Cant 171 172 web by HDS.hr

CHANSONFEST / ZAGREBFEST / GLAZBENA TRIBINA OPATIJA / JUBILEJ RIJEČKE FILHARMONIJE / RAZGOVORI SA ZVONKOM ŠPIŠIĆEM I ZRINKOM TUTIĆEM / AUTORSKI KONCERT GENERACIJE 40 / RUNJIĆEVE VEČERI / CD IZLOG NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 171/172 PROSINAC 2011. CIJENA 20 kn

TRI ORKESTRA ZA SREDIŠNJE VEČERNJE TERMINE

48. Glazbena tribina Opatija Piše: Višnja Požgaj

Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske, Ansambl Fronesis, Cantus Ansambl

ovogodišnjem rasporedu obilja koncerata i drugih događanja na Glazbenoj tribini Opatija udarni večernji termini pripali su trima koncertima održanima u 19,30 sati u Zlatnoj dvorani Hotela Imperial. Svečano otvorenje 3. studenoga, s pompoznim zvukom velikog Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske, bilo je u znaku glazbe triju skladateljskih generacija, od pokojnoga Stanka Horvata do najmlađega Luke Marohnića. Iduće večeri nastupio je mladi ansambl Fronesis koji komornijim zvukom gudača na zanimljiv način sjedinjuje glazbu, pokret i svjetlo u djelima skladatelja srednje generacije. Posljednje večeri održan je tradicionalni koncert hrvatskih skladatelja u povodu njihovih rođendana (tri 80.– ta i jedan 65. rođendan) u izvedbi afirmiranog Cantus Ansambla koji ove godine obilježava 10. obljetnicu djelovanja.

Prodorni zvuk i nagrade Za razliku od prošle godine, ovogodišnje svečano otvorenje bilo je popraćeno prodornim zvukom velikog puhačkog orkestra u kojemu je istaknuto mjesto imala limena sekcija

s fanfarama. Kako i priliči otvorenju, publici su se na početku obratili umjetnički voditelj Frano Đurović i gradonačelnik Ivo Dujmić te glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban koji je, uz opširna obrazloženja, uručio dvije nagrade HDS–a za 2010. godinu. Nagradu Josip Andreis primile su muzikologinje Eva Sedak i Nada Bezić za knjigu Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene, a Nagradu Boris Papandopulo dobio je skladatelj Dalibor Bukvić za ciklus Recits de l´autre monde — Priče s drugoga svijeta.

Podsjetnik i poticaj Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske nastupio je pod ravnanjem šefa dirigenta Tomislava Fačinija s djelima koja su uglavnom pisana na narudžbu ansambla. Svojevremeno, kada se zvao Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske (SPOHV), ansambl je imao i zapaženu redovitu koncertu sezonu koja je nažalost prekinuta prije desetak godina. Zato je ovaj nastup dobro došao kao podsjetnik i poticaj za njezinu obnovu. Čuli smo neka ranija djela, ali i nova, s jednom praizvedbom i jednom prvom izvedbom u Hrvatskoj. Iz Hrvat-

ske suite Mladena Tarbuka čuli smo stavak Ganga. Već naslov asocira na specifični opori zvuk hercegovačke narodne pjesme koja u ovakvom suvremenom orkestralnom ruhu djeluje više kao impresija, nego li citat. Concertino za glasovir i puhače Stanka Horvata predstavila je pijanistica Mia Elezović, umjetnica koja se mnogo bavi suvremenom glazbom, pa je na newyorškoj Manhattan School of Music stekla naziv magistre za izvedbe suvremene glazbe. Bila je to inače prva narudžba Orkestra kojemu je tada (1996.) Tarbuk bio šef dirigent. Djelo je praizveo na Tribini u Opatiji uz solisticu Žaninu Carić. To je posljednje Horvatovo koncertantno djelo za klavir pisano u obliku trostavačnog, takozvanog malog koncerta, ali izrazito virtuoznog, disonantnog i ritmički robusnog.

Akademik i Kempfovi đaci Skladba Tri aspekta simfonijskih puhača Antuna Tomislava Šabana nastala je 1999., također na narudžbu Orkestra s podnaslovima Izdaleka, Izbliza, Iznutra, što istodobno označava i pristup u obradi glazbenog materijala. Još je veći ansambl upotrijebio Krešimir Seletković u sklad-

bi Minimo za simfonijski puhački orkestar. To je prvo veće samostalno djelo mladog 23–godišnjeg skladatelja iz razreda Davorina Kempfa. Napisano je 1997. za tadašnji SPOHV i iste je godine praizvedeno na Muzičkom biennalu Zagreb. Zamišljeno je kao proces kroz čiji se neveliki tijek pokušavaju osluhnuti krajnje granice zgušnjavanja i širenja ishodišne jedinice — male sekunde. Prvi put te večeri prolomio se dugi pljesak i ovacije, što dovoljno govori o kvaliteti i dojmu koji je izazvala ta vrlo dobra skladba. Uvodne fanfare najavile su još jedno uspješno djelo — Spotlights za veliki puhački orkestar akademika Marka Ruždjaka. Djelo predstavlja niz konciznih situacija koje međusobno kontrastiraju zahvaljujući raznolikom odabiru zasebnih instrumentalnih grupacija, sadržanih u velikom puhačkom korpusu obogaćenom nježnim zvucima harfe te efektnim udaraljkama, uključujući i veliku kadencu timpana. Najugodnije iznenađenje večeri priredio je mladi Luka Marohnić, student u klasi prof. Davorina Kempfa. Čuli smo praizvedbu njegove Symphonie brevis, dinamične i duhovite skladbe od desetak minuta, pune uzbudljivog

ritma. Upotrijebio je veliki orkestar s mnoštvom udaraljki, duhovitim solima te melodijama i harmonijama revijskog idioma. Ukratko: zanatski dotjerano, lijepo i uhu ugodno!

Fačini kao skladatelj Koncert je završio prvom hrvatskom izvedbom djela Magnificat za tri soprana i orkestar Tomislava Fačinija. Nastalo je za potrebe specifičnog programa prošlogodišnjeg 6. festivala hrvatske glazbe u Beču koji je dijelom morao biti sakralnoga karaktera. A kako Orkestar nije imao nešto takvoga na repertoaru, Fačini se, iako nije skladatelj, ambiciozno latio pera i na temelju ranijih kraćih skladateljskih pokušaja i stanovita iskustva u instrumentiranju odlučio napisati pozamašni Magnificat, hvalospjev bl. Djevici Mariji, s tematikom tada aktualnog trenutka crkvene godine (Došašće). Uz nešto komorniji sastav puhačkog orkestra nastupile su tri sopranistice različite boje glasa, Monika Cerovčec, Ilijana Korać i Ana Lice. Iako se kroz sve stavke manje više nazire koralni napjev, glazba, u sučeljavanju sakralnog i profanog, u cjelini djeluje ipak stilski divergentno i pomalo usiljeno. (nastavak na str. 12)

FOTO LUIGI

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

Poštovani čitatelji Cantusa,

U ime redakcije novina Cantus želim vam sretan Božić i uspješnu 2012. godinu, ispunjenom dobrom glazbom, a upravo nas ona čini sretnima, ispunjava naša srca dobrotom, donosi poruku mira, zbližava ljude. Zato trebamo više glazbe, one koja širi pozitivne vibracije. U proteklom razdoblju bilo ih je na pretek, upravo zahvaljujući glazbi koju smo slušali na koncertima, festivalima, pločama, tribinama... To možemo zahvaliti umjetnicima, ali i autorima, ljudima koji su nam srce i dušu, najtajniju intimu, otkrili kroz svoju umjetnost. Upravo je zato važno sačuvati njihov dignitet, pobrinuti se da njihovi rezultati budu vrednovani i nagrađeni. O tome govori i Zrinko Tutić s kojim je, povodom nastupa na Chansonfestu, razgovarao Jure Ilić. Naš gost pojašnjava zašto glazbenici podržavaju ZAMP koji svojim radom štiti osnovna ljudska prava, autorsko i intelektualno vlasništvo, od krađe štiti ljude koji stvaraju prenoseći slušateljima poruke zasnovane na emocijama, strasti, ljubavi. Uz razgovor sa Zvonkom Špišićem, legendom hrvatske zabavne glazbe, u novome broju Cantusa možete se informirati o priredbama i glazbenim izdanjima koja podržavaju upravo takve vrijednosti. Na kraju ove uspješne glazbene godine, izražavam duboko poštovanje prema svim glazbenicima na hrvatskoj glazbenoj sceni, posebice onima koji više nisu s nama, ali kojih se sjećamo s divljenjem i slavimo njihovu duhovnost koja nas okružuje kroz njihovo glazbeno stvaralaštva jer je ono obilježilo i naše živote.

NATJEČAJI

Davor Hrvoj

NATJEČAJI Hrvatsko društvo skladatelja putem natječaja ponovno sufinancira nezavisne glazbene projekte s 900.000 kuna

akon što je u ovoj godini raznim nezavisnim glazbenim projektima dodijelilo gotovo 900.000 kuna, Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) najavljuje da će u 2012. godini hrvatsku glazbenu scenu ponovno financirati sredstvima prikupljenim od službe ZAMP–a. Na datum 15. prosinca 2011. objavljen je treći i time zadnji od tri natječaja kojima će HDS poduprijeti nezavisne glazbene projekte s 900.163,97 kuna. Od utemeljenja, HDS svojom aktivnošću i projektima (autorski koncerti, tribine, radionice, Zagrebfest, Chansonfest, Muzički biennale Zagreb, sezona i gostovanja Cantus Ansambla, Jazz.hr, Glazbena tribina Opatija i drugo) potiče stvaralaštvo na svim područjima glazbenog izražavanja. Od promjene Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, HDS je dobio mogućnost da u još većem obimu podrži i podupre raznolikost stvaralaštva i time u punoj mjeri primjeni i provede Zakon temeljem kojega se 30% sredstava prikupljenih u sustavu privatnog kopiranja izdvaja upravo u Fond za poticanje raznolikosti kulturnog stvaralaštva. HDS je počeo financijski podržavati nezavisne projekte 2009., pa je tako kroz natječaj u prvoj godini osigurao potporu za 21 projekt u iznosu od pola milijuna kuna, da bi se u drugoj, 2010. godini, iznos popeo

U Splitu održan Plenum redovnog članstva HDS–a s područja Dalmacije R

edovni članovi Hrvatskog društva skladatelja, autori s područja Dalmacije, okupili su se 17. listopada 2011. u Splitu na Plenumu čija je tema bila Položaj i aktivnosti redovnih članova na području Dalmacije. Svjesni specifičnosti položaja autora s ovoga područja, Hrvoje Hegedušić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja i Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik, na početku su pozdravili su okupljene te izrazili zadovoljstvo zbog odličnog odaziva članstva. Minutom šutnje prisutni su se još jednom prisjetili i odali počast nedavno preminulom kolegi Ljubomiru Stipišiću. Na Plenumu su bili prisutni predstavnici HDS ZAMP–a, kao i Darko Bakić, glavni tajnik Instituta hrvatske glazbe.

Antun Tomislav Šaban pobliže je upoznao članstvo s radom Službe ZAMP–a te ostalim aktivnostima Prisutni na Plenumu redovnog članstva HDS–a u Splitu Društva (Muzički biennale Zagreb, Zagrebfest, Potpokoja će se održati u svibnju 2012. u Zagrebu te je re mladim skladateljima iz Fonda Rudolf i Marnaglasio važnost sudjelovanja budući da će to biti gita Matz, Poticanje kulturnog stvaralaštva kroz izborna Skupština. Uslijedila su pitanja autora, ali natječaje za popularnu i tradicijsku glazbu, Cani njihovi prijedlozi za poboljšanje djelovanja i rada tus Ansambl, Jazz projekti...). Ujedno je pozvao HDS–a, kako u Dalmaciji, tako i u ostalim hrokupljene na sljedeću redovnu Skupštinu HDS–a vatskim regijama. Svi prisutni složili su se kako bi na gotovo 900.000 kuna. U 2011., HDS ponosno objavljuje da prikupljena sredstva iznose 900.163,97 kuna te da će se iznos u cijelosti koristiti za potporu nezavisnih glazbenih projekata u tri natječaja.

Prvi, BTL natječaj, objavljen je 20. listopada, a rok prijave bio je do 18. studenoga. Fond sredstava prikupljenih od naknada za prazne medije i uređaje za snimanje iznosi 500.000 kuna i namijenjen je stimulaciji glazbenih manifestacija i glazbenog stvaralaštva s područja popularne glazbe.

Drugi, Tradicional, objavljen 16. studenoga, bio je otvoren do 14. prosinca ove godine. Njegov ukupni fond iznosi 312.163,97 kuna, a sredstva su omogućena izmjenama i dopunama Zakona o autorskom i srodnim pravima čime je HDS ZAMP–u povjereno da novac, prikupljen za izvedbe i emitiranja tradicijske glazbe (izvorne narodne i ostale glazbe koja nema autora), proslijedi izravno umjetnicima i udrugama koje se bave tradicijskom glazbom, a ne, kao prije, da se uplaćuje u državni proračun. Treći natječaj, Fond »Rudolf i Margita Matz«, objavljen 15. prosinca 2011., namijenjen je skladateljima do 30 godina. Za njihove projekte i stipendiranje izdvojeno je 88.000 kuna. Fond se financira od naknada za autorska prava skladatelja Rudolfa Matza koja su supružnici Matz oporučno ostavili HDS–u, uz obvezu korištenja sredstava za potporu hrvatskim skladateljima, što HDS s radošću provodi. Natječaj će biti otvoren do 30. siječnja 2012. godine.

Sva tri natječaja mogu se naći na web stranici HDS–a www.hds.hr ili u Tajništvu, Berislavićeva 9, Zagreb.

Antun Tomislav Šaban

UVODNIK

HDS

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Plenum i takvi susreti autora Dalmacije, redovnih članova Društva, trebali postati tradicionalni uz najmanje jednogodišnje održavanje i to baš u Splitu, srcu Dalmacije. (Aleksandra Marković)

Hrvatsko društvo skladatelja dana 15. prosinca 2011. raspisuje

NATJEČAJ

za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda »Rudolf i Margita Matz« Temeljem želje izražene u oporuci i rješenja o nasljeđivanju, Hrvatsko društvo skladatelja (dalje: HDS) raspolaže sredstvima od tantijema skladatelja Rudolfa Matza i supruge, pijanistice Margite Matz. Predsjedništvo HDS–a donijelo je 6. listopada 2009. odluku da se prikupljena sredstva utroše u obliku stimulacija, nagrada i stipendija za mlade skladatelje. HDS ovim Natječajem podupire školovanje, profesionalni razvoj i umjetnička postignuća mladih skladatelja svih glazbenih izraza koji na dan 31. prosinca 2011. nisu stariji od 30 godina. Cilj Natječaja je poduprijeti i promovirati glazbeno stvaralaštvo najmlađe generacije, odnosno pomoći mladim autorima u odabiru poziva profesionalnog skladatelja. Maksimalan iznos sredstava koja će se dodijeliti ovim Natječajem u 2012. godini iznosi 88.000 kuna. Iznos pojedinačne stimulacije, odnosno stipendije, način i rokovi isplate bit će određeni individualno temeljem potreba, kvalitete te radnog i poreznog statusa dobitnika stimulacije. Na Natječaj se mogu prijaviti učenici, studenti i diplomirani skladatelji, kao i ostali mladi autori koji se bave skladanjem i koji žele postati profesionalni glazbenici. Dobitnici stipendije iz prethodnih godina, ne mogu se prijaviti. Natječaju se prilažu: — Životopis s težištem na vlastitom glazbenom iskustvu te svi osobni podaci (adresa, OIB, žiro račun, broj telefona za kontakt, e–mail adresa) — Popis cjelokupnog autorskog opusa s naznakama o godini nastanka i trajanju — Skladbe (notni zapisi, snimke, demo snimke i ostalo) — Najmanje jedna preporuka učitelja, mentora ili profesionalnog skladatelja, člana HDS–a, koji poznaje kandidata i njegov rad — Medijski osvrti, kritike, potvrde o izvedbama ili snimanjima autorskih radova i slično — Tekst zamolbe koji uključuje: viziju vlastitog razvoja, prijedlog projekata kojima bi se kandidat bavio u periodu trajanja stimulacije, obrazloženje vlastitog imovinskog stanja i važnost ove stimulacije za daljnji razvoj Svi materijali čuvat će se najdulje 15 dana nakon objave rezultata. Prilikom odlučivanja o stimulaciji vodit će se računa o stilskoj raznolikosti glazbenih izraza kandidata, o imovinskom stanju, odnosno o važnosti sredstava stimulacije za njihov daljnji razvoj, rad i karijeru. Natjecatelji su dužni podnijeti svu dokumentaciju HDS–u zaključno s 30. siječnjem 2012. godine, s naznakom »Za Fond Matz« na urudžbeni zapisnik ili poštom na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10 000 Zagreb. HDS pridržava pravo da ne dodijeli maksimalno predviđeni iznos stimulacija. Dobitnici stimulacija pristaju na sudjelovanje u medijskoj promociji prema traženju HDS–a, a svoja autorska prava također moraju zaštititi kroz sustav kolektivne zaštite. Odluku o dobitnicima stimulacija donijet će Predsjedništvo HDS–a na prijedlog Stručnog povjerenstva sastavljena od istaknutih skladatelja i drugih stručnjaka najkasnije do 13. veljače 2012. godine, o čemu će se pisanim putem obavijestiti sudionici Natječaja i javnost kroz objave u dnevnom tisku i na internetu.

Isprika

U prošlome broju novine Cantus br. 170 potkrala se greška u tekstu »Skladatelj Ivan Božičević nastavlja s međunarodnim uspjesima«. Umjesto pojma baset klarinet kako je ispravno trebalo stajati u tekstu, naveden je pojam bas klarinet. Ispričavamo se skladatelju i čitateljima. (Ur.) IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa  Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr.

FESTIVALI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Chansonfest 11. studenog 2011. u Gradskom kazalištu Komedija održan 14. put

Prava reprezentacija zagrebačke šansone Piše: Maja Sabolić

Hrvoje Markulj, Špišićev suborac za šansonu od samih početaka, uspio je ove godine na Chansonfestu okupiti impresivna i autoritativna imena hrvatske autorske pjesme, otvarajući tako festivalu šansu da krene novim putovima

Osobni trenutak Atraktivniji program za posjetitelje morao se otvoriti novijim tumačenjima, kao i pjevačima koji interpretativnom snagom svojima čine autorske poruke. Od Hane Hegedušić — Snovi stare lađe (Petar Eldan–Tatjana Lačan), preko Kostadinke Velkovske kojoj je Toni Eterović uglazbio stihove Božidara Jurića Ljubavi moja, ničega nema do Ksenije Erker s Onako, kako želim ja Zorana Mišolongina. Pogriješili bismo kad ne bismo istaknuli vrlo zanimljiv rad koji nam je iz Slovenije

Izvođači Chansonfesta 2011.

donio miljenik Zagreba Lado Leskovar — Za vekomaj mladoga Romana Zupančiča, uz stihove Barda Lucundusa. Šećer na kraju — u domu Dedićevih nastale su dvije nove šansone, Kuća pred rijeke (sa šarmantnim citatom u aranžmanu Josipa Cvitanovića) koju je veliki Arsen odlučio sam otpjevati na radost svih nas te Zagreb mi daje, još jedan osobni trenu-

tak koji nam je Gabi Novak otkrila i poklonila. Veliki uspjeh organizatora jest i objavljivanje studijskog CD–a s festivalskim napjevima, a da bi sve bilo teško zamislivo bez dobrodušne nostalgije, uz koju ironičnu kap nenadomjestivog voditelja Voje Šiljka, uvijek iznova treba podvući.

Hrvatski dječji festival 20. studenog 2011. u kd V. Lisinskog potvrdio svoju punoljetnost

Vesela pjesmarica za male zborove Piše: Dalibor Paulik

Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, 20. studenoga održan je 18. hrvatski dječji festival. Iako se najmasovnije okupljanje djece osnovnoškolske dobi veže uz koncert novoskladanih pjesama, već u poslijepodnevnim satima na okruglim stolovima, uz članove Prosudbenih povjerenstava, sudjelovali su učenici i njihovi nastavnici te je promoviran Zbornik likovnih i literarnih radova. No, publici u dvorani, mališanima i roditeljima, najvažnija je popularna dječja pjesma koju su i ovom prigodom izvodili dječji zborovi i njihovi solisti. Širokoga tematskog kruga i raznolikoga glazbenog izraza, ta pjesmarica od 22 izvedene pjesme (dosad je 351 skladba izvedena i snimljena na Festivalima), sigurno će zaživjeti u različitim programima, prenoseći poruku i moto festivala »Djeca nose svjetove na dlanu«.

Ovogodišnja priredba, izvedena po scenariju Zorice i Teute Klinžić, povezala je nove pjesme za djecu uz sudjelovanje 22 zbora iz cijele Hrvatske i uvodni plesni nastup Baletnog studija Edite Cebalo. Za njih su nove uratke pisali skladatelji Natalija Banov, Maja Rogić, Dubravka Lemac, Meri Trošelj, Toni Eterović, Mišo Doležal, Slavomir Cvija, Van Bod, Dalibor Paulik, Domagoj Brlečić, Jovica Škaro, Ivana Herman, Ingrid Flesch, Sanja Dobrijević, Narcis Grabar, Hvoje Herček, Ratko Pogačić, a među autorima stihova bili su Siniša Lazić, Ivan Kuliš, Nedo Zuban, Meri Trošelj, Maja Rogić, Sanja Dobrijević, Andreja Popović, Ljubica Kolarić Dumić, Jakša Fiamengo, Mladen Bjažić, Asja Kahle, Mladen Kušec, Ivanka Glogović Klarić, Zorica Klinžić, Radovan Novina i Hrvoje Herček. Doprinoseći svježem i suvremenom zvuku pjesama,

aranžersko ruho dali su im Toni Eterović, Igor Lesica, Srđan Sekulović Skansi, Robert Funčić, Mišo Doležal, Maja Rogić, Zrinka Šimunović, Leo Škaro, Aleksandar Valenčić, Davor Jašek, Remi Kazinoti, Ognjen Gravora, Robert Grubišić, Kristijan Funarić, Boris Ciglenečki ml. i Hrvoje Herček. Izvedbama su glazbene poruke prenijeli Mali Sesvečani, Loptice, Kikići, Zagrebački mališani, Varaždinski štigleci, Mali Riječani, Morčići, OŠ Andrija Mohorovičić i Vežički tići iz Rijeke, Torretta iz Matulja, Perlice, Srdelice iz Splita, Cicibani iz Karlovca, Klinci Ogulinci, Vukovarski golubići, Bonar iz Donje Stubice, Vijolice iz Paga, Kostanje iz Omiša, Smiješak iz Samobora, Zbor umjetničke škole Franjo Lučić iz Velike Gorice, Komorni zbor Osnovne glazbene škole Pučkog otvorenog učilišta Vrbovec i Klinci iz kraljevskog grada Knina. Uspjehu ovogodišnje manifestacije pridonio je i Program za djecu i mladež HRT–a prenoseći u efektnoj scenografiji Stjepke Kavurić čarobno događanje iz Lisinskoga — 8. hrvatski dječji festival dokazao je svoju punoljetnost. Ines Novković

FESTIVALI

U suradnji s Josipom Cvitanovićem i Borisom Ciglenečkim, novi umjetnički ravnatelj uspio je ove godine na 14. Chansonfestu, održanom 11. studenoga u Kazalištu Komedija, okupiti impresivna i autoritativna imena hrvatske autorske pjesme. Sa zadovoljstvom smo pozdravili kantautore koji su s razlogom već odustali, a koji su auditoriju, naviklom na daleko simplificiranije radove, ponudili svoje trenutke intime uhvaćene notama. Od Zrinka Tutića koji je otvorio program Susretom i prizvao emocije od prije točno trideset godina kada je kao golobrad otpjevao svoju Doris, a stihovima pomogao i Rajku Dujmiću da na

U autorskoj pjesmi nije važno koliko godina imaš, već imaš li što reći — tako razmišljajući opet su za Chansonfest uradili pjesme Igor Brešan (Nešto prije sna), Ivana Kindl (Ljubav u meni ostaje), Ivan Mikulić (Odlazim od tebe), Boris Petrov (Opetovanje osjećaja), Volžana Anders (U gradskoj vrevi) i Mateo Jović (Ovo nije svijet za nas). Dražen Župić Žule

... i teče... teče vrijeme... Chansonfest je, nažalost, morao ostaviti njegov dobri duh Zvonko Špišić, iako su njegovi savjeti i dalje dragocjeni. Naime, duša je htjela, ali slabo tijelo više nije dalo, pa je njegovim idejama i putovima nastavio prijatelj i suborac za šansonu od samih početaka, Hrvoje Markulj.

scenu donese Našu stvar, preko Andreja Baše i priče o Ariani, do mračne ispovijesti uglednog debitanta Miroslava Škore u Do pakla od neba i uzleta Zlatne ptice Alke Vuice. Zagrebačku tradiciju kabaretske pjesme i ove je godine solidno održao Mladen Medak Gaga poručivši Šuti, ne laj!, praćen Draženom Žankom s Halo, halo i Alenom Slavicom (Učinit ću sve).

Djeca su ponovo oduševila brojnu publiku u KD Lisinski

Razina ponuđenih radova bila je solidna, pa zato s posebnom radošću čekamo iduću godinu kad će se — usput budi rečeno — navršiti točno 50 godina otkako je, u sklopu Zagrebačkog festivala, bila organizirana posebna večer s deset šansona. Mnogi od nas još pamte Kustanovu pobjedničku Ko crne ruže cvijet. Poživjele nam i današnje šansone tako dugo, kamo sreće!

Tribina Hrvatskog društva skladatelja uz 80. rođendan Bogdana Gagića, 22. studenoga 2011.

Sretan Vam rođendan, profesore!

rvatsko društvo skladatelja organiziralo je Tribinu povodom 80. rođendana skladatelja Bogdana Gagića, svoga člana, dugogodišnjeg profesora na Akademiji dramskih umjetnosti Bogdan Gagić u Zagrebu koji je diplomirao kompoziciju kod Milka Kelemena prije više od 54 godine. Razgovor sa slavljenikom vodio je Zlatko Madžar, a naravno, sama za sebe, govorila je i skladateljeva glazba.

