u stanju raditi? A ne ove bljedolike kilavice.”

Valentina nije ni pisnula.

Gordanskaja joj zgrabi ruku, okrene je kako bi joj prouĉili dlan i palcem je stane bosti po blijedim jastuĉićima. Valentina se osjećala poput ţivotinje na stoĉnoj trţnici.

“Koţa ti je blijeda poput prašĉićevih sisa.” Medsestra odmahne glavom. “Ali ima mišića na ovim rukama. Za što ih koristiš?”

“Sviram glasovir.”

Gordanskaja prasne u smijeh, grub i preziran. “Mili Boţe, daj mi snage.” Odjednom širom otvori usta i pokaţe na crni zub što joj je napola visio iz desni. “Izvadi ga.”

Jedan brz trzaj pincetom i crna je škrba iskliznula poput ĉavla iz trulog drva. Za njim je iscurio tanak mlaz krvi i dašak gnoja. Bolniĉarkinim širokim licem preleti izraz olakšanja te pokaţe prema stolcu ispred svojega radnog stola. Valentina sjedne i odloţi pincetu u kojoj se i dalje nalazio zub Gordanskaji pod nos.

“Doktor Fedorin preporuĉio mi te je za obuku”, odsijeĉe Gordanskaja. “Trebat će mi pristanak tvojih roditelja budući da još nemaš dvadeset godina. A sad proĉitaj ovaj obrazac i nagovori ih da ti ga potpišu.” Zatim dometne uz iskrivljeni smiješak: “Pretpostavljam da znaš ĉitati i pisati?”

“Medsestro Gordanskaja”, reĉe Valentina, “znam što god je potrebno.”

~ 143 ~

19

udesno je koliko je malo potrebno da se svijet išĉaši. Dok se vraćala istim putem duţ zelenog poda sa šarama i niz ulazno stubište bolnice, Valentini ništa nije izgledalo jednako, kao da je prije sve gledala kroz zrcalo što iskrivljuje sliku koja joj je tek sad postala bistra i jasna. Srce joj se stezalo, glasno joj bubnjajući u ušima.

Prije odlaska zastala je ispred teških vrata što su vodila na jedan od odjela i provirila kroz staklenu plohu, zapanjena golemošću prostorije. Ĉinilo se da se proteţe unedogled s beskrajnim nizovima kreveta nalik na bijele lijesove. Došla je u napast da gurne vrata i stupi u taj nepoznati svijet u kojemu su blijeda lica leţala na zguţvanim jastucima. Neki su razgovarali, drugi su pak nijemo leţali na leĊima, sklopljenih oĉiju.

“Makni mi se s puta.”

Kroz vrata odjela provalila je mlada bolniĉarka noseći emajliranu posudu do vrha nakrcanu krvavim zavojima.

“U što piljiš? Da ti ljubavnik nije unutra?” Djevojka se nacerila. “Bez brige budi, svakome dam poljubac za laku noć. Kod mene je u sigurnim rukama. Ja sam bolniĉarka Darja Spaĉjeva, ako nisi znala.”

Bila je viša od Valentine i ţilava poput lasice, širokih jagodiĉnih kostiju i tamnopute koţe juţnjakinje. Crne vlasi kose ispale su joj iz kape, no ruke su joj izgledale sposobno, seljaĉke ruke krupnih zglobova. Osmijeh joj je bio širok i opušten.

“Imaš li ti jezik?” upita.

“Polazit ću obuku za bolniĉarke u ovoj bolnici.”

Djevojka podigne posudu sa zavojima gurnuvši je Valentini pod nos. Zaudarala je.

“Pomiriši to. To će biti tvoj novi parfem kad budeš radila ovdje.”

“Poznajem ja i gori smrad od toga.”

Neuredna bolniĉarka prevrne crnim oĉima. “Nemoj reći da te nisam upozorila.”

Valentina se osmjehne. “Neću.”

“Naporno je i za noge.”

“Moje su snaţne.” Od tolikih godina jahanja. “Ako je tako loše, zašto si ti ovdje?”

Djevojka obriše ruku o pregaĉu, dodajući još jednu mrlju onima postojećim. “Bolje je od muzenja jebenih koza usred jebene planine.” Tutnula je posudu u pregib ruke nehajno kao da je rijeĉ o tek ojarenom kozliću i odbrzala mišićavim nogama.

Valentina još nikad nije ĉula ţenu da tako prostaci. Nasmijala se i poţurila niz glavno

Ĉ

~ 144 ~

stubište zgrade — i u tom trenu ugledala Jensa. Stajao je ukoĉen i mrk u sjeni stabla limete, ruku prekriţenih na prsima i nenasmijana lica. Ĉekao ju je.

Šetali su jedno uz drugo ne dodirujući se. Morala je ubrzati korak kako bi ga pratila jer joj nije radio ustupke, kao da ga nije briga je li tu ili nije. No ipak je došao u bolnicu u vrijeme kad je imala zakazan dogovor. U to se uzdala.

Jens je izgledao neuredno i šlampavo. Gusta siva prašina prekrivala mu je kaput i zavukla se u crno krzno šubare i crvene mu obrve. Uopće nije znala kamo idu, no korak mu je bio odluĉan kad se zaputio niz Ulicu ZagoroĊnaja. Jedva da su izmijenili koju rijeĉ, no bila je bolno svjesna njegove blizine, toga kako mu se kaput vijorio oko potkoljenica, a ĉizme mu škripale po snijegu; prizora njegova daha što se, bijel i nestrpljiv, kovitla na hladnome zraku i trokutastog mjesta u kutu ĉeljusti koje je škljocalo i poskakivalo kao da mu naglašava misli. Gledao je ravno naprijed, iskljuĉivši je, te se pitala je li je zaboravio.

Kad su prešli preko kanala na rijeci Mojki, ona reĉe: “Molim te, zahvali doktoru Fedorinu u moje ime.”

“Moţeš mu i sama zahvaliti. Idemo u njegovu kuću.”

“Zašto tamo?” “Ţeli ti dati savjet o tome što moţeš oĉekivati u Svetoj Izabeli. Objasnit će ti kako se što radi i što ćeš morati nauĉiti. Reći će ti gdje moţeš nabaviti odoru i nauĉiti te kako da odbijaš udvaranja muških pacijenata. Nikolaj Fedorin dobar je ĉovjek. Mnogo vremena provodi u humanitarnim misijama za siromašne i u bolnicama za uboge. Nije samo lijeĉnik za mirisne salone bogatih i razmaţenih.”

Htjela mu je zahvaliti. Htjela mu je reći: “Vidiš, ipak ti je stalo; ne bi ovo radio da nije.”

No umjesto toga uhvatila ga je za ruku, zarivši mu prste u prašnjavi kaput.

“Jense. Stani.”

Time je mislila da prestane govoriti sve te rijeĉi što su se isprijeĉile izmeĊu njih. Da prestane odbijati pogledati je. Da zaustavi bol koju joj je hladnoća njegova glasa izazvala u grlu. Prestane. Zastane. No zastale su njezine noge. Naglo se zaustavile nasred mosta, dok joj je ruka ostala na njemu poput okova koje nije ni pokušao zbaciti sa sebe. Napokon ju je pogledao, a izraz u njegovim zelenim oĉima dirnuo joj je srce.

“Obećala si mi”, reĉe. “Zaklela si se da nećeš imati ništa sa zapovjednikom Ĉernovom.”

Stojeći nasred ulice, polako mu je otkopĉala dugmad kaputa, jedan po jedan, i zavukla ruke pod njega obujmivši ga oko struka.

“Kunem se”, reĉe. “Kunem se sestrinim ţivotom da moje srce nikad neće imati ništa sa zapovjednikom Ĉernovom.”

Naslonila mu je obraz na grudi, udišući vlaţan i zemljan miris prašine s njegove odjeće, te osjetila toplinu njegova tijela kad ju je omotao kaputom, privijajući je bliţe i pritisnuvši je uza se. Ispod njih na zaleĊenom kanalu Mojke jedan je stariji par u istovjetnim šubarama od dabrova krzna mirno klizao prema Palaĉi Taurida drţeći se za ruke. Valentina se zavukla još

~ 145 ~

dublje, osluškujući brze otkucaje u njegovim njedrima.

Lijeĉnik ih je srdaĉno doĉekao natoĉivši Jensu i sebi po ĉašu vrhunskoga gruzijskog vina, dok su Valentina i njegova kćerĉica Ana pile vruću ĉokoladu ispred ognjišta. SviĊao joj se taj ĉovjek koji je bio tako predan otac, sviĊala joj se njegova velikodušnost i naĉin na koji je košĉatim prstima neprestano dodirivao dijamantnu iglu za kravatu dok je govorio. Bilo je jasno da mu je posebno vaţna.

“A sada, mlada damo, porazgovarajmo o Vašoj budućnosti.”

“Zahvalna sam, doktore Fedorine, na Vašoj pomoći. Medsestra Gordanskaja jasno mi je rekla kako oĉekuje da ću podbaciti.”

Primio ju je za bradu i pomno je prouĉio, kao što bi prouĉavao vlastitu kćer. “Posluţit ćeš”, reĉe. “Ako je to ono što uistinu ţeliš.”

“Jest. Već sam uĉila anatomiju i...”

“Korak po korak. Najprije ćemo porazgovarati o vještini pravljenja kreveta, ĉistim odorama i prljavom jeziku medsestre Gordanskaje.

Sjela je i saslušala ga. Napunio joj je glavu ĉinjenicama i brojkama vezanima za bolnicu, njezinom poviješću i pravilima. Rekao joj je kako će se ispravno obraćati lijeĉnicima i da u svakom trenutku mora hodati iza njih, s oduševljenjem joj opisao široku paletu lijekova koji se trenutaĉno razvijaju, ukljuĉujući i pripravak morfija koji ciljano odagnaje bol. U više je navrata naglasio vaţnost ĉistoće: ĉiste ruke, ĉista posteljina, ĉista odora, sterilna oprema. Govorio je o operacijama, provjeravao joj znanje pitanjima, cijelo vrijeme ĉupkajući krajeve brkova ili gladeći blistavi dijamant u kravati.

Bio je to ĉudan osjećaj — na neki neobiĉan naĉin osjećala je da to ispitivanje i ispipavanje u njoj otvara neka vrata za koja nije ni znala da su zatvorena. Na drugom kraju prostorije Jens i Ana sjedili su na prozoru i kartali, a Ana bi poskoĉila i zacijukala poput maĉića svaki put kad bi svojom kartom nadjaĉala njegovu.

Naposljetku se doktor Nikolaj Fedorin naslonio u fotelji, gurnuo palĉeve ispod prsluka i zadovoljno izdahnuo. “Bit će dobra, Friise. Bit će veoma dobra.”

Jens se osmjehnuo. “Znam.”

Nešto u naĉinu na koji je to rekao uzdrmalo ju je. Kao da je pušta da ode. Došlo joj je da pritrĉi prozoru i sjedne mu u krilo kako ne bi potajno umaknuo. Poţeljela mu se nasmiješiti i ĉuti ga kako kaţe: “Bit će mi veoma dobra.” Ustala je i prišla mu korak bliţe.

“Jense...” zausti ona.

“Ana”, prekine je Nikolaj Fedorin, “vrijeme je da odemo pronaći tvoju guvernantu i vidimo što je danas pripremila za tebe.”

Djevojĉica se namrgodi, no utisne poljubac Jensu u obraz, kratko se nakloni Valentini i odbrza iz prostorije ocu za petama.

“Jense”, reĉe blago Valentina.

On potapša klupu u prozoru na kojoj je sjedio i ona se hitro smjesti pokraj njega, jer nije

~ 146 ~

htjela da poĉne govoriti ono što nije ţeljela ĉuti. No ĉim se našla na jastuku, osjeti kako njegova toplina prodire u nju. Noga mu je stajala pokraj njezine. Bedrom joj je dodirivao haljinu. Ĉvrstim se ramenom oslonio o njezino. Dijelovi njega postajali su dijelovi nje.

Primio ju je za ruku.

“Jense, slušaj me.” Nije micala pogled s njegove ruke dok je isprepletala prste s njegovima. “Ovo je moj as, Jense, moja jedina jaka karta. To je sve što imam.”

“Iskorištavanje Ĉernova?”

“Da.” “Kao sredstvo pogodbe.”

“Da. Bez njega nemam ništa.”

“Imaš mene.”

Imaš mene. Naslonila mu je glavu na rame i pustila je da ondje poĉiva, pohranivši u nju te dvije rijeĉi.

“Moraš mi vjerovati”, prošaptala je. “Samo tako mogu pohaĊati obuku za bolniĉarke.

Roditelji mi to neće dopustiti ne budem li zabavljala zapovjednika Ĉernova.”

“Zabavljala?”

Protrljala je obraz o njegov ţaket. “Nekoliko osmijeha, nekoliko plesova, ništa više.”

Ispustio joj je ruku, a ona osjeti kao da su joj prsti obudovjeli. “Jense, to neće dugo trajati.

Brzo ćemo mu dosaditi ja i moja šutljivost. Ti i ja i dalje moţemo...”

“I dalje što?”

“I dalje razgovarati.”

On progunĊa, a potom je obujmi rukom, podignuvši je u krilo i nagnuvši je unatrag dok mu nije leţala u naruĉju gledajući mu lice odozdo.

“A sada”, reĉe on, “razgovarajmo.”

Sagnuo se i poljubio je. Dotaknula mu je kosu mrseći mu pramenove. “Vidiš”, promrmljala je dok joj je usnama klizio niz vrat i iza uha potjeravši joj krv kroz ţile u vratu, “ja sam poput tvojih tunela.”

“Mraĉna i teška?”

Povukla ga je za kosu i snaţno je protresla kao vrat psa lutalice. “Nije me lako uništiti.”

Revolucionari su djelovali u gnijezdima unutar grada, u zasebnim ćelijama koje su odrţavale minimalan meĊusobni kontakt kako bi umanjile štetu u sluĉaju izdaje. Omanje skupine potajno su se sastajale po podrumima, tiskale se u straţnjim prostorijama što su zaudarale na loš duhan i ogorĉenost. Arkinu je nedostajalo strpljenja. Nestašice hrane bivale su sve gore, cijene su rasle, sindikati su se ukidali, a cijelo to vrijeme sve se veći broj bolesnih i beskućnika gomilao na ulici. Intelektualci iz srednjeg staleţa nastavljali su zahtijevati reformu, no valjalo ih je nauĉiti da reforma nije i neće biti dovoljna. Samo će revolucija Rusima omogućiti pristojan ţivot.

Pokraj Arkina sjedio je Sergejev. Previjao je ruku pušeći lulu. Samo Bog zna što je u

~ 147 ~

njoj bilo, no od nje je tmurna prostorija zaudarala na konjski izmet. Njih dvanaest okupilo se na sastanku u skladištu iza svjećarnice, a u zraku se osjećao teţak miris loja. Arkin je ćutio njegov okus u dnu grla, gust i masan. Na ĉelu stola sjedio je Kraţkov, muškarac ĉupave brade koji se borio u carskoj vojsci protiv Japanaca i koji bi pljucao svaki put kad bi netko izustio ime cara Nikolaja. Bio je stariji od ostalih i imao je samo jednu nogu. Tresnuo je šakom o stol zahtijevajući tišinu.

“Arkine”, zareţao je. “Veĉeras si tih. Kakve su vijesti?”

“Poĉela je odmazda.”

“Ubilaĉki gadovi!”

“Naĉuo sam ministra Ivanova kako u automobilu razgovara s jednim od svojih pomoćnika. Kaţe da je Stoljipin naredio Ohrani da napuni zatvore dok u njima više ne ostane mjesta.”

Oko stola se razlegoše ţuĉljivi povici.

Sergejev je bio taj koji ih je pozvao na red. “Drugovi, što se oni oštrije obruše na nas, to se više radnika prikljuĉuje našoj borbi.”

“Sergejev je u pravu”, sloţi se Kraţkov. “Svaki put kad postavimo bombu ili bacimo granatu, Ohrana i car”, pljunuo je na pod, za dlaku promašivši psa koji je ondje leţao, “vide našu snagu i boje nas se. No proletarijat vidi našu snagu i poštuje nas. Sve više će ih pohrliti na našu stranu kad poĉnu vjerovati da smo dovoljno moćni da srušimo vladavinu prokletih Romanova.”

“No problem je u tome što nama oĉajniĉki nedostaje sredstava”, primijeti Arkin tiho.

“Ako ne prikupimo dovoljno rubalja, kako ćemo opremiti tu vojsku proletarijata?”

No Kraţkov se nije dao odvratiti od glavne teme. “Što si još ĉuo?”

“Policija namjerava kazniti voĊe sindikata na naĉin koji će posluţiti kao primjer ostalima”, upozori Arkin. “Ministar je po tom pitanju bio vrlo jasan.”

“Smjesta ćemo ih upozoriti.” Kraţkov se namršti. “Neke od njih morat ćemo skloniti na sigurno.”

Sergejev zalupa drškom lule po stolu. “Moj nećak Jusev radi u tvornici Tarasov.” Braća Tarasov bili su vlasnici jedne od najvećih tvornica alata u Sankt Peterburgu i vozikali su se naokolo u sjajnoj Benzovoj limuzini dok su njihovi radnici na ulicama vapili za kruhom.

“Kune mi se da su šegrti spremni na pobunu. Juĉer su još dva djeĉaka poginula kad im se iznad glava slomila dizalica.” Uperio je lulu prema Arkinu. “Jedan od njih bio je deĉko koji je s tobom odradio onaj posao s vlakom.”

“Karl?”

“Ne, onaj niski deĉko, Marat. On je poginuo.”

Arkina obuzme gnjev teţak i gust poput loja što se osjećao u zraku.

Kraţkov se nagnuo naprijed uţarenih oĉiju. “Što predlaţeš, druţe Arkine?”

“Car Nikolaj moţda je dovoljno nemilosrdan da pošalje konjicu da sasijeĉe i pobije vlastiti narod dok maršira ulicama, no ĉak ni on ne bi posmicao nevinu rusku djecu. Vrijeme je da uposlimo mlade šegrte ovoga grada.”

~ 148 ~

Sa sastanka su otišli u parovima u razmaku od pet minuta. Arkin i Sergejev otišli su prvi, hitro se odšuljavši kroz tamu niz nekoliko mraĉnih uliĉica dok nisu odmaknuli dovoljno daleko od svjećarnice da uspore korak. Gotovo da nije bilo vjetra pa su pahuljice snijega padale ravno dolje s crnog neba, mekane poput paperja. Arkinu je godio njihov dodir na licu. Bubnjalo mu je u sljepooĉnicama i znao je da će te noći ruţno sanjati.

“Viktore”, reĉe Sergejev stojeći mu s boka, “ne krivi se za opasnost kojoj su izvrgnute voĊe sindikata u znak odmazde za napad na Stoljipina.”

“Kako da se ne krivim?”

“Oduvijek smo znali da ćemo morati uprljati ruke krvlju. Trocki nas je na to upozorio.”

“A je li nas upozorio na...” Pregrizao je jezik. Njegov je drug imao dovoljno vlastitih problema. “Kaţi mi, prijatelju, kako ti ţena? Je li već rodila?”

“Samo što nije.”

Arkin je zaĉuo ponos u Sergejevljevu glasu i nanovo osjetio neoĉekivan ubod zavisti.

Kao da mu je netko zakucao ĉavao pod rebro Jednoga dana, reĉe sam sebi. Jednoga ćeš dana i ti imati ženu. I vlastito dijete.

“Poţeli joj svu sreću u moje ime”, nasmijao se, “i reci joj...”

Neĉija ga ruka zgrabi za rame. Tresnula je njime o zid od opeka, istisnuvši mu zrak iz pluća. Zamahnuo je šakom i zabio koljeno u napadaĉeve prepone. Ĉuo je kako je progunĊao, osjetivši kako ruka na njegovu ramenu popušta stisak, a tijelo klizi na pod. Još jedna prilika promoli iz mraka.

“Miruj ili ćeš dobiti metak u ĉelo.”

Arkin se ukipio. Bacio je kratak pogled udesno kako bi provjerio kako je Sergejev, no on je stajao nepomiĉno dok mu se na ramenima taloţio snijeg. Bio je pognut, privijajući ruku u udlazi uza se kao da je pretrpjela udarce. “Što hoćete, gadovi?” upita Arkin. “Ţelimo neke odgovore od vas.” Ĉovjek s mauserom u ruci imao je široka prsa i pivski trbuh te naslage sala umjesto mišića. Onaj drugi, niţi, leţao je izvaljen na ledenom tlu drţeći se za prepone i psujući.

Nosili su crne koţnate kapute, sjajne poput zmijske koţe, i imali hladne i usredotoĉene oĉi lovaca. Bili su to pripadnici tajne policije, Ohrane. Nisu mogli biti ništa drugo.

“To ovisi o tome”, reĉe Arkin uljudno, “kakva su vam pitanja.”

Onome koji je leţao na tlu nije se svidio Arkinov odgovor te se posrćući uspravio na noge i tresnuo ga laktom u trbuh.

“Drţi ovoga gada podalje od mene”, zareţi Arkin, “ili ću mu otkinuti muda.”

“Vrošĉine, odstupi!”

“Kakva pitanja?” ponovi Arkin.

“Zbog ĉega lutate ulicama u ovo gluho doba?”

Arkin slegne ramenima. “Kartali smo. Ništa nepoćudno. Jedini je problem to što je moj glupi prijatelj prokockao novac za stanarinu pa sad mekeće poput janjeta na pomisao da to mora reći ţeni. Nije li tako, Mihaile?”

~ 149 ~

Sergejev progunĊa. Arkin se nasmijao i sa zadovoljstvom primijetio kako se neljubazna usta pripadnika tajne policije razvlaĉe u podrugljiv osmijeh. Prst popusti pritisak na obaraĉu.

“I ovako je već u nevolji”, nastavi Arkin i pljesne Sergejeva po leĊima, pomaţući mu da se ispravi. “Dopustite mi da sirotu budalu odvedem kući.” Provukao je ruku ispod prijateljeva zdravog lakta i povukao ga nekoliko koraka dalje. “Laku noć. Spokojnoj noči, prijatelji. Odveć je hladno da bismo se ovdje zadrţavali.” Prštao je gust snijeg na ĉemu je Arkin bio zahvalan. “Ĉekajte.”

Još nekoliko koraka i snijeg bi ih potpuno zaklonio. “Da?” “Stanite uza zid i stavite ruke iza glave.”

“Ali zašto...”

“Uza zid.”

Arkin uĉini kako mu je reĉeno, vukući Sergejeva za sobom, no primijeti da mu prijatelj drhti. Agenti Ohrane poĉeli su ih grubo pretraţivati, izvrćući im dţepove i rastvarajući kapute, dok je Sergejev štitio udlagu obavivši oko nje ruku. Arkinov um radio je punom parom. Nešto nije bilo u redu.

“Odakle dolazite?” upita onaj debeli s pištoljem.

“Rekao sam vam, s kartanja.”

“Ili s jednog od sastanaka onog revolucionarnog šljama?”

“Njet, naravno da ne. Ja radim za ministra u vladi cara Nikolaja.”

Na to su zatreptali, malĉice popustivši stisak na njegovu rukavu. Znoj mu se cijedio niz leĊa unatoĉ hladnoći. Pri tankoj zraci svjetla, što je padala s prozora na katu reţući ţutu krišku mraka, spazio je zdvojan izraz na Sergejevljevu licu.

“Evo! Što je ovo?” Niţi policajac potezao je Sergejevljevu ozlijeĊenu ruku pokušavajući mu strgnuti udlagu. “Ovaj sroljo krije nešto u ovome.” Policajac zavuĉe prste pod gornji sloj zavoja i izvuĉe mali pištolj ne veći od dlana. Bljesnuo je bisernim sjajem na snijegu što je padao.

Proklet bio, Sergejeve. Proklet bio.

Muškarci u crnim kaputima iskesiše zube. Onaj s pištoljem snaţno udari Sergejeva kundakom po ruci, na što ovaj bez glasa padne na koljena, no Arkin ga dohvati prije nego što se skljokao te ga zavrti i gurne prema dvojici muškaraca kao da je ovan za probijanje vratnica. Razrogaĉili su oĉi od iznenaĊenja kad se Arkin svom teţinom bacio za njim te su se stali klizati unatrag na petama, lamatajući rukama. Led je bio odveć sklizak te su se obojica srušila na zemlju. Arkin je ĉuo zvuk udarca lubanje o beton, no nije se zaustavio kako bi provjerio kome se to razdrmao mozak. Dohvatio je mali pištolj koji je leţao na tlu i zgrabio Sergejeva za zdravu ruku.

“Trĉi.”

Trĉali su. Brzajući kroz zabaĉene uliĉice, bateći duţ skliske rijeĉne obale, skaĉući preko ograda i ispod nadsvoĊenih prolaza, napreţući pluća na ledenom noćnom zraku. Stalno su

~ 150 ~

se drţali neosvijetljenih ulica. Arkina je usporavao ranjeni prijatelj, no nije mu htio ispustiti ruku dok god su iza leĊa mogli ĉuti prodorne povike i pogane psovke progonitelja. Samo se jedanput Arkin usudio osvrnuti preko ramena, vidjevši da je onaj niţi na ĉelu, lica oštra kao u lovaĉkog psa što njuši trag. Onaj deblji nastojao je drţati korak s njim no nije uspijevao.

Odzvonila su ĉetiri hica no bilo je odveć mraĉno i metak ih je svaki put zaobišao u širokome luku.

Nastavili su trĉati i izmicati se, neprestano mijenjajući smjer.

Sa Sergejevom za petama, Arkin se ĉetveronoške spustio do mjesta ispod mosta gdje su obojica ĉuĉnuli svom snagom udišući mrzao zrak. Led pod nogama zakrckao bi ĉim bi pomaknuli koljenom.

“Gdje smo?” šapne mu Sergejev na uho.

“Nemam pojma, ali budi tiho.”

Trideset su minuta stajali nepomiĉno, nevidljivi poput sjena, ometajući samo maĉku u noćnom lovu preko debeloga leda kanala. Kad su se naposljetku uspeli uz zaleĊenu rijeĉnu obalu, vladala je posvemašnja tišina. Padao je gušći snijeg, pekući ih za oĉi i taloţeći im se u hrpicama na vrhovima ĉizama. Ţurno su se uputili kroz ulice pognutih glava, drţeći se najmraĉnijih dijelova grada, te zastali tek kad su na koncu dospjeli do ĉetvrti Litejna.

Kroz ĉipkasti zastor od snijega Arkin se zagledao u prijateljevo ispaćeno lice. “Kako ti je ruka?”

“Još nije otpala.”

“Jesu li oni gadovi napravili veliku štetu?”

Sergejev slegne ramenima. “Gdje god Ohrana kroĉi, nanosi štetu.”

“Nisi smio imati pištolj. Zbog ĉega si ga nosio?”

“Mijenjao sam dobar bodeţ za njega u baru. Mislio sam da ću s njime biti sigurniji.”

Nanovo slegne ramenima. “Bio sam u krivu.”

Arkin ubaci mali damski pištolj u Sergejevljev dţep. “Prodaj ga”, predloţi mu. “Inaĉe će te stajati glave. Umjesto toga kupi ţeni hrane.”

“Ne.” Sergejev mu ga vrati s pokajniĉkim izrazom lica. “Ti ga zadrţi.”

Arkin se nije bunio — bez njega će Sergejev manje upadati u nevolje. “Ĉuvaj se, prijatelju.” Poloţi mu ruku na rame. “I reci ţeni da joj ţelim sreću s djetetom.”

“To je ono za što se borim. Kako bih sinu izgradio bolju budućnost. Hvala ti, druţe”, reĉe s nelagodom, “što mi pomaţeš. Ţena bi mi umrla od gladi da završim u zatvoru.”

Arkin kimne, a prizor njezina nabreknula trbuha oţivi mu u sjećanju dok je nestajao u noći, a snijeg padao toliko gusto da je zrak bio gotovo krut. Dlanom je obuhvatio pištolj s bisernom drškom koji mu je leţao u dţepu. Sergejev je bio u pravu. S njim se zaista osjećao sigurnije.

~ 151 ~

20

“O

nda, kako izgledam?”

“Poput opatice.” Katja je kritiĉnim pogledom mjerkala sestru. “To je zbog tog pokrivala na glavi.”

Valentina se okrenula u mjestu kako bi svoju bolniĉarsku odoru promotrila iz svih kutova. Bila je bijela i kruta te se u njoj osjećala kao neka druga osoba. U zrcalu je zurila u bolniĉarski veo s uskom trakom oko ĉela i urednim platnenim naborima što su joj visjeli do ramena, potpuno joj prekrivajući kosu. To joj je bio prvi radni dan i ţivci su joj treperili kao da ima mrave u trbuhu. Pogladila je uštirkanu pregaĉu koju je nosila preko jednostavne bijele kute i osmjehnula se Katji.

“Dobro me pogledaj.”

“Zašto?”

“Jer ću biti drugaĉija kad se vratim iz bolnice.”

Katja se nasmijala. “Misliš, prljava, smrdljiva i mrtva od umora.”

“Upravo tako!”

No sestre su izmijenile dug pogled jer su obje znale da Valentina uopće nije na to mislila.

Bolnica svete Izabele bila je labirint hodnika. Ĉinilo se da granitni zidovi odjela upijaju sve zvukove, zbog ĉega je sve bilo prigušeno i mirno. Ţamor glasova bio je jedva ĉujan, a stenjanje i kašljanje malodušno, kao da se ţivot unutar tih debelih zidova sveo na najmanju moguću razinu. Prvi dan promijenio je Valentinino poimanje sebe. Ĉinilo joj se da je kao sanitarka Ivanova prestala biti pojedinac i postala nevaţan dio ravnodušnog stroja, i na tu se spoznaju morala dugo privikavati. Svašta je oĉekivala, ali ne i to.

Dan je poĉeo inspekcijom. Bolniĉarke su se postrojile jedna pokraj druge, a sitne oĉi medsestre Gordanskaje stisnule bi se od uţitka kad bi im pronašla kakav nedostatak.

Okomila bi se na cipele, naramenice pregaĉa, iskrzane porube na rukavima, nokte na rukama. Valentina je pruţila dlanove na pregled i ĉula kako je medsestra razdraţeno dahnula od nezadovoljstva budući da nije pronašla nikakvu zamjerku.

Peračica vrčina. Gordanskaja je bila u pravu. Prestala je ĉak i zamjećivati njihov neugodan miris. Nauĉili su je kako podvrnuti krajeve na dekama i plahtama i zatisnuti ih

~ 152 ~

oko tankih madraca, naredivši joj da to ponavlja sve dok ne napravi kako valja. Vjeţbala je kako okretati pacijente dok leţe u krevetu i izvući prljave plahte ispod njih.

Smjestili su je na ţenski odjel gdje su kreveti bili puni ustrašenih oĉiju i neurednih frizura. No te su se ţene odlikovale snaţnim strpljenjem i voljom, a Valentina je nauĉila da ne smije brzo hodati. Nauĉila je gledati, okrećući glavu s jedne strane na drugu, primjećujući kako pacijentice krate vrijeme beznaĉajnim poslićima: kartanjem, šivanjem, ĉeškanjem stopala i razmišljanjem o idućem obroku. Nepomiĉna tijela i sklopljene oĉi u njoj su izazivali nemir. Kad se jedna mlada pacijentica guste i sitno nakovrĉane kose najednom uspravila u sjedeći poloţaj, vrišteći kako joj crv gmiţe po srcu, i poĉela trgati sa sebe zavoje razgolitivši krvave grudi, Valentina je otrĉala po pomoć. Za tu je pogrešku ukorena tako što se morala suoĉiti s bujicom Gordanskajinih naputaka.

“Nemoj trĉati.”

“Nemoj vikati.”

“Nemoj dizati paniku.”

“Nemoj strašiti pacijente.”

“Nemoj od sebe praviti budalu, premda to jesi.”

“Nemoj sramotiti bolnicu.”

Nemoj.

Valentina je zurila ravno ispred sebe, ne trepćući. Rumena lica, ruku iza leĊa i skvrĉenih prstiju u cipelama. “Potrudit ću se da budem bolja.”

“Bogami, morat ćeš.”

Bogami, morat ću.

Do kraja dana ruke su joj se ţarile, a stopala je boljela kao da su ih psi saţvakali i ispljunuli. No odradila je dan ne usmrtivši nijednog pacijenta — i to je bio uspjeh.

Mornarsko plavim ogrtaĉem zakrila je odoru i umor, navukla valjenke4 i isteturala u mraĉan, snijegom zameten grad. Bila je zapanjena. Ĉinilo joj se nemogućim da se u Sankt Peterburgu ţivot nastavio zbivati po svakodnevnom, uobiĉajenom redu, dok je njezin pak bio sasvim nesvakidašnji. No koĉije su i dalje kloparale niz ulice, a lakaji se meĊusobno dovikivali pridrţavajući se poleĊina koĉija; tramvaji su zveĉali, djeĉaci vukli do vrha natovarene saonice, a svjetla ţmirkala kroz pahulje snijega. Ništa se nije promijenilo. Osim nje.

Navukla je kapuljaĉu i pojurila niza stube.

Jens je bio ondje, ĉekao je na uglu pod uliĉnom svjetiljkom, baš kao što je bio obećao. Prišla mu je u naruĉje osjetivši kako bol, patnja i stid zbog ranije poĉinjene pogreške išĉezava. Ĉelo mu je oslonila o vlaţno sukno kaputa te osjetila miris njegova znoja i umora, tisuću puta gori od njezina.

“Je li dan bio dobar?” upita on.

4

ĉizme od dlake ili valjane vune

~ 153 ~

“Da, dobar. Kao što je dobro izvaditi bolan zub.”

On se nasmijao i još je ĉvršće zagrlio.

“A tebi?” prošaptala je.

“Sad je dobar. Sada moj dan poĉinje. Ostatak zaboravljam. Sanitarka Ivanova, izgledate umorno.”

“Ne, uzbuĊena sam.” Privinula se uz njega. “I sretna.”

Obujmio ju je rukom oko struka te su se uputili u šetnju Sankt Peterburgom, zagrljeni, ĉudeći se hladnoći pahuljica koje bi im pale na jezik kad bi se smijali.

“Priĉaj mi još”, reĉe ona, “o svojem danu.”

“Koji dio hoćeš? Dobre ili loše vijesti?”

“Dobre.” “Ĉuo sam da će se izgradnja novog pogona za proĉišćavanje otpadnih voda koji bi sjevernom dijelu grada trebao priskrbiti ĉistu i pitku vodu nastaviti ove godine. Sredstva su konaĉno odobrena i doznaĉena.”

“Na koji naĉin proĉišćavaju vodu?”

“Hoćeš duţu verziju ili kraću?”

“Kraću.”

Nasmijao se zadovoljnim grlenim zvukom koji mu se razlegao iz grla. “Neproĉišćena voda obradi se pomoću koagulanta — zacijelo umireš od ţelje da saznaš kojeg, pa ću ti prikratiti muke i reći je u pitanju aluminijev sulfat — i potom ispušta u spremnike za taloţenje.”

“I to je to?”

“Ne, nipošto. Godina je 1911. i sluţimo se najnaprednijom suvremenom tehnologijom koja postoji.” “Što onda slijedi?”

“Ovo je uzbudljivi dio.”

“Jedva ĉekam.”

“Voda se potom propušta na brze pješĉane filtre i...” Zastao je radi dramatiĉnijeg uĉinka.

“Nemoj sad stati.”

“I ozonizira. Eto”, reĉe on uz širok osmijeh, “nadam se da ćeš to imati na umu svaki put kad budeš pila ĉaj u onoj raskošnoj primaćoj sobi za dame.”

“Kunem se da više nikad neću jednako doţivljavati vodu što teĉe iz slavine samovara.”

Protrlja obraz o njegovo rame. Bilo je vlaţno. “Da pješĉani filtri!”

Hodala je uz njega poluosvijetljenim ulicama, bedra prislonjena uz njegovu dugaĉku bedrenu kost. Veselilo ju je to što su, unatoĉ razlici u visini, tako lako i prirodno pristajali jedno drugomu.

“A sad”, reĉe on i okrene glavu pogledavši je ravno u oĉi, “kaţi mi kako je tebi protekao dan?” Na obrvama su mu se uhvatile pahulje snijega.

“Najprije mi reci lošu vijest.”

~ 154 ~

Odmahnuo je glavom, a usta su mu se, uvijek izraţajna, ovjesila. Niz umorne noge prošli su je srsi, no ne zbog hladnog zraka s rijeke.

“Kaţi mi, Jense”, promrmljala je tiho.

Oklijevao je te je naĉas pomislila da će joj slagati nešto ĉime će zataškati ono što ga je zbilja morilo, no nije. Zastao je i privukao je u blijed krug svjetla ispod uliĉne svjetiljke.

Zadignuo joj je kapuljaĉu ogrtaĉa i zavukao ruke u nju, uklonivši kvaĉice koje su pridrţavale bijelu tkaninu pokrivala za glavu na mjestu kako bi joj mogao dodirnuti kosu.

“Jednoga bih ti dana”, reĉe, “volio poĉešljati tu divnu kosu.” Zario joj je prste meĊu guste uvojke. Snaţne sposobne ruke; ruke što su kadre vješto raditi. “Valentina”, reĉe tiho, “plašim se za tebe.”

Poloţila mu je dlanove zaštićene rukavicama na obraze kao da tako moţe upravljati rijeĉima što su mu na jeziku. “Zbog ĉega, Jense? Zašto bi se plašio?”

“Bolniĉarko Ivanova, zar niste ĉuli?” “Ĉula što?”

“Da je ponovo izbila kolera.”

“I? Kako je bilo?”

“Bilo je dobro, mama, hvala na pitanju. Mnogo sam nauĉila.”

Iznenadilo ju je što ju je majka doĉekala na pragu male ĉitaonice ĉim se vratila kući.

Nosila je veĉernju haljinu boje vina, a kosa joj je bila ukrašena rubinima.

“Valentina, molim te, uĊi.”

“Umorna sam, mama. Molim te, dopusti da se najprije okupam i presvuĉem.” “Ţao mi je, draga, ali moram razgovarati s tobom.” “Što je tako hitno, mama? Nije valjda Katja?”

“Ne, tvoja sestra nije u pitanju.” Majka joj je izgledala kao da joj je nelagodno. “Moraš ispuniti svoj dio pogodbe.” Glas joj je bio blag. “Znam da si umorna, ali...”

Valentina shvati što je slijedilo.

“Imaš sat vremena, Valentina. Da se pripremiš.”

“Pripremim za što?”

“Za izlazak. Ne zaboravi, zapovjednik Ĉernov dolazi po tebe kako bi te izveo na veĉeru.”

“Mama”, reĉe Valentina oprezno, “bi li bila tako ljubazna i zamolila zapovjednika da odgodimo veĉeru? Veĉeras mu neću biti bogzna kakvo društvo. Iskreno, preumorna sam da mislim, a kamoli koga zabavljam.”

“Valentina.” Majĉin glas bio je bezizraţajan. “Pristala si na ovo. Sve je ugovoreno.”

“Molim te, ne danas.” Nije mogla podnijeti ni pomisao na Ĉernova.

“Dala si nam rijeĉ. Moraš odrţati obećanje. To je vaţno. Razumiješ li me, Valentina?”

“Da, mama. Razumijem.”

Majka joj se nasmiješila, no u oĉima joj se i dalje zrcalio oprezan izraz. “Hvala ti”, reĉe,

~ 155 ~

poljubi kćer u obraz i izaĊe iz prostorije. Valentina sklopi oĉi, iskljuĉujući majĉine rijeĉi.

Polako je podignula rame pod vlaţnim ogrtaĉem, primaknula ga licu i udahnula. Je li to bio njegov miris? Miris neĉega novog. Ili pak vonj bolnice?

Brzo je pojurila uza stube osjećajući kako joj se mišići bune. Prvo što je napravila ušavši u sobu bilo je to da je izvadila popis i prekriţila toĉku pet: Slušati mamu.

A potom je sa smiješkom na licu povukla debelu crtu preko broja tri. Pronaći posao.

Uĉinila je što je morala. Jela što je morala. Govorila kad je morala. I ništa više.

Zapovjednik Stepan Ĉernov stigao je u veliĉanstvenoj sjajnoj crnoj koĉiji na ĉijim se vratima nalazio grb njegove obitelji i koju su vukla ĉetiri istovjetna konja. Odveo ju je u Donon, otmjen francuski restoran. Saznavši da je rezervirao privatnu prostoriju, obuzeo ju je nemir, ali nije bilo razloga za brigu. Bio je besprijekorno pristojan i uljudan, na trenutke ĉak i oklijevajući, ne znajući što bi rekao kad su ostali nasamo. Ona mu nije pomagala.

Dok su jeli oštrige i kavijar, vladale su dugaĉke neugodne tišine koje nije ni pokušavala prekinuti. U jednom su joj trenutku vjeĊe postale teške poput olovnih utega i polako se sklopile, no uspjela je sprijeĉiti da joj glava klone u tanjur peĉene jesetre u umaku od gorušice i maslina. Tijekom kave on se nagnuo naprijed i brzim, nestrpljivim pokretom otkinuo vrh crne cigarete sa zlatnim filtrom.

“DosaĊujem li ti?” upita je.

To pitanje bilo je toliko nepotrebno da se poĉela smijati. Nije namjeravala, ali nije se mogla suzdrţati, i kad je jednom poĉela, više nije mogla prestati. Smijeh je samo navirao iz nje. Bilo je to zbog umora — i besmislenosti cijele te situacije, gluposti njezina oca ako je mislio da će mu dopustiti da je prisili na to da se uda za tog ĉovjeka svijetlih brkova samo zato što je visoko cijenjen. Zapovjednik Ĉernov sjedio joj je suĉelice i promatrao je. Ona je objema rukama prekrila usta kako bi utišala smijeh, no on joj se ipak iskrao kroz prste. Suze su joj se kotrljale niz obraze.

“Valentina, molim te, prestani.”

Ona kimne. A zatim uslijediše nove suze.

On je polako pripalio još jednu cigaretu, motreći je kroz dim. “Dakle, nasmijavam te.

Uz to što sam ti dosadan.”

Nagnuo se preko stola te je mogla vidjeti kako su mu plave oĉi bljesnule dok ju je prouĉavao. Je li to zbog znatiţelje? Smetenosti? Ili pak pukoga gnjeva zbog njezina drskog ponašanja? Nije imala pojma.

“Tako dakle”, reĉe on. Naglim teatralnim zamahom ruke pomeo je sve staklo i porculan sa stola, koje se uz tresak razletjelo po privatnoj blagovaonici. “Sad je pred nama prazan stol. Moţemo poĉeti iznova, ti i ja. Stavi na njega što god ţeliš.”

Pomno ju je motrio nastavljajući pušiti crnu cigaretu snaţnog mirisa. Smijeh je prestao, kao i smrtna dosada. Podignula je kut bijelog stolnjaka od damaska, obrisala njime oĉi i tiho

~ 156 ~

štucnula.

“Nekoliko pravila”, reĉe.

“Slušam.”

“Ako mi ţeliš što reći, reci to meni, a ne mojim roditeljima.” Ĉinio se iznenaĊen, a svijetle pjegice na njegovu nosu potamnjele su. “Dogovoreno.”

“Znam da si već razgovarao s mojim ocem, no ne ţelim ništa ĉvrsto dogovarati. Barem ne idućih dvanaest mjeseci.”

“Cijelu godinu! To je... bezobzirno od tebe.”

“Na tome ustrajem.” Ostavljala si je dovoljno vremena.

“Onda i ja na to pristajem.”

“Hvala ti.”

“A sad je red na mene, Valentina.”

Ona kimne.

“Samo jedno pravilo.”

“Koje glasi?”

“Bez drugih muškaraca. Bilo kojeg drugog muškarca ću ubiti.”

Zagledala se u smrskano posuĊe što im je leţalo oko nogu nalik na išĉupano perje kakve sirote ptice. Konobar je ušao kako bi sklonio krhotine, no Ĉernov ga je pokretom ruke otpravio iz prostorije “Ne preţeš od razbijanja, zar ne, Stepane? Kako bi dobio što ţeliš.”

Obraze mu je oblilo rumenilo zahvativši mu i boĉnu stranu nosa. “Ja sam vojnik, Valentina.”

Kao da je to objašnjenje.

“Stepane.” Promatrao joj je usta dok je govorila. “Budem li razgovarala s drugim muškarcima, šetala s drugim muškarcima ili ĉak plesala s drugim muškarcima, ne moram valjda oĉekivati da će osvanuti mrtvi.”

“Naravno da ne.” Slegnuo je ramenom, a epolete su mu se zanjihale od nelagode.

“Nisam mislio...”

Usne su joj se razvukle u smiješak. “Znam što si mislio.”

“I, što sad? Noćni klub? Predlaţem Akvarij. Svidjet će ti se. Uza zidove plesnog podija nalaze se akvariji za ribe.”

“Sada se idem kući naspavati.”

Valentina je nauĉila zamjećivati sitnice. Znakovite pojedinosti. Ovješena usta, pomodrjeli nokti, iznenadan osip na koţi, zadihanost; nauĉila ih je traţiti. Ĉak i promjene mirisa mrskih posuda za obavljanje nuţde.

Prvu smrt pacijenta doţivjela je koncem prvog tjedna. Preminula je ţena tanke kose koja je svijet ţivih napustila jednako nenametljivo kao što ga je i nastanjivala, a tuga koja je preplavila Valentinino srce bila je sasvim neumjerena. Skrila se u skladište, ljuta na sebe.

Jedva da je poznavala tu sirotu ţenu, no suze su joj tekle niz obraze i morala je prekriti usta

~ 157 ~

mokrom krpom ne bi li prigušila jecaje. Umrla bi od stida da ju je medsestra Gordanskaja zatekla takvu.

Te veĉeri kad je sišla niza stube Jens je smjesta znao. “Valentina”, rekao joj je, “znala si da neće biti lako.”

“Znam.”

Tijekom šetnje sporo je koraĉao, a ona se pitala je li to zbog nje ili njega, ili samo kako bi odgodio trenutak rastanka. Toga je dana zima napokon popustila i s tamnog neba nad Sankt Peterburgom sipila je sitna kiša što joj je svojim blagim dodirom i oštrim mirisom mora došla kao osvjeţenje nakon hladnih i sumornih hodnika bolnice. Nosnice su joj se ţarile od mirisa sredstva za dezinfekciju.

“Onda”, upita on, “kakva je danas bila medsestra od koje svi strepe?”

“Poput goniĉa robova. Tjerala me da okrećem madrace i krpom ĉistim podove.”

“Tako treba. To je ono što vama mladim zabušanticama treba.” Valentina ga podbode laktom u rebra. “Budeš li govorio takve stvari, ušutkat ću te injekcijom anestetika.”

“Opa, zadivljen sam. Hoćeš reći da si već poĉela davati injekcije?”

“Ne, nisam još. Ali”, podignula je lice prema njemu, “mogla bih na tebi vjeţbati.”

On se zahihotao i provukao joj ruku ispod svoje, drţeći je za dlan. “Na meni moţeš vjeţbati što god hoćeš.”

Svidio joj se naĉin na koji je to rekao. Mimo njih prokasao je konj, a jahaĉ im je doviknuo: “Dobrij večer”, kao da su jedan od uobiĉajenih parova na putu kući gdje će skuhati meso i jedno drugome naglas ĉitati ispred ognjišta. Ta joj je pomisao izazvala ĉudan osjećaj u srcu. Pitala se osjeća li i on isto, tu ispunjenost, poput jedne od štrcaljki koje je danas promatrala kako upijaju krv dok umalo nisu prsnule.

“Kako je Katja?” upita Jens. Neoĉekivano pitanje.

“Srdita je. Krajnje mrzovoljna.”

“Zbog ĉega?”

“Jer joj je trenutaĉno bolje. Manje je boli.”

“Nije li to razlog za sreću?”

“Ne. To znaĉi da joj svaki dan dolazi uĉitelj i tjera je da vjeţba matematiku, koju mrzi.”

Nasmijao se. Oboţavala je njegov smijeh. Bio mu je jednako svojstven kao i crvena kosa i dugi vitki udovi. Zvuk njegova smijeha ĉula bi katkad u snovima pa bi se probudila.

Leţala bi u krevetu prisjećajući se osjećaja njegove blizine ili ruke oko njezina struka. U snovima on bi sjeo na rub njezina kreveta i priĉao joj dok bi mu crvena kosa blistala na mjeseĉini, a crna sjena plesala po zidovima. Bila je sigurna da je ono što joj govori od ţivotne vaţnosti, no svakoga bi jutra njegove rijeĉi isparile ĉim bi otvorila oĉi.

“Jense”, reĉe dok su prelazili most, “kako napreduju radovi na urušenom tunelu?”

“Odveć sporo.”

“To te zacijelo frustrira.”

On slegne ramenima, no Valentina se nije dala zavarati.

“Koristim ovu priliku”, dometne on, “i ogorĉenost zastupnika Dume kako bih priskrbio

~ 158 ~

dodatna sredstva za zamjenu još jednog dijela starih drvenih kanalizacijskih cijevi i poboljšanje nagiba korita Neve.”

Zastali su na kriţanju, priĉekavši da se dvoja teška kola s konjskom zapregom otkotrljaju pokraj njih.

“Jense, zašto ti je toliko stalo do tih tunela?”

“Oni su mi posao.”

Nasmijala se i odmahnula glavom. Kapuljaĉa ogrtaĉa skliznula joj je s glave. Skinula je pokrov za glavu, no i dalje je bila u bolniĉkoj odori. “Da, to ti je posao, no oĉito je da ti tuneli znaĉe i više od toga.”

Dlanovima mu je ĉvrsto obujmila mišicu, zadrţavajući ga na rubu ploĉnika premda se cesta ispraznila. Kiša se pojaĉavala, sijekući kroz tminu, kupajući krovove i stvarajući mlake na cestama. S vremenom će se pretvoriti u led.

“Zbog ĉega ţeliš graditi baš tunele? A ne mostove, poput Isambarda Brunela u Engleskoj. On je izgradio krasan viseći most Clifton, nije li?”

“Zadivljen sam.”

Popela se na prste i poljubila ga u bradu. Kratke dlaĉice ogreble su joj usne. “Znaš li što ja mislim?” “Što se to kuha u tvojem zamršenom mozgu?”

“Imam teoriju. Mislim da voliš uvoditi red u kaosu.”

“Ha! Dobra ti je ta teorija.”

“Od hrpe opeka ti napraviš tunel. U gradu kojemu trebaju podzemni cjevovodi ti izraĉunavaš nagibe. Nizu zgrada koje se guše u prljavštini i poplavljenim podrumima ti priskrbiš kanalizacijski sustav. UvoĊenje reda u kaosu.”

Lice mu je bilo nepomiĉno, a oĉi su je netremice promatrale. Samo mu se dah kretao, probijajući se izmeĊu kišnih kapi. Zabacio je glavu i zagledao se u gradske krovove. Niski oblaci nasjeli su na nebo zakrivši sve zvijezde. “Cijeli Sankt Peterburg valja proĉistiti. Ne samo vodoopskrbni sustav.”

“DoĊi sa mnom, Jense. Ţelim da nešto vidiš.” Uhvatila ga je za ruku te su zajedno pretrĉali cestu.

Arkin se odlijepio od zida pokraj vrata trgovine. Strugnuo je iz sjene na susnjeţicu dok su farovi automobila ocrtavali likove Valentine i njezina inţenjera. Trĉali su kao da osjećaju kako im se prikrada s leĊa, premda je bio siguran da nisu to mogli osjetiti. Bio je i više nego oprezan.

Kiša mu je išla na ruku. Stanovnici Sankt Peterburga ţurili su se duţ ploĉnika skriveni pod kišobranima koji su tvorili crni zaklon ispod kojeg se mogao saginjati. Pratio ih je bez muke, slijedeći ih iza svakog ugla i skretanja. Strpljivo je ĉekao u mraĉnim kucima dok bi zastajali u trgovinama, znatiţeljno se pitajući što se nalazi u sveţnjevima koje su iznosili pod rukom.

~ 159 ~

Vidio je i više nego što je htio. Vidio je kako dodiruju jedno drugo. Kako se ne mogu prestati gledati, toliko da su mogli posrnuti po putu. Kako im se tijela nikad nisu odvajala, kao da ih spaja nevidljiva nit. Sve je vidio.

Kretali su se brzo, birajući neosvijetljene ulice. Olakšavajući mu posao.

~ 160 ~

21

alentini je trebalo vremena da pronaĊe pravu ulicu, no ĉim je u nju skrenula, prepoznala je kuću. Vjetar se pojaĉao, noseći im kišu u lice.

“To je ta kuća.”

Jens nije pokazivao nikakvu ţelju da pokuca na vrata pred kojima se zaustavila. Štoviše, nije pokazivao nikakvu ţelju za sudjelovanjem u ovom pothvatu, no ona ga je bez obzira na to odvela u ove sumnjive zabaĉene uliĉice, unatoĉ njegovu negodovanju. Ramena su mu bila kruta i ukoĉena.

“Valentina, ovdje ti nije mjesto. Odora bolniĉarke nije ti krinka, znaš. Ona ne skriva ono što jesi. Ovdje nisi sigurna.”

Nasmijala mu se, na što se on namrštio. “Dakako da sam sigurna. Imam tebe uza se.

Evo, to su ta vrata.”

Jens ih gurne i vrata se uz škripu otvore. On je prvi zakoraĉio preko praga, no zapahnuo ih je teţak smrad, toliko snaţan da je Valentina morala prekriti nos rupĉićem. Lijeva vrata bila su zatvorena, no ovaj put na njima nije bilo djece pa im je prišla i pokucala. Iznutra nije bilo odgovora. Pridrţavajući sveţnjeve koje je nosio u rukama, Jens je okrenuo kvaku koja se glatko otvorila. U prostoriji je bilo ledeno i vladala je polutama, budući da je jedan jedini okrajak voštanice bacao treperavo svjetlo. Valentina se usplahiri, sjetivši se da je ţena s ozlijeĊenom glavom prošli put nije srdaĉno doĉekala.

“Varenka?” zazvala je.

Dok su joj se oĉi privikavale na tminu, osluškivala je tišinu. Nisu se ĉuli djeĉja galama ni plaĉ dojenĉeta. Nikakva zvuka osim sipljiva disanja nalik na soptanje konja. Prostorija je zaudarala gore od hodnika.

“Varenka?” ponovo će Valentina.

Netko se pomaknuo na krevetu. Ruka je povukla deku, a lice sivlje od pepela zagledalo se u njih kroz tanke proreze oĉiju. Bila je to Varenka. Na glavi nije imala maramu pa su joj se oţiljci vidjeli u polutami, no podignula se u sjedeći poloţaj.

“Odlazite”, prosiktala je. “Ostavite me na miru.”

Valentina ispusti naramak ogrjeva koji je nosila i pohita prema krevetu, rasprostirući debeli vuneni pokrivaĉ koji je donijela. No Jens je zgrabi za ruku i povuĉe je natrag.

“Nemoj”, promrsi. “Što?”

V

~ 161 ~

“Nemoj je dodirivati.” “Što je?” Ţena se nasmijala bolnim zvukom. “Osjeća njezin miris. Već ga je prije ĉuo. I izgleda mi kao netko tko jest.”

“Miris ĉega?” upita Valentina.

“Smrti”, tiho odgovori Jens. “Pripalit ću vatru i onda odlazimo.”

Valentina istrgne ruku. “Ne. Sad kad sam tu, ţelim joj skuhati jaja i...”

“Odlazi.” Ţena klone natrag na krevet. Na njemu nije bilo jastuka, samo prljavi goli madrac i pokrivaĉ sa zakrpama koji je smrdio po bljuvotini i neĉemu još gorem.

“Sad sam bolniĉarka”, pojasni Valentina. “Mogu pomoći.”

Nikad dosad nije zapalila vatru. Niti kuhala jaja. No ĉvrsto je naumila sada to uĉiniti.

Smireno je poĉela traţiti tavu dok se Jens pobrinuo za vatru. Okretno je naslagao drva u peć i posluţio se papirnatim vrećicama u kojima je donio hranu kako bi raspirio plamen šibice.

Plamen vatre odmah je obasjao prostoriju, a Valentina je protrnula. Prostorija je bila strahovito prljava. U jednome kutu nalazilo se metalno vjedro do ruba puno izmeta, a po podu su se protezali ţuti tragovi sasušene bljuvotine. Osjetila je kako joj se kiselina diţe u grlu.

“Jense”, promrmljala je, “oĉekivala sam da ćemo joj donijeti hranu, još jedanput joj zahvaliti što je pomogla Katji i otići. I dug je podmiren.” Ogledala se oko sebe. “Ali ovo...”

Pogledao je ţenu na krevetu i lice mu se skamenilo. “Bolesna je, Valentina. Moţeš namirisati koliko je bolesna. Ako ostaneš ovdje, izlaţeš se pogibelji. Pobogu, pa mi i ne znamo od ĉega boluje, mogla bi te zaraziti...”

Poloţila mu je prst na usne. “Samo nekoliko minuta, Jense. Bit ćemo brzi.”

“Znam ja”, odvrati on. “Nećeš ostaviti ovu bolesnu neznanku kao što ne bi ostavila ni vlastitu sestru. Takva si.”

Zagrlio ju je kao da ih ţena ne gleda zavidnim oĉima i poljubio je u ĉelo. Od toga su joj zubi prestali cvokotati. “Brzo ćemo”, obeća ona.

“Ti si bolniĉarka.” Osmjehnuo joj se, izazvavši joj neopisiv osjećaj u utrobi. Ţivci su joj zabrujali, napeti poput ţica glasovira.

Latili su se posla, omotavši šalove preko nosa i usta i zaštitivši ruke rukavicama. Plitko su disali, halapljivo gutajući zrak tek kad bi provirili van na ulicu. U usporedbi s prostorijom, noćni zrak bio je slatkog okusa, premda je zapravo bio trpak od otpada iz tvornica i bogzna ĉega sve ne.

Najgore se dogodilo već na poĉetku. Valentina je prišla krevetu.

“Gdje je djetešce?” upitala je. Ĉinilo se da ţena ima napadaj grĉeva, udovi su joj se izvijali od bolova. “Mrtvo je”, odgovorila je ravnodušno.

“Tako mi je ţao.”

~ 162 ~

“Ostali spavaju.”

Valentina zaškilji u tmini zagledavši se prema drugoj strani kreveta. Tek je tada razabrala tri mala zamotuljka pod pokrivaĉem, tako mršava i tanka da su izgledala kao obiĉni nabori tkanine. Valentina se prigne.

“Ne pribliţavaj se”, promrsi ţena. “Probudit ćeš ih.”

Valentina baci kratak pogled na njihova plaviĉasto siva lišca te okrene glavu. “Pronaći ću nešto vode”, reĉe. “Negdje na ulici mora postojati crpka.”

S police je dohvatila glinenu zdjelu i pohitala van. Stigla je u posljednji tren. U najmraĉnijem kutku povratila je sve što je toga dana pojela, obrisavši usta rukavom, i ostala stajati na studenoj kiši lica okrenuta uvis. Djeca u krevetu bila su ista ona koja su onomad tako gorljivo prihvatila njezine novĉiće. Sada su leţala pokraj majke, nepomiĉna i ukoĉena.

Svi mrtvi. Dok je pronašla crpku za vodu i krenula natrag prema kući, neki je pas lutalica već halapljivo gutao njezinu bljuvotinu.

Vrata su se uz tresak otvorila, prestrašivši Valentinu koja je iskuhavala drugi limeni vrĉ vode na štednjaku. Tekućina je ĉak i nakon prokuhavanja izgledala sivo i boĉato.

“Tko ste, dovraga, vi?” Zdepast ĉovjek u zimskom vojniĉkom kaputu s kojeg su skinute oznake ĉina banuo je u sobu. Ĉak i da se nije njihao, bilo bi oĉito da je pijan. Bacio je vunenu kapu na pod, otkrivši izbrijanu glavu i koţu posutu smeĊim pjegama kao u ptiĉjih jaja.

“Kojeg vraga radite u mojoj kući? Miĉite mi se od ţene.”

Jens se smjesta odmaknuo. Uzeo je tavu za prţenje iz Valentininih ruku i prebacio joj ogrtaĉ preko ramena. “Upravo smo na odlasku.” Bacio je podeblji sveţanj novĉanica na stol. “Platite ţeni lijeĉnika, a djeci dostojan pogreb.”

“Ti.” Ĉovjek se pokušavao usredotoĉiti na Valentinu, no to mu zbog stalnog treptanja nije polazilo za rukom. “Tko si ti? Što takva ljepotica radi u...”

“Ona odlazi”, reĉe Jens. Glas mu je bio neprijazan poput onog psa na ulici.

“Došli smo pomoći Vašoj supruzi”, odgovori Valentina. “Bio bi red da ste Vi ovdje da joj pomognete.”

“Zaĉepi gubicu!” Ĉovjek nasrne prema njoj.

S lakoćom mu se izmaknula, no on se sapleo zaletjevši se u zid silinom od koje je popucala ţbuka. Jens mu je gurnuo podlakticu pod grlo.

“Ne izazivaj sreću”, zareţao je Jens.

“Ivane”, zavapila je ţena na krevetu. “Molim vas, nemojte ozlijediti mojega muţa.”

Jens ga pusti. “Ti me ne zanimaš”, reĉe jetko. “Tvoja je ţena jednom pomogla mojoj prijateljici koja joj se htjela oduţiti. To je sve.”

“Krvopije parazitske.”

Jens slegne ramenima i krene prema izlazu, stojeći izmeĊu Valentine i Ivana. Izvadio je cigaretu i pripalio je, dobacivši jednu i muškarcu, koji ju je uhvatio i stavio meĊu usne.

~ 163 ~

“Radiš li?” upita ga Jens.

“Da. Da. Radim kao konj svakog prokletog dana.”

“Gdje?”

“U Raspovljevoj ljevaonici.”

“Rad u ljevaonici opasan je”, odvrati Jens.

“I ja sam.”

“Ivane”, dozove ga ţena, “pomogli su nam. Pogledaj vatru.”

Tek se tada muškarac oĉima podlivenima krvlju ogledao po prostoriji zamijetivši sveţnjeve hrane na stolu i novu voštanicu na polici. Na koncu mu se pogled zaustavio na plamenu u peći, i taj ga je prizor ĉini se otrijeznio. Tromo se odvukao do plamena svijeće pripalivši na njemu cigaretu, sa zadovoljstvom povukao dim i ispruţio ţuljevite dlanove prema toplini vatre.

“Dolaziš s jednog od sastanaka, zar ne?” Jens pokaţe prema letku što je virio iz muškarĉeva dţepa.

“Da, dolazim. Što se to tebe tiĉe?” “Što sada govore?”

“Kaţu da ćemo vas se uskoro svih riješiti. Pravda za proletarijat toliko je jebeno blizu da je moţemo okusiti. Stojimo rame uz rame, drugovi po oruţju. Organizirani smo.”

“Novi štrajkovi?”

“Da.” “Ĉujem da se boljševici i menjševici meĊusobno kolju.”

“Pogrešno ĉuješ.”

Valentina osjeti kako se Jens zaintrigirao. Bio je rekao: Ti me ne zanimaš, no to nije bila istina, vidjela mu je to u oĉima.

“Jense?”

On kimne, no nije odvajao pogled od Ivana, ĉovjeka koji je sudjelovao u tajnim odborima i štrajkovima i ĉija je ţena leţala bolesna u krevetu. Ĉovjeka ĉiju je kuću Valentina upravo oribala, ĉije je vjedro puno izmeta ispraznila, i ĉija su djeca leţala mrtva na tom istom krevetu, a da to nitko nije primijetio dok se on opijao do besvijesti.

“Vrijeme je da poĊemo”, reĉe ona.

Jens se i dalje nije pomicao.

“Ne mora biti ovako, Ivane”, reĉe. “Postoje ljudi koji se zalaţu za promjene u vladi, ljudi poput Garjatana i Kornova. Odbor za industrijski razvoj sastaje se s vlasnicima tvornica, namećući promjene koje će poboljšati uvjete za radnike.”

“Puste laţi.”

“Ne, istina je.”

“Priĉaju ti laţi. Vlasnici tvornica masno potplaćuju gadove u tvojim odborima. Ništa se ne mijenja.” Ĉovjekovo lice utone u duboke bore oĉaja.

“Ništa. Ljudi poput tebe su budale ako misle da se ovo moţe riješiti razgovorom.”

“Alternativa, druže, jest rijeka krvi na Aveniji Nevski.”

~ 164 ~

“Onda nek‟ je tako.”

Valentina krupnim koracima priĊe vratima i snaţno ih povuĉe.

“Tko si ti?” upita je Ivan. “Slatka mala bogatašica. Kladim se da ti je otac vaţan ĉovjek.

Korumpiran i bezvrijedan, ali vaţan.”

“Kako se usuĊuješ?” Došlo joj je da mu šamarom izbriše drzak osmijeh s lica. “Moj je otac ministar Ivanov koji je pošten i ĉastan ĉovjek.”

Jens je najednom uhvati za rame i ţurno izvede van na ulicu. Ledena kiša bola joj je obraze poput ledenih šiljaka.

“Valentina”, procijedi on dok ju je hitro odvodio što dalje od te kuće, “to nisi smjela reći.”

“Ali istina je. Moj je otac ĉastan ĉovjek.”

“Nisi smjela reći svoje ime.”

Arkin ih je gledao kako nestaju niz kišnu ulicu. Inţenjer je obavio ruku oko djevojĉina struka, a ona mu je poloţila glavu na rame. Kao da posjeduju jedno drugo. Gledao je za njima dok mu se nisu izgubili iz vida, a potom je prešao cestu do vrata kroz koja su maloprije izašli.

Nije trebalo mnogo truda. Samo je blago gurnuo vrata ramenom i ona su se širom otvorila. Mrak. Noćno nebo što prodire kroz pukotine u vratima. Neko je vrijeme stajao tako, osluškujući, ĉekajući da mu se oĉi naviknu na mrak. Što ju je nagnalo da doĊe u ovu potleušicu? Kojeg vraga radi? Pitao se što će joj majka reći kad joj se kći vrati kući puna ušiju i buha.

S trijema kuće na suprotnoj strani ulice gledao ih je kako ulaze i izlaze noseći vjedra smrdljiva izmeta i vode; vidio je djevojku kako se naginje i povraća uza zid na pljusku. Bila se oglasila bolnim jaukom za koji je pomislio da će je dokrajĉiti. Ali ne, ţustro se vratila natrag u hodnik i ušla kroz vrata s lijeve strane. Pronašao je ta vrata. Otvorila su se ĉim ih dodirnuo ĉlancima prstiju te je zakoraĉio unutra.

“Izlazi!”

Krupni muškarac izbrijane glave izvalio se za stolom, gnjevno piljeći u njega. Ţena je leţala na krevetu, a od njezina su ga tupog i beţivotnog pogleda prošli srsi.

“Samo sam došao razgovarati s tobom, druţe”, reĉe Arkin muškarcu, “ništa više.”

Rijeĉ druže upalila je.

“A o ĉemu to?” upita sumnjiĉavo muškarac.

“O tvojim gostima.”

“Njima!” Prljavim je prstima otrgnuo komad pogaĉe crnog kruha i gurnuo ga u usta. “Što je s njima?”

“Zašto su bili ovdje?”

“Donijeli su kruh i pokrivaĉ mojoj ţeni. Jer nemamo pristojnu plaću kojom bismo sami kupovali prokleti kruh.” Glava mu je klonula na ruke.

~ 165 ~

Arkin priĊe nekoliko koraka bliţe krevetu. Uţasno je zaudarao. “Jesu li išta rekli?” upita bolesnu ţenu.

“Njet.”

“Samo su ti donijeli darove?”

“Da.” “Zašto?”

“Ona mi je prijateljica”, prošapće ţena.

Umalo se naglas nasmijao. Ova ţena i Valentina? No ponovo se sjetio kako je stajala na kiši i bolno zajauknula. Kao da joj je stalo.

“Tko si ti?” graknula je ţena.

“Ja radim za njezina oca.”

“Ministra?”

Dakle, to im je rekla.

“Već je jedanput bila ovdje”, promrmlja ţena. “Sa sestrom.”

Sad mu je bilo jasno. Ovo je zacijelo ono mjesto na koje su se sklonile i do kojeg ih je Popkov slijedio onoga dana kad se odrţavao štrajk na Morskaji, i Valentina se sjetila oduţiti se za ukazanu ljubaznost. Nije mislio da bi se netko iz njezina staleţa gnjavio takvim stvarima.

“Gdje ti radi muţ?” upitao je.

“Kod Raspova.”

Ljevaonica na kraju grada. Smjesta se vratio do stola, pripalio si cigaretu sebi i jednu muţu, te ga bocnuo ne bi li se probudio.

