Gulibetirum 2015
Saudijski korijeni današnjeg šiijskosunijskog sukoba Prikazivanje Iranske revolucije isključivo šiijskom imalo je za cilj da se sunnije, koji predstavljaju većinu muslimana u svijetu, a posebno one u Saudijskoj Arabiji, izoluju od Irana i njihova pažnja odvrati od iranske revolucionarne poruke. Piše: Pouya Alimagham ojava Islamske države u Iraku i Siriji i njen vatreni antišiijski pogled na svijet ponovo su pokrenuli debatu oko „višestoljetnog“ sukoba između sunija i šiija. Bezbrojni „eksperti“ nude analize prepune klišea o tome kako se dvije najveće islamske sekte bore jedna protiv druge „stoljećima“, čak više od „hiljadu“ godina. Samo jedan kratak pogled na historiju ne samo da će opovrgnuti ovu tvrdnju već će pokazati da pojava šiijskosunijskog sektaškog sukoba, umjesto u dalekom 7. stoljeću, ima korijene u saudijsko-arabijskom odgovoru na iransku Islamsku revoluciju iz 1979. godine. Tada je vanjska politika saudijskog režima uzela sebi za cilj da se suprotstavi iranskoj revoluciji sponzorirajući i finansirajući antišiijske
P
islamiste širom islamskog svijeta. Plod ove politike su islamističke grupe koje su se pojavile u Iraku, Siriji, Afganistanu i drugdje, koje su se latile oružja u ime jedne vrste islama dijametralno oprečne šiijskom islamu – kao jednog njegovog manjinskog ogranka. Dinastija Saud osnovala je modernu Saudijsku Arabiju i u svom pogledu na svijet uvijek je bila antišiijska, što se očituje u poznatoj izjavi Ibn Sauda britanskom povjereniku, Džonu Filbiju (John Philby): “Ne bih imao ništa protiv da oženim kršćanku ili jevrejku... I jevreji i kršćani su narod kojima je data knjiga; ali ne bih oženio ženu koja je šiija, jer one su nevjernice i politeisti...”1 Ovakve predrasude podržao je Abdul Aziz ibn Baz, vrhovni alim Saudijske Arabije, kada je devedesetih godina izdao “fetvu” protiv šiija, tvrdeći da su oni nevjernici, i time zabranio muslimanima bilo kakav dodir s njima.2 Moglo se naslutiti da će takav stav imati loše posljedice za saudijsku šiijsku manjinu, koja je obitavala uglavnom na istoku poluotoka. Međutim, i pored toga, saudijski režim je imao dobre spoljnopolitičke odnose s predrevolucionarnim Iranom, šiijskim epicentrom.
Gulibetirum 2015
Ajetollah Homeini je pozivao muslimane, neovisno o kojoj grupi je riječ, da se poput Iranaca dignu i oslobode svoje zemlje od monarha i diktatora koje je podržavao Zapad. Iran je jedna od najnaseljenijih zemalja Bliskog istoka, a također i jedna od malobrojnih zemalja s većinskom šiijskom populacijom. To ne znači da je zbog toga bila u lošim odnosima sa susjednim zemljama čije su većinsko stanovništvo bili sunije. Saudijska Arabija, tipično sunijska zemlja i domovina islamskih svetih mjesta Mekke i Medine, smještena je naspram Irana, na drugoj strani Perzijskog zaljeva. Prije Islamske revolucije iz 1979. godine, imala je veoma bliske strateške veze s Iranom. Šah Muhamed Reza Pahlavi, čiju je vlast revolucija srušila, radio je ruku pod ruku sa Saudijskom Arabijom na otklanjanju prijetnji koje su dolazile od zajedničkih neprijatelja. Obje zemlje suprotstavljale su se širenju komunizma u regiji, te su finansirale islamske grupe u cilju širenja religije nasuprot bezbožničkom komunizmu. Također, obje monarhije
suprotstavljale su se republikanizmu i popularnom egipatskom vođi Gamalu Abdel Naseru. Ove dvije zemlje bile su toliko bliske da je šah, boraveći u izgnanstvu nakon revolucije, imao samo riječi hvale za svog saudijskog pandana: “Dva puta sam imao sreću učiniti hadž. Uvjerio sam se da je on vjernik musliman i branilac vjere. Nadam se da će Saudijska Arabija zauvijek ostati čuvar svetih mjesta, Mekke i Medine, koje na Božijem putu posjećuju milioni hodočasnika svake godine. Historija je zabilježila veličinu Ibn Sauda, osnivača Saudijske Arabije. On je bio mudar, hrabar i odličan vladar. Kada pogledamo katastrofalne događaje na iranskoj sceni (1980), ne možemo se ne veseliti gledajući Saudijsku Arabiju još uvijek slobodnu i nezavisnu. Možemo se samo moliti Bogu da tako i ostane.”3 Šahova izjava da je Saudijska Arabija “slobodna i nezavisna”, zbog čega joj odaje počast, još više čudi kad vidimo
Gulibetirum 2015