Srebrenka Poljak i Jasen Chelfi izveli su Sonatu za violončelo i klavir, a slušali smo i ulomke sa snimke Sedme sonate za klavir (Game esercizi) u izvedbi pijanista Damira Gregurića. Bogdan Gagić, u relativno kratkom vremenu što ga je imao na raspolaganju na rođendanskoj »proslavi«, okupljenoj je publici sastavljenoj uglavnom od kolega skladatelja i suradnika iz prošlosti, ispričao mnoštvo detalja o svom glazbenom putu, od najranijih dana kada je u rodnom Karlovcu započeo svirati violinu i uskoro se »prebacio« na klavir, preko studentskih iskustava, sve do zrelih skladateljskih godina i ostvarenja, prisjećajući se mnogih prijatelja, suradnika i profesora koji su na njega utjecali i ostali zauvijek zabilježeni u njegovom sjećanju. Sve to Bogdan Gagić ispričao je kroz mnoštvo duhovitih anegdota, nasmijavši okupljene nemali broj puta. Bilo je zaista zanimljivo slušati o nekim drugim vremenima, primjerice o predavanjima Bouleza, Stockhausena i Ligetija što ih je profesor Gagić slušao na Ljetnim tečajevima u Darmstadtu. Otkrio je i pokoju pikanteriju koju do sada možda nije znao nitko osim njegovih najbližih, poput činjenice da je gotovo završio u zatvoru pripremajući zvučnu kulisu za predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama ili da je zaslužan za svojevrsnu »praizvedbu« hrvatske himne Lijepa naša domovino u razdoblju bivše Jugoslavije kada ju je za potrebe jedne kazališne predstave izveo kostimiran u Ivana pl. Zajca, za što je morao dobiti posebno odobrenje tadašnje vlasti. Sve je to profesor Bogdan Gagić ispričao s velikim veseljem i zaraznim entuzijazmom. Iako slavi 80. rođendan, duhom je još uvijek mladić koji traži nova iskustva koja ćemo s veseljem slušati na proslavama njegovih idućih rođendana, ali imati prilike i čitati u memoarima koje pomno priprema, kako je objavio na Tribini. Sretan Vam rođendan, profesore! (Marija Saraga)

JANA HALUZA

vonko Špišić, dobitnik ovogodišnje nagrade Milivoj Körbler za životno djelo, glazbenik je koji je više od 50 godina uporno, svojim višestrukim glazbenim djelatnostima podizao razinu hrvatske popularne glazbe. Njegov nemali angažman posljednjih trinaest godina posvećen je vođenju Chansonfesta kojemu je bio umjetnički direktor od samoga početka.

TRIBINE

OBLJETNICE

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Riječka filharmonija obilježila 10. godišnjicu rada svečanim simfonijskim koncertom u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Praizvedba uveličala jubilej Piše: Ramiro Palmić

Nakon desetogodišnjeg neprekidnog uspješnog djelovanja, Riječka filharmonija postaje značajan subjekt i stup riječkog i hrvatskog glazbenog života kom potvrdila svoj renome i opravdala očekivanja riječke publike. U nastavku su slijedili Simfonijski plesovi op. 45 Sergeja Rahmanjinova u kojima autor sažima cjelokupnu zakašnjelu romantičnu notu vlastita stvaralaštva. Svečanom koncertu bio je nazočan hrvatski predsjednik Ivo Josipović. U pozdravnom govoru naglasio je da je za stvarni život Riječke filharmonije, uz financijsku potporu, potreban senzibilitet grada koji daje sveopći impuls i živi s orkestrom koji ima publiku i tradiciju. Rijeka sve to ima, a rađanje filharmonijskog orkestra predstavlja krunu bogate povijesti Rijeke.

Povijesni presjek

Riječka filharmonija u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

FESTIVALI

animljivo koncipiran program jubilarnog koncerta Riječke filharmonije održan pred punim gledalištem HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, sastavljen od tri djela slavenskih autora različitih epoha, počeo je praizvedbom skladbe More Rijeka Berislava Šipuša, istaknutog hrvatskog skladatelja i svestranog glazbenika. Jednostavačna petnaestominutna skladba namijenjena jubileju, skladana je za orkestar sastavljen od tri puhača a tre po sekciji, veći gudački ansambl, dvije udaraljke, harfu i timpane. Prema riječima autora, djelo nema svečani prizvuk, već prema nazivu, namjeri i namjeni to je glazbom ispričana romantična priča protkana melodioznošću, osebujnim harmonijskim sklopovima te stilski impresionističkim elementima. Uvodni početni forte u nastupu rogova slušatelju dočarava bitne značajke grada Rijeke (brodove, luku, more...), što je tema koja se kao lajtmotiv provlači kroz čitavo djelo. Odlikuje se raskošnom orkestracijom, prisutne su

melodije velika raspona, a pojavljuje se divan sjetni solo violončela. Služeći se modernijim glazbenim izražajnim sredstvima, kromatikom, disonantnim skokovima te gustom polifonijom, stvorena je efektna i kompleksna glazbena slika, a nastupom tutti orkestra dostiže se kulminacija djela. Taj uzburkani zvučni kovitlac morske oluje vertikalnom strukturom, slijedeći melodijsku liniju paralelnim konsonantnim suzvučjima, vodi u završni Koral, neku vrstu razrješenja konflikta i u eterični smiraj u tonalitetu H–dura. Ova Šipuševa orkestralna skladba pisana je rukom rafinirana skladatelja s originalnim pasusima i zamislima, interpretativno je zahtjevna te iziskuje veliki angažman svakog pojedinog instrumentalista i čitavog ansambla.

Riječ predsjednika

Dirigentica Nada Matošević bila je doista vjerodostojan tumač djela gusta simfonijskog tkanja i skladnih orkestralnih boja. Gudači Filharmonije bili

su vrlo ujednačeni i sugestivni, a valja izdvojiti čisto i muzikalno izveden solo nastup violončelista Petra Kovačića. Čvrstinom i strastvenošću imponirali su limeni puhači, a kreativnim zamahom maestre Matošević naglašene su dinamičke finese te je kompletan orkestar muzicirao uvjerljivim gradacijama, disciplinirano, ujednačeno i s oduševljenjem, što je publika i nagradila srdačnim pljeskom. Djelom i izvedbom samo je dodatno uveličana rođendanska svečanost Orkestra. Na primjerenoj izvedbi čestitao im je i autor, pohvalivši pritom vrsne riječke glazbenike u solo i zajedničkim nastupima. Da bi se u potpunosti moglo doživjeti tako složeno suvremeno djelo valjalo bi ga čuti više puta, pa vjerujem da će u interesu slušatelja ono biti nekom prilikom ponovno izvedeno. Nakon hrvatske praizvedbe, uslijedio je Prvi koncert za klavir i orkestar u b–molu, op. 23 Petra Iljiča Čajkovskog u kojemu je solistica Martina Filjak, ugledna pijanistica međunarodne karijere i ovom prili-

Riječka filharmonija, osnovana 2001., i nakon desetogodišnjeg neprekidnog uspješnog djelovanja postaje značajan subjekt i stup riječkog i hrvatskog glazbenog života. Bilo je doduše i ranijih, no bezuspješnih pokušaja njezina osnivanja, primjerice nastojanjem Borisa Papandopula i Vladimira Benića. Filharmoniju su utemeljili umjetnička ravnateljica Nada Matošević i diplomirani violinist i pravnik te prvi poslovni ravnatelj Ivica Rušin. Riječka filharmonija, uz Zagrebačku, jedini je takav reprezentativni ansambl u Hrvatskoj. Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, iz kojega je iznjedren, poznat je po svojoj izvedbenoj kvaliteti i zvukovnoj čistoći koji uz svoju primarnu djelatnost izvođenja opernih djela priređuje i samostalne koncerte. Prvi takav koncert u novijoj povijesti riječkog kazališta, orkestar je priredio 1946. pod dirigentskim vodstvom Borisa Papandopula i uz solista Zlatka Baloković, violinista svjetskog ugleda. Orkestar, uz gostovanja uglednih glazbenih umjetnika, nastavlja uspješne koncertne sezone, a 1981. počinju se davati danas popularni i vrlo omiljeni Novogodišnji

koncerti. Operni orkestar, kao kvalitetna umjetnička glazbena jezgra, razvija se i prerasta u buduću Filharmoniju. Tako je 2001. potpisan, sada već možemo kazati, povijesni tripartitni sporazum između riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, tadašnjeg intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca Srećka Šestana i ravnatelja Filharmonije Ivice Rušina. Time su osigurana financijska sredstva, a ravnatelji su prihvatili odgovornu i ambicioznu zadaću upravljanja, osmišljavanja programa i djelovanja Riječke filharmonije koja sustavno promiče, razvija i uzdiže kvalitetu glazbenog života u Rijeci. Na njihovim koncertima gostovali su mnogi poznati hrvatski i svjetski dirigenti i solisti, a jedan od programskih ciljeva su izvedbe i promidžba djela hrvatskih autora te nastupi naših mladih još neafirmiranih glazbenih reproduktivnih umjetnika. Filharmonija svojim zanimljivim programima redovito sudjeluje na značajnim tradicionalnim riječkim glazbenim projektima, Zajčevim danima i Riječkom kulturnom ljetu. Važan je iskorak učinjen u pronalaženju i odabiru novih riječkih prostora za koncertnu djelatnost, pa je orkestar održao koncerte u bivšoj tvornici papira Hartera, idiličnom prostoru uređene plaže hotela Park te u tvorničkoj hali bivše tvornice Torpedo. Umjetnička ravnateljica od osnutka ansambla je maestra Nada Matošević, ujedno intendantica riječkog HNK Ivana pl. Zajca čiji ravnatelj 2005. postaje Marijan Orešković. Tijekom desetljeća neprekidnog rada, Riječka filharmonija dala je golem doprinos u podizanju kvalitete glazbenih zbivanja u Rijeci te istodobno obogatila kulturnu ponudu cijele Hrvatske. Poželimo joj stoga sretan rođendan, perspektivnu budućnost i još mnogo glazbenih delicija kojima nam omogućuje istinsko predavanje glazbenim užicima.

Sisak: 11. dani glazbe Miroslava Miletića (18. — 21. listopada 2011.)

Glazba u punom sjaju Piše: Tatjana Rožanković

Izvrsni solisti i ansambli, atraktivan program, prve izvedbe u rodnom gradu našeg istaknutog člana

organizaciji Koncertnog ureda Sisak, ovogodišnju manifestaciju obilježili su vrhunski koncertni programi s nekoliko interpretativnih dosega kakvima bi se podičila slična događanja s tradicijom. Bilo je tu glazbenih zanosa i zadovoljstava, kako na koncertnoj pozornici, tako i u gledalištu, zbog čega su opravdani napori i troškovi dovođenja brojnih umjetnika, nastojanja na provedbi temeljne programske ideje te okupljanja slušateljstva. U suodnosu ovih čimbenika, kolikogod razumijemo njihovu ravnopravnost, glazbenici su se nametnuli, dajući najbolje od sebe, pridodavši

tomu još i vlastitu naklonost prema tradicionalnoj sisačkoj priredbi.

Dani glazbe Miroslava Miletića slijede utvrđeno određenje prema suvremenoj glazbi, ali u kontekstu prethodnih glazbenih izričaja, osobito prema hrvatskoj glazbi u kojoj, dakako, važno mjesto ima opus skladatelja čije ime nosi festival. Rođeni Siščanin, Miletić i danas poput glazbenog aktivista dovodi glazbu u Sisak, nadajući se dugotrajnijem pozitivnom učinku u kulturi grada, a pritom i sam priželjkuje još poneko glazbeno iznenađenje. I jedno i drugo svake se godine događa u nekoj mjeri, no u ovoj su premašena sva očekivanja: glazba je u punom sjaju izričajnih različitosti četiri večeri ispunjavala dvoranu Glazbene škole Frana Lhotke, široko poznatoj po primjerenoj akustici i ugodnosti.

Novi doživljaj čembala

Gabriela Papec na koncertu najmlađih 20. listopada 2011.

Prve večeri mnogobrojno se slušateljstvo odazvalo na recital čembalistice Višnje Mažuran na kojemu je izvela program iz najnovijeg ciklusa Barok i Bar(t)ók. Uz Couperinove stavke iz 17., 22., 26. i 27. suite i cijelu 25. suitu te dva Preludija s fugama iz 2. sveska Dobro ugođenog klavira, izvela je i tri komada iz Ligetijeve zbirke Musica ri-

cercata te sedam stavaka iz Bartokóvih Rumunjskih božićnih napjeva. Takvim izborom potvrdila je svoju umjetničku svježinu i pronicljivost, ali i dobro poznate odlike tumačenja barokne i rokoko glazbe. A glazbalo koje dobro poznaje, ovaj put ju je iznenadilo neočekivanom voluminoznošću i jarkijim bojama te je dodatno registrirala pojedinosti i tako slušateljstvu ponudila sasvim novi doživljaj čembala.

Praizvedba Slika iz Like Druge večeri oduševili su nas Zagrebački solisti disciplinom zajedničkog komornog muziciranja i pojedinačnim doprinosom u stvaranju gipke dinamike, protočne ritmike te osobito međusobnim poticanjem na osjećanje svakog glazbenog trenutka. Njihov užitak sviranja lako se prenosio na slušateljstvo, pa je cijeli program bio izvrsno primljen: dok glazba Corellija i Scarlattija lako pronalazi put, moglo se dogoditi da ne otkriju da je tako sadržajna i poticajna Paraćeva Muzika za gudače i još više Koncert za violinu, violu i gudače (s nadahnutim istupom Borivoja Martinića–Jerčića i Aleksandra Miloševa). No, to se ipak nije dogodilo, jer je ljepotom djela poništen svaki pretpostavljeni otpor pre-

ma drugačijoj zvučnosti novije glazbe. Vrhunac svih naših dosadašnjih doživljaja Miletićeve glazbe ostvaren je u praizvedbi Slika iz Like (2010.), što zaslugom vješto povezanih citata iz ličke tradicijske glazbe (Pjevaj mi, pjevaj sokole, Ličko kolo, Rozganje) u dinamičnu glazbenu fresku, što zahvaljujući duhovito promišljenoj izvedbi kojom je predvodio mladi violinist Krunoslav Marić. Nakon doista srdačno primljene nove skladbe za vjerovati je da će se ona zadržati na programima Zagrebačkih solista i sličnih ansambala.

Završetak u velegradskom stilu Treća koncertna večer bila je još jedan biser ovogodišnjeg programa u Sisku jer su nastupili najmlađi talenti, pobjednici na Državnom natjecanju u Dubrovniku. Pijanisti (Elizabeta Barišin, Sara Komljenović, Gabrijela Papec, Petra Sarić), gitaristi (Eric Vidović, Nikica Polegubić) i tamburaši (Zlatko Galik, Valentina Mezdić, Marko Blašković), kao i njihove gošće iz sisačke Glazbene škole (Ana Tomšić, Kristina Plevančić, Petra Šket), ali i njihovi pedagozi, pridobili su svu pozornost i pohvale auditorija za marljivost, ozbiljnost i skromnost te nje-

Tihana Herceg Ivšić, Miroslav Miletić, Ana Schranz–Miljanić i Sanja Krivošić na završnom koncertu 21. listopada 2011.

govanje prirodne nadarenosti i razumijevanje glazbene mudrosti.

Četvrtim koncertom, po riječima Miroslava Miletića, sisačka manifestacija završila je u velegradskom stilu. Od delikatno izabrana programa do maestralne vokalne izvedbe Tihane Herceg Ivšić, gosparskog sviranja viole Ane Schranz–Miljanić i nadahnute pijanistice Sanje Krivošić, sve se vinulo do krajnjeg zadovoljstva skladatelja, umjetnica i slušateljstva. Na taj su način prvi put u Sisku izvedene Miletićeve Mladenove pjesme za glas i violu (Predvečerje, Dar, Odlazak) i Tri kajkavske za glas i klavir (Beli most, Mali pot, Vesela cerkva), repertoarni Ples za violu solo te Maćuhice i Zvončić iz ciklusa Cvijeće za Scarlattija B. Bjelinskog, Zinzadseov Gruzijski ples, kao i Brahmsove Dvije pjesme za glas, violu i klavir, op. 91. (Gestillte Sehnsucht i Geistliches Wiegendlied), što je u cjelini doprinijelo dugo očekivanom uspjehu festivala.

KONCERTI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Sanda Majurec, Antun Tomislav Šaban i Frano Đurović predstavili skladbe na autorskom koncertu 27. listopada 2011.

Generacija 40 u Mimari Piše: Jagoda Martinčević

Obljetničari su na svojem autorskom koncertu uspjeli okupiti brojnu publiku, pa je tako puna dvorana svjedočila o zanimanju poklonika hrvatske suvremene glazbe, što još do nedavno i nije bio tako čest slučaj osljednji autorski koncert Hrvatskog društva skladatelja i diskografske tvrtke Cantus d.o.o., taj put na novoj adresi u Muzeju Mimara, okupio je troje skladatelja — četrdesetogodišnjaka, pa je tako i nazvan Generacija 40. Jedna dama i dva gospodina, Sanda Majurec te Antun Tomislav Šaban i Frano Đurović, uspjeli su 27. listopada okupiti brojnu publiku, a puna dvorana svjedočila o zanimanju poklonika hrvatske suvremene glazbe, što još do nedavno i nije bio tako čest slučaj. Govorim iz perspektive moje (postarije) generacije koja je ovakvo zanimanje mogla vidjeti tek na koncertima Muzičkog biennala Zagreb, dok su se skladbe hrvatskih autora mogle čuti tek kao dio repertoara orkestra Hrvatske radiotelevizije (češće) i Zagrebačke filharmonije (rjeđe). Nedvojbeno je tome pridonijelo sustavno desetljetno djelovanje Cantus Ansambla i njihova umjetničkog voditelja, dirigenta i skladatelja Berislava Šipuša, koji su, bez pretjerivanja, odgojili nekoliko generacija nove publike, strpljivo ih privikavši na slušanje skladbi njihovih suvremenika.

Dopadljiv ciklus

KONCERTI

Tako je bilo i ovaj put kada je Cantus Ansambl sa Šipušem na čelu otvorio koncert Generacije 40 skladbom Četiri pjesme nizašto za dva soprana i komorni ansambl Sande Majurec, uz sudje-

lovanje sopranistica Davorke Horvat i Nine Kobler. Studentica profesora Stanka Horvata (kompozicija) i profesorice Višnje Mažuran (čembalo) u čijim je razredima i diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Sanda Majurec skupljala je znanja i iskustva i u inozemstvu (Njemačka, Švedska) te do sada ostvarila suradnju s brojnim domaćim ansamblima i umjetnicima. Četiri pjesme nizašto praizvedene su 2007. na Muzičkom biennalu Zagreb s istim izvođačima, osim što je tada dirigent bio Luca Pfaff. Parafrazirajući u naslovu djelo Samuela Becketta »Novele i tekstovi nizašto«, skladateljica Majurec posegnula je za oblikom četiriju pjesama bez teksta i bilo kakve sadržajne podloge. Riječ bi, dakle, bila o svojevrsnoj apsolutnoj glazbi čija zadanost u svakoj pjesmi sadrži samo jedan samoglasnik u kombinaciji s različitim suglasnicima. Pjesme su skladane za osobitosti glasovnih mogućnosti dviju interpretkinja, s obzirom na koloraturni visoki sopran Nine Kobler (treća pjesma) i dramski sopran mezzo opsega Davorke Horvat (druga pjesma), dok su u prvoj i četvrtoj pjesmi oba glasa ujedinjena uz komorni ansambl. Taj mali ciklus u kojemu se glasovi ponašaju sukladno instrumentalnom zvuku dopadljiv je u izričaju i svakako očituje autoričino vrsno poznavanje vokalnih mogućnosti ženskih glasova.

Gitara puta tri i uglazbljeni pravilnik Iz posve drukčijeg kuta motrišta ukazao se skladateljski rad Antuna Tomislava Šabana koji se predstavio s dvije skladbe, Ostinato ostentato i Vokalmusik. Autorski rukopis zagrebačkog, bečkog i američkog studenta, do danas ovjenčana mnogim priznanjima, vrlo je raznolik i kreće se od komornih i simfonijskih djela, sve do jazza, elektronike i multimedije. Ta raznolikost ukazuje na skladateljsku znatiželju, ali i na ovladavanje raznih vještina koje uz talent ne dopuštaju da ga se smjesti u bilo kakvu »ladicu« o kojima on govori s jasnim negodovanjem. Potpuna sloboda izričajnosti jedna je od temeljnih odrednica Šabanova odabira, što je bilo predstavljeno i u odabiru dviju skladbi za ovaj koncert. Ostinato ostentato djelo je nastalo još 1998. kao narudžba Zagrebačkog gitarskog trija za Osorske glazbene večeri na kojima je i praizvedeno. I u ovoj prigodi predstavili su ga Darko Petrinjak, István Römer i Goran Listeš vješto baratajući minimalističkim Šabanovim slogom koji manje virtuozno, a više duhovitim replikama pokazuje što može »gitara puta tri« u suvremenom autorskom jeziku. Efektno nadigravanje trojice majstora gitare u toj je skladbi došlo do punog izražaja. Drugo predstavljeno Šabanovo djelo nastalo je iste 1998. — iz nevolje. Našavši se u vre-

DAVOR HRVOJ

Sanda Majurec, Antun Tomislav Šaban i Frano Đurović na autorskom koncertu u Mimari.

menskom tjesnacu u pripremi djela za diplomski ispit iz kompozicije na Sveučilištu za glazbu u Beču, mladi je skladatelj u zadnji čas uočio kako nije dobro pročitao ispitni pravilnik te mu nedostaje jedno vokalno djelo. Sjetio se riječi jednog starijeg kolege: »Sve se može uglazbiti. Ako treba — i telefonski imenik i posegnuo za ispitnim pravilnikom uglazbivši ga u djelo pod naslovom Vokalmusik. Na ovom koncertu skladbu je izveo Oratorijski zbor crkve Sv. Marka Cantores Sancti Marci pod ravnanjem Jurice Petra Petrača i posvjedočio kako se, osim drugih potrebnih skladateljskih parametara, i s duhovitošću može postići odličan uspjeh na ispitu.

Suzdržana blagost Treći član Generacije 40, Frano Đurović, krenuo je u skladateljske vode kao prvi diplomant iz razreda prof. Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon usavršavanja u Mađarskoj i Njemačkoj, započinje suradnju s brojnim domaćim i inozemnim glazbenicima, a svoj opus, uz nekoliko vrijednih nagrada, proširuje i na scenu te

sklada brojnu scensku i radiodramsku glazbu. Iz tog raznolikog djelovanja za ovu je prigodu odabrao neobično djelo, Gradišćansku misu za mješoviti zbor i orgulje, napisanu 2006. godine na poticaj zbora Sv. Marka kao prijateljsku gestu Crikvenom zboru iz Velikog Borištofa u Gradišću. Djelo je neobično zbog svojega vrlo pojednostavljena sloga namijenjena amaterskom zborskom ansamblu i kao takvo se uvelike izdvaja iz Đurovićeva razigranoga opusa koji seže i do elektronike. Gradišćansku je misu točno okarakterizirala muzikologinja Erika Krpan kao »suzdržanu blagost«, jer to jest temeljni ugođaj koji djelo prati od početka do kraja. Zadane mogućnosti ansambla nedvojbeno su utjecale na jednostavnost skladateljskog pristupa koji se u tekstu ravna prema hrvatskome jeziku koji se govori u Gradišću. Djelo su izveli Oratorijski zbor crkve Sv. Marka Cantores Sancti Marci, dirigent Jurica Petar Petrač, orguljaš Pavao Mašić te neimenovana sopranistica zvonka glasa u solo dionici stavka Vjerovanje.

Majstorski ciklus Hrvatske radiotelevizije — Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 10. studenoga 2011.

Nakon više od pola stoljeća šutnje, Nikola Glassl u središtu pozornosti Piše: dr. sc. Zdenka Weber Budući da je riječ o najstarijem hrvatskom živućem skladatelju o kojemu se vrlo malo zna, vrijedno je iznijeti i neke podatke iz njegova životopisa

ahvaljujući zauzimanju šefa dirigenta Simfonijskog orkestra HRT–a, akademika Pavla Dešpalja koji je jedan od rijetkih poznavatelja opusa zanemarenog hrvatskog skladatelja Nikole Glassla, pretplatnici Majstorskog ciklusa i slušatelji Trećeg programa Hrvatskog radija, nakon više od pola stoljeća šutnje, imali su 10. studenoga priliku čuti Koncert za klavir i orkestar u c–molu najstarijeg hrvatskog skladatelja Nikole Glassla. Riječ je o diplomskom radu skladatelja koji je studirao u razredu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kao solist nastupio je makedonski pijanist Nikola Paskalov, Glasslov unuk. Budući da je riječ o najstarijem hrvatskom živućem skladatelju o kojemu se vrlo malo zna, vrijedno je iznijeti i neke podatke iz njegova životopisa.

Nikola Paskalov i Pavle Dešpalj pred Simfonijskim orkestrom HRT–a

Hrvatska skladateljska dijaspora Skladatelj i pijanist Nikola Glassl (Budimpešta, 26. ožujka 1920.) bio je do prije nekoliko godina gotovo nepoznat mlađim naraštajima glazbenika i ljubitelja glazbe u Hrvatskoj. Nisu ga zabilježile ni hrvatska Muzička enciklopedija niti pisci hrvatske povijesti glazbe 20. stoljeća (primjerice akademici Josip Andreis i Lovro Županović, a ne spominje ga ni povjesničar glazbe dr. sc. Krešimir Kovačević). Kao član Hrvatskog društva skladatelja, Nikola Glassl upisan je samo u monografiji Društva objavljenoj u prigodi 60. obljetnice (60 HDS, Zagreb, 2005.) u kojoj je naveden izbor njegovih djela (9 orkestralnih i koncertantnih, 12 komornih, 4 klavirska, 4 vokalno–instrumentalna). Iz tih je naslova moguće iščitati prednost danu klasičnim glazbenim oblicima, kao i duhovnim sadržajima (na primjer, Oče naš u Dva stavka za orgulje, Oče naš za bariton, mješoviti zbor i komorni orkestar, Marija Magdalena, pjesma za alt i klavir, djela iz 1970–ih godina). Navedena je i skladateljeva adresa u Münchenu. Očito je upravo tom činjenicom, da živi u inozemstvu, velikim dijelom uvjetovana skladateljeva neprisutnost na hrvatskim koncertnim podijima. Naime, Glassl se, nakon što je proživio osobnu kalvariju poslijeratnoga režima, 1964. godine preselio iz Zagreba u München, prekinuvši tako sam poveznicu sa svojom maticom, a Hrvatski radio čuva tek tri njegova djela kojima ravna akademik Pavle Dešpalj, što je nedvojbeno premalo da bi mu se češće

posvećivalo pozornost. Pa ipak, Nikola Glassl u Hrvatskoj, osobito nakon njezina osamostaljenja, nije zaboravljen. Osobni susret s najstarijim hrvatskim živućim skladateljem bila je Tribina Hrvatskog društva skladatelja održana 25. ožujka 2010. koju je u prigodi njegova 90. rođendana vodila autorica ovoga napisa, a koja je, uz sudjelovanje skladatelja i njegova unuka pijanista, bila svojevrsno glazbeno–govorno upoznavanje i »životni vremeplov« autora koji, iako živi u Münchenu, rado ističe kako s velikim zanimanjem prati glazbena zbivanja u Hrvatskoj, posebno Muzički biennale Zagreb.