“Evo ti.” Ponudio mu je cigaretu.

Muškarac je uzme preko volje i uspravi se, mutna pogleda. “Još si tu?”

“Radiš u Raspovljevoj ljevaonici?”

“Pa što?”

“Tamo ima mnogo šegrta.”

“Pa?” Ţenu najednom spopadne podraţaj na povraćanje te Arkin hitro ustane donijevši pocinĉanu posudu ispred nje. Pruţio je ruku namjeravajući je bolje pokriti prekrivaĉem, no uto odskoĉi unatrag zgroţen. Tri lica. Sićušna i siva poput kamena.

“Ostavi ih.” Glas joj je bio blijed šapat.

Sućut prema njoj nasjedne mu na grudi poput olova. “Poznajem svećenika”, reĉe blago.

“Smijem li ga dovesti ovamo?”

Kimnula je zagledavši se u njega oĉima punim oĉaja. Arkin ţurno krene prema vratima, zastavši samo kako bi protresao muškarca po ramenu. “Odspavaj i otrijezni se, druţe. Vratit ću se i onda ćemo razgovarati o šegrtima iz Raspovljeve tvornice.” Ĉovjek ga smeteno pogleda. “Zašto?”

“Jer imam zadatak za njih.”

~ 166 ~

22

alentina nije otišla ravno kući. Nije mogla, barem ne još. Jens ju je smjestio u koĉiju i odveo je u svoj stan, izrazito svjestan neprimjerenosti tog postupka. Mlada djevojka, po mraku, bez pratnje, no oboje nisu bili sposobni za izlazak na javno mjesto gdje bi joj neznanci gledali raskuštranu kosu i prljavu odjeću.

“Valentina”, reĉe on, “daj da ti osušim kosu.”

Utonula je duboko u naslonjaĉ koji gotovo da je progutao njezino sitno tijelo. Ruke su joj, mrtvaĉki blijede, leţale u krilu. Prišao joj je noseći ruĉnik te ga je prvi put te veĉeri pogledala u oĉi. Pustio ju je da šuti dok joj je vadio ukosnice iz kose i ruĉnikom joj stao brisati mokre vlasi sporim, ritmiĉnim pokretima, poĉinjući od tjemena gdje joj je kosa bila najmokrija. Gusti uvojci slijepili su joj se za tjeme ocrtavajući skladan oblik njezine lubanje.

Brisao ih je sve do vrhova koji su poskakivali i kovrĉali se, škakljajući mu prste.

Bio je to neizmjerno prisan ĉin, intimniji ĉak i od poljupca. Naslonio se na rukohvat njezina naslonjaĉa, a ona je pomalo nakrivila glavu dok joj je sušio kosu, otkrivajući vitak blijedi vrat. U jednom trenutku njeţno joj je obuhvatio bradu rukama kako bi joj glava mirovala dok joj je njeţno trljao tjeme, no ona i dalje nije progovarala. Samo je pustila da joj brada leţi u njegovu dlanu, kao da joj je ondje i mjesto.

Nastavio joj je gladiti tamnu grivu dugo nakon što je već bila suha, najprije ruĉnikom, a potom i rukom. Kad bi je podignuo, presijavala se i svjetlucala, oĉaravajući ga igrom svjetla koje je plesalo u njezinoj dubini poput mjeseĉine na nemirnom noćnom nebu. Neizmjerno mu je godio njezin svilenkast dodir na koţi, kao i to kako mu je klizila glatko poput svile meĊu prstima.

Sagnuo se i poljubio joj mlijeĉno bijeli zatiljak.

V

“Kako mogu onako ţivjeti?”

Progovorila je. Bio joj je dao piroške i šalicu vruće ĉokolade, mameći je van iz mraĉnog skrovišta u koje se povukla. Sjedio je na kauĉu nasuprot njoj, ispruţivši noge i prekriţivši stopala, uţivajući u ĉaši crnog vina. Pokušavao ju je razonoditi.

“Jesi li znala”, upitao ju je, “da se više od polovine vina proizvedenih u Francuskoj izvozi u Rusiju? Moţeš li to vjerovati? Mi pijemo više vina nego bilo koja druga zemlja na svijetu.”

~ 167 ~

Ĉesto bi se zatekao kako govori mi. Mi Rusi. Naša zemlja. Kao da je on jedan od njih, podrijetlom iz Perma ili Tvera.

“Ja ne bih mogla onako ţivjeti”, reĉe zureći u vatru. “Ne onako.”

Znao je da se neće okaniti te teme.

“Svi mi ţivimo”, odgovori joj tiho, “kako najbolje znamo i umijemo.”

“Radije bih bila mrtva.”

“U to sumnjam. A osim toga”, dometne, “ja bih ti svaki dan dolazio zapaliti vatru. I sušiti ti kosu kad god bi pala kiša, i rašĉešljavati je kad bi je zapleo vjetar.”

Podignula je glavu.

“A kad bi došlo ljeto”, nastavi on, “umjesto da odlaziš na raskošne balove u Palaĉi Aniĉkov ili obilne obroke u Dononu, ili provodiš veĉeri na baletnim predstavama u kazalištu u dijamantima optoĉenim veĉernjim haljinama, ja bih s tobom odjevenom u dronjke prošetao do kakva skrovita mjesta na obalama Neve gdje bismo jeli kuhana jaja i brĉkali stopala u rijeci.”

Okrenula je glavu i pogledala ga u oĉi. “A glazba?” upita ga ozbiljnim glasom. “Ima li u tom tvojem novom svijetu glazbe? Ili mogu zaboraviti na glasovir, operu i balet?”

“Naravno da bi bilo glazbe.” Osmjehnuo joj se. “Ti bi mi pjevala uz ţuborenje vode što nam zapljuskuje gleţnjeve, a ja bih te pratio na svojoj violini.”

Valentina zine. “Sviraš violinu?”

“Nije baš da je sviram. Prije će biti da gudalom cvilim dok ne postignem pokoji kreštavi ton u usporedbi s kojim je i uliĉni maĉak glazbeno nadaren. MeĊutim”, hitro nastavi, “poboljšat ću se. obećavam.”

Nasmijala se. On poţeli ponovo ĉuti taj zvuk.

“Prije si me bio upozorio da se klonim rijeke Neve”, primijeti ona. “Rekao si mi da je oneĉišćena.”

“Vidiš, to je prednost druţenja s inţenjerom kanalizacijskih tunela, jer te moţe uputiti u prava mjesta. Znam sve tajne zakutke do kojih ne dopiru struje što nanose prljavštinu.”

“Je li zbilja toliko oneĉišćena?”

Nije htio o tome razgovarati. Slegnuo je ramenima. “Mogla bi biti i ĉišća.”

“Priĉaj mi o tome.”

“Radije bih ti svirao violinu.”

Oĉi su joj se zaokruţile poput novĉića, a njega obuzme stid - samo su on i pokoji sluĉajno zalutao miš ĉuli kako svira. Privukla je koljena prsima i o njih oslonila bradu tvrdoglavo nakrivivši glavu.

“Sviraj”, zapovjedi Valentina.

Uspravio se, duboko joj se naklonio uz kićenu kretnju rukom kao da skida šešir pred nekom od nadvojvotkinja iz obitelji Romanov i rekao: “Potpuno Vam stojim na usluzi, gospoĊice.”

To je iskreno i mislio. Samo nije bio siguran zna li to i ona.

~ 168 ~

“Prestani!” ponavljao je Jens.

“Ne mogu si pomoći.”

“Okrutno je.”

“Znam”, Valentinu je ponovo spopao grohotan smijeh, “okrutno prema ljudskom uhu!”

“Nisam tako mislio.”

Jens joj se namršti, udari gudalom po vratu violine i stane toboţe nestrpljivo tapkati stopalom po ulaštenom parketu. Stajao je nasred prostorije, stavivši violinu pod bradu kao da mu je stari prijatelj. Svirao joj je ulomak iz Bizetove Toreadorove pjesme, ne pazeći baš na notni zapis. Pjesma je bila ţivahna i nasmijavala ju je, i to mu je bilo jedino vaţno.

Danas se svaĉega nagledala — sad je htio da se smije. A smijala se poput djeteta, potpuno se prepuštajući. Nos bi joj poruţiĉastio, ljupka se usta širom rastvorila, a oĉi joj se stisnule, blistave od suza. Tamni sjajni uvojci njezine kose koju je s toliko paţnje osušio i zagladio razletjeli su se oko nje dok se njihala smijući se glasno i bez zadrške.

Bila je još mlada, na to se stalno morao podsjećati. Mlada i ranjiva.

Uz zveket je odloţio violinu i gudalo na stol, gnjevno se zagledao u svojega jedinog slušatelja i gordo se uputio do sofe na koju je sjeo, ukoĉen i uvrijeĊen, prekriţivši ruke na prsima. No nije se ni na trenutak dala zavarati. Skoĉila je iz naslonjaĉa doskoĉivši poput gladne maĉke na komad sofe pokraj njega. Poloţila mu je dlan na zapešće i razdvojila mu ruke.

“Ove prste valja poduĉiti”, smijala se, podiţući mu lijevu ruku, “ove zlikovce!” Zabacila je glavu od uţitka što je pronašla pravu rijeĉ te ga pogledala prevrnuvši oĉima, a potom njeţno prislonila vršak svakog zlikovca uz usne kao da im oprašta. “Nauĉi ih da znaju što rade.”

Zna li ona što radi, pitao se.

“Pronaći ću ti uĉitelja”, objavi ona.

“Moţeš li me ti poduĉiti?”

“Ne, ne.” Široko mu se osmjehnula. “Osim toga, na kraju bismo samo vikali jedno na drugo.”

Povukao ju je za ruţiĉasti nos. “To bi moglo biti zabavno.”

“Na Anu, kćerĉicu doktora Fedorina, ne viĉem dok je uĉim svirati glasovir, ali to je zato što se ona lijepo ponaša. Imam osjećaj da se ti ne bi lijepo ponašao.”

Zagledali su se jedno drugome u oĉi, a on je shvatio da taj trenutak traje predugo kad je zaĉuo tih uzdah što joj se oteo s usana. Odvratio je pogled shvativši da je vidjela previše onoga što nosi u sebi.

“Valentina, vrijeme je da te odvedem kući.”

Ona napola sklopi vjeĊe, promatrajući ga kroz guste trepavice. Znao je da, ako sada ne ustane, neće nikad. Za poĉetak je povukao ruku, no izraz na njezinu licu prikovao ga je za mjesto. Bilo je nago. Na njemu se jasno ogledala potreba za njim, mraĉna i oĉajniĉka.

“Jense”, prošapće ona oĉiju uprtih u njegove, “bojim se da ću te izgubiti.”

“Nikad me nećeš izgubiti, ljubavi. Mi smo jedno drugome suĊeni. Zar ne shvaćaš?”

~ 169 ~

Obujmio ju je rukom, privukavši je bliţe i prislonivši joj glavu uz prsa. U sobi se ĉulo samo njihovo disanje, usklaĊeno do svakog uzdaha. Dugo su tako sjedili, promatrajući kako vatra iz ognjišta baca sjene što su im se šuljale sve bliţe, gurkajući im koljena i skrivajući im se u cipelama. Jens joj poljubi tjeme, toplo i mirisno.

“Jense”, zazove ga muklim glasom. “Priĉaj mi o sebi, kaţi mi tko si.”

Nitko mu još nije postavio takvo pitanje. Malo je promislio te krenuo odgovarati. Priĉao joj je o djetinjstvu koje je proveo na brodovima i plaţama u Danskoj, o tome kako je izraĊivao razne stvari - od šljunka, kamenja, naplavina. O nacrtu mosta koji mu je priskrbio nagradu, o brodu koji je potonuo u zaljevu i u kojem su se umalo utopili on i njegov pas.

Priznao joj je da ima strast prema motorima, strojevima i svemu što je sastavljeno od pokretnih dijelova te joj je govorio o braći Wright iz Amerike i Louisu Bleriotu iz Francuske.

“Let avionom”, reĉe on. “To je budućnost. Vidjet ćeš.”

Osjetio je kako se smješka. Nije mu vjerovala.

“A tvoji roditelji?” upita Valentina.

Taj dio prepriĉao joj je u najkraćim crtama. Oĉeva tiskara u Kopenhagenu, njihove svaĊe kad mu je Jens rekao da bi radije studirao strojarstvo. Razoĉaranje u blagim smeĊim oĉima njegove majke. I dalje im je pisao jedanput na mjesec, no u Danskoj nije bio već pet godina.

“Sad sam Rus”, ustvrdi on.

“Jesi, kao što je i ţirafa.”

Pojasnio joj je kakvu budućnost priţeljkuje Rusiji te da se toplo nada da će zemlja ostvariti stabilnost putem razgovora i kompromisa, a ne putem nasilja. No nije spomenuo rat za koji je bio uvjeren da je na pomolu — svoje je strahove skrivao od nje. Postupno je osjetio kako joj je glava na njegovim grudima oteţala i kako joj se tijelo stapa s obrisima njegova. Bok joj se sasvim priljubio uz njegov.

“Priĉaj mi o grofiĉinu sinu.”

Tada joj je priĉao o Alekseju.

“Aleksej je sin grofice Serove i tek mu je šest godina. Svidio bi ti se, Valentina. Tako je odvaţan.” Prstima joj je milovao krhko rame, otkrivši da odora bolniĉarke savršeno pristaje njezinim uskim kostima. “Poput tebe”, reĉe ispod glasa. “Baš poput tebe. Ljubavi. moraš shvatiti da ne mogu napustiti Alekseja. Ne mogu ostaviti djeĉaka na cjedilu. Njegovu ocu, grofu Serovu, stalo je samo do vlastitog razuzdana ţivota na dvoru i ljubavnice u njezinu raskošnu stanu na Engleskoj obali. Grofica je bijesna. Zamjera djeĉaku što...”

Pustio je da mu rijeĉi zamru na jeziku. Osjećaji Natalije Serove bili su odveć sloţeni da bi se tako olako razmrsili. Prislonio je usne uz Valentinin obraz, nanovo udahnuvši miris bolnice kojim joj je odjeća odisala, i obgrlio je objema rukama, njišući je, grleći i utiskujući u sebe.

“Budi velikodušna, Valentina”, prošaptao je. “Dopusti mi da zadrţim Alekseja. S vremenom sam zavolio djeĉaka i on nije kriv za moje pogreške s njegovom majkom. Ona i

~ 170 ~

ja smo završili. U to nikad nemoj sumnjati.”

Iznenadilo ga je što se nije dalje osvrtala na tu temu. Samo je primaknula usne njegovima i strastveno ga poljubila, brišući sjećanja na sve druge usne, utiskujući trag vlastitih, prisvajajući ga. Prsti su joj stali otkopĉavati dugmad njegove košulje, pomalo nespretno, a dlanovi joj milovali njegovu koţu, isprva suzdrţano. No kad joj je kliznuo rukom niz leĊa, traţeći mekane obline pod odorom, odvaţila se. Stala mu je milovati gola prsa, prislonivši mu usne iznad srca.

Poljubio joj je vrat, kušao koţu, osjetio kako joj kosa klizi poput svilenih niti preko rebara i udahnuo njezin mošusni miris. Ne njezine odore, nego nje same, onoga vitkog gladnog bića ispod odjeće. Ţudnja za njom buknula mu je u ţilama poput šumskog poţara te se prisilio da ustane.

“Ne, Valentina.” Rijeĉi su mu zazvuĉale oporo. “Ne, mila, odveć si mlada. Moraš ići kući.” Teškom je mukom to izgovorio.

Oĉi su joj bile crne poput tinte, a pogled uprt u njega s tako snaţnom ĉeţnjom da se morao otrgnuti od nje. No glas joj je bio mekan i zavodljiv.

“Koliko je tebi bilo godina kad si prvi put vodio ljubav sa ţenom?”

“Nije o tome rijeĉ.”

“Ja mislim da jest. Sam si bio donio tu odluku. Sad i ja ĉinim isto.”

Polako je ustala i bez oklijevanja poĉela otkopĉavati cijeli niz dugmadi na rukavima i prsluĉiću. Nije gledala u njega nego se usredotoĉila na tu radnju, kao da je sama u vlastitoj spavaćoj sobi. On je stajao vatri okrenut leĊima i promatrao je. Promatrao kako joj je ruka izronila iz rukava i prvi put vidio blijedu koţu njezina ramena kako se presijava pri svjetlosti vatre, mekana i glatka poput stepke.

Promatrao ju je dok je odrješivala vrpce pregaĉe, jasno razabirući oblik njezinih rebara pod potkošuljom. Promatrao ju je kako svlaĉi visoke vunene ĉarape, dubeći na jednoj nozi s godinama stjecanom vještinom, paţljivo ih podvrćući i otkrivajući vitka bijela bedra.

Vjerojatno je glasno dahnuo, premda toga nije bio svjestan. Srce mu je vjerojatno nastavilo udarati, premda je bio siguran da je stalo. Osjećao je da u tom trenutku nije u stanju uĉiniti ništa drugo nego gledati je.

Pognula je glavu, puštajući da joj gladak slap kose padne preko lica, tako da nije mogao vidjeti izraz na njemu kad je sa sebe svukla i posljednje komade donjeg rublja. Stajala je naga pred njim, a on ju je, i neka mu Bog na tome oprosti, ţelio više od vlastitog ţivota.

“Prelijepa si”, prošaptao je.

Ona podigne glavu i osmjehne mu se. Obrazi su joj se zarumenjeli, a oĉi joj bile tamnije nego ikad prije. Duboko u njoj gorjela je vatra od koje su joj se usne rastvorile te je disala kratkim, ţustrim udasima. Znao je da bi joj usne, kad bi prislonio svoje na njezine, bile vrele.

“Volim te”, reĉe ona.

Nagost te izjave osupnula ga je više od obnaţenosti njezina prelijepa tijela. Bila je potpuno ogoljena u svojoj jednostavnosti i iskazanom povjerenju. On se sagnuo, s poda

~ 171 ~

podignuo ogrtaĉ koji se sušio ispred ognjišta i prišao joj. Toliko blizu da je primijetio kako joj se koţa meĊu dojkama orosila znojem.

“Valentina, ako se iz ovih stopa ne omotaš ovime”, reĉe strogo, prebacujući joj ogrtaĉ preko ramena i vezujući joj ga ispod brade, “obešĉastit ću te ispred ognjišta.” Nije htio vidjeti izraz u njezinim oĉima. “A sad lijepo odjeni to prekrasno tijelo dok nam skoknem po piće.”

Izašao je iz prostorije. U kuhinji se nagnuo nad sudoper, pustio hladnu vodu da teĉe i poprskao se po licu i vratu. Natoĉio si je ĉašicu votke i iskapio je.

“Valentina”, promrsio je, “kako ĉovjek moţe toliko voljeti ţenu? Što si mi to uĉinila?”

Ostavio joj je dovoljno vremena. Nakon pet minuta, kad mu se bilo primirilo i kad je mislio da se već odjenula, natoĉio si je još jednu ĉašicu, a njoj ĉašu limunade te se vratio u sobu. Odmah na vratima iz grla mu se oteo dug potmuli uzdah. Svjetlo je bilo ugašeno, a ona se ispruţila na sagu od sobova krzna ispred ognjišta, dok joj je sjaj plamiĉaka plesao po koţi, bojeći joj nago tijelo u zlatno. Doĉekala ga je široka osmijeha. “Ĉekaju li svi Vikinzi toliko prije nego što obešĉaste svoje ţene?”

Je li joj koţa prije bila mrtva?

Zacijelo jest. Blijeda, beţivotna, mlitava. Jer je na onom sagu od sobova krzna oţivjela na naĉin za koji Valentina nije znala da je moguć. Više nije prepoznavala taj ĉudesan pokrov na tijelu kao nešto svoje. Svaka pora, svaki najtanji sloj, svaki glatki, neistraţeni dio nje postojao je u vlastitom zasebnom svijetu koji bi oţivio ĉim bi ga dodirnule Jensove usne. Udubina u dnu grla, tanki sloj koţe povrh svakog pojedinog rebra. Sada su prštali od ţivota. Kad joj je poljubio donju stranu svake dojke, kruţeći toplim i vlaţnim jezikom nagore prema bradavici, uĉinilo joj se da joj se koţa poĉinje preobraţavati. Postajati nešto više od koţe.

Prstima mu je guţvala košulju i polagala mu dlanove na prsa, na leĊa, pipajući ispupĉenja mišića. Istraţujući njegovu graĊu, svaku tetivu i ĉvrst oblik kostiju, dlanovima upoznavajući oblik njegova tijela. Mogla je osjetiti vatru koja je u njemu buktjela. Ili je ta vrućina isijavala iz nje, iz krvi što joj je kolala od srca do vršaka prstiju?

Kad mu je jezikom okusila bakrenaste kovrĉe što su mu se protezale od kopĉe remena do grla, oglasio se zvukom koji nikad prije nije ĉula. Odzvonio je iz dubine njegovih pluća, postavši dio nje i bubnjajući joj u glavi. Ţurno je svukao odjeću sa sebe i odnio Valentinu u svoj krevet dok je njoj u ušima odzvanjao zvuk nalik na udar Thorova malja.

Valentina nije htjela otići, no Jens ju je nagovorio. Ni sama nije znala kako je uspjela natjerati tijelo da ustane i izaĊe iz kreveta koji je mirisao na njega, podignuvši glavu s njegova toplog jastuka. Koţa joj je još uvijek ćutjela njegov dodir i tijelo drhtalo od uţitka

~ 172 ~

kad ju je popeo u koĉiju i odvezao natrag do oĉeve kuće. Kad je lakaj otvorio vrata, bila je sigurna da će primijetiti promjenu na njoj ili namirisati mošusni miris Jensova tijela te je pohitala preko predvorja.

“Valentina!”

Zastala je, jednom nogom na najniţoj stubi, duboko svjesna koliko neuredno izgleda.

Nadala se da će se uspjeti odšuljati do sobe a da je nitko ne vidi. “Molim, tata.”

Stajao je na pragu primaće sobe, zajapurena lica. Bio je odjeven za veĉernji izlazak i u ruci je vrtio ĉašu pjenušca kojom je zamahnuo prema njoj, poprskavši bijeli prsluk zlatnom tekućinom. “Valentina, kasno je.”

“Znam, tata.”

“Gdje si bila?”

“U bolnici, u Svetoj Izabeli.”

“Do sada?”

“Imali smo hitan sluĉaj. Nesreća u jednoj od tvornica.” Nije bila viĉna laganju.

S gnušanjem joj je promotrio odoru. “Pa si je, kako vidim, oĉistila pregaĉom?”

“Nisam, tata.”

Nije ga htjela izazivati, ovoga puta ne. Smiješak što joj nije silazio s usana nije bio namijenjen njemu, no on to nije znao, pa joj je prišao ljubazna izraza lica. Teturao je.

“Imam nešto za tebe.” Stao je prekapati po dţepu i na koncu iz njega izvadio pismo, više puta presavijeno. “Od zapovjednika Ĉernova.”

Došlo joj je da se okrene, potrĉi uza stube, baci se na krevet i istjera zapovjednika Ĉernova iz svojih misli. Njih je ionako potpuno zaposjeo netko drugi. Prsti su joj visjeli niz bokove.

“Uzmi ga, djevojko.”

“Ne ţelim ga, tata.”

“Uzmi prokleto pismo.”

Lebdjelo je izmeĊu njih, svijetlo i neumoljivo. Prsti joj se nisu pomaknuli.

“Proĉitat ću ga sutra, tata, Veĉeras sam preumorna.” “Ţelim da ga odmah proĉitaš. Ovdje preda mnom.”

Nije ga pogledala iz straha da joj u oĉima ne vidi tragove ţudnje za Jensom. Zurila mu je u crne lakirane cipele na ĉijoj su se sjajnoj površini odraţavala oštra svjetla lustera.

Pruţila je ruku, a on joj je u nju gurnuo presavijeni papir. Pustila je da joj leţi u dlanu.

“Molim te, proĉitaj ga.”

Polako je otvorila pismo, a pred oĉima su joj zaplesale rijeĉi ispisane debelim crnim slovima. Bila su zamućena, a ona se odbijala usredotoĉiti na njih i tako ih izoštriti.

“Onda?”

Odmahnula je glavom.

Oteo joj je pismo i stao ĉitati naglas. “Najdraža moja Valentino...”

“Nisam ja njegova najdraža.” Glas joj je zazvuĉao tiho i isprekidano. Otac to nije ni primijetio.

~ 173 ~

Najdraža moja Valentino, bio sam toliko slobodan da te danas doĎem posjetiti, no nisi bila kod kuće. Nadam se da si dobro i da ti ne smetaju vojne postrojbe što obilaze grad uklanjajući ulične barikade i rastjerujući one koji se okupljaju stvarajući nemire. Ne brini se, draga Valentino, dao sam si u zadatak da te čuvam i štitim tijekom ovih nemirnih i opasnih vremena.

U Zimskoj palači uskoro će se održati Veliki carski bal i bila bi mi golema čast kad bi na njega pošla kao moja pratnja sljedeće srijede navečer.

Hvala ti na divnom i ugodnom društvu u Dononu.

Odano tvoj, Stepan Černov.

Otac joj je kimnuo, a obrazi su mu se zarumenjeli od sreće. Prsa su mu se nadula — vidjela je da je zadovoljan njome. “Dobro si postupila, Valentina.”

“Tata, znam da svaki otac ţeli da mu se kći dobro uda.”

Podignuo je ĉašu prema njoj. “Pravo zboriš.”

“Zato i razumijem da ţeliš najboljeg za mene.”

“Pametno moje.”

Prišao joj je i prebacio joj ruku preko ramena, a njoj pred oĉima iskrsne slika njezina popisa. Pomislila je kako bi lako bilo nagnati oca da joj konaĉno oprosti.

“Ali, tata, molim te, nemoj me tjerati na...”

On se nasmijao i poškakljao je po obrazu vrhom pisma. “Tiho, dijete, tiho.” Primaknuo joj se i poljubio je u obraz.

“Tata.” Odmaknula se i ĉvrsto se omotala ogrtaĉem, odjeljujući se od njega. “Molim te, obavijesti zapovjednika Ĉernova da mi je ţao, ali...”

“Filipe, namjeravaš li se ikad vratiti?”

Bio je to ţenski glas, visok i blago pripit. Dopirao je iz primaće sobe, a popratio ga je tih, zamaman smijeh i zveckanje boce o ĉašu. To nije bila njezina majka. No otac nije pokazao ni trunku stida, a tamne su mu oĉi blistale od radosti dok je promatrao svoju stariju kćer. Toplim, oĉinskim dodirom potapšao ju je po dlanu kojim je grĉevito stezala rub ogrtaĉa.

“Ne budi toliko zaprepaštena, Valentina. Tako brakovi funkcioniraju. Kad ti i Stepan Ĉernov budete vjenĉani, brzo ćeš se priviknuti na to, kao i tvoja majka. Ne, nemoj...”

No ona je već otišla. Uza stubište preskaĉući dvije stube odjednom, ostavivši ga s tim pismom i tom ţenom.

Prljavu je odjeću kao i tisuću puta dotad bacila na pod da je sluţavka podigne. No kad je ovaj put pogledala prema prljavoj odori koja je leţala nalik na mrtvaca na sagu i zamislila kako joj ĉista i izglaĉana visi u ormaru, namrštila se. Sagnula se, podignula prljavu odjeću, sloţila je na hrpu i uredno odloţila na stolac kako bi je Olga našla kad uĊe u sobu. Sitnice.

One su ĉinile razliku. Sad ih je poĉela primjećivati.

~ 174 ~

Tek kad se sklupĉala na krevetu obgrlivši koljena, pustila je misli da slobodno otplove.

Kapci su joj se sklopili i istog se trena našla na nekom drugom jastuku, u nekom drugom krevetu, u drugaĉijem ţivotu. Tijelo joj je ĉeznulo za Jensom, parala ga je oštra snaţna bol koja joj je izmamila dug bolni jauk iz grla. Ţudnja za njim strujala joj je ţilama te joj bedra nisu bila u stanju mirovati. Na njima je još osjećala otisak njegova tijela, a njegova vatra još je uvijek gorjela u njoj, pomamna i lakoma.

Nije imala pojma da će to tako biti. Ţudnja. Sjećanje na svaki njegov dodir. Njeţan poljubac njegovih usana na njezinim grudima, ruke što je miluju i mame sve dok joj tijelo nije prestalo biti njezino i postalo njegovo. Ţelja da mu ugodi, da ga okusi, da ga posjeduje.

Tijelo i duša bili su joj toliko obuzeti njime da joj se leţeći samoj u krevetu ĉinilo kao da je samo polovica osobe, kao da ima samo pola ţivota.

“Jense”, prošaptala je u tamu, “nikad neću biti u stanju odreći te se.” Ĉak ni za Katju.

~ 175 ~

23

nijeg je padao u bijelim kovitlacima, bibajući se pri naglim zapusima snaţnoga vjetra, da bi se potom povukao poput vojske što okuplja ĉete spremajući se za sljedeći napad. Bijeli pokrivaĉ blistao je na krovovima i cestama, a grad što ga je prije mnogo godina Petar Veliki sagradio na prljavom moĉvarnom tlu izgledao je otmjeno i ljupko poput jednog od carevih labudova.

Arkin nije primjećivao njegovu ljepotu. Ono što mu je privlaĉilo pozornost bile su tamne policijske odore. Okupljali su se u skupinama od dvoje ili troje na uglovima ulica, oĉiju budnih kao u vukova. Nije ih još oĉekivao. Bili su brzi, što ga je iznenadilo, i napeti. Šegrti iz Raspovljeve tvornice krenuli su u štrajk, topćući ulicama, buĉni i razulareni poput pasa puštenih s lanca, izvikujući krilatice kojima ih je nauĉio i mašući ruĉno izraĊenim zastavama. “Ţelimo pravdu!”

“Ujedinjeni se borimo! Ujedinjeni pobjeĊujemo!”

“Zahtijevamo poštene plaće!”

“Pobjeda radnicima!”

Ujedinjenim su glasovima neprestano izvikivali rijeĉi koje su ih sve dirale u srce: “Dajte nam kruha! Hleba!”

Bili su mršavi kao kosturi, sama kost i koţa pod kaputima koji ne bijahu dovoljno debeli da ih zaštite od ruske zime. Tako mladi, a tako pomireni sa sudbinom. To ga je razgnjevilo.

Morao je uloţiti svu svoju moć uvjeravanja kako bi im objasnio da uţasne radne uvjete u svojoj ljevaonici mogu promijeniti ako se ujedine. Bezizraţajna blijeda lica isprva su bespomoćno i beznadno zurila u njega. Osoba koja mu je pomogla rasplamsati vatru u njihovim gladnim trbusima bio je Karl, sin strojovoĊe koji je s njim preuzeo kutiju s ruĉnim granatama s vlaka. Bilo mu je tek šesnaest, a već je sve razumio.

“Drugovi, stvari se mogu promijeniti”, bio im je rekao Arkin. Stajao je na sanduku u zaleĊenom dvorištu ljevaonice osjećajući kako im se uzbuĊenje miješa sa snijegom što im ga je vjetar nosio u lica. “Vi ih moţete promijeniti. Vi radnici ste oni koji imaju pravu moć — potrebna vam je samo hrabrost da tu moć upotrijebite.”

“Braćo”, viknuo je mladi Karl, “poslušajte našega druga. Naši se gospodari prema nama odnose gore nego prema štakorima. Juĉer je Pašin ostao bez pola ruke; prošli je tjedan Grigorjev izgubio glavu. Tko će biti sljedeći?”

“Smjene su preduge”, ustvrdio je Arkin. “DogaĊaju se pogreške.”

S

~ 176 ~

“Nema sigurnosti na radnome mjestu”, dometnuo je Karl.

“Nemate pravo na prituţbe.”

“Ne dobijate vodu. A ovdje je vruće kao u paklu.”

“A je li vaše gospodare briga?” Arkin je zamahnuo šakom.

“Ne”, vikom su uzvratili mladi glasovi.

“Pa nauĉimo ih onda da ih bude briga!” vikao je Karl.

Tada su poĉeli štrajkati. Ivan Sidorov stajao je na vratima ljevaonice gledajući ga s poštovanjem. Kad nije bio pijan i zavaljen preko stola, izgledao je sasvim drugaĉije, kao ĉovjek koji bi Arkinu mogao posluţiti. Sidorov je bio taj koji je okupio šegrte u dvorištu.

Izmijenili su pogled, i to je bilo sve. To je bilo dovoljno.

Ostali su im se pridruţili. Vijest se brzo širila. Dok su prolazili mimo tvornice cipela na Ulici Streĉka, iz nje je nagrnula povorka mladića u koţnatim pregaĉama, zdušno se pridruţivši rulji iz tvornice Raspov. Šegrti iz tvornice za izradu alata Tarasov povećali su im broj dobrano iznad tri stotine, marširajući s njima rame uz rame i izvikujući krilatice. Za njima je stupao Sergejev s rukom u udlazi.

“Svaka ĉast”, ĉestitao je Arkinu.

On mu kimne u znak pozdrava. “Kako ti je ţena?”

“Zabrinuta oko toga kako će se današnji dan rasplesti.”

“Kaţi joj da se naš kamen sve većom brzinom kotrlja nizbrdo. Ništa ga ne moţe zaustaviti.”

Sergejev stisne šaku u znak odobravanja, no koţa mu je bila siva i izbrazdana, kao da mu se krv zgušnjava u ţilama.

“Idi kući”, ponuka ga Arkin. “Ruka ti danas oĉito nije u dobrom stanju, prijatelju. Šegrti nas gotovo i ne trebaju jer već njuše pobjedu.”

“Ha! Ne vide bitke koje tek slijede.”

“Ovo je samo ĉarka, Sergejeve. Tek poĉetak. Neka uţivaju u danu slave.” Zabrinuto ga je promotrio. “Ti idi kući. Njeguj ţenu.”

Na Arkinovo iznenaĊenje, Sergejev ga je potapšao po ramenu, ĉvrsto ga stisnuvši.

“Sretno, udači, druţe.” Odvojio se od povorke štrajkaša i otišao. Mjesto pokraj Arkina smjesta je zauzeo Karl, visok štrkljavi mladić na ĉijemu je licu blistao širok osmijeh.

Sjatili su se na sporedni kolosijek pruge na otvorenoj vjetrometini, na zapušteno mjesto gdje su se ranţirali vagoni. Ĉizmama su toptali po ledom okovanom tlu. Arkin ih je slušao osjećajući kako mu krv kljuĉa. Bio je to zvuk nogu Rusije u protestnoj povorci. Ĉak se ni car sa svojega carskog prijestolja neće usuditi pobiti tu nevinu mladost. Osjetio je kako mu nada kao vruća tekućina preplavljuje utrobu pri pomisli na budućnost svoje zemlje.

“Arkine, ljudino, raspalio si im te mlade umove.”

~ 177 ~

Bio je to otac Morozov. Zgrabio je Arkina za ruku. Pahulje snijega nataloţile su se na svećenikovu crnu šeširu nalik na aureolu, u oštroj suprotnosti s pohabanim mu kaputom.

“Ovo je moj mladi drug Karl iz Raspovljeve ljevaonice. Već se dokazao kao vaţan borac za našu stvar.”

Svećenik pruţi ruku u znak dobrodošlice. Mladić je primi, pogne glavu nad prstima zaštićenima rukavicom i prisloni ih uz usne. “Oĉe”, promrmlja s poštovanjem.

Ta jednostavna gesta Arkina je strašno rasrdila, no nije to niĉim pokazao. Zar ne shvaćaju? Upravo takva priroĊena slijepa pokornost ono je što boljševici pokušavaju iskorijeniti. U budućnosti Rusije, gdje će svi biti jednaki, nema mjesta religiji, iskazivanju poĉasti i prigibanju koljena. Ĉak ni pred Bogom.

“Dolaze li?” Arkin će napeto.

Morozov se osmjehne. “Da.” “Kada?”

“Upravo su na putu.”

“Odliĉno. Odrţali su obećanje.”

Karl pogleda jednoga pa drugoga. “Tko? Tko to dolazi?” “Ţeljezniĉari”, objasni mu Arkin. “Ovaj je ranţirni kolodvor pokrenuo štrajk u znak potpore šegrtima.”

“Poĉinje”, reĉe tiho Karl. “Zar ne?”

“Da.” Mladić uspravi leĊa i nadme košĉata prsa. “Druţe Arkine, druţe oĉe, ponosan sam što sam dio ove velike...”

“Stigli su!” vikne glas iz mnoštva. “Ţeljezniĉari su stigli!”

Razlegli su se uzbuĊeni povici kad je falanga od oko stotinu ili više muškaraca u radnim odijelima i modrim kapama nagrnula na ranţirni kolosijek zamahujući šakama po zraku.

“Oĉe”, promrmlja Arkin ispod glasa, “zahvalite svojem Bogu u moje ime.”

Svećenik sklopi oĉi i osmjehne se, pomolivši se. Jedan od ţeljezniĉara, kršan i krupan ĉovjek s istim takvim glasom, popeo se na zahrĊalu prikolicu i odrţao govor kojim je okupio šegrte pobudivši u njima mahnito uzbuĊenje. Ĉak ni ledeni zastor od snijega nije mogao ohladiti vatru što im je planula u ţilama. Arkin je bio zadovoljan onime što su toga jutra postigli.

“Stiţu konji”, doviknuo je jedan od šegrta na zaĉelju.

Poslali su vojsku. Šegrti i ţeljezniĉari nisu se brzo snašli, no Arkin se hitro uzverao na jedan od zapuštenih vagona. “Pripremite se. Stigle su ĉete.”

Ispod jakni i kaputa najednom osvanuše ţeljezne šipke. Zvuk kopita pribliţavao se, štropoćući po šljunku dok se snjeţna koprena nije razmaknula poput Crvenoga mora i otkrila odred konjanika u grimiznim odorama za kojima su se vijorili ogrtaĉi. Zaustavili su se i razvukli se u dugu liniju, prijeĉeći pristup i ne ostavljajući prostora za bijeg.

Izbila je panika. Prelazila je s mladića na mladića, oštri uzdasi i uznemireni povici, no poveli su se primjerom ţeljezniĉara. Promatrali su problijedjelih lica i razrogaĉenih oĉiju

~ 178 ~

dok je svaki od vojnika pruţao sablju preda se, okrenuvši oštricu plošno prema nebu. Na njima je napadao snijeg kao da time umanjuje prijetnju.

“Smjesta se raziĊite!”

Naredbu je izgovorio zapovjednik na ĉelu konjaniĉkog odreda. Sjedio je na veliĉanstvenom pastuhu koji je jedva ĉekao da krene u napad, struţući prednjim kopitom po zemlji i praveći brazde u izgaţenu snijegu. Jahaĉ je uperio pogled u ţeljezniĉara koji je stajao na prikolici.

“Smjesta se raziĊite!” ponovo je naredio.

Arkin se pokrenuo. Probio se izmeĊu šegrta i izbio na ĉelo, sasvim blizu vojnicima.

“Deĉki ne ĉine ništa loše.” Govorio je mirno.

Zapovjednik ga ošine pogledom te iz nekog razloga zastane i pogleda ponovo.

“Tko si ti?” upita.

“Drug ovih šegrta. Zapovjedniĉe”, reĉe oporo, “nemojte danas izazivati nevolje. Ne ţelimo krvoproliće.”

Jedan kraj zapovjednikovih usana izvije se, otkrivajući zadovoljan smiješak. “Ne ţelimo?”

“Ne. Ovi su momci...”

“Opasni.”

“Ne. Oni samo izraţavaju svoje nezadovoljstvo i zahtijevaju da ih se sasluša.” “Ţelimo pravdu”, ustvrdi Karl stojeći pokraj njega. Objema šakama stiskao je ţeljeznu šipku.

“U tom sluĉaju, mladi izgredniĉe, pravdu ćete i dobiti.”

Bez ikakva upozorenja zapovjednik se nagne i hitro zamahne sabljom kroz zrak. Zaĉuo se samo tih fijuk. Arkin je bio brz, ali ipak ne dovoljno. Povukao je svojega mladog prijatelja unatrag, tako da mu je zamah sablje koji je imao rasporiti djeĉakovo grlo dohvatio samo nos rasjekavši mu jednu stranu nosnice. Krv mu je šiknula niz bradu. Ţeljezniĉari nahrupiše naprijed, obasuvši konjanike gnjevnim rijeĉima. Planula je svaĊa. Štrajkaši su poĉeli vitlati metalnim šipkama i alatima dovevši prosvjed do ruba nasilja.

Arkin je šegrte ukljuĉio baš kako bi izbjegao takvu vrstu nasilja, no sad je odvlaĉio Karla dalje od prvih borbenih redova. Pregledao je mladićevo lice. Karl je prislonio ruku uz nos, dok mu se krv slijevala niz prste, a zlatnosmeĊe oĉi plamtjele. Arkin je osjetio kako drhti, ali ne od straha nego od gnjeva.

“Stani iza ţeljezniĉara”, naredi mu Arkin. “Pripremi šegrte da budu spremni uskoĉiti ako zatreba.”

Deĉko odjuri. Padao je gust snijeg tvoreći debele bijele nanose, a glasovi su postajali sve glasniji. Napad husara zbio se munjevitom brzinom. Konji su jurnuli naprijed, a sablje sjekle lijevo i desno, neĉujne i surove. Ĉuli su se reski krikovi, a krv je potekla po snijegu dok su se ljudi klizali pod kopitima. Metalne šipke sruĉile su se na ĉete, drobeći kosti i izvrćući stopala iz stremenja dok odore nisu nestale pod mnoštvom radniĉkih ĉizama. No sablje su nastavile vješto zamahivati, iznova, parajući odjeću s leĊa i rasporivši obraze i

~ 179 ~

grla. Napad, pregrupacija, napad. Ĉak je i snijeg u zraku postao crven dok su konji ponovo zauzimali poloţaje duţ sporednog kolosijeka.

Arkin izvadi Sergejevljev mali pištolj iz kaputa. Šest je puta precizno naciljao, šest puta zabivši metak u grimizna prsa vojnika. Štrajkaši su ţestoko uzvraćali napade. Konji su se rušili na koljena. Šljemovi padali na tlo. Arkin se bacio usred bitke, izbjegavajući oštrice, odbijajući udarce, a cijelo se vrijeme probijajući bliţe onom visokom plavokosom zapovjedniku na pakleno crnom pastuhu.

Arkin je nabasao na Karlovo tijelo s krvavom mrljom na prsima. Mladićeve su oĉi bile razrogaĉene, zureći u snijeg što je padao, no staklaste i beţivotne. Pahulje su mu se nataloţile na trepavicama i rastapale se na toplim oĉnim jabuĉicama poput suza. Arkin je slomio vrat vojniku koji je stajao nad njim drţeći u ruci sablju s koje je krv još uvijek kapala po snijegu, i pao na koljena pokraj djeĉaka. Sklopio mu je oĉi. Ništa na ovome svijetu nije sveto. Ĉak ni nevini. Dograbio je sablju i uz gnjevan urlik nasrnuo na grimizne odore.

Ţene su najmarljivije radile. Valentina je brzo postala svjesna te ĉinjenice. U Bolnici svete Izabele ţene su najviše radile, a bile su najmanje plaćene, no i unatoĉ tomu nisu se bunile.

Prema muškim bolniĉarima odnosile su se s pokornošću koju je Valentinina smatrala nezasluţenom, a prema lijeĉnicima kao prema utjelovljenim boţanstvima.

Ona se usredotoĉila na svoje zadatke i malo govorila. Nije joj smetalo što većinu vremena provodi u prostoriji za neĉisto, ribajući što god je bilo potrebno i sterilizirajući opremu. To je bio zanimljiv dio posla, medicinski pribor. Rukovala je njime s poštovanjem, nalazeći neoĉekivano zadovoljstvo u fino izraĊenim ĉeliĉnim rubovima i neobiĉnim oblicima. SviĊalo joj se što svaki komad pribora sluţi odreĊenoj svrsi, štipaljka, sonda, igla i mnogo drugih za koje je samo mogla nagaĊati što su. Svaki dan ona i njezine kolegice novakinje pohaĊale su sat vremena poduke, tijekom kojih bi naprezala mozak s jednakom usredotoĉenošću kao i kad bi savladavala novu klavirsku skladbu. Dok bi radila na odjelima, postavljala bi jasna pitanja i pozorno slušala odgovore.

“Znate dobro slušati”, rekla joj je jedna pacijentica.

Sveta Izabela bila je bolnica za siromašne. Utemeljena je prije više od stotinu godina na zahtjev Katarine Velike, no uvijek joj je nedostajalo kreveta i odjela. Kroz njezina vrata prolazio je beskrajan niz bolesnika i ljudi na samrti, no mnoge su morali odbiti primiti, premda za njih nije bilo nade da će lijeĉniĉku pomoć pronaći negdje drugdje. No Valentina je uĉila kako neke stvari ne doţivljavati osobno. Primjerice, onoga ĉovjeka kojega je toga jutra zatekla kako leţi na stubištu poput krepane maĉke. Imućni ljudi nisu odlazili u bolnice.

To su bila mjesta kamo se odlazi umrijeti. Lijeĉnici bi dolazili u kuće uglednih ljudi, ako treba i po nekoliko puta na dan, i lijeĉili pacijente u vlastitim krevetima, gdje bi se ĉak izvodile i manje operacije. Bogati bi pacijent došao u bolnicu samo ako mu je trebao opseţan kirurški zahvat.

Valentina je uronila ruke duboko u pjenušavu vodu i poĉela ribati spekulum, no nedugo

~ 180 ~

zatim podignula ih je i promotrila. Bile su crvene i nadraţene, pune sitnih pukotina oko ĉlanaka. Osjetila je kako je preplavljuje stid. Bile su to ruke bolniĉarke, a ne pijanistice.

Mrzila se što joj je do toga stalo.

Vrata iza njezinih leĊa otvoriše se. “A, tu si. Trebaš nam.”

Valentina se okrene dok je sapunica kapala na pod. Bila je to mlada Darja Spaĉjeva, bolniĉarka koju je upoznala onoga dana kad je došla na razgovor, ona crne kose i pogana jezika. Širokoga osmijeha danas nije bilo.

“Znaš li”, upita je Valentina, “da imaš krvi po cijelome vratu?”

“Moraš doći”, odgovori djevojka. “Smjesta.”

Zrak je bio teţak i zagušljiv. Ušavši na muški odjel uĉinilo joj se kao da joj je netko glavu omotao ustajalim pokrivaĉem. Soba je bila toliko zasićena krvlju, strahom i sirovim gnjevom da nije ostalo mnogo mjesta za išta drugo. Tijela su leţala posvuda: na krevetima, na madracima na podu, na golim daskama. Previše njih, zbilja previše. “Što se zbilo?” upita Valentina.

“Husari.”

“Napad?”

“Pa, nisu se samo igrali svojim krasnim sjajnim sabljama.”

Valentina spazi glatke obraze bez bora. Mladići, ljudi ĉiji su snovi poderani na komadiće. Krv im je curila iz glava, otvorene rane zjapile na ramenima. Pješaci protiv konjanika. “Čort!” opsuje Valentina.

Zapovjednik Ĉernov odrţao je obećanje.

“Darja”, bilo joj je nabijalo u ušima, “odakle da poĉnem?”

“Bolniĉarko Ivanova, uzmite ovo. Hitro.”

Medsestra Gordanskaja gurnula je škare Valentini u ruku i smireno otišla do drugog dijela odjela gdje je Darja svim silama pokušavala sprijeĉiti muškarca s povezom preko oĉiju da ne otpuţe na pod. Valentina njeţno poloţi dlan na pacijenta ispred sebe. Leţao je potrbuške.

“Zdravo, ja sam sanitarka Ivanova.”

Trudila se zvuĉati briţno i utješno. Škarama mu je rasjekla jaknu od poruba pa sve do ovratnika, te potom isto uĉinila s košuljom. Dvije duge usporedne posjekline protezale su mu se niz leĊa nalik na crvene tramvajske traĉnice. Isprala ih je antiseptiĉnim sredstvom, no ĉim je obrisala krv, nova mu je potekla niz blijedu koţu. Ranu je trebalo šivati. Dok je radila, cijelo je vrijeme razgovarala s njim. Nakrivio je glavu, iskosa je pogledavajući uplašenim oĉima.

“Lijeĉnik samo što nije stigao”, pokušala ga je umiriti. “Nekoliko šavova i bit ćete

~ 181 ~

dobro.” Ranu je prekrila povojem i snaţno pritisnula kako bi zaustavila krvarenje. “Uskoro ćete se vratiti na posao.” “Ĉekali su nas. Ovaj put ĉvrsto su nas naumili dokrajĉiti.”

“Jeste li štrajkali?”

“Njet. Samo smo se okupili u dvorištu naše tvornice. Ja i ostali šegrti.”

“Vojnici su vas napali u dvorištu tvornice?”

“Ne.” Oĉi su mu se ustreptale, a iz usta mu je iscurilo malo bljuvotine. “Otišli smo do sporednog kolosijeka za ranţiranje vlakova kako bismo porazgovarali sa ţeljezniĉarima.

Njihov predradnik je...” Poĉeo je jecati bolnim ţivotinjskim zvukovima.

“Tiho, ovdje ste na sigurnom.” Dotaknula mu je kosu koja je bila kruta i slijepljena od krvi. Pogladila ga je po obrazu. I po vratu.

“Bolniĉarko”, prošaptao je sklopljenih oĉiju, “ne mogu pomicati ruke.”

“Bistro! Brzo!” pozvao ju je lijeĉnik u bijeloj kuti.

Trajalo je to cijeli dan, mladiće su samo dovozili na kolima i nosili na ramenima ili za nuţdu sklepanim nosilima. Valentina je postala imuna na bolne jecaje i suze. Nauĉila je da je dobro prisloniti pacijentov dlan na vlastito grlo jer bi ih njezino snaţno bilo iz nekog razloga umirivalo, pruţajući im nadu. Nauĉila je da ih ne treba ušutkivati; puštala bi ih da govore, plaĉu ili viĉu, što god im je olakšavalo muke. U njihovo ime pisala je kratka pisamca njihovim voljenima, prinosila ĉaše vode njihovim natuĉenim usnama i odvrtjela toliko namotaja zavoja da joj se ĉinilo da postaju produţeci njezine koţe na tuĊim rukama, nogama i glavama.

“Bistro!”

“Da, doktore?”

“Ovdje mi treba jedna doza morfija.”

“Da, doktore.”

Jedan je djeĉak, tamnoput poput Ciganĉića i ne mnogo stariji od Katje, leţao na leĊima prekriţivši tanke ruĉice na prsima. Koţa mu je bila skliska od znoja. Osmjehnuo se Valentini dok su mu usne nastavile izgovarati molitve. Odmjerila je dvije kapi sredstva protiv bolova iz staklene boĉice u ĉašu i pridrţala mu glavu dok je otpijao tekućinu. Zjenice su mu bile sitne poput vršaka igle.

“Spasibo.” Izgovorio je to toliko tiho da ga je jedva ĉula. “Do svidanija. Zbogom.”

“Zgazili su ga”, promrmlja lijeĉnik, “njihovi konji.”

“Je li svećenik u blizini?” hitro upita Valentina.

“Na drugom je odjelu.” Lijeĉnik glasno izdahne od iscrpljenosti. “Njegove su usluge danas iznimno traţene.” Podignuo je glavu i prvi put pogledao mladu bolniĉarku pokraj sebe u oĉi.

“Valentina! Djevojko draga, nisam imao pojma da si to ti. Zbog odora sve izgledate

~ 182 ~

kao...”

“Znam, doktore Fedorine. Mi bolniĉarke sve smo iste.”

“Teško da je tako.” Nadlanicom si je obrisao oĉi. “Ti i medsestra Gordanskaja jedva da pripadate istoj vrsti.”

Osmjehnula se, osjetivši takvo olakšanje što konaĉno moţe opustiti mišiće lica da ga je umalo zagrlila oko vrata, kao što bi katkad Ana znala uĉiniti kad bi je neĉim obradovao.

“Trebali biste se odmoriti, doktore.”

On odmahne glavom. “Ovo baš i nije ona vrsta bolniĉarskog posla koju sam ti u glavi namijenio kad sam te preporuĉio bolnici.” Doktor Fedorin naĉas odvoji pogled od ranjenika na odjelu i promotri Valentinino lice. Pitala se što vidi na njemu. “Vatreno krštenje”, reĉe on tiho.

Djeĉak na krevetu podignuo je ruku u zrak, naĉinivši njome znak kriţa. “Krvavo krštenje”, ispravi se on, oĉiju uprtih u Valentinu.

“Pronaći ću ti svećenika”, reĉe ona, stisne djeĉaku ruku te išĉezne.

No svećenika nije bilo ni na sljedećem odjelu. Prekršila je pravila i zadignula suknje, pohitavši niz jedan od hodnika u potrazi za ĉovjekom u crnom. Nije htjela dopustiti da djeĉak umre bez utjehe odrješenja. Moraš biti čvrsta, bio joj je rekao Jens, kako bi se nosila s krvlju i ranama.

Neĉija ruka spusti joj se na rame, toliko teška da je osjetila kako su joj se kosti uleknule.

Valentina odskoĉi, preplašena.

“Dijete, ne boj se.”

Prestala je trĉati i promotrila ĉovjeka koji kao da se iz vedra neba stvorio na hodniku.

Izgledao je poput neke vrste svećenika Bio je dojmljive, plećate graĊe, pomalo zastrašujući u obiĉnoj crnoj halji. No nešto u njemu nagnalo ju je da se udalji. Oĉi su mu bile krupne i okrugle, zapanjujuće svijetle plave boje i usaĊene duboko u duplje. Nisu treptale, samo su zurile u nju. Ĉinilo se kao da gore.

Nije mogla naći drugu rijeĉ kojom bi to opisala. Bile su uprte u nju, progorijevajući put do zakutaka njezina uma dok je nije obuzela snaţna ţelja da odvrati pogled, no nije mogla.

“Trebam svećenika”, reĉe brzo.

“Dijete...” Glas mu je bio dubok, a rijeĉi odmjerene. Moćno su odzvonile na hladnome hodniku. “Dijete, cijelom ĉovjeĉanstvu trebaju svećenici kako bi im pokazali put do Boga.

Vidim da te nešto muĉi. Dopusti Mu da te oĉisti.”

Umalo se naglas nasmijala jer je taj neobiĉni ĉovjek bio sve samo ne ĉist. Odvojila je pogled od njegova lica i premjestila ga na dugu raskuštranu bradu koja je bila prljava i slijepljena od krvi. Halja mu je bila puna mrlja, a ruke prekrivene debelim slojem prljavštine. Uţasno je zaudarao. Jedino ĉisto na njemu bilo je draguljima optoĉeno raspelo što mu je blistalo na lanĉiću oko vrata.

“Moţda biste najprije trebali zamoliti Boga da Vas oĉisti”, predloţi ona. “No, molim

~ 183 ~

Vas, doĊite brzo. Trebamo Vas u...”

Posegnuo je prema njoj golemim prljavim rukama. Pritisnuo joj je dlanovima obraze i prostrijelio je svojim moćnim pogledom. “Ti si ta kojoj nešto treba, mališka. Ja ti mogu pruţiti mir za kojim ţudiš. U ime Gospodnje.”

Pognuo je glavu kao da će joj utisnuti Kristov poljubac u ĉelo, no u posljednjem se trenutku sagnuo i poljubio je u usta. Valentinu su preplavili šok i gnušanje kad joj je golemim ustima nalik na pećinu progutao usne. Ritnula se i snaţno ga ošamarila po obrazu.

Zvuk pljuske prigušila je njegova ĉupava brada, a ona je sve nedaće koje je toga dana doţivjela usmjerila u gnjev.

“Vi niste Boţji ĉovjek. Vi ste varalica, odvratan pohotni...”

On se nasmijao razdraganim potmulim smijehom kao da ga je obasula rijeĉima hvale.

Bila je u napasti da ga još jedanput ošamari, no gadilo joj se dotaknuti ga. Protrljala je usta dlanom, drţeći se na sigurnoj udaljenosti od njega.

“Treba Vas jedan djeĉak na samrti”, reĉe mu.

“Ne treba me on. Ti si ta koja me treba.”

“Vi niste pravi svećenik, zar ne?”

“Ja sam samo siroti sveti ĉovjek, starec. Ponizno se nudim dušama koje trpe, dušama poput tvoje. Dušama koje ne znaju pronaći svoj put.”

“Moja je duša moja stvar”, reĉe ona. “Vi niste starec. Ovome djeĉaku treba pravi svećenik.” Svijetle je oĉi upro u njezine te je osjetila kako joj je jezik oteţao u ustima, a misli joj poĉele lutati. Svjesnim se naporom prisilila okrenuti od tamne prilike i poţuriti natrag niz hodnik. Svojski se potrudila otjerati lik toga prljavog ĉovjeka iz glave.

“Bolniĉarko”, zazvao ju je dubokim glasom. “Mališka, srest ćemo se mi opet, i tada ćeš mi ponuditi poljubac u zamjenu za svoju dušu.”

Valentina je pronašla svećenika, pravog svećenika. Nosio je ruĉno tkanu sutanu pohabanih rubova, štolu što mu je visjela oko vrata i crn šešir koji je vidio i boljih dana. Na prvi pogled pomislila je da je rijeĉ o seoskom svećeniku koji je vjerojatno doputovao do bolnice iz jednog od obliţnjih sela nakon što je ĉuo za pokolj, no kad se odazvao na njezin povik i podignuo glavu prekinuvši pjevušiti molitvu nad jednim ranjenikom, smjesta ga je prepoznala. Bio je to svećenik kojega je upoznala kad je nabasala na Arkina kako nosi vreće krumpira u crkvu. Zureći prema njemu pitala se kakve sve tajne svećenici ĉuju i koliko im ispovijedi odzvanja u glavama.

“Oĉe, trebam Vašu pomoć.” “Što je, bolniĉarko?”

“Jedan mladić umire.”

Reagirao je na naĉin koji ju je iznenadio jer je, premda naizgled miran dok je koraĉao uz nju do susjednog odjela, ĉizmama bijesne odgurivao pohabani rub halje.

“Oĉe, znate li što se dogodilo?”

~ 184 ~

“Šegrti rade u uţasnim uvjetima.” Rijeĉi su mu, za razliku od nogu, bile suzdrţane.

“Nakon što je jedan od njih izgubio ruku radeći na stroju, odrţali su sastanak, no policijski su doušnici posvuda.” Odmahnuo je glavom i podignuo Bibliju do razine oĉiju “Neka se Bog smiluje dušama tih vojnika jer ja ne mogu naći ni trunĉicu milosti za njih u svojem srcu. Da se mene pita, sve bih ih prokleo da cijelu vjeĉnost gore u paklu.” Mahnito je protresao Bibliju kao da će tako iznuditi odgovor iz njezinih crnih korica. “Ti šegrti obiĉna su djeca.”

“No ja sam ĉula da su se udruţili sa ţeljezniĉarima.”

“Da.” “Što znaĉi da je sve bilo dobro organizirano.”

Dok je otvarala vrata, svećenik je zastao prisilivši je da se okrene.

“Tko ste Vi?” upita on.

“Obiĉna bolniĉarka. Koja pokušava spasiti ţivote vašim šegrtima.”

Obična bolničarka. Jednostavne rijeĉi. Ĉinilo se da su ga umirile.

Oĉi su mu opet postale blage te je krenuo naprijed. “Ja sam, dakako, ojaĊen. Nitko ne bi trebao vidjeti ono što sam ja danas vidio kad su sablje poĉele sjeći.” Privio je Bibliju uz prsa kao da je štit.

Ona pruţi ruku i dodirne kriţ otisnut na njezinim koricama. Bili ste ondje?”

“Da.” “Kaţite mi, oĉe Morozov, je li i Viktor Arkin bio ondje?”

Kosti lica mu se ovjese. “Tko ste vi?”

“Je li ozlijeĊen?”

Odmahnuo je glavom gotovo neprimjetno.

“Kaţite mu”, reĉe ona, “da skloni kutiju koju je sakrio u dnu garaţe. Prije no što Ohrana doĊe po njega.”

~ 185 ~

24

“S

anitarko Ivanova.”

Medsestra Gordanskaja zaustavi Valentinu na odlasku s odjela. Starija se bolniĉarka doimala umorno, a oĉi su joj izgledale ranjeno, kao da je taj dan bio odveć nemilosrdan.

“Sanitarko Ivanova, danas ste dobro radili. Imate potencijala da postanete primjerna bolniĉarka.” Crte lica su joj se smekšale. “Priznajem da ste me iznenadili.”

“Hvala, medsestro.”

“Sad poĊite kući i isperite ovaj dan vrelom vodom i gutljajem votke, ako znate što Vam je ĉiniti.”

“Da, medsestro.”

Primjerna bolničarka. Valentina nabaci ogrtaĉ preko ramena. Primjerna bolničarka.

Vani na stubištu naletjela je na sestru Darju i smjesta je zapitala: “Poznaješ li svećenika koji je danas bio ovdje?”

“Oca Morozova? Da, on je ĉesto tu. Ne mogu podnijeti njegove propovjedne govorancije”, Darja ovjesi lice i skine kapicu s glave, “ali bolesnicima donosi hranu, a i utjehu. Oni ga vole.”

“Ne, ne mislim na njega. Onoga drugog. Onoga prljavog i odbojnog, s hipnotiĉki plavim oĉima i vrlo skupim raspelom.”

“A, kvragu, taj gad. Nije te dirao, je li?”

“Nije”, slaţe Valentina.

“Ne brini se, taj nije ĉesto ovdje. Samo kad se poţeli podsjetiti kako je to biti siromašan.” “Što ţeliš reći? Gdje inaĉe provodi vrijeme?”

“Isuse Kriste, Valentina. Zar ne znaš tko je taj smrdljivi gad?”

“Tvrdio je da je starec, siromašan sveti ĉovjek.”

“Jest, moje govno. Da sam barem ja tako siromašna.”

“Pa tko je on?”

“Grigorij Rasputin. Takozvani ĉudotvorac koji provodi vrijeme kraj naše mirisne carice.

Reci mi da mu nisi dopustila da te dohvati svojom prljavom šapom.” “Ĉudotvorac?”

“Tako se sam naziva.”

~ 186 ~

“Jense, kakva je carica ţena?”

“Zašto pitaš?” “Ĉisto me zanima.”

“Carica Aleksandra? Drţi se hladno, suzdrţano, i ponaša kao bahata njemaĉka princeza, što i jest. Ali nisam baš siguran da je takva i ispod koţe.”

On prijeĊe rukom uz njeţnu oblinu njezina golog boka pa joj se stane penjati prstima uz rebra. Sjedio je uspravno na krevetu, iza nje, jer ju je volio tako proţdirati oĉima.

Proždirati. Ta mu se rijeĉ uvijek ĉinila nesuvislom pokraj rijeĉi oĉi, jer kako bi oĉi mogle proţdirati? Ali sad je shvatio. Oĉi su mu bile gladne kad ona nije bila uz njega, izgladnjele do praznine za koju nije vjerovao da postoji. Nijedna mu ţena to nije napravila, to da u glavi ĉuva njezine slike poput dragulja. Sad je nastojao saznati što je potaknulo ovo zanimanje za caricu.

“Vjerujem”, razloţi on, “da je dijelom takva jer je srameţljiva. Carica moţda jest aristokratkinja, ali nemušta je u kurtoaznim razgovorima pa stoga izbjegava društveni ţivot na dvoru zbog ĉega joj zamjeraju. Ali nema sumnje da je vrlo odluĉna karaktera.”

“Odluĉna u kojem smislu?”

“Većinu vremena drţi cara Nikolaja uza se, na osami u Aleksandrovoj palaĉi u Carskom selu. On radi odande. Znam da su udaljeni samo dvadeset milja od Sankt Peterburga, ali to je dvadeset milja predaleko s obzirom na nerede koji vladaju u gradu. On ovdje ima duţnosti.”

Ona kimne kao da je o tome već promišljala. “Njihove ĉetiri kćeri, mlade nadvojvotkinje, drţe li se i one povuĉeno?”

“O da. Svi kaţu da zajedno uţivaju u obiteljskom ţivotu, jašu konje, jedre i igraju igre.

Vole tenis. I, naravno, skrbe se o djeĉaku. On je središte njihova svemira.”

“Da, djeĉak, carević Aleksej.”

On pogne glavu i utisne joj njeţan poljubac u oba koljena. Ona zarije ruku u njegovu kosu i privuĉe mu lice bliţe svojemu.

“U što zuriš?” reĉe namršteno.

“U tebe. Pokušavam proniknuti u to kako si sklopljena.”

“Zašto? Zar me misliš rastaviti?”

On je poljubi u usne. “Inţenjeru bi to bio zanimljiv izazov.”

Valentina mu sjedne suĉelice i ovije noge oko njegova struka. On podvuĉe ruke pod njezinu straţnjicu i privuĉe je bliţe k sebi. Koţa joj je blago mirisala na karbolni sapun.

“Priĉaj mi o svećeniku, Rasputinu”, reĉe ona.

“Za ime Boţje, Valentina, zašto te zanima taj pokvarenjak?”

“Reci mi.” Bila je ozbiljna. Ĉelo je naslonila na njegovu kljuĉnu kost pa joj nije mogao vidjeti lice, ali na golim je prsima osjećao njezin dah, male plitke izdisaje. “Došao je u Svetu Izabelu”, dometne mu.

“Drţi se podalje od njega. Već je napravio dovoljno zla.”

“Kakva zla?”

~ 187 ~

“Grigorij Rasputin produbljuje razdor izmeĊu cara i njegovih ljudi.”

“Jense, ljubavi, nemoj se ljutiti. Ispriĉaj mi o njemu.” Jezikom mu dodirne komadić koţe.

“On tvrdi da je Boţji sveti ĉovjek, poslan od Krista da vodi narod Rusije, a poglavito da vodi caricu. A preko nje i samog cara.” Ova ga je tema bacala u oĉaj. “Car Nikolaj je budala. Svećenik je umiješao prste u politiku i okreće Njegovo Carsko Veliĉanstvo protiv izabranih mu savjetnika i...” Zastane.

“I što?”

Jens slegne ramenima. “Ma zaboravi ga. Nemojmo više o sanktpeterburškim problemima. Borbene će se linije ionako ubrzo formirati.”

“Ti si baš siguran da će do toga doći?”

On je svali na jastuke. “Nitko od nas ne moţe biti siguran, stoga...”

“Nemoj mi povlaĊivati, Jense. Nisam dijete.”

Sledio ga je naĉin na koji je to rekla. Oĉi su joj se danas nagledale previše toga u onoj prokletoj bolnici. Gdje je nestala ona djevojka koja je s njim gledala zvijezde u šumi, u hladnoj zimskoj noći? Pomilovao je glatku kosinu njezina ramena te sjeo oslonivši se o jastuke, posegnuo do noćnog ormarića i pripalio si cigaretu.

“Valentina, ljubavi, carski je dvor pokvareni lonac u kojemu se svašta kuha. Raskalašen i izopaĉen.” Glas mu je bio ravnodušan. “Grigorij Rasputin je propali svećenik, ali upala mu je sjekira u med. Carica Aleksandra ima malo prijatelja, osim blagonaklone Ane Virubove, a i ona je u njegovoj moći. Neki kaţu da taj ĉovjek ima iscjeliteljski dar kojim pomaţe cariĉinu sinu. Neki pak da je hipnotizira. Da moţda ĉak postoji i nekakva seksualna veza izmeĊu njih dvoje.”

Valentina trepne. “Zar bi itko poţelio otići u krevet s tako odvratnim ĉovjekom?”

“O, iznenadila bi se. Ţene na dvoru jedna drugoj kopaju oĉi kako bi mu udovoljile.”

“Ali on smrdi.”

Jens se resko nasmije. “Seljak koji zaudara, odrpani mužik koji se ne pere i ne presvlaĉi.

Nema druge nego Boţji ĉovjek!”

“Jense”, Valentina mu otme cigaretu koju je drţao meĊu prstima i povuĉe oštar dim, “misliš li da Rasputin doista ima iscjeliteljske moći?”

On joj uzme cigaretu i ugasi je. “Ne. I da ti nije palo na pamet voditi Katju k njemu.”

“Nisam ni mislila.”

Ali laţ je ostala visjeti u zraku, prozirna kao i dim.

Varenka nije bila mrtva. To je bilo dobro. Ulica nije bila u nimalo boljem stanju i ulazna su vrata još uvijek bila rascijepljena, a smrad u neosvijetljenom hodniku prodorniji nego ikad.

Ali Varenka nije bila mrtva.

“Donijela sam još hrane”, reĉe Valentina i spusti torbu na stol. Iza nje utisne novĉanik.

Nijedna ga ne spomene.

~ 188 ~

“Vidim”, nasmiješi se Varenka. Nije to bilo ništa nalik na pravi osmijeh, tek pomicanje mišića lica, ali posluţilo je u to ime.