Prije Iranske revolucije Iran i Saudijska Arabija blisko su surađivali u suprotstavljanju zajedničkim prijetnjama. koliko je nepovjerenja i neprijateljstva između Irana i Saudijske Arabije danas. A ovo današnje stanje je direktna posljedica iranske Islamske revolucije. Revolucija je nesumnjivo bila prijelomni trenutak u historiji regije, ali i šireg prostora. Nakon dolaska na vlast ajetollah Homeini nije oklijevao suprotstaviti se učmalosti cijele regije na radikalan način. Pozivao je muslimane, neovisno o kojoj grupi je riječ, da se poput Iranaca dignu i oslobode svoje zemlje od monarha i diktatora koje je podržavao Zapad. Mnogi su se odazvali njegovom pozivu. Iran je postao sinonimom za akciju, što je imalo nemale posljedice za zemlje sa složenim unutarnjim prilikama u regiji. Šiije, predvođene ajatollahom Muhammedom Bakirom Sadrom, takozvanim iračkim Homeinijem, pobunile su se protiv Sadamove batističke vlasti 1980. godine, a četveromjesečni ustanak u Saudijskoj
Arabiji obuhvatio je istočni dio poluotoka. Uz to su kuvajtski militanti izvršili seriju bombaških napada, a u Bahreinu se, po ugledu na Iran, dogodio pokušaj puča. Čak su i sunijski islamisti širom regije nalazili inspiraciju u Iranskoj revoluciji. Iran je podržao sunije u Bosni tokom rata na Balkanu, kao i Palestince preko radikalnih sunijskih islamističkih grupa, kao što su Islamski džihad i Hamas. Homeini je posebno prezirao saudijsku monarhiju i negirao islamski legitimitet ulozi koju je ona uzela za sebe. U pokušaju da osnaži svoj islamski autoritet saudijski kralj iskoristio je svoju moć nad Mekkom i Medinom i proglasio se “Zaštitnikom dva sveta grada”. Pored toga, Saudijci su u svojoj vanjskoj politici počeli jačati antišiijske i antiiranske aktivnosti kako bi tako ušutkali revolucionarnu poruku Irana. Kao prvo, finansirali su invaziju Sadama Huseina na Iran 1980. godine.
Gulibetirum 2015 Drugo, nastojali su Iransku revoluciju prikazati ne kao islamsku, nego kao šiijsku. Štaviše, proglašavali su šiije otpadnicima od vjere i ulagali milijarde na širenje ovakvog vjerovanja diljem muslimanskog svijeta. Saudijska podrška žestoko antišiijskim Talibanima u Afganistanu, iranskom istočnom susjedu, bila je dio njene politike da Iran okruži neprijateljskim antišiijskim snagama. Prikazivanje Iranske revolucije isključivo šiijskom imalo je za cilj da se sunnije, koji predstavljaju većinu muslimana u svijetu, a posebno one u Saudijskoj Arabiji, izoluju od Irana i njihova pažnja odvrati od iranske revolucionarne poruke. Upravo je ta poruka bila velika ideološka prijetnja saudijskoj monarhiji, jer je Iran smatrao saudijski režim nelegitimnim uzurpatorom koji je odan stranim silama. A iranske vlasti su uporno predstavljale svoju revoluciju islamskom i slale svoje revolucionarne poruke cijelom muslimanskom svijetu. Naglašavali su svoju podršku Palestini, želeći pokazati kako iranska vanjska politika služi i šiijama i sunijama. S druge strane, Saudijci u velikoj mjeri finansiraju izgradnju islamskih centara, džamija i medresa u muslimanskom svijetu s većinskim sunijskim stanovništvom. Također, ulažu ogroman novac u medije na arapskom jeziku na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, čime osiguravaju dominaciju svoje sektaške antišiijske poruke nad onom revolucionarnom iranskom. Tako, iako šiijsko-sunijska podjela ima svoje korijene u ranom periodu islama, njeno eksplozivno moderno grananje, koje je došlo do izražaja u žestokom antišiizmu „Islamske države“, direktna je posljedica saudijske vanjske politike od 1979. godine. Prije Iranske
Saudijci su na Homeinijev revolucionarni poziv odgovorili delegitimiziranjem šiija širom muslimanskog svijeta. revolucije Iran i Saudijska Arabija blisko su surađivali u suprotstavljanju zajedničkim prijetnjama. Putevi su im se razdvojili kad su Saudijci na Homeinijev revolucionarni poziv odgovorili delegitimiziranjem šiija širom muslimanskog svijeta. To im je poslužilo kao sredstvo protiv iranskog ideološkog izazova i garantiralo kontinuitet vladavine kraljevske porodice Saud Izvor originala na engleskom: http://www.huffingtonpost.com/pouyaalimagham/the-saudi-roots-oftodays_b_5520110.html
1
Nakash, Yitzak. Reaching for Power: The Shi'a in the Modren Arab World. Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2006, s. 44. 2 Ibid. s. 50 3 Pahlavi, Mohammad Reza. Answer to History: By Mohammad Reza Pahlavi The Shah of Iran. New York: Stein and Day Publishers, 1980, s. 134.