Sedmi sin

Biografski je za Glassla važno znati da se njegova mnogočlana obitelj (bio je sedmi sin), doselila 1922. iz Budimpešte u Osijek gdje je otac postao član obnovljenog opernog orkestra, a Nikola se upisao u Gradsku glazbenu školu. Glazbeno nadareni školarac osobito je dobro svladavao umijeće sviranja na glasoviru i vrlo se brzo razvio u dobrog pijanista. Preseljenjem u Zagreb po završetku Građanske škole 1934. godine, započelo je za Nikolu Glassla tridesetogodišnje razdoblje koje je uključivalo studij i početak profesionalnog djelovanja, što je osnova za njegovo uključivanje u hrvatsku glazbenu kulturu i obilježja koja ga definiraju kao hrvatskog skladatelja. Kompoziciju je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisivao u dva navrata, budući da je morao kao pijanist u kinima zarađivati za život, pa nije u kontinuitetu mogao završiti studij. Profesori su mu

bili redom ugledni hrvatski skladatelji, Fran Lhotka iz harmonije, Milo Cipra i Krsto Odak iz kompozicije, Božidar Kunc iz sviranja partitura, Boris Papandopulo iz dirigiranja, a kontrabas mu je predavao Antonio Janigro. Studijski boravak u Salzburgu 1944., na majstorskom tečaju u razredu Josepha Marxa, omogućio mu je opsežnije skladateljsko obrazovanje. Drugi upis na studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prošao je vrlo bezbolno jer budući student nije trebao polagati prijemni ispit budući da ga je tada najugledniji profesor kompozicije, akademik Stjepan Šulek, odmah nakon slušanja izvedbe skladbe na glasoviru, uzeo u svoj razred. Kolege za vrijeme studija bili su mu Stanko Horvat i Krešimir Šipuš koji su diplomirali 1956., dok je Nikola Glassl diplomirao 1957., stekavši akademski stupanj skladatelja. Iz toga drugoga razdoblja studiranja datira Klavirski koncert, njegov studentski rad na trećoj godini studija. Kao odličan pijanist, tada ga je osobno praizveo uz Orkestar Muzičke akademije pod ravnanjem Igora Gjadrova.

Bogatstvo ideja

Riječ je o solističkom koncertu razloženom u tri opsežna stavka u kojima glazbeno djelo potvrđuje bitne značajke »tonske umjetnosti« (Tonkunst), kao iskaza skladateljskog talenta za ispisivanje melodijsko–harmonijsko– ritmičkog bogatstva ideja, tematskih uzleta koji prolaze kroz sadržajno sjajno razrađene provedbe, u kojima se solistički instrument povremeno uklapa

u gusto znalački instrumentirano orkestralno tkivo, da bi u drugim trenutcima zaživio vlastiti život pijanističkoga virtuoziteta i solističke prisutnosti koja traži interpreta visoke razine muziciranja (što je njegov autor i bio, a kao vrsni pijanist iskazao se i njegov unuk Nikola Paskalov). Glassl trajno ostaje u zadanostima tonalitetnosti, ali su njegove melodijske i harmonijske ideje iskazi samosvojnoga nadahnuća koje isključuje aluzije o epigonstvu bilo koje vrste. Doista, Glassl progovara načinom koji Klavirski koncert koji smo imali sreću čuti ubraja u najnadarenija postignuća hrvatske glazbe prve polovice 20. stoljeća, pa činjenica da će dobro uvježbani Simfonijski orkestar HRT–a s dirigentom Pavlom Dešpaljem i pijanistom Nikolom Paskalovim zaboravljeno djelo snimiti kao trajni snimak, ispunjava tek dio duga prema zanemarenom hrvatskom skladatelju. Dugi pljesak kojim je brojna okupljena publika pozdravljala nazočnog, čilog devedesetjednogodišnjeg autora i mladoga pijanista potakao je Nikolu Paskalova na dodatak, djedovu inventivnu klavirsku minijaturu Oče naš, a pljesak će im zacijelo još dugo odzvanjati u ušima kada se nakon uspješnog pohoda u Lisinski vrate u sredine u kojima žive. Pogotovo se treba nadati da ćemo opet čuti neko od Glasslovih djela, kao i ostvarenja drugih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, jer je hrvatska glazbena baština tog razdoblja nepravom zanemarivana.

FESTIVALI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

U počast velikom skladatelju 16. listopada 2011. u hrvatskom narodnom kazalištu u splitu održane VII. Runjićeve večeri

Na tragu Runjićeva Mediterana Piše Goran Pelaić

Za tumačenje Runjićevih skladbi nužne su pjevačke karakteristike u kojima dominira interpretacija, ali i pjevački sentiment koji ide u paketu s Mediteranom, čega je bilo i na ovogodišnjim Runjićevim večerima dominira interpretacija kao pretpostavka za prenošenje autorove vizije. Potom i pjevački sentiment koji ide u paketu s Mediteranom.

ima opravdanja da se nekoj Magdaleni ili Galebu dade nova mogućnost za izlazak iz okvira.

Na runjićevski način

Prošle godine Stine je donio Vlado Georgiev, jednako snažno i kvalitetno kao i Oliver. U nekim segmentima i suptilnije! I tu bi trebalo stati. Nema više istraživanja ako se svi složimo da je to tô. Treba krenuti dalje, istražiti i pronaći iz skladateljeva opusa ono što nije bilo dovoljno naglašeno ili što se »nije uhvatilo«. To je pjevački, pa i aranžerski zadatak, ali i izazov.

Maja Prgomet

Bez toga nema Runjića, a mora se istaknuti da je katkada bilo primjera nedostatne vokalne projekcije za potpuni doživljaj autorske zamisli.

Marko Tolja, Nina Badrić i Antun Tomislav Šaban i orkestar na Runjićevim večerima

i izvođača koji vezuju tradiciju i suvremenost, Hrvatsku i svijet na način kako je to maestralno radio Zdenko«.

Glazbena poetika »Ova manifestacija okupljalište je Runjićevih glazbenih istomišljenika, ali i sudionika hrvatske glazbene scene s kojima se on profesionalno i osobno nikada nije susretao te nema namjeru postati Runjićevim memorijalom«, rekla je na konferenciji za novinare producentica Ivana Runjić, naglašavajući kako »skladbe Zdenka Runjića i poslije njegova odlaska mogu računati na novi život u dosad nepoznatim, ponekad možda i nepredvidivim obradama koje nadopunjuju one izvorne, na čijoj su se emocionalnosti desetljećima gradile predodžbe o uglazbljenom sentimentu Dalmacije i Juga.« O predodžbama i viđenju takve glazbene opcije Mediterana, moglo bi se

diskutirati. Očito je da takva koncepcija odgovara određenom broju publike, mahom splitske, rekli bismo publike naklonjene takozvanom urbanom glazbenom izričaju, ma što to značilo. Valja ipak naglasiti da je Runjić za života bio pobornik i predvodnik specifične mediteranske glazbene poetike. Udario je snažan timbar pravcu u hrvatskoj zabavnoj glazbi koji se napaja na mediteranskoj melodici. To se može osjetiti u svakoj njegovoj pjesmi. Dakako, značajan dio te glazbene poetike imao je uporište i u sjajnim tekstovima: od Popadića, Zuppe, Fiamenga pa do vlastitih stihova. U prvome su planu, sudeći po naslovima, pjevači koji dolaze s glazbenim pedigreom urbana okruženja, mada još terminološki nismo razjasnili taj »pravac«.

To je već hendikep u startu. Jer za tumačenje Runjićevih skladbi, bez obzira na žanrovsko opredjeljenje, nužne su pjevačke karakteristike u kojima

Runjićeve večeri nisu festival. Kako smo čuli, nisu ni memorijal djela velikog majstora. No ipak, autor koji je dao najmanje nekoliko stotina vrhunskih glazbenih radova, obvezuje organizatora da u tom novom ruhu, novom pjevačkom izričaju u budućnosti preferira pjesme koje stjecajem okolnosti nisu postale općepoznate. Poznato mi je (a to se uostalom ponavlja iz godine u godinu) kako većina pjevača inzistira na izvođenju pjesama koje su općepoznate, pa smo tako proteklih godina čuli više izvedbi Skalinade, Galeba, Magdalene ili Ništa nova, ništa nova. To nije dobra praksa, bez obzira što svako pojedino pjevačko ime nudi i svoj vokalni i interpretativni pogled na pojedinu skladbu. Rekao bih, s Runjićem valja oprezno i pošteno. Na runjićevski način. Surađujući s brojnim pjevačicama i pjevačima, s Oliverom, primjerice, Runjić je nehotice stvorio okvir iz kojeg se naizgled ne vidi izlaz. Pjesme su ostale ili opstale »pod hipotekom« Olivera Dragojevića. S tog polazišta

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu čini se da je pravi dom za takve manifestacije. Naprosto u toj i takvoj intimi najbolje odgovara postava orkestra pod ravnanjem Alana Bjelinskog koji je zajedno s Antom Gelom »suodgovoran« za konačni glazbeni doživljaj, kao što je desetljećima na najbolji način Stipica Kalogjera artikulirao one najtananije Runjićeve zamisli.

Runjićeve večeri nisu festivalskog karaktera, no imaju nagrade. Ove godine Priznanje »Zdenko Runjić« za najveći doprinos artikulaciji njegovih skladbi pripao je zasluženo Nini Badrić, veteranki ove manifestacije koja je na sceni pjevački donijela Malinkoniju. Nina Badrić ima onu potrebnu toplinu u dosluhu s Runjićevim izričajem. O Petru Graši da i ne govorimo (Infiša san u te), a posebno iznenađenje je Vlado Georgiev (Ključ života) koji bi, da je Runjić živ, zasigurno imao što reći u glazbenom i pjevačkom tumačenju Mediterana. Marko Tolja, Jasna Bilušić, Nataša Janjić, Sergej Četković, Toni Cetinski, Ines Tričković, Natali Dizdar, Goran Bare, Ivana Husar Mlinac, Maja Posavec, Petra Antolić, Maya Sar, Ivana Rushaidat, Oliver Dragojević, Luky i Gadjo Manouche, ali i još poneki izvođač iz Splita, dobro bi došli i u nekom budućem izdanju.

U Lisinskom od 11. do 14. listopada 2011. održan festival Jazz.hr / jesen u organizaciji Jazz kluba Zagreb Hds–a i Kdvl–a

Vokalne obrade djela Boška Petrovića Piše: Davor Hrvoj

estival Jazz.hr / jesen koji se do ove godine održavao pod nazivom Međunarodni dani jazza što ga organiziraju Jazz klub Zagreb HDS–a i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, održan je od 11. do 14. listopada u Maloj i Velikoj dvorani. U skladu s programskom orijentacijom nastupili su svjetski jazz uglednici, ali i renomirani hrvatski glazbenici.

Virtuozni Michel Camilo Zvijezda festivala bio je pijanist i skladatelj Michel Camilo, nagrađivani autor i umjetnik klasične glazbe, suradnik mnogobrojnih cijenjenih orkestara i dirigenata. Oduševio je publiku na dva koncerta svirajući standarde i vlastita djela. Naime, u Maloj dvorani nastupio je solo, a u Velikoj, u okviru Zvjezdanog ciklusa sa Zagrebačkom filharmonijom, suorganizatorom koncerta. Ravnao je Ernest Martinez Izguired, član Katalonske kraljevske akademije lijepih umjetnosti, nagrađivani dirigent s kojim je, uz Barcelona Simphony Orchestra, snimio album »Rhapsody in Blue« za koji su dobili nagradu Latin Grammy u kategoriji najboljeg albu-

ma klasične glazbe. Na oba koncerta osvojio je prisutne jednostavnošću, ali i velikom muzikalnošću, virtuoznim sviranjem i lijepim skladbama. Zanimljivim koncertom pažnju publike pobudio je sastav Time Machine američkog gitarista Kurta Rosenwinkela koji zadnjih godina živi u Berlinu gdje predaje na Visokoj školi za jazz. Poznavatelje svoje glazbe iznenadio je svirajući glasovir koji je po prvi put bio ravnopravno zastupljen s gitarom na nekom njegovom koncertu. Osebujan zvuk ostvarivao je koristeći bas klarinet, a njega je, uz alt saksofon, svirao Andrew D’Angelo. Poseban koncert upriličili su hrvatski jazz glazbenici, nastupivši povodom 500. emisije Vrijeme je za jazz koja se već sedamnaest godina emitira na Hrvatskoj televiziji. Ta, jedina televizijska specijalizirana emisija o jazzu u Hrvatskoj, zabavnog je, ali i edukativnog karaktera. Osim što donosi važne snimke iz povijesti jazza, prati aktualnu svjetsku i hrvatsku jazz scenu. Kroz petsto emisija predstavila je naše najvažnije jazziste, no dala je i velik

doprinos afirmaciji mladih nadarenih hrvatskih jazz glazbenika.

Kreativni autori Pjevačica Jasna Bilušić sa svojim sastavom New Deal, u kojemu sviraju kontrabasist Saša Borovec i pijanist Hrvoje Galler te kao gosti flautist Žarkom Hajdarhodžić i udaraljkaš Nino Mureškić, izvodila je standarde jazz i pop glazbe koje je snimila za svoj novi CD Live — Something Old, Something New, Somerthing Borrowed, Something... Almost Blue. Izvedbama standarda, ali i vlastitih skladbi, potvrđujući tako vlastitu kreativnost, predstavila su se dva klavirska tria: riječki Finger Snap Trio u sastavu kontrabasist Henry Radanović, pijanist Zvjezdan Ružić i bubnjar Branimir Gazdik te trio u sastavu pijanist Matija Dedić, kontrabasist Tihomir Hojsak i bubnjar Borna Šercar. Posebnu pažnju izazvao je nastup sastava Lela Kaplowitz & Transkontinental Jazz Colective. Naime, na njihovu programu, uz jednu Jobimovu, bile su tri skladbe Boška Petrovića za koje je

pjevačica Lela Kaplowitz napisala tekstove i koje (skladbe) ovih dana snima za novi CD, isključivo posvećen njegovim djelima. Bit će to prvi slučaj obrade Petrovićevih skladbi u kontekstu vokalnog jazza na jednom diskografskom izdanju, a prema prikazanom, moglo bi to biti posve osebujno tumačenje njegova autorskog rada, možda i početak prihvaćanja njegovih skladbi kao standarda hrvatskog jazza, što svakako zaslužuju. Na ovom koncertu,

uz stalne suradnike: pijanista Joea Kaplowitza i bubnjara Marka Lazarića, uz pjevačicu su nastupili poznati brazilski kontrabasist Nilson Matta i izraelski gitarist Roni Ben–Hur. Uz promjenu naziva, jedna od organizacijskih novina na festivalu bili su nastupi mladih hrvatskih sastava i to nakon službenog programa, u klupskoj atmosferi u predvorju Male dvorane Lisinski.

DAVOR HRVOJ

FESTIVALI

edmo izdanje Runjićevih večeri, održano 16. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, dalo je naslutiti da je ipak došlo do »smirivanja tla« kada je u pitanju ova manifestacija. Runjićevo djelo moguće je osvijetliti kroz različitu optiku, ali uvijek bismo došli do istoga rezultata: Dalmacija i Mediteran u svakoj pori, svakoj noti. To su odrednice njegova glazbenog karaktera, jedinstvenog rukopisa na našim prostorima koje bi trebalo slijediti. Organizatori Runjićevih večeri, tvrtka Skalinada, po vlastitom iskazu, a i po onome što se ove i proteklih godina moglo čuti, ustrajavaju na »konceptu po kojemu će vodeći hrvatski glazbenici u generacijskom i žanrovskom rasponu iznijeti svoje viđenje pjesama Zdenka Runjića«. To je, kako kažu, »tek povod za manifestaciju koja je postala tradicionalni godišnji skup glazbene scene, odnosno nova dugoročna platforma promocije glazbenika

Toga ove godine, uz neke iznimke, nije bilo. Runjić ne može biti eksperiment. Može biti poticaj, ali ne za bitno drugačiji iskaz od onoga koji je dao. Autor teksta nema namjeru polemizirati o predodžbama uglazbljenog sentimenta Dalmacije i Juga već ukazati na složenost ostvarenja ove fantastične i hvalevrijedne manifestacije koja bi, uz malo vizije, mogla figurirati između tradicije i suvremenosti u glazbenom izričaju.

Priznanje Nini Badrić

Lela Kaplowitz & Transkontinental Jazz Colective

OBLJETNICE

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Koncert u povodu 150. obljetnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Preporodna dvorana palače Narodnog doma u Zagrebu, 18. listopada 2011.

Zahtjevna glazba s hrvatskoga akademskog Parnasa Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Zagrebački solisti kojima je većina djela bila posvećena, izvodili su skladbe akademika vezanih Muzičkom akademijom u Zagrebu na kojoj su svi završili visokoškolski studij, a bili su ili su još uvijek njezini redovni profesori

rvatska akademija znanosti i umjetnosti u ovoj godini nizom manifestacija obilježava 150. obljetnicu postojanja, pa je bilo logično da se i Razred za glazbenu i muzikologiju pridruži organizacijom svečanog koncerta s djelima svojih redovnih članova. Koncert je održan 18. listopada u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma na zagrebačkom Gornjem gradu. Nastupili su Zagrebački solist kojima je većina djela bila posvećena. Kako je riječ o uglavnom koncertantnim skladbama pisanim za soliste i ansambl, bili su uključeni vrsni hrvatski glazbenici — flautistica Ana Benić, gitarist Darko Petrinjak, čembalist Pavao Mašić, violončelist Pavle Zajcev, violinist Borivoj Martinić–Jerčić i violist Aleksandar Milošev.

Skladatelji akademici Izbor skladbi hrvatskih akademika bio je vrlo poticajan, što je pogodovalo osobitoj uspješnosti koncertne večeri. Koncert je započo temperamentno i skladno ispisanom Muzikom za gudače Frane Paraća, skladbom nastalom 1980. na narudžbu Zagrebačkih solista, u kojoj autor prihvaća obilježja tradicionalnoga tonalnog načina razmišljanja, ali jednako tako uključuje spoznaje i obogaćivanje koje je donijela suvremena glazba.

Slijedile su Varijacije za flautu i jedanaest gudača Rubena Radice, djelo iz njegovih mlađih dana, praizvedeno 22. ožujka 1955. godine u okviru Festivala studenata Muzičke akademije u Zagrebu. Ono otkriva bogatu skladateljsku imaginaciju i još tradicionalno usmjerenu oblikovnost. Riječ je o varijacijama koje pripadaju obliku takozvanih karakternih varijacija u kojima, nakon iznošenja teme in modo raveliano, pa time i blisko francuskome duhu, slijede varijacije koje mijenjajući temu, mijenjaju i njezin karakter. Skladbu intenzivnog glazbenog događanja, flautistica Ana Benić interpretirala je u solističkoj dionici muzikalno i s punim predanjem.

Briljantni Zajcev

OBLJETNICE

Koncert za gitaru i gudački orkestar Anđelka Klobučara u punom je zamahu neoklasičnoga protoka sjajno interpretirao Darko Petrinjak, iskazujući u recentnijem ostvarenju iz 2005. Klobučarovu svijest o besprijekornoj

Zagrebački solisti

zvukovnoj ravnoteži između solističkoga glazbala i gudačkoga korpusa. U suvremenom zvuku izrazito restriktivni Andantino za čembalo i gudače skladao je Marko Ruždjak 1982. na narudžbu Zagrebačkih solista, a za opis svojih intencija poslužio se zanimljivom parabolom: »Zamislite da šećete ulicom i sretnete nekoga prijatelja ili znanca i upitate ga, recimo, na talijanskom Come va? On će vam odgovoriti Andantino, metronomska oznaka četvrtinka jednako 72. Mislim da je to ključ za razumijevanje moje skladbe.« Krajnje lapidarno, za Ruždjaka karakteristično suzdržano, glazba se u suvremenome zvuku pred slušateljem doista odvija »šećući«. Virtuozni, opsežni i neoromantično ugođeni Koncert za violončelo i gudače Pavla Dešpalja, u kojemu je naprosto briljirao Pavle Zajcev, praizveo je isti sastav 17. travnja 2001. godine. Nakon prvoga stavka Allegro marciale u sonantnom obliku, slijedi Adagio gra-

đen u obliku chacone s kontemplativnom glavnom temu u dvije epizode, a završni je Vivace građen u obliku ronda čiju temu prvo donosi violončelo. Sklad gudačkoga zvuka i zahtjevnost solističke dionice toga izrazito repertoarnoga djela uvijek i ponovo navode na pomisao kako je šteta da akademik Dešpalj ne sklada više i češće jer bi svojim brojnijim djelima zacijelo obogatio ukupnost hrvatske suvremene glazbe.

Iz Varaždina u Zagreb I na kraju je bilo još jedno Paraćevo uspjelo ostvarenje, njegov Koncert za violinu, violu i gudački orkestar nastao 2008. na narudžbu Varaždinskog komornog orkestra (praizvedba u Varaždinu 26. listopada 2008. sa solistima Jožom Haluzom i Milanom Čunkom). U interpretaciji Zagrebačkih solista djelo je potvrdilo Paraćev credo skladanja koji čini spoj tradicije i suvremenih tehnika, s mnogo nadah-

nutih bravura u odličnoj interpretaciji violinista Borivoja Martinića–Jerčića i violista Aleksandra Miloševa.

Osim što su redom akademici, sve uključene skladatelje povezuje još jedna akademska ustanova — Muzička akademija u Zagrebu, na kojoj su svi završili visokoškolski studij, a bili su ili su još uvijek njezini redovni profesori (Radica i Parać također i dekani). U tom kontekstu izvedeni koncerti i drugi oblici otkrivaju duboku ukorijenjenost u europsku tradiciju pisanja koja su opus finitum ed absolutum, čije su formalne okosnice određene klasičnim naslijeđem i tradicijom pisanja za solističke instrumente. U sklopu s ansamblom, oni ostvaruju glazbu koju ljudsko uho percipira kao sklad i ugodu pri slušanju. Riječ je o glazbi energetskih silnica s naglašenom vitalnošću glazbenoga idioma i u tom pogledu skladbe su istinski rezultati autorskoga promišljanja, skladateljske muzikalnosti i interpretativnoga

umijeća po kojima hrvatska glazba, na visini postignuća, ulazi u cjelokupnu svjetsku baštinu kao vrijedan i nezaobilazan doprinos. Međutim, je li svijet toga dovoljno svjestan? Ne kreće li se u svjetskim razmjerima hrvatsko glazbeno stvaralaštvo ipak na rubu svijesti publike kojoj bismo se i mi željeli predstavljati? Riječju, čini li se dovoljno da hrvatska glazba dopre do slušatelja mnogo dalje i šire od nas samih koji tu glazbu cijenimo i rado slušamo? Odgovori zacijelo ne mogu biti takvi, a da bi nas kao pripadnike hrvatske glazbene kulture u cjelini mogli zadovoljiti. Postoje li razmjene akademija znanosti i umjetnosti diljem svijeta ili pak postoje li mogućnosti da Zagrebački solisti s gostima, kada su već tako dobro uvježbali repertoar, ta djela izvode i na svojim inozemnim turnejama? Pitanja ima mnogo. Želja je samo jedna: ulaganje napora u promidžbu suvremene hrvatske glazbe. Predstavljena djela hrvatskih akademika to zacijelo zaslužuju.

Slavljenik Sandro Zaninović — 50 godina umjetničkog rada i 40 godina djelovanja u SAD–u

Život posvećen glazbi S

Konzul Želalić predaje dar HDS–a maestru Sandru Zaninoviću

kladatelj i dirigent Sandro Zaninović, podrijetlom iz Velog Grabja na otoku Hvaru koji više od 40 godina djeluje u Kaliforniji, u glazbi je prisutan već pola stoljeća. Školovan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pripadnik je slavne generacije studenata profesora Stjepana Šuleka, ali i studenata Odjela za glazbu Sveučilišta UCLA u Los Angelesu gdje je postigao Master Degree (njegov rad i diploma tada su bili proglašeni najboljima u toj akademskoj godini). Nositelj je sveučilišne Nagrade Henry Mancini, a njegovi kolege nedavno su mu priredili svečanost u povodu dviju velikih

osobnih obljetnica — 50 godina umjetničkog rada i 40 godina djelovanja u Kaliforniji. Svečanost je održana 11. studenoga ove godine na UCLA (University of California, Los Angeles), a čestitke su mu uputili predsjednik Ivo Josipović, Zagrebačka filharmonija, Hrvatsko društvo skladatelja i mnoge američke kolege. Rano uočen kao talent, Zaninović je za studija bio nerazdvojan s Pavlom Dešpaljem, Emilom Cossetom, Igorom Kuljerićem i Dubravkom Detonijem. Sa slavnom Miom Čorak Slavenski, velikom hrvatskom balerinom, bio je dugogodišnji bliski prijatelj i njezin prisni suradnik.

Živeći daleko od interesnih grupa obilježenih političkim kontekstom bivše državne zajednice, gradeći karijeru na međunarodnoj sceni, Zaninović je, uz skladateljski rad, ostvario zavidnu dirigentsku karijeru nastupajući gotovo u cijelom svijetu, uvijek kao hrvatski umjetnik. Prema njegovoj tvrdnji, činjenica da je stekao glazbeno obrazovanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji koja je tada imala visoki međunarodni ugled, pomogla mu je u brzoj afirmaciji po dolasku u SAD. Obitelj kojoj pripada inače je prisutna u Kaliforniji više od jednoga stoljeća.

Sandro Zaninović utemeljio je Beverly Hills Chamber Orchestra čiji je dugogodišnji šef dirigent. Zajedno s ansamblom dao je vrijedan doprinos komornoj glazbenoj sceni u Los Angelesu. U vremenu od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske do danas, u mnogome je pridonio promociji svoje domovine i njezinih vrsnih umjetnika. Bio je organizator i promotor gostovanja naših intrepreta i autora. Kao jedan od malobrojnih hrvatskih glazbenika koji djeluju u Kaliforniji, nedavnom proslavom istaknuto je značajno mjesto i ugled naših umjetnika u inozemstvu. (HDS)

Predstavljena druga knjiga Atlasa života Dubravka Detonija

SKUPOVI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

osporavan i hvaljen (s podjednako valjanim argumentima), Franjo Ksaver Kuhač jedna je od onih osobnosti u povijesti hrvatske glazbe koje su jednostavno nezaobilazne (i) zbog svoje kontroverznosti. U tom smislu, čini se da su priređivači međunarodnog muzikološkog skupa Franjo Ksaver Kuhač (1834.–1911.): Glazbena historiografija i identitet (Odsjek za povijest hrvatske glazbe Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatsko muzikološko društvo) nakanili pokušati utišati strasti oko Kuhača, premda se skup usredotočio na možda i najkontroverznije aspekte Kuhačeva djelovanja. Paradoksalno, simpozij o Kuhaču najmanje je novih spoznaja (ili barem novih pitanja) ponudio o sâmom Kuhaču. U tom smislu, valja istaknuti izlaganje Naile Ceribašić Glazbeni kozmopolitizam i nacionalizam: Hrvatski građanski tisak, etnomuzikološki izvori i Kuhačeva baština 1920–tih i 1930–tih, u kojemu se ističe Kuhačev doprinos istraživanju takozvane varoške pjesme koju su naredne generacije etnomuzikologa zanemarile, ali je posredno svoj odjek našao u tiskanim medijima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Kritičke tonove u odnosu na Kuhača ponudila je tek Koraljka Kos koja je u izlaganju Franjo Ksaver Kuhač i hrvatska glazba njegova vremena iznijela niz primjera koji pokazuju koliko je Kuhač u svojim glazbenim kritikama znao biti proturječan u primjeni vlastitih estetskih postulata.

Prvi ovosezonski koncert iz ciklusa Cantus & Lisinski

rvi ovosezonski koncert iz ciklusa Cantus & Lisinski održao je Cantus Ansambl 7. studenoga 2011. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na programu koncerta naslovljena Insider / Outsider našla su se djela Franza Liszta u izvedbi ugledne austrijske pijanistice Clare Frühstück, praizvedbe Fantazije Živka Ključe i skladbe Solar Mass Emmanuela Guina, La Frontera. Poema en varios metros, idiomas, y estilos, za sopran i komorni orkestar Marka Ruždjaka, sa sopranisticom Davorkom Horvat i skladba Per se II, za puhački ansambl i magnetofonsku vrpcu Rubena Radice. (B.P.K.)