“Da nam skuham ĉaj?” predloţi Valentina. Ţena s oţiljkom na tjemenu bila je zgurena na podu, zamotana u trošnu deku, glava joj je bila otkrivena, a koţa se doimala pomalo zelenkasto. Ţiţak vatre svjetlomrcao je u peći i ona se zgrbila pred njom, usta lagano otvorenih kao da će proţdrijeti ţuti plamiĉak.

Valentina iz torbe zagrabi naramak triješća. “Evo.” Varenka hitro izvuĉe tri iverka i paţljivo ih spusti kroz nadsvoĊeni otvor na plamen.

Kad su zapucketali, njezino tanko lišce uzvratilo im je osmijehom, kao da su prijatelji, a za to je vrijeme Valentina zagrijala ĉajnik i pripremila ĉaj. Fini kolaĉi iz majĉine kuhinje u ovom su okruţju izgledali smiješno, ali ĉinilo se da ţena to ne primjećuje. Pridruţila se Valentini za stolom i pojela tri komada prije nego što je progovorila.

“Zašto si došla?”

“Da se uvjerim da si još tu.”

S dna ţenina grla zagrgolji ĉudan zvuk. Valentini je trebao trenutak da shvati da se smije.

“Zar misliš da bih mogla biti igdje drugdje?” upita Varenka.

“Radiš li?” priupita Valentina.

“Radila sam.” Ţena odmahne glavom. “U predionici. Ali otpustili su me kad sam uzela slobodan dan jer mi je sin bio bolestan.” Pogled joj je bio tvrd. Bez suza.

“Znam krojaĉicu koja traţi ĉistaĉicu. Mogla bih razgovarati s njom. Ako ţeliš to mjesto.”

“Naravno da ga ţelim.”

U sobi zavlada muk. Obje su nešto oĉekivale jedna od druge. Valentina prozbori prva.

“Onda ću je pitati. Ali morat ćeš ĉistiti.”

Varenka pogleda u svoje prljave ruke. “Crpka na ulici opet je smrznuta. Za ĉaj rastopim snijeg.”

Valentini se preokrene ţeludac pri pogledu na svoju dopola ispijenu šalicu. “Psi pišaju po snijegu.”

Varenka se još jedanput oglasi hroptavim smijehom i pogleda svoju novu prijateljicu. “Što ţeliš? Nisi tu samo kako bi me hranila.”

Valentina iz torbe izvadi lonĉić ukuhanih marelica i crni kruh. Da Jens zna da je došla ovamo sama, naljutio bi se. “Ţelim da me upozoriš.”

“Upozorim na što?”

“Na to kad stiţe opasnost.”

“Koja opasnost?”

“Ova vaša revolucija.”

I kao da je izrekla ĉarobnu rijeĉ, nestade mrtvila i Varenkine oĉi, usne, njezina ugasla koţa, sve se promijeni. Valentina ostade zaprepaštena da jedna rijeĉ moţe imati takvu moć.

“Ovo je moja adresa.” Gurne komad papira preko stola.

~ 189 ~

Varenka ga i ne pogleda. “Ne znam ĉitati. A ionako se ne bih pribliţavala kućerini u kakvoj ti zacijelo ţiviš. Ĉak bi i tvoje sluge pljunule na mene. Smisli nešto drugo.”

“Vidjela sam oglasnu ploĉu kraj autobusne stanice na Trgu svetog Izaka. Moţeš na nju zakvaĉiti komadić šala kao upozorenje.”

“Crvenog šala?”

“Ako ţeliš.” Ţena kimne. Valentini se uĉini ĉudnim da je oţiljak od sablje jedino što se sjaji u toj vlaţnoj sobi i zapita se boli li je. “Što god ljudi govorili”, promrmlja Varenka, “neće nastupiti uskoro, ta njihova revolucija.”

“Jednom sam vidjela vojsku crvenih mrava koja je u rojevima napadala voluharicu i ubila je”, doda Valentina. “Moţda tvoji mravi još nisu spremni biti vojska.”

“Reci mi, ĉime se baviš da ti prsti izgledaju tako jaki?”

“Sviram glasovir.”

Varenka stane opipavati Valentinine prste kao da će iz njih izmamiti glazbu. “Nikad nisam ĉula kako netko svira glasovir.”

Zbog njezinih rijeĉi Valentini je došlo da zaplaĉe.

Dogodilo se sluĉajno. Jens nije namjeravao spominjati Katju. Tako se zbilo jer je veĉer proveo igrajući poker u kući svojega prijatelja. Doktor Nikolaj Fedorin bio je ondje i, dok je gubio na kartama, ispriĉao mu je o novoj terapiji za ozljede kraljeţnice koja se isprobavala u toplicama u Karlovym Varyma. Ĉuo je dobra izvješća. Fedorinu su na pameti bili šegrti ĉija su krhka mlada leĊa pretrpjela nalet oštrica sablji, ali Jens je odmah pomislio na Katju. Kad je sljedećeg jutra izašao jahati i ugledao Valentinina divljeg Kozaka kako poskakuje kroz vodenastu izmaglicu na leĊima nemirne kobile, bilo je oĉekivano da će dobaciti primjedbu na njezin raĉun.

“Elegantno stvorenje, Popkove, nema sumnje. Ali ne bih rekao da je baš u tvom stilu.”

Kozak zanjiše glavom, poput konja. “Ţivotinja nije za mene”, progunĊa.

“A! IznenaĊenje za gospoĊicu Valentinu moţda?”

“Njet.”

Jens podbode svojega konja da produlji korak, ali mladoj kobili boje pšenice svidio se Junak pa je ubrzala i ona ţeleći grabiti usporedno s njim. Kozak olabavi uzde dopuštajući joj da zamahne grivom i propne se na straţnje noge draţesno poput balerine.

Jens nije mogao ne nasmijati se. Ĉak se i Kozak popustljivo nacerio te su nastavili jahati bok uz bok kroz vlaţne ulice. Jens se na Junaku postavio izmeĊu kobile i prometa kako bi je na taj naĉin umirio na raskriţjima gdje bi je spopao nemir. Magla je omotala tanke sive ruke oko njih prateći ih cijelim putem, sve do kuće Ivanovih.

~ 190 ~

Popkov je timario Junaka i s velikim je konjem dobro postupao. Jensu se svidio ĉovjek koji je vršcima prstiju mogao osjetiti kako je ţivotinja raspoloţena i po kojem je pregibu valja poĉešati pa da konj zadovoljno zanjišti kroz raširene nozdrve.

“Neću dugo”, dobaci Kozaku.

Muškarac progunĊa.

Jens na slavini u dvorištu napuni vjedro vode i stavi ga pred Junaka koji u njega sa zadovoljstvom uroni svoju veliku crnu gubicu. Jens na trenutak ostane stajati promatrajući konja.

“Popkove”, reĉe, “ti imaš povlašten poloţaj u ovom kućanstvu.” Podrugljiva osmijeha odmjeri krupnog ĉovjeka. “Budući da si tupoglavi Kozak, ne vidim razloga zašto ti je dopušten pristup kući, kao i mladim gospoĊicama Ivanov.” Jens prijeĊe rukom niz Junakov mišićav vrat. “Pretpostavljam da je tako zbog tvojega uroĊenog šarma.”

Kozakova usta razvukoše se u širok osmijeh, otkrivajući velike bijele zube. “Idi kvragu.”

“Nikad nisam vidjela Valentinu tako sretnu.”

Jens se osmjehne Katji pridrţavajući malu šalicu ĉaja na koljenu. “To je zbog posla u bolnici. Dobila je osjećaj svrhovitosti.”

“To i mama kaţe.”

“Tvoja je majka vjerojatno u pravu.”

“Mama je ne poznaje tako dobro kao ja.”

“A što je to”, upita on oprezno, “što ti znaš, a tvoja majka ne zna?”

“Jense, nogama se moţda ne mogu sluţiti, ali oĉima mogu.”

“I što to vidiš?”

Ona se nasmije. “Vidim kako joj koţa blista kad bi trebala biti siva i umorna zbog dugih sati provedenih u bolnici i kako joj korak oteţa kad je prisiljena provesti dan kod kuće.

Vidim kako joj se usnice krišom razvlaĉe u osmijeh kad misli da je nitko ne gleda i kako hvata dah. Usred reĉenice odjednom ne moţe govoriti.” Katjin glas postane ĉeznutljiv.

“Mislim da se to dogodi kad se upravo tada neĉega sjeti.” “Ĉega?”

“Trenutka. Koji je obuzme.”

“Katja, koja si ti pronicljiva djevojĉica.”

“Ona mi je sestra. Volim je.”

Zadrţali su pogled jedno na drugome. “I ja je volim”, doda on njeţno.

Ona kimne zatresavši plavim uvojcima. “Znam.”

“Kako znaš?”

“Jer poznajem Valentinu. Ona voli i voljena je.”

“Svim ću se srcem brinuti o njoj, Katja.”

Ona mu se nasmiješi. “Vjerujem ti, Jense. Ali budi oprezan. Ako tata dozna da si joj ti

~ 191 ~

miliji od kapetana Ĉernova, zabranit će ti da uĊeš u ovu kuću.”

“Hvala ti na upozorenju.”

Katji nije bilo lako tek tako mu prepustiti sestru.

Jens je zaĉuo buku iz konjušnice prije nego što je stigao do nje. Pohitao je pobojavši se za Junaka. Krici i udarci odzvanjali su od drvenih zidova, a ondje je zatekao petoricu ljudi kako mlate Popkova na mrtvo ime. Grdosija je teturao i zamahivao poput pijanog medvjeda, a krv mu je liptala iz rasjekline iznad oka. Drugi su konjušari pobjegli i to je znaĉilo samo jedno: bilo im je jasno tko su ti ljudi u crnim kaputima i ulaštenim ĉizmama, i znali su da se trebaju skloniti. Ali petorica na jednoga; Jensu se to uĉini kao nepoštena borba.

Dohvati jednog od napadaĉa za rame, okrene ga i za pozdrav dobije udarac u trbuh.

ProgunĊa. Prije nego što je stigla doletjeti još jedna šaka, on se zaleti glavom u prsa drugog napadaĉa i ovaj izgubi ravnoteţu. Jens brzo trzne vratom prema gore i glavom ovome smrska ĉeljust. Vrisak propara vlaţan zrak, a konji poĉeše njištati i mahnito udarati kopitima. Psovke i šipke šibale su Popkova po ramenima sve dok nije pao na tlo, no pritom je sa sobom povukao još dvojicu. Ĉizme su udarale, a prsa zviţdala od napora.

“Tako vam svega!” poviĉe Jens. “Odmah prestanite. Ubit ćete ga. Što se ovdje dogaĊa?”

Jedan od napadaĉa napola okrene glavu. Lice oštrih crta s ljubiĉastom mrljom zurilo je u njega oĉima koje su bile tek neprobojne crne zjenice, duboki nezasitni ponori uţitka.

“Gubi se. Osim ako i ti ne ţeliš malo.”

Netko sa strane zamahne ţeljeznom šipkom priprijetivši da će Jensu smrskati lubanju.

On nije imao pojma zašto je tuĉnjava izbila, ali sada više nije ni mario. Sagne se i s vješalice na zidu dohvati korbaĉ te ga razmota. Biĉ je završavao metalnim bodljama.

Prvi udarac biĉa rasjekao je neĉija leĊa, a drugi je otkidao komad mesa s nezaštićenog vrata. Krv stane šikljati po slami. Dvojica koja su još uvijek stajala na nogama ostaviše Kozaka i krenuše na Jensa, no on vještim trzajem zgloba ošine biĉem po zraku. Oni uzmaknuše. Prekasno su shvatili da iza njih stoji ozlijeĊeni Kozak. Ukradena šipka u njegovoj ruci prvo se sruĉila na jednu, a potom i na drugu glavu, te oni padoše poput kamenja.

“Jeb‟o ih sve!” prodere se Popkov.

“Jeb‟o tebe!” prosopće Jens. “Što si, dovraga, napravio da si izazvao ovu tuĉu?”

Gledali su se, obuzdavajući se da ne prasnu u smijeh. Neoĉekivana braća po krvi.

“Kvragu”, doda Jens, “u što si me uvalio?”

Iza njih se zaĉuje miran glas. “Spusti taj biĉ. A ti, glupane, ostavi šipku.” Nije to bila prijetnja. Tek mirno izreĉena obavijest. “Ili ću ti prosvirati mozak.”

~ 192 ~

25

trah se pojavljuje prerušen u mnoga obliĉja. Jensa je stigao u obliku pera, pera u ruci njegova ispitivaĉa. Kad je istraţitelj bio smiren, pero mu je leţalo uspavano i nepokretno izmeĊu prstiju, ali kad bi se uzrujao, poprimilo bi brz tik-tik-tik tempo.

Jensovo srce odjekivalo je u njegovu ritmu.

“Pitajte ministra Ivanova”, reĉe Jens po dvadeseti put. “Kuća je njegova, ne moja. Ja sam samo došao po svojeg konja. To je sve.”

“Zašto je konj uopće bio ondje?”

“Rekao sam Vam. Bio sam u posjetu ministrovoj kćeri.”

“Ili Vam je taj izgovor posluţio samo kako biste se doĉepali konjušnice?”

“Ne.” “Kako biste uzeli kutiju s ruĉnim granatama koju ste ondje skrili?”

“Ne.” “Kad ste skrili granate u konjušnicu?”

“Nisam.”

“Tko Vas je poslao da ih uzmete?”

“Nitko. Ne znam ništa o njima.”

“Napali ste moje agente biĉem.”

“Ubili bi Kozaka.”

“Znaĉi, priznajete da je Lav Popkov Vaš sudionik u protudrţavnoj zavjeri.”

“Ne. Ĉovjeka jedva poznajem. On je ondje sluga, to je sve što znam o njemu.”

“Laţete.”

“Ne.” Vrtjeli su se u krugovima. Tik-tik-tik. Jens je sjedio kao da mu je sasvim svejedno, iznova i iznova odgovarajući na ista pitanja. Ipak, sve se zbivalo na vrlo uljudan naĉin. Tim ĉudnije. Nije bilo prazne sobe za ispitivanje, oštrih svjetala, lisiĉina koje ozljeĊuju koţu. U prostoriji se nalazio naslonjaĉ s podstavljenim naslonima, a ĉak su mu ponudili i cigaretu.

Koju je odbio.

Sjedili su u obiĉnom uredu sa smeĊim omotnicama i bujnom biljkom u loncu na polici.

Na podu se nalazio lijep, novi tepih. Bez krvavih mrlja, opazi Jens. Njegov ispitivaĉ bio je malen, proćelav ĉovjek strpljiva lica. Imao je velike uši koje je u trenucima nesigurnosti dodirivao prstima. Svaki put kad bi Jens rekao: “Razgovarajte s ministrom Ivanovim, on je

S

~ 193 ~

odani podanik Njegova Carskog Veliĉanstva”, prsti bi potraţili uho. Ĉovjek je nastupao oprezno, znajući da pleše po tankom ledu.

Prokleti Kozak bio je budala. Od Ohraninih se oĉiju nigdje nije moglo pobjeći, nigdje nije bilo sigurno. Ako je Popkov mislio da je konjušnica ministra vlade dobro mjesto za skrivanje protudrţavnog oruţja, onda nije imao pojma kako radi tajna policija. Svejedno, bilo mu je teško povjerovati da je Popkov boljševik. Prokletstvo, stresao se pri samoj pomisli da se Valentina mogla naći u blizini kutije tako ubojitog sadrţaja.

“Gdje je Lav Popkov?” naglo upita Jens.

“Revolucionar je odveden na ispitivanje.”

Jensu se smrzne krv u ţilama. Ispitivanje.

“Ne vjerujem da je Popkov revolucionar. Bilo tko mogao je onamo staviti granate kako bi ugrozio ministra.”

“Ukljuĉujući i Vas.” “Ne, mene ne.”

“To u što Vi vjerujete nevaţno je.” Ĉovjek je imao gladne oĉi. Htio je iskesiti zube i proţdrijeti Jensa, ali nešto ga je u tome spreĉavalo. Jens shvati da je razlog tomu titula napisana pokraj njegova imena, na prednjoj strani korica dosjea na stolu. Jens Friis, inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Posluţit će mu će to, ta titula. Zašto ne? Srce mu je bubnjalo u ušima. Znao je da postoji sto razloga zašto ne, sto podrumskih tamnica za ispitivanje ni blizu ugodnih kao ova prostorija. Tamnica s lancima priĉvršćenima za stolce i osušenom krvlju na poploĉenom podu. Jens se ljubazno obrati ispitivaĉu.

“Gdje je Lav Popkov?” ponovo upita. “Ţelim ga vidjeti.”

Bilo je oĉito da je taj zahtjev ozlojedio ispitivaĉa koji se trudio to ne pokazati. Nakon duge šutnje tijekom koje je pero kuckalo tamo i ovamo, on ustane, priĊe vratima i otvori ih takvom silinom da su se odbila od zida.

“DoĊite.”

Smrad. Znoj. Krv. Jens se posljednjim naporima obuzdavao da ne pobjesni. To ga je sprijeĉilo da udari šakom u metalna vrata, branilo mu da svojeg pratitelja ne dograbi za vrat i nagura kroz uzak prozorĉić s poklopcem. Stao je ispred ćelije i zazvao Popkova.

Unutra je uspio razaznati široka leĊa i krv što je curila iz svjeţih rana. Jens stane bliţe i kroz ĉetvrtasti prozorĉić na vratima ugleda Kozaka kojemu su zapešća bila privezana lancima za zid. Bio je posve gol, ali još uvijek na nogama, lica pritisnuta uz prljave ploĉice.

Krupni mišići na straţnjici bili su mu crni od masnica, a s genitalija su mu visjele elektrode prispojene na bateriju. Izmet mu se slijevao niz straţnji dio nogu.

Smrad. Znoj. Krv.

~ 194 ~

Buka grada bila je neĉujna. Bila je kasna veĉer kad je Jens stigao pred velebnu kuću Ivanovih. Dijelom je oĉekivao da će je zateći zatvorenu i zakljuĉanu, sa straţom pred vratima, zatamnjenih i beţivotnih prozora. Ali nije bilo tako. Svjetla su gorjela. To je bio dobar znak. Lakaj ga je, skrećući pogled, odmah uveo. Imao je sitne, nervozne oĉi. Što god da se ovdje zbivalo izmeĊu ministra Ivanova i policije nakon što su odveli njega i Popkova, ostavilo je traga.

A tragova je bilo i na Jensu. Desno mu je rame pulsiralo od bola jer se jedan gad pri uhićenju odveć zanio s kundakom puške. Sluga ga je uveo u plavi salon, u kojem je prvi put sjedio s Valentinom, no veĉeras je nije oĉekivao vidjeti jer je bio siguran da će je otac izuzeti. Njezino ime moralo je ostati neokaljano skandalom u konjušnici.

“Jens Friis”, najavi sluga.

Jens uĊe u jarko osvijetljen salon i naĉas zastane kako bi se priviknuo na prizor. Na njegovo iznenaĊenje, svi su bili tu. Filip Ivanov izgledao je sluţbeno u tamnozelenom ţaketu, leĊima okrenut vatri. Ĉupave obrve bile su mu nadvijene nad umornim oĉima dok je jednom nogom tapkao o mramorni kamin. Elizaveta Ivanova sjedila je na otomanu, nepomiĉno poput lutke. Ruke su joj bile sklopljene u krilu, a ĉaša vode kraj nje.

Ali Jens jedva da je primijetio ikoga od nazoĉnih jer su mu oĉi bile ispunjene Valentinom. Sjedila je na fotelji pokraj sestre. Obje su bile u krem haljinama, ali kontrast izmeĊu njih nije mogao biti izraţeniji. Katjino lice bilo je uplakano, no Jensu se smjesta nasmiješila. Ĉinilo se da joj je laknulo što je došao, no Valentina mu nije pruţila takvu dobrodošlicu. SmeĊe su joj oĉi bile gotovo crne od gnjeva, a iz upućenog mu pogleda mogao je proĉitati da ne bjesni na oca, nego na njega. Kosa joj je bila svezana straga, ostavljajući lice otkriveno i golo, i ovoga ga puta nije tako duboko proţela njegova ljepota, nego njegova snaga - bila je to profinjena ĉeliĉna mreţa pod koţom. Naslutio ju je on i prije, ali nikad dotad nije ju vidio tako jasno. Ţelio je sjesti i objasniti joj zašto se potukao s Ohraninim agentima, no umjesto toga okrenuo se prema njezinu ocu.

“Ministre Ivanov, drago mi je što ste svi na sigurnom.”

“Friise, kojeg si vraga radio u mojoj konjušnici? Zamahivao biĉem na policiju? Ĉudi me da su te pustili nakon takvog ispada.”

“Policija je pogriješila”, nepokolebljivo izjavi Jens. Nije pogledao Valentinu. “Ubili bi jednog od Vaših sluga. Zar Vam nije stalo?”

“Proklet da si, stalo mi je do toga što je u konjušnici bila kutija s granatama koja nas je sve mogla odnijeti u zrak.” Ivanov stane koraĉati gore-dolje ispred kamina, napregnutih ramena i stisnutih šaka.

Jens ostane stajati na mjestu, pokraj vrata. Nisu ga pozvali da sjedne, srećom, jer je jedino slobodno mjesto bilo ono pokraj Valentine.

“Nije Lav jedini koji je mogao izgubiti ţivot”, hladno prozbori Valentina. “Doveo si se u uţasnu opasnost.”

“Nisam ga mogao ostaviti ondje da ga mlate dok ne umre na slami.”

“Znam.” Valentina odmahne glavom kao da se ţeli otresti neĉega. “Gdje je Lav sada?”

~ 195 ~

Jens odgovor uputi njezinu ocu. “U smrdljivoj zatvorskoj ćeliji. Zato sam i došao. Još mu veĉeras treba Vaša pomoć ili ga, kunem Vam se, sutra ujutro neće biti meĊu ţivima.”

Katja jaukne. “Tata! Moraš mu pomoći.”

Filip Ivanov na kćeri ne obrati pozornost, još je uvijek bio usmjeren na Jensa. “Zašto su tebe pustili?”

“Jer nisam imao nikakve veze s granatama. I zato što”, zastane pitajući se koliko daleko s Ivanovim moţe ići, “imam prijatelje na dvoru. I Vi i ja znamo, ministre, da ovaj grad funkcionira po naĉelu poznanstava i usluga koje vam netko duguje.”

Ivanov trepne, razmatrajući što to toĉno znaĉi. Izvadi cigaru iz srebrne tabakere na okviru kamina kako bi si dao vremena, ali njima ne ponudi Jensa.

“Onda, znaju li tko je podmetnuo granate?” upita Jens.

“Viktor Arkin”, odgovori mu Valentina. “Naš vozaĉ.”

“Je li priznao?”

“Ne”, zareţi Ivanov. “Moja je kći prošli tjedan vidjela kutiju u straţnjem dijelu garaţe.

Naravno, nije znala što je u njoj. Morao ju je premjestiti u sluĉaju da Ohranini ljudi doĊu njuškati. Naredit ću da ga strijeljaju ako ikad naĊu tog izdajnika.”

“Zar je nestao?”

Ministar snaţno povuĉe dim cigare. “Pobjegao je. Vraţji revolucionar. U mojoj kući.

Proklet bio, nadam se da pluta negdje u Nevi i da su mu rakovi izjeli oĉi.”

“Bio je dobar vozaĉ. Meni je bio drag.”

Svi pogledaše Elizavetu Ivanovu s njezinom ĉašom vode u ruci. To je bio prvi put da je prozborila.

“Nikad nije bio bezobrazan”, nastavi ona, “kao onaj kozaĉki konjušar. Niti je bio tako prljav.”

“Tata?”

Zazvala ga je Katja. Ispruţila je ruku koja je, onako blijeda, ostala visjeti u zraku, te joj otac priĊe i prihvati je. “Što je bilo, malena?”

“Napravi kako Jens kaţe, tata. Molim te. Pomogni Lavu.”

Jens je gledao kako se ministar krzma. Na jednoj strani vage bila je njegova ţelja da udovolji mlaĊoj kćeri po pitanju beskorisnog sluge, a na drugoj bezobzirnost po pitanju politiĉkih poteza. No Jens osjeti da je u pitanju još nešto, nešto što mu je privuklo pozornost. Strah. Ĉega se ovaj carski ministar tako boji?

“Katja, drago dijete, ne razumiješ”, poĉne Ivanov umirujuće “Znam da si se naviknula na tog neobrazovanog Kozaka, ali...”

“Naviknula?” prekine ga Valentina. “Naviknula? Rijeĉ je o puno više od toga, tata. Taj neobrazovani Kozak cijeli je ţivot u tvojoj sluţbi, gledao je kako mu otac umire zbog tebe i jer je taj dan odjahao traţiti mene. Lav Popkov gnuša se ove najezde boljševika, kao što mrzi i najezdu štakora u svojoj konjušnici. A ti ćeš ga svejedno ostaviti da umre u smrdljivoj zatvorskoj ćeliji Ohrane?”

“Da.”

~ 196 ~

“Ne moţeš.” Ona zadihano poskoĉi na noge. “Moraš nazvati šefa policije i traţiti da ga smjesta puste”, reĉe drhtavim glasom, “ili ću ja...”

Valentina pogleda Jensa i nešto u njezinu izrazu lica podbode ministra. On stane pred Jensa.

“Izlazi iz moje kuće, Friise! Zabranjujem ti da ovdje ikad vise kroĉiš nogom”, zadere se Ivanov.

Jens se okrene Valentini. “PoĊi sa mnom. Sad. Ostavi ovu kuću zajedno sa mnom.”

Te je rijeĉi promrmljao, ali u sobi su odzvonile kao da ih je viknuo. Ĉinilo se da su odriješile nešto u njoj — udovi joj postadoše meki, a kruti mišići lica opustiše se dok mu je gledala u oĉi. Bijes je ustuknuo, a njegovo mjesto zauzeo je pogled mekan i njeţan kakav bi mu uputila u privatnosti njegove spavaće sobe. Na jedan budalast trenutak pomislio je da će poći.

Usne joj se razdvoje i on je uhvati za zapešće. “PoĊi sa mnom”, ponovi.

Ona ostavi ruku meĊu njegovim prstima, ali glavu okrene prema ocu. Jens je vidio s kojim je naporom to napravila, koliko joj je vrat bio napet.

“Tata”, izusti, “ako veĉeras ne zatraţiš da puste Lava, zamolit ću nekoga drugog da to napravi.”

“A tko bi taj netko mogao biti?”

“Zapovjednik Ĉernov.”

“Ne”, Ivanov ţurno otpovrne, “Valentina, slušaj me. Ne mogu dopustiti da se naše ime spominje pred Ĉernovima jer će misliti da si preslaba i nevaţna da bi bila vrijedna dogovorenog braka.”

Dogovoreni brak. Te rijeĉi Jensu proparaše mozak. Otišlo je tako daleko. Dogovoreni brak. On naglo pusti Valentininu ruku. Kratko se nakloni njezinoj majci, ništa više od toga, te krupnim koracima izaĊe iz sobe.

“Ĉekaj!”

Jens je uzjahao Junaka oglušivši se na njezin povik. Trebalo mu je da jaše brzo, da izbije iz glave sliku njezinih slatkih izdajniĉkih usana. U mojem srcu nikad neće biti mjesta za zapovjednika Černova, bila je obećala. Zaklela se na sestrin ţivot. U njezinu srcu moţda i neće, ali u braĉnom krevetu hoće.

“Jense!”

Doletjela je iz mraka u dvorište konjušnice i rukom mu obgrlila nogu u stremenu, ne bi li i nju povukao za sobom ako odjaše. On spusti pogled na njezino blijedo, uzdignuto lice, na ramena koja su drhtala pod blijedom svilom i osjeti kako mu srce ponire.

“Zbogom, Valentina.”

“Nemoj ići.”

“Nemam razloga da ostanem.”

“Jense, volim te.” Oĉi joj se zamagliše i suze potekoše niz obraze. “Samo tebe.”

~ 197 ~

On joj se tuţno nasmiješi, sagne se i poljubi joj glavu. “Ĉini se da ti ljubav nije dovoljna.”

Podbo je konja prema naprijed tako oštro da je istrgnuo nogu iz Valentinina zagrljaja, a u istom trenutku nešto je u njemu puklo. Dok je hitao iz dvorišta, nije se osvrnuo.

Radna soba njezina oca bila je potpuno ista; stol pun papira, otvorena kutija s cigarama.

Vani na hodniku ĉula je šuštanje metle po mramornom podu, kašalj sluge, škripave stube.

Isti zvukovi. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da njezin svijet nije leţao smrskan u komadiće na kaldrmi u dvorištu konjušnice. Pokušavala se usredotoĉiti na ono što joj je govorio otac, ali jedino što su joj uši mogle ĉuti bilo je mrtvilo u Jensovim rijeĉima. Nemam razloga da ostanem. Jedino što je mogla vidjeti bio je njegov pogled. Oblik ĉvrstih mišića njegove potkoljenice bio joj je utisnut u ruke i nije se usuĊivala razdvojiti prste kako ga ne bi izgubila. To je bilo jedino što joj je od njega ostalo.

“Tata”, prekine ga, “nema dogovorenog braka.”

On poloţi obje ruke na stol pa na njih prebaci teţinu jer mu je trebao oslonac.

“Valentina, molim te, nemoj mi stvarati dodatne probleme pokraj ovih koje imam.” Govorio je vrlo mirno, što ju je još više uznemiravalo.

“Dobro, tata. Ali, napravi to za Lava. Molim te, obavi taj telefonski poziv.”

Nije se usprotivio. Prišao je crnom telefonu na zidu radne sobe, zavrtio ruĉicu i od operatera zatraţio broj. S kim god da je razgovarao, trajalo je kratko, nekoliko odsjeĉnih zapovijedi. Valentina je uspjela ĉuti rijeĉi šef policije, ali to je bilo sve. Kad se vratio, umorno je sjeo za stol, nalaktio se na njega, a bradu poloţio na ruke. Pogledao ju je ugaslim, ogorĉenim pogledom.

“Eto, napravio sam to”, reĉe. “Sad idi.”

“Tata, nismo mogli ostaviti Lava u rukama Ohrane.”

On gunĊavo izdahne i spusti lice u dlanove. Poĉeo je gubiti kosu na tjemenu, i prizor te male ljudske slabosti u njoj izazove iznenadan nalet saţaljenja.

“Tata, ţelim da shvatiš da se neću udati za kapetana Ĉernova. Ništa me neće natjerati na to da s njim odem na carski bal u Zimski dvorac.”

Opet se zaĉulo prigušeno gunĊanje, ali otac nije podignuo pogled. “Treba mi da to napraviš.”

Ona odmahne glavom. “Ţao mi je, tata.” Krene prema vratima. “Valentina”, promrmlja otac, “on nema novca.”

“Tko nema novca?”

“Tvoj inţenjer.”

Srce joj zabubnja u grudima. Stajala je jedne ruke na vratima. “Ima dovoljno.”

“Za tebe moţda dovoljno, ali ne i za mene.”

Dok ju je otac promatrao, ona spazi mjesto na teškim naborima brade gdje mu se zlatni peĉatnjak utisnuo u koţu.

~ 198 ~

“Tata, zašto bi ti ţelio njegov novac?” Pokaţe uokolo po sobi, na naoĉitu englesku saĉmaricu na zidu, na umjetniĉke slike francuskih pejzaţa, na police s knjigama u koţnatim uvezima. “Ne razumijem. Zašto?”

Njemu se oĉi stanu magliti i promijene boju iz smeĊe u mutnu. Ţilice na brkatom licu izgledale su beskrvno i ona opazi da mu se krive usta. Na trenutak je pomislila da ima srĉani udar.

“Tata?” Ĉinilo se da se taj trenutak rastegnuo sve do zidova sobe.

“Tata?”

Ona krene prema njemu, no on se pribere i uspravi.

“Dobro. Reći ću ti zašto mi treba novac, Valentina. Jednostavno je. Bankrotirao sam.

Nemoj se ĉuditi. Duţan sam. Bankama. Zajmodavcima. Ĉak i lopovskim ţidovskim trgovcima. Svakome tko je htio uzeti moju zaduţnicu.” Zastane. “Dopusti da ti kaţem da ću, ako se ne udaš za kapetana Ĉernova, završiti u zatvoru zbog pronevjere. Majka će ti umrijeti na prosjaĉkom groblju, a tvoja draga sestra bit će izbaĉena na ulicu.” Ispusti dug, opor izdah kao da ga je mjesecima skupljao u sebi i zadrţi svoj pogled na njoj. “Ţeliš li to, Valentina?”

Arkin je leţao na podu. Krevet mu je saĉinjavalo nekoliko vreća baĉenih na kamene ploĉe, a pokrio se svećeniĉkim liturgijskim ruhom. Kraj njega je u metalnom poklopcu gorjela svijeća. Bilo je to ironiĉno. Došao je traţiti utoĉište u kući Boga kojeg je prezirao, a kojemu nije mogao ne biti zahvalan — baš kao što je bila i njegova majka. Leţao je na leĊima i zamišljao crkvu punu ikona, zasićenu molitvama, kako se nad njim diţe u vis. Štitila ga je.

Spasibo. Hvala. Rijeĉ mu je uskljuĉala na jeziku te on rastvori usne kako bi je pustio da pobjegne.

U mraku zatopće štakor, struţući noţicama po kamenom podu kao vrškom sablje. A vršci sablji opsjedali su mu um, oštreći se na njemu, bez obzira na to bio on budan ili spavao. Bol u ramenu sada je jenjavala, rana je poĉela zacjeljivati, no bol u srcu samo je rasla sa svakim satom dok je ondje leţao. Zurio je u velike crne grede nad svojom glavom i vrtio misli. Prostor se nije grijao i zrak je bio toliko hladan da je bilo nemoguće zaspati, ali to nije ni ţelio, ne dok mu je um bio u takvom stanju.

“Spasibo”, reĉe naglas. “Hvala.”

Ovaj put to nije bilo upućeno Bogu. Zahvalio je ocu Morozovu koji mu je pruţio utoĉište. Morozov je tvrdio da je sluga Boţji, ali bio je u krivu. Bio je istinski sluga ruskog naroda i nijedan car nije mogao vladati takvim ĉovjekom.

Arkinu je o boku visio malen pištolj s ruĉkom optoĉenom biserima, topao i napunjen.

Izdaju nije opraštao.

“Viktore Arkin, vhodite, uĊite.”

~ 199 ~

Sergejeva ţena otvorila je vrata podarivši Arkinu topao osmijeh dobrodošlice. Izgledala je... Arkin je traţio pravu rijeĉ. Izgledala je promijenjeno. Na naĉin kao što se siva, bezobliĉna gusjenica preobrazi u ţivahna i ustreptala leptira. Odisala je bojama koje su dolazile iznutra. Kosa joj je bila neoprana, odjeća posve bezliĉna, a ipak je blistala. Je li te tako promijenilo to što si dobila dijete? Je li to utažilo neku duboku unutrašnju glad? Za njezino dobro, htio se okrenuti i otići, ali nije.

“Zdravo, privet, Viktore. Drago mi je što te vidim.”

Sergejev ispruţi ruku, no Arkin se nije mogao prisiliti da je prihvati. Umjesto toga nagnuo se nad ladicu koja je zauzimala središnje mjesto na stolu i pogledao ruţiĉasto povijeno djetešce koje je u njoj leţalo. Sve na djetetu bilo je premaleno da bi pripadalo ljudskom biću, prstići, nosić, mala zašiljena brada. Uši mu bijahu poput ptiĉjeg paperja, a trepavice sićušne zlatne niti. Arkina stane nešto probadati u prsima, ĉudno je disao.

“Zove se Nataša.”

“Lijepo.”

“Divna je.” “Ĉestitam.” Promatrao je njezinu majku s ĉudnim osjećajem strahopoštovanja. Bila je mršava, ali grudi su joj nabujale te on osjeti neoĉekivanu ţudnju za njom. Brzo se okrene prema Sergejevu. “Moţemo li razgovarati nasamo?” Ţivjeli su u jednoj jedinoj maloj sobi u kojoj su krevet i stol bih nagurani oko peći.

Prostorija je bila ĉista i mirisala je na borove ĉešere, na podu je bio rukom ispleten poloviki u ţarkim bojama, ali ţbuka se ljuštila sa zidova, a na stropu se širile pukotine u obliku traĉnica. Razgovarati nasamo bilo je neizvedivo. “Što god imaš reći, moţeš reći ispred Larise. Prehladno je da bismo išli van.” Sergejev sjedne na stolac kako bi naglasio razlog. “Ona zna što radimo.”

“Zna?” “Naravno.”

Sergejev se ĉinio silno napetim, kao da ne ţeli ostati nasamo s njim.

“Kako ti je ruka?” upita blago Arkin.

“Prokleta gnjavaţa.”

Larisa je stajala pokraj ladice, odsutna. Jedna joj je ruka poĉivala na djetešcu kao da ne bi mogla podnijeti da je ostavi, a na licu je imala zadovoljan smiješak. Arkin skrene pogled.

Bilo mu je dosta.

“Ti si sretan, druţe”, reĉe tiho. “Propustio si bitku šegrta protiv vojske.” “Ţao mi je. Ĉuo sam da je bilo loše.”

“Bilo je gore nego loše.” “Ţao mi je”, ponovi Sergejev. Pogled mu je bio uprt u ladicu. “Jesi li bio ozlijeĊen?”

“Nekoliko posjekotina, ništa strašno.”

“Nismo mislili da bi gadovi mogli napasti tako mlade momke, zar ne?”

“Nismo. Bili smo u krivu.” Ţalosni muk progutao je sav zrak u sobi. Sergejev je teško disao.

~ 200 ~

“Zašto si to napravio?” upita Arkin.

“Napravio što?”

“Izdao ih.”

Larisa dahne. “Povuci to što si rekao, druţe Arkine”, ţestoko reĉe.

Ali Sergejev nije odgovorio ništa, samo je gledao u ladicu.

“Zašto?” ponovo upita Arkin. “Vojnici su nas ĉekali. Spremni za paljbu. Zašto si to napravio?”

“Zbog djeteta”, prošapće Sergejev.

Larisa rukom pokrije usta.

Sergejev je nije gledao. “Ohrana me ponovo uhvatila one noći kad smo imali okršaj s njima. Nakon što smo se ti i ja rastali, Viktore, stjerali su me u kut. Mlatili su me u jarku dok mi opet nisu smrskali ruku. Zaprijetili su mi da će me baciti u prokleti zatvor da ondje istrunem. A što bi bilo s Larisom? A što s djetetom koje je uskoro stizalo? Morao sam to napraviti.” Podigne pogled prema Arkinu. “Prijatelju moj”, oporo reĉe, “ti ne znaš što znaĉi voljeti nekoga više nego vlastiti ţivot. Ĉak i više od vlastitih uvjerenja. Nisam mogao dopustiti da mi ţena i dijete budu izbaĉeni na ulicu i umru od hladnoće.”

Larisa je neĉujno plakala. Dijete je osjetilo njezinu ţalost i poĉelo cviljeti.

“Druţe”, obrati mu se Arkin odsjeĉnim glasom, “nastavimo ovaj razgovor vani. Tvoja ţena i dijete ne moraju ovo slušati.”

Ispruţi ruke i osovi Sergejeva na noge. Dok su izlazili iz sobe. Larisa je podignula djevojĉicu, prislonila joj glavu pod svoju bradu i tiho pjevušila u mekanim tonovima kako bi je utišala. Arkin je tom prizoru okrenuo leĊa, ali ostao mu je u glavi. Vani na ulici njih su dvojica prohodali dio puta ne progovorivši ni rijeĉi. Snijeg je prestao padati, ali leţao je poput teških pokrivaĉa na krovovima, nastojeći skliznuti na neoprezne prolaznike. Takva je bila Rusija. Oborila bi se na tebe, gušila te i uništila, ako bi joj dopustio.

“Prijatelju...” poĉne Sergejev.

“Nisam ja tvoj prijatelj.”

“Viktore, molim te, ja...”

“Ti si izdao šegrte. Oni su nam vjerovali i to ih je ubilo. I izdao si mene. Obavijestio si Ohranu da sam skrio granate u garaţu Ivanovih.”

“Ne, ne, ne ti, Viktore. Htio sam da Ivanovi sami ispadnu krivi.”

“Nemoj se sa mnom igrati, druţe.”

Prolazili su kroz jednu od uskih mraĉnih ulica koje su vijugale izmeĊu dvorišta iza kuća, zatrpane smrznutim smećem i uginulim štakorima. Viktor stane. Ništa mu se nije promijenilo u izrazu lica kad je iz kaputa izvukao mali pištolj, prislonio ga Sergejevu uz glavu i povukao obaraĉ. Beţivotno tijelo svalio je na ulicu i otišao. Pratila ga je slika Larise s djetetom u naruĉju.

~ 201 ~

26

alentina je mahala bijelom lepezom od labuĊeg perja uspinjući se Jordanskim stubama. Sad je bilo sluţbeno. Bila je kurva. PonuĊena na draţbi za najveću ponudu. Novac je na stolu? Uzmite je, vaša je.

Carski bal u Zimskom dvorcu bio je paţljivo izreţirana smotra uznositosti i raskošna bogatstva, jedan od najznaĉajnijih dogaĊaja u sanktpeterburškoj sezoni. Ĉvrste pergamentne pozivnice napravljene od teleće koţe i ukrašene pozlaćenim dvoglavim orlovima bile su najpoţeljnija svojina u gradu, a nadmetanje kako bi im se došlo u posjed bijaše nemilosrdno. Stotine svijećnjaka i lustera kupalo je dvorac u svjetlu, odbijajući se od zrcala i bljeskajući sa zlatnih vaza. Marija, nećakinja grofice Serove, šaputala je da su orhideje dovezene posebnim vlakovima s Krima, ali Valentini je bilo sasvim svejedno. Došla je na bal, napravila je ono što je otac od nje traţio. Dok su prolazile kroz Nikolajevu dvoranu, Marija bi kraj nje svako malo ĉujno dahnula od uzbuĊenja.

“Valentina”, reĉe ona, “mislim da smo umrle i otišle u raj.”

“Ja sam umrla i otišla u pakao.”

“Ne budi smiješna. Pogledaj sve te zgodne ĉasnike koji jedva ĉekaju da ih se šĉepa.”

Valentini se pred oĉima uĉini kako se gomila gostiju njiše u ljeskavu sjaju. Prizori nanizanih limunovih i naranĉinih stabalaca i visokih ĉupavih palmi vrtjeli su joj se u glavi.

Hladila je obraze lepezom i nije obraćala pozornost na povorku prinĉeva i princeza, na vojvode i grofove, na biskupe u ljubiĉastim odorama s dugim bijelim velovima.

Radije bih bila mrtva nego ovdje. Valentinu obuzme ta misao. To ju je podsjetilo na Katju i onu noć kad je u zapešće zarila škare pa zadrhti unatoĉ vrućini.

Marija je uhvati za ruku. “Imaš li tremu?”

“Ne, zašto bih je imala?”

“Jer će tvoj Stepan biti ovdje. A i njegovi roditelji, grof Ĉernov i njegova ţena.”

“Moj Stepan.” Te se rijeĉi Valentini zalijepe za jezik.

“Zašto si to tako rekla?”

“Da to utuvim sebi u glavu.”

Marija je zaĉuĊeno pogleda. “Je li on već tu?”

Kroz velebne dvorane u svojim nakićenim odorama paradirali su vojni ĉasnici, oficiri iz svih jedinica. Kozaci u crvenom, ulani u plavom. Nije opazila zapovjednika Ĉernova.

“Marija”, reĉe, “ţeljela bih nešto popiti.”

V

~ 202 ~

Votka je pomogla. Bila je od brusnica. To joj je prijalo. Izabrala ju je iz reda ohlaĊenih ĉaša sa ţestokim pićima koja su imala dodatke limunove korice, papriĉica, brusnica ili bivolske trave. Htjela je probati onu s bivolskom travom, ali nije se usudila jer je sluga, kad ga je zaustavila i uzela ĉašu sa srebrnog pladnja, umalo prolio pića po svojoj zlaćanoj uniformi.

Marija je pijuckala liker od limete i razrogaĉenih oĉiju gledala prijateljicu.

“Valentina”, prosiktala je, “osramotit ćeš se.”

Valentina se grohotom nasmije, iznenadivši se pritom spoznajom da je još uvijek u stanju smijati se. “Već sam se osramotila, zar ne shvaćaš?”

Pronašla je masivni stup od talijanskog mramora koji se ne bi prevrnuo u sluĉaju pometnje. Stajala je leĊima uza nj, ali ne i naslonjena na njega — samo je muškarcima bilo dopušteno nasloniti se na stupove ili dovratke — ali dodirivala ga je potpeticom satenske cipelice i vrhom lakta, tek toliko da se uspravno odrţi na nogama. Tijelo ju je već zanosilo u stranu bez upozorenja, a to ju je uznemirilo.

Marija je otišla. Valentina nije bila sigurna kad se to dogodilo, ali ĉim je ugledala svoju prijateljicu na drugom kraju dvorane kako razgovora s ĉasnikom, okrenula je glavu i pokraj sebe spazila prazno mjesto. Valentina se izvještila u opaţanju srebrnih pladnjeva koji su kruţili dvoranom, kao i u dozivanju sluga dizanjem obrve. Osjećala se iznenaĊujuće toplo i ugodno. Ne baš pospano, ali na rubu, a onaj uţasni crni ponor koji joj je ne tako davno zjapio pred nogama, ĉinilo se da je nestao, poput Marije. Sad je samo mogla misliti na Jensa. Na njegov osmijeh, njezin obraz naslonjen na njegova gola prsa, njegovo bilo što joj je odzvanjalo kroz kosti lubanje sve dok joj i misli nisu poprimile taj ritam.

“Valentina, traţio sam Vas.” “Zapovjedniĉe Ĉernov, dobra veĉer.”

Ona mu pruţi ruku, a on je okrene kako bi joj poljubio dlan. Kao da ju je posjedovao.

Ona postane svjesna glazbe koja je svirala, bio je to Ples mladih labudova iz LabuĎeg jezera Ĉajkovskog, te usmjeri pogled prema jednoj od galerija kako bi vidjela orkestar u punom zamahu. Veseli zvuci probudiše joj oštru bol u grudima, bol za koju je mislila da ju je utopila u votki.

“Valentina, draga, veĉeras krasno izgledate.”

Lice mu je pod svjetlom svijećnjaka sjalo od napora i ona pokuša zamisliti kako bi bilo gledati to lice iz dana u dan, do kraja ţivota.

“Zapovjedniĉe...”

“Molim Vas, zovite me Stepan.”

“Stepane, hoćemo li prošetati dvoranama dok ne stigne Njegovo Carsko Veliĉanstvo?”

On ispruţi ruku. “Iznimno mi je drago što imam tu ĉast.”

Ona se nevoljko odmakne od stupa, ali sigurnim potezom premjesti ruku pod njegovu. Šetnja kroz dvorane bila je dobra ideja. To je znaĉilo da mu neće morati gledati lice.

~ 203 ~

Stepan Ĉernov bio je uglaĊen i paţljiv. Cijelih pola sata dopustila mu je da je vodi kroz odaje, a on je sve to vrijeme iznosio svoja mišljenja o vojnim pitanjima. “Car bi trebao izbaciti generala Levitskog koji je prestar i zaboravljiv i zamijeniti ga s...” Uši su joj se umorile i iskljuĉile. Predstavio ju je Makarovu, ministru unutrašnjih poslova i premijeru Stoljipinu, krupnom ĉovjeku okrugle ćele, uredne bradice i brzih, pametnih oĉiju. Ona mu se nasmiješila a on je zasjao od zadovoljstva.

“Kakav dragulj imaš, Ĉernove. Dobro je ĉuvaj.”

Kao da je bila neĉije vlasništvo koje je sluţilo tomu da ga se uresi i njime razmeće pred drugima prije nego što ga zakljuĉaju na sigurno kad padne noć. Kad ju je Stepan odveo do svojih roditelja, kratko se naklonila lagano svinuvši koljena, a pritom se ĉvrsto drţala za njegovu ruku osjećajući kako joj se izokreću oĉi. Ali, osim toga, malo ĉega se sjećala u vezi s tim susretom. Kad je sat otkucao devet sati, veliki dvorski maršal, barun Vladimir Freedricksz, najavio je cara Nikolaja i caricu Aleksandru, cara i caricu svih ruskih zemalja.

Prepao je Valentinu kad je štapom od ebanovine dugim tri metra triput udario o ulašteni pod i izviknuo: “Njihova Carska Veliĉanstva!”

Zapovjednik Ĉernov nasmiješio joj se i pomilovao je po ruci koja je poĉivala na njegovoj. Ona je svim svecima zahvaljivala što je nosila duge bijele veĉernje rukavice.

Carska je svita polako paradirala pred njima, blješteći pod slapovima dragulja i ordenja.

U povorci ih je bilo stotinu ili više, a nadvojvode i nadvojvotkinje šepirili su se kao da je svijet njihov Rusija je zasigurno bila. Romanovi su je tako ĉvrsto drţali u svojim rukama da nije vidjela naĉina kako bi je skupina slabunjavih tvorniĉkih radnika mogla oteti. Sebi usprkos, bila je pod dojmom Rusija je bila sigurna. Nikakvi pljaĉkaški revolucionari nisu imali izgleda preuzeti vlast u svoje ruke.

“Vama ne trebaju takvi dragulji”, šapne joj Ĉernov na uho. “Vi ste ljepši od bilo kojeg dijamanta.”

Ona izvuĉe ruku. “A što Vi znate”, upita, “što meni treba?”

Plesali su već satima, no Valentina je radije plesala nego sjedila. Toplina votke povlaĉila se poput oseke ostavljajući za sobom oštre hridi.

Kako joj je otac mogao to napraviti? Ţeljela je rasparati haljinu koju je nosila, krem svilu ukrašenu stotinama bisera. Tisuće rubalja, toliko je koštala. A što je sa svim ostalim haljinama u njezinoj garderobi? U majĉinoj garderobi? Sve to od posuĊenog novca. I onda ta rijeĉ koja ju je prestravljivala, od koje su joj se noge saplitale, a srce zastajalo.

Pronevjera. Njezin otac bio je carski ministar financija, njegove ruke bile su u riznicama Romanovih.

“Zašto ste tako ozbiljni?” upita Ĉernov stisnuvši joj ruku. Plesali su valcer i on ju je bio posesivno obgrlio rukom.

“Veĉeras sam”, reĉe ona, “promatrala raznolike vojne odore. Koja smo mi ratoborna nacija.”

~ 204 ~

On joj se udvorno nasmiješi. “Draga moja Valentina, morate razumjeti da je Rusija oduvijek bila zemlja koja se tijekom povijesti odrţala na okupu — ne pomoću zakona, ne pomoću kulture, već pomoću vojske.”

“Mislila sam da smo to prerasli. A što je s našom trgovinom i poljoprivredom?”

On je sa smijehom ne uvaţi. “Ne. Rusija jest i uvijek će biti vojna drţava.”

Plesao je dobro, s lakoćom klizeći kroz dvoranu. Ali ona nije bila završila. “Ĉula sam da su prije nekoliko dana na sporednom kolosijeku napadnuti šegrti.”

“Ne bih rekao da su bili napadnuti, samo su nauĉili lekciju.” “Što su loše napravili?”

“Valentina”, oštro izgovori njezino ime. “Ne sada.”

“Stepane, jeste li bili s husarima koji su napali šegrte?”

On ukoĉeno vrati pogled na nju. “Da, bio sam ondje.” Zastane, promatrajući joj lice.

“Imate li što reći?”

“Ne”, odgovori ona tiho. “Nemam ništa reći.”

U ponoć je servirana veĉera na kojoj su se gosti posluţivali sami. Valentina nije okusila gotovo ništa. Okrugli stolovi sa zlatnim jedaćim priborom i bijelim damastnim stolnjacima s izvezenim Romanovim orlom bili su postavljeni u Koncertnoj dvorani. Za svakim je stolom jedan stolac bio ostavljen prazan za cara Nikolaja koji je kruţio meĊu gostima. Ali Valentini su prizori zakuski, hors d’oeuvres i fazana bili više nego što je mogla podnijeti. Ispriĉala se i napustila stol te otišla u jedno od predsoblja, gdje je kraj visoka prozora stajala ţenska figura u haljini i zurila u noć. Valentina joj priĊe i stane toĉno iza nje.

“Dobra veĉer, grofice Serova.”

Grofica se okrene i Valentina ugleda ĉašu konjaka u njezinoj ruci. “Opet pijanistica, ako se ne varam. Što radite ovdje?” upita.

“Bilo mi je vruće.”

Grofica otpije svoje piće, a smiješak išĉekivanja smekša joj usne “Jeste li ţedni?”

“Da.” “PoĊite sa mnom.”

Valentina je pratila otmjenu figuru do duga stola u sljedećoj odaji. U njezinu se središtu diĉio dupin u skoku, izraĊen od leda, ali Valentina jedva da ga je pogledala. Oko njega bila su poredana pića u kristalnim ĉašama: likeri, limunada i voćni sokovi na desnoj strani, a vino i ţestoka pića na lijevoj. “Ĉašu vina?” predloţi grofica. “Ili moţda nešto jaĉe?”

“Sok od breskve, mislim.” Valentina uzme visoku ĉašu i prinese je usnama. “Tako osvjeţavajuće.”

Sive oĉi grofice Serove zastre izraz dosade. Bilo je jasno da se nadala opiti Valentinu te se ugrize za donju usnicu i odšeta, oĉito umorna od igre. Ali Valentina odluĉi ostati. Tu je bilo svjeţije. Uzme komad leda i prisloni ga uz sljepooĉnicu ispijajući sok. Kad ga je do

~ 205 ~

pola popila, izabere drugu ĉašu s pladnja, ovaj put sok od neĉega drugog i izlije ga u preostali sok od breskve.

“Dugo ste se zadrţali.” Stepan Ĉernov namršti se podignuvši svijetle obrve dok je Valentina sjedala. “Je li Vam loše?”

“Ne, nimalo.” Ona mu se nasmiješi. “Srela sam groficu Serovu pa smo raspravljale o tome koji vojnici imaju najljepše odore.”

“Nadam se da ste rekli husarska garda.”

“Naravno.” PrijeĊe rukom po grlu samo da bi vidjela kako njegove plave oĉi prate njezin potez. “Druge i ne primjećujem.” On se na to nasmijao i poĉeo priĉu o klaĊenju na borbe pijetlova, ali Valentini je promaknula poenta priĉe.

“Samo ću otići po još jedno piće”, oglasi se ona.

“Reći ću jednom od sluga da Vam ga donese.”

“Hvala, ali nemojte. Godit će mi mala šetnja.”

“Poţurite.” On pokaţe glavom na cara Nikolaja koji je sjedio za obliţnjim stolom. “Mi smo sljedeći koji će biti poĉašćeni društvom Njegova Carskog Veliĉanstva.”

Dok se ţurila kroz velebna pozlaćena vrata, u glavi joj sine misao. Volio joj je nareĊivati.

~ 206 ~

27

ens je pušio jednu od cigareta s inicijalima cara Nikolaja. Pokušao je zamisliti kako bi to moralo izgledati da su ti inicijali ili otisnuti, ili izraĊeni u pozlati ili izvezeni na svemu oko tebe. To je znaĉilo da nikad ne moţeš zaboraviti tko si. On je na carski bal došao samo zato da bi udovoljio ministru Davidovu — Jens nije bio raspoloţen za veselice.

Ali je s ljudima koje je Davidov okupio u jednom od mirnijih predsoblja razgovarao o poslu dok se od dima više nije moglo gledati, a na kraju se s njima i rukovao. Ipak, nije im vjerovao. U Sankt Peterburgu nisi mogao vjerovao nikomu. Ĉak ni tamnim nasmiješenim oĉima. Jens iskrivi lice i ugasi cigaretu. “Što ti je veĉeras?” upita Davidov. “Izgledaš kao da bi grizao.”

“Tu sam. Razgovarao sam s tvojim prokletim lihvarima. Ne oĉekuj da ću se još i tebi smješkati.”

Ministar Davidov nasmije se sebi u bradu i zavrti konjak u svojoj ĉaši. Njegovo orlovsko lice izgledalo je zadovoljno, a to je bila rijetkost. “Sigurno je ţena u pitanju”, ustvrdi on.

“Zašto to misliš?”

“Vidio sam te na poslu, Friise, i vidio sam kako stavljaš ţivot na kocku u onom urušenom tunelu. Vidio sam te neraspoloţena i podivljala. Ali ovakva te još nisam vidio. Pa pogledaj se!”

Oba muškarca nosila su crne ţakete sa zlatnim reverima, ali Jensov je bio zguţvan dok je iskrivljenih udova zavaljeno sjedio u brokatnom naslonjaĉu.

“Ovdje sam zbog posla”, zareţi Jens. “I niĉega drugog.”

Pripali još jednu cigaretu, ali u tom trenutku opazi ţenu koja je ulazila u sobu. Na carskom balu ţene su morale nositi bijelo ili krem pa je na prvi pogled bila samo jedna od mnogih u profinjenoj svijetloj haljini. Ali uzbunio ga je naĉin na koji je hodala, to oholo drţanje prilazilo mu je s nestrpljivošću kojoj se nije obradovao.

“Grofice Serova.” Ustane i nakloni se nad njezinom ispruţenom rukom.

“Jense, što ste se zakopali ovdje? Zar ne znate da Vaša mala ljubimica pijanistica svira Njegovu Carskom Veliĉanstvu?” Osmijeh joj je bio oštar poput maĉje pandţe. “Morate poţuriti. Privukla je popriliĉnu publiku.”

J

~ 207 ~

Nije joj mogao pomoći. Bilo je kao da gleda maĉića koji se utapa. Ruke su lamatale, usta se otvarala kako bi uhvatila zraka, valovi nemilosrdne poruge su je potapali, a ismijavanje vuklo na dno. Kad je tek bio ušao u dvoranu, pomislio je da Valentina zadirkuje publiku, da se poigrava s njima svirajući krive note. Ali u pitanju nije bila šala. Sjedila je na rubu stolca za velikim klavirom i od pogleda na nju Jensu se stisnulo srce.

Izvedba je bila katastrofalna. Valentina se mogla rasplakati i istrĉati iz dvorane. Ali nije, sjedila je ondje, stisnutih zuba. I svirala dalje. Ĉinilo se da su joj izmeĊu glave i ruku prekinute sve veze. Svirala je Beethovenovu Odu radosti koja nije mogla biti neprikladnija: u dvorani nije bilo baš nikakve radosti. Na jednoj su strani, na detaljno izraĊenim zlatnim stolcima ukoĉeno sjedili car i carica, okruţeni s više od stotinu pripadnika sanktpeterburške elite koja se okupila u toj manjoj dvorani gdje je prethodno svirao Balalajka orkestar. Šapat je puzao uza zidove.

Valentina, ljubavi, da ti mogu dati svoje prste, dao bih ti ih.

Car Nikolaj s dosadom je potezao svoju urednu bradicu dok mu je namrgoĊeno lice poprimalo razdraţljiv izraz. Konaĉno je ustao bez rijeĉi, ponudio ruku svojoj ţeni i izašao iz dvorane. Za njim su, jedan po jedan, krenuli i gosti, i Jens opazi da je grofica bila meĊu prvima.

Prokleti bili tako bezobrazni, ona još svira, još se trudi.

U prvom redu publike stajao je zapovjednik Ĉernov ĉije je lice bilo grimizna maska, jarko kao i odora na njegovim leĊima.

Jens je osjećao kako mu se okreće utroba. Ono što je rekao njezin otac moralo je biti istina, brak je morao biti dogovoren jer ju je zapovjednik već gledao kao svoj produţetak i njezino poniţenje doţivljavao kao svoje. Jens ga je zbog toga mrzio. Ne zbog preuzetne pretpostavke da se njezino ponašanje odraţava na njega, nego zato što se taj muškarac osjećao poniţenim. Nije mu bilo ţao Valentine, nije suosjećao s njom zbog situacije u kojoj se našla. Nije poţelio odsjeći svoju desnu ruku kako bi je izvukao iz ponora u kojem se utapala. Bio je samo poniţen. Posramljen zbog nje.

Glazba naglo prestane i Jens prvi zaplješće nakon ĉega uslijedi mlak pljesak, a zatim krene prema njoj. “Valentina Ivanova”, glasno reĉe, “kako poţrtvovno od Vas što ste nam pristali svirati iako se ne osjećate dobro.”

Ona ga pogleda u oĉi. Nije bilo suza. Zatim podigne bradu, ispravi leĊa i ustane sa stolca s uobiĉajenom otmjenošću pa prisloni ruku uz sljepooĉnicu naznaĉivši time blaţu glavobolju. Nasmiješi mu se, a on joj ponudi ruku. Bez ţurbe su, kroz nakit i perje okupljenih, zajedno koraĉali prema vratima. Zapovjednika Ĉernova nije ni pogledala.

Jens ju je drţao. Mogao je osjetiti parfem u njezinoj kosi i nevolju u dahu. Drţao ju je stisnutu uza se dok nije prestala drhtati i dok joj se glava nije smirila nakon što je padala i padala na tvrdu izboĉinu njegove kljuĉne kosti.

“Valentina”, poljubi joj uho koje je gorjelo, “zaboravi ih. Ni jedna jedina osoba ondje

~ 208 ~

nije vrijedna tvoje ţalosti.” Onda je poljubi u glavu i povuĉe u udubljenje u zidu, iza mramornog stupa. “Bila si divna.”

“Bila sam uţasna.”

“Ne, bila si veliĉanstvena. Pijana kao letva ipak si uspjela postići da Beethoven zvuĉi kao Beethoven.”

“Moji glupi prsti milijun su puta pogriješili.”

“Nitko nije primijetio.” “Što?” ona naglo podigne glavu. Oĉi joj nisu bile sasvim usredotoĉene. Trebao joj je trenutak da opazi njegov šaljivi smiješak pa da i sama iskrivi usne i prasne u smijeh. “Misliš da car nije ništa primijetio?”

“Baš ništa.”

“Hvala nebesima.”

Njezino tijelo u svijetloj svilenoj haljini bilo je oslonjeno o njegovo, toplo i mazno, i kad je zabacila glavu sa svom radošću koja je nedostajala njezinoj izvedbi, na nogama ju je zadrţala Jensova ruka oko struka. Smijala se dugo, od srca, dajući si oduška.

“Laţljivĉe”, dahne promuklim, razuzdanim glasom.

On joj se usnama ovlaš spusti niz oblinu vrata, pridrţavajući joj glavu rukom. “PoĊi”, šapne. “PoĊi sa mnom sada.”

Valentina mu ovije ruke oko vrata, a on joj njeţno podigne bradu i pozorno se zagleda u njezine tamne oĉi. Bile su napola zatvorene, tek traĉak sjaja ispod dugih trepavica.

“Hoćeš li se udati za mene?” upita je.

“Prvo me poljubi.”

On gladno pritisne svoje usne uz njezine, a ona mu uzvrati svom strašću, silinom i uţitkom koje je kanila prenijeti u izvedbi.

“Jense”, promrmlja, “izaĊimo van gledati zvijezde. Pitaj me ponovo pod zvijezdama.”

Veĉer je bila oblaĉna, ali nije im to smetalo. On će joj opisati baš svaki bljesak svjetla koji treperi u dalekom svijetu i njih dvoje gledat će ih zajedno.

Lagano se njihala na vrhovima prstiju kad ga je poljubila. “Pitaj me ponovo, Jense Friise”, šapne.

Pljuska u lice trgne ga iz posvećenosti Valentini. Obraz ga je zapekao kao da ga je ugrizla zmija i on šakom preprijeĉi ruku u odori koja je bila ponovo zamahnula na njega, a iz koje je visjela bijela rukavica. Dok je zurio u njezina vlasnika, srce mu je uzburkala vikinška krv. Thorov malj zalupao mu je u grudima.

“Zapovjedniĉe Ĉernov”, reĉe, “uvrijedili ste me.”

Ovaj mu baci rukavicu na noge.

“Miĉi ruke s nje!” zaurla Ĉernov. Usne su mu drhtale od bijesa. “Makni ruke s nje ili ću te, tako mi Boga, ubiti istog ĉasa, golim rukama caru pred oĉima.”

“Samo izvoli.”

“Prestanite!” krikne Valentina. “Prestanite.” Zgrabi Jensa za ruku. “Molim vas”, vikne ona, “neka ih netko razdvoji.”

~ 209 ~

Pristigoše druge odore i mrki Davidov, stanu se okupljati pogrdni i ljutiti glasovi. Jens ni da ih pogleda.

“Zahtijevam zadovoljštinu”, prasne Ĉernov dok su ga dva ĉasnika u plavom drţala za ruke. “Moji sekundanti javit će ti se sutra.”

“Bit će mi zadovoljstvo.”

“Ne.” Valentina je stajala podalje od obojice, lica bijela poput vapna. “Kunem vam se da se neću udati ni za jednog ako izaĊete na dvoboj.”

Jens osjeti kako mu ona klizi kroz prste poput suhog pijeska. Nije ju htio izgubiti, ne ovako, ne sada. Polako, obuzdavajući se, ukoĉeno se okrene zapovjedniku Ĉernovu, lupne petom o petu, kratko se nakloni i ispruţi ruku. Ĉernov stane oklijevati, na trenutak nesigurno pogledavši prema Valentini kao da procjenjuje njezinu vrijednost, a onda se nevoljko oslobodi drugih i prihvati ruku. Nijedan od njih ne reĉe ni rijeĉ.

“Hvala Bogu.” Valentina se strese od olakšanja i zavrti glavom. “Što je to što muškarce pri zdravoj pameti pretvara u borbene strojeve bez mozga?”

Nijedan od njih ne ponudi odgovor pa se ona okrene na peti i odšeta, dostojanstveno, koliko je to u svom stanju mogla izvesti.

“Sutra”, promrmlja Jens odsjeĉno, ispod glasa, ĉim ih ona više nije mogla ĉuti.

“Oĉekujem da ćeš se javiti sutra.”

Svjetlo i pomicanje parali su joj mozak. Sljedećeg jutra Valentina se uza svaku stubu penjala s krajnjom pomnjom, opipavajući zidove sa strane, škiljeći ĉak i u polumraku. Kad bi barem mogla uĉvrstiti glavu na vratu, onda bi se moţda mogla popeti do vrha. Ali na pola puta drvenih stuba preko cipele joj pretrĉi miš takvom brzinom da je izgubila oslonac i pala. “Čort!” promrmlja. “Vrag te odnio!”

“Tko je ondje?” vikne netko od gore.

Njoj bolno zatitraše bubnjići u ušima.

“Pst, ne viĉi.” U ţurbi se nezgrapno uspentra uz ostale stube kako se ne bi strmoglavila dolje u konjušnice. Kad je stigla na vrh, malo više otvori uzak prorez izmeĊu kapaka i sa zanimanjem pogleda uokolo. Nikad prije nije bila tu, u konjušarevim sobama.

Pred njom se pruţao dug, prašnjav hodnik. Sunce je s lijeve strane propuštalo opaku svjetlost, ali s desne se prostirao niz malih odvojaka, svaki sa svojim vratima. Samo su jedna bila zatvorena. Ona zalupa na njih.

“Odlazi.” “Čort!” ponovo opsuje. “Nisam se popela ovamo ni za što, kvragu.” Pa gurne vrata i uĊe. Svjetlo je, hvala nebesima, bilo prigušeno, a prozor malen i neopran. Soba je, ako bi se tako mogla nazvati, zaudarala na konje i znoj. “Još si ţiv, Lave. Nisu te uspjeli ubiti.”

“Korov nikad ne umire.”

“Evo, donijela sam ti nešto.”

~ 210 ~

Iz šala koji joj je bio omotan oko struka ona izvadi punu bocu votke i kutiju cigareta.

Popkovu zasjaje crne oĉi. Sjedio je uspravno na tvrdom stolcu pokraj kreveta, ali nije izgledao dobro. Oko oĉiju je imao tamnoljubiĉaste masnice, nos mu je bio slomljen i iskrivljen pod neobiĉnim kutom, a na ĉelu i po usnama imao je posjekline. Kad je posegnuo za bocom, ona primijeti da mu na jednom prstu nedostaje nokat, te da je na tom mjestu crna grudica sasušene krvi. Osjeti kako joj bijes podiţe kiselinu u ţelucu.

“To je dobra votka iz ormarića mojeg oca.” Namjesti osmijeh. “Nije ono odurno smeće koje si mi bio dao.”

On se naceri pa potegne iz boce, a onda glasno izdahne od zadovoljstva. “Jedina ljekarija koja mi treba.”

“Lave, kako si? Mislim, doista? Boli li te jako?”

On ju je promatrao nateĉenim oĉima. “Preţivjet ću.” Podigne bocu. “Ţeliš malo?”