Počela 10. koncertna sezona Gudačkog kvarteta Sebastian

Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, 14. studenoga 2011. počela je nova sezona ciklusa Gudačkog kvarteta Sebastian. Gosti večeri bili su flautist Matej Zupan i harfistica Diana Grubišić Ćiković, a na programu su, uz Dva valcera Srećka Albinija te djela Ligetija i Francaixa, bile i dvije praizvedbe, skladbe Somomos za gudački kvartet i PPPP za flautu i gudački kvartet Nenada Firšta. Ova posljednja, posvećena je Mateju Zupanu i Gudačkom kvartetu Sebastian. (B.P.K.)

Kuhač na rehabilitaciji

Rehabilitaciju Kuhača provelo se prešućivanjem ili minoriziranjem spornih aspekata njegova djelovanja i kontekstualizacijom njegove pojave u odnosu na slične pojave u užem ili širem kulturnom krugu

7. festival hrvatske glazbe u Beču

d 3. studenoga do 14. prosinca 2011. u Beču je održan 7. festival hrvatske glazbe u organizaciji Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb. Ovogodišnji festival izvodilački je bio orijentiran na ansamble, a uz hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, nudio je i niz djela iz svjetske glazbene literature u izvedbi hrvatskih i inozemnih umjetnika. Naglasak je bio na predstavljanju hrvatske tradicijske glazbe, a u programu su sudjelovali Lidija Bajuk, Tamburaški orkestar HRT–a i ženska klapa Armorin. Koncert u palači Eschenbach održao je Kvartet Rucner kojemu su mnogi hrvatski skladatelji posvetili djela, tako i Ivo Josipović čiju su skladbu Ars diaboli ljubitelji glazbe imati prilike prvi put čuti u Austriji. Skladatelja je bečka publika mogla upoznati i na koncertu Tamburaškog orkestra HRT– u izvedbi skladbe Drmeš za Pendereckog. Ostvarena je i suradnja s bečkim Universität für Musik und darstellende Kunst čiji su polaznici iz klase flautistice i profesorice Furugh Karimi–Djafar–Zadeh jednu koncertnu večer posvetili djelima Alfija Kabilja. Održani su i koncerti Zagrebačkog kvarteta u austrijskoj Nacionalnoj biblioteci, orguljaša Pavla Mašića i violinista Marka Žepića u crkvi Sv. Petra u središtu Beča te Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske, uz dirigenta Tomislava Fačinija. Austrijska je publika imala priliku čuti i jedan od vodećih hrvatskih komornih sastava, Zagrebački gitaristički kvartet. Svakako valja istaknuti koncerte Darka Rundeka i Cargo trija, hrvatskog jazz gitarista Ratka Zjače, s gostima Adamom Nussbaumom, Martinom Gjakonovskim i Simoneom Zanchinijem. Nastupili su i The Bambi Molesters te mladi pijanist i kantautor Vladimir Bodegrajac s triom Van Bod. Festival je u Svečanoj dvorani bečke Vijećnice zatvorio Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. (B.P.K.)

Uz međunarodni muzikološki skup Franjo Ksaver Kuhač (1834.–1911.): Glazbena historiografija i identitet, održan u Zagrebu od 27. do 29. listopada 2011.

Piše: Trpimir Matasović

rugi dio knjige Atlas života skladatelja i pjesnika Dubravka Detonija, predstavljen je 17. studenoga u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Riječ je o dnevničkim zapisima u izdanju autora i Frakture koji, poput Detonijeve glazbe, stilom i sadržajem u potpunosti zaokupljaju pozornost čitatelja. Na promociji su sudjelovali Viktor Žmegač, Trpimir Matasović, Seid Serdarević i autor. (B.P.K.)

aspekata njegova djelovanja (posebice historiografskog); dok je drugi, bitno učinkovitiji, kontekstualizacija Kuhačeve pojave u odnosu na slične pojave u užem ili širem kulturnom krugu. Niz je priloga gostujućih muzikologa prikazao Kuhačeve idejne srodnike u raznim sredinama, u rasponu od Češke, pa sve do Irske, dok je pitanje konstrukcije nacionalnog i/ili nadnacionalnog (glazbenog) identiteta otvoreno na primjerima iz brojnih zemalja Srednje Europe ili Mediterana.

nakon ovoga skupa, osim ugodne spoznaje da je Zagreb i dalje nezaobilaznom destinacijom simpozijskog turizma. Vjerojatno ne puno, osim lijepih uspomena na druženje u euroatlantskom ugođaju s dragim kolegama s raznih strana svijeta. No, hoće li nakon ovoga skupa, recimo, profesori Odsjeka za muzikologiju Muzičke akademiju u Zagrebu svojim studentima moći prenijeti išta što već prije nisu mogli? Vjerojatno neće.

Ipak, ostaje pitanje što hrvatskoj muzikologiji ostaje u baštinu

Od Češke do Irske Simpozij je u konačnici ipak bio svojevrsna »rehabilitacija« Kuhača, premda uglavnom ne izravna — tu se »rehabilitaciju« provelo na dva načina — prvi, problematičniji, jest prešućivanje ili barem minoriziranje potencijalno spornih MEĐUNARODNI USPJESI

VIJESTI

Vijesti iz Svete zemlje

Hodočašće u četiri ruke Beogradski klavirski duo izveo Forte–piano, Arpa, Crescendo Dubravka Detonija

eogradski klavirski duo Vesna Kršić i Snežana Nikolajević nastupio je 12. studenoga na jubilarnom desetom koncertu iz ciklusa Erwin Schlesinger u Savijonu, rezidencijalnom kvartu Tel–Aviva. Ciklus komornih koncerata već pet godina predstavlja malu oazu glazbe s prostora bivše Jugoslavije u Izraelu. Posvećen je uspomeni na zagrebačkog baritona Erwina Schlesingera (1904.–1965.) čija je karijera tragično prekinuta holokaustom i preranom smrću u novoj domovini Izraelu. Ciklus se održava u rezidenciji počasnog konzula Hrvatske u Izraelu Samuela Schlesingera (Erwinova sina). Na dosadašnjim koncertima nastupali su umjetnici s prostora bivše Jugoslavije (Jelena Vlahović, Ljubica Grujić, Danijel Detoni, Nikola David, Tamara Jurkić Sviben, Dragana Nešić), kao i izraelski umjetnici (Duo Burshtin, Trio Image, Kvintet Steinberg). Osnovna zamisao je predstaviti glazbenu umjetnost s područja bivše Jugoslavije, kao i glazbu židovskih skladatelja s tih prostora koji su izgubili život u strahotama Drugoga svjetskog rata ili su nastavili karijeru u Izraelu. Na programu Dua Kršić — Nikolajević bila su i djela srpskih skladatelja Vere Milanković, Svetislava Božića, Zorana Hristića i Mihaila Živanovića, Vesna Kršić i Snežana Nikolajević kao i hrvatskog autora Dubravka Detonija.

Eminentni beogradski duo koji djeluje već više od četiri desetljeća, oduševio je prisutnu publiku prije svega svojim predanim muziciranjem. U djelima standardnog repertoara za četiri ruke (J. Ch. Bach, Poulenc, Dvořak, Rahmanjinov) pijanistice su oduševile skladom, ujednačenošću, cizeliranošću fraza, suptilnom dinamikom i preciznim, racionalnim pristupom glazbi koju izvode. S velikim entuzijazmom predstavile su opuse srpskih skladatelja koja su publici pružila pravo prijatno iznenađenje. Sve četiri skladbe nose u sebi elemente srpskog folklora, obrađena i osmišljena na razne načine: u kontaktima sa suvremenom glazbom, jazzom, postmodernom... Posebnu pažnju publike, u kojoj je bilo nekoliko članova izraelskog parlamenta Kneseta, gradonačelnika, članova diplomatskog kora i istaknutih osoba izraelskog javnog života, izazvala je Detonijeva skladba Forte–piano, Arpa, Crescendo za klavir četveroručno iz 1969. godine. U drugome stavku toga opusa svira se prstima unutar instrumenta, po njegovim žicama (kao na harfi) i postiže specifični efekt. Time su se Vesna Kršić i Snežana Nikolajević predstavile i kao borci za nove mogućnosti svojega instrumenta, pri čemu to ima svoje puno umjetničko opravdanje, bez površnih efekata. Gostovanje beogradskog dua bilo je lijep primjer prožimanja kultura. Poželimo još mnogo takvih događaja! (Dušan Mihalek)

Franjo Ksaver Kuhač

Dubravko Detoni u Njemačkoj U sklopu poznatog njemačkog festivala Neue Musik Lüneburg (njegova 37. izdanja), 20. listopada ove godine sa zapaženim je odjekom održana autorska večer Dubravka Detonija. Na koncertu pod naslovom musica detoniana koji je snimio Njemački radio, pored autora, kao solist je nastupio Helmut W. Erdmann, poznati njemački skladatelj i virtuoz na flauti. Na rasporedu su bila Detonijeva najpoznatija djela iz ciklusa Phonomorphia, Monos i Grafike te skladbe Od

Dubravko Detoni do, Banalia, Bijela glazba, Crna glazba i Bajka. Detonijeva se djela inače često izvode u Njemačkoj: Berlinski simfoničari imaju na repertoaru njegovih 70 odgovora koje su svirali i u popularnom zagrebačkom koncertnom ciklusu Subotom u Lisinskom, a na ovogodišnjim su Dubrovačkim ljetnim igrama Solisti Münchenske filharmonije s velikim uspjehom izveli njegovu skladbu Musica a cinque. (HDS)

MEDIJI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Putovi hrvatske glazbe — posebno izdanje emisije na 3. programu Hrvatskoga radija 26. litopada u studiju bajsić

Kada radio izađe iz etera Piše: Višnja Požgaj

ko zanimanje ne samo studenata, već i organizatora, pa je predstavljena na koncertima u Zadru, Glazbenoj tribini Opatija, Koncertu s Predsjednikom u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, Galeriji Prica u Samoboru te u okviru Muzičkog biennala Zagreb. HR Projektu propala je posebna Rektorova nagrada u akademskoj 2010./2011. godini. Na koncertima je sudjelovalo četrdesetak studenata raznih Odjela Muzičke akademije koji su predstavili djela tridesetak hrvatskih skladatelja napisanih od 1950. do danas.

Za koncert u emisiji Putovima hrvatske glazbe organizirana je posebna audicija na koju se prijavilo 36 učenika Glazbenih škola, apsolvenata i postdiplomaca sa 46 skladbi. Sami su birali djela, uključujući i studentske radove, a komisija u kojoj su, uz urednicu, bili Đurđa Otržan, Tonko Ninić i Mladen Tarbuk, odabrala je petnaest najboljih.

Iva Lovrec Štefanović i Krešimir Seletković

KONCERTI

eć jedanaest godina, petkom od 11 do 13 sati, na 3. programu Hrvatskog radija emitira se uživo ciklus emisija posvećen hrvatskoj glazbi i glazbenicima koji je osmislila i u mjesecu studenome 2000. pokrenula urednica i voditeljica Iva Lovrec Štefanović. Pod nazivom Putovi hrvatske glazbe, uz odrednice glazba — gosti — novosti, predstavljaju se i razmatraju glavne teme i aktualnosti — uz skladatelje, tumače glazbe i sve posrednike koji čine okruženje glazbi. Od ove sezone emisija ima i web stranicu (www.hrt.hr/putovihrvatskeglazbe) na kojoj se mogu preslušati ulomci razgovora iz proteklih emisija te stranicu na društvenoj mreži Facebook. Kako jubilarna deseta godišnjica nije posebno obilježena, povod proslavi 11. rođendana ciklusa bio je hvalevrijedan HR Projekt koji je prošle godine utemeljila pijanistica Katarina Krpan, docentica na Muzičkoj akademiji. Projekt je u koncertnom obliku pred-

stavljen u emisiji Putovi hrvatske glazbe koja je u posebnom terminu (26. listopada, 20 sati) emitirana uživo iz studija Bajsić na Prisavlju u nazočnosti brojne publike. Opsežni program popraćen kratkim informativnim razgovorima koje je sa sudionicima vodila urednica Iva Lovrec Štefanović, pratio se sa zanimanjem, iako je potrajao više od planirana dva sata , pa je »u hodu« dobio dozvolu za produženje od pola sata.

Hrvatsko glazbeno proljeće Među prvim sugovornicima bila je Katarina Krpan koja je objasnila da se ideja o HR Projektu rodila na temelju spoznaje da se sa studentima premalo radi na hrvatskoj glazbi. Njegova je svrha izučavati i javnosti predstavljati skladbe hrvatskih autora, naročito one nastale u posljednjih 50 godina. Kako je inicijativa pokrenuta u proljeće 2010., nazvana je kolokvijalno Hrvatsko glazbeno proljeće. Naišla je na veli-

Atraktivni Kvartet Klang Najviše je bilo klavirskih djela jer je Projekt pokrenut od strane pijanista, ali je, s obzirom na veliko zanimanje, proširen. Tako se uz trinaest pijanista pojavila jedna sopranistica i jedan komorni sastav — Kvartet Klang koji je otvorio koncert skladbom Klang Machine Zlatka Tanodija. Članice su pijanistice Vlatka Peko i Ana Lucić te udaraljkašice Anita Primorac i Kaja Farszky. Kvartet Klang prošle je godine pobijedio na 7. međunarodnom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Ferdo Livadić u Samoboru, što je rezultiralo pozivom i na Osorske glazbene večeri gdje je ljetos i praizvedena efektna Tanodijeva skladba, jedno od sedam djela napisanih za ovaj inspirativni sastav koji muzicira s velikim veseljem i u savršenom skladu, pa mu je pripala još jedna točka pri kraju programa. Sopranistica Nikolina Pinko, članica

Zbora HRT–a, praizvela je skladbu Tatjane Vorel Onoj koju naslućujem iz ciklusa Snovi, oduvijek snovi (na tekst Dragutina Tadijanovića), uz glasovirsku pratnju Kosjenke Turkulin. Nakon nekoliko klavirskih točaka, predstavila je, uz odličnu dikciju i sugestivnost, još dvije pjesme Ivane Lang iz ciklusa Crna maslina (na tekstove Vesne Parun) iz 1959. godine. Popijevke Smirenje i Vjernost očiju interpretirala je u suradnji s pijanisticom Valentinom Čanžar, lijepim glasom, uz tehničku uvjerljivost i sugestivnost. Preostali, veći dio programa, pripao je pijanistima, od najmlađih, Armanda Merlea i Ivana Božićevića, dvanaestogodišnjih đaka Glazbene škole Pavla Markovca (četveroručna izvedba Čarobne škrinjice Ivane Lang) do Vlatke Peko, koja se na koncertu, osim kao članica Kvarteta Klang, predstavila i kao vrsna solistica u čak tri skladbe.

Angažirana Vlatka Peko Prvo je izvela Variazioni sul tema interrotto Petra Bergama iz 1958., najstarije djelo na programu, što je u nazočnosti autora i njegovog prijatelja Dubravka Detonija popraćeno duhovitim dijalogom nadmetanja dvojice istaknutih nestora hrvatske suvremene glazbe. Vlatka Peko izabrala je još skladbu All that Blues Srđana Dedića, nastalu početkom ovoga stoljeća. Još više jazza pojavilo se u skladbi Blue and Red Dubravka Palanovića koju je od autora naručio i interpretirao u sjajnom nastupu Kvartet Klang. Treba spomenuti i ostale vrsne pijaniste, prije svega Luciju Majstorović, studenticu glasovira, ali i udaraljki koja je izvela virtuoznu Humoresku Ivana Josipa Skendera, upravo napisanu za HR Projekt. Andrej Vesel, student druge godine Muzičke akademije, izabrao je Šest bagatela Srećka Bradića, od kojeg smo putem snimke telefonskog razgovora saznali da je to njegov studentski rad, vježba iz malih formi, a praizveo

ga je 1992. pijanist Damir Gregurić. On je inspirirao i Franu Đurovića za skladbu Quadro, a na koncertu smo je čuli i u sjajnoj interpretaciji Vlatke Peko, jedne od najvećih poklonica hrvatskih skladatelja.

Predsjednikova podrška Impresivan je bio i nastup studentice Katarine Sobočan u skladbi Za Vladu Mladena Tarbuka, dirljivoj posveti Vladi Gotovcu koju je praizveo Vladimir Krpan, također nazočan u publici. Zanimljiv je bio i pijanist Borjana Olivera koji je izveo stavak iz Reincarnation Suite svojega starijeg brata Tomislava Olivera, skladbu koja dočarava reinkarnaciju ljudskoga duha i umjetnosti. Na samom kraju koncerta čuli smo još dva djela za glasovir. Ples barunice Frane Paraća, iznimno popularno djelo, bio je pravi izbor za darovitu Anu Dadić. Koncert je okončan simboličnim odabirom uz proslavu rođendana, skladbom Jubilus, jednim od najizvođenijih opusa Ive Josipovića u kojoj se povezuje tradicijska i moderna glazba, a koju je izveo Marijan Đuzel. Predsjednik je telefonskim putem dao podršku HR Projektu, pohvalivši Katarinu Krpan te mlade skladatelje i interprete.

Dodajmo da su glazbenici izabrali kvalitetnu glazbu koju vole i koju su savjesno pripremili i izvodili s oduševljenjem, što je, također u telefonskom javljanju, primijetio i Mladen Tarbuk, dodavši da je važno što je »pokret«» došao iznutra i što navješćuje neki novi poticajni val kod mladih glazbenika i skladatelja. Tako je ta zanimljiva večer, iako obimna i bez stanke, protekla u jednom dahu, na zadovoljstvo ne samo brojne publike u Studiju Bajsić, već i potencijalnih slušatelja izravnog prijenosa na 3. programu Hrvatskog radija koji su, zahvaljujući produžetku termina, taj iznimni koncert mogli čuti u cijelosti.

Nedjeljom u podne u Bajsiću, koncertni ciklus Glazbene proizvodnje HRT–a, 20. studenoga 2011.

Dvostruko rođendansko slavlje Piše: Irena Paulus

130. obljetnica rođenja Ludomira Michała Rogowskog i 80. rođendan Anđelka Klobučara

oncert u studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije koji je održan 20. studenoga u okviru ciklusa Nedjeljom u podne, koncepcijski je bio usmjeren proslavi dviju obljetnica — stotinu tridesete obljetnice rođenja poljsko–dubrovačkog skladatelja Ludomira Michała Rogowskog i osamdesetog rođendana skladatelja Anđelka Klobučara. Kao i svaki puta, koncert je vodila Iva Lovrec Štefanović, pa su slušatelji, sudjelujući u izravnom prijenosu Trećeg programa Hrvatskog radija, tumačenjem urednice, snimkama i razgovorom s dvojicom istaknutih dirigenata (Tomislavom Fačinijem koji je ovom prilikom vodio Simfonijski orkestar HRT–a i Pavlom Dešpaljem koji je prenio vlastito iskustvo učenja od Ludomira M. Rogowskog) dobili detaljan uvid u stvaralaštvo, ali i životni put obojice skladatelja.

Dubrovačke impresije Prateći put Ludomira M. Rogowskog, urednica je objasnila da je taj svjetski poznati autor, nakon što je stekao slavu diljem Europe i Sjedinjenih Država, 1926. doputovao u Dubrovnik gdje je, zaljubivši se u grad, odlučio ostati. Odatle svojevrsno hrvatsko »svojatanje« poljskoga skladatelja koji je, kako njegovi rukopisi kažu, upravo u Dubrovniku dosegao svoju umjetničku zrelost, ali koji se aktivno uključio u glazbeni život grada i cijele Hrvatske.

Bilo je zanimljivo čuti dvije skladbe koje su nastale u Rogowskijevom »dubrovačkom razdoblju« u sjajnoj izvedbi Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Dubrovačke impresije nastale su 1950., četiri godine prije smrti. Premda se od skladbe nastale sredinom dvadesetoga stoljeća očekuje odraz glazbenih zbivanja toga vremena — dakle, svojevrsni ekspresionizam ili barem specifičan tretman disonance — Rogowskijeva glazba progovorila je neoromantičnim jezikom s mnoštvom programnih elemenata. Iz naslova stavaka (Samostan Svetog Jakova, Oleandri na suncu, Gradac, Serenada na Prijekome, More, beskrajno more...) čitale su se inspiracije, a one su se opet vraćale u glazbu: Rogowski je, naime, slikovito opisivao ono što ga je oduševilo i u čemu je uživao. Slijedeći njegov rukopis, ali i ruku dirigenta Fačinija, Simfonijski orkestar HRT–a zanosno je prenosio skladateljeve romantične slike iz kojih su se gotovo mogli omirisati oleandri, morski zrak i uzburkano more. Dok su Dubrovačke impresije bile obilježene snažnom pitoresknošću, Četvrta simfonija poljsko–dubrovačkog skladatelja nosila je obilježja prave romantične strasti. Prema kazivanju dirigenta Fačinija, odlazak u Dubrovnik i zatvaranje u samostan, Rogowskom je vjerojatno omogućio odmak od aktualnih modernističkih zbivanja vezanih uz glazbu dvadesetoga stoljeća. U Dubrovniku je mogao skladati kako je htio, pa

je njegova Četvrta simfonija, inače tek nedavno objavljena prema autografu i ovom prilikom prvi puta izvedena, doista nosila sve karakteristike oživjelog romantizma. Doduše, posljednji stavak zvučao je pomalo nedovršeno, kao da je skladatelj slušateljima ponudio svojevrsnu otvorenu formu. No, kako vrijeme nastanka skladbe (1943.) oznaci »romantičan« daje i prefiks »neo«, sasvim je opravdano govoriti o drugačijem romantiziranom razmišljanju u novom, većinom ne–romantičnom dvadesetom stoljeću.

Klobučarevi disonantni sudari Ako je ime skladatelja Ludomira Michała Rogowskog relativno nepoznato u širokim krugovima, ime Anđelka Klobučara i te kako je poznato. Sveprisutan kao orguljaš i kao skladatelj, Klobučar je oduvijek svoja djela nesebično dijelio s publikom. Tako je njegova Suita za puhački ansambl koja je (zbog principa kontrasta) u studiju Bajsić izvedena između dviju skladbi Rogowskoga, nastala radi potreba Muzičke akademije. Kao u svim svojim djelima, i u Suiti za puhački ansambl (pisanoj zapravo za dvostruki kvintet puhača) skladatelj istražuje zvuk kroz disonantne sudare, uživajući u dobivenom rezultatu. Njegove se dionice mogu čitati i vodoravno i okomito, u njima je i polifonije i homofonije, a ta su dva sloga koja nukaju skladatelja na dva potpuno različita načina razmišljanja, uvijek u skladu. Usklađujući suprotnosti, Klobučar isto

Ludomir Rogowski

tako ostaje vjeran formi koja je kod njega redovito pregledna i jasna. Stoga je njegova djela i lako i teško svirati: s jedne strane (formalne), unaprijed se zna što se od umjetnikâ očekuje, a s druge, harmonijske i strane sloga, oni imaju pune ruke posla iznijeti sve boje i linije koje je Klobučar zamislio.

Nikada dosadan i uvijek inventivan, Klobučar je i tom prilikom zainteresirao publiku i glazbenike koji su vrhunski odsvirali njegovo relativno staro djelo, nastalo 1978. godine. A sa Suitom za puhački ansambl koja je na programu koncerta u studiju Bajsić funkcionirala poput svojevrsne osi simetrije, zaokružena je ideja proslave dviju skladateljskih obljetnica koje je zamislila i u djelo provela urednica ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću, Iva Lovrec Štefanović.

OBLJETNICE

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Sedamdeset godina Tamburaškog orkestra HRT–a

Svestranost bisernica, bračeva, čelovića, bugarije i kontrabasa Piše: Ana Vidić Proslava velike obljetnice održana je 23. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje su se okupili visoki uzvanici, brojni prijatelji, poklonici i gosti Tamburaškog orkestra HRT–a kako bi uživali u svirci, pogledali kratki film o Orkestru te popratili promociju CD–a i monografije

ronoseći svoj jedinstveni izričaj širom svijeta, Tamburaški orkestar HRT–a već se desetljećima potvrđuje kao izuzetan i jedini profesionalni sastav ove vrste u svijetu. Pokrivajući ne samo tradicijsku glazbu, već i niz drugih stilova i žanrova, Tamburaši su uvijek rado viđeni gosti svjetskih koncertnih pozornica, a ove sezone obilježavaju sedamdeset godina profesionalnog djelovanja! Proslava velike obljetnice održana je 23. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje su se okupili visoki uzvanici, brojni prijatelji, poklonici i gosti Tamburaškog orkestra HRT–a kako bi uživali u svirci, pogledali kratki film o Orkestru, popratili promociju CD–a Hrvatski skladatelji u ozračju tambure i monografije Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije — 7 desetljeća autorice, muzikologinje Erike Krpan. Time je ujedno Tamburaški orkestar dobio važnu i do sada jedinu publikaciju koja dokumentira njegovo djelovanje.

Matačić pred tamburama

Autorsko–interpretativni splet Sviračku okretnost Orkestar je iskazao izvedbama niza tradicionalnih i autorskih skladbi, originalnih i u obradama, poput Uvoda iz Plesne suite Jurja Stahuljaka, Vrtuljka Siniše Leopolda, Slavonskog kirvaja Zlatka Potočnika, Na izvoru Borisa Beninija te spleta hrvatskih napjeva i plesova — Zagorski drmeš, Dalmatinski plesovi, Slavonsko sijelo te Međimurski lepi dečki. Uvijek dobrodošli gosti, instrumentalni i vokalni solisti, uveličali su i taj slavljenički koncert, pa se tako mladi udaraljkaš Krunoslav Benko s diplomom zagrebačke Muzičke akademije predstavio na timpanima u skladbi Povratak Tauern expressom Brune Bjelinskog, diva naše glazbene scene Tereza Kesovija dirnula je prisutne otpjevavši Kad bi ove ruže male i

Tamburaški orkestar HRT–a

Sinoć kad san ti prošla, a solistica Opere splitskog HNK, sopranistica Valentina Fijačko, sugestivno je interpretirala Vuprem oči u obradi Ive Josipovića. I vrsni muški vokali dali su podršku Tamburašima: Massimo u Trešnjevačkoj baladi Zvonka Špišića i Drage Britvića te Đani Stipaničev u Golubovima Branka Mihaljevića i Drage Britvića. Pijanistica Katarina Krpan dala je svoj doprinos u Mazurki za Sofiju Jelačić Vatroslava Lisinskog. Vrhunac glazbenog druženja s Tamburašima i njihovim gostima stigao je u latino točki Zagorec v južnoj Ameriki, u kojoj su se Tamburaši HRT–a, predvođeni koncertnim majstorom Dubravkom Češnjakom taj put na charangu umjesto na bisernici, pretvorili u pravi mariachi VIJESTI

Matija Dedić i Jazz orkestar HRT–a u studiju Bajsić

Presjek Dedićeva skladateljskog djelovanja

akon dulje stanke, Matija Dedić, među najistaknutijim glazbenicima hrvatske jazz scene, nastupio je uz Jazz orkestar HRT–a (do ove sezone Big band HRT–a) pod ravnanjem Saše Nestorovića. U sklopu redovite sezone Orkestra, publika u Studiju Bajsić na Prisavlju i slušatelji u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija, mogli su čuti 9. studenoga Matiju Dedića kao solista i skladatelja.