“Ne, hvala.”

“Izgledaš kao da bi ti dobro došlo.” On se zahihoće, a ona opazi kako se pritom trznuo i protrljao rebra.

Zanimalo ju je, ali odvrati pogled. “Nije baš neki dom, ovo mjesto?”

“Meni dovoljno.”

Krevet, stolac, polica i nekoliko vješalica. Dovoljno? Popkov je imao dvadeset dvije godine, bio je odrastao ĉovjek, ĉetiri godine stariji od nje i već je to smatrao dovoljnim.

“Ima li ovdje vode?” upita ona.

“U dvorištu konjušnice.”

“Donijet ću malo.”

“Nemoj se gnjaviti.”

Ona se sjeti stuba, od ĉega joj se stisne utroba.

“Ne gnjavim se. Netko se treba pobrinuti za tebe.”

Potrajalo je dok se vratila jer je morala otići i do kuće, ali na koncu je donijela emajliranu posudu tople vode i tanjur s crnim kruhom i sirom. Pod mišicu je bila tutnula paketić zavoja i gaza bolniĉarke Sonje koja joj je ogorĉeno prigovorila da ih trati na “tog prljavog Kozaka”. Valentina mu je isprala rane, ispravila nos najbolje što je znala i previla ono što je mogla, a Popkov je sve to vrijeme glasno gunĊao i odbijao skinuti bilo što drugo osim košulje.

“Ne budi budalast”, ukori ga ona. “Ja sam bolniĉarka. Naviknula sam...”

“Ti si djevojĉica.”

Ona se nasmiješi i odluĉi to zanemariti. Dok mu je dugim komadom zavoja povijala rasjekline od biĉa na širokim leĊima, znatiţeljno ga upita: “Mrziš li ih sada? Ljude koji su ti to napravili?”

“Ohranu?” On pljune na pod. U ispljuvku je bilo krvi. “Oduvijek sam mrzio policiju.

Jednako tako i boljševiĉke ubojice. Nema razlike.” Ponovo pljune.

“Ali, Lave, ako mrziš obje strane, na koga se moţeš osloniti, komu moţeš vjerovati?”

On je iznenaĊeno pogleda. “Pa sebi, naravno.”

~ 211 ~

“Mogla sam znati.” Stane se smijati i osjeti kako joj se glava vrti uokrug sobe. Priĉeka je da se vrati i, kad je završila s previjanjem, podigne posudu pa stane kraj vrata, naslonivši se na dovratak. Na krevetu mu je bila ostavila lonĉić s ljekovitom mašću. “Bolje?”

On progunĊa i proguta još jedan pozamašan gutljaj votke. Ona se okrene da će poći.

“Taj tvoj tip, inţenjer. Spasio mi je...” Popkov se zaustavi. Rijeĉi mu zapeše u grlu.

“Znam”, njeţno će ona. “Znam. Jensu Friisu drago je što si ţiv.”

Popkov kimne izubijanom glavom. “Ali on neće još dugo ostati ţiv ako nešto ne napraviš.”

Ona se sledi. “Reci mi.”

“Dvoboj.”

“Ne, to nije istina.”

“Priĉa se posvuda. O tebi. O dvoboju. Taj plavi govnar s dvije dlake na licu ţedan je krvi. Prošle je godine u dvobojima ubio dvojicu.”

“Ne, Lave. Krivo si ĉuo. Oni su se dogovorili. Rekli su da neće.”

Popkov polako i razoĉarano zanjiše glavom. “E pa, lagali su ti.”

Valentina je nedaleko od sebe zaĉula štropot metalnog dizala i najeţila se. To je bio prvi put da se vratila u Jensov tunel. Na sebi je imala svoj bolniĉarski ogrtaĉ te se ĉvršće umotala u modre nabore ne bi li se zaštitila od sjećanja koja je prizvao taj zvuk.

Nije sjela na stolac koji su joj ponudili u Jensovu uredu, nego je odluĉila stajati. Zauzela je mjesto kraj prozora i usredotoĉila bolne oĉi na dvorište. Vrvjelo je od posla, radnici u platnenim kapama izranjali su iz zemlje i treptali poput krtica na suncu. Ţene su na glavama nosile marame i gurale kolica s kamenjem i zemljom niz metalne traĉnice. Svi su bili mršavi, sivih lica i svi u istom tonu, prekriveni prašinom. Bilo ih je nemoguće razlikovati.

Je li ovo Jens gledao svakog dana? Nije bio u uredu kad je došla pa su po njega poslali kurira. “Ĉaj?” ponudi ĉinovnik.

“Ne, hvala.” Ĉinovnik se vratio svojem snopu papira, a Valentina svojem ĉekanju. Vani je nebo bilo zimski svijetloplavo i jedna je ptica na gracilnim krilima klizila tamo-amo, ploveći na zraĉnim strujama ponad grada. Prije nego što ga je mogla vidjeti, zaĉula je Jensove brze korake i osjetila kako joj srce juri. Kad ju je ugledao, u dva hitra koraka našao se pokraj nje.

“Je li nešto pošlo po zlu?”

“Da.” On se okrene ĉinovniku i otpravi ga mahnuvši rukom pa ovaj izaĊe bez rijeĉi, naginjući glavu kako bi što naĉuo dok je zatvarao vrata. “Što je bilo?”

Nadvije se nad nju, pun brige. Ona korakne unatrag i bijesno ga odmjeri. “Lagao si mi.”

“Lagao za što?”

~ 212 ~

“Za dvoboj.”

“A, to.”

“Da, to.”

On priĊe svojem stolu koji je bio primjer sloţenosti i reda u usporedbi s neurednim papirima na stolu njegova ĉinovnika. Sjedne i pogleda je oprezna izraza koji mu ona poţeli izguliti s lica. “Što s njim?”

“Borit ćeš se?”

“Da.” “Ne, Jense, ne. Nemoj, ne smiješ. Ĉuješ li me? Jesi li poludio? On će te ubiti. On će...”

Bila je odluĉila da neće plakati, da neće biti djevojčica. Bila je obećala sebi. Ali pomisao da bi ga mogla izgubiti parala joj je srce i grlo joj se stisnulo pred rijeĉima koje bi se, ako ih izgovori, mogle i ostvariti. Skrene pogled s njega i usmjeri ga prema prozoru, u pauka koji je u kutu pleo svoju tanku mreţu.

“Molim te, Jense. Nemoj se boriti s njim. Ţelim te ţiva.”

To je zvuĉalo bolje. Smirenije. To će saslušati. Ali tišina koja se protezala izmeĊu njih bila je mraĉna poput njegovih tunela i u tom je trenutku znala da neće biti po njezinu.

Okrene se prema njemu i zatekne ga kako je promatra sjedeći za stolom, tako pozorno kao da je to posljednji put.

“Imaj povjerenja u mene”, reĉe produbljenim glasom. Zvuĉao je umorno.

“On bi te mogao ubiti.”

“Ili bih ja mogao ubiti njega.”

“Prošle je godine u dvobojima ubio neka dva ĉovjeka.”

“Ja nisam neki ĉovjek.”

“Jense, nemoj. Zbog mene.” Uspijevala je glas odrţati u prihvatljivu tonu.

Njemu usne zatitraju jedva primjetnim smiješkom. To je zapanji. Bio je tako pomiren.

“Zašto, Jense? Zašto bi to napravio? Samo otiĊi.”

On odmahne glavom. “Čort! Nemoj!” ona vikne i udari dlanom o stol. “Nemoj mi reći da je to nešto što muškarci moraju napraviti, boriti se za ono što je njihovo, oznaĉiti svoj teritorij. Nemoj mi reći da si tako glup. Ili sam ja u krivu. Moţda si tupoglav i ţeljan slave kao i svi ostali bezumnici koji bi htjeli biti junaci u svojim odorama, nakićeni perjem. Mislila sam da si drugaĉiji, mislila sam da si...”

Zaustavi se. On ustane i obiĊe stol. Uhvati je za ruku i privuĉe, stišćući je svojim dugim rukama u zagrljaj sve dok joj lice nije bilo zagnjureno u otkopĉanu mu košulju na vratu.

Nije mogla govoriti, sve i da je htjela.

“Slušaj me, Valentina. Nisam ţeljan slave, ali ţelim ţivjeti s tobom ovdje u Sankt Peterburgu.” U kosi je mogla osjetiti vrelinu svake rijeĉi koja mu je silazila s usana.

“Zapovjednik Ĉernov me je izazvao. Ako ne prihvatim izazov, bit ću obiljeţen kao kukavica i to će biti kraj mojeg ţivota i moje karijere u ovom gradu. Bio bih izbaĉen s projekta kanalizacije, car i njegova pratnja okrenuli bi mi leĊa, odbijali bi me u svim

~ 213 ~

pristojnim kućama. Bio bih gubavac. Izopćenik.” Podigne joj glavu s grudi i poljubi je u blijedo ĉelo. “Kakav bismo ţivot imali? Nitko me ne bi htio zaposliti.”

Ona se privije uz njega. “Mogli bismo pobjeći.”

“Pobjeći kamo?”

“U drugi grad. U Moskvu. Bilo gdje.”

“Moj bi me ugled pratio poput šugava psa. Rusija moţda jest golema zemlja, moja Valentino, ali glas se iz grada u grad širi brţe od kuge. Kamo god da poĊem, kao inţenjeru, ugled mi je vaţan koliko i krv koja mi kola ţilama.”

“Radije bih da ti je ugled ukaljan, nego krv prolivena u šumi.”

Na to nije ništa rekao, samo ju je drţao. “Nisam vrijedna toga”, prošapće ona naposljetku.

“Tko to kaţe?”

“Ja.” “Onda ne znaš što je ljubav.”

Izvuĉe se iz njegova zagrljaja i vrati prozoru. Nije ţeljela da joj vidi suze. Sve to vrijeme znala je da će se, ako Ĉernov pogine, oĉev bankrot samo povećati. “Jesi li ikad ubio ĉovjeka?” upita ona promatrajući dijete koje je vani lopatom krĉilo traĉnice.

“Ne.” “Znaš li rukovati pištoljem?”

“Naravno. Ne brini se, pristojan sam strijelac.”

“Ali on je u vojsci. On to radi svaki dan.”

“I proganja moju ţenu. Govnar radi i to, takoĊer.”

Ali njoj nije bilo do smijeha. “Kakav je to ĉovjek koji moţe hladnokrvno ubiti drugog ĉovjeka?”

Okrene se i naĊe ga kako stoji toĉno iza nje, visok i nepopustljiv. “Volim te, Jense Friise.” Dodirne mu lice i poloţi ruku na njegovo srce. “I zato ne podcjenjuj ono za što sam sposobna.”

~ 214 ~

28

rkin se odmakne od zida koji mu je crpio toplinu iz tijela i oprezno produţi niz ploĉnik pun ljudi u donjem dijelu Nevske avenije. Ĉekao je više od sat vremena.

Nebo je bilo zastrto, ljubiĉasto poput nagnjeĉene koţe i grad se osjećao krhko.

Ljudi su u ţurbi ulazili i izlazili iz trgovina, ne pogledavajući prema gore. Uz rub ploĉnika kloparajući se zaustavila koĉija s koĉijašem u smeĊe-zlatnoj livreji, koji je nestao u maloj prodavaonici što je iznad svojega izloga imala sliku vinograda. I Arkin je mnogo puta obavljao isti zadatak.

On se provuĉe izmeĊu kupaca i pribliţi koĉiji. Bila je ondje, sama kao i obiĉno. Kroz prozor mogao je razaznati profil Elizavete Ivanove koja se blago smiješila neĉemu ususret.

Svakog utorka nakon jutarnjih druţenja po kućama sanktpeterburških imućnih dama, obiĉavao je ovdje zaustaviti Turicum. Iz prodavaonice bi se vratio sa šalicom topla kuhanog vina iz dobrih gruzijskih vinograda i ona bi ga polako ispijala u tišini. To joj je postao obiĉaj.

Na blagajni prodavaonice uvijek je bio red pa je znao da ima nekoliko minuta prije nego što se koĉijaš vrati, ali znao je i da bi bio glup kad bi riskirao. Ĉak i zbog nje. On hitro otvori vrata koĉije i uskoĉi na klupicu nasuprot njoj. SmeĊa koţa sa zlatnim resama i mjedenim gajtanima mirisala je na njezin parfem. Bio je pripremio rijeĉi koje bi izrekao u sluĉaju da ona poĉne vrištati i zvati upomoć, no iznenadila ga je. Plave su joj se oĉi raširile i na trenutak su joj se otvorila usta, a zatim mu je podarila tako iskren i topao osmijeh da mu se od njega razvezalo nešto bolno u grudima što se ĉvorilo ondje pod rebrima od onog trenutka u ulici sa Sergejevim.

“Arkine, nedostajao si mi”, reĉe ona.

Tako obiĉne rijeĉi.

“Hvala Vam, gospoĊo.”

“Brinula sam se da bi policija mogla...” Pusti da rijeĉi zamru.

“Nisu me još uhvatili, kao što vidite.”

Ona se namršti. “Znam da ne bi nanio zlo mojoj obitelji. Bilo koji sluga mogao je postaviti kutiju s granatama u garaţu.”

Nije joj proturjeĉio, nego je uţivao ponovo je promatrajući. Bila je odjevena u haljinu boje ostrige i ogrtaĉ boje škriljevca urešen srebrnom lisicom oko ramena, a prizor njezinih dragulja i bogatstva kojim se tetošila nije ga razbjesnio na naĉin na koji je znao da bi trebao.

A

~ 215 ~

“GospoĊo Ivanova, moram biti brz. Nešto trebate znati.” Nagne se naprijed, koljenima gotovo dodirujući njezina. “Nešto što sam naĉuo u gradskim barovima i ĉega, bojim se, niste svjesni.” “Što?”

“Zapovjednik Ĉernov izaći će na dvoboj s inţenjerom Jensom Friisom.”

Oĉekivao je da će se iznenaditi, ali ne i da će problijedjeti toliko da su joj usne poprimile boju papira.

“Zašto?” prošapće ona.

“Zbog Vaše kćeri.”

“Valentine?”

“Da.” “O, dragi Boţe, ne.” Usta joj se otvore i iz grla joj se otme oštar zvuk. “Moj je suprug uništen”, zacvili ona ispod glasa, ljuljajući se naprijed-natrag na svom mjestu i rukom prekrivajući usta.

Ta ga je rijeĉ zapanjila. Uništen? Što je time mislila? Reagirala je tako pretjerano da je gotovo poţelio da joj nije otkrio tu informaciju. Ali riskirao je s namjerom. Sergejev je bio mrtav. Mnogi šegrti bili su mrtvi. Uskoro će, ako sljedeći plan uspije, i premijer Stoljipin biti mrtav. Rusko se tlo treslo pod ulicama Sankt Peterburga i palaĉe će se poĉeti rušiti jedna po jedna. Nije se mogao otresti ţelje da se pobrine za to da Elizaveta Ivanova bude na sigurnom.

“GospoĊo”, reĉe mekano, kao što bi se obratio djetetu koje je nehotice prestrašio, “zapovjednik Ĉernov poznat je strijelac. On će ubiti inţenjera. Nema razloga da se bojite...”

“Ne, ne, ne. Ako ubije inţenjera, ona se nikad neće udati za Ĉernova, znam ja Valentinu.” Onako potresena, drţala je ruku na bradi i on zaĉuje kako joj zubi cvokoću.

“Je li to toliko vaţno?” upita je. “Ako se ona ne uda za Ĉernova?”

Ona ne odgovori. Umjesto toga stala se naginjati naprijed dok joj blijedo lice nije bilo toliko blizu da je mogao vidjeti svaki detalj njezinih oĉiju, tamnoplave krugove oko zjenica i trunke blijedo ljubiĉaste poput uzoraka u plavetnilu njezinih šarenica. Tanku crvenu nit u bjelooĉnici jednog oka. Dah joj je blago mirisao na metvicu.

Ona objema rukama uhvati njegovu i privuĉe je koljenu. Oĉi su joj bile prikovane za njega. “Pomozi mi, molim te”, preklinjala je. Ĉak i kroz siv materijal rukavica mogao je osjetiti da su joj ruke hladne kao led. Ĉinilo se kao da je sva toplina njezina tijela prešla u njegovo, te on osjeti kako mu gori vrat.

“Kako bih Vam mogao pomoći?”

“Ti si snalaţljiv ĉovjek, Viktore.”

Nazvala ga je Viktor. Mislio je da mu ni ime ne zna. Zirne kroz prozor kako bi se uvjerio da koĉijaš još nije izašao iz vinarije, ali ona podigne ruku, spusti je na njegov obraz i okrene mu lice prema svojem. Usne su joj drhtale, razdvojene u nijemoj molbi.

On je poljubi. Brz, snaţan dodir njegovih i njezinih punih slatkih usana, okus njezina jezika koji mu je okrznuo zube.

~ 216 ~

“Pomozi mi”, dahne ona.

Znao je da će pomoći toj supruzi ministra vlade. Ali nije znao zašto.

Droški je Valentinu ostavio pred vojnim barakama husarske garde i, kad su je preko dvorišta poveli u sobu za posjetitelje, za njom su se okretale glave vojnika. Bila se paţljivo odjenula. Nakon duga razmišljanja odabrala je svilenu cvjetnu haljinu uz koju je nosila grimizan šeširić urešen svijetlim paunovim perjem koje bi pri najmanjem povjetarcu zatreperilo. Kaput joj je bio krem boje, ĉvrsto stisnut kako bi joj naglasio uzak struk, ukrašen crnim krznenim ovratnikom i malom grimiznom dugmadi. Majka joj je bila naruĉila taj kaput baš zato što su boje husarske garde grimizna, bijela i crna. Danas će joj dobro posluţiti. Jer danas je trebala opĉiniti zapovjednika.

Soba je bila izrazito muška. Klupe i stol od tamna hrastova drva, pod od hrastovih dasaka, a na zidu portreti ozbiljnih vojnih ĉasnika u pompoznim odorama, naĉiĉkani srebrnim i zlatnim gajtanima. Valentina im se namršti, zapitavši se koliko su ljudi pobili.

Nije morala dugo ĉekati. Zaĉuje kako Ĉernov stupa kroz predvorje, kako dugim, gladnim koracima ţurno i ţeljno hita k njoj. Srce joj se ubrza. Osjeća li se ovako vojnik prije bitke?

Kad mu je ţivot na vagi? S njim u sobu nahrupi i njegova poletnost i osmijeh koji je poskakivao po cijelom njezinu tijelu. Usne mu potraţe njezinu rukavicu. Ruku joj nije pustio, već ju je zadrţao u svojoj poput zarobljenika, taoca.

“Valentina, draga moja djevojko, koje neoĉekivano zadovoljstvo. I kako samo dobro izgledate.”

Nije bila otupjela. Ni izvaljena na leĊa. Ni zalivena votkom. To je mislio.

“Dobro sam, Stepane, hvala Vam.” “Ali kako zadivljujuće šarmantno izgledate, takoĊer.” Stao ju je mjeriti pogledom i kad se naposljetku zaustavio na njezinu licu, ona mu u grlu zaĉuje zvuk nalik na predenje.

“Oprostite na mojoj pojavi”, reĉe on, “ali upravo sam se vratio s vojnih vjeţbi na Marsovim poljanama.”

“Koje prikladno ime. Polja rata.”

“Mi smo ratnici, Valentina. To je ono što vojska radi. Što ste drugo oĉekivali?”

Ona spusti pogled. “Narod Rusije zahvalan Vam je.” Ĉernov joj zauzvrat još jedanput poljubi ruku. Bio je odjeven u ĉistu bijelu košulju, otvorena vrata, i husarske crne hlaĉe s jednom crvenom prugom sa strane. Kosa mu je bila mokra, svjeţe oprana i zaĉešljana unatrag. Na vratu su mu sjajile izraţene zlatne kovrĉe.

“Nadam se da Vas ne uznemiravam, Stepane.”

“Ne, nimalo. Recite, što Vas je dovelo ovamo danas? I to bez pratnje.” Bio je to blag ukor. “Ţeljela sam razgovarati s Vama. Nasamo.”

“Glede ĉega?”

“Glede Jensa Friisa.”

~ 217 ~

Usne mu ostadoše nasmiješene, ali oĉi se promijeniše, odjednom postadoše blijede i oštre poput leda. Ona ga slobodnom rukom pogladi po rukavu. “Ţelim da odustanete od tog dvoboja s njim”, mekano reĉe. “To nema nikakve vaţnosti i”, ojaĊeno uzdahne, “ne bih mogla podnijeti da budete ozlijeĊeni.”

Slavodobitnost, to mu je vidjela na licu, oĉit uzlet slavodobitnosti — ali bilo je tu i neĉega drugog, neĉega što nije mogla odgonetnuti; bljesak neĉega tamnijeg u svijetloplavom, i on joj ĉvršće stisne ruku.

“Valentina, zašto igrate igre?”

Njoj poskoĉi srce. “Kakve igre?”

“Pretvarate se da Vam nije stalo do mene i pokušavate me uĉiniti ljubomornim time što oĉijukate s drugim muškarcem. Nemojte biti tako zaprepašteni. Pogledajte se sada, vidim da ste nespokojni pod tim lijepim perjem, a znam i zašto.”

Ona ne trepne.

“Bojite se za mene, zar ne?”

Ona kimne.

“Nema potrebe. Ubio sam svakog s kim sam izašao na dvoboj.”

Njoj se iz grla otme zvuk.

“Ne morate biti tako iznenaĊeni, draga. Ja sam prvorazredan strijelac i namjeravam tom inţenjeru dati do znanja kako prolaze oni koji poţele ukrasti nešto moje.”

“Stepane, sinoć sam Vam na balu rekla da se neću udati za Vas ako mislite izaći na dvoboj.”

On se stane smijati pa je privuĉe bliţe, povukavši je za ruku koja je još bila u njegovoj.

“Još jedna Vaša igrica.” Smijeh naglo prestane. “Sad je dosta s igrama. Dvoboja će biti.

Izazvao sam Friisa i nema više priĉe. A neće biti ni njega.”

“Stepane, ne!”

On je iznenaĊeno pogleda. “I što sada?”

“Ako odustanete od dvoboja, udat ću se za Vas.” Rijeĉi su bile izreĉene. Istog ĉasa njegova su usta bila na njezinima, a jezik koji je gurao u njih imao je okus po pivu. Vrelo joj je puhao u lice i rukama joj gnjeĉio grudi, ali ona nije ni trepnula.

Kad ga više nije mogla podnijeti, zabacila je glavu i zapiljila se u njegovo lice. Bilo je zajapureno, a umjesto zjenica imao je crne proţdrljive rupe.

“Dogovoreno?” upita ona.

“Dogovoreno.” On je ponovo privuĉe i poljubi. “Priĉekajte ovdje.”

Nestane iz sobe. Ona rukom pokrije usta kako bi suspregnula bilo kakav zvuk. Za nekoliko minuta vratio se s baršunastom plosnatom kutijom. Pompozno se pred njom spustio na koljeno i pruţio joj kutiju.

“Zaruĉniĉki dar.” Nije se smijao.

Ona je uzme, otvori, i osjeti kako joj je srce zamrlo. Zurila je u ogrlicu poloţenu na bijelu svilu, gdje je na debelom zlatnom lancu, u ugraviranom medaljonu, leţao dijamant.

~ 218 ~

Dijamant veliĉine oraha Pokraj njega bile su i odgovarajuće dijamantne naušnice. Valentini je gorjelo u prsima kao da je progutala kiselinu. Znaĉi, to je bila cijena za koju će se podati.

“Divna je.”

On poskoĉi na noge i sveĉano joj objesi ogrlicu oko vrata otkopĉavši joj pritom gornje dugme na haljini. Tek kad je bila priĉvršćena, on se nasmiješi, kao što se vlasnik nasmiješi svojem psu kad mu priĉvrsti ogrlicu i povodac.

“Pripadala je mojoj baki kad je bila tvoje dobi”, reĉe. Zadrţi prst na dijamantu, a zatim i na njezinoj blijedoj koţi. “Izvanredna”, promrmlja.

Kupio ju je i platio za nju.

“Hvala ti, Stepane.”

“Je li to sve?” Nagne se kako bi je ponovo poljubio.

“Znaĉi, nećeš izaći na dvoboj?”

“Ne brini se, anĊele moj, neće mi pasti ni vlas s glave.” Usne su mu bile gotovo na njezinima.

“Ali sloţio si se da se nećeš boriti.”

“Pristao sam oţeniti se tobom, to je sve.” On se odmakne i slegne ramenima.

“Naravno da moram izaći na dvoboj. To je pitanje ĉasti.”

“Ne!” ona se oslobodi njegovih ruku i bijesno ga pogleda. “Neću se udati za tebe ako nastaviš s tim dvobojem koji je izvan svake pameti.”

“Valentina, ne budi smiješna. Mi smo zaruĉeni.”

“Ne!” Ona stane petljati oko kopĉe na zatiljku kako bi skinula ogrlicu, ali on istupi i zgrabi je za zapešća. Spusti svoju glavu do njezine.

“Mi smo zaruĉeni”, ponovi hladno. “Ne moţeš to promijeniti.”

Na to se ona prestane boriti i nasloni mu glavu na rame.

“Molim te, Stepane”, tiho reĉe. “Bez dvoboja.”

On joj pusti jednu ruku i podigne bradu kako bi je pogledao u oĉi. Bolio ju je njegov stisak. “U pitanju je prokleti inţenjer, je li? Ţeliš da taj gad bude pošteĊen.”

“Molim te, nemoj izaći na dvoboj. Nemoj ga ubiti, Stepane. Rekla sam da ću se udati za tebe, zar ti to nije dovoljno?”

On je grubo poljubi u usta. “Obećavam ti, Valentina, s izrazitim ću ga zadovoljstvom ustrijeliti u srce.”

Valentina opsuje samu sebe, proklinjući se što je predugo zanemarivala ono što se na njezinu popisu nalazilo pod brojem devet: Kupiti pištolj. Umjesto toga, sad se morala ušuljati u oĉevu praznu radnu sobu i ukrasti lovaĉku pušku koja je visjela na zidu. Iz ladice je u dţepove natrpala šaku streljiva i s tim otrĉala do konjušnice.

“Evo”, Valentina baci pušku na Lavov krevet. “Nauĉi me kako se sluţiti njome.”

On je sjedio zavaljen na stolcu, a zrak je bio ispunjen dimom cigareta poput magle.

~ 219 ~

Popkov jednom rukom protrlja oštre ĉekinje uz ĉeljust.

“Jesi li ikad pucala iz puške?”

“Lave, da sam pucala iz puške, ne bih te molila da me nauĉiš.”

“Ovakva puška napravila bi rupetinu u tvojem ramencu. Treba ti manja.”

“Samo sam ovu mogla nabaviti. Molim te, Lave, brzo me nauĉi. Kako je napuniti i pogoditi metu.”

Ali Kozak se ne pomakne s mjesta. Samo ispruţi ruku, podigne pušku s kreveta kao da je od perja i stavi je na koljena. “Engleska je”, reĉe. S poštovanjem je po njoj prelazio rukom, od poĉetka glatkog kundaka, niz plavi metal, do vrha sjajne cijevi. Pritom je kimao, kao da mu puška nešto govori.

Potom još jedanput glasno potegne iz poluprazne boce na podu. “Imam bolju ideju.

Valentina pucne uzdama i mala zdepasta kobila poskoĉi naprijed, uspravnih ušiju. Prvi je put vozila koĉiju. Kobila je mirno trupkala, ali brzo je poslušala kad ju je potjerala u ţustar kas niz Boljšuju Morskuju ulicu. Hvala ti, Lave. Dobro si izabrao za mene. Koĉija je bila stara i škriputava, mala dvosjedna, sa zakrivljenim krovom i otvorenim prednjim dijelom.

Nije znala odakle ju je iskopao, ali dobro je sluţila svrsi — bila je lagana i brza te se njome moglo lako upravljati. Nakon što su se oboje popeli na usku klupicu, iznenadilo ju je kad joj je Popkov predao uzde.

“Ti voziš”, zareţao je.

Ona ga je pogledala u izubijano lice, uzela uzde i coknula maloj kobili. Popkov se zgurio na boku, izvijajući tijelo kako bi mu straţnjica što manje dodirivala sjedalo.

“Lave, boli te. Moraš prestati s ovim. Mogu to uĉiniti sama. Vrati se u krevet dok se ne zalijeĉiš.”

On ju je pogledao škiljnuvši crnim oĉima. “Ne kvari mi zabavu”, progunĊao je, a ona mu nije proturjeĉila.

Šuma je poĉela oţivljavati. Krhki kosturi breza svjetlucali su pod posljednjim zrakama sunca, a sa zemlje se podizala veĉernja rosa, ovijajući se oko vitkih stabala. Šuškanje u grmlju otkrivalo je mjesta na kojima su noćna stvorenja njušila zrak, pripremajući se za noć pred sobom. Valentina i Popkov tako se dugo nisu pomicali s mjesta da su i sami postali dijelom šipraţja. Valentina je udisala vlaţan miris šumskog pokrova i gledala kako, na udaljenosti manjoj od tri metra, kuna oštrim pandţama grebe po kori svaljenog drveta, ĉeprkajući kukce.

Zrak je postao tako hladan da joj se dah smrzavao po otpalom lišću na zemlji gdje je leţala. Koĉiju s kobilom bila je privezala daleko u šumi, a zatim iznijela dva teška krznena tepiha. Popkov je nosio pušku. Hodao je tako polako da ju je boljelo gledati ga, ali odbijao je pomoć, a ona se suzdrţala od saţalnih izjava jer je znala da bi to mrzio. Tek kad su

~ 220 ~

pristignuli na ĉistinu na vrhu blaga breţuljka, Popkov je progovorio.

“To je to.”

“Sljeme pištolja?”

“Da.” Kako je saznao da će se tu odigrati dvoboj, nije znala. Bio je nestao na nekoliko sati, odšepao naliven votkom, a onda se vratio i objavio: “Sljeme pištolja. Tamo idemo.” Mogla je samo pretpostaviti da je otišao piti po barovima koje su posjećivali husari i ondje nekoliko jezika podmazao pivom. Bila mu je ponudila morfij iz Katjina ormarića s lijekovima, ali to je glatko odbio, a ona je znala da joj je bolje ne navaljivati. Rekao joj je da je to omiljeno mjesto za dvoboje, zato se tako i zvalo. Bilo je prikladno smješteno blizu grada, a ipak na skrovitu i sigurnu mjestu, zaklonjeno od znatiţeljnih oĉiju na samom rubu šume. Valentina nije mogla prestati misliti koliko je mladih ljudi tu prolilo krv, braneći takozvanu ĉast.

Zamotana u krzno koje je bila navukla preko glave, leţala je potrbuške kraj Popkova u šipraţju pod brezama. Imali su dobar pogled na ĉistinu. Prostirala se na udaljenosti manjoj od ĉetrdeset koraka, ispresijecana sjenama stabala dok su posljednje zrake sunca nestajale iza drveća. Prsti magle puzali su sve bliţe. Prošlo je sat vremena, a zatim još sat. Popkov je bio tako miran da je Valentina bila uvjerena kako je zaspao. Boljela ju je ruka, ali nije se pomicala, ĉak ni kad je zaĉula prigušenu vrtnju kotaĉa koĉije po prašnjavu putu. “Tu su”, prošapće. “Ĉujem ih.”

Njoj bilo poskoĉi u grlu. “Nemoj ga ubiti, Lave.”

To mu je već bila rekla i prije, na što je on samo slegnuo ramenima, ali sad joj nije odgovorio. Izvukao je pušku iz jastuĉnice u koju je bila spremljena i namjestio je na rame.

Ona osjeti poriv da zapuca i to je zaprepasti.

Prva crna koĉija zakrenula je na rub ĉistine, a zatim za nekoliko minuta i druga. Iz prve su iskoĉila ĉetvorica muškaraca, svi u grimiznim husarskim jaknama, svi nabijeni nervoznom energijom, a onaj sprijeda bio je Ĉernov. Odmah ga je prepoznala, po naĉinu na koji je hodao, isturenih prsa. Iz druge su koĉije izašla tri muškarca, dvojica u teškim kaputima, a treći u crnu ogrtaĉu. Kratko su se okupili i porazgovarali, a zatim se jedan od njih, onaj u ogrtaĉu, izdvojio i otišao do onoga u crvenu. Na svoj uţas Valentina prepozna da je to doktor Fedorin. Ugledavši tog ĉovjeka, tog lijeĉnika, njoj prodre u glavu koliko je strahovito stvarno to što su ti ljudi radili, koliko je stvarna bila bol koju će nanijeti, i grlo joj se stisne.

Popkov je gurne laktom u rebra — bila je tiho jauknula kad je ugledala Jensa. Stajao je mirno pod posljednjim tracima sunca koji su mu padali na vrat poput sjeĉiva. Ĉak je i s udaljenosti mogla vidjeti njegov postojan dah, oblaĉić bijelog u potamnjelu zraku, bez traga panike. Poţeljela mu je zavrištati, preklinjati ga da odustane od samoubilaĉke predodţbe muške ĉasti, ali nije, za to je bilo prekasno. Dijelom je duboko u sebi vjerovala da je Jens htio ubiti Ĉernova, doista ga ubiti, i to je bio razlog zbog kojeg je bila tu. Dotaknula je

~ 221 ~

Popkovljevu ruku kojom je drţao pušku.

“Husara samo rani”, podsjeti ga.

On je s dragošću prelazio palcem po ugraviranoj ploĉici na oruţju, kao da dira konjsko uho. “U kojem dijelu tijela”, prošapće kroza stisnute zube, “ţeliš da mu napravim rupu? U onom jakom crnom bedru?” Prigušeno se zasmijulji. “Bedra dobro krvare.”

“Ne. U desnom ramenu, da više ne moţe drţati pištolj.”

Popkov kimne ĉupavom glavom.

Valentina nije mogla vjerovati da sudjeluje u tom razgovoru. U kakvu se to osobu pretvarala? Barem je doktor Fedorin bio tu, to je bila slamĉica za koju se mogla uhvatiti.

Sve figure na ĉistini stajale su u krugu oko jednog husara koji je drţao ulaštenu kutiju boje mahagonija. Ona opazi kako je Jens posegnuo da nešto uzme iz nje - pištolj koji je izabrao.

Sunce je odjednom zašlo kad su dvojica zauzela svoja mjesta, oslonjeni leĊima o leĊa, na sredini ĉistine, s pištoljima pred sobom. Jens je bio viši, ali Ĉernov je protokol izvodio s lakoćom kao da je u pitanju djeĉja igra. Njegova je samopouzdanost kroz vrutke magle sezala do Valentine.

Obojica su se kretala sporo i odmjereno. Trideset koraka. Ona je ispod daha brojila svaki osjećajući kako se Popkovu napinje rame. Sad, pomisli ona, sad, sad. Dok Jens još stoji. Prije nego što se okrenu. Sad, sad pucaj, Popkove.

Odjekne pucanj. Ali nije bio ispaljen kraj nje, ne od Popkova. Ĉernov se sruši na tlo kao da mu je netko odsjekao noge i gotovo istog trenutka zaĉuje se novi hitac iz puške. Jens padne.

Valentinin svijet stane. Na sredini ĉistine, na vlaţnoj zemlji leţala su dva muškarca dok su se pod njima po zaleĊenoj travi širile grimizne mrlje. Na rubu šume stajalo je deset poredanih tamnih figura, poput anĊela smrti. S puškama u rukama. Svi su ciljali u preostale ĉlanove pratnje suparnika u dvoboju.

“Jense!” Valentini zapne u grlu.

Zbaci sa sebe tepih i htjede ustati, no Popkov se prevrne s trbuha, dohvati je za zatiljak i snaţno gurne u stablo. Svijet se rasprsne. Nebo se zavrti oko nje. On je baci na tlo.

“Jense”, zavapi ona. Vidjela je njegovo tijelo, beţivotno. Krv koja je otjecala, a koju se bila zaklela zaštititi.

Popkov je zaspe kišom psovki ispod glasa. “Ne miĉi se.”

“Moram k njemu. Treba mu...”

“Tko su oni?” on glavom pokaţe na red crnih figura.

“Ubojice”, odgovori ona. “Ako je mrtav, ja...” Ako je Jens Friis bio mrtav, onda je i njezino srce mrtvo. Ţile i kosti i mišići moţda su joj još bili ţivi, još su radili, ali bez razloga i svrhe. “Jense, ne ostavljaj me”, šaptala je kao da ga moţe dozvati.

“Ovo nije sluĉajan susret.” Popkov nacilja u jednog od ljudi.

“Pogledaj, Lave, pogledaj onog ondje.” pokaţe Valentina. Ruka joj se tresla. “Onog sprijeda.”

Tamni lik na ĉelu naoruţane kolone svratio je pozornost sa skupine husara i promatrao

~ 222 ~

dva tijela na zemlji, a zatim krenuo prema Jensu, oprezno, ukoĉena koraka. Kapu je nabio nisko na ĉelo, ali kako se magla premještala, na svjetlu mu je izronilo cijelo lice. Valentina ga je odmah prepoznala.

Bio je to Viktor Arkin. Ĉovjek koji je bio vozaĉ njezina oca. Kriknuvši od bijesa, ona skoĉi od Popkova i jurne prema ĉistini.

~ 223 ~

29

“J

ense, ne miĉi se.”

Valentina je kleĉala u snijegu, pritisnuvši mu prsa kako bi zaustavila krvarenje.

Samo neka bude živ. Samo neka bude živ. Skinula je šal i njime mu ĉvrsto pritisnula košulju pod ţaketom. Bijelu košulju. Koja je sada bila grimizne boje. Stisnula je zube, drţeći se za njega u mislima, ne puštajući ga.

“Jense.” Ime mu je protisnula kroz usne. “Jense, ostani sa mnom.” Prignula se nad njim i provukla mu ruku ispod glave, njeţno je podiţući iz hladna snijega. Kapa mu je pala s glave, no riĊa mu je kosa i dalje plamtjela vlastitim ţivotom. “Jense. Molim te, Jense, nemoj umrijeti.” Dah joj se spustio poput bijela pokrova na njegove usne i u nosnice te ga je snagom volje pokušala oţivjeti.

Nije se pomaknuo. Snaţnije mu je pritisnula prsa, opipavajući mu bilo. “Jense, proklet bio, da se nisi usudio ostaviti me.” Pogled nije micala s njegova lica, promatrajući mu obris usana i guste trepavice ne bi li spazila makar i trepet pokreta. Glasno je viknula: “Doktore!

Doktore Fedorine! Brzo doĊite.”

Iza leĊa zaĉula je neki zvuk te je u magli bila svjesna povišenih glasova, premda joj uopće nisu dopirali do mozga. Osjećala je da je Jens negdje unutra, hladan, teţak i klonuo, no odnekud je osjetila slab traĉak njegova daha. Sagnula se i poljubila mu obje sklopljene vjeĊe.

“Jense, ĉujem te.” Svoje je tople usne prislonila uz njegove hladne. “Volim te. Ako umreš, i moj ćeš ţivot odnijeti sa sobom. Vrati mi se, Jense.”

Više je osjetila nego što je vidjela da se nešto promijenilo, najednom oćutjevši toplinu u središtu dlana na kojem je leţao njegov zatiljak, kratkotrajan otkucaj ţivota koji je odmah potom nestao. “Jense Friise”, reĉe strogo, “smjesta otvori oĉi.”

Ništa.

“Za mene. Uĉini to za mene, Jense.”

Uzak prorez. Zelen bljesak kad se jedna vjeĊa podignula, za dlaku, ali i to je bilo dovoljno.

“Doktore Fedorine!” ponovo je zavikala. Naslonila je ĉelo na Jensov obraz i ostala tako, kao da ga tjelesna spona moţe zadrţati uz nju. “Hvala ti”, prošaptala je. “Spasibo.”

Ispod šala osjetila je lagan pokret kad su mu se rebra poĉela podizati te mu je stala ţamoriti njeţne rijeĉi na uho, priznavši mu koliko joj njegov ţivot znaĉi i kako bi njegova

~ 224 ~

smrt na nju utjecala.

“Valentina! Kojeg vraga radiš ovdje?” Bio je to doktor Fedorin. brkova obloţenih ledom, ĉiji je zabrinut pogled već pregledavao prijateljevo tijelo u snijegu. “Ţiv je”, smjesta će ona, “no prsa mu snaţno krvare.”

Lijeĉnik klekne pokraj Jensa otvorivši svoju koţnatu torbu te stane iz nje vaditi zavoje.

U tom je trenutku Valentina po prvi put podignula pogled, no ono što je vidjela jedva da joj se urezalo u svijest: potplati ĉizama zapovjednika Ĉernova sleĊeni od ugaţenog snijega; široka pleća husara okupljenih oko njegova tijela. Krv posvuda. Grimizna i zagasito crvena.

Zagasito crvena i crna. Krv prikrivena odorom. Jesu li zbog toga nosili odore takvih boja?

Lijeĉnik joj je odmaknuo ruku s rane, a nju najednom potrese srdţba kad se sjetila Arkina. Okrenula se i osvrnula preko ramena, te ga spazila kako stoji na rubu šume promatrajući je, širom razmaknutih nogu, s jednom rukom na boku a drugom na pušci, te s izrazom zadovoljstva na licu. Da je u tom trenutku imala pištolj, onaj s popisa, ustrijelila bi ga ravno izmeĊu onih hladnih sivih oĉiju. Polako je ustala, ostavljajući Jensa na brigu doktoru Fedorinu, te se zaputila prema vozaĉu. U ruci je stiskala skalpel što ga je ukrala iz lijeĉnikove torbe.

“Arkine!” dozvala ga je preko ĉistine koja ih je dijelila. Pozornost joj je bila usmjerena na komadić koţe izmeĊu Arkinove ĉeljusti i pohabana ovratnika njegova kaputa. “Arkine, ako zapovjednik Ĉernov umre”, snijeg je na tom mjestu bio dublji pa su joj stopala teško napredovala, “vojska će proĉešljati svaku zabaĉenu ulicu u Sankt Peterburgu dok te ne pronaĊe i onda te rašĉetvoriti.”

Bio je viši od nje te ju je promatrao odozgo s omanjega grebena, oĉito je ne doţivljavajući kao prijetnju. Puške njegovih sudruga bile su uperene prema husarima, a ne prema njoj, a on nije ni pokušao uzmaknuti kad mu se pribliţila. Jedak okus gnjeva planuo joj je u grlu kad mu je na usnama spazila ponos nalik na melasu, gust, taman i sladak. Prsti su joj se stegnuli oko metalnog predmeta što ga je drţala u ruci, skrivena u naborima kaputa, te se primaknula još bliţe.

“Zašto si ih ustrijelio?” prosiktala je. “Zašto obojicu?”

“Oni su neprijatelji naroda.”

Pribliţila mu se za još dva koraka. “Varaš se. Jens Friis pomaţe tebi i tvojim radnicima time što vam dovodi vodu.”

Sive su mu se oĉi najednom stisnule, osjetivši opasnost kad je zamahnula rukom.

Sagnuo se toĉno u trenutku kad je odjeknuo hitac koji ga je odbacio unatrag, dok mu se krv u ravnu crvenu mlazu cijedila niz ĉelo od mjesta gdje mu je metak okrznuo koţu. Valentina nije oklijevala. U tom djeliću sekunde dok od šoka još nije shvaćao što se dogaĊa, ona zamahne rukom prema njegovu boku. Kratka oštrica prodre mu kroz tkaninu i zarije se u meso. On bolno rikne, no zatetura unatrag, istrgne skalpel i baci joj ga pod noge.

“Ne znaš što radiš”, zareţi kroza stisnute zube te nestane prije nego što ga je uopće stigla upitati što time misli. Išĉezne u tmini izmeĊu stabala, a njegovi ljudi ispariše za njim.

Valentina se okrene i zagleda prema suprotnoj strani ĉistine. Kršan lik Lava Popkova

~ 225 ~

stajao je u snijegu s puškom njezina oca na ramenu, široko joj se osmjehujući.

Sklonili su se u lijeĉnikovu kuću. Metak se ĉinio premalim da bi uzrokovao toliku štetu.

Vidjela ga je meĊu hvataljkama forcepsa, sluzava od krvi, prije nego što je uz zveket pao u emajliranu posudu na stolu.

“Bravo, bolniĉarko Ivanova. Izvrsno.”

Doktor Fedorin uronio je ruke u zdjelu vruće vode dok je Valentina ispirala ranu antiseptiĉnom otopinom borne kiseline i posula je jodom u prahu. Pomno je promatrala lijeĉnika kako radi. Dok je igla zašivala neravne rubove rane na Jensovoj koţi, pomagala je mirno i metodiĉno, kao što su je nauĉili u bolnici. Brišući krv. dodajući lijeĉniku pribor, pomno prateći Jensovo nepravilno bilo, pazeći da se ne uguši vlastitim jezikom. Bio je pod samo blagom narkozom te bi se s vremena na vrijeme oglasio tihom bolnim jaucima, poput kuje koja se šteni. U jednom trenutku, kad mu je podignula kapak kako bi provjerila šire li mu se zjenice, on je pogledao ravno u nju i, unatoĉ tomu što je imao metak u grudima i što mu je lijeĉnik forcepsom rovao ispod smrskanih rebara, krajevi usana izvili su mu se u blijed smiješak.

“Ja ću ostati pokraj njega”, reĉe ona smjestivši stolac pokraj kreveta nakon što je lijeĉnik završio sa šivanjem te oĉistio i zavio ranu.

Zapravo je mislila: Molim vas, ostavite nas. Moram biti nasamo s njim.

Doktor Fedorin otvorio je usta da nešto kaţe, pogledao je i potom ih nanovo zatvorio.

Ovlaš joj je poloţio netom oprani dlan na rame, prebacio ruĉnik preko ruke i napustio prostoriju noseći pliticu s medicinskim priborom. Sterilizirat će ga u kuhinji. Ĉim su se vrata zatvorila, Valentina nasloni glavu na jastuk uz njegovu jarkocrvenu kosu. Njeţno ju je dodirnula. Poput konjske grive, gusta i oštra. Prsa su mu bila gola, prekrivena samo debelim slojem zavoja te mu je stala prouĉavati mekanu koţu, riĊe dlake što su mu se kovrĉale prema kljuĉnoj kosti i vratu posutom pjegicama od sunca.

“Jense”, zaţamorila mu je na uho, “padne li ti ikad više na pamet boriti se u dvoboju, kunem ti se da ću te sama ustrijeliti.”

Kut usana pomaknuo mu se. Opet onaj smiješak. Paţljivo mu je ovila ruku oko struka i sklupĉala se pokraj njega na krevetu prilagoĊavajući tijelo obliku njegovih dugaĉkih kostiju.

Slušala ga je kako diše, isprekidan dah u dnu grla kad bi ga jaĉe zaboljelo, kucanje francuskog mramornog sata na polici nad kaminom, zvukove grada koji kreće u svoj noćni pohod. Privila ga je uza se. Tek kad je bila sigurna da mu je bilo poprimilo ravnomjeran, premda plitak ritam, poĉela mu je pjevušiti, dahom mu milujući obraz. Chopinov Nocturno u Es-duru.

“Mama, mogu li razgovarati s tobom?”

Bilo je već gluho doba noći, no majka joj je bila na donjem katu u plavom salonu,

~ 226 ~

osvijetljenom tek malom svjetiljkom za ĉitanje iza njezinih leĊa. Nosila je izuzetno izraĊen istoĉnjaĉki kimono koji Valentina nikad prije nije vidjela i kartala je, slaţući pasijans na kartaškom stolu pokraj vatre. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima, a kad je podignula pogled prema kćeri, oĉi su joj bile budne i pozorne.

“U koje se ti to doba vraćaš kući?”

Rijeĉi su bile blaţi ukor nego što je Valentina oĉekivala. “Njegovala sam nekoga.”

Svukla je kaput i stala ispred ognjišta. Ţilama joj je i dalje protjecao led i ĉinilo joj se da se više nikad neće uspjeti ugrijati. Sasušena krv uprljala joj je prednji dio haljine na mjestu gdje je Jensova glava leţala u snijegu. Obje su u tišini promatrale mrlje.

“Je li to inţenjerova krv?” tiho upita Elizaveta.

“Znaš?”

“Da.” Nije podizala pogled. “Znam za dvoboj.”

Valentina nije pitala kako. “Mama, zapovjednik Ĉernov preţivio je napad, premda je teško ranjen. No ţelim da znaš da sam završila s njim.”

Izrekla je te rijeĉi kao da pljuje kamenje kroz usta. “Neću se više ni sekunde pretvarati da sam zaruĉena za tog ĉovjeka.” Sjetivši se prizora Jensa s ranom u grudima, zguţvala je krvavu haljinu. “Ĉernov je krivac za ovo.”

Elizaveta se vrati svojim kartama. Sakupila ih je i promiješala, no ruke joj nisu bile toliko mirne koliko se nadala. “Otac ti neće biti sretan kad to ĉuje.” “Ţelim mu sama reći.”

“Ne sada.”

“Je li kod kuće? U krevetu?”

Elizaveta se tuţno osmjehne. “Nije.”

Valentina ĉuĉne ispred ognjišta, ispruţivši ruke prema vatri, a majka je ni na trenutak ne prekori. “Ţelim da shvatiš, mama, da više ne mogu. Nije mi namjera povrijediti tebe ili tatu, zaista nije. Ali ovo...” Htjela je reći: Ovo me ubija. Ubija Jensa. No umjesto toga reĉe: “Ovo je pogrešno. Mora postojati neki drugi naĉin na koji se mogu srediti tatine financije.”

“Razumijem.” Elizaveta se nanovo prihvati slaganja karata na stol.

Prošlo je nekoliko trenutaka a da nijedna nije progovorila, a vatra je bacala sjene uza zidove dok su se obje bavile vlastitim mislima. Nakon nekog vremena Valentina iz dţepa kaputa izvadi baršunastu kutijicu i odloţi je na pod što dalje od sebe.

“Ovo ću dati tati”, reĉe.

Elizaveta iskosa pogleda prema modroj kutijici u kojoj se nalazila dijamantna ogrlica, a koju Valentina namjerno nije htjela otvoriti.

“Dobila sam je od Ĉernova. Na temelju nje banke će tati odobriti zajam.”

Majka joj tiho uzdahne. “Hvala ti, Valentina. Zahvalna sam ti.”

“Svidjela bi ti se, mama. Jako je lijepa.”

“Takvom me smatraš? Da me je tako lako kupiti lijepim predmetima?” Oĉi nije podizala s karata.

“Zašto si se udala za njega, mama? Zašto za tatu?”

~ 227 ~

Jedna majĉina ruka poskoĉi, kao da ju je udarila struja. Poĉela je brţe dijeliti karte, no govorila je polako. “Kad sam bila malĉice starija od tebe, voljela sam ĉovjeka kojega su moji roditelji smatrali neprikladnim. Platili su mu da napusti Sankt Peterburg.”

“Platili su mu da ga se riješe?”

“Da. Otišao je bez pozdrava. Nakon toga nije mi bilo ni vaţno za koga ću se udati. Oni su odabrali tvojeg oca. Bio je dobra prilika.”

Valentina je ostala na podu pokraj vatre, napeto zureći u majku dok Elizaveta naposljetku nije podignula pogled s karata i pogledala je u oĉi.

“Tako mi je ţao, mama”, promrmlja Valentina. “Ţao zbog svega.”

Majka joj slegne ramenima i usredotoĉi se na karte. Valentina ustane, priĊe ormariću od mahagonija na ĉijim su policama bile poslagane razne boce, te natoĉi dvije votke. Vrati se do majke, jednu ĉašu poloţi na kartaški stol te sjedne na pod ispred ognjišta drţeći svoju.

Piljila je u rasplesane plamiĉke i pijuckala svoje piće.

“Mogla si mi i prije reći, mama. Zašto si to tajila?”

“Imam svoje razloge.”

“Kakve razloge?”

“Najprije, jer ţelim da znaš da se muškarci rijetko pokaţu onakvima kakvima ih smatraš. To nemoj zaboraviti. A drugo”, zastala je i brzo odigrala tri karte jednu za drugom, kao da pokušava premostiti jaz izmeĊu misli i rijeĉi, “jer si veĉeras otišla.”

“Otišla?”

“Otišla si od nas. Vidim ti u oĉima, i po tome kako ti stopala dodiruju pod kao da toĉno znaju kamo idu. Ĉujem ti u glasu. Veĉeras si odrasla i otišla.”

“Još sam tu, mama.”

Elizaveta kimne. Ispije votku jednim kratkim pokretom i upita: “Pretpostavljam da je ţiv, tvoj inţenjer?”

“Jest.” Valentina je ţurno odgovorila, ta jedna rijeĉ skotrljala joj se s jezika kao da je i sama pomisao na to da nije ţiv odveć opasna da bi je dopustila. Poput majke, i ona ispije bistru tekućinu. Jensu je dala poveću dozu morfija, dovoljnu da uspava vola, no u gostinskoj sobi doktora Fedorina njegova joj se ruka ĉvrsto ovila oko zapešća, ne ţeleći je ispustiti ĉak ni u snu. Tada mu je poljubila prste i rekla mu da joj vjeruje. Vjeruj mi, Jense. A ja ću vjerovati tebi. Jer mama je u krivu. Ti jesi muškarac kojim te smatram, i to si mi i dokazao.

“Smiješiš se”, primijeti Elizaveta.

Zar stvarno? Nije toga bila svjesna.

“Smiješiš se jer misliš na njega.”

“Zar se i ti ne smiješiš dok misliš na ĉovjeka kojeg voliš?”

Majĉine plave oĉi se raširiše. “Da.” Otvorila je usta kao da će još nešto reći, no potom ih je naglo zatvorila i sakupila sve karte, ĉvrsto ih stišćući. Suze su joj se kotrljale niz obraze.

“Mama.” Valentina hitro priĊe majci.

“Valentina”, prošaptala je Elizaveta, “tako sam ljubomorna na tebe.”

Valentina ovije ruke oko majĉina ukoĉena tijela i stane je njeţno zibati pri svjetlu vatre.

~ 228 ~

Valentina je stajala na prozoru svoje sobe, nestrpljivo ĉekajući jutro. Ĉim su sluge poĉeli paliti svjetla spremajući se za poslove novoga dana, ogrnula se kaputom i iskrala se u tamu.

Zrak ju je ujeo za pluća, no nebo je bilo vedro i posuto dijamantima. Sjetila se voţnje na saonicama s Jensom, gledanja u zvijezde i toga kako je nije ismijao kad mu je otkrila svoju nakanu da ţeli postati bolniĉarka. Već tad je vidio od ĉega je sazdana.

Konjušnica je vrvjela konjušarima koji su grabljali slamu i timarili konje, zviţduĉući ulomke pjesama i razbijajući led na vjedrima za vodu. Zrak je odisao slatkim mirisom zobi i sijena, a Valentina je primijetila kako je ona kršna niska kobila koja je dan ranije vukla koĉiju vraćena na sigurno u svoj pregradak. Jedan od konjušara prevrnuo je oĉima kad se uputila ravno prema uskim stubama što su vodile do prostorija za spavanje, no ona se nije obazrela na njega.

“Lave”, zazvala je, zatresavši vratima ne bi li se otvorila, “ciljaš kao slijepa kokoš.”

Popkov je leţao ispruţen na leĊima na podu, odjeven u istu prljavu tuniku u kojoj je bio i juĉer, ne pokazujući ni najmanju nakanu da ustane. Oĉi su mu bile mutne i snene, no promotrile su je sa zanimanjem.

“Gad se sagnuo”, zabrunda on.

“Okrznuo si Arkinovo ĉelo, i to je sve.”

“Ciljao sam mu mozak.”

“Zbog ĉega je uopće bio ondje?”

“Najvjerojatnije zbog osvete.”

“Osveta je dvosjekli maĉ.”

Kozak iskesi zube, a Valentina nije mogla razluĉiti smije li se ili reţi. Sjedne na njegov uzak poljski krevet i promotri mišićavo mu tijelo. “A puška?” upita. “Jesi li je vratio u radnu sobu?”

“Naravno.”

“Spasibo.”

“Inţenjer ti je ţiv?”

Ona kimne. “Treba li ti morfija?”

“Njet.”

Ispod kaputa izvadi bocu votke iz plavog salona. Oĉi mu se istog trena razmagliše i bljesnuše, crne poput ugljena. Pruţi mu je.

“Nastoj da ti potraje, hoćeš li?” zamoli ga. “Barem do doruĉka.”

On se nasmije, gromoglasnim zvukom od kojeg su se zatresli tanki zidovi, i otvori bocu.

Valentina je na prvi pogled shvatila da je zapovjednik Stepan Ĉernov nakljukan lijekovima.

Zjenice su mu bile sićušne poput vrška iglice usred mutnih sivih šarenica, a usta su mu se potpuno opustila — bila su ovješena i podatna kao da pripadaju nekome drugome. Njegov je lijeĉnik oĉito bio pobornik lijekova protiv bolova jednako kao i sam zapovjednik.

Tiho je sjela do njegova uzglavlja slušajući mu majku kako plaĉe. Grofica Ĉernova,

~ 229 ~

sitna ţena s mnoštvom niski bisera, sjedila je u pozlaćenom naslonjaĉu na suprotnoj strani kreveta, jecajući u ĉipkasti rupĉić koji se Valentini uĉinio premalenim za toliku koliĉinu suza. U srcu nije osjećala samilost za majku ĉovjeka koji se zakleo da će ubiti Jensa. Došla je zbog vlastitih roditelja, i to je bio posljednji put da će igrati ulogu zaruĉnice. Nije ga htjela dotaknuti. Desna mu je ruka leţala na pokrivaĉu, no ona bi mu je radije odsjekla nego što bi je primila u svoju. Baš je ta grešna ruka tijekom dvoboja drţala pištolj s takvim uţitkom.

“Valentina”, prošaptao je Stepan Ĉernov, “poĊi sa mnom.”

Pokušao se nasmiješiti, no njegovi lijekovima nakljukani mišići nisu imali snage za to.

Zbog rane u trbuhu izgubio je podosta krvi i cijelu mu je noć ţivot visio o koncu, no toga mu se jutra vratila snaga te se poĉeo oporavljati. Tako joj je rekao njegov otac, grof Ĉernov.

Vratila mu se snaga. Oporavlja se. Ona je zaĉepila uši.

“Ne mogu poći s tobom.” Jasno je govorila, kako je zbog zamagljenog uma ne bi pogrešno shvatio. “Sestra mi je bolesna pa ne mogu napustiti Sankt Peterburg.”

Njegovi su joj roditelji obznanili svoju nakanu da će ĉim bude dovoljno snaţan s njim otputovati u obiteljsku daĉu na obali Crnog mora, gdje je klima toplija te će se brţe oporaviti. Prizor njegove krvi, zagasito crvene boje kao i jakna njegove odore, neprestano joj se motao po mislima te odluĉi pruţiti mrvicu utjehe sablasno blijedom licu na jastucima.

“Kad se vratiš, ponovo ćemo razgovarati”, rekla je i ustala. “Moţda ću ti ĉak i svirati.”

Nije uspjela sasvim prikriti traĉak osmijeha.

~ 230 ~

30

ens je imao noćne more. Tijekom mraĉnih sati kad se ţivot na neki neobjašnjiv naĉin izobliĉi pa stvarnost postaje savitljiva, a svijest neuhvatljiva, pojavljivali bi se vukovi.

Znao je da je u kući Nikolaja Fedorina te da divlje ţivotinje ne lunjaju stubištima i spavaćim sobama u srcu Sankt Peterburga, no oni bi se svejedno pojavljivali. Isprva bi ih mogao samo nanjušiti, isti onaj zvjerski vonj koji se osjećao u kući u kojoj je ona ţena leţala u krevetu sa svojom mrtvom djecom.

No kad bi pokušao sjesti i otjerati ih, reţeći bi mu skakali na prsa i zabadali mu oĉnjake u meso. Osjećao je kako mu jezicima, vrućim i glatkim, lapću krv iz srca. Ponavljao si je da je to samo noćna mora, no nije mogla biti samo to. Vidio im je crvene oĉi. Osjećao njihov mastan dah. S naporom je udario jednoga šakom u ĉeljust zaĉuvši kako je zabrundao. To će ga nauĉiti da ga se kloni. Zavalio se natrag na jastuke, zadovoljan.

J

Već je svanulo kad se probudio, a dnevno svjetlo bilo je toliko bijelo i blještavo da mu se zavuklo ispod vjeĊa i silom ih rastvorilo. Jensovu ispaćenu umu trebalo je nekoliko trenutaka da prepozna gdje se nalazi te shvati kojeg vraga radi ispruţen na leĊima u nepoznatu krevetu, no sve je sjelo na svoje mjesto onoga trenutka kad je ugledao nju. Kako ga ĉeka da joj se vrati.

Valentina je sjedila u naslonjaĉu pokraj njegova uzglavlja, sitna i krhka figura izmeĊu debelih podstavljenih naslona za ruke, uprijevši pogled tamnih oĉiju u njega. Zbog njezine nepomiĉnosti pomislio je kako je zacijelo već dugo ondje. Kad je spazila da je budan, oĉi su joj se otvorile uz treptaj lijepih dugih trepavica zbog kojeg su mu se ranjena prsa stegnula od zadovoljstva. Usne su joj se polako izvile u osmijeh koji mu je zagrijao krv u ţilama.

“Kako se osjećaš?” upitala ga je blagim glasom.

I dalje se nije micala. Poţelio ju je dotaknuti. “Kao da mi slon bati po prsima.”

Sire se osmjehnula. “Nemoj da doktor Fedorin to ĉuje. Slonovima nije dopušteno da se penju na gornji kat.”

Nasmijao se te mu se uĉini da će mu se mišići ispod rebara rasprsnuti. Zakašljao se, iskašljavši krv, a ona ga je promatrala kamenog i nedokuĉivog izraza lica, ukoĉenih i blijedih obraza. Kad je završio, crvenom mu je tkaninom obrisala usne.

“Nemoj govoriti”, naredila mu je. “Niti se smijati.”

~ 231 ~

Leţao je boreći se da doĊe do daha, odgurujući sa sebe tog prokletog slona, i pustio da mu se oĉi naslaĊuju njome. Nosila je haljinu tople zelene i crvenkastosmeĊe boje i izgledala poput šumske vile koja mu se zabunom ušuljala u sobu. Haljina je imala visok ovratnik s dvanaest savršenih bisernih dugmića na prednjoj strani. Sve ih je prebrojio, poţeljevši prijeći prstom preko njihove svilenkaste površine. Kosa joj je izgledala kao da je stajala vani na vjetru, no moţda ju je samo protresla rukama. Ta pomisao, da je to ĉinila iz oĉaja, bila je kao da mu je netko stavio hladan prst na dno grla.

“Boli li te jako? Nemoj govoriti. Samo kimni ili odmahni glavom.”

Odmahnuo je glavom. Nisu skidali pogled jedno s drugoga, te ju je vidio kako teško guta dok joj je dug blijedi vrat zadrhtao kao da je boli.

“Izvrsno”, reĉe ona.

“Poljubi me”, prošapće on.

“Spavaj.”

“Poljubi me.”

Ispruţio je ruku do ruba kreveta, no ona se nije primaknula kako bi je primila.

“Miruj”, naredi mu. “Da ne bi potrgao što unutra.”

“Poljubi me ili ću iskoĉiti iz ovog kreveta i naganjati te po sobi.”

“Ne zasluţuješ poljubac.” Lice joj je bilo ozbiljno, a oĉi jarosne. “Umalo si izgubio glavu.”

Jens se naglim trzajem uspravi u sjedeći poloţaj i nasrne naprijed. Ona od šoka glasno dahne, no on je zgrabi za zapešće i povuĉe iz naslonjaĉa prema krevetu.

“Nemoj!” povikala je. “Još ćeš se više ozlijediti i rasparati šavove.”

Privukao ju je i poljubio. Usne su joj bile meke i podatne, no tamne oĉi nije zatvarala, bijesna na njega.

“Valentina”, prošaptao je, “neću mu dopustiti da te dobije.”

Ona protrne i poloţi mu glavu u pregib vrata, kao da se pokušava ugnijezditi u njega.

“Uvijek sam bila tvoja. Od prvog trena kad sam te vidjela. A sad lezi.”

Pustio je da ga poloţi na jastuke i obriše mu trag krvi s brade, ne ispuštajući joj struk iz ruku. Sjela je pokraj njega na krevet i tad joj je prvi put primijetio masnicu boje vina na obrazu. Dotaknuo ju je vršcima prstiju. Dodirnuo joj kosu. Pomilovao joj uho i otkopĉao dva biserna gumbića. “Što si to uĉinila?” upitao ju je.

“Misliš na ovo?” Prstima njeţno dotakne masnicu. “Poskliznula sam se na ledu.”

No on ju je predobro poznavao. Sjetio se vukova. “DoĊi ovamo.”

Nagnula se nad njega i pustila mu da joj poljubi masnicu. Miris njezine koţe rasplamsao je nešto duboko u njemu. Tek mu se tada osmjehnula, širokim zadirkujućim osmijehom koji joj je obasjao oĉi rastjeravši tamne sjene što su ih opsjedale. Utisnula mu je lagan i mekan poljubac u usne prije nego što se uspravila i sjela.

“Jense, nastaviš li me tako gledati...”

“Kako?”

~ 232 ~

“Kao da se spremaš pojesti me.”

“Vjerujem da bi bila ukusna.”

“Ako ne prestaneš, izgubit ću vlast nad sobom i uskoĉiti ti meĊu plahte.”

On odvrne dio pokrivaĉa. “DoĊi i proţdri me.”

Na trenutak je primijetio kako ga gleda shvativši da je vidjela više nego što je htio pokazati, no bio je bespomoćan poput teturava maĉića. Njeţno je zatisnula pokrivaĉ oko njega.

“Zabavljat ću te”, nasmiješila se, “glazbom.” “Što?” Disao je plitko osjećajući kako mu glava lebdi prema stropu. “Nećeš mi valjda zviţdukati?”

“Polako, vidjet ćeš.”

Odmaknula se od kreveta. Njegov pogled ostao je prikovan za mjesto na kojem je sjedila, na kojem je ostao utisnut trag njezine male straţnjice, savršeno okrugla udubina.

Poloţio je dlan u nju. Bila je topla. S druge strane sobe do njega je doprla glazba, obavivši se oko nazubljene krhotine bola što mu je bila usaĊena u grudima i otupljujući joj rubove.

Podignuo je pogled i ugledao je. Njegova šumska vila stajala je u podnoţju kreveta svirajući violinu i vitkom rukom opisujući tako draţesne lukove u zraku da nije mogao odvojiti pogled od nje.

“Spavaj”, promrmori ona. “Spavaj, ljubavi.”

Nevoljko je sklopio oĉi i smjesta otplovio na toplu ljekovitom valu visoko iznad dosega vukova. Svirala je anĊeoski.

Nakon prvih nekoliko dana Jens ju je poslao natrag u bolnicu. Valentini to nije bilo po volji.

“Nema potrebe da treperiš oko mene”, rekao je zlovoljno. “Vrati se na posao i pusti me da se odmaram. Dok si ovdje, ne mogu...”

“Pssst, moj mrzovoljni Vikinţe.”

Poloţila mu je prst na usne zapeĉativši ih kako iz njih ne bi izašle rijeĉi za koje je znala da su neistinite. Razumjela je, ali nije joj bilo drago. Slao ju je od sebe jer nije htio da ostane bez posla u Bolnici svete Izabele. Izostanak s obuke medsestre Gordanskaje neće joj biti opravdan, to su oboje znali.

I tako je Valentina danju nosila uštirkanu odoru bolniĉarke, a svaku veĉer vraćala bi se u kuću doktora Fedorina. Uletjela bi u gostinsku sobu i bacila se na Jensa poput utopljenice.

Po cijele dane rintala bi u moru lica gdje joj je nedostajalo zraka, sve dok ne bi ušla u tu sobu i ugledala zelene oĉi koje su je ĉekale, proţdirući je kao da ni on sam nije postojao do tog trenutka.

“Jesam li ti nedostajala?” Poljubila bi ga, kušajući mu usne.

“Ne”, nasmijao se. “Cijeli dan spavao sam u miru i tišini, a onda mi je malena Ana došla ĉitati. Doktorova kuharica spremila je kokošju juhu.”

Valentina mu se namršti. “Pretvaraš se u jednog od onih debelih lijenih gospodara

~ 233 ~

kojega po cijeli dan dvore ţene. Sljedeći put ponijet ću nojevo pero da te njime mogu hladiti.”

“Ni sam se ne bih boljeg dosjetio.”

“Ja bih”, reĉe ona draţeći ga smiješkom.

Smjesta je podignuo glavu s jastuka te je morala skoĉiti s kreveta kako je ne bi uhvatio.

“Bolestan si”, reĉe.

“A ti si moj lijek. Trebam te.”