Dugogodišnje djelovanje na jazz sceni kojim se danas svrstava među elitu europskih jazz glazbenika, Matija Dedić nedavno je okrunio i iskustvom u prijestolnici jazza — New Yorku, surađujući s vrsnim tamošnjim glazbenicima, što je i zabilježio na albumu MD in NYC. Bila je to prigoda da ga se čuje u najnovijem izdanju, sa svim promjenama stila koje je spremno podijelio sa članovi-

sastav te u hitu Tvoja zemlja Alfija Kabilja sa svim gostima na sceni.

Povratak u Bajsić Dva tjedna kasnije, 6. studenoga, Tamburaši su se vratili svojemu redovitom ciklusu koncerata — U ozračju tambure — u Studiju Bajsić HRT–a. I tu je riječ o obljetnici — desetoj sezoni, a započeta je programom naslovljenim Panonija u ozračju tambure. Da Tamburaši predvođeni Sinišom Leopoldom imaju svoju vjernu i brojnu publiku posvjedočio je prepuni Studio iz kojega su glazbenici odveli prisutne u samo srce tamburaške glazbe — Slavoniju, Baranju, Bačku, Banat, Podravinu i Bilogoru, ugostivši baritona Miroslava Živkovića, Stjepana Večko-

Predstavljeno notno izdanje Narodne popijevke s otoka Hvara Antuna Dobronića

DAVOR HRVOJ

zagrebačkoj Gradskoj knjižnici 9. studenoga predstavljeno je notno izdanje Narodne popijevke s otoka Hvara Antuna Dobronića, skladatelja, pedagoga, glazbenog pisca, sakupljača i obrađivača narodnih pjesama. Riječ je o zajedničkom izdanju Udruge Antun Dobronić iz Jelse i Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. To djelo od zaborava spašava pjesme koje su se izvodile u Jelsi i njenoj okolici na početku prošloga stoljeća, a Dobronić ih je u višegodišnjem razdoblju zabilježio po sluhu, slušajući pjevanje lokalnih pjevača. Na predstavljanju u Zagrebu koje je vodio predsjednik Udruge Kruno Peronja, uz sudjelovanje muzikologinje Ire Karlović i dr. sc. Irene Miholić, istaknuto je da bi isti izdavači mogli uskoro

Jazz orkestar HRT–a i Matija Dedić na koncertu u studiju Bajsić HRT–a

ma Jazz orkestra. Njihovi prijašnji zajednički nastupi, dugogodišnja suradnja s pojedinim članovima te međusobno poznavanje, svakako su se pokazali kao sjajan temelj za uigranu i nadahnutu svirku u pažljivo odabranom i izbalansiranom izboru jazz standarda i Dedićevih autorskih skladbi. Većina ih je predstavljena u aranžmanima Silvija Glojnarića, dugogodišnjeg vođe Orkestra i prethodnika sadašnjeg dirigenta Saše Nestorovića. Suptilnost Glojnarićevih aranžmana pratila je finoću klavirskog izraza Matije Dedića, držeći ga uvijek »na površini«, kao boju, melodiju ili, pak, kao dio ritamske sekcije unutar Orkestra, uz povremena sola.

Ne začuđuje da je veći solistički prostor Dedićevo majstorstvo na klaviru imalo u njegovim vlastitim skladbama. Izbor je dao svojevrsni presjek skladateljstva u rasponu od uvodne, jazz–rockom natopljene Slawenskaye i funk beatom zaodjenute Cheekee Cheeks s ovogodišnjeg izdanja MD in NYC, preko skladbi Popey Wopey i Family s albuma Mr. K. K. iz 2000., sve do Last Exit, također ranije nastale, jedne od rijetkih skladbi u bržem tempu. I inače česti suradnici Matije Dedića, saksofonist Miro Kadoić, trubač Miro Križić i ponovno Saša Nestorović na saksofonu te Saša Borovec na kontrabasu, pokazali su se kao dobro uigrani tim, stvorivši kao solisti uzbudljive i nadahnute interpretacije Dedićeva rukopisa. (Ana Vidić)

Jure Ilić

KONCERTI

Pod vodstvom dugogodišnjeg šefa dirigenta Siniše Leopolda, članovi Tamburaškog orkestra ponudili su raznovrstan program koji je pokazao njihovu izuzetnu svestranost i mogućnosti bisernica, bračeva, čelovića, bugarije i kontrabasa. Neka uđu svirači Bože Potočnika skladba je uz koju su Tamburaši izašli na pozornicu HNK, nakon čega su predsjednik Hrvatskog sabora i visoki pokrovitelj

koncerta Luka Bebić te Josip Popovac, predsjednik Uprave HRT–a, u pozdravnim govorima podsjetili na put koji je Orkestar prošao od malog tamburaškog zbora utemeljena 1941. pri Radio Zagrebu do potpunog orkestra koji izvodi ne samo tradicijsku glazbu, već i niz drugih žanrova čime je, među ostalim, uvelike promijenio predodžbu o tamburici u javnosti. Podsjetili su i na istaknuta dirigentska imena koja su stajala na čelu Orkestra, od Lovre von Matačića i Borisa Papandopula do Miljenka Prohaske i Igora Kuljerića te na slavu koju su Tamburaši stekli nastupajući po cijelome svijetu.

vića, majstora tradicijskih instrumenata i člana Ansambla narodnih plesova i pjesama Lado, Janju Ivančan, nacionalnu prvakinju istoga Ansambla i mladog glazbenika Marka Firsta na violini. Bila je to prigoda za podsjećanje na zvuke šokačkog i bunjevačkog kraja kroz hitove i obrade majstora tamburaške glazbe kao što su Zlatko Potočnik, Božo Potočnik, Marijan Makar, Siniša Leopold i Ištvan Bogdan. Među ostalima, svoje su mjesto na programu našle i balade Milovo sam garave i plave Ive Tijardovića i Ivana Kozarca te Panonske trešnje Arsena Dedića. Na radost razdragane publike, koncert je zaključen hitom Pjevat će Slavonija Branka Mihaljevića.

Predstavljen Hrvatski tamburaški brevijar Mihaela Ferića prepunoj čitaonici Hrvatskoga državU nog arhiva 7. studenoga predstavljena je knjiga Hrvatski tamburaški brevijar Mihaela

Ferića, glazbenog pedagoga, melografa i dirigenta iz Slavonskog Broda, u izdanju Udruge za promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija Zagreb. Za Ferićevo djelo već se sada može reći da će biti jedan od nezaobilaznih kamena temeljaca u proučavanju i promicanju povijesti tamburaštva u Hrvata. Knjiga, na oko 500 stranica i 1300 fotografija, prvi put sveobuhvatno prikazuje dva stoljeća tamburaške glazbe i tamburice kao najpopularnijeg i najraširenijeg instrumenta u Hrvatskoj. Knjiga koju je znalački dizajnirao Danijel Popović, sadrži ne samo povijest toga instrumenta u Hrvatskoj, nego i njegovo širenje na ostale kontinente, kao i preko 200 biografija najvažnijih skladatelja, dirigenata i svirača te niz drugih, ne manje vrijednih informacija. Na predstavljanju u Hrvatskom državnom arhivu o Ferićevu djelu, uz recenzente, dr. sc. Stjepana Ćosića i Sinišu Leopolda, govorili su autor, urednik Martin Vuković te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Hrvatski tamburaški brevijar predstavljen je u okviru proslave 100. obljetnice postojanja Udruge za promicanje kulture i baštine Šokadija, pa su na svečanosti bili prisutni i njezini članovi iz Subotice i Banja Luke. Idućeg dana knjiga je predstavljena i u Slavonskom Brodu. (J. I.)

Predstavljanje Dobronićeve pjesmarice u kupoli zagrebačke Gradske knjižnice

objaviti i još neke rukopise iz bogate ostavštine Antuna Dobronića. Predstavljanje su uljepšale članice klape Ćakulone, izvodeći i jednu staru pjesmu iz okolice Jelse. (J. I.)

Martin Vuković, Stjepan Ćosić i Siniša Leopold na predstavljanju Hrvatskog tamburaškog brevijara u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva

NATJECANJA

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

5. međunarodno natjecanje mladih dirigenata Lovro von Matačić (3. — 7. listopada 2011. u kdvl)

Hrvatski skladatelji za pultom svjetskog dirigentskog pomlatka Piše: Ana Vidić Čak 160 prijava pristiglo je iz više od četrdeset zemalja iz cijeloga svijeta! Tročlani međunarodni žiri (Jorma Panula, Nada Matošević, Tonči Bilić) — iz toliko je video snimki, izdvojio šesnaest kandidata koji su time dobili pravo sudjelovanja u drugome krugu Natjecanja, što je značilo i njihov dolazak u Zagreb i nastupanje uz Simfonijski orkestar HRT–a pred šesteročlanim međunarodnim žirijem

Tragom partitura velikog Matačića

KONCERTI

Na sličan način odvijao se treći krug u koji se plasiralo šest kandidata, među njima i Filip Pavišić. Obvezatna skladba koju su morali dirigirati svi natjecatelji, bila je Suita iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića — antologijsko ostvarenje s prepoznatljivim ka-

Deyan BariĆ

rakteristikama narodnog melosa koje je postavilo nove standarde u hrvatskom glazbeno–scenskom stvaralaštvu. Premijerno izveden u Zagrebu 1924., pod ravnanjem autora i uz koreografiju Margarite Froman, balet je postigao gotovo trenutni uspjeh. Suitu iz baleta, u svijetu je, među ostalim, proslavio Lovro von Matačić uvrštavajući je na programe svojih prvih koncerata s Berlinskom filharmonijom već 1936. godine. Jedna od posebnih nagrada — ona Hrvatskog društva skladatelja za najbolje tumačenje Suite, pripala je Filipu Pavišiću koji je na Natjecanju Matačić sudjelovao i prije četiri godine. Ove je

Natjecatelji drugog kruga Matačićeva natjecanja mladih dirigenata i autor obvezatne skladbe, akademik Ruben Radica

Filip Pavišić — dobitnik nagrade HDS–a

godine imenovan ravnateljem Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: »Meni je najbitnije da je Natjecanje prošlo u najboljem redu, da su svi natjecatelji zadovoljni, među ostalim i odabirom programa. Glavni razlog zašto sam ponovno sudjelovao jest što mislim da sam napredovao u protekle četiri godine. Bio sam na nekoliko seminara kod vrlo uglednih pedagoga, bio sam godinu i pol u Beču na Sveučilištu kod prof. Lajovica, sada radim u Operi u Osijeku... mislim da sam puno više sazreo i zato sam se ponovno prijavio.«

Nagrađeni dirigenti Finale se održalo u okviru koncertnog ciklusa Svijet glazbe Koncertne

direkcije Zagreb. Trima skladbama — Vragolijama Tilla Eulenspiegela Richarda Straussa, Suitom iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića i Trećom simfonijom u F–duru op. 90 Johannesa Brahmsa — tri finalista ravnala su pred šesteročlanim međunarodnim žirijem, ali i pred publikom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bili su to redom: Kah Chun Wong (Singapur), Róbert Farkas (Mađarska) i Aleksej Bogorad (Rusija). Pobjedu i nagradu od 7.000 eura naposljetku je odnio Aleksej Bogorad. Drugo mjesto osvojio je Kah Chung Wong, a treće Róbert Farkas koji je, zahvaljujući glasovima članova Simfonijskog orkestra HRT–a, zaslužio i jednu od posebnih nagrada — nastup sa Simfoničarima u jednoj od na-

Milko Kelemen i Ruben Radica na programu Simfonijskog orkestra HRT–a u Slatini i u Studiju Bajsić

Rano stvaralaštvo velikih avangardista Piše: Ana Vidić

ijekom mjeseca listopada glazba učenika i učitelja, Milka Kelemena i Rubena Radice, bila je izuzetno zastupljena na programima Simfonijskog orkestra HRT–a. Osim što je Koncert za komorni Milko Kelemen orkestar Rubena Radice bio obvezatna skladba drugoga kruga 5. međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić, što znači da je izvedena čak šesnaest puta koliko je bilo i kandidata, djelo je bilo i na programu koncerta istoga orkestra 12. listopada u Slatini te 16. listopada u Studiju Bajsić. Program koji je uz Radičin Koncert uključivao i Changeant za violončelo i orkestar te Simfonijetu Milka Kelemena, Simfonijski orkestar HRT–a i violončelist Branimir Pustički pod ravnanjem Tomislava Fačinija predstavio je u srijedu 12. listopada u Slatini u tamošnjem Domu kulture na svečanom otvaranju festivala 17. dani Milka Kelemena. Uspjeh toga nastupa ponovili su nekoliko dana kasnije u Zagrebu u ciklusu Nedjeljom u podne u Studiju Bajsić pokrenutom u su-

radnji Glazbenog programa Hrvatskoga radija i Glazbene proizvodnje HRT–a. Uz razgovor s autorima i umjetnicima tijekom koncerta koji je vodila urednica ciklusa Iva Lovrec Štefanović, publika u Studiju i slušatelji u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija dobili su uvid u rano stvaralaštvo dvaju skladatelja, danas doajena novije hrvatske glazbe. Koncert za komorni orkestar ostvarenje je iz 1956., sa završne godine studija danas osamdesetogodišnjeg akademika Rubena Radice. Kako je studij kompozicije završio u klasi Milka Kelemena na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, bilo je utoliko zanimljivije u nastavku čuti i glazbu njegova učitelja. I njegovo je studentsko djelo bilo na rasporedu — trostavačna Simfonijeta iz 1949. otkrila je Kelemenove mladenačke uzore u tradiciji. Ono što je podsjetilo na njega kao prvaka hrvatske avangarde i ukazalo na promjenu koju je prošao od Simfonijete, bila je zahtjevna partitura skladbe Changeant za violončelo i orkestar. Tada, 1968., već član takozvane Darmstadtske škole, Kelemen se poslužio vlastitom skladateljskom tehnikom, osebujno tretirajući ne samo solistički, već i orkestralne instrumente čemu su se Pustički, maestro Fačini i članovi Simfonijskog orkestra HRT–a sjajno odazvali.

rednih sezona. Niz drugih posebnih nagrada za natjecatelje osigurale su razne hrvatske i inozemne glazbene institucije.

Pohvale iz inozemstva »Ovo je jedno od najprofesionalnijih Natjecanja koje sam ikada vidio u svojoj praksi jer je riječ o velikom poslu, pogotovo ako ga netko nije radio prije. Ne mogu ni zamisliti koliko je složena stvar organizirati međunarodno natjecanje. I još jedna stvar koja je jako važna — ako ste organizator morate znati da radite s vrlo osjetljivim ljudima, umjetnici su obično osjetljiviji od drugih, tako da je, s jedne strane, potreban poseban osjećaj za brigu o njima, a s druge, za pripremu svega na pravi način. Recimo da danas postoje i dodatni zadaci, na primjer on line, Internet, što je prisutno u svakom trenutku

naših života. Te alate koristi i ovo Natjecanje na sjajan način jer je finale bilo na live streamu, tako da su ljudi širom svijeta mogli pratiti ono što se događa u Dvorani. Stoga, mogu reći da je ovo jedno od najbolje organiziranih i najsavršenijih Natjecanja kojima sam ikada prisustvovao.« Tim je riječima Géza Kovács, član žirija, generalni direktor Zbora i Orkestra Mađarske nacionalne filharmonije, odao počast organizatoru, Fondu Lovro i Lilly Matačić i Josipu Nalisu, njegovu novom tajniku, što je svakako dobra potvrda uspješne djelatnosti Fonda, ne samo u ostvarenju Natjecanja, već i u svim ostalim aktivnostima kojima podržava mlade dirigente i promiče golemu umjetničku ostavštinu Lovre von Matačića.

NAGRADE

Laureatu Boži Potočniku uručena nagrada Hrvatskog društva skladatelja za životno djelo

oži Potočniku, dirigentu, skladatelju i promicatelju hrvatskoga folklornoga naslijeđa, jednome od nestora obnove nacionalne pučke glazbene baštine, pripala je ovogodišnja Nagrada »Franjo Ksaver Kuhač« Hrvatskog društva skladatelja za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe. Veliko priznanje za životno djelo uručeno mu je 22. studenoga na najprikladnijem mjestu, u prepunoj KonPero Gotovac uručuje Nagradu za životno djelo Boži Potočniku certnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, usred veličanstvenog godišnjeg koncerta Ansambla Lado u kojemu je ugledni glazbenik djelovao cijeli niz godina. Njegov izniman rad osobito je vezan uz djelovanje Ansambla Ladarice za koje je obradio brojne pučke popijevke i napisao mnoga autorska djela, a cijeli opus zaokružio je s oko 150 izvornih skladbi i blizu tisuću obrada hrvatskoga glazbenoga blaga.

Jure Ilić

eđunarodno natjecanje mladih dirigenata Lovro von Matačić koje svake četiri godine u organizaciji Fonda Lovro i Lilly Matačić u Zagrebu početkom listopada okuplja mladu dirigentsku elitu, u svojemu je petome izdanju privuklo do sada najveći broj natjecatelja. Čak 160 prijava pristiglo je iz više od četrdeset zemalja iz cijeloga svijeta! Tročlani međunarodni žiri (Jorma Panula, Nada Matošević, Tonči Bilić) iz audio–video materijala izdvojio je šesnaest kandidata koji su time dobili pravo sudjelovanja u drugome krugu, što je značilo i njihov dolazak u Zagreb i nastupanje uz Simfonijski orkestar HRT–a pred šesteročlanim međunarodnim žirijem u sastavu: Berislav Klobučar (predsjednik), Nikša Bareza, Leopold Hager, Géza Kovács, Jorma Panula i Thomas Sanderling. Od 3. do 7. listopada Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila je poprištem gotovo cjelodnevnih iskazivanja vještina kandidata, među kojima su se našla i dva hrvatska predstavnika — Domeniko Briški i Filip Pavišić. Prva dva dana, 4. i 5. listopada, odvijao se program drugoga kruga u sklopu kojega je nastupilo svih šesnaest natjecatelja, izvodeći dvije obvezatne skladbe i jednu izvučenu ždrijebom. Jedna od obvezatnih skladbi bila je Koncert za komorni orkestar, mladenačko, trostavačno djelo Rubena Radice praizvedeno 1956. za koje su 55 godina kasnije mladi dirigenti imali samo pozitivne, štoviše oduševljene komentare.

NAGRADE

Ispred HDS–a, Nagradu »Franjo Ksaver Kuhač« Boži Potočniku uručio je skladatelj Pero Gotovac, ističući pritom njegove umjetničke zasluge i životne pothvate, što je publika u Lisinskom oduševljeno popratila salvama pljeska. Božo Potočnik tom se prigodom zahvalio svim svojim suradnicima, pjevačima i plesačima Lada, skromno ističući da ova Nagrada podjednako pripada i svima njima. (J. I.)

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

(nastavak s 1. str.)

Tri orkestra za Središnje večernje termine

48. glazbena tribina Opatija Piše: Višnja Požgaj

Fronesis — Ansambl za novo i razumno doba

Cantus Ansambl — Koncert slavljenika

demiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Skladba Kontrapunkt za obou, klarinet i rog nastala je 1977. na poticaj Zagrebačkog puhačkog trija i odraz je skladateljeve osnovne stilske preokupacije serijalnom tehnikom koja se u ovom djelu prvi puta miješa i sa strukturalizmom. Akademik Ruben Radica, ovogodišnji nositelj Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, ali i dviju ranijih Nagrada Josip Štolcer Slavenski, predan je kontinuirano suvremenom glazbenom izrazu prateći razne stilove, tehnike i tendencije glazbe 20. stoljeća, posebice strukturalizma. Predstavljen je zanimljivom skladbom Per se II za puhački kvintet i magnetofonsku vrpcu iz 1975. u kojoj dolazi do izražaja izraziti smisao za zvučni kolorit. Odnos živoga i elektroničkoga zvuka razvija se od početna čistog puhačkog suzvučja nalik koralu, preko postepena uplitanja elektroničkog ranije snimljenog kvinteta, da bi na kraju zvuk puhača, okupljenih oko glasovira i usmjeren u žice ispod otvorenog poklopca, izazvao impresivni odjek.

Dobro je da se javljaju novi ansambli posvećeni izvođenju suvremene glazbe. Naime, donedavno je Cantus Ansambl bio jedini protagonist novoglazbene scene, predvođen agilnim umjetničkim voditeljem Berislavom Šipušem, kao neizbježan sudionik svih događanja kada je u pitanju suvremena glazba. Tako je u ovoj prigodi Cantus Ansambl imao zadatak predstaviti djela uglednih hrvatskih skladatelja. Anđelko Klobučar, Bogdan Gagić i Ruben Radica proslavili su 80.–ti, a Marko Ruždjak 65. rođendan (Cantus AnFOTO LUIGI

ronesis je mladi ansambl koji postoji nepunih godinu dana. Njegov utemeljitelj Mladen Tarbuk nazvao ga je »ansam-

stavka za trinaest gudača Vjekoslava Nježića i Bez sunca za gudački orkestar Frana Đurovića. Ostale je ansambl izveo bez dodatnih vizualnih elemenata, predstavivši svoje vrsne članove, od kojih su neki imali

blom za novo, razumno doba«, a praktična mudrost, sadržana u izvornoj starogrčkoj riječi Phronesis upućuje na platformu u kojoj su znanje i iskustvo magična formula za oblikovanje repertoara i interpretacija. Naime, godinu dana ranije započeo je radom plesni ansambl Fronesis, a potom mu se pridružio i glazbeni sastav istoga imena s namjerom zajedničkog djelovanja u okviru redovita postava Muzeja za suvremenu umjetnost (gdje je održan inauguracijski koncert), uz vođenje uglednog poznavatelja suvremene glazbe Nikše Glige. Sjedinjavanjem glazbe, pokreta i svjetla Fronesis pokušava stvoriti suvremenu umjetničku formu nove sinestetičke doživljajne vrijednosti. No taj pristup nije isključiv. U programu predstavljenom na Tribini, željelo se podsjetiti na prvi koncert s istim autorima, a djelomice i istim djelima koja pripadaju najvrjednijim stranicama hrvatske glazbe za gudački orkestar napisanih u posljednjih dvadesetak godina. Samo su dvije od pet skladbi izvedene u suradnji s plesačicama Mirtom Habulin i Leom Paulić: Četiri

istaknute solističke nastupe uz znalačko vodstvo maestra Mladena Tarbuka. Čuli smo Lacrimae za trinaest gudača Krešimira Seletkovića, Preludij, ariju i fugu za gudački orkestar Mladena Tarbuka i najdojmljivije djelo večeri — skladbu Ad Te, concertino za violončelo i gudački orkestar Berislava Šipuša koju je naručio skladateljev prijatelj Andrej Petrač za svečani koncert otvaranja jubilarne desete sezone Komornog gudačkog orkestra Slovenske filharmonije. Šipuš je skladbu počeo pisati u ljeto 2010. godine, u vrijeme kada je njegov otac Velimir proživljavao posljednje dane života, stoga je to dirljiva posveta ocu koja počinje energičnom temom solista uz ritmički pizzicato orkestra. Zanimljivo je i preplitanje solističke dionice s dionicom violončela u orkestru, uz efektna glisanda, da bi na kraju glazba zamrla u pizzicatu, poput otkucavanja sata. Izvedba je bila na visokoj razini, zahvaljujući čitavom ansamblu, a ponajviše sjajnom solistu Andreju Petraču.

FOTO LUIGI

Fronesis i Mladen Tarbuk

Davorka Horvat i Berislav Šipuš uz Cantus Ansambl

sambl također je slavljenik — ove godine obilježava 10. obljetnicu). Koncert je počeo Glazbom za ansambl Cantus za puhački kvintet i gudački kvartet s kontrabasom akademika Anđelka Klobučara, od kojega umjetnici rado naručuju djela, među kojima je i ova trostavačna skladba koja počinje svečanim uvodom Intrade, nastavlja mirnijim Intermezzom, a završava vedrim i duhovitim Ricercarom u skladateljevu omiljenom polifonom stilu. Skladatelj i pedagog Bogdan Gagić, uz ostalo je dao brojne priloge disciplini scenske glazbe za kazališne, filmske, televizijske i radijske produkcije, što je korespondiralo s njegovom djelatnošću profesora na Aka-

U društvu trojice osamdesetogodišnjaka našao se i petnaest godina mlađi skladatelj i pedagog, akademik Marko Ruždjak, zamjenik tajnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU–a. U okviru Svjetskih dana nove glazbe Međunarodnog društva za suvremenu glazbu bio je predsjednik ISCM–ove komisije za izbor djela predstavljenih na ovogodišnjem MBZ–u. Dobio je više uglednih nagrada, između ostalih i nagradu HAZU– a za skladbu La Frontera. Poema en varios metros, idiomas, y estilos za sopran i komorni orkestar (2006.) koja je predstavljena i na ovom koncertu. Sam naslov koji se može prevesti ne samo kao granica, nego i kao pogranična zona, po autoru ne predstavlja afirmaciju granice kao nepovredive linije, već želi ispitati moguće opcije prekoračenja. Zato je tekstualno–semantičke elemente (»unutar« i »izvan« skladbe) posudio od pjesnikinja različitih podneblja i povijesnih distanci od 12. do 20. stoljeća. Snažnom dojmu skladbe pridonijela je i odlična izvedba komornog orkestra s brojnim udaraljkama pod ravnanjem maestra Berislava Šipuša i vrsna solistica pjevanog i govorenog teksta, sopranistica Davorka Horvat.

Mlade snage na Glazbenoj tribini Opatija 2011. godine

Muzički salon Studentskog centra predstavio koncept budućeg djelovanja N

a jednoj od tribina održanih na 48. glazbenoj tribini Opatija, predstavljen je novi program Muzičkog salona Studentskog centra (SC) u Zagrebu. Točnije, predstavljen je koncept budućeg djelovanja i programske politike nove umjetničke voditeljice Muzičkog salona, mlade muzikologinje Davorke Begović, nedavno izabrane na tu funkciju. Davorka Begović prisutnima je ukratko predstavila povijest Muzičkog salona, osvrćući se na postignuća i prijašnjih voditelja te ukratko »pobrojala« projekte kojima će se Salon baviti u budućnosti. Prije svega, nastavit će se uspješni projekti pokrenuti već ranije, poput koncerata alternativne i popularne glazbe Davorka Begović predstavlja novi koncept Muzičkog što ih je pokrenuo Mate Škugor, bivši voditelj Salona. salona Već četvrtu godinu zaredom u SC–u se izvodi balet Vodoinstalater skladatelja Gordana Tudora i koreografkinje Natalije Manojlović, a postoji i veliko zanimanje za nastavak takvih projekata, pa se već priprema produkcija koja uključuje glazbu mlade splitske skladateljice Mirele Ivičević.