Rekao je to široka osmijeha na licu, no od njegova pogleda zastalo joj je srce. Mislio je to, svaku rijeĉ. Leden strah, koji je zatomljivala još od onoga dana u njegovu uredu kad je obznanio da će se radije boriti u dvoboju nego pobjeći s njom na sigurno, oslobodio se.

Polako je prišla krevetu, legla pokraj njega na pokrivaĉ, udahnula njegov topao mošusni miris i zagrlila ga toliko ĉvrsto da je zastenjao od boli.

Vrata su se jedva primjetno odškrinula.

“O, opet ti.”

Pozdrav je mogao biti i srdaĉniji. Valentina nije klipsala ĉak dovde po snijegu za samo jedan Varenkin osmijeh.

“Da, ja sam.” Ţena otvori vrata, a Valentina uĊe za njom u sobu. Prostorija je izgledala bolje, ĉistije i svjetlije. U kutu je, poput kakva starca, mrmorila vatra, a iz lonca na stolu širio se miris tople hrane. Varenka je na glavi nosila maramu ţarke boje.

“Znaĉi, dobila si posao?” poĉne Valentina.

“Da.” “Drago mi je.”

Priĉekala je ne bi li joj se ţena osmjehnula. Moţda ĉak i zahvalila. Valentina je ispunila obećanje i preporuĉila Varenku za mjesto ĉistaĉice u krojaĉkom salonu madame Angelique, no ĉinilo se da Varenki pristojnost nije bila jaĉa strana.

“Zbog ĉega je ona ovdje?”

Glas se zaĉuo s kreveta. Na njemu je ispruţen leţao Ivan, gol do pasa, u otkopĉanim hlaĉama. Valentinu obuzme stid kad je shvatila da je došla u pogrešan ĉas.

“Dobra veĉer, dobrij večer, Ivane”, reĉe, zarumenjevši se.

U bolnici je naviknula viĊati muškarce manje ili više razodjevene, ĉak i potpuno nage kad je bilo potrebno, no ovo je bilo drugaĉije. Bilo je neĉega ratobornog u naĉinu na koji su mu se mišići napeli kad je sklopio ruke iza glave, neĉega izrazito muškog u gustim crnim dlakama na njegovim prsima i u sitnim sjajnim oĉima koje su u nju zurile bijesno i neprijateljski.

“Tebe sam došla vidjeti”, reĉe.

On spusti noge na pod, no ostane sjediti na rubu kreveta, oslonivši laktove o koljena, i ne potrudivši se zakopĉati dugmad na hlaĉama. Ona ondje spazi još kovrĉavih crnih dlaka.

~ 234 ~

“Zbog ĉega?” upita on.

“Traţim nekoga. Mislim da bi ga mogao poznavati.”

Zurio je u nju, znatiţeljan. “Kako se zove?”

“Viktor Arkin.”

“Nikad ĉuo.”

No primijetila je da je oklijevao, toliko kratko da joj je umalo promaknulo. Onaj djelić sekunde koji je umu potreban da odluĉi lagati. Promatrala ga je u tišini, koju nije prekinuo on nego Varenka.

“Hoćeš li juhe?” nelagodno je ponudi.

“A ti, Varenka? Poznaješ li ti koga tko se zove Arkin?”

“Njet.”

“Loše laţeš.”

“Ostavi je na miru”, odbrusi Ivan i ustane, stisnuvši šake. Soba se najedanput uĉinila manjom.

“Platit ću ti taj podatak”, predloţi ona.

“Takvi kao ti uvijek misle da sve mogu riješiti novcem, zar ne?” zareţi on. “Mislite da nas moţete kupiti jednako lako kao dok smo mi bili kmetovi, a vi vlastelini. Prema nama ste se odnosili gore nego prema psima.” Primaknuo se korak bliţe, isturivši glavu naprijed.

“No, vjeruj mi, kad ti kaţem, bogata mala kujo, stvari su se promijenile. Neću primiti tvoj prljavi novac.”

“Uzeo si ga kad ti je to odgovaralo.”

“Ne izazivaj ga”, promumlja Varenka ispod glasa.

No Valentina je bila gnjevna. Ona nije bila vlasnik tvornice koji izrabljuje svoje radnike, ni bogati zemljoposjednik koji zlostavlja svoje zemljoradnike. Ona je pomogla ovim ljudima, ribala im prljavi pod i ispraznila im prokleto vjedro s izmetom. Što ovaj ĉovjek sebi umišlja? Bogata kuja, tako ju je nazvao. Bogata kuja.

Prišla mu je sasvim blizu i pljusnula ga po širokome licu odluĉnim udarcem od kojeg mu se glava zanjihala unatrag, no umjesto da je obori šakom, on se nasmijao, zapahnuvši joj lice oporim dahom.

“Imaš petlje”, priznao joj je, “ali nemaš pameti. Da je imaš, pokupila bi sve do ĉega ti je u ţivotu stalo i pobjegla iz Rusije kao da ti gori pod nogama.”

“Rusija je i moja ljubljena zemlja jednako kao i tvoja. Neću vam dopustiti da mi je otmete.” “Ĉekaj samo da revolucija...”

“Dosta više o toj tvojoj revoluciji! Do nje neće doći. Vi se ionako samo razbacujete praznim rijeĉima i ništa ne poduzimate.”

“Ti štrajk šegrta nazivaš praznim riječima?”

Vikali su jedno na drugo okrenuti licem u lice te se zrak izmeĊu njih usijao, no na spomen šegrta Valentina zamukne. Okrene mu leĊa.

“Poruĉi Viktoru Arkinu u moje ime”, reĉe hladno, “da neću odustati dok ga ne

~ 235 ~

pronaĊem. To mu reci.”

Varenka se uznemireno uhvati za ruku. Svijetle su joj oĉi bile zabrinute, no kratko je kimnula. Ivan progunĊa. Na tome je ostalo.

Valentina se zaputila prema vratima, no prije nego što je do njih došla, okrenula se i na stol bacila vrećicu kovanica. Zazveckale su pri padu, a zvuk je privukao Ivanov i Varenkin pogled. “Ţelim”, reĉe Valentina, “da mi kupiš pištolj.”

Nagla promjena vjetra sa sobom je donijela struju topla zraka s juga i kišu koja ju je promoĉila do gole koţe. Grad je sa sebe zbacio pahuljasti snjeţni pokrivaĉ i sige s krovova, blješteći pri svjetlu uliĉnih svjetiljki, a ceste su nanovo osvanule sjajne i crne. Kad je stigla, Jens je sjedio u krevetu oslonjen o lavinu bijelih jastuka, što je bio znaĉajan napredak u odnosu na leţanje na leĊima. U jednoj ruci drţao je ruĉnik, a u drugoj ĉetku za kosu. Njegov osmijeh dobrodošlice zagrijao joj je mokru koţu.

“DoĊi ovamo”, reĉe on.

Ona priĊe. Sklupĉala se pokraj njega na pokrivaĉu i pustila mu da je osuši, polako i smireno, bez ţurbe i napora, dok joj je napetost istjecala iz bolnih udova i mišići joj se opuštali, a prenapregnuti mozak potpuno se prepustio. “Što se dogodilo?” upita on.

“Razmišljala sam. O dvoboju.”

O tome dosad jedva da su prozborili. Ni jedno ni drugo još nije bilo spremno zagaziti na taj opasni teritorij. On je bio poput crnog leda — nevidljiv sve dok ti ne prosjedne ispod nogu te se zatekneš izvaljen na leĊima u blatu. Tišina se ukotvila izmeĊu njih, no Jens ju je odagnao prešavši joj prstom duţ jagodiĉne kosti rekavši: “Dvoboj je gotova stvar, mila moja Valentino. Razmišljaj o našoj budućnosti, a ne o prošlosti.”

“Zašto te je ustrijelio? Zašto nije pucao samo na husare?” Ĉula je kako je uzdahnuo, gotovo neĉujno, no tuga u tom zvuku bila je ĉvrsta i nepopustljiva, ukorijenjena duboko u njemu.

“Oni nas sve smatraju porobljivaĉima”, reĉe on. “Ĉernov vodi vojnike protiv štrajkaša, a ja sam voditelj projekta izgradnje tunela na kojemu radnici rintaju i po dvanaest sati na dan, ponekad ĉak i po ĉetrnaest ako zaostajemo za rasporedom. A koliko su za to plaćeni? Manje no što bi ti potrošila na ĉaj i kolaĉiće s Katjom. Naravno da nas mrze. Imaju svako pravo na to.”

“Ne slaţem se.”

“Naravno da se ne slaţeš, ljubavi.” Provukao joj je ĉetku kroz mekane vlasi, milujući joj kosu. “Budimo oboje zahvalni na tome što je taj ĉovjek loše naciljao.”

“I o tome sam razmišljala.”

Naslonio se na jastuke. “I do kakva si zakljuĉka došla? Da revolucionari neće nikamo dospjeti dok ne nauĉe kako pravilno strijeljati?”

~ 236 ~

“Ne. No bio je to onaj isti ĉovjek koji je pucao na nas u saonicama one noći nakon bala u Palaĉi Aniĉkov.”

“Molim?”

“Istina je, Jense. Jasno sam vidjela.”

Osjetila je kad je udahnuo i pritom se lecnuo od boli, no nastavio joj je mirno gladiti kosu.

“Dvaput je pucao na mene”, promrsi Jens. “I dvaput me nije ubio.”

“Znam tko je on.”

“Tko?” “Viktor Arkin. Bio je vozaĉ mojega oca. Onaj koji je skrio granate u garaţi.”

“Zbog ĉega sam i ja nakratko bio uhićen, ne zaboravi.”

“Da.” “Tako znaĉi.” Paţljivo je disao. “Dakle, taj Arkin naumio je nanijeti zlo. I meni i tebi.”

“Ubola sam ga.” “Što si uĉinila?”

“Jednim od skalpela doktora Fedorina. No nedovoljno duboko pa je pobjegao.”

“O, Valentina!”

Privukao ju je u naruĉje i zatisnuo pokrivaĉ oko nje kao da je tako moţe zaštititi.

Osjetila je kako mu ĉeljust podrhtava naslonjena na njezino ĉelo, kao da ne ţeli izgovoriti rijeĉi koje se svim silama trude osloboditi.

“Jense, kad sam bila mala, govorili su nam da ruski narod voli cara. Gdje je nestala ta ljubav?”

“Osamdeset posto Rusa su zemljoradnici. Od iskona su odani caru, premda mrze svoje zemljovlasnike. Mnogi i dalje ga je takve osjećaje unatoĉ nemirima. Sjeti se samo ustanka iz 1905. kad su s Gaponom krenuli na Zimsku palaĉu. To nije trebao biti ustanak. Namjeravali su cara izvijestiti o nedaćama koje ih muĉe. Bili su uvjereni da će im car, sazna li za njihove patnje, pomoći i olakšati im ţivot.” Ljutito je frknuo. “No nisu imali pojma kakav je zapravo car Nikolaj Aleksandoviĉ Romanov ĉovjek.”

Poloţila je ruku na zavoj kojim mu je bila omotana rana. “Jense”, reĉe nehajno, “mislim da ti je vrijeme za lijek.”

Izmigoljila mu se iz naruĉja i stala pokraj kreveta, gledajući kako mu zelene oĉi postaju još zelenije kad je poĉela otkopĉavati dugmad.

Kako da je zaštiti?

Miris njezine koţe ispunio mu je ponore uma. No ĉak i kad bi joj se usne zaustavile na njegovu vratu ili mu ovlaš dodirnule jedno po jedno rebro dok mu je poljupcima pokušavala odagnati bol, to mu je pitanje opsjedalo um, istiskujući sve druge misli van. Kako da je zaštiti?

I što hoće Viktor Arkin?

~ 237 ~

Sporim gladnim pokretima klizio joj je dlanovima uz naga bedra dok je sjedila na njemu opkoraĉivši ga. Pratio je obrise njezinih bokova i ĉvrstu oblinu straţnjice, tople i podatne, koja mu je leţala u dlanu. Oboţavao je kutove njezinih kostiju, naĉin na koji su se skladno kretale stvarajući udubine i sjene na njezinoj besprijekorno glatkoj koţi. I slušao je bez daha zvukove što su joj se otimali iz grla, predenje, stenjanje i tajne mijauke uţitka.

Prikliještila ga je uz jastuke šapćući mu na uho, dok joj se kosa poput neukrotive koprene prostrla oko njega mameći ga svojim mirisom. Oštećenim je plućima udisao njezin dah, a njezin je dodir duboko u njemu raspirivao vatru na mjestima što su do maloprije zjapila prazna i hladna. Ganula bi ga na naĉin koji nije mogao shvatiti, uzbuĊivala ga na naĉine koje nije mogao objasniti, i u njemu raspirivala snagu i poţudu od koje bi mu slabo i ranjeno tijelo u bolesniĉkoj postelji jednostavno isparilo. Ţestinu kojom je vodila ljubav s njim dotad nije upoznao, i dok joj je ljubio grudi, grickajući joj koţu i pod jezikom ćuteći kako joj se slatke bradavice ukrućuju, osjećao je kako im se tijela stapaju od pulsirajućeg ţara i postaju jedno. Oduvijek je znao da će tako biti. Da će mu i cijeli ţivot s njom biti premalo.

Arkin je bio oprezan. Pao je mrak i sanktpeterburške ceste bile su pune prometa. Na putu do Hotela de Russie neprestano je zametao trag, naglo skrećući u veţe i odmiĉući niz pokrajnje uliĉice. Iza leĊa nije zaĉuo nikakve stope, ni tihe korake ni hitro skretanje agenata u crnim kišnim ogrtaĉima. Zaobilazio je široke bulevare, prošavši mimo Brocardove prodavaonice francuskih parfema, i vratio se natrag okolnim putem preko mostova, nekoliko puta uzastopno prelazeći Fontanku. Ovratnik je podignuo do ušiju za zaštitu od pljuska, proklinjući sam sebe što je takva budala. Zbog lošeg vremena njegovo putovanje na drugi kraj grada bilo je sigurno, ali ne i pametno.

Djevojku je već i prije slijedio i znao je toĉno kamo ide svaki put nakon završetka smjene u bolnici. U velebnu kuću u ulici s drvoredom, s ulaznim vratima od kovana ţeljeza i obiteljskim grbom što se diĉio na stupovima iznad kapije. Kuća u kakvoj mu je majka oduvijek ţeljela sluţiti. Saznao je da pripada lijeĉniku, doktoru Nikolaju Fedorinu. On je bio jedan od onih odvratnih intelektualaca, pripadnika liberalne kreme društva koji su se rado ubrajali meĊu pripadnike visokog staleţa, istovremeno se ponoseći dobrotvornim radom sa siromašnima, kao da time mogu pokrpati ranu što je zjapila u srcu Rusije; previti jaz slabašnim zavojem od gaze nadajući se da će ga drţati na okupu.

Kad nastupi revolucija, rulja će takve ljude zgaziti ĉizmama. U općem meteţu koji će zacijelo zavladati nakon svrgavanja omraţenih Romanova, ljudima poput tog lijeĉnika neće biti jasno da više ne mogu biti na vlasti. I da će im prljav seljak iz Sibira ili radnik iz Putilove tvornice imati pravo nareĊivati. Ti ljudi, bilo da su lijeĉnici, odvjetnici ili uĉitelji, uvijek će biti izdajice socijalistiĉke borbe jer nisu u stanju pojmiti da su sada oni u potlaĉenom poloţaju.

Otresao je kišu s lica dok mu je gnjev izjedao utrobu. A što je sa ţenama iz visokog

~ 238 ~

staleţa? Što s njima? One su naviknule da njima upravljaju muţevi ili oĉevi koji im govore što da rade i što da misle. Ima li nade za njih?

Dovraga i takve misli! Mrzio se zbog toga što bi volio da je odgovor na to pitanje potvrdan. Da! Da, moguće ih je preoblikovati. Da, moţe ih se nauĉiti kako da postanu korisne. Poput male Ivanove.

No što s njezinom majkom? Koja ne odstupa od svojih bisera i predrasuda. Kako da ona ikad posluţi njihovoj borbi? Naljutila se na njega. Kad joj je rekao kako je prekinuo dvoboj, izgrdila ga je. Zasula ga je oštrim rijeĉima, a bjelokosne obraze oblila joj je vrela krv i oĉi su joj blistale od srdţbe. Iznenadilo ga je da ta ţena u sebi krije takvu vatru. To ga je privuklo i protiv njegove volje.

Sjedio je s njom u Turicumu koljena priljubljena uz njezino, a kad je završila, uzeo joj je drhtav dlan u svoj. No ovaj put otkopĉao joj je dugmiće na rukavicama od teleće koţe, toliko glatke da mu se na dodir ĉinila kao svila, a ne koţa, i polako joj ih skinuo. Na koţi joj nije bilo nijedne mrljice, nikakva traga da uopće ţivi. Leţao mu je meĊu prstima poput ptice, uznemiren i drhtav. Nije imao pojma da dlan moţe biti tako mekan.

Pokraj njega protutnjala je koĉija dok je u mraku prelazio preko Mihailovskog trga, zalivši ga valom prljave vode iz jarka pokraj ceste. Opsovao je. Veĉeras je bio razdraţljiv, a misli su mu se kovitlale u glavi, oštre poput britve. Trebao je bez oklijevanja ubiti onog husara u šumi. Da je samo naciljao malo više. Prokleta slabost. Trebao je to uĉiniti, dugovao je to Karlu, ĉije su mlado tijelo rasporili na sporednom kolosijeku. No umjesto toga uĉinio je kako je Elizaveta Ivanova zatraţila.

Prokleta slabost.

Stresao se poput psa, otresavši vodu s kaputa. Hotel de Russie nalazio se na uglu trga.

Hitro je zakrenuo niz pokrajnju uliĉicu i neopazice se ušuljao kroz straţnji ulaz hotela, pokraj kuhinje u kojoj se ţustro radilo i uza široko stubište. Stigavši do drugog kata, neĉujno se zaputio niz hodnik i pokucao na vrata.

“Naprijed.”

Bilo mu se uzlupalo kad je ušao u sobu. Pri blagu ruţiĉastom svjetlu zidnih svjetiljki stajala je Elizaveta Ivanova, bez bisera, bez rukavica, odjevena samo u svileni kimono, dok joj se kosa u kovrĉama prozraĉnima poput ljetne izmaglice rasula po ramenima. Taj mu je prizor iz glave odagnao svaku pomisao na Ĉernova.

~ 239 ~

31

tigli su topliji dani i grad je s uţitkom sa sebe zbacio zagušujući pokrov od magle što se u meĊuvremenu pohabao, zaudarajući poput kaputa kakva starca. Zlatne kupole crkava nanovo su problistale pod vedrim nebom, a palaĉe se otarasile tmurna ozraĉja propustivši u sobe sunĉevu svjetlost što se gnijezdila na naslonjaĉima i protezala se po sagovima poput riĊeg maĉka. Fontanka i Mojka nabujale su od otopljena snijega, nanovo omugućavajući brodovima da prevoze ugljen i drva do tvornica na rubu grada. Ulice su prštale od ţivota. Posvuda su nicale trţnice, a uliĉni trgovci vikom su nudili svoju robu.

Prodavaĉi su svakom prolazniku pod nos gurali jabuke i cimet, cipele i kistove. Sankt Peterburg našušurio je svoje suknje i poĉeo se smiješiti.

I Valentina se smiješila. Jens ju je ĉekao, kako da se ne smiješi? Tvrdio je da mu svakodnevna šetnja do bolnice pomaţe jaĉati pluća i ĉini dobro, no ona baš i nije bila sigurna u to. I dalje je teško disao, katkad proizvodeći pištave zvukove dok se penjao i silazio niz rub ploĉnika.

Od samog pogleda na njegovo košĉato tijelo, kosu što se poput bakra presijavala na posljednjim zrakama sunca i nagib glave dok bi zamišljeno koraĉao naprijed-natrag, mirni kutci u njoj proprštali bi od ţivota. Postojanje bi općenito govoreći postalo ţivotnije kad bi bila blizu njega, bitnije, svrhovitije. Toga je dana u bolnici prvi put svjedoĉila poroĊaju, i ostala osupnuta time što ţivot poĉinje na tako surov, a istodobno lijep naĉin, sa savršeno sazdanim novoroĊenim djetetom. To ju je rasplakalo.

No ĉak je i to iskustvo bilo blijedo u usporedbi s onim što bi se u njoj dogodilo kad bi ugledala svojega danskog inţenjera kako je ĉeka. Došlo bi joj da se baci na njega, cijeloga ga obujmi rukama i proguta. I tako svaki dan. No umjesto toga prišla mu je, osmjehnula mu se pogledavši ga u oĉi i stavila mu ruku u svoju.

S

Kad su stigli do ulice u kojoj se nalazio njegov stan, na nebo se navukla sumorna ljubiĉasta izmaglica pod kojom su zgrade izgledale poput ljupkih kuća za lutke. Jens joj je prebacio ruku preko ramena i malo je govorio, štedeći dah za šetnju, pa ga je ona zabavljala prepriĉavajući mu kako su se medsestra Gordanskaja i bolniĉarka Darja umalo potukle zbog izgubljenog lijeĉnikova stetoskopa, okrivljavajući jedna drugu sve dok zrak u prostoriji nije bio zasićen psovkama, a Gordanskajine goleme grudi nadule se prijeteći da će joj popucati

~ 240 ~

dugmad na odori.

On se zasmijuljio, no ona osjeti kako mu se tijelo najednom ukoĉilo. Primijetila je kako se smijeh iz njega iscijedio i otekao u jarak pokraj ceste, a na njegovo se mjesto ušuljalo nešto mraĉnije dok joj je snaţnije stisnuo rame. Pogledala je za njim i spazila otmjenu koĉiju s pozlaćenim obiteljskim grbom te sluge u livrejama kako ĉekaju ispred njegove kuće. “Ĉija je?” upita Valentina, unaprijed znajući odgovor.

“Grofice Serove.” Zastao je i pogledao Valentinu, napeto joj zureći u lice. “Reći ću joj da smjesta ode.”

“Zbog ĉega bi uopće došla?” upita ona.

“Moţda je Aleksej bolestan.”

Valentina osjeti kako joj se srsi migolje uz kraljeţnicu. Grofica Natalija Serova bila je lukava. Bila je i te kako kadra iskoristiti svojega sina ako je bilo potrebno.

U koĉiji i predvorju nije bilo nikoga, pa se Jens stao uspinjati stubama po dvije odjednom, no na pola je puta usporio, pritisnuvši ruku na prsa kao da se bori udahnuti.

Valentina mu je smjesta pritrĉala, prebacivši mu dio teţine na svoje rame. Rukama ga je obgrlila oko struka te je u ledenoj tišini u sebi proklela groficu.

“Kako dirljivo!”

Glas se zaĉuo odozgo. Valentina podigne pogled. Grofica Serova stajala je na odmorištu koĉopereći se u mentol zelenoj haljini s crnim ogrtaĉem, visokim crnim šeširom sa smaragdnim perjem i djeĉakom uz skute. Bilo mu je otprilike sedam godina. Imao je zelene oĉi — prelijepe, zabrinute zelene oĉi. Oĉi što su bile prestare za djeĉaka njegove dobi.

“Jensu u posljednje vrijeme nije baš dobro”, odbrusi Valentina crnom šeširu. Nije se udostojila pogledati ţenu u oĉi.

“Djadja Jense! Ujaĉe Jense!” Djeĉak se sjuri niza stube i podmetne rame pod Jensovu drugu ruku.

“Spasibo”, promrmlja Jens. “Dobra veĉer, grofice.” Stigavši do odmorišta, oslobodio se iz njihovih zagrljaja i uspio izvesti uljudan naklon. “Ĉemu dugujem ovo zadovoljstvo?”

“Aleksej je bio zabrinut. Kad je ĉuo da nisi dobro, stao mi je dodijavati da ga dovedem da te posjeti.”

Osmijeh joj je bio prijetvoran poput zmijskog jezika. Jens raskuštra djeĉakovu smeĊu kosu. “Dobro sam.” Otkljuĉao je vrata stana, no ĉim su ušli, zavladala je neugoda koju Jens nije ni pokušao ublaţiti. Samo je kleknuo pred njezina sina. “Što to imaš?” upitao ga je.

“Dar za tebe”, djeĉak se široko osmjehne.

Majka mu iskrivi lice. “Sam se toga dosjetio.”

Aleksej je u naramku nosio predmet veliĉine kutije za cipele koji je gurnuo Jensu u ruke. Jens paţljivo otvori poklopac te prasne u smijeh.

“Gle, gle, što to ovdje imamo!”

Na posteljici od slame u kutiji ugnijezdio se velik bijeli miš, mrdajući brkovima i

~ 241 ~

izrazito zlovoljno zureći u njih svojim ruţiĉastim oĉima.

“Dok si bolestan, mislio sam”, djeĉak usmjeri pogled iskosa prema Valentini i brzo ga opet skrene, “da bi ti mogao praviti društvo. Ako budeš usamljen. Zove se Atila.”

“Atila?” Jens se još jedanput gromoglasno nasmije, što mu izazove silovit napadaj kašlja, a miša nagna da uzrujano zacijuĉe pokazujući ţute zube. “Veliĉanstven je. Srce Huna pod sićušnim krznom. Spasibo, Alekseju. Hvala ti. On i ja postat ćemo dobri prijatelji.”

Poljubi djeĉaka u obraz, a on mu ovije ruĉice oko vrata i zadrţi ih ondje.

“Ne vješaj se”, naredi mu majka.

Ruke se povukoše, no Jens ga povede do stola gdje su zajedno sjeli prouĉavajući Atilu kao da je predmet ĉuĊenja, dok su se Valentina i Natalija Serova meĊusobno pogledavale s prikrivenim zanimanjem. “Ĉujem da se zbog Vas borio u dvoboju”, grofica će tihim glasom.

“To baš i nije toĉno.”

“Znaĉi da ste Vi krivi za njegovu ozljedu.”

“Za njegovu ozljedu”, oporo odvrati Valentina, “kriv je ĉovjek koji je povukao obaraĉ.” “Ĉula sam da to nije bio šarmantni zapovjednik Ĉernov. On se još uvijek oporavlja na toploj crnomorskoj klimi. Znate li tko je ispalio hitac?”

“Je li ovo inkvizicija?”

Grofica se osmjehne suzdrţljivim smiješkom koji joj se ne proširi dalje od usana. “Znate kakav je Sankt Peterburg, pun zlobnih glasina.”

“Pun zlobnih ljudi.”

Valentinin prkosan pogled nije se svidio grofici. Odvratila je pogled, a Valentina je iskoristila taj trenutak kako bi stala iza Jensa i naslonila mu ruku na rame, sagnuvši se i nasmijavši se štosovima koje je miš izvodio. Aleksej se od srca smijao veliĉini ţivotinjinih testisa. Majka i sin nisu se dugo zadrţali, no prije njihova odlaska Jens je još jedanput kleknuo, poljubio djeĉaka u obraze i obećao da će izraditi najraskošniju palaĉu za miševe koju je jedan glodavac ikad imao. Privio je njegovo nemirno mlado tijelo uza svoje.

“Hoćeš li doći kad ti bude bolje?” upita stidljivo Aleksej. “I opet me povesti na jahanje?”

Jens je oklijevao. U prostoriji su otkucavale sekunde tijekom kojih grofica nije trepnula nijedanput.

Na koncu Valentina istupi pred njih smiješeći se i potapša djeĉaka po ramenu. “Dakako da hoće. U svakom će ti sluĉaju doći pokazati Atilinu novu palaĉu.”

Jens ju je gledao jedan dug trenutak, a potom kimnuo djeĉaku. “Dakako.”

Grofica je odjezdila iz sobe uz šuštanje svilenih suknji, a u hladnim sivim oĉima nedvojbeno joj se ogledala pobjeda.

Valentina je gurnula teška vrata crkve i ušla u nju, već naviknuta na njezin vlaţan miris i prostor pod kupolom za koji je oĉekivala da će je pritijesniti teţinom molitvi, no nije. Ĉinio

~ 242 ~

se praznim.

“Oĉe Morozov”, zazvala je visokog ĉovjeka u crnom koji je palio svijeću pod pozlaćenom ikonom Djevice Marije. Okrenuo se strpljiva osmijeha na licu.

“Opet ste tu, vidim.”

“Opet sam tu.”

Stajala je nasred mramornog poda. Freske, ikone i zavjetne svijeće oko nje sveĉano su sjale, a tuţne oĉi svetaca zurile u nju kao da je ona grešnica i laţljivica, a ne ĉovjek u dugoj crnoj halji. No ona je znala da to nije tako. Ispod blaga osmijeha i ljubaznih rijeĉi krio se jezik što je širio laţi brţe no što je dijelio oproste.

“Jeste li ga vidjeli?” upita ona.

“Moj današnji odgovor jednak je kao i prethodnih dana: Viktor Arkin više ne dolazi ovamo. Ti si, dijete, u ovu crkvu uvijek dobrodošla, no ovo je mjesto za mir i molitvu, a ne progonjenje.”

“Kad ste ga posljednji put vidjeli?”

“Rekao sam ti već. Nisam već tjednima.”

“Znate li gdje je?”

“Ne.” “Jeste li sigurni?”

“Siguran sam.” Kad se nasmijao, svijetle su mu se oĉi nabrale na vanjskim rubovima kapaka, zguţvane poput papirnog rupĉića. “Ne laţem ti.”

“Jeste li ĉuli ikakve novosti?”

“Samo da je ranjen.”

“Teško?”

“Ne znam. No ĉuo sam da je otišao u Moskvu. Je li to istina, nemam pojma.” Dodirnuo je raspelo što mu je visjelo oko vrata.

“Poruĉite mu da sam mu ja, Valentina Ivanova, rekla da se ne moţe dovijeka skrivati od mene.”

Osmjehnuo se svojim svećeniĉkim smiješkom i ugasio voštanicu što mu je gorjela u ruci. “Dijete, ovo je kuća Boţja. Neka ti On podari mir i utiša ono što te goni da tako nepokolebljivo traţiš tog Viktora Arkina.” Dvama prstima naĉinio je znak kriţa.

“Hvala Vam, oĉe, no ja bih radije da mi On podari podatke koje traţim.”

“Tu ti ne mogu pomoći.”

Valentina je primijetila oprez iza blagih oĉiju, bistar i oštar um koji joj je uskraćivao pomoć. Naglo se okrenula i ţurno napustila crkvu. Iza njezinih leĊa svećenikov glas odzvonio je praznim vlaţnim prostorom. “Neka te Bog blagoslovi, dijete.”

“Je li otišla?”

Otac Morozov kimne. “No vratit će se, druţe.”

U zagušljivoj straţnjoj prostoriji u podrumu crkve, Arkin je sjedio za stolom pokraj brda

~ 243 ~

letaka na kojima bijahu otisnuta crvena slova. Jednog po jednog presavijao je namjeravajući ih podijeliti na sljedećem sastanku, palcem prolazeći duţ pregiba dok je iz njega prštala razdraţenost. “Zašto ne odustaje?”

“Ova je tvrdoglava.” Morozov dlanom potapša hrpu letaka na kojima je pisalo: UJEDINITE SE! MOĆ RADNICIMA! “Baš kao i ti”, dometnuo je.

Na tronošcu u kutu bakreni samovar tiho je grgoljio, a pokraj njega na tanjuru leţao je nepojeden pirog. Svećenik baci pogled prema njemu i namršti se.

“Viktore, ako ţeliš da ti rana zacijeli, moraš jesti. Moraš spavati.”

“Ne još, oĉe.”

“Nego kada?”

Arkin podigne pogled s letaka. Smršavio je, to je i sam primijetio, obrazi su mu upali izmeĊu oštrih kostiju lica, a sive oĉi poprimile tamniju boju. Ĉak se i Elizaveta Ivanova na to osvrnula. Voljela mu je dugo gledati u oĉi, kao da će, bude li dovoljno dugo gledala, u njima otkriti tko je on zapravo.

“Kad posao bude obavljen”, reĉe Arkin. “Kad Romanovi budu zakopani u kakvoj jami.

Tada ću ponovo voditi normalan ţivot.”

Svećenikovo lice namršti se otkrivajući duboke brazde. “Tada bi moglo biti prekasno”, tiho reĉe. “Moţda dotad zaboraviš kako se to radi.”

Stiglo je pismo od zapovjednika Ĉernova. Od samog pogleda na omotnicu s obiteljskim grbom utisnutim u ţig na vosku Valentini je došlo da ga pokida na tisuću komadića.

Odnijela ga je u oĉevu radnu sobu i predala mu ga neotvoreno.

On ga je proĉitao u tišini. “Zapovjednik je u Švicarskoj”, obavijestio ju je, “lijeĉi se u toplicama. Ne oĉekuje da će se u Sankt Peterburg vratiti prije kraja ljeta.” U njegovim je rijeĉima osjetila prikriveno olakšanje. Izmijenili su pogled pun razumijevanja i ona kimne.

“To nije dugo, tata. Imaš vremena do tada. Kakve god da ti je zajmove priskrbila Ĉernovljeva ogrlica, morat ćeš ih otplatiti ili produţiti rok do jeseni jer ću mu tada morati vratiti nakit.”

“Da ti je imalo stalo do sestre, udala bi se za njega.” Zguţvao je pismo u šaci.

Valentina odmahne glavom. “Molim te, tata. Mora postojati naĉin da iznaĊeš novac.

Nekako. Prodaj sve. Prodaj kuću u Tesovu. Ionako nam više neće trebati.”

Otac joj utone u naslonjaĉ iza golema pisaćeg stola na kojemu bijahu naslagane visoke hrpe spisa i fascikala od ĉvrsta svijetlosmeĊeg papira, što su se svakog ĉasa mogle prevrnuti na njega. Obrazi su mu bili zagasite boje prezrelih šljiva. “Banke su već vlasnice svega što posjedujemo, Valentina. No pokušat ću.”

~ 244 ~

32

Unatoč ocu.

Unatoč Arkinovu nestanku s lica zemlje.

Unatoč ozljedama koje previjam u bolnici i pacijentima koji su umrli pred mojim očima.

Unatoč tomu što mi je majka rijetko kod kuće, a sparina u gradu gora je no ikad.

Unatoč tomu što mi ruke izgledaju kao da nisu moje.

Unatoč svemu tome, ovo je najsretnije ljeto u mojem životu.

Ljetu je dugo trebalo da stigne. Oklijevalo je poput djevojke koja prvi put ide na bal. Poĉelo je blijedo i kolebljivo: stabla limete nisu se ţurila prolistati, a sunce se skrivalo iza oblaka.

Grad se ĉinio siv i umoran; tvorniĉki dim nasjeo je u ĉaĊavim oblacima nad krovovima, odveć trom da bi se pomaknuo. No baš kad se Valentina naviknula na hladne vjetrove iz Finskog zaljeva i pomirila s tim da ove godine neće odlaziti na piknike s Katjom, ljeto je nahrupilo, pretvorivši Sankt Peterburg u blistav i blještav grad od zlata.

To je bila prva godina u njezinu ţivotu da ljeto nisu proveli na imanju u Tesovu.

Valentina nije zapitkivala zbog ĉega - to je bilo oĉito. Otac joj je bio prezaposlen i sve je vrijeme provodio ili u Ministarstvu ili zakljuĉan u radnoj sobi s nekolicinom muškaraca u po mjeri skrojenim frakovima i svilenim šeširima, koji su dolazili i odlazili s teškim diplomatskim torbama. No ona je već odavno bila donijela odluku da više nikad neće kroĉiti nogom u Tesovo. Kako i bi, nakon onoga što se dogodilo? Kako bi Katja? A još jasnije bilo joj je to da ne moţe napustiti Jensa jednako kao što ne bi mogla napustiti vlastitu koţu.

Bilo je to ljeto šetnji ruku pod ruku budući da je njegova ozljeda zacijeljela. Redovito bi je osupnula njegova staloţena i bezbriţna snaga kad bi je podignuo i prenio preko potoka ili joj obujmio struk rukom kad bi se sagnula posegnuvši za bubamarom na površini ukrasnog jezerceta. Bilo je to ljeto sladoleda i vilin-konjica, istraţivanja grada i promatranja ga novim, zapanjenim oĉima budući da su ga prvi put promatrali zajedno.

Vodila ga je na koncerte Ĉajkovskog i Stravinskog u Kazalište Aleksandrinskij koje je imalo visoke korintske stupove; on je nju vodio na ţeljezniĉku postaju Nikolajevski kako bi joj pokazao ĉudesnu krovnu konstrukciju i do u tanĉine objasnio princip rada huktavih parnih strojeva. No ona je prouĉavala strukturu njegove koţe i toĉkice u zelenim mu oĉima.

Slušala je strast u njegovu glasu dok je govorio, a ne pištanje zadihanih lokomotiva.

~ 245 ~

Jedan su dan sjeli i praćakali stopala u rijeci. U zraku se osjećao miris pokošene trave i nad vodom je lebdio oblak izmaglice, a on joj je objašnjavao planove za proširenje korita Neve kako bi se poboljšao dotok i odvod vode iz grada. Podijelili su jabuku, zalogaj po zalogaj.

Jedan su dan odveli Katju u šumu gdje joj je srna jela iz ruke, a potom u katedralu svetog Izaka gdje je Katja plakala jer je to na nju imalo blagotvoran uĉinak.

Jedan ju je dan poljubio na stubama pred Ermitaţem, kao da za vijeke vjekova ţeli izbrisati sve ostale s njezinih usana.

Jedan su dan ona i majka stajale kod prozora promatrajući Jensa u vrtu s Katjom.

Ispravljao je preĉku na kotaĉu njezinih kolica, a ona mu je naslonila ruku na rame dok je ĉuĉao. Majka joj je šapnula na uho: “Jesi li svjesna koliko ga tvoja sestra voli?”

A onda, baš kad se konac ljeta poĉeo pretapati u jesen, jedan je dan s Jensom sjela u otvorenu koĉiju pod baršunastom tamom noćnog neba i rekla mu da je trudna.

“Hoćeš li se udati za mene?” upitao je Jens.

Valentini je srce zabubnjalo u ušima. Primio ju je za ruku i prislonio je uz usne, okrenuo je i poljubio joj zapešće. Mjeseĉina mu je isklesala lice poput hladna mramora, no oĉi su mu plamtjele od ţivosti.

“Valentina Ivanova, hoćeš li mi uĉiniti tu ĉast i udati se za mene?”

“Hoću.”

“Sutra?”

Nasmijala se, grla stisnuta od neslomljive radosti. “Kad god hoćeš.”

“Odmah.”

Sklopila je oĉi. Kad ih je opet otvorila, još je uvijek bio tu, i dalje joj ne puštajući ruku.

“Jense, Katji sam se zaklela da je nikad neću ostaviti.”

“Onda će doći ţivjeti s nama. Moji dogovori s Davidovom oko zemljišta prošli su bolje nego što sam oĉekivao pa ću nam kupiti velebnu novu kuću. U kojoj će biti i soba za tvoju sestru.”

Izrekao je to bez imalo premišljanja, kao da je to sitnica.

“Hvala ti, ljubavi.”

Uzeo joj je lice meĊu dlanove. “Volim te”, prošaptao je njeţno joj dodirnuvši usne svojima.

“Neću se slomiti”, nasmijala se.

Privukao ju je k sebi na klupici koĉije i zagrlio toliko snaţno da je jedva disala. “Sutra ću razgovarati s tvojim ocem.”

“To mu se neće svidjeti.”

“Morat će se naviknuti na to.” Ruka mu je skliznula do njezina trbuha i poĉela milovati njegov još uvijek ravan obris.

“Djeĉak”, prošapće ona. “Inţenjer koji će izgraditi novi Sankt Peterburg.”

“Djevojĉica”, osmjehne se on. “Ţelim djevojĉicu.”

“S mojom kosom i tvojim oĉima.”

~ 246 ~

“I tvojim darom za glazbu. Djevojĉica koja će letjeti na krilima hrabrosti i volje.

Djevojĉica ţiva uma. Kao i njezina majka.”

Razdraţljiv vjetar povukao joj je pramen kose preko lica pa protrne.

“Hladno ti je”, reĉe on.

“Nije. UzbuĊena sam.”

Umotao ju je u topao krzneni ogrtaĉ, zatisnuvši joj ga ispod koljena i oko vrata.

“Smjesta ću te odvesti kući. Ne smiješ se prehladiti.”

“Jense, trudna sam, nisam bolesna!” Osmjehnuo joj se i njeţno je pogledao na srebrnastoj mjeseĉini. Odluĉno je pucnuo uzdama i konj je krenuo, a ona je pritom primijetila kako mu bilo na vratu treperi. Bila bi pruţila ruku i dodirnula mu grlo da joj nisu bile zarobljene ispod ogrtaĉa.

“Jense, sutra mi je ocu roĊendan. Rezervirao je mjesta u kazalištu za obitelj, a nakon toga vodi nas na veĉeru u A‟lours.” Rijeĉi su joj imale okus sapuna. “Molim te, neka uţiva u sutrašnjem danu. Pitaj ga dan poslije.”

Okrenuo se kako bi je pogledao u lice. “Boţe oslobodi! Zar te nisam dovoljno dugo ĉekao?”

“Ne.” Osmjehnula mu se.

“Još jedan dan. Ne više.”

Naslonila se na njega dok je vozio koĉiju poprimajući njezinu toplinu, a njezini su se snovi na vršcima prstiju ušuljali u njegove.

Idućeg dana rominjava je kišica okonĉala zagušljivu ţegu koja je grad bila stisnula za grlo.

Kazalište je blještalo od svjetala kad je obitelj Ivanov zauzela svoja mjesta u loţi na prvom katu, s pozlaćenim rezbarijama u obliku svitaka i stolcima postavljenim plišem. U gledalištu ispod njih razlegao se ţamor glasova. Krema sanktpeterburškog društva razmetala se svojim draguljima i zlatnim odliĉjima nadmećući se sa svjetlucavim lusterima. Osmijesi su bili usiljeni, nepomiĉni ispod veliĉanstvenih dijamantnih ukrasa za kosu, ĉiji su se vlasnici zacijelo morali debelo zaduţiti, pa su prljavi lihvari već nestrpljivo trljali ruke. No da su se u kazalištu pojavili u manje raskošnu ruhu, izvrgnuli bi se prijeziru i poruzi.

Valentina se gnušala nad tim, no glazba je spašavala stvar — kao i uvijek. Ĉim su se svjetla prigušila, a opera Priča o caru Saltanu poĉela, dramatiĉne arije Rimski-Korsakova pruţile su Valentini barem nekakvu utjehu. Sklopila je oĉi i pustila da note oţive u njoj.

Slobodnije je disala, zamišljajući sobu u Jensovu stanu, sag od sobova krzna mekan poput maĉićeve šape ispred peci na drva i njegov dodir na njezinim golim leĊima te Jensove usne kako joj klize po toploj koţi trbuha, tiho mrmoreći djetešcu što je u njoj raslo. Srce joj se stegnulo od ĉeţnje, iskljuĉivši sve ostalo.

“Valentina, draga moja djevojko, kako izvanredno izgledaš veĉeras. Blistaš sjajnije od lustera.”

Oĉi joj se širom otvoriše. “Zapovjedniĉe Ĉernov!”

~ 247 ~

Sjedio je toĉno pokraj nje u zagasito crvenoj odori. Preplavio ju je val zaprepaštenja kad je shvatila da je nastupila stanka te da su se ostali, ukljuĉujući i Katju u kolicima, povukli u predsoblje gdje su pili vino, jeli kavijar i pozdravljali goste koji su ţurno pristizali kako bi ocu ĉestitali roĊendan. Nije se promijenio. Ni nakon sve te boli i patnje. Samo su mu zubi bili malĉice oštriji, a oĉi gnjevnije. “Nisi odgovarala na moja pisma, Valentina.”

“Drago mi je vidjeti da ste se oporavili, zapovjedniĉe. Nisam znala da ste se vratili u Sankt Peterburg.”

“Pisao sam ti kako bih te obavijestio da ću biti ovdje.”

Nije proĉitala nijedno pismo.

“Pisala sam Vam jedanput”, reĉe ona. “Kako bih Vas obavijestila da su zaruke razvrgnute.”

Nasmijao se, kratkim zvukom nalik na laveţ, dodatno iskesivši zube. Zgrabio joj je ruku u bijeloj rukavici što joj je leţala u krilu i zarobio je svojim dlanovima. “Mlade dame vole zadirkivati.”

“Ne.” Pokušala ju je izvući, no on ju je ĉvrsto stisnuo.

Ne odvajajući oĉi od njezinih, polako joj je podignuo ruku i prislonio je uz usne. Ĉak i kroz tanku koţu mogla je osjetiti svaku pojedinu ĉekinju njegovih brkova.

“Pustite me.”

Bili su nagnuti jedno prema drugome, gotovo poput ljubavnika, a lica su im bila toliko blizu da mu je opazila ruţiĉast oţiljak na ĉeljusti kojega prije nije bilo ondje. Podignula je drugu ruku i šĉepala mu dva prsta, spremna otkinuti ih ako je ne pusti. Na donjem katu gospoda su se poĉela vraćati na svoja mjesta i ţamor glasova postao je glasniji. Iz nekog razloga okrenula se i pogledala; nije mogla objasniti taj osjećaj, no odjednom je bez ikakve sumnje znala da je Jens ondje. Ugledala ga je na suprotnoj strani gledališta, visoka i uspravna. Njezin Viking. Kosa mu je bila raskuštrana od vjetra, kao da je upravo dojurio s ulice kako bi je vidio. A sada ju je bogme i gledao. Kako jednu ruku prislanja uz usne husarskog zapovjednika, a drugom mu ĉvrsto drţi dva prsta, zajapurena lica blizu Ĉernovljevu. Jauknula je i skoĉila na noge, konaĉno se oslobodivši njegova stiska.

“Jense!” zazvala je, ne obazirući se na osupnute poglede odozdo. No on je otišao.

“Proklet bio, Stepane”, gnjevno je rekla i istrĉala iz loţe.

Pronašla ga je. Bio je u baru i pušio cigaretu naslonjen na mramorni stup, kao da uopće ne primjećuje svjetinu što se tiskala oko njega.

“Jense, nisam znala da si ovdje.”

“Oĉito.”

“Zapovjednik Ĉernov samo me došao pozdraviti.”

“Vrlo prisan pozdrav, kako se ĉinilo.”

“Ne.” Poloţila je prste na rukav njegova ţaketa, nastojeći doprijeti do njega. “Nije onako kako je izgledalo. Jense, molim te, nemoj...”

~ 248 ~

Izvana se zaĉuo povik. Ĉovjek u ogrtaĉu sa šeširom na kojemu su blistale kapljice kiše pojavio se na dovratku.

“Premijer je ustrijeljen!” viknuo je nekoliko puta uzastopno. “Premijer je ustrijeljen!”

Ljudi u baru zborno uzdahnuše. Jens obujmi Valentinu oko struka i kroz mnoštvo gostiju prokrĉi put do ĉovjeka. “Što se zbilo?”

“Boţe moj, veĉeras je bio u kazalištu u Kijevu. Prišao mu je jedan od onih revolucionara ubojica i izvukao pištolj. Ustrijelio je Stoljipina u prsa. Premijer nije nosio neprobojni prsluk.” Niz muškarĉevo lice slijevale su se suze.

“Je li mrtav? Govori, ĉovjeĉe!” znatiţeljno će Jens.

“Kaţu da je na samrti.”

“Stoljipin na samrti. Bog neka pomogne Rusiji.”

“Bistro!” ĉovjek se viknuo u prostoriji punoj dima. “Izlazite odavde. Bistro! Brzo! Kaţu da revolucionari veĉeras kreću u pohod na sva kazališta. U Kijevu. U Moskvi. Kako bi nas poklali — ĉak i ovdje u Sankt Peter...”

Nije dovršio. Gomila je u panici nasrnula naprijed, trgnuvši se iz obamrlosti i ispustivši ĉaše na pod, te se razbjeţala.

Valentina još nikad nije doţivjela paniku, barem ne ovakvu. Vriska i vika, noge što bate i glasovi što pucaju. Na ploĉniku pred kazalištem, skliskim od kiše, prestravljena svjetina gazila je po šeširima koji su pali na pod. Ljudi su se gurali laktovima jureći prema koĉijama i dozivajući koĉijaše, ne obazirući se na povike policajaca u teškim ogrtaĉima koji su se pojavili niotkud. Jedan od njih snaţno se sudario s Valentinom dok je trĉala oĉiju razrogaĉenih od oĉaja. “Jense, to ne moţe biti istina, zar ne?”

Pretraţivali su ploĉnike traţeći njezinu obitelj, no kišobrani su skrivali glave od pogleda, a svi su šeširi u mraku nalikovali jedan na drugoga.

“To da je Stoljipin mrtav?”

“Ne.” Odmahnula je glavom, ramena ĉvrsto priljubljena uz njegovo. “To da revolucionari napadaju sva kazališta. To nikako ne moţe biti istina.”

“Vjerojatno je rijeĉ o glasini kojom se htjelo posijati pomutnju i strah. Ali ne smijemo iskušavati sreću pa se ne odvajaj od mene.”

“Zašto?” Ukopala je pete te je Jens bio prisiljen zastati u bujici ljudi što je tjerala naprijed i pogledati je. “Zašto? Što misle postići izazivajući takav meteţ?”

“PronaĊimo mi tvoju koĉiju.”

“Ne.” Odgurnula mu je ruku. “Kaţi mi ĉega se bojiš?”

Pomno se zagledao u nju. “Bojim se da je netko ovo priredio kako bi uĉinio nešto drugo pod krinkom ove zbrke.”

“A što to?”

“Ne znam. DoĊi, nemoj zastajkivati.”

~ 249 ~

Povukao ju je naprijed i ona pokaţe prema nekolicini koĉija što su zakrĉile cestu.

“Onamo. Ona je tatina.”

Jens je ramenima prokrĉio put dok nisu došli do Valentininih roditelja koji su stajali pokraj koĉije na kiši. Ispred njih stajala su prazna invalidska kolica.

“Gdje je Katja?” smjesta upita Valentina.

“Nestala je.”

“Tko bi je mogao oteti?”

Jens je morao dvaput ponoviti pitanje. Elizaveta Ivanova drţala se ukoĉeno, vrludajući pogledom i drhtavom rukom dodirnuvši usta iz kojih nije izašao nikakav glas. Suprug joj je bio puka suprotnost. Iz njega su prštale provale gnjeva, nogama je toptao po podu uperivši prst prema skupini policajaca koja se okupila oko njih. “Odlazite, budale, i naĊite mi kćer”, vikao je. “Oteta je.”

Svi su se vratili do kazališta i stajali na kiši pred boĉnim vratima kroz koja su Ivanovi bili izašli, nošeni bujicom ljudi što su bjeţali van, a Katja je bila na sigurnom u svojim kolicima.

“GospoĊo Ivanova”, reĉe Jens, “ispriĉajte mi ponovo što se dogodilo.”

Nije ga pogledala. Usta su joj drhtala, no iz njih nije izašao nikakav zvuk.

“Elizaveta!” potaknuo ju je suprug.

Jens je stao toĉno ispred nje, ĉvrsto je uhvatio za oba lakta i privukao je bliţe, tako da se morala usredotoĉiti na njega. “Je li Katja ozlijeĊena u guţvi?”

Ona odmahne glavom, nekoliko puta trepne i promrmlja: “Njet. Nije paniĉarila. Samo se ĉvrsto drţala kolica.” Svijetle su joj se obrve spojile dok je mršteći se prekapala po slikama što su joj se urezale u pamćenje. “Ona...” Rijeĉi zamriješe.

On sagne glavu bliţe njezinoj. “Što se zbilo?”

“Moj muţ otišao je pronaći našu koĉiju.”

“Mislite, gospoĊo. Mislite. Ministar je Katju i Vas ostavio ovdje... i onda?”

“Princeza Marija i njezin muţ izašli su iza mene.”

“Jeste li razgovarali s njima?”

Poĉela se gubiti. Pogled joj je postao staklast dok je kimala. “Vrištala je.”

“Katja je vrištala?”

“Ne.” Bio je to samo šapat.

“Princeza Marija je vrištala?”

Nikakav odgovor. Njeţno ju je prodrmao i vidio kako prevrće oĉima.

“Da. Pala je. Obraz joj je bio...”

“Razgovarali ste s njima?”

“Da.” Protrnula je. “Svugdje je vladala panika. Kad sam se okrenula natrag, kolica su bila prazna.”

“Mama.” To je bio prvi put da se Valentina oglasila. Glas joj je bio miran, no zvuĉao je

~ 250 ~

šuplje, kao da dopire izdaleka. “Je li se Katja uplašila? Panike i vike?”

“Ne. Nije, bila je uzbuĊena.”

Valentina kimne. Zgrabila je Jensa za ruku i poĉela ga odvlaĉiti. “Brzo. DoĊi sa mnom.”

“Kamo ćeš?” upita je otac. “A tvoja sestra?”

“Tata, idem je pronaći.”

Kišne kapi kotrljale su se niz Valentinine obraze, a svjetla uliĉnih svjetiljki i koĉija plesali su joj po licu blijedu poput vapna, mijenjajući mu oblik. Oĉi su joj bile tamne poput ugljena.

Jahala je s njim na konju. Tako je bilo brţe nego u droški-taksiju. Ulice su bile zakrĉene od prometa, a svjetla su sjekla tamu dok se kiša pojaĉavala, bubnjajući nestrpljivim prstima po krovovima koĉija. Ljudi bi planuli zbog svake sitnice, uzrokujući prometne nesreće koje su dodatno pridonijele meteţu.

Jensov konj, Junak, glatko ih je zaobilazio, a Jens bi ga svako toliko usmjerio na ploĉnik sve dok se nisu iskobeljali iz zastoja i mogli nesmetano galopirati kroz središte grada. Zurilo im se. Jens je pred sobom osjećao toplinu koja je iz nje isijavala i miris njezine mokre kose.

Bila je ogrnuta njegovim jahaćim ogrtaĉem, oslonivši mu se o prsa tijelom vrelim poput peci i drţeći se konju za grivu toliko ĉvrsto da je ţivotinji umalo išĉupala dlake s vrata.

LeĊa su joj bila ukoĉena i napeta. Bili su se ţestoko posvaĊali.

“Jense, oteli su je revolucionari.”

“Nisu, Valentina, dobro promisli. Moţda su je odveli otmiĉari koji je sada drţe kako bi mogli iznuditi novac od tvojega oca.” Blagi Boţe, samo da nisu revolucionari. Oni su kadri rasporiti grlo pripadniku visokog staleţa bez obzira na to bio on muškarac ili ţena, jednako lako kao što bi rasporili kokoš.

“Ne”, ustrajala je. “Ne. Oni su, znam da su oni. Uzeli su moju obitelj na zub i neće biti zadovoljni dok nas ne pobiju.”

Zrak izmeĊu njih razrijedio se, vlaţan na koţi lica, te je osjećao kako mu nešto hladno dahće za vratom.

Pošao je s njom jer nije mogao dopustiti da ide sama po sanktpeterburškim pokrajnjim uliĉicama. Ali to je bio sulud pothvat.

Radnik iz talionice i njegova ţena — ona koja je leţala u krevetu s mrtvom djecom — bili su kod kuće. Jens se ogledao oko sebe ulazeći u prostoriju - barem je bila ĉistija nego prošli put. Promotrili su ga smrknutih lica, kao da bi ga najradije zgazili kao što je on gazio ţohare. Oboje su sjedili ruku prekriţenih na prsima, a izmeĊu njih nalazio se stol na kojemu su stajala dva vrĉa piva. Nazdravljaju? Slave uspjeh?

“Mrtav je”, samodopadno objavi Ivan. “Premijer Pjotr Stoljipin je mrtav.”

“Još nije”, ispravi ga Jens. “Koliko ĉujem, samo je ranjen.”

~ 251 ~

Ţena je zurila u Valentinu. “Što je njoj?” upita.

“Moja sestra”, reĉe Valentina. “Gdje je?”

“Ona u kolicima?”

“Da. Oteta je.” Glas joj je bio lišen emocija. “Vjerujem da ste je vi revolucionari uzeli za taokinju. Ţelim da odete kod svojih prijatelja i pitate ih gdje je zatoĉena.”

Ivan i Varenka odmahnuše glavama. Jens priĊe bliţe i lupi šakom o stol prolivši po njemu pivo. “Dat ću vam oboma šestomjeseĉnu plaću.”

Oĉi su im lakomo zasjale.

“Ali samo ako”, nastavi Jens, “otkrijete gdje joj je sestra zatoĉena.”

“Zašto bi je revolucionari oteli?” upita Varenka.

“Kako bi izvršili politiĉki pritisak na njezina oca, ministra Ivanova.”

Ivan razgiba ramena poput borbenog psa. “A ako odbijemo?”

“Onda ću biti prisiljen inzistirati.”

Jens je ĉekao manje strpljivo od Valentine. Njegovu se nemirnu umu prostorija ĉinila malom i zagušljivom, vlaţnih zidova i napuknula stropa. Svaki put kad bi ţena ubacila cjepanicu u vatru, iz nje bi prosukljao dim, taloţeći se na namještaju i njihovim plućima.

Istina je, kako mu se ĉinilo, bila maglovita i neuhvatljiva poput dima.

Ono što netko zna i ono što govori dvije su razliĉite istine ispod kojih nije moguće povući debelu i ĉvrstu liniju jer se kolebaju izmeĊu sjena i svjetla, mijenjajući oblik.

Boljševici i menjševici bespovratno su razderali takozvanu istinu na komadiće otimajući se za moć gore nego lešinari oko strvine i vapeći za pravdom i jednakošću. Oteti nepokretnu djevojĉicu. Kakva je to pravda? Kakva je to jednakost u kojoj snaţni proţdiru slabe?

O, Valentina, pazi se. Pazi se, ljubavi moja.

Sjeli su za stol, Valentinin dlan u njegovu. Ţena ih je promatrala, svako malo steţući maramu na glavi dok je sjedila pokraj vatre pijući pivo. Sjedili su tako dva sata. Primijetio je traĉke napetosti u Valentininim oĉima, gotovo da joj je mogao vidjeti mozak kako se vrti ispod kostiju lubanje i ĉuti zupĉanike kako zuje te se zabrinuo za nju. U jednom trenutku stisnula mu je ruku i zagledala se u njega ne trepćući. Bdio je nad njom, ali ne dovoljno budno. Kad su ĉetiri muškarca u poderanim jaknama i promoĉenim kapama banula u sobu Ivanu za petama, donijevši sa sobom studen noćni zrak, Jens je ustao. Valentina nije ni pogledala muškarce, kao da je već znala što će reći. Ivan se krupnim koracima pribliţi vatri kako bi se ugrijao.

“Onda?” upitala je blago. Pogled joj je poĉivao na Jensu.

“Ti”, Ivan pokaţe prema njoj, “doĊi s nama. A ti”, pokaţe prema Jensu, “ostani ovdje.”

“Ne!” Jens odluĉno krene prema njoj, no ona skoĉi pred njega i snaţnim mu dlanovima obuhvati lice. “Ţao mi je, ljubavi”, prošapće i dodirne ga usnama.

U tom je trenutku pod poletio prema njemu, a u glavi mu odjeknuo snaţan prasak.

~ 252 ~

Osjetio je kako mu se mozak rasprsnuo u tisuću staklenih krhotina. Kad je bol udarca naposljetku doprla do njega, strmoglavio se u praznu crnu jamu.

~ 253 ~

33

iša je lijevala bez prestanka, prodirući u hladnim potoĉićima kroz krov izbe i padajući u pocinĉana vjedra poput metaka iz pištolja. Viktor Arkin taj zvuk gotovo da nije ni primjećivao. Koraĉao je po trulim podnim daskama, a u umu mu se rojilo tisuću odgovora na pitanja što su mu bubnjala u glavi.

Dolaze li?

Koliko ona zna? Što je vidjela?

Je li djevojĉica mamac što ga je Ohrana postavila kako bi ga ulovila?

Komu moţe vjerovati?

Uvijek isto, vjeĉno gledanje preko ramena. To je cijena koju mora plaćati.

Pripremio je sobu. No ona neće biti poput one nepokretne; ona će biti stalna opasnost pa će morati stalno biti na oprezu. Zamijetio je snagu iza krupnih tamnih oĉiju i porculanskih kostiju njezina lica. Premda je mlada, znao je da bi ga rašĉetvorila kad bi joj pruţio priliku.

Da, bio je spreman.

Prestao je koraĉati i zagledao se kroz prljav prozorĉić. Tri sata ujutro, što je oĉekivao?

Tama izvana bila je gusta i neprobojna, prigušujući sve ostale zvukove pod nesmiljenim nasrtajima vjetra i kiše. Seoska kolibica bila je klimava, tijesnih prostorija, no sluţila je svrsi. Nalazila se daleko od svega, usred ravnog prostranstva moĉvarnoga tla kojim je prolazio tek jedan zemljani put podignut iznad razine polja kako ne bi poplavljivao.

Sat vremena stajao je na prozoru osluškujući kad će zaĉuti kloparanje kotaĉa kola, no cijelo to vrijeme njihova mu majka nije izlazila iz glave. Ušuljala bi mu se u misli nepozvana, skrivene blijede udubine njezine koţe, breţuljak veliĉanstvenih kovrĉa u dnu trbuha. Ćutio im je okus u ustima. A sada mu njezine modre oĉi nisu dale mira.

Razrogaĉene i sleĊene od šoka. Gnjev u njezinu glasu dok mu je zazivala ime, a on po kiši bjeţao iz kazališta s njezinom kćeri u naruĉju. Morao ju je natjerati da ga zamrzi, kako bi je se oslobodio.

K

Kad ni nakon sat vremena nisu stigli, Arkin je uzeo kerozinsku svjetiljku s kuke u gredi i otkljuĉao vrata na drugoj strani prostorije. Sumporno ţuto svjetlo prosulo se pred njim, puţući uza zidove do stropa u gustome mraku. Djevojĉica je leţala sklupĉana na krevetu. U

~ 254 ~

mislima ju je uvijek zvao djevojčica, nikad Katja. Tako je bolje. Sigurnije. Tako će je moći gledati bez saţaljenja. Djevojčica. Nikad Katja.

Visoko je podignuo svjetiljku. Njezine oĉi zurile su natrag u njega, goleme i optuţujuće, a usne su joj drhtale.

“Odlazi”, prošaptala je.

“Je li ti hladno?”

Odmahnula je glavom.

“Boli li te?”

Još je jedanput odmahnula. Lažljivica, pomisli on.

“Odlazi”, ponovo je prošaptala.

Ako ode, opet će zavladati potpuna tama - ne smije riskirati ostaviti ĉak ni voštanicu — pa se oslonio ramenom o dovratak, odloţio svjetiljku na pod i pripalio cigaretu, glasno otpuhnuvši dim kako bi nadglasao Katjino tiho dahtanje.

“Nemoj mi umrijeti”, reĉe.

Povukla je tanak pokrivaĉ preko lica. “Odlazi”, prošaptala je, što je ovaj put zazvuĉalo kao prigušeno siktanje, ne glasnije od šištanja svjetiljke. Punu minutu promatrao je nepokretnu figuru na krevetu i ĉekao da podvikne na njega. Budući da nije, uzeo je svjetiljku, izašao iz sobe i zakljuĉao vrata. Tako je bilo lakše.

Stariju su sestru doveli iz kola grubo je vukući, zbog ĉega mu je došlo da ih ošamari.

Odabrao je njih trojicu da obave taj zadatak jer nisu bili usijanih glava te će drţati ruke k sebi. No satima su vozili kola po pljusku, mijenjajući smjer i zamećući trag kroz šumu kako ih nitko ne bi slijedio te su bili promoĉeni i loše raspoloţeni. Iskalili su se na njoj. Ĉinila se sitnom, mnogo sitnijom nego što je pamtio. Mokra do koţe, kose slijepljene uz glavu i cvokotavih zubi, što je pokušavala prikriti. Da, podsjetio se, ova mu djevojka ni pod koju cijenu neće pokazati da ju je strah. Gurnuli su je na stolac za stolom ne skinuvši joj povez s oĉiju, ruku zavezanih iza leĊa pomoću koţnatog remena. Vidio je kako joj se urezao u koţu zapešća, ostavivši crvene masnice nalik na pruge.

Sjeo je na stolac suĉelice njoj.

“Znam tko si”, reĉe ona i prije nego što je progovorio. “Nemoj misliti da se moţeš sakriti.” Ĉekao je, zamišljajući što joj je u glavi. Obnevidjela i promoĉena, ugurana u prostoriju što je vonjala na muškarce, osluškujući im dah ne bi li pogodila koliko ih je. Rijeĉi su joj bile jedino oruţje. Putem je ostala bez kaputa i nije imala pojma da joj se mokra veĉernja haljina od gotovo prozirne blijede svile prilijepila za tijelo, ocrtavajući joj vitke obline, te da je u njoj izgledala poput lutke koju djeca odijevaju i razodijevaju kako im se prohtije.

“Znam tko si.” Glas joj je bio suzdrţan, no u njemu je zaĉuo gnjev, premda to nije htjela. “Viktor Arkin. Bio si vozaĉ mojega oca.”

Nije imala razloga izgovoriti te posljednje rijeĉi, osim kako bi ga podsjetila na to kakav

~ 255 ~

je šljam. Strgnuo joj je povez s oĉiju promatrajući kako trepće kad joj je svjetlo udarilo u oĉi, dok su joj se dugi pramenovi kose zalijepili za grlo i obraze poput vitica loze, kao da je mogu zaštititi.

“Kao što vidiš”, reĉe on ljubazno, “u pravu si. Vrlo pronicljivo od tebe.”

Oĉi su joj se priviknule, a zjenice se polako poĉele suţavati, no nije uspjela prikriti preziran izraz lica. “Nije bilo teško.”

“Budi sretna što si uopće ţiva nakon što si mi zabola noţ u bok.”

“Gdje je ona?”

“Tko?” Usne su joj se stisnule od srdţbe. “Gdje je?”

“Spava.”

“Sumnjam.” Ustala je, a dvojica muškaraca smjesta su je zgrabila za ruke. Mogli su ih prelomiti bez imalo napora. “Odvedi me k njoj.”

“Nakon što porazgovaramo.”

“Molim te, Arkine.” Ruke su joj drhtale od gnjeva, no glas joj je ostao tih. “Molim te, odvedi me k njoj. Razgovarati moţemo i sutra kad se osušim, a ti se naspavaš.”

Je li bilo toliko oĉito da već tri noći nije oka sklopio? Svaki put kad bi trepnuo, uĉinilo bi mu se da mu je pod kapcima prašina. Kratko je kimnuo prema vratima s kljuĉem u kljuĉanici. Preletjela je prostoriju i priljubila ĉelo uz drvene daske prije nego što je stigao izdati naredbu.

“Pustite je unutra”, promrsi on.

On je ušao u drugu ustajalu spavaću sobu i u mraku legao na goli madrac, no nije zaspao.

“Katja!”

Valentina zagrli sestru na usku krevetu, svjesna ţivotinjskog mirisa znoja na njoj premda joj je koţa bila hladna kao led.

“Dobro sam”, reĉe Katja.

No Valentina je poznavala taj glas, kad bi joj sestra stisnula straţnje zube od bola.

“Kako da ne.” Valentina povuĉe pokrivaĉ i zatisne ga oko nje. Zaudarao je na mokraću. “Što ti radiš ovdje?” smeteno upita Katja. “Jesu li i tebe oteli? Znaš li da je to Arkin, vozaĉ? Što će uĉiniti s nama? Zna li tata? Valentina, mokra si, svuci haljinu, ne smiješ...”

“Tiho, mila moja, tiho.” Primila ju je za ruku. “Smiri se, sad smo zajedno. Nemaš se razloga bojati. Arkin nam neće nauditi.”

“Hoće.”

“Neće. Razgovarat ću s njim ujutro. Kad svane. Veĉeras nije bio...”

“Zašto mi?”

“O, Katja, ne znam. Ali mislim da kani prisiliti tatu na nešto.”

Katja bolno progunĊa. “Tata nikad neće uĉiniti nešto na štetu cara, ĉak ni zbog nas.”

~ 256 ~

“Tiho, ne znamo još ništa. Priĉekajmo jutro. Brzo će svanuti. Pokušaj spavati.”

“Moraš svući haljinu. Sva drhtiš.”

“Ne. Ne dok su oni muškarci pred vratima.”

U sobi je vladala tama, no tanak traĉak svjetlosti dopro je ispod vrata i provukao se izmeĊu dasaka na mjestima gdje se drvo iskrivilo. Valentina sklizne s kreveta, priĊe vratima i zalupa šakom po njima.

“Otvorite vrata!” poviĉe.

Nikakva odgovora.

Zalupa ponovo. “Ţelim razgovarati s tobom.”

“Daj, zaĉepi!” zareţao je nepoznat glas.

“Smjesta ih otvorite.”

“Umukni, kujo.”

Udarila je nogom u vrata toliko ţestoko da su se zatresla na šarkama. “Ţelim suhu odjeću.”

“Odjebi.”

“Suhu odjeću i još jedan pokrivaĉ. Vjedro. I svijeću.” Ponovo šutne vrata i opsuje ispod daha. “Ĉekaj.” Ĉekala je. A kad joj je ĉekanje dosadilo, poĉela je ponovo lupati šakama.

“Prestani.” To je bio Arkin.

Kljuĉ zaškripi u bravi i vrata se širom otvoriše. Ĉim je svjetlo nahrupilo u prostoriju, Valentina na krevetu ugleda Katju kako grize donju usnicu toliko snaţno da joj se trag krvi nalik na crnu tintu cijedio niz bradu.

“Evo”, jetko će Arkin. “Odjeća, pokrivaĉ, vjedro. Voštanice nema.”

Vrata su se poĉela zatvarati. “Ĉekaj.”

Zastala su.

“Sestri mi trebaju lijekovi protiv boli.”

“Ne.” Vrata se uz tresak zatvoriše.

“Proklet bio, Arkine!” Valentina vikne i snaţno zalupa po vratima. “Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

Kapci na prozoru bili su zatvoreni. S unutrašnje strane nalazila se teška ţeljezna rešetka kroz ĉija je okanca dopirao traĉak dnevnog svjetla, no zrak se u sobi i unatoĉ tomu pretakao iz crne u sivu. Obje su se koristile vjedrom. Katja se stidjela, pogotovo zato što ju je Valentina morala pridrţavati iznad njega, no Valentina se postavila poput profesionalne bolniĉarke ponašajući se jednako nehajno kao da pacijentu ĉisti zube. Zaprepastila se shvativši da je Katja, kad ju je uspravila na podu, viša od nje. Kad se to dogodilo?

~ 257 ~

Govorile su ispod glasa, drţeći se za ruke. Katja nije odvajala pogled od Valentine kao da se boji da nije stvarna, i pustila je sestri da joj izmasira stopala ne bi li njima prokolala krv.

“Nisi smjela doći”, reĉe Katja. “Lako ako se meni nešto dogodi, ali kako će Jens preţivjeti bez tebe?”

“Ništa nam se neće dogoditi, ludice. Nisam te htjela pustiti da pobjegneš od kuće bez mene.”

Katja se nasmije, tiho i grgoljavo, i protrlja si potiljak. “Nisi htjela da samo meni bude uzbudljivo.”

Valentina joj pogladi ruku. “Kaţi mi, Katja, proklinješ li me svakoga dana što sam otišla jahati onoga jutra u Tesovu?” To joj pitanje još nikad nije postavila.

“Naravno da ne.”

“Da sam ostala kod kuće, ti ne bi bila otišla u radnu sobu.”

“Bih. Nisi me ti poslala onamo po nalivpero.”

Valentini zastade srce. “Nego tko?”

“Tata.”

Valentina je drţala ruke pred sobom na stolu kako joj je i naloţeno. Bile su zavezane pomoću koţnatog remena, ali ne onako ĉvrsto kao noć prije u kolima — od toga su joj nateknuli prsti. Nekoliko ih je puta stisnula i opustila, zateţući koţu dok joj ĉlanci prstiju nisu pobijeljeli, te pustila da joj misli naĉas otplove do crno-bijelih tipki. “Valentina!”

Pogledala je njegove ruke, debele vrhove prstiju lopatasta oblika i široku hrapavu površinu dlana. Ruke radnika? Ili ruke ubojice?

“Valentina, ne slušaš pozorno.”

“Slušam.”

Zamislila je Jensove ruke, dugih kostiju i mišićave, kako joj dodiruju koţu trbuha.

“Razumiješ li što ti govorim?”

“Da.” “Vraćam se veĉeras. Jedan od mojih ljudi ostat će ovdje dok se ne vratim. Do tada ću znati hoće li tvoj otac platiti.”

“Koliko?”

“Pola milijuna rubalja.”

Valentina glasno dahne. Pola milijuna rubalja.

“Arkine.” Uprla je pogled u njegovo lice. Bilo je napeto, tamno od ĉekinja što su mu poĉele rasti duţ ĉeljusti. “Arkine, lud si ako misliš da moj otac ima toliko novca.”

On se nasloni u stolcu. Pušio je cigaretu i uzrujano otpuhnuo oblak dima. “Zaboravljaš”, reĉe on, “da sam bio u tvojoj kući. Vidio sam slike i kipove, srebrninu i zlatninu koju ti i ne primjećuješ. Vidio sam dijamante tvoje majke velike poput kornjaĉinih jaja, i zato mi nemoj...”

~ 258 ~

“Ne. On nema novca.”

“Ministar sigurno moţe prodati jednu ili dvije ogrlice.”

“Ne moţe.”

“Morat će.”

“Odveć si gramziv.”

“Ti i takvi poput tebe su gramzivi. Ţelite posjedovati cijelu zemlju i podijeliti plijen izmeĊu sebe. Milijuni ruskih radnika i seljaka nemaju ništa jer ste im vi sve pokrali.”

Napola je stisnuo oĉi, jasno pokazujući dubinu svojega uvjerenja.

“Ti si jedan od boljševika”, odvrati ona glatko.

Nije se udostojio odgovoriti.

“Je li novac za revoluciju?”

“Dakako. Za potporu socijalistiĉkoj borbi. Zar si mislila da je za nešto drugo?”

Ovoga puta nije odgovorila.

“Zašto si ustrijelio Jensa Friisa i zapovjednika Ĉernova na dvoboju?”

Licem mu preleti blag smiješak i ona na trenutak spazi traĉak uljudnog vozaĉa kakav je nekoć bio. “To sada nije vaţno.” Ustao je. “Vratit ću se do veĉeri.” Kimnuo je muškarcu pokraj vrata koji je noţem djeljao drveni štap. “Maţik će straţariti nad vama.” Ponovo blago iskrivi usta. “Nemoj ga ljutiti.”

Maţik se naceri i obriše oštricu o bradu.

“Arkine, što ćeš uĉiniti kad ti moj otac kaţe ne?”

“Nadaj se da neće to uĉiniti.”

Nije dalje iskušavala njegovo strpljenje. “Prije nego što odeš, hoćeš li, molim te, narediti Maţiku da otvori prozorske kapke u našoj sobi?” Potom dometne: “Ne moţemo pobjeći.

Metalna rešetka je dovoljna. Svjetlo će pomoći da ovo... ovo”, pokaţe prema zakljuĉanim vratima sobe, “bude podnošljivije.”

Iznenadilo ju je kad je kratko kimnuo. Bez prigovora.

Valentina ustane. Oprezno, samo oprezno. “A lijek? Bi li, molim te, donio malo morfija za Katju? Uţasno je boli, premda to ne pokazuje.”

On ponovo kimne i dlanom protrlja trodnevnu bradu. Bila je to umorna kretnja.

“Obećavam ti da će, ako danas dobijem novac od vašega oca, dobiti morfij.”

“A ako ne?”

On slegne ramenima i krene prema vratima. Tijekom noći kiša se povukla prema sjeveru, a modro nebo zjapilo je nad njima kao da nekoga ĉeka. Svilenkaste krpice magle visjele su nad ravnicama, vukući sive prste po moĉvarištu gdje su moĉvarne ptice graktale dok su se kupale. Silazeći niza stube Arkin se osvrne prema njoj kako bi se uvjerio da neće pokušati pobjeći, no ona je ostala krotko stajati pokraj stola. Promotrio je njezin sitan lik u podvrnutim hlaĉama i prevelikoj košulji kockastog uzorka.

“Ta ti odjeća stoji mnogo bolje nego meni.”

Valentina pregrize jezik suzdrţavajući se da ne pljune.

~ 259 ~

34

uhao je studen vjetar i bilo je mraĉno kao u rogu dok se Jens neĉujno kretao kroz labirint pokrajnjih ulica. Krivudale su i skretale, dijeleći se na prljave uliĉice i dvorišta što su se pretakala jedno u drugo. Glavnu ulicu projektirao je Petar Veliki, zamislivši je kao izloţbeni primjerak zapadnoga svijeta, no iza palaĉa i velebnih proĉelja prenapuĉene košnice najniţih slojeva društva širile su se poput kuge, zaudarajući na kivnost i ogorĉenost.

Stigavši pred jednu trošnu kuću, Jens je sišao niz nekoliko kamenih stuba do podruma, dok mu je tlo pod nogama bilo mokro i sklisko. Na tom se mjestu nije dalo ţivjeti, ispod razine vode. Moĉvarno tlo na kojemu je izgraĊen Sankt Peterburg ĉesto bi poplavljivalo kad bi pala obilna kiša ili nastupila plima - voda bi navrla u podrume diljem grada, no ljudi su i dalje u njima ţivjeli. Ili to, ili spavanje na ulici. Zalupao je na vrata. Oprezno su se otvorila i ţena u flanelskoj spavaćici zagledala se u njega.

“Traţim Larisu Sergejevu”, objavi on. “Je li ovdje?” Ţena zatrepće brzo poput vjeverice i zakoraĉi unatrag u prostoriju, puštajući Jensa da uĊe. Boţe moj, pomisli Jens i prekrije nos dlanom. Pri treperavu svjetlu dvaju voštanica uspio je razabrati da je soba velika i da se proteţe u tamu te da je do samoga stropa puna kreveta na kat na kojima su se tijela sklupĉala jedno uz drugo grijući se. Tu je zacijelo bilo trideset do ĉetrdeset ljudi. Nekoliko kreveta zastrto je komadima plahti u pokušaju osiguravanja privatnosti, a šaĉica djece leţala je na prljavim madracima na podu.

“Larisa!” zazvala je ţena u spavaćici. “Neki te je gospodin došao posjetiti!”

Glasovi stadoše dobronamjerno dobacivati podrugljive primjedbe, a mršava mlada ţena istupi iz sjene noseći u naruĉju djetešce koje je spavalo.

“Larisa Sergejeva?” upita Jens.

“Da.” “Htio bih porazgovarati s Vama.”

“O ĉemu?”

“Stvar je osobne prirode.” Letimice pogleda brojne oĉi uperene u njih. “Mislim da je bolje vani.”

Nije mu proturjeĉila. Predala je dijete ţeni koja je Jensu otvorila vrata i pošla za njim na ulicu. Primijetio je da drhti. Odliĉno. I htio je da bude uznemirena. Poveo ju je do traka mutnog svjetla što je padalo na ulicu s obliţnjeg prozora i promotrio je. Lice joj je bilo

P

~ 260 ~

njeţno, stidljivih, bojaţljivih oĉiju i svijetlosmeĊe kose odrezane u razini ĉeljusti. Jednom je nogom lupkala po zemljanom putu.

“Vi ste udovica Mihaila Sergejeva?”

“Jesam.” Glas joj je bio blag i milozvuĉan.

“Koliko znam, on je bio prijatelj Viktora Arkina.”

Noga joj se najednom umiri. Oborila je pogled. “Ne znam.”

Mogao ju je prodrmati, dok joj zubi ne zacvokoću, a laţljiv jezik ne ispadne van. No umjesto toga snizio je glas. “Mislim da znate.”

Ona odmahne glavom i bez glasa dodirne usne prstima.

“On Vam donosi hranu”, ustvrdi Jens. Raspitao se i saznao da joj je Arkin pomagao nakon muţevljeve smrti.

“Ponekad.” “Ţelim razgovarati s njim. Noćas.”

Ona uznemireno podigne pogled prema njemu. “Tko ste Vi?” “Zovem se Jens Friis.”

“Direktor Friis?”

“Da. Vaš muţ radio je za mene.”

“Vi ste nam pomogli kad je slomio ruku.” Dodirnula mu je dlan. “Hvala Vam. Spasibo.

Bili bismo umrli od gladi.”

“A dijete?”

“Ona je dobro.”

“Volio bih da mogu reći isto za Valentinu Ivanovu.”

“Molim? Ne razumijem. Tko je ona?”

Jens pribliţi lice njezinu i ţurno reĉe: “Reci Arkinu da ga ţelim vidjeti. Smjesta.”

Ona odmahne glavom i odbrza natrag niza stube.

Nije bila dovoljno oprezna, ni pribliţno. Larisa Sergejeva neprestano se osvrtala preko ramena trĉeći niz uliĉice, no u pogrešnim trenucima i na pogrešnim mjestima. Deset minuta nakon što je otišao, zaputila se iz kuće s maramom na glavi i neĉim teškim u dţepu, od ĉega joj se kaput objesio. Bilo ju je sasvim lako slijediti.

Pratio ju je do uskog prolaza s visokim zidovima od opeke od kojih se odbijao zvuk koraka, no ona je trĉala i ĉula samo kucanje vlastitog srca. Drţao se sjene, stopivši se sa zidom kad je zastala na dnu uske uliĉice i zagledala se niz nju. Kad je najednom skrenula u straţnji ulaz nekog buĉnog bara, on se sklonio ispod nadsvoĊenog prolaza. Izašla je gotovo odmah, a za njom krupnim koracima i tamna prilika koja je paţljivo izbjegavala svjetlo što je dopiralo iz bara. Sklonili su se u veţu i šaptali. Jens je teško disao. To je ĉovjek koji je ostavio otiske svojih prstiju po cijelom Sankt Peterburgu. Jens iz dţepa izvadi pištolj i zagleda se u mrak pred sobom. Nikad još nije ubio ĉovjeka, no ovaj će do kraja veĉeri trunuti u paklu. Zakoraĉio je naprijed.

~ 261 ~

“Arkine! Gdje je ona?”

Arkin nije pustio ni glasa, no Larisa Sergejeva oštro dahne. “Nisam ga ja dovela ovamo, Viktore, kunem se.” Ĉinilo se da ga se plaši.

Jens se nije obazirao na nju. “Gdje je?” Uperio je pištolj gadu u glavu.

Arkin se odmakne od ţene. Izašao je na ĉistinu i budnim okom promotrio Jensa.

“Inţenjeru”, reĉe tiho. “Ako me ubiješ, i ona će umrijeti.”

Jens spusti pištolj i nacilja u Arkinovo desno koljeno. “Dobro me slušaj. Ţeliš li ikad više hodati, govori. Gdje su?”

Arkin se zagleda u pištolj i ne reĉe ništa. “Kako si znao za Larisu?”

“Nisi ti jedini koji ima doušnike po gradu.”

“Kako to...?”

Glas mu je prekinula krupna ruka što mu je prišla s leĊa prikliještivši mu vrat. Ţena vrisne.

“Sjećaš se našeg prijatelja, Lava Popkova?” Jens snaţno udari Arkina pištoljem u ĉeljust zaĉuvši ga kako je bolno progunĊao. “Zbog tebe ga je muĉila tajna policija. A ne zaboravimo i onu rupu u mojim grudima za koju si takoĊer ti kriv. Zauzvrat bismo ti obojica s velikim zadovoljstvom prosvirali glavu metkom.”

“Najprije me pusti da mu je otrgnem”, zareţi Popkov.

Larisa zastenje.

“Ne”, reĉe Jens. “Najprije metak u desno koljeno, a onda u lijevo.”

Arkin se otimao u Popkovljevu stisku, no to je bilo kao da se pokušava oteti medvjedu.

Stao je kad mu je Kozak umalo išĉašio rame. Jens mu priĊe bliţe, opora glasa. “Posljednji put, Arkine. Gdje je ona?”

“Odjebi.”

“Tvoj izbor.” Nacilja.

“Pusti ga.” Bila je to Larisa.

Revolver joj je bio uperen u Jensa. Ruka joj je drhtala te se uzrujano premještala s noge na nogu, no s te udaljenosti nije mogla promašiti.

“Larisa”, tiho će Jens, “ne ĉini to. Upropastit ćeš ţivot i sebi i djetetu. Što god odluĉila, ja ću ovome krvoloĉnom gadu raznijeti nogu ako mi ne kaţe gdje skriva Ivanovljeve kćeri.”

“Uĉiniš li to, kunem se da ću te ubiti”, reĉe ona. “On mi je potreban, kanim li odrţati dijete na ţivotu.”

“Prihvaćam taj rizik.”

Ona ĉvršće stisne pištolj. On odvrati pogled.

“Arkine, gdje je Valentina?”

Arkin je zurio u ţenu i šutio. Jens udahne, no prije nego što je stigao povući obaraĉ, Popkov najednom popusti smrtonosni stisak i odmakne se od zarobljenika. Nisu ni trepnuli, a Arkin je već pobjegao.

“Kojeg vraga radiš?” Jens je vikao na grdosiju.

“Ona mala mišica bila bi te ubila. Kakve koristi Valentina ima od tebe mrtva?”

~ 262 ~

Koliko dati? Valentini se to pitanje motalo po glavi. Koja je cijena? Koliku cijenu osoba treba platiti i gdje povući crtu? Kad reći ne, sad je dosta?

Tko odreĊuje gdje krivnja poĉinje i završava?

Stajala je lica prislonjena uz rebrenice, udišući miris moĉvara i slušajući ptice kao da je to posljednji put što ĉuje njihov pjev. Zaškiljila je kroz rešetku prema otvorenoj baraki pod kojom su cjepanice bile naslagane u nepravilnim redovima. Iz gomile drva u nju je sumnjiĉavo zurio štakor napola otrgnuta uha.

“Valentina, misliš li da ćemo sutra ići kući?”

Okrenula se i pogledala sestru koja je leţala na krevetu. Sive pruge, tragovi suza, protezale su joj se od nosa do kutova usana. Valentina se nasmiješi. “Naravno da hoćemo.”

Bilo je već kasno kad se Arkin vratio u izbu i otvorio vrata. Valentina je ĉula kako su tresnula na šarkama i prepoznala naĉin na koji je vukao noge po podnim daskama. Dan mu oĉito nije bio dobar. Ţamor muških glasova trajao je tek nekoliko minuta, a onda su ulazna vrata ponovo tresnula te je ĉula Maţika kako gromoglasno psuje grabeći preko dvorišta.

Arkin nije kucao, samo je otkljuĉao vrata njihove sobe i ušao, ne iskazavši im ni toliko poštovanja.

“Dobrij večer”, pozdravila ga je Valentina.

“Evo vam kruha i vode za veĉeras.”

“A morfij?”

“Njet.”

“Otac nije platio?” upita Katja s kreveta.

“Nije.”

Katja sklopi oĉi, dlanom pokrije lice i iskljuĉi se iz razgovora.

“Ništa za nju?” upita Valentina.

“Ne.” Prsti su je zasvrbjeli od ţelje da mu iskopa oĉi.

Siromašne je lako potkupiti. Jens je mogao platiti njihove rijeĉi, no nije mogao kupiti odanost. Noć se pokazala beskorisnom. Više je puta opsovao.

Valentina. Dok je krišom obilazio zadimljene prostorije u pokrajnjim gradskim uliĉicama, neprestano mu se ĉinilo da je vidi krajiĉkom oka, u modroj haljini kako draţesno njiše bokovima i nakrivljuje glavu u znak pozdrava, zadirkujući ga tamnim oĉima. No kad god bi se okrenuo, ona bi nestala. Valentina. Ne iščezavaj, ne odustaj. Ostani ovdje. Ostani.

Sa mnom.

Razgovarao je s njezinim ocem i bila je to ţuĉna prepirka. Ministar Ivanov bio je ĉovjek koji nije volio da mu se govori što da radi, no bilo je oĉito da mu je stalo do kćeri zbog kojih je pretrpio poniţenje preklinjanja na koljenima. No banke, imućni prijatelji, kolege ministri

~ 263 ~

iz vlade pa ĉak i ţidovski lihvari redom su ga odbili. Pola milijuna rubalja — to je bilo previše s obzirom na to da se već zaduţio. No Viktor Arkin neće prihvatiti manje, toliko je traţio za svoju revoluciju. Jens je nastojao sam prikupiti novac od zemljišta ĉiji su vlasnici bili on i Davidov, no to nije bilo ni pribliţno dovoljno. Majka joj je sjedila ukoĉena i šutljiva, lica boje pepela.

Tek polovicom toga uţasnog dana Jensu je palo na pamet da Arkin moţda uopće ne ţeli novac te je zato postavio tako visoku cijenu. Zapravo je htio povrijediti obitelj Ivanov, natjerati sestre da pate. Nametnuo im je svoju revoluciju uplevši se u njihove ţivote. Tada je Jens prestao pregovarati s bankama i poĉeo obilaziti straţnje prostorije i zadimljene podrume gdje su se okupljali muškarci s crvenim lecima u dţepovima i razgovarali o bijesu, uništavanju i novom poretku.

“Postoji jedno mjesto.”

“Gdje?”

“Negdje...” Ĉovjek pjegava lica mahnuo je rukom prema prozoru sumorna bara u kojemu su se nalazili. “Tamo u moĉvarama.”

Jens na stol pred ĉovjeka poloţi novĉanicu od pedeset rubalja. “Gdje u moĉvarama?”

“Ne znam. Zbilja, samo sam ĉuo za njega. Negdje u zabiti.”

Jens glasno uzdahne i vrati novĉanicu u dţep, no natoĉi ĉovjeku još jednu votku.

“Gdje?” upita ponovo.

“Gle”, muškarĉeve oĉi bile su mutne iza riĊih blijedih trepavica, a ĉaša mu je blago podrhtavala u ruci, “ako se izlajem, ubit će me.”

Pohlepa ljude navodi na svakojake postupke. Jens poloţi dvije novĉanice od pedeset rubalja na stol.

Katjino disanje postalo je ravnomjerno. Spava li ili se pretvara? Valentina zakljuĉi da mora riskirati i iskrade se s kreveta ne probudivši je. U mraku je pronašla put do vrata i tiho zagrebla po njima. Potom je prestala, osluhnula, te još jedanput zagrebla. Ništa se nije ĉulo, nikakvi koraci, no prije nego što je stigla ponoviti, s druge strane zaĉuo se šapat. “Što je?”

Prislonila je usne uz pukotinu u vratima. “Moram razgovarati s tobom.”

Nikakav zvuk. Moţda uzdah. Priĉekala je, dok su joj se bosa stopala skvrĉila na daskama, a srce joj nabijalo u rebra. Zaĉula je poznat zvuk u kljuĉanici. Gledala je hoće li se Katja ispod mekana sivog pokrivaĉa pomaknuti, no nije, a trak jantarnoga svjetla ušuljao se kroz malen procijep nagnavši Valentinu da zatrepće.

“Smijem li izaći?”

“Zbog ĉega?”

“Molim te.”

~ 264 ~

Arkinov glas zvuĉao je drugaĉije, kao da je pio. Progurala je zapešća kroz uzak procijep izmeĊu vrata i dovratka osjetivši kako se oko njih steţe koţnati remen. Izašla je zavezanih ruku, a on je za njom zakljuĉao vrata. “Što sad hoćeš?”

Premda je zacijelo bilo rano jutro, bilo je oĉito da je sjedio za stolom pod kerozinskom svjetiljkom prouĉavajući niz karata pokraj kojih su stajale boca votke i ĉaša. Ĉaša je bila dopola puna. Valentina priĊe stolu i usprkos koţnatom remenu uspije iskapiti ĉašu. On je presloţio karte prije nego što ih je stigla pogledati i odmjerio je od glave do pete. Nosila je svilenu veĉernju haljinu koja se tijekom dana osušila i s koje je uklonila prljavštinu koliko god je mogla, a kosa joj se u zamršenim kovrĉama prosula po golim ramenima.

“Izgledaš...” Traţio je pravu rijeĉ. “Slabašno.”

To baš i nije bio kompliment, no posluţit će. Imao je masnicu na ĉeljusti, a kapci su mu bili teški kao da će svaki tren zaspati. Ne još, Viktore Arkine - da se nisi usudio još zaspati.

Sjela je za stol i dopunila ĉašu, ne uzevši je. Zbog zavezanih ruku svaki joj je pokret bio nespretan.

“Onda?” upita on oporo.

“Sjedni, molim te. Ţelim razgovarati.” Osmjehnula mu se kako bi mu pokazala da nema zle namjere. Upotrijebi svoje oružje, bio joj je rekao Davidov.

On sjedne na drugi stolac, a ona gurne ĉašu bliţe njemu. Prostorija je bila malena i prljava, zapuštena, te se pitala ĉija je. Njegova sigurno ne — bila je odveć neuredna. Imala je nizak, ĉaĊavi strop i drvene zidove s policama i ikonom u jednom kutu. Mirisala je na trulo drvo, no veĉeras u vjedrima nije bilo kišnice.

“Moj je otac odbio?” upita ona.

On kimne.

“Je li ti išta ponudio za nas?”

“Ne.” “Jesi li razgovarao s njim osobno?”

Prostrijelio ju je pogledom zbog kojeg se osjetila smiješnom. “Naravno da nisam.

Razmjenjivali smo pisane poruke. Bio sam vrlo oprezan.” Frknuo je nosom. “Nitko me nije slijedio, ako to misliš.”

“Ne”, odgovori ona, “nisam to mislila. Ne sumnjam u tvoje umijeće izmicanja. I što sad? Hoćeš li nas pustiti?”

“Ne.” Jedna rijeĉ. A u njoj toliko gnjeva. “Što će nam se onda dogoditi?”

On posegne za ĉašom i iskapi je jednim gutljajem. Oĉi su mu bile podlivene krvlju.

“Zbilja ţeliš znati?” upita umorno.

“Dakako.” Oblizala je suhe usne.

“Tvojega oca treba prisiliti da odriješi kesu i zato...” Zastao je. Dopunio ĉašu. Na vratu mu je iskoĉila ţila. “Zato ćemo sutra ubiti jednu od vas kako bismo mu pokazali da s nama

~ 265 ~

nema šale. Nakon toga platit će za sigurnost one druge. Nevaţno koje.”

Nešto se u njoj slomilo. “Rekla sam ti da moj otac nema novca. Duguje bankama pa nema smisla oĉekivati od njega da...”

“Umukni. Dosta je laţi.”

Tišina se podignula izmeĊu njih poput zida. Stavio je ĉašu votke pred nju i ona ju je ispila, no dugo nijedno nije progovorilo; samo ih je vjetar što je klepetao u kapcima prozora podsjećao na to da postoji vanjski svijet nadomak njihovu.

“Arkine”, reĉe Valentina, “ne laţem. Ne mora biti ovako. Zar nemaš nimalo savjesti?”

Umjesto da odgovori, on pripali cigaretu. Ĉak je i to uĉinio preciznim pokretom, unatoĉ alkoholu u krvi. Kad je naslonio ruku na stol, ona mu uzme cigaretu iz prstiju, povuĉe dim i ispuhne ga u obliku tanka pramena.

“Vjeruj mi”, reĉe mu tiho, “od mojeg oca nećeš dobiti ni novĉića za tu tvoju boljševiĉku borbu jer je sveden na prosjaĉki štap. Morat ćeš nas obje ubiti, i mene i Katju.”

On uzme cigaretu natrag. “Već sam ubijao.”

To ju je potreslo. “To bi bilo besmisleno. Što bi time dobio osim dodatnog zanimanja policije?”

On se nalakti na stol. “Što predlaţeš?”

Nije si dopustila oklijevanje. “Ovo.” Nagnula se naprijed i svezanim mu rukama obujmila lice, primijetivši kako mu se ĉeljust ukoĉila kad ga je dodirnula. Privukla ga je k sebi i poljubila ga u usta. Usne su mu bile hrapave i stisnute te su imale okus po votki i umoru. Šĉepao ju je za zapešća i naglo je odgurnuo. “Što, dovraga, radiš?”

“Nećeš dobiti nikakvu otkupninu, ni za mene ni za moju sestru. Zato pusti Katju.”

Zastala je i osmjehnula mu se iskosa, zadirkujući ga. “Nudim ti drugu vrstu plaćanja... ako pristaneš da je sutra oslobodiš.”

Oĉi su mu se raširile, a ona nije mogla procijeniti je li to od zaprepaštenja ili gnušanja.

“Prodat ćeš se? Poput obiĉne uliĉarke?”

“Da.” Zarumenjela se.

Zurio je u nju toliko dugo da se umalo pokolebala. Nije bilo prekasno, mogla je povući izgovorene rijeĉi, ona i Katja mogle bi... mogle bi što?

Arkin naglo ustane, zanjihavši se na nogama. “Pristajem. Obje moţete ići.”

Srce joj je poskoĉilo. “Obećavaš?”

“Obećavam.”

Oĉekivala je da će misliti na Jensa. No nije, i zbog toga joj je došlo da se rasplaĉe.

Mislila je da će zamišljati kako joj njegove usne dotiĉu bedra, njegovi ţeljni prsti miluju hladnu koţu i uranjaju u breţuljak gustih tamnih kovrĉa meĊu nogama. Htjela je vjerovati da je to Jens pritišće teţinom svojega nagog tijela, prikovavši je za prljav madrac. No nije.

Ni na trenutak. Nije mogla Jensa dovesti u tu preljubniĉku postelju. Izgnala ga je iz glave

~ 266 ~

kako mu oĉi ne bi vidjele što joj noge rade, kako se isprepliću s nogama ovoga mrskog neznanca, ili gledale kako mu izdajniĉkim usnama ljubi golu koţu ramena.

Arkin nije govorio. Nije ju mogao sasvim razodjenuti zbog poveza na zapešću, no otkopĉao joj je haljinu koliko je mogao, svukao vlastitu odjeću i isprva samo legao pokraj nje. Dodirujući je. Milujući je. Obujmivši joj dlanovima grudi, no ni na trenutak je ne pogledavši u lice. Kad se popeo na nju i u nju, a ona mu prebacila svezane ruke oko vrata, ĉvrsto je zatvorio oĉi i sa svakim nasrtajem izgovarao neke nerazgovijetne i nepovezane rijeĉi. Rijeĉi koje nisu bile namijenjene njoj. Kao da je vodio ljubav s nekim drugim.

~ 267 ~

35

alentina se probudila kasno. U glavi joj je cijepalo kao da sjekira sijeĉe triješće i osjećala je gorak okus u ustima. I prije nego što je otvorila oĉi, sjetila se votke, pune ĉaše votke koju je popila nakon. Nakon. Ta joj se rijeĉ zalijepila za jezik poput ulja i ĉeznula je za tim da je raskuţi vatrom. Tup bol u trbuhu podsjetio ju je na otpor što joj ga je tijelo pruţilo, no bio je neznatan u usporedbi s onom drugom boli. Onom što joj je parala srce.

“Valentina?”

Otvorila je oĉi. Već se razdanilo i Katja se nagnula nad nju. “Jesi li dobro? Stenjala si.”

Valentina sjedne u krevetu i priĉeka da se soba prestane okretati oko nje. “Dobro sam.”

“Ne izgledaš tako.”

“Ni ti.” Katjina koţa bila je tanka i prozirna i izgledala je kao da će se pokidati dodirne li je. “Danas idemo kući. Arkin je obećao da će nas pustiti.”

Katja se namršti. “I ti mu vjeruješ?”

“Da. Obećao je. Sad ću ga zazvati.”

Katja odmahne glavom. “Nema ga.”

“Nema?”

“Otišao je prije nego što je svanulo, ĉula sam ga. Onaj drugi je ovdje, onaj bradati.”

Nešto hladno poput granita padne na dno Valentinina ţeluca. Nagonski poloţi ruku na trbuh štiteći neroĊeno dijete. Potrĉi do vrata i zabubnja po njima, dozivajući Arkina, no Maţik je opsuje i pod vrata gurne presavijeni komadić papira. Ona ga hitro podigne.

V

Očekuješ previše od života, Valentina Ivanova. Bio sam pijan. Moje obećanje ne vrijedi ni pišljiva boba. Danas jasno vidim kako ti i sestra morate poslužiti kao primjer pripadnicima vašeg staleža i svim ugnjetavačima. To me ne veseli, no mora biti učinjeno.

Naše osobne tragedije beznačajne su u oluji koja hara Rusijom. Zamolio bih te za oprost, no znam da ga za mene u tvojem srcu nema.

Nije bilo potpisa. Valentina se skamenila. Led joj je kolao venama. “Što je bilo?” upita Katja.

Valentina zguţva cedulju u ruci, stisnuvši je u ĉvrstu lopticu. “Pismo je od Arkina.”

Kakav god da joj je prizvuk bio u glasu, Katja ga je ĉula. “Što je? Valentina, doĊi

~ 268 ~

ovamo, što se zbilo?”

Nije htjela da je Katja dotakne kako ga ne bi namirisala na njoj. “Pogazio je rijeĉ”, ravnodušno otpovrne. “Predomislio se.”

“Misliš, neće nas pustiti? Moţda tata moţe nekako iznaći novac.”

“Ne. Rekla sam ti, bankrotirao je.”

“Pa, policija nam je moţda već ušla u trag.”

Valentina prijezirno progunĊa. “Oni nemaju pojma gdje smo zatoĉene. Arkin je odveć pametan za njih.”

“Razumijem.” Katjin glas zazvuĉao je kao da dopire izdaleka. “Misliš li da će nas ubiti?”

Valentina je htjela lagati, no nije mogla, ne Katji. “Da, vjerujem da je zbog toga Maţik još ovdje.”

“Kako bi nas dokrajĉio.”

“Da.” Na njezino iznenaĊenje, Katjine se oĉi zakrijesiše. Osmjehnula se. “I što ćemo sad?

Krenuti u još jednu pustolovinu?”

Valentina sjedne na krevet. “Imam zamisao.”

“Maţiĉe!” “Što je? Jedem.” Glas mu je bio mrzovoljan. Toga se jutra nije ni potrudio donijeti im kruha. Što će hrana onima koje ĉeka smrt?

“Maţiĉe”, zazove ga Valentina kroz vrata medenim glasom, “znamo što nam slijedi. Ne krivimo te zbog toga, no ne ţelimo umrijeti neĉistih duša pa upućujemo molitve našem dragom Gospodu Isusu Kristu, spasitelju duša. Molimo Blaţenu Djevicu da se zauzme za nas.”

“Pa?” “Pa te molim da nam daš jednu svijeću koju bismo zapalile kao blagoslov uz molitve.”

“Odjebi.”

“Maţiĉe, preklinjem te, ne osuĊuj nas na vjeĉne paklenske muke. Od tebe traţim samo jednu svijeću kojom ćemo okajati grijehe, to je sitnica za ĉovjeka koji pripada onima što će uskoro biti na ĉelu Rusije.”

Katjin dirljiv djeĉji glas pridruţio se njezinu, zaiskavši: “Molim, te, Maţiĉe.”

Izvana se zaĉulo gunĊanje, nakon kojeg je uslijedio zvuk odgurnuta stolca. Valentina i Katja nisu skidale pogled s vrata. Odškrinula su se, a Maţik je kroz njih ubacio pocrnjeli okrajak voštanice te ih potom ponovo uz tresak zatvorio.

“A ţigicu?” dovikne Valentina.

Trenutak kasnije ispod vrata se pojavi jedna jedina ţigica. Valentina ju je šĉepala poput maĉke. Uzela je naramak krpa koje su dobile rasparavši jedan od pokrivaĉa i njezinu svilenu haljinu. Dobro će gorjeti, kao što je Katja bila primijetila. “A ti moţeš nositi košulju i

~ 269 ~

hlaĉe.”

“Spremna?” upita Valentina.

Katjine plave oĉi zasvjetlucale su od uzbuĊenja kad je nos pokrila rupĉićem natopljenim vodom koju su dobile za piće. “Spremna”, odgovori ona.

Valentina upali ţigicu kresnuvši je o grube podne daske — sad su već bile spremne na sve — i pribliţi plamen stijenju voštanice. Priĉekala je da se rasplamsa, a onda ju je postavila u sredinu gnijezda koji su napravile od tkanine naslagane uz unutarnji zid sobe.

Pucketala je i tinjala, no jeziĉci ţutog plamena nisu se gasili te je domalo iz dasaka poĉeo sukljati dim. Valentina se povukla na krevet pokraj Katje i navukla im preostali pokrivaĉ preko glava, ostavivši sitan prorez kroz koji je pratila kako vatra napreduje. Rukom je ĉvrsto obgrlila sestru koja se okrenula prema njoj široka osmijeha na licu.

“Valentina, ţelim da znaš da nema te osobe na svijetu s kojom bih radije umrla u poţaru.”

Valentina se nasmijala. “Nećemo umrijeti. Dajem ti rijeĉ.”

Nisu morale dugo ĉekati. U roku od nekoliko minuta obje su poĉele kašljati, a plamen lizati drvene grede plešući po njima svojim jeziĉcima poput majmuna. Kucnuo je ĉas.

Prislonila je Arkinovu košulju uz nos i zauzela poloţaj iza vrata.

“Poţar! Poţar! Maţiĉe, brzo doĊi! Upomoć! Na pomošč! Upomoć! Bistro! ” Šakom je bubnjala po vratima kao što joj je i srce bubnjalo ispod rebara. “Maţiĉe! Poţar!”

Dim je ispunio zrak, prodrijevši u vanjsku prostoriju ispod vrata, te je zaĉula kljuĉ u kljuĉanici i Maţika kako je proklinje. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, zbog ĉega ju je uhvatila vrtoglavica. Ili je to moţda bilo zbog nedostatka kisika?

“Prokleta glupaĉo! Dura! Što si to uĉinila?”

“Vode!” vrisnula je.

On se okrenuo i potrĉao. Tijekom tih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dohvati vjedro i istrĉi van do korita s vodom u dvorištu, Valentina je umotala Katju u pokrivaĉ i podignula je na leĊa. Oĉi su je pekle od dima te je posrćući prošla kroz vrata i kroz dnevni boravak izašla van na svjeţ zrak.

“Uzmi prokleto vjedro, glupaĉo!” Maţik je vrisnuo na nju. “Ako ova kuća izgori, ubit ću te!

Umalo se nasmijala — kao da je ionako nije kanio ubiti. Posjela je Katju na tlo pokraj drvarnice i uzela vjedro koje je stajalo pokraj korita. Ţurno ga je napunila, utrĉala u kuću i izlila vodu po plamtećem zidu. Ĉak je i nju iznenadilo kojom su brzinom plameni jezici dosegnuli krov, lakomo proţdirući izbu. Nekoliko minuta ona i Maţik zajedniĉki su gasili poţar vjedrima, mimoilazeći se u trku do korita i natrag.

Kad je po peti put izletio kroz ulazna vrata noseći prazno vjedro, prišla mu je s leĊa i teškom ga cjepanicom tresnula po lubanji. Skljokao se na zemlju poput lutke na prerezanu koncu te ga je odvukla od kuće prema drvarnici.

“Je li mrtav?” prošaptala je Katja.

Valentina ĉuĉne pokraj njega i opipa mu bilo na vratu. “Nije.”

~ 270 ~

“Bogu hvala.”

“Ne zaboravi da nas je gad kanio ubiti.”

“Valentina! Mi nismo poput njih.”

“Nismo li?” Valentina iskosa pogleda sestru i ponovi pitanje, ovaj put nešto obzirnije: “Nismo li?”

No Katja je otvorenih usta zurila u kuću. Cijela klimava koliba buktjela je u poţaru, a plamen je pucketao i lizao zidove, bojeći magliĉast zrak jarko naranĉastom bojom. Njegov odsjaj odraţavao se na Katjinim obrazima poput sunca, a Valentina shvati da joj sestrica unatoĉ silnoj boli izgleda stvarnije i ţivotnije nego ikad nakon onog dana u Tesovu. Kao da je poţar u ovom turobnom i pustom moĉvarištu i u njoj nešto rasplamsao.

Vrijeme je za pokret. Uţe, treba joj uţe. U straţnjem dijelu drvarnice pronašla je komad uţeta kojim je hitro povezala Maţikova zapešća i gleţnjeve.

“Eto ti”, promrsila je ispod glasa. “Osjeti kako je to biti bespomoćan.”

U jednom kutu drvarnice bilo je još nešto, nešto što je uoĉila s prozora njihove zatvoreniĉke sobe, mala kola za prevoţenje drva iz šume. Sastojala su se od velike pravokutne kutije na kotaĉima i dugaĉkog uţeta za vuĉu. Dovukla ih je do Katje.

“Vaša koĉija Vas ĉeka!”

Katja je stisnula zube ne oglasivši se ni jednim jedinim jaukom dok ju je Valentina gurala u kola.

“Idemo”, reĉe Valentina.

Uţe je priĉvrstila oko ramena poput psa upregnuta u saonice i ţurnim korakom krenula na put. Nije se osvrtala, no znala je da seoska dašĉara i dalje bukti u poţaru, što ju je veselilo. Htjela je da izgori, da je vatra proguta dok od nje ne ostane samo pepeo koji će ostaviti za sobom dok sestru bude vukla neravnom stazom. Sav njezin stid, sramota i izdaja, sve je to saţegao plamen. Ostao je samo bijeli prah što ga vjetar raznosi po moĉvari.

Nikakvih tajni. Niĉega.

Put je bio teţak. Cesta je bila posuta kamenĉićima i puna rupa preko kojih su kola poskakivala, no Valentina nije usporavala. Nakon izbe, zrak je bio ĉista okusa, premda su se s obje strane povišene staze velike površine vode stajaćice pretvorile u bare što su vrvjele komarcima i mrtve rukavce. Tik nad njihovom površinom visjeli su paperjasti pramenovi magle. Kola nije bilo lako vući i uţe joj se urezalo u ramena, no iz nekog neshvatljiva razloga Valentinu je obuzela mahnita radost.

Sve se promijenilo. U srţi njezina ţivota — u srţi njezina bića — ĉekali su Jens i njihovo dijete. Brinula se za njega, grizući se zbog udarca koji je primio u glavu, no dopustila si je da zamišlja zajedniĉki ţivot koji ih ĉeka, suze koje će isplakati i godine koje slijede. Svoju glavu u njegovu krilu dok joj prstima raspliće kosu, njihove misli toliko isprepletene da su tvorile jedno te isto tkanje ţivota. Htjela je ţivjeti uz njega sve dok mu kosa ne pobijeli, a oko oĉiju mu se ureţu duboke bore dok joj se bude osmjehivao. Otkriti

~ 271 ~

tajne skrivene u njegovoj nutrini i upoznati zakuĉaste puteve njegova snaţnog uma.

Ono što se dogodilo u izbi bilo je stvar prošlosti koju je saţegao plamen. U mislima se prisilila na to da tu izdaju zakljuĉa negdje duboko, na mraĉno i tajno mjesto na kojem je nitko nikad neće traţiti. Samo će ona znati gdje je, slijedeći njezin smrdljiv zadah. No Katja je spašena. Obje su ţive.

“Pjevaj, Katja!” povikala je.

Zaĉula je smijeh i potom sestrin glas kako odzvanja na jutarnjem zraku pjevajući neku veselu koraĉnicu. Gdje li je to nauĉila? No uto ih u pola koraka zaustavi povik, te pjevanje naglo utihne. Valentina se okrene i na cesti iza sebe spazi ĉovjeka koji im se pribliţavao brzo, vodeći dugouha bijelog konja na ĉijim je leĊima jahala trudna ţena.

“Hej!” dozvala ih je ţena. “Djevojke, jeste li u kakvoj nevolji? Ovako same usred niĉega?”

Valentini je došlo da se baci konju oko vrata i poljubi ga u mišićav vrat. “Mala pomoć dobro bi nam došla”, prizna.

Muškarac je imao bradu, govorio je oporim, grlenim glasom i nije imao prednje zube, no oĉi su mu bile blage, a ruke njeţne kad je pomoću uţeta priĉvrstio trošna kola za leĊa konja.

“Pogledaj se samo”, prekorila ju je ţena. “Penji se gore sa sestrom. Izgledaš izmrcvareno.”

“Ne, hvala Vam, pješaĉit ću.”

“Do Sankt Peterburga su tri sata.”

Tri sata. Sitnica, a koraĉa u nov ţivot.

Nakon sat vremena prvi hitac iz puške zabušio se u straţnju stranu kola, zbog ĉega je Katja poskoĉila od šoka. Valentina se okrenula i na cesti iza njih spazila Maţika. Čort! Pronašao je nešto ĉime je prerezao spone. Kad je drugi metak okrznuo kamenĉiće pod njezinim nogama, gurnula je Katji glavu prema dolje, a ĉovjek je iz ruku ispustio uzde. Iz zaveţljaja na leĊima konja izvukao je prastaru divovsku saĉmaricu.

Prasak koji se zaĉuo kad je povukao obaraĉ gotovo joj je rasparao uši. Konj se prestrašio i zanio ustranu, priljubivši uši uz glavu, a Maţik je zastao kao ukopan. Ispalio je još jedan hitac naslijepo, a potom se uplašeno vratio niz cestu. No zvuk toga posljednjeg metka bio je previše za konja — ţivci su mu popustili te je, glasno zanjištavši od straha, munjevitom brzinom jurnuo niz stazu. Ţena je bila snaţna i sposobna jahaĉica i ĉvrsto se drţala, no klimava kola koja su vukli za sobom nisu bila dovoljno ĉvrsta za takvu brzinu. Valentina vrisne. Potrĉala je za konjem, no noge su joj bile spore, preteške, kao da se kreće kroz mulj, uzalud nastojeći postići brzinu. Pogled je uperila u sestrino blijedo lice. Katjina usta otvorila su se, no Valentina nije ĉula ništa, samo visok sablasni krik što se razlegao iz njezinih usta.

Jedan se kotaĉ odlomio, a straţnji kut kola tresnuo o zemlju. Ĉavli se raspukoše, a iverje poleti u zrak dok je konj nastavio vući ustranu. Uţe je puklo. U Valentininoj glavi sve se

~ 272 ~

usporilo. Trenutak kao da se rasprsnuo na komadiće: kotaĉ što se kotrlja unatrag prema njoj, kola što u širokom luku lete poput nezgrapna dupina u mutni jarak pokraj ceste. Pljusak vode što se rasprskava u duginim bojama, jeziv zvuk blata što usisava plijen i Katjino tijelo što tone ispod površine.

“Katja!”

Valentina skoĉi u jarak. Voda joj je sezala samo do struka te je uronila ruke pod rub prevrnutih kola, okrećući ga na pravu stranu. Katjina glava smjesta je isplivala iznad vode te je, premda joj je lice bilo prekriveno crnim muljem, ispljunula prljavštinu iz usta i proklela Maţika. Valentina je ĉvrsto privine u naruĉje.

“Je li ti više dosta pustolovina?” procijedi Valentina.

Katja joj se nasmiješi iskrivivši usta. “Oduvijek sam voljela plivati.”

“Sljedeći put najprije izaĊi iz kola.”

“Sljedeći ću put...” No uto je poĉela drhtati.

“Bistro!” Valentina zazove ĉovjeka da joj pomogne. Njegova ţena uspjela je smiriti konja te joj je pruţila pokrivaĉ za Katju. “Spasibo”, zahvalno će Valentina.

U Rusiji je ipak bilo ljubaznih ljudi. Nešto bi im uprljalo i zatrovalo duše ako bi predugo ţivjeli u Sankt Peterburgu, no ovdje na otvorenim seoskim prostranstvima, srce Rusije i dalje je snaţno kucalo. To joj je ulijevalo nadu.

Iz daljine je prema njima galopirao usamljeni jahaĉ s ogrtaĉem što se vijorio za njim.

Bradati ĉovjek mrmljajući ih upozori i ponovo posegne za saĉmaricom, no Valentina ga uhvati za ruku.

“Ne!” Prepoznala ga je ĉak i s tolike udaljenosti. Bio je to Jens.

~ 273 ~

36

alentina je slijedila Jensa dok je nosio Katju u kuću i uza stube. Mutno je bila svjesna majke koja je plakala, bolniĉarke Sonje koja je usplahireno trĉkarala i sluga koji su hitali otvoriti vrata. Rijeĉi su se odbijale od zidova i od njezine koţe.

Zvukovi su joj prodirali kroz uši, no nisu joj dopirali do mozga. Vidjela je samo dug obris njegovih leĊa. Ogrtaĉ je omotao oko Katje pa mu je gledala u ţaket i lopatice što su se pomicale ispod tkanine. Primijetila je kako mu bijeli ovratnik seţe tik do kose, širinu snaţna mu vrata, duge udove i opušten naĉin kretanja dok je grabio uza stube.

Sve te pojedinosti morala je ponovo upiti u sebe, kao da ih je izgubila. Vitke djeĉaĉke bokove, toĉnu nijansu njegove kose, sve to proţdirala je pogledom. Ţudjela je za njim ĉeţnjom koja ju je morila, i ĉim su Katju smjestili u krevet oko kojega su se ostali natiskali, Valentina je Jensa povela na donji kat u glazbeni salon. On je zatvorio vrata i privio je u naruĉje, drţeći je ĉvrsto uza se. Nijedno nije progovorilo.

Ovlaš mu je dodirnula obraz svojim i kosom mu protrljala vrat poput maĉke što ostavlja trag svojega mirisa na njemu te prima njegov na sebe. Stajali su jedno uz drugo u salonu dok joj se tijelo ponovo nije poĉelo prilagoĊavati obliku njegovih kostiju, brišući uleknuća i udubine koje je netko drugi utisnuo svojom teţinom. Kad joj je utisnuo ĉvrst poljubac u usta, a ona ponovo kušala njegov okus, poĉela se osjećati ĉistom.

V

Promatrala je odozgo dok se doktor Beloj rukovao s njezinim ocem u mramorom poploĉenom predvorju, uzeo šešir i otišao. Zacijelo se našalio jer su se oboje hihotali. To je bio dobar znak. Sjurila se niza stube. “Što kaţe, tata?”

Otac joj je izgledao starije. Proteklih nekoliko dana kao da mu je isisalo posljednje traĉke mladosti te su mu se ramena pogrbila, no crte oko usta smekšale su se kad joj je odgovorio.

“Katja će biti dobro. Doktor Beloj dao joj je nešto za spavanje. Nakon nekoliko dana odmora u krevetu i uz dodatne lijekove trebala bi doći k sebi, tako je rekao.”

Osmjehnuo se iznenadivši je. Uzvratila mu je osmijeh. Labava spona.

“Koje olakšanje”, reĉe ona i krene opet uza stubište, no na pola puta zastane i okrene se.

“Tata, hvala ti.”

~ 274 ~

“Na ĉemu?” “Što si nastojao prikupiti novac za otkupninu. To je zacijelo bilo...” Traţila je pravu rijeĉ. Ponižavajuće? Sramotno? Unizujuće! Na koncu je samo rekla: “Zacijelo je bilo teško.”

On ţustro kimne, ne ţeleći dalje razgovarati o tome. Podigne pogled prema njoj i smeteno zagladi brkove. “A ti? Nadam se da si dobro nakon svih tih muka?”

“Jesam, tata. Dobro sam.”

“Ništa se ruţno nije dogodilo, osim Katjine ozljede?”

“Ne, ništa ruţno.”

“Izvrsno. Svaka ĉast što ste je pronašli, i tebi i Friisu.”

Vratio se u sobu i zatvorio za sobom vrata. Valentina razmisli o tome kako je on bio taj koji je Katju poslao u radnu sobu u Tesovu, premda to nikad nije naglas priznao. Ljutilo ju je što je pustio da breme krivnje leţi na njezinim leĊima, no jednako tako znala je da Katja ne bi skakala na svaki njegov mig da ju je te zore povela sa sobom na jahanje u šumu. Bile bi doruĉkovale i pohitale ravno dolje do potoka. On je bio jednako kriv kao i ona, no to nije ništa mijenjalo.

Groznica je nastupila te noći, a muĉnina sljedeće veĉeri. Katjina koţa isprva je gorjela od ţestoke vrućice od koje su joj se obrazi zarumenjeli, a oĉi zablistale. No kad je poĉelo povraćanje, oĉi su joj poprimile boju mutnu poput Neve, a ruka kojom je na ustima pridrţavala rupĉić drhtala je.

U pitanju je bila kolera. Doktor Beloj obznanio je to naloţivši Elizaveti Ivanovoj da poduzme mjere opreza. Kuća je stavljena u karantenu, zatvorena za sve posjetitelje, a Katju su premjestili u prostoriju podalje od spavaćih soba ĉlanova obitelji. Slugama je nareĊeno da se klone tog dijela kuće. Kuća je nekoliko puta oribana od poda do stropa, a bolniĉarka Sonja objavila je rat bolesti, boreći se protiv nje kao da je rijeĉ o vojnom pohodu. Lijeĉnik je rekao da je za sve kriva ustajala prljava voda u moĉvarnom kanalu, u kojem je zaraza leţala pritajena poput pauka u mreţi. Katja ju je bila progutala. A sad je ona izjedala Katju.

“Valentina, stavi ovu masku.”

“Ima li od nje koristi?”

Jens joj je dlanom prekrio nos i usta kao da ih tako moţe zaštititi. “To je kirurška maska.

Doktor Fedorin mi ju je dao. Veoma je vaţno da ne udišeš zrak koji Katja izdiše.”

Ona kimne, oĉiju golemih iznad njegova dlana, a njemu doĊe da je istrgne iz te kuće bolesti. Stajali su pokraj konjušnica, dok je oko njih odzvanjao zvuk kopita.

“Obećavaš li mi? Nosit ćeš je u svakom trenutku?”

Ona kimne.

“Nemoj je ljubiti”, dometne on.

~ 275 ~

Valentina se lecne, no zatim ponovo kimne te on skloni ruke s njezina lica. Ona mu prstom dotakne obraz. “Ĉuvat ću naše dijete”, obeća mu. “Ĉuvaj sebe.”

Nagnuo se naprijed kako bi je poljubio, no ona okrene glavu ustranu. “Nemoj me ljubiti.

Ne izlaţi se opasnosti.”

Privukao ju je k sebi i prislonio usne uz njezine.

Valentina je ĉekala pred Bolnicom svete Izabele, nestrpljivo promatrajući bolniĉarke kako bez ţurbe silaze niz široko stubište po završetku dnevne smjene. U zraku se osjećao miris paljevine, no ona to nije ni primjećivala. To je sad već bila redovita pojava.

Trgovine spaljene do temelja i poţari podmetnuti u skladištima kako bi vlasnike nauĉili da ne ukidaju sindikate i ne primjenjuju stroga radna pravila.

“Darja!” zazvala je spazivši kao prut mršavu djevojku kuštrave crne kose.

“Valentina! Što radiš ovdje? Ne moţeš bez nas ĉak ni kad...”

“Darja, slušaj me. Poznaješ li onoga cariĉina popa koji ponekad obilazi bolniĉke odjele?”

“Grigorija Rasputina?”

“Da. Kako da doĊem do njega?”

Darja prevrne oĉima i nasmije se. “Durocka! Ludice! Kloni se toga ludog...”

“Gdje? Gdje da ga naĊem?”

“Kaţu da ima stan u Gorohovoj ulici, blizu rijeke Fontanke, i da pripadnici najviših društvenih slojeva hrle onamo dok prljavim prstima ne petlja po cariĉinim...” No nije stigla dovršiti reĉenicu. Valentina je već otišla.

Vladalo je klaustrofobiĉno ozraĉje. Neuredan krupni muškarac što je šepireći se stupio u prostoriju nosio je skupocjenu crnu halju i visoke crne ĉizme, no Valentina ga je smjesta prepoznala.

“Sjećam te se”, ustvrdi on. “Ti si ona mala bolniĉarka koja me je pljusnula.”

Grigorij Rasputin uperi svoj ţilavi prst u Valentinu, netremice je promatrajući neobiĉnim plavim oĉima dok je krupnim koracima grabio prema njoj. Ona skoĉi na noge, odluĉivši iskoristiti priliku dok mu netko drugi ne odvuĉe pozornost. Prostorija je bila prostrana no zagušljiva — prašina je lebdjela u zrakama sunca koje su izblijedile sag i rastapale slatkiše i kolaĉiće posluţene na stolu od hrastovine; damastni stolci stajali su tijesno nagurani uza zidove kako bi se na njima smjestilo što je moguće više molitelja koji su se napetih lica sumnjiĉavo pogledavali iskosa. Satima i satima ĉekali su u redu na stubištu ispred stana, nestrpljivo ĉekajući kad će ih prozvati.

No Valentina je primijetila da ih u svoju skrovitu radnu sobu poziva bez ikakva reda i

~ 276 ~

pravila te da je nemoguće znati hoće li na njih doći red odmah ili tek za dva sata. Ili ne uopće.

“Oĉe Grigorij, moram razgovarati s vama.”

On se gladno ogleda po sobi prouĉavajući lica što su ga promatrala odozdo i osmjehne se ţeni u haljini dubokog izreza s naušnicama od rubina koje su plamtjele na suncu. “Svi moraju razgovarati sa mnom”, promrmlja on, “jer ja sam put što vodi do Hristosa.”

“Hitno je.”

“PoĊi sa mnom, Boţje dijete.”

Obujmio ju je oko struka i poveo do vrata odaje. Iza leĊa je zaĉula oĉajniĉke uzdahe.

Radna soba bila je duga i uska, s dojmljivom ikonom Bogorodice Kazanske osvijetljene crvenom svjetiljkom u jednome kutu, starim pisaćim stolom, pohabanom koţnatom sofom i velikom otvorenom Biblijom koja je stajala na niskome stoliću u sredini prostorije. Soba je bila ustajala, kao i sam Rasputin, neopran i na odreĊeni naĉin neuljuĊen, premda nije mogla toĉno dokuĉiti zašto.

Rasputin smjesta padne na koljena pred pozlaćenom slikom Bogorodice i pogne glavu.

Crna mu je kosa bila duga i obješena, a usne krupne i crvene. Valentina se sjetila tih usana i njihova gorka okusa na svojima. Protrnula je, jedva ĉekajući otići otamo, no nije znala kani li on ostati na koljenima nekoliko trenutaka ili satima.

“Oĉe Grigorij, moja sestra umire.”

Reagirao je na naĉin koji nije oĉekivala. Nasmijao se i nespretno osovio na noge.

“Dijete moje, svi umiremo.”

“Oĉe, nisam došla to slušati. Ĉula sam da ste kadri iscjeljivati ljude. Molim Vas, iscijelite moju...”

“Dijete Boţje”, prozbori on sporim, grlenim glasom, “previše brzaš. Pokušavaš projuriti kroz ţivot, no trebala bi zastati i razmisliti o svojim grijesima.”

Njegove neobiĉne oĉi zurile su u nju toliko dugo da je osjetila kako joj se misli raspetljavaju, a obraze oblijeva rumenilo.

“Grijeh je”, reĉe on, prodirući joj svojim glasom u misli, “naš put do Svemogućeg Boga.

Griješimo i traţimo oprost i na taj nas naĉin On prima u Svoj zagrljaj.” Prišao joj je bliţe, a ona se teškom mukom prisilila odvratiti pogled.

“Nisam ovdje kako bih razgovarala o grijehu. Ono što mi treba je iscjeljenje.”

“Svima nam treba iscjeljenje.” Poloţio joj je tešku ruku na rame.

“Moţete li mi pomoći, oĉe?”

“Da. Da.” Sagnuo se kako bi je poljubio u ĉelo, no ovoga puta bila je spremna te se povukla korak unatrag. “Tako znaĉi”, osmjehnuo joj se ustima nalik na mraĉnu crvenu špilju, “plašljiva srna.” Osmjehne se još šire. “Takve su mi najdraţe.”

Pogledala je prema vratima. Mogla je otići. “Oĉe Grigorij, priĉa se da iscjeljujete carevića i njegovu majku i oca, cara i caricu.”

On obori pogled, napola sklopivši oĉi, a njoj padne kamen sa srca te jezikom obliţe usne.

~ 277 ~

“Bog mi je podario tu ĉast da Njegovu moć i ljubav usmjeravam u to dijete, budućeg ruskog cara.” Naglo se okrenuo i sjeo na sofu. “DoĊi ovamo.”

“Hoćete li mi pomoći? Imam nešto novca. Nije mnogo, ali...” Poloţila je vrećicu zlatnih rubalja na stol.

“Klekni ovdje.” Rasputinov glas pronio se uskom prostorijom.

“Radije bih stajala.”

“Onda ti ne mogu pomoći jer si odveć ohola.”

“Katja. Sestra mi se zove Katja Ivanova. Boluje od kolere. Molim Vas”, primaknula se i pala na koljena na gole grede ispred njega, “molim Vas, pomozite joj.” Teţina u grudima shrvala ju je. “Molim Vas, pomozite Katji.”

Poloţio joj je teţak dlan na tjeme, a ona osjeti toplinu od koje su joj misli uskljuĉale dok umalo nije zaboravila zbog ĉega se uopće nalazi u toj prostoriji s tim ĉovjekom.

“Ne”, prošaptala je i zanjihala se unatrag na petama, a njemu ruka klone uz bok.

“Snaţna si.”

Oglasio se neobiĉnim reţanjem u dnu grla. NeuljuĊen, pohotan, prljav, polupismen seljak. Bio je sve to, no osjetila je njegovu moć i dodirnula mu koljeno prstima.

“Pomozite mi, oĉe Grigorij.”

Dugo je zurio u nju, pomiĉući usne u tihoj molitvi, dok su njezini prsti bili jedina spona meĊu njima. Oĉi su mu se zaokruţile, poprimivši jarkiju plavu boju, da bi se potom zastaklile te Valentina po prvi put otkako je zatrudnjela osjeti napadaj muĉnine. On pruţi ruke i obujmi joj lice ogrebavši je prljavim noktima te joj se uĉini da mu se raspoloţenje mijenja.

“Bila bi slatka i mekana”, reĉe uz tuţan osmijeh. “Bila bi slasna i mirisna, zamamna moja srnice.”

“Nisam ja Vaše ništa. Ali mi trebate kako biste pomogli mojoj sestri.”

“Ja joj više ne mogu pomoći.”

“Ne! Molim Vas.” Lice je primaknuo toliko blizu njezinu da mu je mogla vidjeti ljubiĉaste rupice na koziĉavu nosu i osjetiti miris rakije u dahu.

“Svemogući Gospod Bog lijeĉi kroz moje ruke”, reĉe on, “i šalje mi snoviĊenja koja mi pomaţu voditi grešnike prema spasenju njihovih duša. Vidim tvoju sestru. Uskoro će se osloboditi svih tjelesnih muka.”

“Ne! Laţete.”

“Ali, ti.” Isplazio je jezik dotaknuvši joj usne. “U tebi raste djevojĉica koja će jednoga dana izvući svojega oca iz ralja paklenske vatre.”

Ne. Kako on to zna? To je nemoguće.

“Djevojĉica?” dahne ona.

“Da.” Glasno se nasmijao, zatresavši divljom kosom, i sklonio joj ruke s lica. “I bit će vrsna mala laţljivica pa ćeš morati dobro paziti na nju.”

Krv joj je kljuĉala u ţilama, fureći joj koţu. Rukama je dodirnula trbuh u kojemu je

~ 278 ~

leţalo dijete i molila se da nosi sina. Jer ako nosi sina, Rasputin će biti u krivu. Samo neka bude u krivu. U krivu po pitanju Katje.

Skoĉila je na noge. Dosta je bilo njegovih laţi. Dosta je bilo poigravanja s njezinim mislima i njegovih ruku na njezinu tijelu. Uzela je vrećicu sa zlatom i izašla iz prostorije.

Katja je umrla te noći. Valentina je zaĉula tih šum u njezinu grlu u onom prijelomnom trenutku olakšanja kad se Katjino krhko tijelo prestalo boriti. Valentina nije pustila ni glasa, nego je nastavila sjediti koljena priljubljenih uz sestrin krevet, obujmivši njezin sitni dlan svojima i ne dopuštajući mu da se ohladi.

Majka joj je poloţila glavu na jastuk oštro ridajući, dok joj je otac ukoĉeno stajao uz dno kreveta i pitao Boga ĉime su zasluţili takvu kaznu. Cijeli taj dan, dok su svećenici dolazili i odlazili paleći svijeće i kadeći sobu tamjanom, i cijelu iduću noć kad je Sonja još jedanput oprala Katjino tijelo i odjenula je u ĉistu odjeću, Valentina nije ispuštala sestrinu ruku.

Tek kad je zora trećega dana poĉela prebirati po crnim zastorima, Valentina je poloţila dlan proziran i beskrvan poput porculana na pokrivaĉ i tiho izašla iz sobe. Nikad više nije u nju kroĉila. Ušla je u svoju sobu, otkljuĉala ladicu i pokidala popis.

Glazba je kreštala, struţući notama po Jensovim bubnjićima. Akordi su se sudarali dok su Valentinine ruke letjele preko tipki, stremeći uvis i padajući poput slomljenih krila. Zvukovi su ispunjavali svaki kutak glazbenog salona, uskomešavši zrak sve glasnijim crescendima i tugaljivim njeţnim pasaţima od kojih mu se slamalo srce.

Sjedio je ondje satima, promatrajući svaki titraj njezina tijela i slušajući vapaje koje nije ispuštala. Svirala je kao da plimni val glazbe moţe preplaviti svaki kutak njezina bića i potopiti joj ţile, kosti i um, ne ostavljajući ni prostora ni zraka za tugu i bol. A kad je ustao iz naslonjaĉa, prišao glasoviru i zagrlio je odostraga, stisnuo ju je ĉvrsto uza se kako joj ruke više ne bi mogle svirati. Nastavile su oĉajniĉkim pokretima lepetati po zraku. Cijelo joj je tijelo drhtalo dok nešto u njoj nije prepuknulo. Potom se okrenula unutar obruĉa njegovih ruku i privila se uz njega.

~ 279 ~

37

astupilo je zatišje, zastoj u vremenu. Arkin je osjećao tu stanku, kao da Sankt Peterburg zadrţava dah pa je bio posebno oprezan, neprestano u pokretu, nigdje se ne zadrţavajući predugo, uvijek bez korijena, uvijek bez sjene. No nije se mogao prisiliti na to da se kloni Ivanovih. Privlaĉili su ga kao što ljeto privlaĉi lastavice.

Promatrao ih je kako dolaze i odlaze, majku visoku i uspravnu u ţalobnoj crnoj haljini, a pokraj nje kći u crnini, no ne i u koroti. Bilo je neĉega opreznog u koraku mlade Ivanove, ţustrine u pokretima i gnjeva u naĉinu na koji je zalupila vratima koĉije. Drţao se izvan vidokruga, no pratio ju je pogledom, dok su mu u glavi odzvanjale njezine rijeĉi: Arkine, zar nemaš savjesti? Zar nije shvaćala? Revolucionar mora prerezati sve veze s društvenim pravilima i moralnim zakonima jer samo ukidanje takvih vrijednosti moţe uroditi radikalnim promjenama. Stari poredak mora biti uništen. A ona je dio toga starog društvenog poretka, ruku pod ruku sa svojom majkom.

Pa zašto ih onda nije mogao uništiti?

Koĉije i automobili dolazili su i odlazili ispred kuće, prijatelji s izrazima sućuti i mlade djevojke za koje je pretpostavio da su joj druţice iz školskih klupa. Sam pogreb bio mu je odvratan. Dug niz koĉija urešen crnim krepom, konji s perjanicama boje ebanovine, korotne haljine zbog kojih je u gradu zacijelo zavladala nestašica crne svile i nakita. Ako Filip Ivanov nije imao novca da plati otkupninu za svoje kćeri, odakle mu zlata za ovakvu raskoš i razmetanje? Novi zajam od banke? Dok su radnici bili prisiljeni ţivjeti u potleušicama, bogati su umirali u palaĉama. Pljunuo je na pod ispred crkve. Dabogda svi pomrli.

No noge mu nisu htjele otići. U njima je bilo strpljenja koje je njegovu umu nedostajalo i, dok je stajao naslonjen na zid u sjeni katedrale Bogorodice od Kazana, prokleo je dan kad mu se ţivotni put ukrstio s onim obitelji Ivanov. Kroz golema vrata katedrale najprije je izašao otac, no Arkin jedva da ga je pogledao. On je bio jedan od onih koji su se zalagali za to da se revolucionari vješaju na stupove uliĉnih svjetiljki kao upozorenje drugima. Doći će dan kad će i on morati podmiriti raĉune.

Pokraj njega stajala je supruga, pognute glave, skrivena od pogleda pod teškim velom.

Poţelio joj ga je strgnuti, pogledati joj u oĉi i vidjeti što joj je na umu. Kretala se sporo kao da joj to iziskuje napor, no kći iza nje nije pognula glavu i spustila pogled. Ĉim je istupila na jesensko sunĉevo svjetlo, uspravila je onaj svoj dugi vrat i pozorno se zagledala u mnoštvo stranaca okupljenih ispred katedrale. Oĉi su joj strijeljale lijevo-desno, oĉito

N

~ 280 ~

traţeći nekoga koga je oĉekivala vidjeti, te se Arkin povukao dublje u sjenu.

Jer znao je da je taj netko on.

Arkin je bio u tajnoj odaji kad je Valentina ponovo došla u crkvu oca Morozova. Bila je to skuĉena i zagušljiva prostorijica iza zidne oplate u podrumskoj dvorani, u koju se skrio ĉim ju je ĉuo kako sa svećenikom razgovara na vrhu stuba.