FOTO LUIGI

TRIBINE

48. Glazbena tribina Opatija

SC je u listopadu po deseti put ugostio Zagreb World Music Festival Nebo, što planira činiti i dalje, kao i Vip Zagreb Jazz Festival koji je u studenome održan po sedmi put. Posebnu pažnju Muzički salon posvećuje mladima kroz organizaciju koncerata, radionica i raznih edukativnih projekata. Tako se planira nastaviti s koncertima poput onoga »Mlada muzika«, na kojemu su predstavljena djela mladih kompozitora u izvedbi njihovih kolega. U listopadu ove godine održan je i prvi JazzLab, niz glazbenih radionica ostvarenih u suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži i Muzičkom akademijom u Zagrebu. U pripremi su i radionice za ton majstore, zatim projekcije glazbenih filmova koje bi se trebale pretvoriti u stalan filmski program te projekt radnog naslova Hosting Contemporary Music. Riječ je o međunarodnom glazbenom programu koji bi svake godine predstavljao jednu zemlju i njezinu suvremenu glazbu, a cilj bi bio bolja povezanosti svih uključenih u stvaranje i produkciju suvremene glazbe. Trenutno je u planu predprogram projekta, uz uključenje svih članica mreže Instituta za kulturu država Europske unije (EUNIC). Kao zaključak, Davorka Begović rekla je da Muzički salon SC–a želi ostvarivati i poticati nove ideje i tendencije, stvarati ponudu za mlade, pružati prostor za istraživanje i edukaciju te stalno pružati pristup suvremenoj umjetnosti. (Marija Saraga)

rupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić, čije su osnivanje svojedobno potaknuli profesori Učilišta predvođeni Majom Petyo Bošnjak, već je u svom uvijek promjenjivom sastavu stekla ugled na manifestacijama suvremene glazbe. Trenutno su kao voditelji istaknuti Maja Petyo Bošnjak, Berislav Šipuš i Josip Nalis, dirigent koncerta koji je prethodio koncertu svečanog otvorenja ovogodišnje opatijske Glazbene tribine. Dugočasnu skladbu In C Terryja Rileya, pionira američkog minimalizma koji drugdje nije uhvatio dublje korijene, vrijedna Grupa za Novu glazbu skratila je na petnaestak minuta. Razumno i u skladu s partiturom koja ne označava trajanje djela, jer je ipak riječ o učenicima relativno malih uzrasta Glazbene škole. Isto tako mladi, ali već odrasli skladatelj Danijel Legin, na poticaj Grupe, upravo je za njih svježe napisao skladbu Spielen. U, recimo tako, klasičnom trodijelnom obliku, Legin je dao oduška zaigranosti raznolikog sastava glazbala gdje u prvom dijelu dominira klavir, u središnjem pjev flaute, da bi se na kraju, u zajedničkim sklopovima, reminisciralo na početak i zaokružilo kratku i efektnu igru.

Izvođačka mladost također je zaključila Tribinu. Taj je put bila riječ o HR Projektu, studentima koji sviraju djela hrvatskih skladatelja, o bartokóvskom Kvartetu KLANG (dva klavira i udaraljke). Upravo su za Kvartet KLANG – Vlatka Peko, Ana Lucić, Anita Primorac i Kaja Farszky — u kratkom razdoblju nastajale skladbe Knešaureka, Tanodija, Legina, Đurovića, Palanovića i Skendera. Iz Etide za dva klavira i udaraljke Ante Knešaureka progovorila je bartókovska inspiracija, a Klang Maschine Zlatka Tanodija oslonio se na bogati »zvučni stroj«, što se i naslućuje iz naziva skladbe. Praizvedeni Dayin Octobre Danijela Legina bogato se igra bojama koje može donijeti sastav klavira i udaraljki izrazitih uloga marimbe i timpana, dok se Frano Đurović u praizvedbi Kling Klang Musik poigrava dječjom pjesmicom i igrom »vola oko stola«. U Blue and Red Dubravka Palanovića pojavljuju se tragovi takozvane zabavne glazbe, improvizacije ili jazza na vrlo promišljen i dobro odmjeren način. Koncert, očito nadahnjujućeg Kvarteta KLANG, završio je šarmantno na pravi način duhovitim »nestajanjem sviračica« u Closing Time Ivana Josipa Skendera. I tako je slikovitim »fajruntom« završila i ovogodišnja opatijska Tribina. (Maja Staneti)

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Uz noćne programe i tribine u okviru 48. glazbene tribine Opatija

Off programi Tribine Piše: Trpimir Matasović

Detoni i dalje neumorno daje putokaz kako se učinkovito odmaknuti od krutih pravila tradicionalnoga koncertnog rituala, pa je prava šteta što taj njegov putokaz nitko ne slijedi jetrovi koji su lani zapuhali Glazbenom tribinom Opatija (ali je ipak nisu i propuhali), već su se ove godine ublažili i postali tek blagim povjetarcima. Prošlogodišnja nada u radikalnije koncepcijske pomake, utemeljena na odmacima

Prirodnost sintetskoga zvuka

PRAIZVEDBE

FOTO LUIGI

Svakako najznačajniji off program ovogodišnje Tribine bio je koncert elektroničke glazbe Sam svoj majstor. (Hrvatski su skladatelji ove godine i inače pokazali sklonost poslovičnom izražavanju — istu misao, premda u drugom kontekstu, Alfi Kabiljo formulirao je kao Uzdaj se u se i u svoje kljuse.) Većim se dijelom ovogodišnji koncert elektroničke glazbe nadovezao na prošlogodišnji, skladbama koje, bez obzira na sintetski medij u kojem su dovršene (premda ne nužno i započete), ne odustaju od »prirodnih« zvukova. Tomislav Oliver tako u svojoj skladbi Black Coffee Grains preispituje međuodnose »čistoga« zvuka gitare i njegovih elektronički modificiranih inačica, dok Gordan Tudor u svom Kindwarrioru ne uglazbljuje, nego »oglazbljuje« misli američkog aktivista Timothyja Treadwella. Nestor hrvatske elektronike Josip Magdić, pak, u svojoj skladbi zagonetna Mladen Tarbuk, Antun Tomislav Šaban i Mislav Rakuljić na tribini o digitalnoj naslova ...RTNOC... RTMEprodaji klasične glazbe CH sučeljava sintetski obrađene zvukove mlažnjaka i svojevrstan cantus firmus preuzet iz osamnakoje je donio program novoga umjetničkog vodi- estostoljetne zbirke Cithara octocorda. Tek se Ana telja Frane Đurovića, već je godinu dana kasnije Horvat u skladbi There is... usudila stvoriti posve prilično splasnula. Jer, Opatija se vratila svojim »sintetsko« djelo, svojevrstan zvukovni krajolik uobičajenim obrascima, a još ne posve proklijale (ili, kako bi rekao Davorin Kempf, zvukolik) koji je klice promjenâ uglavnom su strateški izmještene donekle uvjetovan i tom prilikom nerealiziranim u off programe. Udarni večernji termini i opet vizualnim elementima. Ani Horvat pritom uspisu postali nedodirljivim hramom tradicije (u jeva nešto tek naizgled paradoksalno — slobodna svakom smislu te riječi), a ono što bi eventualno forma zvuči čvrsto strukturirano, a »umjetni« zvumoglo tu tradiciju propitati, smješteno je nekamo kovi zadobivaju iznenađujuće »prirodan« prizvuk. drugamo — vremenski (u kasnovečernje / noćne termine), pa čak i prostorno (u Villu Angiolinu). Glazba i oprema Hoće li te klice u budućnosti i proklijati ili će se sasušiti, ostaje za vidjeti u godinama koje dola- I dok su se mahom mlađi elektroničari (uz jednog ze. U ovome trenutku može se samo konstatirati nešto starijeg kolegu) mogli osloniti samo na zvuk, njihovo postojanje i ukazati na nužnost njihove Dubravko Detoni i Berislav Šipuš u svojim su se projektima oslonili i na scenske elemente. U slušaju opstojnosti. Šipuševa projekta Les Nuits to možda i nije bilo ne-

FOTO LUIGI

Putovi hrvatske glazbe izvan radijskog studija: Lidija Uhlik, Hrvoje Hegedušić, Josip Nalis, Iva Lovrec Štefanović, Davor Merkaš i Ana Vidić

ophodno — njegov glasovirski Ricercare i Preludiji autonomna su glazbena djela, kojima, upravo zbog njihove kvalitete, dodatna »oprema« možda i više šteti nego koristi. Ipak, ta je »oprema« (elektroničke intervencije Krešimira Seletkovića — i recitacija Renea Medvešeka) bila primjereno nenametljiva, ali i sukladna odabranim skladbama — jedino je pomalo kičasto zamračenje dvorane, obasjane samo diskretnim svjetlima svijećâ, nepotrebno odvratilo pozornost od izvrsne interpretacije pijanistice Katarine Krpan.

S druge strane, program što ga je, u povodu četrdesete obljetnice djelovanja, priredio Ansambl ACEZANTEZ, predvođen svojim osnivačem Dubravkom Detonijem, organski je vezan uza scenu. »Glazbeno–scenski kolaž« naslovljen ACEZANTEZ se vraća — Posuđivač suza i smjehova donosi, formalno gledano, po jednu skladbu Branimira Sakača, Ivane Bilić i Saše Nestorovića te niz skladbi Dubravka Detonija. No, zapravo je riječ o jedinstvenoj cjelini, u kojoj se pomiču, pa i brišu granice između pojedinih skladateljskih estetika, između autora i izvođača, između glazbenoga i izvanglazbenoga. Moglo bi se prigovoriti da u tome ničega novoga, pogotovo ne u okvirima Detonijeva skladateljsko–izvodilačkog opusa. Pa ipak, Detoni i dalje neumorno daje putokaz kako se učinkovito odmaknuti od krutih pravila tradicionalnoga koncertnog rituala, pa je prava šteta što taj njegov putokaz nitko ne slijedi — većina skladatelja mlađe generacije je, čini se, prerano odlučila uklopiti se u mainstream, a to je nešto na što Detoni (srećom) nikad nije pristajao.

Šum u komunikacijskom kanalu U tom smislu, možda je upravo taj takozvani »povratak« ACEZANTEZ–a (a je li uopće ikad otišao?) došao u pravi trenutak, kao znak onoga što bi nešto što se naziva »tribinom« trebalo biti — mjesto ne samo susreta, nego i propitivanja u zajedništvu. Nažalost, to je nešto što ovogodišnja Glazbe-

na tribina Opatija u ostatku programa uglavnom nije donijela — pogotovo ne u onome dijelu u kojemu bi se to od nje najviše očekivalo — tribinama. Dvije tribine s varijacijama na vječnu temu autorskih prava svele su se više–manje na uzajamne jadikovke, a u svojoj su konačnici samo još jednom potvrdile evidentan šum u komunikacijskom kanalu koji postoji između hrvatskih skladatelja i Hrvatskog društva skladatelja. Situacija je tim paradoksalnija znamo li da su upravo glazbena autorska prava najbolje zaštićena autorska prava u Hrvatskoj — toliko da se u široj javnosti svako malo otvara pitanje možda i prevelikih ovlasti koje na tom području ima HDS, odnosno ZAMP. Tribinoidnost Tribine stoga je valjalo potražiti negdje drugdje — možda, recimo, u okviru predstavljanja novog koncepta Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu. Premda je taj događaj bio planiran upravo kao ono što je i najavljeno — prezentacija — rasprava koja se tom prilikom povela pokazala je da se ima i želje i volje raspravljati, a i da se ima o čemu raspravljati.

Pa ipak, prave diskusije o skladbama koje su izvedene u Opatiji — a to bi, valjda, uz izvođenje recentnih djela, trebao biti ključni element Tribine — i opet nije bilo. Zašto se od toga odustalo, kad je već ponovno pokrenuto prošle godine? Da li zato što hrvatski skladatelji nisu spremni kritički propitivati ni jedni druge, a kamoli sâmi sebe? To se čini najjednostavnijim odgovorom, no pitanje je je li točan. Jer, premda lanjske rasprave toga tipa nisu polučile očekivani učinak, ipak je s nečim trebalo započeti, i to nešto trebalo je i nastaviti. Stoga je jedina oaza barem načinjanja diskusije toga tipa bila, uživo iz Opatije emitirana, emisija Hrvatskog radija Putovi hrvatske glazbe. I dobro je da se dogodila barem emisija — iako, ako ćemo pravo, nije na Hrvatskom radiju da odrađuje posao koji bi trebalo obaviti Hrvatsko društvo skladatelja.

CD izlog Đurđe Otržan Ivo Josipović& Katarina Krpan

Passo sempio*

(Cantus) Album je, uz ostala izdanja tvrtke Cantus, predstavljen na 48. glazbenoj tribini u Opatiji 5. studenog 2011. u Hotelu Imperial

lazba za Ivu Josipovića (1967.) predstavlja neprestanu prisutnost u vremenu kroz koju se probijaju slike prostora i vizualni fenomeni koji se naposljetku i prostorno oprisutnjuju.

Bilo da su to kapi kiše (Igra staklenih perli,1986.), lišće krošnji u Šumi koja sluša (2007.), plesači u divljem kovitlacu predbožićno profana meteža (Jubilus, 1992.), sve što živi–zvuči i to zvuči neprestano. Tek mi časovito zapažamo, zapahnuti slikama, vizijama, konturama predodžbi koje se ocrtavaju iz postojanog tkanja tonova. Zato ih je potrebno umnožiti, umnogostručiti, nagomilavati, pa suprotstavljati, raslojavati i obilježavati. Nema pogodnijeg instrumenta za to od instrumenata s tipkama, klavira i, nadasve čembala — treperavog, titravog i časovitog, gotovo varljivog tvorca hrapavog, parajućeg trena koji se opire i žuri. Nestrpljiv, ni ne stigne zaobliti ton, dočekati njegovo ispunjenje, pa ih opsesivno nadostavlja jednog za drugim. Mjesto natjecanja prolaznosti i trajnosti. I — svaki je ton perlica. Doskoči, odskoči, otkotrlja se, dokotrlja, sudara se...ali na površini koja nije staklena ploča kao kod Chopina, već »površina« tišine kao trajnog fona. Staccato — život opušteno trijumfira u Zagreb Rag (1989.), širi svoj pohod na Passo sempio (2003.) sa udvostručenim sviračima, zadanim parom za tu vrstu plesa.

Da se vratimo Igri staklenih perli, to jest početku. Zamamno traženje stalnog ponavljanja. Gradira, eskalira i iscrpljuje svoje vrijeme. Interferencije s pučkim izrazom prožimaju Jubilus i Diabolezzu (2005.), ali i Passo sempio. Prvi kao slika nekoliko čujnih slojeva u vremenu, od žamora, neartikulirana tapkanja na mjestu, preko akcenata pučke kulture, do nadnaravno eterične objave božićne pjesmice koja nam svima uvire u srca, kao da je sišla s neba, a ne ispjevana u narodu. A i bit će da je tako: da je ispjevana jer je najprije sišla s neba i uvrla u naša ljudska srca. I potom, legenda o plesnom slavljeničkom kovitlacu (Diabolezza) podrijetlom sa sjevernog Jadrana. Vrijeme kao uzrok tona, ples kao njegova posljedica. Kretanje nastalo iz zvuka, karakteristično za mnoge Josipovićeve skladbe, pojačano konfigurira i oslikava protok vremena obilježen pojavom tonova definirajući ga u oblik, niz oblika, cjelinu, u ples. Nema prisutnosti u vremenu bez ritma i ritmova, ciklike kao esencijalne prirode živoga kretanja. Samba, čardaš, diabolezza, rag time, igre perli i svake druge igre, rezultati su ulaženja u svijet tonova koji je bez prostora, ali ritmovima ostvaruje vrijeme, okreće se i pokreće djelovanja u prostoru, pa otuda toliko plesnog karaktera u Josipovićevim skladbama. Varijacije (1980.) su paleta na kojoj skladatelj iskušava život tonova. Emancipira ih. Otkriva tišinu koja obmanjuje, oslobađa to-

nove iz takozvana Vremena, a oni mu, tako oslobođeni, bježe u nove obrise, formiraju se u ritmove, uokviruju u nove formacije, a potom — i autor i tonovi — osluškuju jedni druge. Napeta naracija evoluira tenzijom između zarobljenog tona i oslobođenog tona koji umjesto da se difuzira, ostaje u vremenu i strukturira ga — novom, vlastitom formacijom. Kao da kaže: »ako nećeš ovaj oblik u kojemu jesam, evo, ja ću onda stvoriti novi, ali ipak oblik«. Kao kad bi se voda pred našim očima nekom vlastitom kreativnom voljom, umjesto samo u paru, u zraku pretvarala u čudesne oblike kristala snježnih pahulja. Puhnemo li vreli dah na ledeno staklo zimi, to će se i dogoditi. Iako tramvaje danas griju, pa više nije tako romantično zabavljati se stvaranjem »ruža« i »paprati« na zaleđenim prozorskim oknima idući u školu u hladno zimsko jutro. I zato ono što osvaja u Josipovićevim skladbama je životnost proistekla iz toga niza: tišine — vremena — kretanja — i novog oblika kao dâra. Samba je to najbolje pokazala. Bila ona za komorni sastav, vokal ili orkestralna, uvijek se jednako prima jer zadržava svoju životnost. Čak je i Etude (1998.), to najomrznutije štivo jadnih svirača, učinio korisnim, zanimljivim i zabavnim, prepuštajući se dinamici oblika (Harlekinška etuda, Uspavanka, Etuda kao rondo i Tokatna etuda). Josipović je post–Cageovski naraštaj, on

zna da je tišina obmana, nedosegnuta pozadina onostranosti zvuka. I u Varijacijama demonstrira skladateljski postupak. Zvuk je potonula katedrala koju treba uočiti, tišinu razmaknuti, šumove razobličiti i ukazat će se — novi oblik. Zato je Šuma koja sluša (ili čuje), jedan od najljepših tonskih akvarela u hrvatskoj glazbi. Kap i potez vodenom bojom istovjetan je titravoj pojavi trznute žice čembala i već se listovi uvijaju, umnažaju i postaju krošnja, prizivaju vjetar, nastaje hûk, kretanje, ples zračnih struja– i evo šume — životno, nema što. Ostinato priziva zraku svjetla iz visina da postavi vertikalu od svoda do travnatog tla. Sfumato bezvoljnog, pa onda opet žurnog, premda pospanog ugibanja pred silom naleta vjetra. I to je njeno vrijeme, vrijeme života šume u nekom malom odsječku vremena. Grupne stvarnosti sastavljene od pojedinačnih posebnosti, baš kao i akordi. Koji dišu, dišu i ritmovima. Možda u finalu netko prepozna kišu, pljusak, ali prolazno nevrijeme, jer, opet lirskim zakonom donesena, ponovno zacvrkuta tema. A za Zagreb rag ionako bi svi mislili da je Scott Joplin, kad ne bi znali autora. Slovenski skladatelj Jezovšek znao je u šali tijekom svojih kabaretskih nastupa reći: »Kad ne znate što ćete, a vi ponovite. Tantijemi idu, a vi sretni.« Josipović ne ponavlja zato što ne bi znao što hoće, nije on taj koji odbrojava, on ne gubi vrijeme, on ide dalje, naprosto uvijek ide dalje jer ga tako vrijeme vuče i on ga pre-

pušta tonovima da ga oni ostvaruju. Katarina Krpan uvijek je do sada uspješno svladavala sve prepreke u skladateljskom slogu glazbe suvremenih autora. Poput buldožera će se probiti kroz svaku partituru, od Kelemena do Josipovića, a da pritom ne samo da ništa ne poruši, već poravna sve rubove i utre put drugima da je slijede tragom njene interpretacije. Pogledajte samo naslovnicu ploče i bit će vam jasno koliko su njih dvoje »četveroručno« — kompe i kak’ se kuže! No, bez obzira na to, Josipović je, vjerujem, kao i brojni drugi hrvatski skladatelji, zahvalan Katarini Krpan što u njoj imaju tako odanu interpretkinju svog klavijaturnog opusa. A o novom Steinwayu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i čembalu na Akademiji — nema zbora. To su instrumenti svakom sviraču samo za poželjeti, kao i naši ton majstori, kontinuirani kandidati za Porina u svojoj kategoriji: Božidar Pandurić i Alan Šnajder. *Oblik jednostavnog starog talijanskog plesa. Korak lijevo — korak desno — poluokret — pa opet. Jedan protupomak za muško–ženski par plesača, u Josipovićevoj skladbi i za par svirača. Udvostruči li se broj koraka na svaku nogu, passo sempio (na jedan korak) postaje passo doppio (dva ista koraka). Možda se tako plesala Diabolezza, tko bi ga znao. Legenda ne odaje detalje.

FESTIVALI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

3. dani Nove glazbe Split, 21. — 19. listopada 2011.

Splitsko novoglazbeno proljeće Piše: Mirela Ivičević

Splitsko Gradsko kazalište lutaka od 19. do 21. listopada bilo je poprište zbivanja trećega izdanja festivala Dani Nove glazbe Split, prvoga i jedinoga dalmatinskog festivala suvremene umjetničke glazbe

estival radnog naziva Nemoguća misija (s obzirom da je upravo to bila najčešća, nadasve dobronamjerna poruka organizacijskom timu na čelu s umjetničkim ravnateljem Gordanom Tudorom od strane kolega i prijatelja, a posebice iskusnijih poznavatelja splitskog suvremenog kulturno–umjetničkog pulsa) po treći je put odbio biti tek tlapnja mladih splitskih akademaca. Oni se još nisu pomirili s činjenicom da je sudjelovanje u opsesivno–kompulzivnom ponavljanju Verdijeve Aide — bilo kao glazbenici ili kao publika — jedino čemu se u svojemu daljnjem životu i karijeri imaju veseliti te su iza sebe ostavili tri koncerta iznimne kvalitete i trostruko oduševljenu, novoglazbenih doživljaja itekako željnu publiku u dvorani Splitskog Gradskog kazališta lutaka (GKL).

Manje para, više muzike Iako budžetom, pa stoga i formom mali, nakon prve tri godine postojanja, festival se može pohvaliti s više od 70 prvih splitskih izvedbi djela suvremenih skladatelja te gostovanjima renomiranih umjetnika iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije i Japana. Uz moto »manje para, više muzike« (točnije, puno manje para nego muzike, što je međutim meni, nazovite me ludom, još uvijek draže nego obratna situacija) te oboružani entuzijazmom svih koji su sudjelovali u realizaciji festivala, i ove je godine sastavljen koncertni program koji je ponudio niz glazbenih premijera iliti Splitu do sada gotovo potpuno nepoznat presjek zbivanja u umjetničkoj glazbi 20. i 21. stoljeća.

KONCERTI

Prva večer pod nazivom MAG goes NEW rezultat je suradnje s Udrugom mladih akademskih glazbenika. Unatoč njezinu kratkom postojanju, sa svoja dva izdanja MAG festivala u suradnji s Muzejom Grada Splita te brojnim koncertima u sklopu MAG

sezone, oni su na dobrom putu dokazati da suvisla koncertna scena u Splitu može biti više od puke fantazije. MAG–ovci su inače depresivnu činjenicu da splitski glazbeni kalendar ne poznaje gotovo ništa od glazbene literature 20. stoljeća, tom prilikom okrenuli u svoju korist, pa su se tako na programu našle skladbe poprilično različitih skladateljskih pristupa i vremena nastanka: Drugi gudački kvartet Ivana Brkanovića i Song Igora Kuljerića za gudački kvartet u izvedbi kvarteta MAG, Sonata za klarinet solo Edisona Denisova i Sequenza IXa iz antologijskog Beriova ciklusa u maestralnoj izvedbi Jaroslava Sadovyja, kao i nova skladba splitskog skladatelja Ivana Božičevića (I am still working on it) u izvedbi Splitskog gitarističkog kvarteta.

MAG–ova gošća, Antonela Vručinić, splitska saksofonistica iz klase Gordana Tudora i ovogodišnja lauereatkinja dvaju međunarodnih natjecanja, oduševila je tehničkim majstorstvom te za 17–godišnjakinju nesvakidašnjom glazbeničkom zrelošću. Izvela je Improvisations I Japanca Ryja Node, pokazavši da je umjetničko ime s kojim hrvatska skladateljska scena već sada može ozbiljno računati.

Razglednica s MBZ–a Splitsko–zagrebački kvartet saksofona New Sax 4 već su dugo siguran adut scene dvaju gradova, a njihov koncert druge festivalske večeri bio je drugi nastup na Danima Nove glazbe nakon gostovanja na festivalu 2009. s djelima za saksofone i elektroniku. Ovaj put publiku su u svijet nove glazbe uspješno uveli dobro izbalansiranim i briljantno odrađenim programom sastavljenim od dva djela hrvatskih skladatelja za saksofonski kvartet — Cantus Fractalus Srđana Dedića i 44 per 4 in 4 za kvartet saksofona i vrpcu Dubravka Detonija te sklad-

bom Sequences švicarskog skladatelja Jean–Luca Darbellaya kao svojevrsne razglednice s ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb i nenadmašnog evergreena glazbene literature 20. stoljeća: 6 Bagatela Györgyja Ligetija u verziji za kvartet saksofona.

Posljednje večeri, festival je u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom ugostio mladi kosovsko–austrijsko– srpski duo, violisticu Jelenu Popržan i violončelisticu Rinu Kaçinari. Rođena Novosađanka i rođena Prištinka sa zavidnim stažem na području izvođenja suvremene glazbe, svoju su netrpeljivost prema granicama bilo koje vrste, besprijekornu tehniku muziciranja i ljubav prema eksperimentu uobličile u zajednički projekt pod nazivom Catch–pop String–strong. Duo koji su i Austrijanci vrlo brzo poželjeli nazvati svojim te su ga, niti dvije godine nakon uspješnog debuta u bečkom jazz–klubu Porgy&Bess, uvrstili u svoj nacionalni program New Austrian Sound of Music, u Splitu su ostvarile još jednu poslovično nemoguću misiju: ostaviti Splićane bez daha. Njihov program, inzistiranjem publike produljen za čitavih pola sata, ponudio je jedinstveni spoj najrazličitijih glazbenih idioma povezanih u inteligentan suvremeno–kabaretski koncept u kojemu je dominirao specifičan, gotovo akrobatski vokalno–instrumentalni izričaj dviju glazbenica. One su ostavile prisutne jednako oduševljenima Catch–pop verzijom Brecht / Weillove Seeräuber Jenny, praizvedbom nove skladbe Austrijanca Matthiasa Rüegga, kao i vlastitim smjelim skladateljsko–improvizatorskim avanturama.

Revolucionarni pothvat Netom prije pisanja ovoga teksta, zasigurno ne jedina među čitateljima Cantusa, s ushićenjem sam čitala članak Branimira Pofuka koji je, pisavši o uspjelom »Hrvatskom glazbenom

Matthias Kranebitter

Rina Kaçinari i Jelena Popržan

proljeću na valovima Trećega programa« povodom obljetničke live emisije Putovi hrvatske glazbe s koncerta HR–projekta iz Studija Bajsić, vrlo slikovito uputio na činjenicu da je recepcija hrvatske umjetničke glazbe, odnosno njezina pozicija u sveopćem hrvatskom medijskom prostoru, čak i iz perspektive glavnoga grada, nešto čemu je pothvat revolucionarnog tipa nužno potreban (i srećom, evidentno više nego uspješno započet). Uz sve čestitke HR–projektu i Putovima hrvatske glazbe, zahvaljujući kojima je i Dane Nove glazbe Split (DNG) ogrijalo hrvatsko radijsko sunce, s viješću o njihovom uspjehu, naša DNG–sreća dodatno je porasla jer je Split u novoglazbenom smislu konačno uspio uskladiti toplomjere i satove sa sadašnjošću, onom zagrebačkom, ako ne i svjetskom te se aktivno pridružiti revolucionarnim nastojanjima. »Samozadovoljni model: off« za tre-

nutak, jer naravno, od Ligetijevih 6 Bagatela do alternative Aidi u vidu Le Grand Macabre, od ugodno intimnog (za glasovir) te veće ansamble premalog GKL–a, do izvedbi simfonijskih djela u nekom novom, odgovarajućem koncertnom prostoru, od jedne do barem dvadeset praizvedbi hrvatskih skladatelja godišnje, od ovog mog subjektivizmom nabijenog komentara iz uloge skladateljice–producentice do nepristrane kritike događanja od strane kolega muzikologa koji će samorazumljivo pohoditi splitsku novoglazbenu fieru, ukratko, od prve glazbeno–proljetne visibabe do novoglazbenog »alles gut« ljeta čije Dane više ništa neće moći pokvariti, još je vrlo dug put. No srećom, Split, ljeto do sada nikada nije zaobišlo, a za proljetne oluje imamo u pripremi još puno novoglazbenih ideja i — dišpeta naravno, čega li drugog.

Njujorške impresije Kvinteta Simply Brass

Razonoda i zabava Piše: Tomislav Fašaić

Ansambl je predstavio svoja nedavna američka iskustva i nastupe na Julliard School of Music u New Yorku, ali i najavio svoj najnoviji projekt — niz koncerata pod imenom Simply Brass u Lisinskom

Kvintet Simply Brass

ovratak s turneje uglavnom slovi kao tužno iskustvo, no da ne mora uvijek biti tako, zagrebačkoj je publici 26. listopada 2011. pokazao kvintet limenih puhača Simply Brass. Ansambl koji aktivno djeluje od 2006., u Maloj je dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog održao koncert pod nazivom Impressions from New York na kojem je kratko predstavio svoja ne-

davna američka iskustva i nastupe na Julliard School of Music u New Yorku, ali i najavio svoj najnoviji projekt — niz koncerata pod imenom Simply Brass u Lisinskom, od kojih će se sljedeći održati 16. studenoga ove godine.

Kvintetu sastavu Tomica Rukljić i Rudolf Homen na trubljama, Alan Bošnjak na trombonu, Hrvoje Pintarić na rogu i Joe Kaplowitz na tubi, jedan je od rijetkih ansambala u Hrvatskoj koji promovira umjetničku »limenu« glazbu; zanimljivo je stoga promatrati kreiranje njihovih programa potaknuto željom za inovativnošću koja bi stimulirala

zanimanje slušatelja i publike. Najava je tako sugerirala uzbudljivu večer — publici su predstavljena tri različita skladatelja, ako ubrojimo dodatak i četiri te je svatko mogao prepoznati neopterećenu svježinu programa u kojemu je ostvarena dobra ravnoteža između tradicionalnijih i suvremenih skladatelja.

Ponešto pompozna skladba Western Fanfare Erica Ewazena imala je sličnu funkciju kao i nekoć uvertire u operama — da publiku »uvede« u bīt koncerta. Ewazen, američki skladatelj poljskih korijena i profesor na Konzervatoriju Julliard, jedan je od najplodnijih suvremenih autora glazbe za limene ansamble koji je, kako je objasnio Alan Bošnjak u kratkim i šarmantnim govornim »interludijima« uz svaku točku, tijekom posjeta Hrvatskoj imao prilike blisko surađivati s Kvintetom, zahvaljujući čemu je i ostvarena njihova američka turneja. Uslijedio je treći od ukupno četiri kvinteta ruskog kasnoromantičnoga skladatelja Viktora Ewalda za kojega je Bošnjak utvrdio

da je prvi skladatelj kvinteta za limene puhačke instrumente uopće. Međutim, treba imati na umu kako nedavno otkrivena djela francuskog skladatelja Jeana F. Bellona, datirana pola stoljeća prije Ewaldovih, pobijaju tu inače općeprihvaćenu tvrdnju. Interpretacija Kvinteta op. 7 bila je protkana zvukovnim nijansiranjem, no cjelokupni je dojam ponegdje narušila nejasnoća u vođenju dionica, kao i pokoji intonativni lapsus. Vrhunac večeri zasigurno je bila skladba Balkanika već spomenuta Ewazena, posvećena Kvintetu, a nakon praizvedbe u New Yorku, ovo je bila njezina hrvatska (i europska) premijera. Četiri stavaka, odnosno niz od »četiri impresije iz Hrvatske«, pod naslovima Crkva (The Roof of St. Mark’s — Zagreb — Krov crkve sv. Marka), Lullaby and Lament (Uspavanka i tužaljka), The Falls of Rastoke (Rastočki slapovi) i Rustic Dance (Burek Dance — Rustikalni ples »burek«), možda i nisu tipično hrvatski, u smislu da bi se u njima mogao prepoznati neki hrvatski idiom, ali predstavljaju simpatič-

no djelce vrijedno slušanja. Posljednju skladbu, Libertango Astora Piazzolle, u obradi Marijana Oreškovića, ansambl je izabrao u čast obljetnice rođenja poznatog skladatelja, a kao dodatak izvedena je Drava iz ciklusa Dvije rijeke Dalibora Grubačevića, skladba također posvećena kvintetu Simply Brass. Čine je dva stavka — dvije meditacije na temu rijeka Drave i Mure, a predstavljaju tradicijske motive Podravine i Međimurja. Identitet koncerta nikako ne leži u posvećenosti svakom detalju i vrhunskoj izvedbi, njega treba gledati u okviru koncepcije, a to je sposobnost da razonodi i zabavi publiku. Pritom se ne želi dovesti u pitanje zanatska umješnost izvođača, u koju nema sumnje, nego činjenica da ponekad nije dovoljno samo zabaviti publiku, već i ponuditi upečatljivi specifikum, posebice ako ansambl nastoji zauzeti redovito mjesto u repertoaru koncertnih kuća i promovirati se na sceni.

FESTIVALI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

58. Zagrebfest uspješno održan 25. studenoga u Studentskom centru

Uglednim debitantima radost pobjede Piše: Maja Sabolić

OBLJETNICE

kometa održe dulje ili kraće vrijeme na tamnom nebu estrade, da bi konačno utonuli u bespuća suvremenih zahtjeva komercijalnosti i vlastitoj neprilagodljivosti trendovima. Tome, sada već pomalo arhaičnom predstavljanju novih pjesama, uspješno odolijevaju još samo talijanski Sanremo koji je toliko garnirao glazbenu ponudu svim ostalim vidovima show businessa da nerijetko primarni razlog pjesme zastane negdje u pozadini i Eurosong koji preživljava vjerojatno najviše zbog mogućnosti onih koji su u najužem organizatorskom krugu. Takvi svake godine proborave desetak dana na ugodan i zabavan način, bez prevelikog napora, u drugoj zemlji. Konačno, tu smo i mi — od zemlje koja je svojevremeno imala festivala koliko čitava Europa zajedno, knjiga je spala na pet–šest slova. Srećom, tu je još uvijek jesenski susret s najstarijim od svih njih — Zagrebfestom. On u startu ima prednost jer se radi o godišnjoj priredbi Hrvatskog društva skladatelja i jedina je glazbena tribina na kojoj bi radove, do kojih im je posebno stalo, trebali ponuditi svi članovi Društva. Međutim, tu se krije i slaba točka: nekoketiranje sa »žutom« stranom odbija medije kojima su zanimljive samo ekscesne situacije. Srećom, umjetnički direktor Hrvoje Hegedušić ove je godine uspio okupiti solidan program, kako u autorskom, tako i u izvođačkom pogledu, sadržajno raznolik (što je uvijek odlikovalo Hegedušićev izbor), interpretativno (uz dva slabija trenutka) vrlo vrijedan i — najvažnije — opet uz snažnu infuziju novih imena. Sve festivalske pjesme otisnute su na CD–u koji je već te večeri bio u ponudi u foyeru Studentskoga centra.

Ove godine svota ispisana na pobjedničkom čeku bila je bitno manja, ali zadržala su se tradicionalna priznanja, pa je tako plaketu za najbolje stihove zavrijedio Luka Bulić pitajući Tko si (L. Bulić / L. Bulić / A. Gelo), dok je najdomišljatiji aranžman za Festivalski orkestar pod ravnanjem Alana Bjelinskog napisao Predrag Martinjak za Kob višestrukog laureata ove manifestacije, Ante Pecotića. Pjesmu su izveli Sabrina i Bojan uz radosno uzbuđenje nazočnih djevojčica u dvorani. Vrlo lijepe trenutke pružile su nam interpretacije Zorice Kondže (zar smo sumnjali?), Davora Radolfija, Lidije Bačić, Suzy Rubato i Kristijana Matijaševića, ali između 17 ponuđenih pjesama neke su morale ostati bez slavodobitničkog vijenca, pa će tako Damir Berglez, Suzana Matušan, Mario Fiedler, Robster Martin, Miran Hadži Veljković, Davor Juraga, Robert Grubišić, Željen Klašterka i Joško Banov morati pronaći bolji put do srca publike, ali i stručnog žirija Društva. Žiri je ove godine radio u sastavu N. Bratoš, B. Djurdjević, M. Softić, T. Eterović i H. Hegedušić.

Zoran Mišolongin ove se godine morao zadovoljiti trećim mjestom, iako bi lako iduće godine upravo njegov Sunčan je dan mogao dobiti nagradu za najizvođeniju skladbu u radijskim programima, zahvaljujući interpretaciji Hane Hegedušić, kao i aranžmanu Tomislava Modrića. Na drugo mjesto žiri je uspeo skladbu Mire Buljana Što god sa stihovima Sonje Buljan u lijepom predstavljanju novoga darovitog imena Joce Panova.

DAVOR HRVOJ

Grand prix odnio je Marko Tolja u Rijeku, friški debitant u kantautorskim vodama koji je za svoju pjesmu Ljubav u boji napisao glazbu i stihove e samo u nas, festivali imaju svoj Uzbuđenje nazočnih vijek trajanja — pojave se i poput djevojčica

Hrvoje Hegedušić uručuje nagradu Marku Tolji

Poput kralja Mide Baš kao i na festivalu, prije no što zabilježimo dobitnika grand prixa recimo da je dvostruku nagradu, publike u dvorani, kao i posebno odabranih nazočnih slušatelja Hrvatskog radija, uz puno odobravanja primio Branimir, treći pobjednik iz obitelji Mihaljević (koji se nije rodio kad je njegov djed Branko 1964. pobijedio s Golubovima, a otac Mario u više se navrata penjao na pobjedničko postolje). Njegova tek započeta umjetnička suradnja s prvakom Opere zagrebačkog HNK–

a Tvrtkom Stipićem, očito nije bila teška. Tako lako je, najavili su autori, tek početak jednog lijepog glazbenog prijateljstva.

Decentna i uvijek tako ugodna Barbara Kolar imala je laku dužnost objaviti pobjednika 58. Zagrebfesta. Grand prix (uz novčanu nagradu) odnio je u Rijeku Marko Tolja, friški debitant u kantautorskim vodama koji ovih dana poput kralja Mide u zlato pretvara sve čega se dotakne. Za svoj uradak Ljubav u boji napisao je glazbu i stihove, dok su mu u aran-

žmanu pomogli Olja Dešić i Zvjezdan Ružić. 58. Zagrebfest objektivno je učinio značajan iskorak u odnosu na prošlu godinu: pjesme su kvalitetne, interpretacije solidne, s nekim od trenutno prvih imena hrvatske scene. Uspiju li sada organizatori promišljenim medijskim presingom potvrditi te vrijednosti, Zagrebfest mogao bi se relativno lako vinuti na mjesto koje mu objektivno pripada. Jer — budimo realni — pravi posao tek sad počinje.

Devedeset godina Muzičke akademije u Zagrebu

Rasadnik talenata Piše: Jagoda Martinčević

Prošlo je više od pola stoljeća otkako se o novoj Akademiji piše i govori, otkako se mijenjaju moguće lokacije, no posljednja koja je, čini se, izvjesna, još nije dogotovljena — i tako Muzička akademija dočekuje i otpraća 90. godišnjicu kao podstanar na istom mjestu gdje je i započela s radom

uzička akademija u Zagrebu direktan je nasljednik Muzičke škole Hrvatskog glazbenog zavoda koja je svojim radom započela 16. veljače 1829., piše dr. sc. Krešimir

Kovačević. Do danas, u prigodi proslave 90. obljetnice naše najstarije glazbene visokoškolske ustanove koja prvi rođendan broji od 2. kolovoza 1921., kada je nazvana Kraljevskim konzervatorijem, adresa joj se nije promijenila. Ili nije djelomično, s obzirom na čak četiri lokacije na kojima djeluje danas. A prošlo je više od pola stoljeća otkako se o novoj Akademiji piše i govori, otkako se mijenjaju moguće lokacije, no posljednja koja je, čini se, izvjesna, još nije dogotovljena. I tako Muzička akademija dočekuje i otpraća 90. godišnjicu kao podstanar na istom mjestu gdje je i započela s radom. Sličnog primjera nema čini mi se nigdje u svijetu, pa je to i razlog ovakvog početka teksta koji bi zapravo morao biti srdačna rođendanska čestitka ustanovi iz Muzička akademija — naslovnica monografije Erike Krpan, koje je poteklo sve što dizajnirao Luka Gusić

generacijama, pa i danas, u Hrvatskoj svira, pjeva, sklada, podučava... I još nešto, čini mi se ne manje važnim, Muzička akademija u Zagrebu zapravo skromno odabire datum početka svojega postojanja, 90 godina od službenog proglašenja Kraljevskim konzervatorijem, iako su tome prethodili različiti nazivi i ustroji škola i konzervatorija na istome mjestu, ali pod patronatom Hrvatskoga glazbenog zavoda u kojima su podučavala i značajna imena kao što su Vaclav Huml, Fran Lhotka ili Svetislav Stančić. Naglašavam skromnost stoga što se jedna druga zagrebačka glazbena ustanova, već neko vrijeme, diči tradicijom od stoljeća i 40 godina, iako za to nema baš nikakva uporišta jer su u to vrijeme u Zagrebu »muzicirali« amateri!

Vrh i kruna profesije No, vratimo se našoj doista najstarijoj visokoškolskoj glazbenoj ustanovi čiji su brojni polaznici kroz proteklih devet desetljeća najprije utemeljili, a zatim i oplemenili glazbeni život profesionalizirajući ga u brojnim segmentima, od izvođačkih umjetnosti, preko pedagogije do muzikologije. Generacije profesora i studenata od samoga početka bavilo se jednim — glazbom

koja je prirodnim putem nastavljala svoj put diljem Hrvatske, a dakako, i u inozemstvu. Brojni su umjetnici i skladatelji koji su po završetku studija ostvarili velike međunarodne karijere i bilo bi nepravedno bilo koga izdvajati, odnosno nekoga izostaviti, no valja svakako istaknuti da je Muzička akademija uvijek bila pravi rasadnik talenata i uvijek je znala prepoznati one koji su je — postajući umjetnici — predstavljali u svijetu. Ne manje važni bili su i ostali, oni manje poznati, ali iznimno dragocjeni studenti koji su znanja stečena na Muzičkoj akademiji htjeli i znali prenositi novim naraštajima glazbenika kao vrsni pedagozi, dostojni nasljednici svojih profesora. A bilo je, dakako, i onih koji su nakon studija, odabirući neko drugo zvanje, zauvijek ostali odani glazbi i onome čemu su ih naučili njihovi učitelji. Sve to danas čini splet značajki koje odlikuju dug i samozatajan rad glazbenika, bez obzira kojem se određenju (»fahu«) priklonili. Jer, studij na Muzičkoj akademiji vrh je i kruna dugogodišnjega puta svakoga koji glazbu izabire kao profesiju. Mnogo je znanja i vještina potrebno da bi se talent ili umješnost probili do završnice koja pretpostavlja profesiju jednog pjevača, pijanista, puhača, skladatelja, člana

orkestra ili zbora. Za svakoga od njih, studij na Muzičkoj akademiji znači korak do odabrane profesije. A mnogi ostaju u istoj kući, sada kao pedagozi i tako u krug, svi se bave glazbom na brojne različite načine.

Predstavljena monografija O svemu tome svjedoči i ova obljetnica od devet desetljeća koja je 25. studenoga svečano obilježena u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Bilo je prigodnih govora, pozdrava i dodjela plaketa, među mnogima prisutne su pozdravili aktualni dekan Mladen Janjanin i Rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš, studenti su svirali i pjevali, a promovirana je i opsežna monografija o Akademiji urednice Erike Krpan. Jedno od uvodnih slova napisao je i Predsjednik Republike Hrvatske, nekadašnji student i nastavnik Akademije, skladatelj Ivo Josipović. Spomenuo je i Platona i Epikura i izrekao mnogo lijepih riječi ponoseći se svojim iskustvom stečenim na Muzičkoj akademiji. Može li danas svojim autoritetom pripomoći da Muzička akademija u Zagrebu što prije izgubi podstanarski status?

Zvonko Špišić, legenda hrvatske glazbe i zagrebačke škole šansone

Trešnjevka je bila i ostala moj dom Razgovarao: Jure Ilić

Veliki šansonijer i skladatelj govori o karijeri, počecima, javnom angažmanu, o turnejama na kojima su ljudi plakali dok je izvodio Suzu za zagorske brege, o Vici Vukovu, Trešnjevci... ja to pjevam u nekom stihu. Bože dragi, on da nije čuo!

Išao sam na velike i dobro organizirane turneje, ali morao sam se u isto vrijeme brinuti za mamu, suprugu i dvije kćeri. Bile su to dobre turneje za naše iseljenike po Europi, ali je sve bilo jako naporno. Pjevam tada Suzu za zagorske brege, a svi u publici plaču! Morao sam gledati negdje drugdje da ne uhvati i mene. Tako je bilo i u Australiji, Americi, Kanadi, svugdje...

BAŠTINA

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Na UNESCO–vu listu upisana još dva hrvatska glazbena fenomena

a UNESCO–vu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva, 27. studenoga ove godine upisana su još dva hrvatska glazbena fenomena — nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore i bećarac, tradicijski vokalno–instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema.

Uz glazbu ste se bavili poezijom i slikarstvom. Je li Vam to ipak bilo manje važno od glazbe?

Robert Milevoj

RAZGOVORI

Zvonko Špišić

a je Zvonko Špišić u životu skladao samo Suzu za zagorske brege, bio bi zlatnim slovima upisan u veliku antologiju hrvatske glazbe. Ta je pjesma postala neka vrsta nacionalne himne, simbol ne samo Hrvatskog zagorja, nego i jednog turbulentnog vremena. A nakon legendarne izvedbe Vice Vukova na Krapinskom festivalu, Suzu je svojim prelijepim, snažnim i baršunastim glasom izvodio i Zvonko Špišić, kao i deseci drugih najpoznatijih hrvatskih glazbenika, pa je ta pjesma postala općeprihvaćeni dio najbolje narodne pjesmarice. No začudo, pjesma uopće nije spomenuta u njegovoj biografiji na Wikipediji, pa čak ni u nekoliko vrlo relevantnih hrvatskih biografskih zapisa.

Cijeli je život Zvonka Špišića ispunjen finim melodijama, pjesmama koje su pobjeđivale na festivalima i oduševljavale generacije. On je najnagrađivaniji autor Zagrebačkog i Krapinskog festivala, a donedavno i treći najnagrađivaniji autor na Splitskom festivalu. Ujedno, Špišić je autor desetaka velikih hitova čije vrijeme ne prolazi. Podjednako su to njegova (i Slamnigova) Barbara, Zvona moga grada (ponovo u izvedbi Vice Vukova), kao i vječne uspješnice Milioner, Bicikl, Kockar te znamenite pjesme posvećene Zagrebu i Trešnjevci... Jedan je od najuglednijih predstavnika zagrebačke škole šansone, a osnivač je i dugogodišnji direktor Chansonfesta. Ujedno, objavio je i tri knjige poezije, a neke od pjesama spadaju u vrh hrvatske lirike. Bavio se također uspješno slikarstvom i izlagao na mnogo samostalnih i skupnih izložbi. Bio je i javno angažiran, nekada u socijalizmu u Hrvatskom saboru, jedan je od rijetkih bez partijske knjižice, a vrlo je važan njegov angažman u Hrvatskom društvu skladatelja gdje je u raznim mandatima bio predsjednik, potpredsjednik i tajnik. Za ukupan rad dobio je niz nagrada, priznanja i odlikovanja, među ostalima, Nagradu Porin za životno djelo te ovogodišnju Nagradu »Milivoj Körbler« za autorsko stvaralaštvo u području popularne nagrade za životno djelo Hrvatskog društva skladatelja. U obrazloženju, uz ostalo, navedeno je: »Pjesnik svakodnevice, svoga grada i kvarta, svojim šansonama crta sebe i vlastite sugrađane, ali i društvenu situaciju lirskim, a često i britkim ironičnim diskursom.« Zdravlje mu danas ne dopušta da se svakodnevno prošeta svojom Trešnjevkom i susretne brojne prolaznike koji su ga obično pozdravljali kao da su najbolji prijatelji, premda ih većinu uopće nije poznavao.

Pjesme iz filmova Glazbom ste se počeli baviti još 1958. godine. Ne znam što mi je tada bilo (ha, ha, ha)... Kakvo je to bilo vrijeme, gdje se počinjalo?

Varijete. Sve je tamo počelo. Kod Vikija Glowatzkog. Godinu prije mene tamo je, na primjer, počeo Toni Kljaković. Ja sam bio samouk, nisam

imao formalnog glazbenog obrazovanja, ali sam došao s notama za orkestar, što tada nije bio uobičajeno. Pitali su me svirači — koji je to ritam? Pa, k vragu, tango! Mnogi su tada pjesme skidali s radija ili rijetkih ploča po sluhu. Bilo je teško i moralo se puno učiti i raditi. I radio sam to pedeset godina i rekao — sad je dosta! Jer kad ti odu najbolji prijatelji, poput Drage Britvića i drugih, onda kažeš — gospodo, odoh i sam malo kući! Gdje ste i za koga snimili prvu pjesmu?

Nakon nastupa u Varijeteu, mnogima se svidjela moja pjesma, pa su me pozvali u studio Radio Zagreba na snimanje. Moram priznati da mi nije išlo. I tada sam odlučio da ću to naučiti i savladati ili pak možda i neću... Dvije godine nisam nastupao i onda sam imao sreću dvije godine nastupati s odličnim orkestrom u Esplanadi. Mnogi su se u to vrijeme gurali na to mjesto. Nagovarali su orkestar da me zamijene, ali oni nisu htjeli ni čuti. Mene su tada zvali pjevati u Njemačku za velike novce, ali nisam pristao i dobro sam napravio. Tada nisam toga bio svjestan, ali sam postao jedan od pet najtraženijih pjevača države. A tada sam još uvijek učio. Na kraju, nakon dosta godina, vratio sam se u onaj studio Radio Zagreba s novom partiturom i snimanje je ipak moglo početi. Pojma više nemam gdje sam potom nastupao i gdje sam sve gostovao. Bili ste često na festivalima?

Bilo je toga puno. U Zagrebu, Opatiji, u Splitu, Krapini, Sarajevu, u Beogradu, Boga pitaj gdje sve ne. O televiziji da i ne govorim. Mene je, da tako kažem, onda uzeo pod svoje Angel Miladinov kojemu sam se svidio nekim nastupom. On je u to vrijeme vodio emisiju o filmu, a ja sam kroz jedno pedeset do sedamdeset emisija morao pjevati pjesme iz tih filmova. Kad se počinju izvoditi Vaše pjesme?

Prva je bila Milioner na Zagrebačkom festivalu. Ta je bila velika i značajna, a poslije je bilo svega i svačega.

Bilo je velikih uspjeha Surađivali ste i s drugima. S kim najradije?

Pjevali su praktički svi u ovoj zemlji moje pjesme ili na festivalima ili su ih snimali na ploče. Najviše ih je snimio Vice Vukov. On je to radio sjajno. Dao bih mu note i tekst i zaboravio na to. On je sve obradio i napravio sam, po svojoj mjeri. Počelo je s Dalmatinskom elegijom, da, to je bila prva i svi su se pitali što je to, čije je to. Onda su došla Zvona moga grada i bio je to jako veliki uspjeh. Trebalo mi je vremena da shvatim kako se radi dobra pjesma i za koga je. Surađivao sam s preko četrdeset autora tekstova, najviše i najradije s mojim pokojnim prijateljem Dragom Britvićem i s desecima pjevača. Imam svakakvih iskustava. Jednom me nazvao Ivo Robić koji je imao savršenu dikciju, a morao je negdje otpjevati moju Suzu za zagorske brege i pitao da mu kažem što

Nema tu ništa manje važno ili sporedno. Da bi se bavio glazbom, moraš poznavati slikarstvo. Ima dosta zajedničkih pojmova u tim različitim umjetnostima. Govori se na primjer o kompoziciji, o tonalitetu... Mene je to od djetinjstva zanimalo, zato sam se time i bavio. Ne mogu uopće govoriti o tome što mi je najvažnije. Imam preko 370 snimljenih pjesama, a nadam se da ih je 50–60 jako dobrih. Ne bih ništa izdvajao iz svega toga. Svakako je zanimljiv Vaš uspjeh na Splitskom festivalu. Kako je to bilo? Da, bilo je velikih uspjeha, a mene su pitali kako ti, kao Zagrepčanin, možeš pisati takve dalmatinske pjesme? A ja sam im odgovorio: pa ja sam Hrvat! Sve je to moje i naše. Kako neću razumjeti splitski govor, ako razumijem engleski ili bugarski... Ne ide mi u glavu kako ovo ne bih razumio.

Dobri ljudi Možete li se podsjetiti vremena kad je politički nastradao i vaš prijatelj Vice Vukov?

Bilo je tu svega. Svašta je rečeno o tome. Morate znati da je i Vice bio težak čovjek. Recimo, Arsen Dedić ga je javno branio, a on mu je vratio tako da ga je napao da vuče narod na krivu stranu svojim šansonama, tako nekako... Onda sam ga ja oprao pred drugima zbog toga. Jako se iznenadio jer nisam bio poznat po napadima na druge. Ali sam se odlučio ipak dalje ne miješati u sve. K vragu, kud ću ja u politiku? Reći ćete da sam tada bio i u Saboru. Jesam, ali ne kao političar nego kao zastupnik za kulturu. I kada se Vice vratio u Zagreb, bio sam prvi koji ga je pozdravio, izljubio i što god hoćeš... Nisu me zanimale posljedice. Niti ih je bilo. Radi se o tome da je on vjerojatno najveći pjevač naše zabavne glazbe. Sa savršenim glasom i savršenom dikcijom. Ali, bio je prgav. Vrijedan je Vaš javni rad, najprije u ondašnjem Saboru i kasnije u HDS–u. Što se sve moralo napraviti?

Joj, o tome vam mogu pričati do ponoći. Ali svodi se na to da u Saboru nisam bio samo fikus, kako se obično tada mislilo. Radio sam na dobrobit umjetnika i mnoge su stvari prošle, hvala Bogu, postoje zapisnici iz tog vremena. U HDS– u sam imao dobre ljude oko sebe koji su me podržavali i napravljeno je puno. To su vrlo komplicirane stvari, neću spominjati ljude da koga ne izostavim, ali radilo se i važno je da je tada sve postavljeno tako da je do danas izdržalo vrijeme i izazove. I na kraju, molim Vas, opišete Trešnjevku!