“Vidiš i sama, draga moja, lijepo sam ti rekao. Nije ovdje.” Glas oca Morozova bio je blag.

Uslijedila je duga tišina i Arkin je ĉuo zvuk njezinih stopa dok je pretraţivala dvoranu u potrazi za plijenom. Svako malo zastala bi, a Arkin ju je zamišljao kako osluškuje svaki i najtiši zvuk i njuši zrak ne bi li namirisala njegov trag.

“Ovdje miriše na cigarete”, primijeti ona.

“Mnogi ovamo dolaze pušiti, ali ne i Viktor Arkin. Poslušaj me, draga moja, i vjeruj u ono što ti govorim. Bio je u Moskvi i vratio se na nekoliko dana u Petrograd, no sad je opet otišao. Nisam siguran kamo. Spominjao je Novogorod, moţda je ondje.

Prenio sam mu tvoju poruku da ga traţiš, pa sad idi u miru, dijete, i zaboravi našeg prijatelja.”

“Oĉe”, reĉe Valentina, a Arkin se osmjehne jer je taj prizvuk već jedanput ĉuo, “taj ĉovjek nije mi prijatelj. Recite mu da u godini nema dovoljno dana niti u zemlji toliko gradova u kojima se moţe sakriti, recite mu da ću ga pronaći, recite mu...” Rijeĉi su zastale i nagla tišina kao da se zaorila odjeknuvši od zidova. Kad su rijeĉi nanovo krenule, glas joj se promijenio. “Recite mu da”, nastavi ona, toliko tiho da ju je jedva ĉuo, “trebam pomoć.”

Jensu se nije sviĊala radna soba ministra Filipa Ivanova. Bila je kao i on sam: napadna i razmetljiva, šepireći se trofejima, maĉevima i slikama masovnih ruskih bitki u pozlaćenim okvirima — no kao i sam ministar, poĉela se habati. Na impresivnom pisaćem stolu vidjela su se oštećenja od ţara cigareta, sag je bio umrljan tintom, a komad jednoga zida bio je svjetliji od ostatka sobe na mjestu odakle je skinuta slika. Zacijelo ju je banka zaplijenila.

Jens je sjeo u naslonjaĉ, a ruke su mu mirno leţale u krilu premda su ţudjele za tim da Ivanova šĉepaju za vrat. On je sjeo s druge strane stola, zlovoljno puckajući debelu cigaru.

“Ne moţete prisiliti Valentinu na brak koji ona ne ţeli”, ustvrdi Jens.

“Odgovor je i dalje ne, Friise. Ona se mora bogato udati, i to dobro zna.”

“Ja nisam siromašan.”

“Odgovor je ne.”

Jens zatomi gnjev i nehajno reĉe: “Blisko suraĊujem s ministrom Davidovom. Vjerujem da ga poznajete.”

“Da. Kakve, pobogu, on ima veze s ovim?”

“Prije nekoliko mjeseci ostao je bez supruge.”

~ 281 ~

“Znam to. Tuţno. I što s tim?”

“Nakon toga ministra Davidova uopće više ne zanima osobni ţivot. No unatoĉ ţivotnoj dobi, i dalje je ambiciozan. Prošli je mjesec naslijedio golemo imanje od starijega brata koji je stradao u prometnoj nesreći.”

Ivanov ţmirne prema njemu. “Nastavi.”

“Traţi naĉine da ta zemljišta uloţi u unapreĊivanje karijere, širenje njezina opsega. Šuška se da ga zanima mjesto predsjedavajućeg u nekoliko odbora kojima Vi upravljate, pa bih mu moţda mogao ubaciti bubu u uho...” Na tome je stao.

Ivanov nije uspio prikriti pohlepu u oĉima. Jens otvori tabakeru od mahagonija, izvadi sebi jednu cigaru i pruţi ruku ministru, koji je prihvati kao da je uţe za spašavanje.

Ivanov se osmjehne i ĉvrsto rukuje s njim. “Dobro došao u obitelj, Friise. Oduvijek mi je bila vaţna Valentinina sreća.”

Jens pripali cigaru. Da, siguran sam da jest.

Jens je radio u uredu s mladim Kroskinom, geodetom koji je izgubio dio noge nakon eksplozije u tunelu. Stajali su pognuti nad nacrtima na njegovu radnom stolu, raspravljajući o najnovijem proširenju tunela, kad je zazvonio telefon. Jens uzrujano progunĊa zbog ometanja, priĊe zidu i podigne slušalicu.

“Friis je.”

“Friise, ti prepredeni gade!”

Bio je to Davidov. “Što Vam treba, ministre?” “Ţelim ti ĉestitati.”

“Na ĉemu?”

“Prije svega na zarukama. Ivanov mi je rekao. A drugo, na tome što si pripremio teren za moj dogovor s njim. On je jedan gramzivi lopov pa me je koštao pravog malog bogatstva, ali uţivat ću...”

Jens je prestao slušati. Na vratima njegova ureda pojavila se Valentina. “Oprostite, ministre, ali moram ići. Hvala što ste nazvali.” Poklopio je.

Kroskin je zurio u Valentinu. “GospoĊice Ivanova”, reĉe mladić zarumenjevši se, “tako mi je drago što Vas vidim. Već dugo Vam ţelim zahvaliti što ste mi pomogli dolje... dolje u tunelu.”

Ona kimne, ne skidajući pogled s Jensa.

Kroskin uzme štaku i odšepa do vrata. Propustila ga je, a zatim ušla u ured zatvorivši za sobom vrata.

“Jense”, reĉe i, unatoĉ crnu kaputu i šeširu koje je mrzio vidjeti na njoj, obasja sumornu prostoriju. “Znam kako ćemo.”

Priĉekali su da padne mrak, kad je bujica radnika poĉela izlaziti iz tvornica, s vrata trgovina

~ 282 ~

poĉela se zakljuĉavati po završetku radnoga dana. Valentina je oboţavala šetati gradom uz Jensa, ramenom osjećajući njegovu ĉvrstoću. On neće išĉeznuti. Ne kao Katja. Ne kao Arkin. Jens će zauvijek biti dio njezina ţivota.

Ulica se nije nimalo promijenila, a rascijepljena drvena vrata još uvijek nisu bila popravljena. Jens snaţno pokuca, a kad nitko nije otvorio, on pokuca još snaţnije dok se drvena ploĉa nije odvojila od okvira. Tek je tada neki muškarac povukao vrata, otvorivši ih taman dovoljno da kroz njih progura glavu, te oni pri prigušenu svjetlu ugledaju lice mladića ţivih, znatiţeljnih oĉiju.

“Da?” “Došli smo u posjet Ivanu i Varenki Sidorov”, reĉe Jens proguravši nogu kroz procijep.

“Otišli su.”

“Ne”, Valentina nije htjela ni ĉuti. Ne. Ne daj da iščeznu. “Mislim da se varate.”

“Ne varam se.”

Jens izvadi ruku iz dţepa, drţeći novĉanicu od pet rubalja meĊu prstima. “Smijemo li sami pogledati?”

Mladić hitro pospremi novĉanicu u jaknu. “Dakako”, osmjehne se, zadovoljan. Lako zaraĊen novac. Odmaknuo se i oni spaziše da su vrata s lijeve strane otvorena, te da unutra gori kerozinska svjetiljka. Do hodnika dopre ţenski pjev.

“Dobro pogledajte”, ponuka ih mladić.

Valentina uĊe u prostoriju. Još je uvijek bila vlaţna i tijesna, napuknuta stropa i s plijesni po zidovima, no izgledala je drugaĉije. Namještaj je bio jeftin i trošan, no tkanine ţivih boja razmještene uokolo udahnule su tom mjestu ţivot kojega prije nije bilo: zlatna i jantarna, grimizno ljubiĉasta i jarkocrvena, tkanine ţivopisnih boja prebaĉene preko stolaca, stola i kreveta. Valentina je piljila. Usred prostorije neka se mlada ţena duge crne kose i oĉiju kao u Ciganĉice njihala tiho pjevajući staru narodnu pjesmu iz divljine ruskih stepa.

Valentina se naglo okrene i izaĊe.

Jens ju je poveo u podrum. Pipala je u mraku, oprezno koraĉajući. Poĉelo je kišiti, a zrak je zaudarao po tvorniĉkom otpadu što je grizao za oĉi, no Valentina se usredotoĉila na crnu kuću ispred sebe, ponadavši se da bi Arkin mogao biti tu. Jens je bez rijeĉi stajao pokraj nje. Otkako su otišli iz Varenkina stana, nije rekao gotovo ništa osim: “Poznajem još nekoga tko bi mogao pomoći.” Provukla je ruku ispod njegove i zavukla mu dlan pod kaput kako bi ga mogla njeţno milovati po prsima dok su hodali. Ĉinilo se da se povukao u sebe.

Vrata podruma otvorila su se, a prizor koji ju je doĉekao nije bio ono što je oĉekivala.

Golema prostorija bila je prepuna kreveta, tijela i plaĉa gladnog djeteta, a nizak zdepasti pas pun oţiljaka od borbe prišao joj je njuškajući joj nogu kao da razmišlja hoće li je gricnuti.

Jens je zagrli, primaknuvši je bliţe sebi, odgurne psa nogom i priĊe mršavoj ţeni koja je na ramenu zibala zlatokoso dijete.

“Bio sam već ovdje”, reĉe joj. “Razgovarati s Larisom Sergejevom.”

~ 283 ~

“Sjećam Vas se.” Osmjehnula mu se i sa zanimanjem se zagledala u njega. No Valentina nije mogla odvojiti pogled od djeteta. Htjela mu je dodirnuti pahuljaste kovrĉice na krhkoj glavici, osjetiti njihovu mekoću. Baš poput Katjinih.

“Je li Larisa ovdje?” upita Jens, strijeljajući pogledom po sjenovitoj prostoriji. Ţena se nasmije i prevrne oĉima. “Ta je otišla.”

“Kamo je otišla?”

“Otkud ja znam? Prije nekoliko dana neki je muškarac došao u ranu zoru te su sat vremena proveli jedno uz drugo, razgovarajući i prepirući se. No na kraju su se oboje smiješili. Ona je samo uzela torbu, povezala dijete za leĊa i otada je nismo vidjeli.”

“Muškarac?” upita Valentina. “Kako je izgledao?”

“Bio je visok, ĉini mi se.” Opet se osmjehnula Jensu. “Ali ne kao vi. SmeĊe kose, u staroj odjeći, ali urednoj.”

“Lica koje zna što hoće?”

“Da, tako je”, ţena kimne. “To je on.” “Čort!” Valentina opsuje. “Pretekao nas je.”

Jens ju je poveo van na ulicu gdje joj je obavio ruku oko vrata, njeţno i prisno. “Postoje i druga mjesta”, reĉe joj.

Arkin je u bilo kojem trenutku mogao iskoraĉiti iz sjene i prerezati joj vrat te prekinuti taj lovaĉki pohod. No nije. Znao je da ne moţe, jednako kao što nije mogao ni prisloniti noţ uz gladak bijeli vrat njezine majke, te se prezirao zbog te slabosti. One su neprijatelj, one su ugnjetavaĉice.

I inţenjer mu je bio neprijatelj, i to kudikamo opasniji. Kad bi Arkin ubio Valentinu Ivanovu, morao bi ubiti i njega, jer ako ne bi, Friis bi ga jednog dana pronašao. U to nije bilo sumnje. I taj dan bio bi mu posljednji.

Stoga je djevojku zasad ostavio na ţivotu.

Arkin je koraĉao dugaĉkim hodnikom hotela, svjestan pogibelji kojoj se izlaţe. Ni na trenutak nije pomislio da će Elizaveta biti u Hotelu de Russie — umjesto nje u sobi bi ga mogli doĉekati agenti Ohrane. No i unatoĉ tomu nije se okrenuo i otišao. Stajao je u tišini ispred vrata i dugo osluškivao, no ništa se nije ĉulo. To nije ništa znaĉilo. Kad je dodirnuo kvaku, vrata su se otvorila te je kroĉio u sobu.

Elizaveta Ivanova sjedila je na rubu kreveta odjevena u pogrebnu crninu, s velom pod šeširom od sjajna crnog perja. Na licu joj se ogledao izraz golog oĉaja, a velik joj je pištolj leţao u krilu poput nemarno zavaljena psića. Gladila ga je jednom rukom u rukavici.

Spazivši ga, uzela ga je u ruku. Neko su se vrijeme gledali bez rijeĉi.

“Dobrij večer”, reĉe on naposljetku. “Dobra veĉer, Elizaveta.”

Ona ustade pridrţavajući pištolj objema rukama. Bez rijeĉi.

~ 284 ~

Krenuo je prema njoj dok joj nije bio dovoljno blizu da je dodirne, no ruke je drţao podalje od nje. “Nisam htio da Katja umre”, tiho reĉe.

Ona odmahne glavom, sporo, nespretno, kao da joj je preteška za vrat. “Valentina kaţe drugaĉije.”

Prišao joj je korak bliţe tako da mu je otvor cijevi pištolja bio priljubljen uz prsa.

Osjećao je kako mu srce udara u njega. “Pucaj ako će ti tako biti lakše.”

Ona sklopi oĉi pod velom. Arkin suspregne dah i izbroji do deset, no bolni prasak koji bi ga lišio ţivota nije uslijedio. Bez rijeĉi joj je oduzeo pištolj i bacio ga na satenski pokrivaĉ, a potom joj njeţno uklonio ukosnicu koja joj je pridrţavala šešir, pustivši ga da padne na pod. Rukama joj je obgrlio drhtavo tijelo i naslonio obraz uz njezin, osjećajući njezin topao i ubrzan dah na vratu. Deset su minuta stajali ĉvrsto zagrljeni, dok joj se ukoĉeno tijelo nije polako stopilo s njegovim.

“Kako to da te ne mrzim?” prošapće ona. “Kako mogu biti tako loša majka?”

“Volio bih”, reĉe on, “da smo se ti i ja upoznali u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu.”

“Postoji samo ovo vrijeme. I samo ovo mjesto.”

Poljubio joj je kosu, udahnuo njezin poznati miris, uklonio joj bisernu kopĉu za kosu i promatrao kako joj zlatni slap pada na ramena.

“Kako si znala da ću danas doći?” upita on.

“Nisam.”

Te su mu se rijeĉi rojile u glavi. Zamislio ju je kako iz dana u dan sjedi na rubu hotelskog kreveta, samotna prilika s pištoljem u krilu i gnjevom u srcu, i ĉeka ga. To je bilo previše. Suze su mu potekle na njezinu kosu.

Valentina je tragala za njim zajedno s Jensom, iz tjedna u tjedan, kao što lovaĉki pas traga za lisicom, od jazbine do jazbine. Htjela je da osjeti kako ga njezina mrţnja proganja dok su redom obilazili sigurna skrovišta i zalazili u barove i sirotinjske ĉetvrti, crkve i dvorane u kojima su se odrţavali sastanci. Uvijek s rubljima u ruci.

Dvaput su mu došli toliko blizu da ga je mogla nanjušiti u zraku, no oba je puta pobjegao kroz prozor ili preko krova. Danju je ponovo radila u Bolnici svete Izabele, no noću su se ona i Jens smucali po zabaĉenim uliĉicama. Kad ju je majka pitala kamo ide, iskreno je odgovorila. “Traţim Viktora Arkina.”

“Policija se time bavi. Nema potrebe da i ti to radiš.”

“Oni su podbacili, majko. Ja ne kanim.”

No umjesto da joj zabrani da izaĊe iz kuće, majka se ozbiljno zagledala u nju i upozorila je: “Budi oprezna, Valentina. Tebi se moţda ĉini poštenim traţiti milo za drago, no on je nemilosrdan i lako plane.”

“Zašto to kaţeš, mama?”

Majĉini su se obrazi zarumenjeli. “On je revolucionar, nije li? Svi su oni obuzeti

~ 285 ~

gnjevom koji im izjeda srca.”

“Poznajem ja njega, mama. Ne strahuj za mene.”

“Jense, što je?”

Nešto nije bilo u redu. Valentina je osjetila nemir od kojeg joj je bilo poĉelo nabijati.

Jens je stajao pokraj prozora svojega stana, promatrajući promet i ljude što su bjeţali pred hladnim jesenskim vjetrom. Iza njegovih leĊa, na poĉasnom mjestu na dugaĉkom stolu, stajala je raskošna drvena mišja palaĉa s tornjićima po kojima se bijeli glodavac mogao verati i mostićima preko kojih je mogao trĉkarati svojim sitnim noţicama. Trenutaĉno je trĉao unutar kola proizvodeći jednoliĉno zujanje koje joj je zaĉudo godilo.

“Uskoro će zasnijeţiti”, promrmlja Jens. “Hladnoća će radnike opet nagnati na štrajk. U trgovinama nema kruha.”

Valentina stane iza njega i nasloni mu obraz na leĊa. “Što je?” upita ponovo.

“Valentina, nećeš ga uhvatiti.”

“Arkina?”

“Ne ovako. Uvijek je korak ispred nas.”

“Nemojmo sada o njemu razgovarati.” Prešla mu je dlanovima niz nage bokove i priljubila se uz njega. Zatvorila je oĉi i utisnula mu obraz u kraljeţnicu toliko snaţno da ga je zaboljelo. “Jense”, okrenula ga je kako bi mu se mogla nasmiješiti i pogledati ga u duboke zelene oĉi, “u pravu si. Moramo smisliti nešto novo.”

Arkin je u crkvi uzeo pismo od svećenika i u prvi mah nije se mogao sjetiti tko mu ga je mogao poslati. Pravilo je glasilo: ništa napismeno. To te moţe stajati glave.

“Gdje je otac Morozov?” upitao je svećenika, ĉovjeka okrugle glave i s malim naoĉalama sa ţicanim okvirom.

“Otišao je u selo. Policija je dolazila i raspitivala se za njega.” Uzrujano je odmahnuo glavom.

“Znaĉi, skriva se?”

“Da.” “On nam je vaţan.”

U tom mu je trenutku svećenik pruţio pismo.

“Tko ga je donio?” upita Arkin. Na poleĊini omotnice pisalo je njegovo ime krupnim elegantnim rukopisom.

“Jedna mlada ţena.”

Poderao je omotnicu.

Očekuješ previše od života, Viktore Arkine. Očekuješ previše od mene ako misliš da ću te se kloniti. Budimo onda izravni, naĎimo se licem u lice, samo ti i ja, i nitko drugi. Kažimo

~ 286 ~

ono što treba biti rečeno. Ti mene možeš nazvati ugnjetavačicom, a ja tebe ubojicom.

NaĎimo se sutra u dvorištu iza Bolnice svete Izabele. U tri sata.

I što onda? Onda ću ti reći da naše male osobne tragedije nisu nimalo nevažne u oluji koja hara Rusijom, i da nosim tvoje dijete.

Arkinova ruka je drhtala, a rijeĉi su mu se maglile pred oĉima.

Dobro je odabrala. Dvorište je bilo ni skrovito ni javno, na mahove okupano sunĉevom svjetlošću. Arkin ga je paţljivo pregledao kad je zora svitala nad gradom i bilo mu je jasno zašto je baš to mjesto odabrala za mjesto sastanka. Dvorište nije bilo dobra stupica, imalo je previše izlaza. Osim goleme metalne kapije koja je stajala otvorena za kola hitne pomoći i dostavna vozila, tu su bila još dvoja vrata koja su vodila u bolnicu i još jedna sa straţnje strane koja su izlazila na sporednu uliĉicu, te metalni otvor u podu što je vodio u neku vrstu podruma.

Oboje će lakše disati. Ţelio joj je vjerovati.

Nekoliko je sati motrio na dvorište. Većinu vremena bilo je prazno, no svako toliko nešto bi iskrsnulo, zbog ĉega bi im sastanak u svakom trenutku mogao biti prekinut. Tako je bilo sigurnije. Zabrinjavale su ga dvije ostave od opeke uz jedan zid, no lako ih je otvorio, ne pronašavši u njima ništa osim zaliha kerozina i kutija s bolniĉkom opremom poput posuda za obavljanje nuţde i sterilizatora. Prouĉio je koji su dijelovi dvorišta vidljivi sa straţnje strane bolnice, a koji ne. Dok se sunce uzdizalo, pušio je cigaretu u sjenovitu kutu iza jedne od ostava znajući da je nevidljiv.

Da, Valentina Ivanova, dobro si odabrala.

Valentina je imala puno posla. Na odjelu je vladala mahnita strka. Nakon poţara u jedrarskoj radionici pristiglo im je mnoštvo ţrtava s opekotinama, mahom ţena. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Svaki put kad bi bacila pogled na sat, kazaljke bi neoĉekivano odmaknule naprijed. Jedan sat. Isprala je neĉiju ozlijeĊenu ruku hipokloritnom otopinom i pomagala dehidriranom ĉovjeku dok je ispijao ĉašu ĉaja sporo kao puţ. Dva sata.

Usta su joj bila suha. Hoće li se pojaviti?

Sjetila se pisma. Pazila je da ga Jens ne vidi, rekavši mu samo da je od Arkina zatraţila da se sastanu licem u lice. Posljednji redak u kojemu je pisala o djetetu nije spomenula.

Hoće li joj Arkin povjerovati? Sjedila je u tišini pokraj izbezumljene ţene koja nije znala gdje je i zašto ju je sin doveo ovamo.

Dva i pedeset jedan.

Oprala je ruke i ogrnula se ogrtaĉem. Dva i pedeset šest. Zaputila se niz dug hodnik do straţnje strane bolnice. Otvorila je vrata s dvostrukim vratnicama i zakoraĉila van na sunĉevo svjetlo, toliko ţarko u usporedbi s tminom u bolnici da je morala zaţmiriti.

~ 287 ~

Bio je ondje. Viktor Arkin stajao je uz jedan od zidova, viši nego što ga je pamtila, no to joj se moţda uĉinilo zbog toga što je vidljivo smršavio. Ĉeone i jagodiĉne kosti stršale su mu ispod koţe. Prikovala je pogled za pištolj što ga je nehajno drţao u ruci i po prvi put joj je na pamet pala misao da bi je mogao ubiti. Ali neće, ne ako ga uspije uvjeriti da nosi njegovo dijete. Prišla je mjestu okupanu suncem pokraj jedne od ostava, no Arkin se nije pomaknuo. Sat je otkucao punu minutu, a njoj je u mislima odzvonila svaka sekunda, i baš kad je pomislila da ga neće uspjeti namamiti bliţe, on joj je prišao, skoĉivši na prste poput maĉke. Zaustavio se pet koraka od nje iskoraĉivši iz sjene, vidjela je kako mu se oĉi privikavaju na svjetlo.

“Zadaješ mi nevolje”, reĉe joj.

“Drago mi je.”

“Gdje je on?”

“Tko?” “Tvoj inţenjer.”

“On i ne zna da sam ovdje.”

Ljubazno se nasmiješio, no nije mogla dokuĉiti vjeruje li joj ili ne. Slegnuo je ramenima i spustio pištolj niz bok, pomno je promatrajući. “To bi i mogla biti istina. Ĉisto sumnjam da bi htjela da sazna kakva si droljica bila u izbi.”

Nije odgovarala.

“I, što hoćeš?” upita on, najednom osoran i poslovan.

“A gdje su svi tvoji ljudi? Sigurno se cijela vojska skriva negdje u blizini, u ostavama ili dolje u podrumu.”

Osmjehnuo se, ali ovaj put to nije bilo ljubazno. “Nema nikoga osim mene. Nemoj misliti da nisam razmišljao o tome. Mogao sam te opet zatoĉiti i zakljuĉati na devet mjeseci pa ti uzeti dijete i prerezati ti vrat.”

U glasu mu je ĉula da je zbilja razmotrio tu mogućnost, noge su joj zadrhale od same pomisli na to. “Zarila bih ti vilicu u grlo mnogo prije isteka tih devet mjeseci.”

Nasmijao se, iskreno zabavljen. “Vjerujem da bi. A ako sam zaista ja otac tog djeteta, a ne tvoj inţenjer, jesi li razmišljala o tome da se udaš za mene ili mi ĉak daš dijete nakon što se rodi?”

Prikrila je gnušanje. “Ne.” “Nisam ni mislio. Pa što onda hoćeš? Našli smo se licem u lice. Kaniš li me pokušati ubiti?”

“Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.”

Kako se mogao smiješiti? Kako se mogao smijati? Kako si taj ĉovjek na poĉupa kosu i ne podere odjeću nakon onoga što je uĉinio Katji?

Rastvorila je ogrtaĉ kako bi mogao vidjeti što je pod njim. “Vidiš, nenaoruţana sam.”

“Zbog toga sam još napetiji.” Pogledom je strijeljao po dvorištu. “Nisam smio doći.” “Ţelim da znaš, Arkine, da se svakog dana probudim osjećajući bol. Sestra će mi nedostajati do kraja ţivota. Majka i otac mi pate. Ti i tvoja boljševiĉka borba osakatili ste

~ 288 ~

mi obitelj.”

Promatrala ga je dok je govorila. Primijetila je kako mu se lice smrknulo i koţa oko usta zategnula od neĉega što je moglo biti i ţalost i zadovoljstvo. Otkopĉala je dugme na vratu pustivši da joj ogrtaĉ sklizne niz ramena. To je bio znak Jensu, a Arkin je bio odveć viĉan takvim stvarima da ne bi shvatio da je u pitanju mig. Smjesta je pogledom pretraţio prozore bolnice, no stajao je na suncu dok su prozori bili u sjeni pa nije ništa vidio. Poĉeo je trĉati.

Znao je što slijedi.

Odjeknuo je pucanj, zazvuĉavši poput udarca biĉa u Valentininim ušima. Arkinova desna noga prosjedne se pod njim te on padne na kaldrmu, no ĉak i nakon toga nastavi se vući prema sjeni ostava. Valentina podigne pogled prema prozoru prostorije na drugom katu u kojoj se Jens skrivao još od prethodne noći.

“Hvala ti, Jense. Spasibo”, prošapće.

Arkin je vezivao rubac oko koljena iz kojeg je liptala krv, a krhotine kosti razletjele su mu se po hlaĉama cijedeći se niz nogavice. Valentina se nadvila nad njega i zagledala mu se u lice iskrivljeno od bola.

“Sad ćeš osjećati bol”, reĉe oporo. “Svakoga dana do kraja svojega ţivota. Smrt je za tebe preblaga kazna. Ţelim da patiš kao što je Katja patila. Ţelim da me mrziš svaki put kad spustiš tu nogu na pod, kao što ću ja tebe mrziti svaki dan što ne budem mogla razgovarati s Katjom.”

Pogledao je u nju oĉima nalik na crne ponore gnjeva. “Tvoj će inţenjer jednoga dana platiti za ovo.”

Zgrabila ga je za kosu i povukla mu glavu unatrag. “Ako ga ikad dodirneš, kunem ti se da ću uništiti dijete.” Pogledi su im se ukrstili i znala je da joj je povjerovao. Pustila ga je i obrisala ruku o suknju. “Idem ti naruĉiti nosila”, reĉe i uĊe u bolnicu. Kad se vratila s dva pomoćnika, Viktora Arkina više nije bilo. Ostao je samo trag njegove krvi na kaldrmi.

~ 289 ~

38

ens je primijetio da se Valentina promijenila od onoga dana u bolniĉkom dvorištu. Dio sjena išĉeznuo joj je iz oĉiju, a u ruke i noge vratio joj se onaj sklad kretnji, što su ga izgubile nakon sestrine smrti. Nisu razgovarali o tome što se zbilo. Nijedno nije htjelo spomenuti Arkinovo ime — time bi ga prizvali natrag. No vodili su ljubav s nekom novom njeţnošću, a u njezinoj je glazbi bilo dublje strasti zbog koje je ţudio za njom kad ne bi bili zajedno.

Nije znala da je nastavio traţiti Arkina. Iznova je proĉešljavao sirotinjske ĉetvrti Sankt Peterburga, no njemu nije bilo ni traga. Jens je bio uvjeren da je ĉovjek napustio grad. Ĉak je poslao Lava Popkova da do besvijesti pije po zabaĉenim barovima, no i dalje ni rijeĉi.

Ničego. Ništa. Ako na svijetu ima pravde, taj je ĉovjek umro od gangrene noge, no to bi bilo previše oĉekivati. Jens nije vjerovao u prirodnu pravdu. Ĉovjek je sam mora skrojiti.

Premda u domu Ivanova nije završilo uobiĉajeno razdoblje korote za Katjom, on je s njezinim roditeljima nasamo razgovarao o vjenĉanju i obred je razmjerno brzo dogovoren.

Jens nije bio sklon ruskim vjenĉanjima. Bila su preduga i preozbiljna za njegov ukus, a sam obred odveć sluţben, bez cvijeća i svadbene koraĉnice. No na vlastitom je vjenĉanju bio oĉaran prizorom Valentine u dugoj bijeloj vjenĉanici s upaljenom svijećom u ruci, tamne kose podignute na zatiljku i skupljene ispod bijela vela posuta biserima koji se pak nisu mogli mjeriti s glatkoćom njezine mlijeĉnobijele koţe.

Svećenik u misnom ruhu, epitrahilu, izgovarao je tradicionalnu liturgiju spojivši im ruke štolom i triput ih poveo u krug oko stalka za Bibliju, analogija, a ona ga je pogledala s takvim ţarom i ţudnjom da mu je došlo da je na licu mjesta podigne u naruĉje i odnese.

Nije je htio ni minutu duţe dijeliti s drugima. Kad su im iznad glava postavili zlatne vjenĉane krune, a svećenik u svojem najsveĉanijem ruhu zapjevao litaniju, primijetio je kako joj je pogled nesvjesno odlutao prema crkvenim vratima kao da oĉekuje da će se još netko kroz njih ušuljati. Na visoku ĉelu urezala joj se zabrinuta bora te mu je napeto stisnula ruku prilikom izmjenjivanja prstenja. Gotovo neprimjetan traĉak straha zatreperio je pod velom.

To nije bio prvi put da se Jens prokleo što onoga dana u bolniĉkom dvorištu nije malo više podignuo pušku i u Arkinovim prsima napravio rupu veliĉine Valentinine vjenĉane krune. Vratio mu istom mjerom. Metak za metak. No revolucionar je onoga dana ispod odjeće nosio debeo zaštitni prsluk, zbog ĉega se Jens nije odvaţio na taj potez. U kakvu god

J

~ 290 ~

da se jazbinu taj gad sada zavukao, onomu koljenu trebat će dosta vremena da zacijeli.

Viktor Arkin neće se tako skoro vratiti u Sankt Peterburg.

Kad su obred i slavlje napokon završili, Jens je Valentinu ţurno odveo u njihov novi dom. Nalazio se u mirnoj ulici u blizini kuće doktora Fedorina.

“Bit će zgodno imati lijeĉnika u susjedstvu kad doĊe beba”, primijetio je Jens, no ona mu se nasmijala, nazvavši ga zabrinutim brundalom i obećavši da će dijete roditi s jednakom lakoćom kao što maĉka okoti maĉiće. Pomno je odabrao kuću za nju. Pogled na rijeku, ĉija se površina doimala ĉvrsto poput ĉelika, posluţit će u trenucima kad joj budu trebala tišina i samoća, a visoki stropovi u glazbenom salonu pogodovat će njezinoj glazbi.

Svijetli ulašteni podovi bili su naĉinjeni od drva iz danskih šuma, a pred ognjištem je leţao sag od sobova krzna što ga je donio iz svojega starog stana. Trebao je posluţiti svrsi.

Uţivao je svlaĉeći joj sveĉano svadbeno ruho dok je ona stajala smiješeći mu se i pruţajući mu zamamne ruke i vitka bedra. Kad je ostala naga i kosa joj se u namreškanim baršunastim valovima rasula po golim leĊima, poveo ju je do nova Erardova koncertnog glasovira u primaćoj sobi gdje mu je svirala. Samo njemu. Smjesta je prepoznao ţivahne note Chopinova Nocturna u Es-duru te ga je dirnulo što je odabrala baš tu skladbu.

Dok su joj ruke klizile preko tipki, on je pogledom klizio niz svaki mekani ĉvor njezine kraljeţnice. Svaki obris njezina tijela bio je gladak i podatan, oblina straţnjice na klavirskom stolcu, pregib ramena, vrh lakta. I ljupka udubina iznad bokova koja se polako ispunjavala kako joj je trbušĉić sve više bubrio.

Ta je ţena njegova supruga i nosi njegovo dijete, jednako neodvojiv dio njega kao što su mu i pluća u grudima i krv u ţilama. Prišao joj je i poljubio joj toplo tjeme, a potom i svako rebro na leĊima te krhku kost u dnu kraljeţnice. Ona cijelo to vrijeme nije prestajala svirati, no ĉuo je kako uzdiše od zadovoljstva, a kad ju je obujmio rukama, grleći dijete u njezinu trbuhu i usnama joj kušajući koţu na vratu, naslonila se na njega kao da joj je tu mjesto.

“Volim te, gospoĊo Friis”, šapnuo joj je u uho podignuvši je sa stolca u naruĉje.

“Vrijeme je za krevet.”

Obavila mu je ruke oko vrata, blistavih i nasmiješenih oĉiju, dok su joj se bosa stopala njihala, a prsti joj se ĉvrsto upleli u njegovu kosu.

“Pred nama je vjeĉnost”, uvjeravala ga je.

Voštanice su gorjele po cijeloj sobi. Njihovo blago treperavo svjetlo umirivalo je Valentinine misli pretvarajući Jensovu koţu u zlato na plahtama. Poloţila mu je dlan na glavu dok je leţao uz ispupĉenje njezina trbuha i zadovoljno se smiješila. Oboje su spavali — jedno pokraj nje, a drugo u njoj — te je pustila misli da se prostru u budućnost koja ih je ĉekala. Tu je budućnost ispunila novim graĊevinskim projektima za Jensa i Sanktpeterburškim glazbenim konzervatorijem za sebe.

Više neće biti Bolnice svete Izabele, ne sada kad više nema Katje o kojoj je valjalo skrbiti. A ni popisa s kojeg će kriţati jednu po jednu stavku. Sad je imala drugaĉije ciljeve.

~ 291 ~

Sad je zamišljala koncerte i šetnje po parku, malenu ruĉicu u svojoj i najveću mišju palaĉu na svijetu koja se bez prestanka preureĊuje i nadograĊuje. I sveprisutni zvuk smijeha.

Toplinu Jensova tijela pokraj sebe i onu prodornu zelenu boju koja bi mu preplavila oĉi kad bi podignuo pogled s knjige ili spisa i pogledao je. U tom trenutku ĉinilo bi joj se da ih spaja ista koţa.

Pogladila ga je po kosi. Bit će i teškoća, naravno da hoće. Društveni poredak u Sankt Peterburgu bio je poljuljan, no imala je vjere u ljude poput svojega oca i njihovu moć da uspostave red, u ljude poput zapovjednika Ĉernova koji će ih braniti od štrajkaša. No iznad svega imala je vjere u ljude poput Jensa koji će izgraditi bolji svijet za radnike. Arkin i njegova surova revolucija nikad neće uspjeti, nego će izblijedjeti do ništavila, za sobom ostavljajući barjake i krilatice koje će iskljucati galebovi što u srebrnastim jatima nadlijeću grad.

Poloţila je ruku na trbuh i zamislila njeţnu glavicu s mnoštvom sitnih kovrĉica, koja ţivi u njoj. Sama pomisao na majĉinstvo oduzimala joj je dah, strašila je i zapanjivala. No u krvi joj je jednako tako kolao i topao osjećaj da na neki neobiĉan naĉin sada nadilazi samu sebe. Ne samo tijelom, nego i ljubavlju koju osjeća. Osmjehnula se sjetivši se vlastite majke.

Elizaveta Ivanova odnedavna je poĉela putovati vlakom u Moskvu gdje bi odsjedala kod stare prijateljice iz školskih klupa. Katkad na dan ili dva, katkad duţe. Rekla je da mora pobjeći iz grada u kojem joj je umrla kćer, i zaista se svaki put vraćala bez napetih bora na ĉelu i sive tuge u oĉima. Otac gotovo da i nije primjećivao da majke nema budući da je bio zaokupljen poslovima s ministrom Davidovim, no na vjenĉanju je toplo zagrlio Valentinu i poljubio je u obraz dajući joj svoj blagoslov. Taj joj je ĉin mnogo znaĉio. Samo njezine Katje nije bilo ondje da s njom podijeli svoju sreću.

Valentina se okrene na bok i sklupĉa se oko Jensova uspavana tijela, ispreplevši udove s njegovima i udišući njegov miris. “Moj muţ.”

Katja bi bila sretna zbog nje.

Rasputin je bio u pravu. Valentina je sad to mogla priznati i nasmijati se. Bila je to sluĉajnost, ništa više, govorila si je. Nakon zime koja je bila neuobiĉajeno blaga i proljeća koje je prošlo gotovo bez nemira u tvornicama, rodila je kćerĉicu. I to ne bilo kakvu. Dok je u naruĉju drţala to šmrkavo stvorenjce što ju je hvatalo sićušnim prstićima, znala je da je to najsavršenije biće ikad stvoreno. Kako i ne bi bila, uz onakva oca?

Valentina se nije mogla prestati smiješiti. I plakati. Dodirnula joj je obje vjeĊe, oba smeţurana uha. Zurila je u punašna ustašca i sićušnu srcoliku bradu. Oduševilo ju je kako Jens nije ĉekao da mu doktor Fedorin otvori vrata spavaće sobe, nego je nahrupio unutra krupnim, ţeljnim koracima, a potom zastao kao ukopan spazivši nju i dijete. Primijetila je kako mu se oĉi šire od šoka što ga je duboko potresao i vidjela da, koliko god da se pripremao, nije mogao zamisliti da će to tako izgledati. Kao da ga je poharao unutarnji

~ 292 ~

potres. A potom mu se na licu pojavio širok osmijeh, toliko širok da je pomislila da će mu obrazi popucati. Sjeo je na krevet krajnje opreznim pokretom.

“Valentina, jesi li...”

“Sve me boli i premorena sam”, prekinula ga je, “nije ni pribliţno lako kao okotiti maĉiće.” Pruţila mu je kćerĉicu, a on primi sićušni zaveţljaj u zaštitniĉki zagrljaj.

Dugo ju je drţao pognuvši glavu nad njom i zureći joj u lišce i još uvijek mokre kovrĉice boje plamena na njezinoj glavi. Tek kad je zijevnula otvorivši ustašca, nasmijao se i pogledao Valentinu. U oĉima mu se ogledala ĉista ljubav i Valentini se uĉini kao da su iskoraĉili izvan ovoga svijeta.

“Nisam shvaćao”, reĉe on njeţno, “koliko mi je ţivot prije bio nepotpun. Bez ovog djetešca u njemu.” Glas mu je podrhtavao. “Prekrasna je.”

Valentina se osmjehnula. “Nazovimo je Lidija.”

~ 293 ~

39

SANKT PETERBURG VELJAĈA 1917.

“Z

austavi automobil!” viknula je Valentina Jensu dok je upravljao automobilom kroz prometnu guţvu na Trgu svetog Izaka. Kiša je lijevala kao iz kabla, pršteći po kišobranima i krovovima automobila i pljušteći po jarcima uz rub ceste. Kad god bi kišilo, Valentina je primijetila — ĉak i nakon više od pet godina braka — kako Jens hitrim pogledom provjerava svaki odvod kraj kojega bi prošli kako bi bio siguran da uspješno propušta bujice vode.

“Zaustavi automobil”, ponovila je. “Molim te.” “Što je?”

Vozili su se natrag preko grada, vraćajući se s Lidijom iz posjeta Valentininoj majci, no Jens je inzistirao da odu ranije jer nije htio da mu se ţena i dijete zateknu na ulici nakon mraka. Potpuno ga je shvaćala. U veljaĉi je dan kratko trajao, a ozraĉje u gradu postalo je neugodno. Bila je ljuta zima, a gotovo tri godine rata protiv Njemaĉke urodile su strašnim porazima i poniţenjima za Rusiju zahvaljujući nesposobnosti ruskih generala pa su se rijeke ranjenih vojnika vraćale kući gdje su, neishranjeni i nezbrinuti, prosjaĉili uz rub ceste. Bijes javnosti prema caru dosegnuo je svoj vrhunac, ovoga puta ne samo u obliku štrajkova, nego i barikada na ulicama. Prodavaonice su se uništavale, cigle su letjele kroz prozore, a trgovine bivale spaljene do temelja.

“Smrt kapitalistima!” bio je pokliĉ koji je odzvanjao gradom.

Uvedene su stroge redukcije. Vladala je nestašica kruha, nije bilo hleba kojim bi radnici mogli napuniti prazne trbuhe, a ni brašna, mlijeka, maslaca i šećera. Pred pekarnicama i mesarskim radnjama ljudi su od jutra do mraka ĉekali u redovima na ciĉoj zimi.

Valentina je osjećala mrţnju u zraku, okusa nalik na kiselinu. Osam milijuna ruskih vojnika ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno u rovovima, narod je caricu Aleksandru prozvao izdajniĉkom njemaĉkom kurvom, a car Nikolaj bio je toliko nesmotren da je u tako kljuĉnom trenutku napustio Petrograd i otišao u vrhovni stoţer vojske. Petrograd. Ĉak ni nakon tri godine otkako se upotrebljavalo, to je ime Valentini zapinjalo na jeziku. Ime Sankt

~ 294 ~

Peterburg promijenjeno je jer je zvuĉalo njemaĉki. Od poĉetka rata 1914., sve njemaĉko zdušno se preziralo — ukljuĉujući i carevu ţenu. Ĉim je Jens zaustavio automobil, Valentina je iskoĉila iz njega i pojurila preko trga, a pljusak joj je zalijepio kaput za noge. Otrĉala je do plakata, oglasne ploĉe na kojoj su ljudi mogli proĉitati novine i razne obavijesti. Po ovako lošem vremenu nije bilo uobiĉajenog mnoštva koje se inaĉe tiskalo pred njom. Zbog toga ga je i vidjela.

Plamsaj crvene boje. Komad šala što ga je Varenka obećala izvjesiti u znak upozorenja.

Srce joj se stegnulo u grudima. Pripremala se za taj trenutak — ali ne već, samo da nije već stigao. Pruţila je ruku prema plakatima koje je raskidao vjetar i na kojima je vrištao natpis VLAST NARODU! dok su se na kupoli katedrale u pozadini zgrbile ĉetiri vrane nalik na crne zloduhe. Komad crvene tkanine bio je priĉvršćen za oglasnu ploĉu, promoĉen i iskrzan, no bio je ondje. I ĉekao da ga ona vidi. Valentina ga strgne.

“Mama, sva si mokra!”

Kad je Valentina ponovo sjela u automobil, Lidijine ruĉice stale su joj tapkati po obrazima brišući kapljice kiše. “Što je to bilo?” upita Jens.

“Varenkin je.” Pruţi mu komad crvene tkanine s koje joj se voda cijedila u krilo.

Jens polako odmahne glavom. “Nakon što je pet godina nismo ni ĉuli ni vidjeli.”

“Jense, ovo je upozorenje. Obećala je da će ga izvjesiti kao upozorenje uoĉi revolucije.

Sjećaš li se?”

“Da, sjećam se.” Mrko je zurio kroz vjetrobran u mutne figure što su sitnim koracima brzale kroz kišu. “Blagi Boţe, sad će poĉeti krvoproliće.”

“Što to radiš?” upita Jens.

Valentina podigne pogled s igle i konca i nasmiješi se. Kleĉao je na podu i s Lidijom izraĊivao ţeljezniĉku postaju od drvenih kocaka. Imala je ĉetiri godine i ĉelo bi joj se nabralo od usredotoĉenosti dok bi ih slagala jednu na drugu, pomno oponašajući oca. Nosila je modru haljinicu od baršuna, s ĉipkastim ovratnikom i manšetama koje je podvrnula, a suknju zatisnula u donje rublje kako joj ne bi smetala dok radi. Valentina dobrohotno uzdahne — njezina plamenokosa kći pokazala se drugaĉijom nego što je ona oĉekivala, zlatnosmeĊih oĉiju kojima ništa nije promicalo i s izrazitom sklonošću igranju maketama vlakova s ocem umjesto veliĉanstvenom kućom za lutke koju joj je Valentina kupila za prošli roĊendan.

“Valentina”, Jens ĉuĉne oslonivši se o pete i prouĉi je s podignutom obrvom, “imamo sluţavku koja nam šije. Što to radiš?”

Igla joj je zastala na pola boda. Snizila je glas. “Pripremam se.”

Iz dţepa je izvadila zlatni rubalj i poloţila ga u rasparani porub skromne smeĊe haljine

~ 295 ~

što joj je leţala na koljenima.

On podigne pogled do njezina lica. Vidjela je kako je teško progutao. “Najdraţa Valentino, zar je zaista do toga došlo?”

“Da, vjerujem da jest.”

Lidija se nasmijala i ostavila kocke klikćući od zadovoljstva. “Mama, mogu li se i ja igrati?”

Lenjin se vraćao. Slavni Vladimir Iljiĉ Lenjin napokon se vraćao iz prisilnog izgnanstva u Švicarsku. Arkin je znao što taj trenutak znaĉi: kraj Romanovih.

Nakon pet stotina godina tiranije, napokon im je odzvonilo. Sada kada narod ima voĊu oko kojeg će se okupiti, nitko i ništa neće ih moći zaustaviti. Ni car, ni njegova vojska, ni otuţni pokušaji ušutkivanja prosvjeda proletarijata nakon ukidanja Dume. Gnjev je kljuĉao u zraku. Ulice Petrograda gorjele su. Ne samo trgovine i kapitalistiĉke tvrtke, nego i tlo pod nogama. Gorjelo je zatirući stare obiĉaje i oslobaĊajući Rusiju od nepravde i straha.

Arkin je pripalio cigaretu i udahnuo dok je razgibavao ozlijeĊeno koljeno te se osvrnuo po uredu. Bio je malen, ali imao je sve što mu je bilo potrebno. Plakate na zidovima: RADNICI, UJEDINITE SE! i POBJEDA NARODU! Golemu sliku stisnute šake i seljaka koji gazi po dvoglavom orlu Romanovih. Radni stol, telefon, ormarić, pisaći stroj. I hrpe pravokutnih bijelih kartica. Na stotine njih. Na njima je biljeţio imena, prezimena i ostale pojedinosti.

Na vrhu hrpe ispred njega pisalo je ime: Jens Friis — danski inženjer. Uhvatio je karticu dvama prstima i kresnuo ţigicu o nogu pisaćega stola. Plamen je gladno buknuo. Prinio ga je kartici i gledao kako je plamen guta dok se savijala, pucketala te sagorjela. Bacio ju je u metalni koš pokraj nogu.

Još malo. Kiselo se osmjehnuo dok je plamen proţdirao posljednje ostatke kartice. Još malo i Jens Friis više neće postojati.

Jens je u konjušnici timario Junaka brzim, ljutitim pokretima. Upravo je ĉuo da se general Krimov vratio s bojišnice iz rata protiv Njemaĉke. Sa sobom je donio priĉe o tisućama mrtvih i sramno slabo opremljenim ruskim vojnicima. Vojnici su umirali od hladnoće i izgladnjelosti, a oni preţivjeli stupali su u raspadnutim ĉizmama i stopala su im trunula u rovovima. Nedovoljno streljiva. Otrovni plinovi koji su ih osljepljivali. Bez hrane, bez pokrivaĉa i bez vjere u zapovjednike. Na tisuće ljudi dezertiralo je iz oĉaja i jada.

“Tko bi ih krivio?” promrmljao je, i baš u tom trenutku zaĉuo koĉiju kako se zaustavlja ispred njegove kuće.

“Vaša vojvotkinja Vas traţi”, doviknuo je Lav Popkov nacerivši se.

“Ona nije moja vojvotkinja, klipane.”

~ 296 ~

Krupni Kozak volio se s vremena na vrijeme pojaviti u konjušnici te je posebno uţivao kad bi Jensa natjerao da plane. Onoga dana kad se Valentina iselila iz doma Ivanovih i postala Jensova supruga, Popkov je takoĊer otišao. Nitko nije znao gdje sada ţivi i kako, no u posljednjih je nekoliko godina pustio gustu crnu bradu te se ĉinilo da uţiva u novosteĉenoj slobodi. Kad bi naveĉer vjeţbala neku novu skladbu za koncert, Valentina je voljela biti sama kako bi se mogla usredotoĉiti pa bi Jens prošetao do konjušnice provjeriti kako je Junak i popušiti cigaretu pod zvijezdama. Popkov bi gotovo svaki put bio ondje sa špilom karata i bocom votke.

Samo jedanput su se potukli, a razlog tomu bila je Valentina. Zbilo se to prošle godine netom prije Boţića, one noći kad je Rasputin ubijen i baĉen u rijeku. Popkov joj je htio reći da je ĉuo kako se Viktor Arkin ponovo pojavio u Petrogradu. Jens mu je naredio da joj nipošto to ne govori. PosvaĊali su se. Na koncu se Jens posluţio jedinim jezikom koji je, ĉini se, dopirao do Popkovljeva tvrdoglava mozga te ga je srušio šakom na tlo. Pesnice su proradile. “Što ti se, zaboga, dogodilo?” zabrinuto ga je upitala Valentina kad je na koncu bijesno uletio u kuću.

“Popkov mi se dogodio”, zareţao je.

Ona se grohotom nasmijala, ne pokazavši ni trunke suosjećanja dok mu je ispirala posjekline. “Vjerojatno će ti prenijeti bjesnoću”, šalila se.

No ovoga ĉasa uopće nije bio raspoloţen za posjet grofice Serove. Nikad dosad nije navratila do njegove kuće, pa zašto bi sada? Dao je Junaku vjedro svjeţe vode, a kad je podignuo pogled, iznenadio se što umjesto grofice pred sobom vidi mladog Alekseja, njezina sina, kako stoji na ulazu u konjušnicu kao da mu je neugodno.

“Alekseju! Dobroje utro. UĊi. Je li ti majka ovdje?”

Djeĉak jedva doĉeka prići bliţe. Junak podigne glavu i tiho zarţe u znak pozdrava.

Izrastao je u visoka, štrkljastog mladića dugih udova, i bio je u onoj dobi kad još nije uspijevao potpuno upravljati njima. Bilo mu je gotovo dvanaest godina i svijet je promatrao jasno i izravno onim svojim mirnim zelenim oĉima.

“U koĉiji je. Ujaĉe Jense, došao sam se pozdraviti. Mama i ja napuštamo Petrograd pa sam te htio vidjeti.” Srameţljivo je slegnuo ramenima.

“Napuštate Petrograd?”

“Mama kaţe da ovdje nije sigurno.”

“Kamo idete?”

“U Pariz.”

Jens osjeti bolan ubod u grudima. Nije htio ostati bez djeĉaka. Poloţio mu je ruku na rame osjetivši napetost u njemu. “Nedostajat ćeš mi, Alekseju. Nedostajat će mi naše jahanje u šumi.”

Djeĉak ţustro i neveselo kimne. “Ja ne ţelim ići.”

“Majka ti je u pravu. Ovdje nije sigurno.”

“A ti? Vi ne odlazite.”

~ 297 ~

Jens se osmjehne. “Ja socijalistima neću biti zanimljiv. Danac sam pa se stoga ne brini, nisam u opasnosti.”

Aleksej uperi pogled u Jensa. “Jesi li siguran?”

“Dakako”, slaţe Jens.

Djeĉaku kao da je laknulo.

“U svakom sluĉaju”, dometne Jens, “moram ostati i brinuti se o Atilinim potomcima.”

Miš je imao dva mladunĉeta što su i dalje tumarala mišjom palaĉom zabavljajući Lidiju.

Aleksej se stane premještati s noge na nogu. “Što je?” upita blago Jens.

“Donio sam ti ovo.” Djeĉak mu pruţi smeĊu papirnatu vrećicu i zarumeni se od neugode.

Jens je uzme te tiho zazviţdi od iznenaĊenja. U njoj su se nalazili dijamantna narukvica i zlatne naušnice. “Nisam baš siguran da će mi pristajati”, reĉe.

“Ne.” Aleksejevi obrazi bili su jarkocrveni. “Nisu za tebe...” No uto primijeti Jensov podrugljiv izraz lica i nasmije se. Brzo se osvrne po konjušnici provjeravajući prisluškuje li ih itko, no nije bilo nikoga. Popkov je negdje nestao. “Mama je izvadila sav nakit iz sefa i sad ga sprema meĊu odjeću, te ĉak i u kutije kreme za lice.”

“Zbilja?”

“Da. Kaţe da bi joj ga mogli pokušati ukrasti.”

“Mama ti je vjerojatno u pravu.”

“Ovo je ostavila jer ima previše nakita, a kaţe da je ovaj gotovo bezvrijedan.” Zurio je u papirnatu vrećicu. “Meni ne izgleda bezvrijedno.”

“I nije, Alekseju. No tvoja mama ima toliko vrijedna nakita da joj ovaj, pretpostavljam, malo znaĉi.”

“Zato ţelim da ga ti uzmeš. Sakrij ga. U sluĉaju da...” Ponovo slegne koštunjavim ramenima.

“Hvala ti, Alekseju.” Jens je bio ganut te je ĉvrsto zagrlio djeĉaka. “Jako ćeš mi nedostajati.” Odmaknuo se korak drţeći ga rukama za ramena, oduševljen mirnom dostojanstvenošću njegova mladog uma. “Svakako nemoj prestati jahati, ĉuješ li?”

“Neću.” Djeĉak zatrepće. “Hvala ti, ujaĉe Jense, na...”

Jens mu raskuštra kosu. “Hajde, pozdravi se s Junakom dok ja porazgovaram s tvojom majkom.” Ţustrim korakom krene prema koĉiji. Grofica je sjedila unutra, odjevena u zeleno, tuţnih i ozbiljnih oĉiju.

“Dakle, odlaziš iz Rusije?”

“Da.” “U Pariz?”

Osmjehnula mu se i odmahnula glavom. “Tako govorim ljudima. No zapravo idemo na istok.”

“Dug je to put.”

“No kudikamo sigurniji nego da pokušamo zaobići bojišnicu na zapadu.”

~ 298 ~

“Sada nigdje nije sigurno. Ĉuvaj se.”

Ispruţila je ruku, prstima dotaknuvši njegovu koja je leţala na vratima koĉije. “Poslušaj me, Jense. Ĉula sam da plemići kuju zavjeru kako bi svrgnuli cara Nikolaja.”

“Mili Boţe, je li moguće da su se napokon prizvali pameti?”

“Ne. Šestorica nadvojvoda sastali su se s knezom Georgijem Lvovim iz Dume s namjerom da prijestolje ponude nadvojvodi Nikolaju Nikolajeviĉu.”

“Zamijeniti jednog Romanova drugim! Ludi su. Premijer Golicin preslab je da bi odrţavao red. Zar ne vide da je prekasno?”

“Ne, Jense, oni vole svoju zemlju. Ne ţele je se odreći, a znaju da bi, ako Romanovi izgube prijestolje, smjesta morali otići.”

“I ti voliš Rusiju, ali to te ne spreĉava da odeš.”

Odvratila je pogled od njega, usredotoĉivši se na konjušnice odakle je Aleksej upravo izašao, trĉeći prema njima. “Lagala sam ti, Jense. Kad sam ti rekla da je njegov pravi otac poginuli vojni ĉasnik.” Snizila je glas do šapta. “Otac mu je Romanov. Da se to ikad sazna, Aleksej bi bio u velikoj opasnosti.” Protrnula je. “Zbog toga odlazimo.”

Jens se okrene, zgrabi djeĉaka za ruku i ţurno ga ugura u koĉiju, zalupivši vratima.

“Brzo idite”, poţuri ih. “Idite već danas.”

“Sutra”, promrmlja ona.

“Ujutro ću vas doći pozdraviti”, obeća Jens.

Djeĉak mu se osmjehne. “Mogli bismo još jedanput otići jahati.”

Taj dan bio je poĉetak kraja. Valentina se probudila rano, tjeskobna, odveć nemirna da bi spavala. Ĉula je grad kako teško diše, ĉak i u njihovoj mirnoj ulici s drvoredom. Kosti su je boljele od napetosti, kao da je trĉala prebrzo i predaleko. Posvuda su se mogle ĉuti priĉe o radnicima koji se okreću protiv svojih šefova, o poštanskim djelatnicima koji su nasmrt pretukli ĉovjeka ĉije su naredbe deset godina slušali, o paru koji je vodio draguljarnicu iz koje su ih izbacili vlastiti zaposlenici. Bojala se za Jensa. Imala je priviĊenja o radnicima što poput slijepih krtica izlaze iz svojih tunela ispod zemlje i izmrcvare svojega direktora u njegovu uredu tankih zidova.

Ruka joj je nagonski poletjela prema njemu kako bi provjerila je li zdrav i ĉitav, a on ju je smjesta povukao na sebe. Ţestoko je vodila ljubav s njim, ostavljajući svoj trag na njemu, sitne ugrize po prsima i okus krvi u ustima kad mu je zubima okrznula donju usnicu. Danas joj je trebalo više od njega, više od mišića, koţe i snaţnog prodiranja. Trebala joj je krv iz njegovih ţila. Otkucaji njegova srca. A kad mu je naposljetku iscrpljena legla u naruĉje i kosa joj se u zamršenim uvojcima rasula po njegovoj koţi, oslonio se na lakat i pogledao je.

“Jutros si gladna, ĉini se”, nasmijao se.

Ona sjedne, podvukavši koljena ispod sebe. “Nemoj ići na posao, Jense. Ne danas.”

“Zašto ne danas?”

“Imam loš predosjećaj. Ostani danas kod kuće.”

~ 299 ~

“Moram ići, ljubavi. Moram se oprostiti od Alekseja. A trenutaĉno imamo i velikih problema.”

Srce joj se uzlupalo u grudima. “S radnicima?”

“Ne, premda se sindikati glasno bune i izraţavaju svoje zahtjeve. Rijeĉ je o starim drvenim vodovodnim cijevima. Istrunule su pa dolazi do oneĉišćenja vode te je ponovo izbio trbušni tifus. Obavijestio sam javnost da je ljudi moraju prestati piti. No što da rade?”

Spustio je noge na pod, mislima već u danu koji je pred njim.

Prokockala je priliku.

Jens nije jahao s Aleksejem. Premda je još bilo rano, kad je stigao pred palaĉu Serovih grofiĉina koĉija već je stajala natovarena i spremna pred ulaznim vratima, a Aleksej je pogrbljeno sjedio na stubama pred ulazom. Skoĉio je na noge spazivši Jensa na Junaku, no oproštaj im je bio kratak.

Grofica je bila uzrujana. “Nije htio ući u koĉiju dok te ne pozdravi.”

Jens se rukovao s djeĉakom u znak sluţbenog priznanja da je sada odrastao. “Pazi na majku, ĉuješ li?”

“Da, gospodine.”

“Piši mi. Javi mi što si odluĉio raditi u ţivotu.”

“Već sam odluĉio. Idem u vojsku.”

Jensu se stegne srce. “Još je rano za to. Sretno ti u novom ţivotu. Srest ćemo se opet, siguran sam, kad proĊe ovo ludilo.”

Djeĉak je susprezao suze. “Volio bih to.”

Jens ga ĉvrsto zagrli, poljubi mu majku u obraz i obeća da će se pobrinuti da Aleksejev konj završi kod dobrih vlasnika. A potom su otišli u crnoj koĉiji s koje je uklonjen zlatni grb. Jens je gledao za njima dok se nisu izgubili iz vida, ne mogavši zatomiti bijes na zemlju koja tjera ovakve krasne mlade ljude da se iz nje odsele. Aleksejev odlazak duboko ga je kosnuo te se popeo u sedlo natjeravši Junaka u ţustar galop niz šljunĉani prilaz. Pred kapijom ĉekao je neki ruţan konj zlih oĉiju, a na njemu je sjedio Popkov, ĉeškajući se po bradi poput lijena medvjeda.

“Koga vraga ti radiš ovdje?” upita Jens.

“Vaša ţena me poslala.”

“Zašto?”

“Da pazim na Vas.” Kiselo se nacerio.

“Idi kvragu.” Jens podbode konja u galop.

Toga je dana osamdeset tisuća radnika odloţilo svoje alate i izašlo na ulice Petrograda. Na otoku Vasiljevski izbili su nemiri i ţestoke demonstracije harale su gradskim ulicama.

Oblaci dima zastrli su obzor, a vlakovi, promet i pokretne trake u tvornicama obustavljeni

~ 300 ~

su. Trgovine i tvornice zabarikadirale su vrata i prozore, a radnici su izašli na ulice s barjacima u rukama. Jens je jahao srcem Petrograda njušeći to u zraku. Nesnošljivost i bezvlaĊe, ţelju za uništenjem, paljenjem, razbijanjem, rušenjem i kidanjem.

Automobili su leţali prevrnuti na bok, razbijenih prozora i vjetrobrana; vrata trgovina visjela su na odlomljenim šarkama, a roba je pobacana uz rub ceste gdje su se ljudi za nju otimali kao oko strvine. Sanduci votke ukradeni iz prodavaonica ţestokih pića potpirivali su nezadovoljstvo štrajkaša te su muškarci s crvenim trakama oko ruke i krvlju podlivenim oĉima krenuli vući Junakove uzde, uzalud pokušavajući zbaciti jahaĉa koji je sjedio na njemu. Jensa je preplavio osjećaj tuge. Volio je tu zemlju koja je sada rezala vlastite ţile sve dok ulice nisu postale skliske od krvi. Oko tisuću bogatih obitelji stotinama je godina drţalo ovu golemu zemlju u šaci, iscijedivši iz nje sve što se moglo. A sad će cijela Rusija zbog toga ispaštati.

Jens je jahao prema uredu, potišten zbog toga što je svaka tvornica kraj koje je prošao bila opljaĉkana. Neće proći mnogo dok i njegovi radnici ne sruše svod tunela. Radna snaga posvuda se razularila, uništavajući strojeve i skidajući stakla sa prozora. A dok je jahao, cijelim je putem iza sebe ĉuo kloparanje Popkovljeva konja.

“Odlazi kući”, viknuo je Jens.

No konj ga je nastavio pratiti poput sjene. Skrenuvši u Liţikovsku ulicu, doĉekala ga je blokada nalik na zid od opeke. Ulica je vrvjela ljudima s crvenim vrpcama na grudima i ţeljeznim šipkama u rukama. Radnici iz Raspovljeve ljevaonice u rijekama su se slijevali niz ulicu viĉući: “Borba za pravdu!” i “Smrt ugnjetavaĉima!” Junak uplašeno skrene ustranu, uznemiren vonjem mrţnje u uskoj uliĉici. Jens potapša ţivotinju po vratu napipavši mastan znoj te se okrene namjeravajući se vratiti putem kojim su i došli. No tog su se trenutka zaĉuli krici.

Pozornost mu je privukla skupina crvenih ogrtaĉa i sablje što su zabljesnule zasjekavši zrak. Zaĉulo se njištanje konja i kloparanje kopita. Jensa obuzme teška crna slutnja — vojska je poslana. Dakle, car je odluĉio da neće pregovarati. Zaĉuli su se hici iz pištolja.

Najednom je zavladala panika, a na ulicama je nastalo komešanje dok su ljudi pokušavali umaknuti sabljama no nisu imali kamo. Jens je vidio kako neki mladić posrće i nestaje pod kopitima. Natjerao je Junaka da uzmakne, raskrĉivši put pomoću njegovih širokih prsa i rašĉistivši obruĉ prostora kako bi se djeĉak mogao osoviti na noge.

Iza leĊa zaĉuo je Popkova kako ga urlajući upozorava na opasnost te se okrenuo.

Sagnuo se, za dlaku izbjegavši maĉ namijenjen njegovoj glavi dok su husari na konjima sabljama krĉili put kroz svjetinu, oštrica umrljanih krvlju. Jens je vidio da je Popkov stjeran u kut uza zid, i dalje u sedlu no ruke natopljene krvlju, dok je neki plavokosi zapovjednik podizao sablju i spremao se po drugi put zamahnuti. Zapovjednik je bio Ĉernov. Jens podbode Junaka natjeravši ga da skoĉi prema naprijed, rastjerujući štrajkaše, te u posljednji ĉas uspije okrenuti konju glavu ustranu i sudariti se sa Ĉernovljevim crnim pastuhom.

Oštrica promijeni smjer, i to taman dovoljno. Umjesto da prereţe Popkovu vrat, zasjekla mu je lice takvom silinom da mu je umalo odnijela glavu s tijela.

~ 301 ~

Jensu je zujalo u ušima te je obuzet ţestokim gnjevom svom snagom odalamio zapovjednika šakom u prsa, slomivši mu rebra i zbacivši ga iz sedla. Popkov klone prema naprijed dok mu je snaţan mlaz krvi šikljao niz vrat konja, no Jens ga jednom rukom zadrţi u sedlu, a drugom zgrabi ispuštene uzde. Njegova konja nije trebalo podbadati. Koristeći se ţivotinjinom snagom, Jens je probio put kroz štrajkaše koji su pokušavali pruţiti otpor. Ţeljezne šipke nisu se mogle mjeriti sa sabljama i puškama, no bili su brojĉano nadmoćniji.

Sve više vojnika padalo je iz sedala.

Dokopavši se pokrajnje uliĉice, Jens hitro sjaše i dotakne Popkovljevo rame. Drhtalo je.

Bio je još uvijek ţiv, Bogu hvala. Paţljivo je podignuo Kozakovu glavu s konja. Isuse Kriste, bila je skorena od krvi. Bijes i tuga proparali su i njegove grudi, no ruke su mu i unatoĉ tomu bile mirne dok je skidao svoj šal i ĉvrsto ga svezao oko Popkovljeve glave, ostavljajući mu zdravo oko nepokriveno. To se oko, napola sklopljeno i crno, pokušalo usredotoĉiti, a Popkovljevo krupno tijelo zanjihalo se na leĊima konja. Bio je jedva pri svijesti.

“Drţi se, Popkove”, odluĉno će Jens. “Odvest ću te kući.”

Skinuo je remen i svezao Kozakova zapešća oko vrata konja, a potom skoĉio u Junakovo sedlo drţeći Popkovljeve uzde u svojim rukama.

“Opet mi stojiš na putu, Friise.”

Jens pogleda naprijed. Nasred ceste stajao je muškarac oštra lica, odjeven u dug kaput i s puškom u ruci, a iza njega bila je mala vojska ljudi. Svi su oko ruke nosili crvene trake.

“Sklanjaj mi se s puta, Arkine.” Jens se nije imao vremena prepirati s tim gadom.

Krenuo je naprijed, vodeći Popkovljeva konja za sobom.

Uskom uliĉicom odjednom odjekne hitac iz puške, glasan poput grmljavine. To je bio jedini zvuk koji je Jens ĉuo; nikakvo njištanje ni bolno skviĉanje. Junak je samo zadrhtao, a potom se bez glasa srušio pod njim, najprije prednjim nogama, a potom, nakon kratke borbe, i straţnjim dijelom trupa.

“Ne, ne, ne!” riknuo je Jens iskoĉivši iz sedla prije nego što je konj pao na tlo. Kleknuo je pokraj Junakove glave poloţivši mu dugu njušku u pregib ruke, no tamne oĉi već su izgubile sjaj, a široke nozdrve ispustile posljednji dah. “Ne!” zaurla Jens skoĉivši iz ĉuĉnja i baci se na Arkina.

“Radovao sam se ovome trenutku”, reĉe Arkin neobiĉno iskrivivši usta te kundakom puške udari Jensa u glavu.

~ 302 ~

40

alentini su se tresle ruke. Ne zbog oka Lava Popkova koje je leţalo u emajliranoj posudi na kuhinjskom stolu. Ne zbog krvi koju je izgubio ni bijele kosti koja se nazirala u popreĉnoj posjeklini duţ ĉela. Ne zbog napora koji je morao uloţiti kako bi se zajedno s konjem vratio k njoj i ispriĉao joj što se dogodilo. Ne zbog smrti Junaka.

Ruke su joj drhtale zbog Jensa.

Isprala je Popkovu glavu i izvadila smrskanu oĉnu jabuĉicu, isplahnuvši duplju antiseptiĉkom otopinom, te mu stala nalijevati votku u grlo da ne moţe govoriti.

“Arkin ga je dohvatio”, profrfljao je.

Arkin ga je dohvatio.

Ruka joj je zadrhtala te je zamislila Arkinovo koljeno koje je smrskao metak iz Jensove puške. Natoĉila je i sebi votku.

V

Jens je u ustima osjetio okus sasušene krvi. To je bilo prvo što je oćutio. Slike su, jedna po jedna, poĉele sjedati na mjesto dok su mu se kotaĉići u glavi poĉeli okretati, isprva sporo, a zatim sve brţe i brţe, ĉupajući mu misli iz lubanje. Otvorio je oĉi.

Nalazio se u zatvorskoj ćeliji.

Kroz metalni rešetkasti otvor u stropu dopiralo je mutno ţuto svjetlo. Nije se gasilo.

Metalna vrata s prozorĉićem u visini oĉiju i vratašca za hranu u razini poda bile su jedine zanimljive stvari u prostoriji. Zidovi od opeke, u jednom kutu vjedro, a u drugom emajlirana posuda te uzak poljski krevet na kojem je leţao. Pod njim smrdljiv goli madrac, a povrh jedan pokrivaĉ.

Glava ga je boljela. Vid mu se maglio na jednom oku, a sasušena krv skorila mu se na obrazu nalik na crna raka što mu se zalijepio za lice. Ustao je, a soba se zavrtjela oko njega, no uspio je doći do vrata, zalupavši po njima šakom.

“Arkine, prokleti gade, otvaraj ova vrata.”

Lupao je sat vremena. Moţda dva? Nije imao pojma koliko, no šaka ga je zaboljela, a koţa na ĉlancima prstiju popucala. Oduzeli su mu cipele i remen pa nije imao ništa drugo ĉime bi mogao lupati. Polako je skliznuo na pod, leĊima oslonjen na hladan metal i naposljetku pustio mozak da misli.

~ 303 ~

Arkin je samo jedanput ušao u zatvorsku ćeliju. Dani su prolazili i Jens je ĉuo kako se neka druga metalna vrata uz zveket otvaraju, noge što se vuku duţ hodnika, povike straţara i katkada tiho cviljenje ostalih zatvorenika zbog ĉega bi Jens podviknuo. Ako bi netko i vrisnuo, brzo bi ga ušutkali.

Jens je dan za danom ţivio u svijetu sumraka. Nikad nikoga nije vidio. Dvaput na dan gurnuli bi mu hranu i vodu kroz otvor u vratima, kašu ujutro, a ĉorbu naveĉer. Slavio bi kad bi u njoj zatekao komadić hrskavice ili kupusa. Svakog jutra praznili su mu vjedro, vadeći ga kroz isti otvor u vratima, a prao se pomoću nekoliko kapljica vode za piće, koje je izlio u emajliranu posudu. Voda mu je postala dragocjena. Umoĉio bi prste u nju i prisjetio se koliko ju je puta u ţivotu nemarno i nesavjesno rasipao. A sad je bio poput onih stanovnika siromašnih ĉetvrti koji su se tiskali oko cijevi što propušta vodu, kojima svaka kapljica vrijedi zlata.

Svaki dan ĉekao je hoće li doći straţari sa ţeljeznim šipkama i teškim šakama. No nitko nije dolazio. Ama baš nitko. Stoga, kad je Viktor Arkin ušao u njegovu ćeliju nakon ĉetiri tjedna samovanja uz vlastite misli i vlastiti tjelesni miris, došao je u napast da mu se osmjehne. No umjesto toga bez rijeĉi je sjeo na madrac naslonivši se na zid i stao ga pomno promatrati. Iza Arkina stajala su tri straţara u odorama sa šipkama i lancima u rukama.

“Jense Friise.” Arkin je njegovo ime izgovorio kao da mu ostavlja gorak okus u ustima.

“Došao sam jer ţelim da nešto znaš.”

Jens ustane. Bio je viši od Arkina te je ovaj bio prisiljen podignuti pogled. “Jedino što od tebe ţelim ĉuti jest kad ću izaći iz ove rupĉage.”

“Ne budi tako nestrpljiv. Ovo će ti biti dom još dugo.” Oĉi mu se zatamnješe poput ugljena te spusti ruku prema koljenu. “Kao što će mene ovo koljeno još dugo podsjećati na tebe.”

“Da je bilo po mome, mozak bi ti se rasuo po onom dvorištu, a ne koljeno.”

Arkin trzne glavom, a Jensu se naĉas uĉini da će izgubiti kontrolu nad sobom. Pod maskom njegova lica, pod onom tvrdom bahatošću, vrebao je bijes. Jens je spazio njegovu sjenu u dnu onih sivih oĉiju. “Što si mi onda”, upita Jens, “došao reći?” “Ţelim da znaš da sam spavao s tvojom ţenom u izbi.”

“Laţeš” “Istina je.”

“Prokleti prljavi laţljivĉe. Valentina te se gnuša. Iskopala bi ti oĉi prije nego što bi ti dopustila da je dotakneš.”

“Bila je to njezina zamisao. I uţivala je.”

Jens nasrne na njega, iznenadivši ga, te ga tresne šakom u zlurado nasmiješena usta.

Straţari upotrijebiše svoje ţeljezne šipke, no Jens se obraduje spazivši krv na Arkinovu licu, koji je jarosno obriše zapešćem.

“Poznajem je, Friise, poznajem svaki pedalj njezina tijela. Onu pjegicu na bedru koju sam ljubio, sićušni bijeli oţiljak na rebrima koji sam sisao dok nije zastenjala, guste crne

~ 304 ~

kovrĉe oko njezina vlaţnog središta, koje sam lizao dok sam stavljao prste u nju i...”

Da ga tri straţara nisu sputala lancima, Jens bi bio ubio Arkina.

“Gubi se!”

Zadovoljna smiješka na licu, Viktor Arkin odšepa iz samice.

Valentina je osam mjeseci danonoćno traţila Jensa. Diljem grada ljudi su nestajali, prijatelji i ljubavnici danas su bili tu, a sutra već ne. Nitko ništa nije znao; nitko nije htio ništa znati, nikoga nije bilo briga — bili su odveć uplašeni za sebe. Rulja je harala ulicama, provaljujući u zatvore i ubijajući policajce. Kad god bi im palo na pamet, podmetali su poţare u velikim kućama i spalili sud i urede tajne policije. Sa stupova uliĉnih svjetiljki sada su visjeli agenti Ohrane, a grad je buktio od crvenih zastava i plakata: UNIŠTIMO TIRANE i POBJEDA PRIPADA RUSKOME NARODU. Valentina je bila paţljiva, toliko paţljiva da je ljudi više nisu prepoznavali. Nosila je skromnu seljaĉku odjeću, ruĉno tkane haljine i šalove, maramu oko glave i teške pokrpane ĉizme na nogama. Smršavjela je te su joj se obrazi udubili, blijedi i upali kao radnicima na ulicama. Ramena su joj se ovjesila i kraljeţnica se pogrbila, a pogled je obarala kako nitko ne bi spazio gnjev što je u njima plamtio. Lidiju bi ostavljala zatvorenu u sobi s njezinim vlakićem i knjigama, no nikad nije naišla na ikoga tko je ĉuo makar i rijeĉ o danskom inţenjeru imena Jens Friis.

Drugog oţujka 1917. car Nikolaj prisiljen je odreći se prijestolja. On i njegova obitelj stavljeni su u kućni pritvor u Carskome selu, a kasnije su prevezeni vlakom u Sibir. Tada se Petrograd promijenio i Valentina je to primijetila. Postao je crven: crvene trake oko ruke, crvene vrpce, crvene kokarde na kapama. Na ĉelo nove privremene vlade postavljen je Aleksandr Kerenski, koji se uplašio i pobjegao budući da je grad nastavio tonuti u bezvlaĊe.

General Kornilov, glavni zapovjednik vojske, otpušten je, a u ratu protiv Njemaĉke nastavili su se nizati porazi sve dok se Rusi nisu poĉeli na koljenima moliti da završi.

Toga ljeta vladao je kaos.

Najveći pak kaos vladao je u Valentininu srcu. Zaboravilo je kako kucati. Zaboravilo je kako biti ţivo. Leţalo je nijemo i prazno, bez krvi, krhka crna ljuštura teška poput olova ispod rebara. Katkad bi se potapšala po prsima ili ĉak udarila šakom izmeĊu grudi, no što god napravila, ono se nije pokretalo. Izgleda li tako slomljeno srce? Kao pokvaren sat.

Neobiĉno je bilo to da su joj se oĉi sjećale onoga što joj je srce zaboravilo. Noću bi plakale u krevetu bez Jensa, kao da su u stanju izbaciti bol na naĉin na koji srce nije moglo.

Tijelo joj je ţudjelo za njegovim izmeĊu plahti te je neprestano iznova udisala njegov miris na jastuku koji je grĉevito privijala uza se tijekom beskrajnih noćnih sati. Njegovu je košulju nosila u krevetu, njegove ĉarape u ĉizmama i iglu za kravatu u ovratniku bluze.

~ 305 ~

Njegovom je ĉetkom ĉešljala kosu, njegovom ĉetkicom prala zube. Da je mogla, sluţila bi se i priborom s njegova radnog stola, no umjesto toga u dţepu je nosila njegov sat.

Lava Popkova nije vidjela od dana kad mu je povila glavu zavojima. Nije ţalila zbog toga. Premda mu je rekla da ga ne krivi za muţevljevu otmicu i premda je on njoj rekao da je ne krivi zbog gubitka oka, oboje su lagali. Traţila je Jensa gdje god je mogla i znala.

Ponovo je otišla u Varenkinu staru kuću, no nije ju zatekla ondje, a ljubazni ĉovjek sa suprugom Ciganĉicom tvrdio je da nikad nije ĉuo za Viktora Arkina — bez obzira na to koliko mu novca nudila. Traţeći Larisu Sergejevu otišla je i do podrumske prostorije do koje ju je Jens bio odveo i koja je zaudarala po vodi iz kanalizacije, no ni ondje nitko nije ĉuo za Viktora Arkina.

Otišla je u crkvu. Ondje nije bilo svećenika, onoga koji joj je lagao. Kad je pitala gdje je, rekli su joj da ga je carska vojska nasmrt izbiĉevala u njegovu selu pred kćerinim oĉima. Ĉak ni ta slika nije joj nagnala srce da se oglasi. U svojoj skromnoj seljaĉkoj odjeći odlazila je na sastanke, priĉvrstivši crvenu vrpcu uz prsa, i prisustvovala svakom politiĉkom okupljanju u svakoj crkvi i svakoj dvorani koju je uspjela pronaći. Smiješila se licima koja je prezirala, razgovarala s muškarcima koji su htjeli ustrijeliti sve ministre iz vlade, odlazila sa ţenama iz tvornice u barove, a u jednome je ĉak svirala i glasovir. Rukavice nije skidala, njima prikrivajući glatke ruke.

Nitko nije ĉuo za Viktora Arkina. Što li je napravio? Vratio se u Moskvu? S Jensom?

Gdje si, Jense?

Bliţe od toga nije moglo. Kad bi razgovarala s njime, gotovo bi osjetila kako joj srce treperi. To, i kad bi sjela na njegov bijeli sag od sobova krzna s kćerĉicom u krilu i ĉitala joj o Isambardu Kingdomu Brunelu.

Arkin bi ih ponekad promatrao, Elizavetu i Valentinu.

Kad bi mu dozlogrdili sastanci, umoran od vike i prepirki tijekom kojih je svatko pokušavao nametnuti vlastitu volju prosipajući bujicu ideja, izmišljajući nove naume, nove spletke, nova pravila. Kerenski se okomio na boljševike, uništivši tiskarske strojeve njihova ĉasopisa Pravda i urede Centralnog komiteta. Naredio je uhićenje Zinovjeva i Kameneva zbog voĊenja proturatne kampanje, pa ĉak i samog Lenjina, koji se opet bio primoran skloniti na sigurno.

No bliţio se ĉas — takav kaos više nije mogao trajati. Crvena armija samo u Petrogradu brojila je dvadeset pet tisuća boraca, a uz potporu baltiĉkih mornara uspjeli su se oduprijeti napadu generala Lavra Kornilova. Arkin je izgarao od ţelje da boljševici preuzmu vlast u zemlji putem općeg krvavog puĉa i napokon stanu na kraj toboţnjoj vladi pod vodstvom Kerenskog. A daleko od ušiju, u jednoj tajnoj straţnjoj prostoriji, Lenjinu je došapnuo kako je potrebno satrti sve ostale revolucionarne stranke. Nikakvi menjševici. Nikakvi socijalistiĉki revolucionari. Nikakvi kadeti. Samo jedna stranka moţe vladati Rusijom, a to su boljševici. Rusiji je potrebna ţeljezna ruka.

~ 306 ~

Zbog toga se Arkin vratio u Petrograd, kako bi bio uz Vladimira Lenjina i kako bi se pobrinuo da voĊe revolucionarne opozicije budu baĉeni u lance u TvrĊavi Petra i Pavla. No katkad bi, kad bi ga svladao umor i koljeno ga boljelo više nego inaĉe, sebi dopustio da ih gleda na ulici, Elizavetu i Valentinu. Valentina je bila pametna. Bila je poput kameleona, skrivajući se pod bezliĉnom smeĊom i sivom odjećom, stapajući se s okolinom, misleći da je nitko ne vidi. Zar je stvarno mislila da joj itko tko ju je makar jedanput vidio moţe zaboraviti lice? Tijekom godina koje je proveo u Moskvi postala je još ljepša, putenija, ĉak i poţeljnija po naĉinu na koji se kretala, obiĉnom okretu glave ili zamahu kosom.

Elizaveta, koja se i dalje koĉoperila u svili i krznu, bila je laka meta svakom boljševiku ţeljnom osvete, no nastavljala je izlaziti na ulicu visoko uzdignute glave. Bio ju je upozorio. Ĉak ju je i preklinjao. No ona mu se osmjehnula i poljubila ga u usta kako bi ga ušutkala.

“Ja sam ja. A ti si ti”, promrmljala je. “Neka tako i ostane.”

Pa je pustio da ostane tako. Nije se mogao prisiliti da Elizavetu upita za dijete, no djevojĉicu nikad nije viĊao s njima, kao da ju je Valentina skrivala od svijeta.

Valentina je s Lidijom sjedila na šezlonu u primaćoj sobi svojih roditelja i preklinjala ih da napuste Petrograd dok još mogu.

“Valentina”, rekao joj je strogo otac, “ovo je naš dom. Ovo je naša zemlja. Neću je napustiti.”

“Tata, molim te, nije sigurno.”

Namrštio se, ali ne na nju, usmjerivši pogled prema sagu dok mu se koţa ovjesila, puna bora koje su mu se urezale duboko u lice. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci smršavio je kao i svi ostali. Valentina je primijetila i da u sobi nedostaju neke stvari. Dva zlatna svijećnjaka i vrijedna stara rešetka za kamin od sedefa. Je li ih sklonio nekamo, ĉuvajući ih za bolja vremena? Ili ih je prodao ili iskoristio kao mito? Moţda su ih ĉak i ukrali nadobudni vojnici Crvene armije što su tumarali uokolo.

“Ne bojim se ja tih boljševika”, rekao je.

“Trebao bi”, oglasi joj se majka. Ĉinilo se da je spomen njihova imena nije uplašio, ĉak ni uzrujao. Bila je odjevena u tamnu svilenu haljinu — bez bisera ili bilo kakva nakita, primijetila je Valentina. Dakle, i ona je bila oprezna na svoj naĉin. “Svi bismo se trebali bojati, ne onoga što su već napravili, nego onoga što će tek uĉiniti.”

Filip Ivanov je pogleda, iznenaĊen. “Kako znaš što se spremaju uĉiniti?” “Ĉitam novine, ĉujem priĉe. Progone nas jednog po jednog. Prisvajaju naše kuće. Samo je pitanje vremena.”

“Mama, zar ih ne mrziš?”

“Ne. Oni se bore za ono u što vjeruju, baš kao što i mi ţivimo na naĉin u koji vjerujemo.”

Suprug joj uzrujano frkne nosom te Valentina priĊe njegovu naslonjaĉu.

“Ostani kod kuće, tata. Ĉuvaj se.” Dotaknula mu je ruku i on joj stisne prste. Sagnula se

~ 307 ~

i poljubila ga u obraz. Bio je mekši nego inaĉe, kao da je s njega skinut vanjski sloj. “Pazi na sebe i mamu.”

“Je li to ono što ti radiš? U toj smiješnoj odjeći? Nikad nisam mogao zamisliti da će mi kći i unuka nositi takve dronjke.”

“Djede”, reĉe Lidija smiješeći se poput svojega oca, “i ti bi trebao nositi radniĉku košulju i vunenu kapu. Izgledao bi smiješno.”

Nasmijali su se. Valentina se kasnije sjetila toga posljednjeg zajedniĉkog smijeha.

Stanje se pogoršalo kad je ponovo zahladilo i Valentina je poĉela pripremati kuću. Pozvala je trgovca namještajem koji je odnio većinu njihova imetka u zamjenu za debeo sveţanj novĉanica. Dobivene rublje smjesta je zamijenila za zlatne dukate i dijamante budući da će papirnate novĉanice uskoro postati bezvrijedne. I trgovac namještajem i draguljar bezoĉno su je opljaĉkali, no nije si mogla priuštiti da se prepire s njima.

Otpustila je svu poslugu, kuću napunila bezvrijednim krevetima, stolcima i ormarima, a sve svoje i Lidijine stvari zakljuĉala u dvjema sobama na gornjem katu. Saĉuvala je Jensove nacrte, nekoliko komada njegove odjeće, ni jednu knjigu, par glomaznih cipela i nekoliko osobnih stvarĉica. Svega ostalog se odrekla. Lidija je uza se ĉvrsto privijala vlakić i drvene kocke dok je sjedila u majĉinu krilu i pozorno je slušala.

“Moramo postati jedne od njih”, objašnjavala joj je Valentina. “Ne smijemo im dopustiti da nas izbace iz kuće jer nas u protivnom tata neće znati naći kad se vrati.”

“Hoće li se brzo vratiti?”

“Hoće, anĊele moj. Uskoro.”

ZlatnosmeĊe oĉi zatreptaše. “Meni je sad pet godina, mama.”

“Znam.”

“Gotovo sam odrasla.”

Valentina se osmjehne. “Nego što.”

“Zato mi moraš reći istinu, mama.”

“Dakako.”

“Kad će se tata vratiti?”

“Uskoro.”

Najgore je bilo s koncertnim glasovirom Erard — odreći se njega bilo je kao da su joj odsjekli ruku. Ulaštila ga je dok nije zablistao i posljednji put sjela na stolac dok je Lidija sjedila na podu oslonivši se leĊima o Valentininu nogu. Svirala je Chopina, a Lidija je plakala. “To je tatina najdraţa.”

“Moţda ju je ĉuo.”

Lidija odmahne glavom, grizući usnicu. Nakon toga glasovir su odnijeli na kolima.

U kuću su ušli ljudi. Ljudi što su raznosili blato s ĉizama po ulaštenim podovima i koji

~ 308 ~

nisu znali ĉemu sluţi prekidaĉ za svjetlo ni kako se sluţiti vodokotlićem. Valentina se zatvorila u svoje dvije sobe, sklupĉavši se na krevetu, umotana u Jensovu pamuĉnu košulju koja je umjesto njegova poprimila njezin miris. Izgubila je kuću, njegove ljubljene knjige, a sada i njegov miris. Uronila je lice u njegov jastuk, a s usana joj se oteo zvuk, potmuo prigušeni jauk iz dubine duše.

Lidija je sjedila na vrhu stuba obgrlivši koljena i promatrajući dva bosonoga djeĉaka kako igraju nogomet s oĉevim joj globusom.

“Nemoj joj nauditi, Viktore.”

“Elizaveta, nikad neću nauditi tvojoj kćeri, to sam ti obećao. Njezin je muţ još uvijek ţiv samo zbog tebe.”

“Ne dopusti da joj oni naude, oni ljudi u sivom koji se nazivaju vojskom. Ili oni što haraju gradom u ĉoporima poput vukova, dijeleći svoje viĊenje pravde. Ne dopusti im da joj naude.”

“Uĉinit ću sve što je u mojoj moći. Kad ukloniš branu s rijeke, ne moţeš zabraniti vodi da teĉe. No”, podignuo je glavu s jastuka i poljubio joj vitak vrat, “vidjet ću što se moţe.

Kako bih tebe zaštitio.”

Leţeći na njemu zanjihala je kukovima u ritmu njegovih pokreta, okrznuvši mu prsa grudima mekanima poput baršuna. Tih uzdah isprekidao joj je rijeĉi. “Ne treba mi zaštita.”

Utisnula mu je ĉvrst poljubac u usta, potraţivši njegov jezik svojim kao da će bez njega umrijeti od gladi.

~ 309 ~

41

P

etrogradom se zaorio zvuk nalik na udarac Thorova malja, od kojeg su prozori zaklepetali poput kostiju u grobnici. Prenuo je Valentinu dok je ĉitala knjigu i probudio Lidiju, koja je u spavaćici odbrzala do majĉina kreveta oĉiju razrogaĉenih od uzbuĊenja. Ĉvrsto je zagrlivši, Valentina je osjećala kako joj kćerino srce treperi.

Pogledala je na sat. Bilo je 21.45, 24. listopada 1917.

“Mama, je li to grmljavina?”

“Nije, mila. Zvuĉi kao top.”

Lidija širom razrogaĉi oĉi. “I to velik.”

“Da, jako velik. Mislim da je to brodski top.”

“S kojeg broda?”

“Ne znam.” No krv joj se sledila u ţilama jer je znala što top oznaĉava: poĉetak revolucije.

Arkin joj je to mogao reći. Bila je to Aurora.

Bila su ĉetiri sata ujutro i Valentina je stajala pod mraznim noćnim nebom, promatrajući kako njezin svijet izgara. Nije bilo nikakvih sjajnih zvijezda repatica, niĉega znaĉajnog da obiljeţi taj trenutak. No negdje u daljini iznad gradskih krovova poţar je progorio rupu u mraku, a njegov plamen zatro je i posljednji traĉak nade u njezinu srcu da će se Rusija uspjeti izvući iz ponora. Što je to znaĉilo? Za Jensa. Za njezinu kćer. Za njezine roditelje. Njihova je svijeta nestalo. Tlo pod nogama izmicalo joj je, a rukama je ĉvrsto stisnula ulazna vrata kuće od kovana ţeljeza, kao da ona mogu sprijeĉiti svemir da joj se ne sruĉi na glavu.

Jense, jesi li negdje u gradu? Jesi li čuo brodski top?

Bila je uvjerena da je Jens još uvijek ţiv te da udiše isti noćni zrak kao i ona. Zbog ĉega Arkin ne bi prosvirao glavu ĉovjeku koji ga je obogaljio, to nije znala, no ništa je nije moglo uvjeriti u to da je mrtav. Ništa. Još je ĉvršće stisnula ledenu šipku kapije. Imala je osjećaj da joj njegove misli polako prodiru u um. U loncu bi miješala kašu za doruĉak i odjednom bi ĉula njegov uzdah te bi znala da je zamišlja kako zatiĉe kosu iza uha i gricka vršak jezika dok se usredotoĉuje. Okrenula bi se od štednjaka, no nikad ga ne bi ugledala. Ili kad bi se ljutila na derane s donjeg kata što su šutnuli loptu kroz prozor, a staklo je bilo nemoguće

~ 310 ~

nabaviti, ĉula bi Jensa kako baš u tom trenutku razmišlja o tome kako su djeca sa sela nepismena i kako bi revolucija prije svega trebala donijeti besplatno i obavezno obrazovanje za sve.

Njegove misli ĉuvala je kao blago. Kako bi joj koja pala na um, paţljivo bi ih omatala vatom i sakupljala ih kao što lepidopterolog sakuplja leptire. Noću bi ih vadila i preslušavala, uvijek iznova, leţeći u njegovu krevetu i grleći njegov jastuk. Dok je tamu grada razgonila vatra, njezina je ostajala postojana i sveprisutna.

“Nećeš ga pronaći u tom plamenu”, zaĉuo se glas iz noći.

“Lave?”

Golemi lik Lava Popkova iskoraĉio je iz sjene u krug svjetla uliĉne svjetiljke kako bi vidjela da je to on. Bio je krupniji nego ikad. Povez mu je prekrivao praznu oĉnu duplju, a guste crne kovrĉe padale su mu preko oţiljka na ĉelu. Bilo joj je drago što ga vidi. I to ju je iznenadilo.

“Nema više konja?” Mahnuo je prema konjušnicama gdje je nekoć kartao s Jensom i Valentini prvi put padne na pamet da mu zacijelo nedostaje prijatelj.

“Ne, prodala sam ih.” Ĉim se konjušnica ispraznila, cijele su se obitelji bez ikakva pitanja uselile u pregratke za konje u kojima su spavale prekrivene slamom i jele zob iz korita. Valentina nije prigovarala. Nije ju bilo briga. Htjela je osjećati nešto prema njima, no nije mogla. Zbog takvih ljudi izgubila je muţa i sestru — za takve se Arkin borio. Zar ne vidite što radite? htjela im je vikati. Zar ne vidite da osim onoga što je loše uništavate i sve što je u Rusiji dobro? Ţurno je sklonila Popkova sa svjetla. “Imaš li vijesti?”

“Da.” “O Jensu?”

“Ne.” Nije htjela da išta ĉuje, nikakav zvuk, ĉak ni najtiši uzdah, premda su joj od razoĉaranja prsnule kosti. “Nego o kome?”

Zahihotao se te joj je došlo da ga zgrabi za bradu i protrese je. “O kome?” ponovo je upitala.

“O ĉovjeku koji se zove Erikov. Ĉujem da uţiva povjerenje druga Lenjina.” “Što se to mene tiĉe?”

“Ime mu je Viktor Erikov.”

Srce joj je zastalo. “Viktor Erikov?”

“Arkin je promijenio ime. Zbog toga nismo uspijevali naći toga krvoţednog gada.”

“Zašto bi to uĉinio?”

Krupna se sjena pomakne. “Zbog tvoje obitelji. Jer se ime Arkin previše povezivalo s ministrom Ivanovim. A on se htio od njega ograditi.”

Valentina kimne. “Znaš li gdje je?”

“Još ne. Ali saznat ću.”

~ 311 ~

“I reći ćeš mi?”

“Da. To će te vjerojatno stajati glave, no reći ću ti. Dotad ne izlazi iz kuće.”

“Gdje su revolucionari?”

“Posvuda. Prokleti boljševici zauzeli su ţeljezniĉke stanice i prisluškuju telefonske linije. Ĉak su i u Drţavnu banku provalili. Ti se ne šale, zato ne izlazi iz kuće.”

“Hvala ti, Lave.”

On slegne ramenima i okrene se da ode.

“Lave.” Uhvatila ga je za ruku. Bila je ĉvrsta kao kamen. “Ţao mi je zbog tvojega oka. Ĉuvaj se.”

Zabrundao je nešto nerazgovijetno, što je zazvuĉalo poput potmule grmljavine u njegovim granitnim prsima, i krupnim koracima nestao u noć.

“Ostani ovdje, Lidija. Zakljuĉaj vrata. Nikome ih ne otvaraj.”

“A što ako mi zatreba zahod?”

“Koristi vjedro.”

Tanki nosić namreškao se od gnušanja.

“Ozbiljno, Lidija.”

“Kamo ćeš?”

“Idem pronaći tatu.”

Srcoliko lišce ozarilo joj se kad ju je pogledala. “Smijem li i ja poći?”

“Ne. Ti moraš biti dobra. Tata će se vratiti samo ako budeš dobra.”

“Bit ću dobra, mama.”

Kći joj namjesti anĊeosko lice, no Valentina se nije dala zavarati. “Ozbiljno ti govorim.

Ne otkljuĉavaj vrata. Obećaj mi.”

“Obećavam.”

Poljubila je kćer u raskuštranu kosu natjeravši se da joj povjeruje.

“Valentina!”

Stajala je u veţi doktora Fedorina uplašeno se osvrćući preko ramena. Grad je trenutaĉno mirovao, kao vuk koji spava nakon bogata noćnog lova. No to nije znaĉilo da neće opet ubiti.

Nikolaj Fedorin uvukao ju je u kuću i brzo zatvorio vrata. “Danas ne bi smjela biti na ulici, Valentina. Odveć je opasno.”

“Samo sam došla ĉuti što ste saznali.”

“Draga moja djevojko, grad nam je eksplodirao u lice. Boljševiĉka revolucija razdire Petrograd, a njihova Crvena armija zatvara svakoga tko nije njihov istomišljenik. Sefovi tvornica, bankari i svi politiĉari su...” Zastao je primijetivši da su joj usne problijedile.

“Moj je otac jedan od tih politiĉara.”

~ 312 ~

On odmahne glavom od oĉaja. “Ne idi k njemu, draga moja.”

“Moram. A što ćete Vi?” “Ne brini se, ja sam siguran. Lijeĉnik sam, trebat ću im. Vidim da i ti nosiš svoju odoru bolniĉarke, ona bi te trebala zaštititi.”

Valentina ţurno otvori vrata. “Na to i raĉunam.”

Prošlo je dobro, bolje nego što je Arkin mogao sanjati. Kerenskijeva vlada prevrnula se poput mrtve ovce prepustivši vlast crvenima.

MeĊutim — osmjehnuo se sam sebi razmišljajući o tome koliko je Kerenski glup — veĉeras će se zaprepastiti kad ih sve uhite u Zimskoj palaĉi. Prije isteka dana ĉlanovi Kerenskijeva ministarskog vijeća bit će zatoĉeni u ćelijama TvrĊave Petra i Pavla. Hodao je ukrug po uredu ne bi li odagnao bol iz noge, ĉekajući da stignu novi zatvorenici.

Na um mu padne Friis. Svaki je dan razmišljao o inţenjeru. I o Ivanovoj. Oni su mu bili trn u oku što ga nije mogao išĉupati, bez obzira na to što uĉinio. Povukao je cigaretu napunivši pluća dimom, no ne uspijevajući istisnuti prizor njih dvoje koji mu se urezao u pamćenje, sjećanje na njih kako trĉe zajedno pod kišom drţeći se za ruku, tijela priljubljenih u zajedniĉki obris, ne odvajajući pogled jedno s drugoga.

Bila je u pravu. Valentina Ivanova znala je toĉno što radi. Zaista je svaki dan mislio na nju, baš kao što mu je i rekla da hoće. Ironiĉno je bilo to što bi, da mu koljeno nije stradalo, sad vjerojatno bio mrtav. Valentina mu je spasila ţivot. Inaĉe bi mu već odavno navukli odoru i poslali ga u onaj besmisleni rat protiv Njemaĉke. Bio bi topovsko meso, pokošen negdje na bojnom polju, i Valentina bi ga se oslobodila. Svega njegova osim djeteta, njegom djeteta, koje je bilo dio njega koji će uvijek nositi uza se. Ako je bilo njegovo. U to nikad nije mogao biti siguran, zar ne?

Rukom je obrisao lice zatomivši onaj poznati osjećaj praznine u trbuhu koji bi osjetio svaki put kad bi pomislio na dijete. Bio je umoran. Neispavan. Strahovao je zbog noći koja slijedi i noţeva koje bi mu ostali drugovi mogli zabiti u leĊa budući da je sada raspolagao odreĊenom koliĉinom moći.

Sjeo je za stol i kratko naredio vojniku koji je stajao pred vratima: “Sljedeći zatvorenik!”

Arkin nije ustao sa stolca. No bilo mu je teško ne iskazati joj barem toliko poštovanja.

“Zatvorenice Filipe Ivanove”, reĉe on, “nareĊujem da vas se odvede pred sud gdje će vam se suditi kao izdajici naroda.”

“Ti licemjerna ništarijo, što ti i tvoj soj znate o ovoj zemlji? Vjerno joj sluţim već...”

Arkin kimne straţaru koji ministra udari kundakom puške u lice. Ruke su mu bile svezane iza leĊa pomoću uţeta pa nije mogao obrisati krv što mu se cijedila iz usta.

“Nemoj.” Tada se Elizaveta po prvi put oglasila. “Molim te, nemoj.”

~ 313 ~

Dopustio si je da je pogleda i upamti toĉnu nijansu njezine zlatne kose i glatku koţu obraza i vrata.

“GospoĊo Ivanova.” Shvatio je da je oslovljava s poštovanjem koje nije uspio prikriti.

Usredotoĉio se na dva lista papira na svom stolu od kojih je na jednom pisalo ime Filipa Ivanova, a na drugom Elizavetino. Uzeo je nalivpero zadrţavši vrške prstiju na njezinu imenu. Bliţe od toga nije joj smio prići. “I Vama će se suditi zbog izdaje jer ste pomagali muţu pri njegovu zlorabljivanju proletarijata s ciljem punjenja blagajne Romanovih.”

Nije ništa rekla. Još je uvijek nije mogao pogledati. “Vodite ih.”

“Odmah, druţe Erikov.”

No kad joj je straţar zgrabio muţa za ruku, Elizaveta reĉe: “Ĉekajte.”

Straţar se stao krzmati zbog duboko usaĊene navike pokornosti. Ruku svezanih iza leĊa Elizaveta se okrenula prema muţu i poljubila ga u obraz. “Zbogom, Filipe. Bog neka te ĉuva. U ovom se ţivotu više nećemo vidjeti.”

“Elizaveta, ţeno moja, moram...”

“Vodite ga. Ona neka ostane”, zapovjedi Arkin.

“Elizaveta”, kriknuo je Ivanov dok ga je straţar odvlaĉio iz prostorije, “volim...”

Straţar je zalupio vrata iza sebe. Arkin i Elizaveta dugo su se gledali, sami u prostoriji.

“Ne mogu te spasiti”, reĉe on.

“Znam.”

Osmjehnula mu se jednako prisno kao i nekoć na ĉipkom izvezenim jastucima Hotela de Russie. Na njezinim usnama nije bilo ni traga tuzi ili kajanju dok je stajala potpuno mirno u njegovu uredu. “Čort!” Bacio je nalivpero na stol i prešao preko prostorije dok joj nije došao dovoljno blizu da je dodirne, no ruku je drţao spuštenu uz bok. “Elizaveta, spasio bih te da mogu. No ti si ţena ministra. Sam Bog zna da bih, kad bih mogao.”

Njezine plave oĉi blistale su od zadovoljstva. “Znam. Ne brini se za mene.” Otmjena joj je odjeća bila prljava, a rukav pokidan.

Pitao se kakva ga je to gruba ruka poderala. “Ţelim te posljednji put pogledati”, tiho će ona.

Tada ju je dodirnuo, poloţivši joj prste na blijed obraz. Nagnula je glavu njeţno je oslonivši o njegov dlan. “Ĉuvaj se, Viktore. Ovo su jako opasna vremena i ţelim da...”

Teško je progutala i poljubila mu prste. “Da si na sigurnom. Mrzim sve što predstavljaš, mrzim ono što će tvoji boljševici uĉiniti mojoj zemlji, no”, podignula je glavu, “tebe ne mogu mrziti.”

“Elizaveta, uĉinit ću što god budem mogao kako bih te poštedio stroge kazne suda, ali...”

“Ne, Viktore, ne ĉini ništa za mene, preklinjem te.” Te je rijeĉi izgovorila sporo i promišljeno, kao da ţeli da mu se njihovo znaĉenje ureţe u svijest. “U posljednjih nekoliko godina proţivjela sam više nego ikad prije u ţivotu. Proţivjela i voljela. To mi je dovoljno.

Pruţio si mi radost za kakvu nisam ni znala da postoji. Spasibo.”

~ 314 ~

Njeţno joj se osmjehnuo i ne pokušavajući prikriti oštru bol koja ga je štrecnula ispod rebara. “Spasibo”, ponovi on poput jeke.

“Bog neka te ĉuva”, promrmlja ona i krene prema vratima.

Kad se Valentina vratila kući, Lidija je kleĉala na vrhu stubišta gaĊajući sušenim groţĊicama dva odrpana djeĉaka u predvorju na donjem katu. Valentina nije tratila vrijeme koreći je, nego ju je zgrabila za zapešće, odvukla je u njihove sobe i kleknula ispred nje kako bi im oĉi bile u istoj razini.

“Lidija, imam sastanak s jednim ĉovjekom i ţelim da poĊeš sa mnom.”

“Je li s tatom?”

“Ne. Dočenka, kćerĉice mila, ne ţalosti se. Ako ovo odigramo kako treba, uskoro ćemo vidjeti tatu.”

“To svaki dan govoriš.”

“Ali danas je istina.”

Pomno im je odabrala odjeću, skromne haljine i kapute, bez volanĉića i krzna. Lidijine plamene uvojke ugurala je ispod smeĊe marame preko koje joj je navukla pusten šeširić.

“Danas moraš izgledati kao radniĉka kći.”

Promatrale su se u zrcalu u toj neuglednoj odjeći.

“Tebi tvoja lijepo stoji, mama. Ali meni moja ne.”

Valentina podigne Lidiju u naruĉje i poljubi joj ĉelo. “Ti ne bi mogla biti ruţna ni da se trudiš, anĊele moj. A sad me slušaj. Htjela bih da mu kaţeš neke stvari.”

“Mislila sam da si mrtav”, reĉe Valentina.

Valentina je ušetala u ured druga Erikova i zagledala se Arkinu u lice, u njegovu sivu odoru i novosteĉenu oholost u oĉima te je po tisućiti put poţalila što mu nije zarila skalpel doktora Fedorina u grlo na dan dvoboja na Sljemenu pištolja.

“Mislila sam da ćeš umrijeti od gangrene”, reĉe.

“Nije mene tako lako ubiti.” No pogled mu nije poĉivao na njoj nego na djevojĉici.

“Viktore, ovo je tvoja kći Lidija.”

Arkinovo lice ostalo je bezizraţajno. Nije se ĉak ni osmjehnuo djetetu. Valentina u sebi protrne ispustivši kćerinu ruĉicu i gledajući je kako je odskakutala poput male vilenjakinje do visokog ĉovjeka za stolom. Stisnuta grla promatrala je svoju malenu junakinju.

“Dobrij den, tata.”

U kutu Arkinove ĉeljusti zaigrao je ţivac. Sive su mu oĉi vrludale dok je pruţao ruku prema njoj i drhtavim joj prstima dotaknuo tjeme. “Kako ću znati da je moja?”

“Jer ti se kunem da jest. Već sam bila trudna kad sam se udala za Jensa Friisa.”

Valentina je zahvalila Bogu što Arkin nije bio u blizini na dan Lidijina roĊenja.

Odmaknuo je ruku, no Lidija je nastavila zuriti prema njemu širom otvorenih oĉiju.

~ 315 ~

“To ništa ne znaĉi”, reĉe on. Glas mu je bio hladan. “Mogla bi biti i Friisovo nezakonito kopile.”

“Ne.” Valentina obori pogled kao da se stidi. “Jens i ja uvijek smo pazili da ne ostanem trudna.”

“Moţda laţeš.”

“Ne laţem, kunem se kćerinim ţivotom. Pogledaj joj usta, tvoja su. Pogledaj joj bradu, ima oblik tvoje.” To je bila laţ, no osjećala je koliko je htio da bude istina.

“A kosa?” Posegnuo je prema šeširu.

No Valentina je Lidiju upozorila da ni pod koju cijenu ne skida šešir. Bez imalo oklijevanja Lidija ga zgrabi za ruku, ĉvrsto je stisne i poloţi mu svoj mali obraz na dlan.

Pogled je uprla u Arkina s ĉeţnjom svojstvenom samo djetetu.

On nije hitro povukao ruku, nego je stao pomno promatrati. “Oĉi joj nisu moje. A ni tvoje.”

“Oĉi su joj iskljuĉivo njezine. Mnogo je toga na Lidiji takvo.”

U prohladnom uredu on ĉuĉne oslonivši se o petu, a drugu nogu ukoĉeno pruţi ustranu te je stane pomno prouĉavati licem koje nije odavalo nikakve osjećaje. No pustio je da mu prsti ostanu zarobljeni u njezinim ruĉicama.

“Dakle, ti si Lidija”, reĉe joj. Glas mu je bio blag.

“A ti si moj tata”, Lidija će tiho. Nagnula je glavu ustranu i stidljivo se osmjehnula, a potom mu iznenada obavila tanahne ruĉice oko vrata, stisnuvši ga u ĉvrst obruĉ kao da ga nikad neće pustiti. Oglasila se tihim zvukom nalik na mijaukanje. “Tata.” Poljubila ga je u obraz.

Valentina je gledala, osupnuta. Nije joj dala takve upute, no jasno je vidjela kako se ĉovjek kojeg je mrzila rastapa od dragosti. U kćerinu zagrljaju kao da su mu se kosti smekšale, a s njima se rastopio i djelić njezine mrţnje prema njemu. Kad mu je djevojĉica privinula obraz uz svoj, oĉi su mu se napola sklopile, a crte lica rastopile se kao da su se temelji pod njima urušili. Lidija i on dugo su ostali zagrljeni, da bi je potom on ţustro poljubio u ĉelo, uspravio se i vratio za stol ne pogledavši ni jednu ni drugu. Izvadio je neki obrazac, ispunio ga i pruţio Valentini.

“Izvoli”, reĉe. “Dopuštenje za napuštanje Petrograda. A sad idi.” Proĉitala ga je.

Pogledala je Lidiju. I pokidala papir. “Na njemu nema imena mojega muţa.”

“Nema.”

“Ne idem iz Petrograda bez njega.”

“Ako ostaneš u ovom gradu, Crvena armija na koncu će doći po tebe, Valentina, koliko god se skrivala pod tim smeĊim kaputom. Ti si ministrova kći i oni će te dograbiti. Ne kockaj se djetetovim ţivotom.”

“Ako Jens Friis ostaje, ostajemo i mi.”

“Ne budi tako nerazborita, Valentina. Misli na Lidiju.”

“Ako on umre, i mi ćemo umrijeti.”

“Ne mogu vas sve spasiti.”

~ 316 ~

“Zapiši i njegovo ime na propusnicu ako ţeliš da ti kći ostane ţiva.”

Bio je to trenutak smrtne muke. Pomislila je da joj je izmaknuo. Ĉinilo se da se povukao u sebe, a siva prostorija pretvorila se u mrtvo i prazno mjesto. No potom ju je najednom pogledao ravno u oĉi.

“Voli li tvoja majka Lidiju?” upita je.

Valentina oprezno odgovori: “Da, naravno da voli svoju unuku.”

On kimne, no ne pogleda ponovo Lidiju, te ispuni novi obrazac i pruţi ga Valentini.

“Uzmi.”

Pokraj njezina i Lidijina stajalo je i Jensovo ime. “Spasibo. Hvala ti.”

“No upozoravam te, nakon što bude pušten, doći će po njega bez obzira na propusnicu.

Imat ćete sat vremena, moţda i manje, prije nego što ostali saznaju da je u Petrogradu, nakon ĉega vam propusnica više neće vrijediti. Radio je za cara, a takva se izdaja ne oprašta.” U glasu mu se zaĉula srdţba. “Kucnuo je ĉas kad ljudi poput njega moraju polagati raĉune, ljudi koji misle da su sigurni jer su otvorenih svjetonazora i dobro obrazovani. Kao da ga pamet moţe zaštititi.”

“Jens je radio u korist ruskoga naroda, pomagao mu. A što ćete vi boljševici uĉiniti, uništiti svakoga tko ima dovoljno mozga da misli za sebe? Kakvoj se budućnosti Rusija moţe nadati ako to uĉinite?”

“Rusiju sada ĉeka svijetla budućnost. Napokon je osloboĊena od tirana.”

Valentina uzme Lidiju za ruku i povuĉe je bliţe k sebi. “Nadam se da se više nećemo sresti, Arkine.”

“Onda uzmi dijete i bjeţi. To ti dobro ide. To si vrlo vješto izvela u šumi, skrivajući se od stabla do stabla.”

Zapiljila se u njega. “O ĉemu ti to govoriš?”

Osmjehnuo se likujući. “Zar ne znaš, do dana današnjeg? Ja sam bio u šumi onoga dana kad si nabasala na nas dok smo se pripremali. Ja sam taj koji je raznio vašu kuću u Tesovu.”

“Jesam li bila dobra, mama?”

“Bila si izvrsna, dočenka, kćeri.”

“Hoće li se tata ljutiti na mene kad doĊe kući zbog toga što sam onoga ĉovjeka nazvala tatom?

“Neće. Poljubit će te tisuću puta.”

“Zašto onda plaĉeš?” Ruĉicom je okrznula majĉinu. “Nemoj plakati.”

“Brzo! Moramo poţuriti. Imamo samo sat vremena.”

“Za što?”

“Da napustimo Petrograd.”

~ 317 ~

42

alentina je sklopljenih oĉiju stajala iza ulaznih vrata i osluškivala. Dva tamnoputa djeĉaka sjedila su na podu u hodniku i kartala za opuške cigareta, no bili su toliko usredotoĉeni na igru da gotovo uopće nisu razgovarali. Nisu joj smetali. U proširenju ispod stubišta pojavio se uzak krevet na kojemu je leţao ćelavi muškarac i hrkao. Ĉak joj ni on nije smetao jer se smirivala. Paţljivo osluškujući. Nije htjela ĉekati ispred da ne privlaĉi pozornost na sebe.

Minute su brzo otkucavale. Zadrţavala je dah kao da time moţe usporiti vrijeme, no u dţepu je nosila teţak Jensov sat ĉije su se kazaljke neumoljivo okretale. Osluškivala je ne bi li ĉula zvuk vojniĉkih ĉizama kako grabe niz puteljak, trznuvši se svaki put kad bi vjetar šušnuo i vrata se zatresla. Znala je da Jensa neće ĉuti sve dok mu ruka ne dotakne vrata.

Minute su brzo otkucavale.

Na stubi pred vratima zaĉuo se najtiši mogući zvuk. Prsti su joj poletjeli prema kvaki i okrenuli je, odškrinuvši vrata kroz koja je prodrla struja hladnog zraka, a onda ih odgurnula tolikom snagom da su se odbila od zida. Djeĉaci su znatiţeljno pogledali prema gore.

Jens je stajao ondje, visok kao i uvijek, no koţa mu je bila zategnuta preko jagodica, a oĉi utonule duboko u tamne duplje. Donju polovicu lica prekrivala mu je gusta riĊa brada.

“Valentina.” Bio je to tek šapat.

Privukla ga je k sebi, preko praga, u hodnik, i nogom za njim zalupila vrata. Zagrlila ga je, najednom zanijemjevši, dok joj je srce glasno udaralo priljubljeno uz njegova prsa.

Osjetila je njegove ruke oko sebe, ĉvrste i nepopustljive. Toliko ga je snaţno ţeljela da joj je tijelo poĉelo drhtati.

“Valentina”, ponovio joj je ime, kao da je to jedina rijeĉ koje se sjeća.

Nije ga mogla pustiti od sebe. Bila je svjesna sata u dţepu i vremena koje je odmicalo pred njima poput izdajice. No svejedno ga nije mogla pustiti.

V

Torbe su bile spremne na krevetu, dvije velike i jedna mala. Spremila ih je prije dva tjedna, napunivši ih uglavnom konzerviranim mesom i vrećicama zobi i sušenog voća, ali i ţigicama, voštanicama, pokrivaĉima, ĉarapama i po jednim vunenim dţemperom za svakoga od njih.

“Putovat ćemo s malo prtljage”, bila je rekla kćeri. Lidija je sjedila prekriţenih nogu na

~ 318 ~

sagu od sobova krzna privijajući vlakić uza se.

Valentina svuĉe odjeću s Jensa. Osam mjeseci u istoj odjeći.

“Smrdim kao strvina”, promrmljao je.

Poljubila ga je u prsa. “Mirišeš tako da bih te mogla pojesti.”

Nasmijao se protisnuvši taj zvuk kroz grlo te ona shvati da te mišiće dugo nije koristio.

Za razliku od ostalih mišića na njegovu tijelu, nalik na ĉvornato uţe duţ bedara i prsa, koji su bili sve što je od njega ostalo. Sama kost i koţa i ĉvornati mišići. Pokušala je zamisliti koliko mu je napora iziskivalo odrţavati tijelo i um spremnima za bijeg dok je istovremeno umirao od gladi, no nije mogla. Na brzinu se oprao, a ona mu je oribala leĊa i podšišala bradu - nisu se zadrţali dovoljno dugo da se stigne obrijati. Za nekoliko minuta izašli su iz kuće ţustro gazeći ledenim ploĉnikom i drţeći kćer za ruke izmeĊu sebe. Lidija je neprestano ramenom gurkala oĉevu nogu provjeravajući je li stvaran.

“Boljševici su zauzeli ţeljezniĉke postaje”, rekla mu je, “pa ne bismo smjeli iskušavati sreću s vlakom.”

“Hodat ćemo”, reĉe on. “Cijelim putem ako treba.”

“Dokle?”

“Do Kine.”

Usta su joj se ovjesila. Gledao ju je smiješeći se njezinoj reakciji, a ona je znala da bi s tim ĉovjekom otpješaĉila i do Sjevernog pola ako treba.

“Neka bude do Kine”, reĉe.

“Gdje je Kina?” upita Lidija.

“Na kraju gdje Rusija pada u more.”

“Nije daleko?”

Oboje su joj se nasmiješili. “Morat ćeš brzo hodati”, reĉe Jens i ona kimne, ubrzavši koraĉiće.

U sljedećoj ulici naišli su na prvu blokadu na cesti, koju su ĉuvale prilike u sivom, s širokim crvenim trakama oko ruke i puškama što su im nervozno podrhtavale u rukama.

Valentini se kraljeţnica ukoĉila od jeze, no Jens je nastavio grabiti, hitro zakrenuvši u sporednu uliĉicu s namjerom da pokuša nekim drugim putem. No svaki put bilo je isto — u kojem god smjeru krenuli. Svaki put bili su prisiljeni povući se. Lidija se sklonila izmeĊu dugih nabora kaputa svojih roditelja i prestala brbljati s ocem o tome kako je nauĉila igrati poker od djeĉaka s donjeg kata. Nakon sat vremena Jens se zaustavio u sjeni crkve ĉija se kupola u obliku glavice luka mutno zlatila pod oblaĉnim nebom, a pepeo od prošlonoćnih poţara i dalje se kovitlao na vjetru. Odloţili su torbe na tlo.

“Jense, u zamci smo. Propusnice nam ništa ne vrijede.”

“Ovdašnji vojnici zagriţeni su boljševici — neće im biti vaţan potpis na obrascu ako zakljuĉe da je njihov posao prosvirati glavu jednom od ugnjetavača. Odveć je opasno da se sluţimo propusnicama.” Nakratko se naslonio na zid, okrenuvši glavu kao da provjerava drugi kraj ulice, no tako mu više nije mogla vidjeti lice. “Zašto me je pristao pustiti?” upitao je.

~ 319 ~

Usta su joj se osušila. Naslonila mu je glavu na rame. “Zar je vaţno?”

Dugo je šutio, a Valentina osjeti teţinu poput olova u grudima. Jens joj poloţi ĉekinjavu bradu na tjeme i ispusti dah što ga je bio zadrţavao.

“Ne, ljubavi”, reĉe tiho, “nije vaţno. Dok god smo zajedno.” Poljubio ju je u ĉelo. “A sada pokret.”

“Kamo?”

Podignuo joj je bradu tako da su im se pogledi susreli. “Zar zaista misliš da sam osam mjeseci proveo u onoj smrdljivoj samici ne razmišljajući? Isplanirao sam nam pravac bijega i svaki korak pregazio tisuću puta.”

Podignuo je torbu i popeo kćer na leĊa. “Postoji izlaz.”

Jens se sagnuo i podignuo zasun na ţeljeznom oknu nasred ulice. Neka su bila zakljuĉana, no znao je da je lokot na ovome razbijen.

“Brzo! SiĊite.” Vidio je da Valentina oklijeva. “Sigurno je.”

Posljednji put kad je bila u kanalizacijskom tunelu umalo se utopila. On se spustio u crnu jamu, pridrţavajući se za metalne ljestve priĉvršćene za zid od opeke, te s police uzme kerozinsku svjetiljku. Ţigice koje su trebale biti ondje nestale su, no Valentina mu je dala jedne koje je spremio u dţep. Zapalio je fitilj, a mutno ţuto svjetlo smjesta je razagnalo sjene.

“Lidija, hajde, mila, ti si sljedeća.”

Uplašeno lišce provirilo je preko ruba, a potom je spustila nogu na prvu preĉku i uzverala se niz ljestve poput majmunĉića. Ugledavši crni tunel što se protezao pred njima, nije zastenjala, nego se polako primaknula sasvim blizu njemu, ne trepćući i zureći u tamu.

“Potpuno je sigurno”, reĉe on i potapša je po pustenom šeširiću kako bi je ohrabrio, a zatim pruţi ruku Valentini. Ona za sobom zatvori okno otvora i siĊe niz ljestve, nakon ĉega ih je tama sasvim progutala. Tišinu je prekidao zvuk kapanja vode i daleka huka koju je proizvodio crpni motor.

“Koliko daleko?” upita Valentina.

“Koliko god budemo mogli.”

Podignuo je svjetiljku i zagledao joj se u lice. Na njemu je primijetio promjene, no poljubio joj je usne i zaputio se naprijed s Lidijom na leĊima. Valentina im je isprva pjevala jasnim milozvuĉnim glasom u zagušljivoj tami, no uskoro su morali puzati na sve ĉetiri vukući torbe kroz smrdljivu ledenu vodu i sileći se da nastave.

Jensa je ljutilo što se teško snalazio u mraĉnim tunelima, budući da su mu se oĉi tijekom zatoĉeništva odviknule od tame. Neprestano je posrtao, no nije dopustio Lidiji da mu siĊe s leĊa unatoĉ Valentininu nagovaranju. Kći mu je ĉvrsto ovila ruke oko vrata, priljubivši se uz njega s ĉeţnjom koja mu je napajala suhu i ţednu dušu.

Nisu razgovarali o tome što rade, ĉega se odriĉu i što za sobom ostavljaju — sad nije bilo vrijeme za to. Samo ju je jedanput upitao: “A tvoji roditelji? Gdje su?” Valentina je

~ 320 ~

pogledala kćer koja je pozorno slušala svaku njihovu rijeĉ, i kratko odmahnula glavom. Nije ponavljao pitanje. Kad su prošli ispod još jednog metalnog okna, Jens se uspeo uz ljestve i provirio kroz rupice u poklopcu. Ugledao je noge što trĉe, na stotine, moţda i tisuće njih.

Nakon osam mjeseci svakodnevne potpune samoće, bilo mu je teško pojmiti toliki broj ljudi. Kad su stigli do raĉvanja u tunelu, a on bez imalo oklijevanja skrenuo lijevo, Valentina se zapanjeno nasmijala, prestrašivši ga.

“Kako li se samo snalaziš u ovom labirintu otvora i cijevi? To je nemoguće.”

“To su moji tuneli, Valentina. Ja sam ih sagradio. Naravno da se znam snalaziti u njima.”

Lidija predugo nije pustila ni glasa. Klipsala je iza njega do gleţnja u vodi, a kad se okrenuo prema njoj, primijetio je da su joj oĉi razrogaĉene od straha.

“Tata”, upitala je šaptom, “gdje spava zmaj?”

“Ovdje dolje nema zmajeva, mališka”, brzo će Valentina.

“Ima. Tata mi je tako rekao. Mogu mu namirisati dah.”

Jens primi djetetovu ruĉicu u svoju. Bila je hladna i vlaţna. “Mislim”, reĉe on, “da je vrijeme da se popnemo na svjetlo.”

Nisu bili daleko od idućeg okna. Na tom mjestu svod je bio viši te Jens podigne svjetiljku kako bi pri njezinu blijedu svjetlu vidio što je dalje moguće. Voda je zabljesnula, gusta i masna.

“Nije ispred nas, tata”, prošaptala je Lidija. “Zmaj je iza nas.”

“Ne, Lidija, mila, ovdje nema...”

“Slušaj”, protisne ona.

On posluša. Valentina mu u znak upozorenja poloţi ruku na rame. Negdje iza njih zaĉuo se nepogrešiv zvuk nogu što šljapkaju kroz vodu, brzo se krećući. Jens smjesta ugasi svjetiljku. Povuĉe Valentinu i Lidiju iza sebe te ostadoše stajati u tišini, ĉekajući. Minutu kasnije zaĉuo je glasove.

“Svjetlo se ugasilo.” Bio je to glas nekog djeĉaka.

“Nestali su. Slušaj”, govorio je stariji ĉovjek.

Stope su naĉas utihnule — nisu imali svjetiljku pa su zacijelo slijedili Jensovu. Kad su se ponovo pokrenuli, zvuk stopa bio je sporiji, a zatim sve glasniji dok ih gotovo nisu sustignuli. Jens osjeti kako mu Valentina stavlja nešto hladno i teško u ruku. Bio je to pištolj. Srce mu se uzlupalo. Naciljao je u mraku.

“Tko god jeste, smjesta stanite”, povikao je.

Zvukovi utihnuše.

“Tko je?” upita Jens.

“Nitko”, odgovori djeĉak. “Tko ste vi?”

“Putnici.”

“Moţda smo na istom putovanju”, dobaci stariji muškarac. “Moţda. Imate li svjetla?”

~ 321 ~

“Imamo svjetiljku, ali nemamo ţigica.”

“Ostani iza mene, Valentina, i upali našu svjetiljku.”

Uĉinila je što joj je rekao dok je on drţao pištolj uperen u smjeru glasova. Na svjetlu se pojave dvije prilike: djeĉak od nekih dvanaest godina i pokraj njega muškarac s navoštenim sijedim brkovima i izgubljenim, tuţnim oĉima. Imao je mekane ruke i izgledao poput kakva bankara ili odvjetnika. Jens spusti pištolj i dobaci kutiju ţigica djeĉaku koji ih hitro spremi u dţep. Jens iza leĊa zaĉuje kako je Valentina opsovala.

“Te sam ţigice platila pedeset rubalja na crnoj burzi”, negodovala je.

“Hvala ti, prijatelju”, reĉe ĉovjek. “Imate li i viška hrane?”

“Njet!”, hitro će Valentina.

“Moj unuk i ja bili smo prisiljeni pobjeći bez iĉega.” Pokazao je prema Valentininoj torbi. Ona poĉne uzmicati. U tom trenutku djeĉak ispod kaputa izvuĉe velik i teţak pištolj i uperi ga ravno Valentini u glavu.

“Daj mi tu torbu!” podvikne.

“Najprije ćeš me morati ustrijeliti, bijedni mali lopove”, odvrati ona.

Jens iskoraĉi ispred nje, naciljavši u starca. “Kaţi mu da ga skloni”, naredi mu.

“Pomogao sam ti. Kakva to unuka imaš?”

“Pohlepna.” Umorno se okrene prema djeĉaku. “Štedi metke za one koji ih zbilja zavreĊuju.”

Djeĉak opsuje i spusti pištolj.

“Mi sada odlazimo”, reĉe Jens. “Ne zadrţavajte se ovdje predugo. Upozoravam vas da će Lenjin i njegova Crvena armija proĉešljati ove tunele ĉim shvate kakvu mogućnost bijega pruţaju.”

“Hvala na savjetu.”

Jens kimne u znak pozdrava i podigne Lidiju u naruĉje. Drhtala je, cvokoćući zubima.

No Valentina zastane, kolebljivo odmahnuvši glavom, otvori torbu i iz nje izvadi dvije konzerve mesa. Opsovala je ispod glasa dobacujući ih djeĉaku te krenula niz tunel.

“Prijateljice”, vikne za njom starac, “postoji vlak.”

Ona zastane i polako se okrene. Pri treperavu svjetlu svjetiljke lice joj je izgledalo poput lubanje. “Kakav vlak?”

“Vlak koji prolazi mojim ladanjskim imanjem, na rubu šume istoĉno od grada. Mali teretni vlak što vozi jedanput na tjedan, prevozeći samo ţito i stoku.”

Jens spusti Lidiju, posegne u torbu što mu je visjela na ramenu i iz nje izvadi kartu i kompas koje je Valentina spremila. “Pokaţi mi.” Visoko podigne svjetiljku, a muškarac uperi prst u jednu toĉku. Na ruci je imao peĉatnjak s povećim dijamantom.

“Vidiš li ovaj rijeĉni zavoj? Ovdje vlak usporava pa se moţete ukrcati ako budete brzi.

Svi mještani iz sela voze se njime.”

“Ali ja sam mislila da su svi vlakovi obustavljeni zbog štrajkova”, reĉe Valentina.

“Ne i ovaj. On sluţi iskljuĉivo za potrebe mještana.”

“Dokle vozi?” upita Jens.

~ 322 ~

“Ne daleko, ali dovoljno. Spaja se s transsibirskom ţeljeznicom, gdje istovaruje teret.”

“Jeste li se i vi onamo zaputili?”

“Njet. Još ne.” Starac pokaţe prstom iznad glave. “Najprije moram pronaći ţenu. Još je u Petrogradu.” Pogledao je Jensa i obojica su znala da je vjerojatno već prekasno, no nijedan to nije naglas izrekao.

“Sretno vam”, reĉe Jens. “I hvala na informaciji.”

“Hvala vama na hrani. Bog neka nam svima pomogne.”

“Boţja pomoć nije dovoljna”, promrmlja Jens podiţući kćer i povede ţenu van iz tunela.

Pronašli su rijeĉni zavoj što im ga je starac pokazao — nije bilo teško. Na rubu grada zaustavila ih je ophodnja golobradih vojnika, dovoljno mladih i naivnih da su se pokolebali ugledavši sluţbeni ţig. Jens se odvaţio zamahnuti im Arkinovim propusnicama ispred nosa te je njegova mala obitelj dobila dopuštenje prolaska. Šuma se pokazala izvrsnim utoĉištem. Laknulo im je ĉim su zašli u taj sjenoviti svijet i dva dana pješaĉili stazama kojima prolaze ţivotinje. Temperatura je naglo opala i poĉele su padati teške guste pahulje snijega, zatrpavajući im tragove. U nekoliko navrata spazili su druge blijede prilike kako promiĉu pokraj stabala poput duhova u daljini, no nitko više nikomu nije vjerovao. Nitko nikomu nije prilazio. Neznanci su postali opasnost — ako vam netko nije bio prijatelj, bio vam je neprijatelj. Utaborili su se izmeĊu stabala na rijeĉnom zavoju, umotani u pokrivaĉe i kapute, ne usuĊujući se naloţiti vatru osim nakratko kako bi zagrijali vodu za ĉaj. Napokon mu je ispriĉala što se dogodilo njezinim roditeljima i koju je presudu donio boljševiĉki sud, a on ju je ĉvrsto grlio ljubeći joj lice niz koje su se kotrljale vrele suze. Motrili su na ţeljezniĉku prugu. Iz sata u sat, iz dana u dan. U njihovim mislima srebrne traĉnice vijugale su prema budućnosti.

Valentina je leţala sklupĉana s Jensom ispod njegova kaputa. Zora samo što nije svanula, tanka srebrna raspuklina na obzoru. Pokraj njih Lidija je spavala snom pravednika, umotana u pokrivaĉ kao u kukuljicu. Valentina ovlaš usnama dodirne glatku suprugovu ĉeljust. Bio se okupao i obrijao u rijeci. Osjećala je kako se smiješi u mraku, oĉiju i dalje sklopljenih, te mu je ugnijezdila glavu u pregib vrata. Mirisao je na borove iglice.

“Jense?”

Poljubio joj je kosu.

“Jense, nešto ti ţelim reći.” Glas joj je bio tih, no osjetila je kako mu se ruke i noge napinju.

“Nema potrebe da išta govoriš.” Podignuo je ruku i poloţio joj dlan preko usta.

Pustila je da leţi ondje punu minutu, a zatim pomaknula glavu. “Jense, pred nama je opasan put. U bilo kojem trenutku moţemo...” Poginuti, mogli bismo poginuti. “Moţemo se razdvojiti.”

~ 323 ~

On je ĉvršće stisne uza se. “Ne. To se neće dogoditi.”

“Ali ako se dogodi, obećaj mi da ćeš paziti na našu djevojĉicu.”

On glasno izdahne. “To ne trebam obećavati.”

“Ali svejedno mi obećaj. Molim te.”

“U redu, ljubavi, ako će ti tako biti lakše. Obećavam da ću paziti na Lidiju.” Okrenuo je glavu, crnu sjenu u mraku, poloţivši joj usne na koţu. “I ti meni moraš isto to obećati.”

“Obećavam. Štitit ću je vlastitim ţivotom.”

“Zadovoljna?”

“Ne.” Usne su joj pronašle njegove te je osjetila onu poznatu i neutaţivu bolnu ţelju za njim. Vodili su ljubav pod vedrim noćnim nebom, ispod zvijezda. I premda nije bilo ni saonica ni krznenoga saga kao one noći kad se odrţavao bal u Palaĉi Aniĉkov, nikakva ih kola nisu prekinula niti je Arkin došao s puškom i namjerom da uništi njihov svijet.

“Dolazi!” viknula je Lidija.

Dim je sukljao u plavo nebo, a pištanje lokomotive orilo se svjeţim zrakom. Ţeljezniĉka pruga protezala se usporedno s rijekom, a izmeĊu njih svjetlucao je led nalik na netom izbrušene dijamante. Polja i šuma prostirale su se unedogled i dan je bio savršen za skakanje u vlak.

“Spremite se”, reĉe Jens.

Valentina kimne, no srce joj je divlje lupalo. Lidija je bila na Jensovim leĊima, ruke ĉvrsto ovijene oko njegova vrata. Drugom je rukom drţala Valentinu koja se napeto osmjehnula muţu i kćeri. “Spremna sam.” Dah joj se kovitlao izmeĊu njih poput ledena zastora te mu je stisnula prste.

Pojavio se vlak sa samo tri teretna vagona iza lokomotive. Stigavši do rijeĉnog zavoja, usporio je, kao što im je ĉovjek u tunelu i rekao. Vagoni su zaškripali i zatresli se, zanjihavši se ustranu, i Jens je poĉeo trĉati uz prugu. Valentina ga je u stopu slijedila, no on je imao duţe noge pa se uspuhala. Lokomotiva im je zapištala iza ramena. Valentina dobaci letimiĉan pogled vlakovoĊi koji je mahao štapom prema njima, kao da prijeti da će ih njime otjerati s vlaka. Na poĉetku prvog vagona s vanjske strane nalazile su se metalne ljestve koje je Jens u prolazu s lakoćom dohvatio slobodnom rukom. Vlak ga je smjesta odignuo od tla. Na djelić sekunde visio je drţeći se jednom rukom, s Lidijom na leĊima i svojom i Valentininom torbom preko ramena. Drugom je rukom i dalje ĉvrsto drţao ţeninu.

“Skaĉi!” kriknuo je.

No njoj su noge već bile na izmaku snaga. Poskoĉila je, spotaknula se, izgubila oslonac i osjetila kako joj se rame umalo išĉašilo. Vlak ju je pri punoj brzini vukao po zemlji, oderavši joj koţu, grebući je i udarajući.

Pustila se. Osjetila je kako joj prsti isklizavaju iz njegovih, kao da joj ţivot isklizava iz ruku. Pala je na ledom prekriveno tlo gledajući kako joj vlak odnosi sve do ĉega joj je na ovom svijetu stalo. Kad su se traĉnice izravnale, lokomotiva je ubrzala pokrenuvši

~ 324 ~

zamašnjake i zlovoljno zapištala. Jens i Lidija nestali su joj iz vida. Ustala je, prateći vlak pogledom sve dok joj se nije izgubila iz vidokruga, nesvjesna da drhti i da joj je koţa na nogama razderana.

“Jense!” vrištala je. “Lidija!”

Pokušala je disati, no nije joj uspijevalo. Sve je izgubila. Nakon svega što je prošla kako bi bila ovdje, sada kada joj je ţivot trebao iznova poĉeti, sve je izgubila. Nagonski je poĉela trĉati. Trĉat će ako treba i do proklete Kine. Bateći nogama po tlu ponovo je posrnula, no ovoga puta uspjela je odrţati ravnoteţu i nastaviti. Misli su joj se rojile po glavi. Imaju jedno drugo, Jens i Lidija. Bit će zajedno. Zauvijek zajedno. Sigurni.

Pluća su je poĉela boljeti te je shvatila gdje se nalazi, sama usred niĉega. Nije imala ništa osim spoznaje koja ju je i drţala na nogama: Jens i Lidija su zajedno, brinut će se jedno o drugom.

Bol. Bol što ih je izgubila ubijala ju je. No nastavila je trĉati i baš kad joj se poĉelo crniti pred oĉima, u daljini je kroz maglu ugledala zadnji vagon vlaka. Trepnula je. Stajao je nepomiĉno na traĉnicama dok je siv dim iz lokomotive sukljao u nebo.

Potrĉala je. Bila mu je sve bliţe dok joj je srce luĊaĉki nabijalo u grudima. Stigla je do zadnjeg vagona, no on se nije pomaknuo, nestrpljivo brekćući na traĉnicama. Stigla je i do drugog, a pluća samo što joj se nisu rasprsnula. Potom do prvog. A onda do ljestvi. Ĉvrsto ih je zgrabila. Ništa se nije dogodilo, vlak je i dalje mirovao. Oprezno se stala penjati uz ljestve sve dok nije uskoĉila u lokomotivu.

Ondje je stajao Jens prislonivši pištolj vlakovoĊi uz ĉelo. Osmjehnuo joj se. “Dugo ti je trebalo.”

by Janja

~ 325 ~