Trešnjevka je moj dom. I gotova je priča. Ovo nije moja kuća, ovo je moj dom. To je vezano i za ljude koji ovdje žive. Kad sjednem u kafić s prijateljima, stalno netko prolazi i pozdravlja. Za većinu ne znam ni tko su ni što su, ali ako netko prođe i kaže »Dobar dan«, onda su to moji ljudi, moji sugrađani. Eto, to je Trešnjevka.

A što je za vas zagrebačka škola šansone? Ima li ona sličnosti ili uzora u svijetu? Dozvolite da vam na to ovako odgovorim: moja Trešnjevačka balada nema ni uzora niti sličnosti s bilo čim. Ma, to je samo jedna pjesma. Nikad nisam htio uzore ni sličnosti. Ja sam samo jedan mali trešnjevački dečko i to je moja pjesma. Upoznao sam mnoge velike šansonijere koji su tada već bili velike europske zvijezde, ali pusti mene od njih. Meni je bilo dobro i ovako.

Vrličko kolo Odbor koji je zasjedao u Indoneziji, razmatrao je više od 80 nominacija iz cijeloga svijeta, a na Listu je uvršteno njih 19. Time je Republika Hrvatska dosad upisala čak dvanaest kulturnih fenomena i po broju prednjači u Europi, a na svjetskoj razini ispred nje su Japan, Kina i Koreja. Svaki od njih predstavlja neki od fenomena naše nacionalne pučke kulture kroz koju se uvijek slavi ljudska kreativnost i kulturna raznolikost. Hrvatska nematerijalna kulturna baština, iako pripada zemljopisno nevelikom području, nadasve je bogata folklornim nasljeđem, a njegova specifičnost nije samo pitanje regionalnih razlika, nego mikro specifičnosti kojima se izražava lokalni identitet određene male zajednice. Upravo ta činjenica našem folkloru daju posebnost na svjetskoj razini. Među tih dvanaest nacionalnih dobara koji su postali dio nematerijalne baštine cijeloga svijeta, području glazbe također pripadaju dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog Primorja, ojkanje (svrstano na UNESCO–vu posebnu Listu za hitnu zaštitu), godišnji proljetni ophod Kraljica — Ljelja iz Gorjana (Osječko–baranjska županija) te procesija Za križen na otoku Hvaru koje uključuju i glazbene značajke. Ostala zaštićena dobra su Festa Sv. Vlaha iz Dubrovnika, umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva, čipkarstvo u Hrvatskoj — Pag, Hvar, Lepoglava, Medičarski obrt s područja sjeverne Hrvatske i Sinjska alka. (S.R.)

HRT Glazbena proizvodnja Jazz orkestar HRT–a raspisuje

Natječaj

za nove jazz skladbe koje će biti izvedene u ožujku 2012. godine u Studiju Bajsić u okviru koncertne sezone Jazz orkestra HRT–a

Organizatori žele poticati stvaralaštvo za standardnu formaciju big banda u sastavu:

– dva alt saksofonista koji sviraju i flaute – dva tenor saksofonista koji sviraju i klarinete – bariton saksofonist koji svira i bas klarinet – četiri trubača – četiri trombonista – ritam sekcija: dvije gitare, glasovir, kontrabas (bas–gitara), bubnjevi i udaraljke

Autori skladbi trebaju predati partiture i dionice u PDF formatu na CD–ROM–u. Trajanje skladbi je ograničeno na sedam minuta. Jedan autor može predati samo jednu skladbu. Rok predaje radova je do 15. veljače 2012., osobno ili poštom na adresu: Ivan Potočnjak, Glazbena proizvodnja — Jazz orkestar HRT–a, Prisavlje 3, Zagreb.

Za sve dodatne informacije nazvati: Saša Nestorović, dirigent Jazz orkestra HRT–a — 091/528–1581 Ivan Potočnjak, urednik Jazz orkestra HRT–a — 099/634–7090

VIJESTI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Bruno Vlahek na gala koncertu Glazbenici za mir u Moskvi

ijanist Bruno Vlahek nastupio je 1. studenoga 2011. na gala koncertu Glazbenici za mir koji je održan pod pokroviteljstvom Patrijarha Ruske pravoslavne crkve i moskovske Gradske uprave u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi. Za nastup na koncertu kojim su se kroz glazbu promovirale različite kulture i pomirba među narodima, odabrano je jedanaest pijanista iz dvanaest zemalja. Uz našega predstavnika, nastupili su glazbenici iz Azerbajdžana, Armenije, Cipra, Egipta, Grčke, Izraela, Japana, Južne Osetije, Rusije, Srbije i Turske. (B.P.K.)

Dominosa ADHD: Haute couture Mirele Ivičević praizvedena u Brazilu

DAVOR HRVOJ

OBLJETNICE

Josipa Lisac u Kazalištu Kerempuh

Uz dvadesetu obljetnicu smrti Karla Metikoša (8. veljače 1940. – 10. prosinca 1991.)

Matt Collins za sva vremena hrvatskog rock ‘n’ rolla Piše: Jure Ilić

U zagrebačkom Kazalištu Kerempuh obilježena je dvadeseta obljetnica smrti pjevača i skladatelja koji je obilježio početke domaćega rock ‘n’ rolla, uz nastup njegove vječne muze Josipe Lisac te promociju njegova opusa i neformalne autobiografije

lavni i tada rado čitani feljton u šesnaest nastavaka, objavljen 1971. godine u Plavom vjesniku, jedan je od najboljih uvida u relativno kratku, ali poput komete sjajnu internacionalnu slavu Karla Metikoša, alias Matta Collinsa, jednoga od prvih, a svakako najzanimljivijih hrvatskih rockera iz prve generacije. Na dvadesetu obljetnicu smrti, 10. prosinca, u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh održana je neobična priredba koja je ujedno bila i podsjećanje na život velike zvijezde, promocija njegova opusa i autobiografije Za dva kovčega slave.

U Kerempuhu je prikazan vrlo zanimljiv polusatni dokumentarac o životu Matta Collinsa, nakon čega su na njegovu glazbu Zagrebački plesni ansambl Snježane Abramović Milković izveli senzacionalno zanimljive i uvjerljive plesne točke. O Karlu Metikošu na sceni su govorili Ivica Krajač, njegov najbliži suradnik na prvoj (a čini se i najvećoj!) hrvatskoj rock operi Gubec beg i Klaudija Čular, urednica promoviranih izdanja. Oni su izabrali niz sjajnih detalja i anegdota iz Metikoševa života zbog kojih doista valja pročitati tu vrlo uzbudljivu knjigu. Krajač je istakao kako je Karlo Metikoš bio rijetko talentiran skladatelj kojemu nisu smetale okvirne granice i ograničenja glazbenih formi, pa je u konačnici Gubec beg, po rezultatu, melodičnosti i izražajnosti, bio takav da bi ga mogao potpisati bilo koji svjetski poznati i priznati brodvejski majstor mjuzikla. Kao primjer, istakao je Janino ludilo koje nije ni patetično ni kičasto, a da je to doista tako pobrinula se osobno Josipa Lisac. Na završetku predstave u Kerempuhu otpjevala je upravo Janino ludilo, istom snagom i ljepotom baš kao nekada u Lisinskom. Ta je pjesma ujedno sjajan Josipin izbor jer možda

najbolje opisuje njen osobni žal za najvećom životnom ljubavi. Za one koji ne znaju »riječ je, kada govorimo o Metikoševu alter egu Mattu Collinsu, o jednoj od prvih, najtalentiranijih, najintrigantnijih i najkarizmatičnijih osoba rocka s ovih prostora u sada već pedesetogodišnjoj povijesti«, napisao je prošle godine Siniša Škarica, najveći kroničar hrvatskog rock ‘n’ rolla i općenito estrade, ističući da je upravo Metikoš jedan od onih pojedinaca zbog kojih se i sam čitav život bavi glazbom.

Legenda koja traje Prema Metikoševoj autobiografiji o vremenu dok je nastupao pod pseudonimom Matt Collins i prema dokumentarcu prikazanom te večeri, po količini zbivanja i brojnosti velikih zvijezda, po usponu koji je slijedio nakon spavanja pod pariškim mostovima, prema desecima djevojaka, ljepotica, starleta, misica, barunica, pjevačica i prevoditeljica, reklo bi se da je riječ o nekom romantičnom vremenu i zbivanjima koji su više plod mašte nego stvarnosti. No, povijest rocka dokazuje upravo suprotno, a u Metikoševu slučaju postoje ne samo fotografije, filmski zapisi i novinski isječci, nego i živi svjedoci koji će vrlo rado potvrditi mnoge dijelove njegove priče. A legenda traje i danas... Koliko god Za dva kovčega slave bili pisani za potrebe ondašnjega Plavog vjesnika, pa zvuče kao osobno proživljene i doživljene reportaže, recimo da su zapisi Karla Metikoša tipičan i posve istinit slučaj biografije mnogih zvijezda rocka šezdesetih godina, od kojih su neki i kasnije ostali slavni. Karlo je bio u prilici osobno upoznati mnoge slavne pjevače, od Paula Anke, preko Fatsa Domina, Little Richarda, Jerry Lee Lewi-

sa, Johnnyja Hollidaya i mnogih drugih, sve do velikih Beatlesa, Johna, Paula, Georga i Ringa!

Visoki standardi u skladanju Sve je započelo još 1958. godine u zagrebačkom Varijeteu gdje je jedan od pobjednika na natjecanju mladih talenata bio upravo Karlo Metikoš koji je već tada anticipirao snagu rocka, futuristički se uguravši baš u prvu garnituru rockera. Otišavši u inozemstvo, čak je i u Parizu bio jedan od rock ‘n’ roll začinjavaca, kako su pokojni Darko Glavan i Dražen Vrdoljak voljeli nazivati one od kojih su stvari i događaji počinjali (izraz je preuzet iz povijesti hrvatske književnosti i odnosi se na naše rane pjesnike i književnike). A Metikoš (uz neke druge junake) nije započeo samo domaći rock. On je autor prvoga hrvatskog konceptualnog albuma Dnevnik jedne ljubavi (1973.) sa svojom najvećom životnom ljubavi Josipom Lisac. Mnogi ga smatraju najboljim u povijesti naše popularne glazbe, a i sam sam kupio barem pet primjeraka, jer su se oni prethodni izlizali, oštetili na gramofonu ili bili nepovratno posuđeni! Metikoš je autor prve hrvatske rock-opere Gubec beg (1975.) i Gričke vještice (1979.), da o drugim hitovima i albumima ne govorimo. Upravo je Dražen Vrdoljak smatrao kako su Metikoš i Josipa Lisac bili oni koji su uveli nove i visoke standarde u skladanje, tekstove i produkciju u domaćoj popularnoj glazbi i tako je nepovratno unaprijedili i učinili umjetnošću. I na kraju, dvadeset godina nakon smrti, podsjećanje na životni opus Karla Metikoša završava na istom mjestu gdje je sve i počelo, upravo u Kerempuhu, nekadašnjoj zgradi legendarnog Varijetea iz njegove mladosti i prvih uspjeha.

ajnovije djelo mlade splitske skladateljice Mirele Ivičević, Dominosa ADHD: Haute couture, praizvedeno je 29. kolovoza na festivalu suvremene glazbe Bienal Musica Hoje u brazilskom gradu Curitibi. Skladba za sopran — glumicu, flautu, klarinet, violinu i violončelo, inače posljednja iz skladateljičina ciklusa Dominosa, nastala je na narudžbu austrijskog Ensemblea Platypus, a europsku premijeru doživjela u listopadu ove godine na otvorenju koncertne sezone bečkog kluba Echoraum. (B.P.K.)

Nagrada Tito Strozzi dodijeljena Dubravki Šeparović Mušović

dlukom Kazališnog odbora Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Nagrada Tito Strozzi za najbolje pojedinačno ostvarenje u zagrebačkom HNK 2011., dodijeljeno je Dubravki Šeparović Mušović, prvakinji zagrebačke Opere. Nagrada joj je pripala za ulogu Kundry u operi Parsifal Richarda Wagnera, premijerno izvedenoj 26. ožujka ove godine. Uglednoj mezzosopranistici visoko priznanje uručeno je 24. studenoga na svečanosti održanoj u matičnom Kazalištu. Odbor je radio u sastavu Viktor Žmegač (predsjednik), Ivka Dabetić, Krešimir Nemec, Zdenka Weber, Maja Đurinović i Tonko Ninić. (B.P.K.)

Deset godina kvarteta flauta 4 Syrinx

rvatsko–slovenski kvartet flauta 4 Syrinx koji čine flautistice Karolina Šantl Zupan, Marina Novak, Špela Benčina i Darija Zokić, održao je 13. studenoga 2011. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog slavljenički koncert u povodu 10. obljetnice djelovanja. Na programu su se našla djela I. Dekleve, W. A. Mozarta, J. S. Bacha, G. F. Händela, F. B. Mendelssohna, Borisa Papandopula i Marina Rabadana. Ansambl izvodi djela skladana izvorno za kvartet flauta i skladbe suvremenih skladatelja pisanih za njih. Dosad je objavio dva nosača zvuka, Monochromiu (2006.), s djelima E. Bozze, Igora Dekleve, W. A. Mozarta, Primoža Ramovša, Josepha Laubera i Mladena Tarbuka te Sobu za štiri (2010.), s djelima Alde Kumara, Borisa Papandopula, Frana Lhotke, Pavela Mihelčiča, Slavka Šuklara, Petra Obradovića, Marina Rabadana i Alfija Kabilja. (B.P.K.)

SJEĆANJA

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Protekla su dva desetljeća od smrti Borisa Papandopula

Sjećanja na vedroga Maestra Piše: Jagoda Martinčević

U času kada je odlazio bio je doajen među hrvatskim skladateljima, danas je trajno prisutan u hrvatskoj glazbenoj kulturi, a takav će i ostati, sudeći po učestalosti njegove glazbe u različitim koncertnim programima mlađe i srednje generacije glazbenika

ana 16. listopada 1991. preminuo je Boris Papandopulo. Protekla su dva desetljeća otkako nas je napustio omiljeni Maestro, a čini se kao da je još nedavno bio u kavani, na koncertu, u društvu svoje kćeri Maje, koja je na žalost također vrlo brzo otišla. Zašto mi se čini da sam još nedavno s Maestrom razgovarala i pričala mu viceve koje je jako rado slušao? Možda zato što je, hvala Bogu, ostao prisutan sa svojom glazbom u emisijama Hrvatskoga radija, djela mu se počesto čuju na koncertima, ni izdavači ga nisu zaboravili, a još mi je pred očima i u ušima dakako ona sjajna Papandopulijana kada su u čast 100. godišnjice Maestrova rođenja studenti Muzičke akademije neumorno svirali njegova djela. Doista, u času kada je odlazio bio je doajen među hrvatskim skladateljima, danas je trajno prisutan u hrvatskoj glazbenoj kulturi, a takav će i ostati, sudeći po učestalosti njegove glazbe u različitim koncertnim programima mlađe i srednje generacije glazbenika.

Antologijski opus Prisjetimo ga se makar i u najkraćim crticama, jer o njemu bi se moglo mnogo pisati i satima pričati, o skladatelju, dirigentu, pijanistu, piscu i kroničaru, naposljetku, o čovjeku kojega su svi poštovali i voljeli. »Boris se u kazalištu ni skim nije svadil, kad mu je dojadilo radije je otišel...«, pričao mi je otac, Papandopulov kolega u kazalištima Zagreba i Rijeke. Vodio je neke principijelne novinske raspre, no sve je to bilo daleko od bilo kakve zločestoće na koju nisu bili imuni neki njegovi kolege. Radije je sjedio za glasovirom i skladao te nanizao opus od oko 440 djela u kojemu su zastupljeni svi žanrovi i sastavi, od solističke i komorne glazbe, vokalno–instrumentalnih djela, zborova te opera i baleta. Godine

1924. napisao je svoj prvi opus In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, u godini smrti 1991. dovršava posljednje djelo, treći od Tri muzička stavka za Orlando za glasovirski trio. Između tih dviju skladbi smjestio se niz danas antologijskih djela među kojima u ovoj prigodi valja spomenuti tek nekoliko: kantata Laudamus (Slavoslovije) praizvedena u Beču 1928., Concerto da camera (1929.), Contradanza, Scherzo fantastico za glasovir i Dodolice, pučki obred za sopran solo i djevojački zbor (1932.), opera Sunčanica (1935.), Muka gospodina našega Isukrsta (1936.), Sinfonietta za gudače (1938.), Hrvatska misa (1939.), Koncert za violinu i orkestar (1943.), kao i niz drugih djela među kojima su i šest gudačkih kvarteta, klarinet kvintet, brojni koncerti za fagot, čembalo, kontrabas, timpane, orgulje, ksilofon, glasovir i druga glazbala uz orkestar, dok iz novije produkcije treba istaknuti operu Rona (1955.), balete Tri kavalira frajle Melanije (1976.) i Kraljevo (1980.), Osorski requiem (1977.), Osorski misterij (1978.) i Hommage à Bach za orkestar (1972.).

podina našega Isukrsta i u Hrvatskoj misi. Papandopulova je glazba bogata i zvukom i emocijama, moderna je u svakom vremenu i isto tako privlačna najširem slušateljstvu. No, o njoj je Maestro rijetko govorio, a nije ga osobito zanimalo ni ono što drugi govore. O glazbi je radije pisao, za nekoliko novina i časopisa, uvijek temeljito i jasno izlažući svoje mišljenje. Osobito su dragocjene ocjene o djelima njegovih kolega i suvremenika (Cipra, Hatze, Brkanović, Kunc, Dobronić, slovenski skladatelji i drugi) kao što su i pisana razmišljanja nekih skladatelja o njemu danas znakovita. Primjerice, Bruno Bjelinski je rekao: Papandopulo govori o sebi posredno; iz pomalo ironična odmaka, iz objektiviziranih situacija, i stoga »može sve«. A mlađi kolega Dubravko Detoni ovako ga je okarakterizirao: Tako nijedna doktrina nije trijumfirala nad Papandopulom, ali ni on nije zavladao ni jednim skladateljskim kredom; glazbena ideologija i estetika s jedne strane i praktični, nadasve vješti muzikant Papandopulo s druge strane, odigrali su životnu partiju s neodlučenim ishodom.

Vješti muzikant

Aristokrat duhom

Interes za najrazličitije glazbene oblike i žanrove urodio je kod Papandopula i različitim skladateljskim pristupom koji seže od neoklasike i neobaroka, preko elemenata folklora, sve do primjene dvanaesttonskoga niza. Ipak u svom tom obilju, njegov slog ostaje prepoznatljiv prvenstveno u brojnim često duhovitim motivičkim idejama koje oblikuje naglašenim smislom za boju i majstorskim poznavanjem instrumentacije. Vokal mu je naglašeno važan još od vremena kada njegova majka, sopranistica svjetskoga glasa Maja Strozzi–Pečić praizvodi Concerto da camera i on se osobito očituje u dva najvažnija vokalna djela, u Muci gos-

Muzikantska strana Borisa Papandopula zacijelo je proistekla iz njegova nadasve uspješnog pijanističkog djelovanja u mladosti te dirigentskog rada u Zagrebu, Rijeci i Sarajevu. Uz simfonijske programe, najčešće je bio prisutan za dirigentskim pultom u operama ravnajući brojnim izvedbama takozvanog željeznog, klasičnog repertoara. Odrastajući u kazalištu, stekao je vještinu, ali i teatarski duh o čemu svjedoči i rečenica upućena orkestru: Dečki, ak se raziđemo na broju 24, nađemo se opet na broju 53! Zbog takvog odnosa prema kazališnom poslu, svi su ga voljeli, i pjevači i zboristi i orkestar, ali ne i »narodna vlast« 1945.

Boris Papandopulo

koja mu je zbog dužnosti ravnatelja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u razdoblju između 1943. i 1945., zabranila na neko vrijeme javno djelovanje, pa se Maestro uputio u Dalmaciju gdje je — vozio kamion! Od vozača kamiona do redovnog člana, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1965., Boris Papandopulo prešao je, kako mi je sam rekao, vedar put jer se mogao baviti onim što je najviše volio — skladanjem. Pote-

kao iz aristokratske obitelji — baka Marija Ružička Strozzi bila je jedna od najvećih hrvatskih glumica, majka Maja Strozzi — Pečić izvrsna pjevačica, stric Tito Strozzi glumac i prevoditelj među najuglednijim hrvatskim intelektualcima — Boris Papandopulo ostao je aristokrat duhom. Iznimno drag gospodin, golema talenta koji je hrvatskoj glazbi i kulturi ostavio jedan od najvećih zaloga.

Ana Štefok — In memoriam

Odlazak velikog talenta, osebujnog, lijepog i zvonkog glasa veliki estradni uspon praizvedbom skladbe Balada (Pero Gotovac — Zvonimir Golob), posebno pisane za nju. Magistralnom izvedbom, ove, u ono vrijeme pomalo neuobičajene pjesme, postigla je do tada neviđenu reakciju pune dvorane koja ju je pozvala na pozornicu 19 puta. Tom je izvedbom na neki način inaugurirala neke nove putove hrvatske popularne glazbe, od želja i ideja grupe autora, do takozvane Škole zagrebačke šansone. Veliki broj građana, uglavnom generacijske pripadnosti, kao i brojni kolege i njeni skladatelji, sa sućuti i mnogo pažnje, ispratilo je ovu umjetnicu na putu u tišine Mirogojskih aleja. Ljepota njena glasa ostaje u trajnom sjećanju.

Ana Štefok

edavno je sa zagrebačkog Krematorija ispraćena Ana Štefok, poznata i obljubljena pjevačica popularne glazbe koja je 1964. postigla

Donosimo riječi, koje je izrekao pred odrom, Pero Gotovac, u ime svojih kolega i članova Hrvatskog društva skladatelja, čije je skladbe godinama dostojno izvodila ova nadasve nadarena i izuzetna umjetnica. (HDS)

Ne šumite vjetri... Još čujem glas što ga iz daljine donosi noć... Znam, to je san... To je bol , koja mre u tami... Ove noći lete tisuće ptica... Na krilima sna nose tisuće zvijezda... Jedna je pala na moj dlan poput suze... Sjaji i peče... Noćas u svakom prozoru gori svjetlo što odnosi mrak... U tu gluhu noć, na moj prozor neće pasti ni trak mjesečine... Ljubavi koju znam, već davno nema... Svaki dan i svaki tren, živi u mome snu... Davne 1964. godine, mlada, pomalo zbunjena i uplašena djevojka prekrasnog uzbuđujućeg glasa, stupila je na festivalsku pozornicu gotovo osupnuta bljeskom reflektora što se rasuo po njoj pri stupanju na scenu. Spuštenih i prekriženih ruku pristupila je mikrofonu čekajući znak za početak. Srce joj je burno udaralo, kao što je pjesnik Zvonimir Golob napisao u svojim ranijim poetskim inspiracijama: »... poput srca uplašene košute...« Dvoranom su zazvučali tonovi pjesme

pomalo neuobičajene. Autori su joj dali naslov Balada. U trenutku glazbenog klimaksa, u trenutku vrhunca emotivnog naboja skrivenog u strofama i rimama sadržaja priče, u suradnji zapisa što je izvirao iz glazbenog petocrtja partiture te kao jednakomjerni i gotovo istoznačni suautor — kreator, dvoranu je ispunio zvonki Anin glas. U svim nijansama i detaljima. Bolni krik, premda svjesno pripreman i planiran kao umjetničko–izvedbeni rekvizit, odjeknuo je gotovo nestvarno. Iznenađujuće, zarazno — emotivno. Dvorana je dočekala Anu na nogama i dugo, dugo nagrađivala aplauzom, kao dokaz ljubavi i zahvalnosti za pruženi umjetnički trenutak. Stranice dnevnih izdanja bile su ispunjene festivalskim izvješćima i Aninim Imenom ... »Zvijezda je rođena«! Draga Ana! — Prošlo je mnogo godina i mnogo dana od one večeri kada si pjesmom ispričala sumornu priču o »zvijezdi na dlanu što sja i peče«. Čudnom igrom životnih putova i Tvoj je bio posut zvijezdama sreće i zadovoljstva, radosti i tuge, vjere, patnje i sumnji. Uvijek uz glazbu što Te ispunjala do posljednjeg kutka vlastitih životnih snova. Sada si tu. Opet osamljena, no okružena prijateljima i štovateljima. Svoju

zvijezdu si ispustila iz umornih ruku... Pekla te često — do bola... Podsjećala Te na trenutke ljepote, radosti i sreće... Ležeći na Tvome dlanu, polako je tamnila gubeći sjaj... Ni boli više nije bilo... Svojim odlaskom, ostavljaš nam u naslijeđe dio Tvoga »neba«, da kroz uspomene zadržimo u sjećanju jedan veliki glazbeni talent, osobu dragu i privrženu prijateljima, a pri tome nadasve skromnu i ponosnu.

Ponovit ću stihove u koje si u svojemu zvjezdanom trenutku ulijevala sve svoje nade, svoju emotivnost, muzikalnost i bogomdanu ljepotu zvonkoga glasa. Dakako — i svoju dušu. Jer ljubav koju znam, te davno nema već, i živi u mom snu svaki dan, svaki tren... Odmori se draga Ana... Zaslužila si! Zagreb, Mirogoj — 9. listopada 2011. (Pero Gotovac)

Zrinko Tutić nastupio na ovogodišnjem Chansonfestu

Skladateljev veliki povratak na pjevačku scenu Razgovarao: Jure Ilić

Naš ugledni kantautor i skladatelj govori o vlastitoj karijeri, o situaciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, promjenama u prodaji nosača zvuka, zaštiti autorskih prava, Porinu i televiziji koja je eutanazirala estradu

(Travnik, 24. listopada 1921. — Augsburg, 22. studenoga 2011.)

reminula je sopranistica Sena Jurinac, rođena u Travniku od majke Bečanke i oca Varaždinca. Umjetnica izvanrednih muzičkih i glasovnih kvaliteta, sugestivne uvjerljivosti u oblikovanju sopranskih opernih likova, u svojoj bogatoj pjevačkoj karijeri ostvarila je niz istaknutih uloga različitoga karaktera. Kao desetogodišnja djevojčica došla je u Zagreb, a nakon završene Muzičke akademije u Zagrebu, debitirala je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta 16. svibnja 1942. ulogom Mimi u operi La Bohème Giacoma Puccinija. Iste je godine pjevala i naslovnu ulogu na praizvedbi opere Sunčanica Borisa Papandopula. Od 1944. nastavlja opernu karijeru kao prvakinja bečke Državne opere. U Beču je prvi put nastupila 1. svibnja 1945. u operi Figarov pir Wolfganga Amadeusa Mozarta u ulozi Cherubina koja je obilježila njezinu karijeru. Njezina sljedeća uloga Oktavijana u operi Kavalir s ružom Richarda Straussa također je postigla veliki uspjeh. Između 1946. i 1959. nastupila je na jedanaest koncerata s Bečkom filharmonijom. Gostovala je u mnogim opernim kućama Italije, Austrije, Njemačke, Francuske i Engleske. Proslavila se kao tumač Mozartovih i Straussovih likova te kao Gluckova Ifigenija i Janačekova Jenufa. Samo u bečkoj Operi imala je 1268 nastupa, od toga je u nekim ulogama nastupala više od dvjesto puta. Tražili su je najveći dirigenti, poput

rinko Tutić već je dugo jedan od nezaobilaznih skladatelja hrvatske popularne glazbe zaslužan za mnoge velike karijere, za veliki broj hitova i pjesama koje se rado slušaju. Dovoljno je baciti pogled na njegov autorski dvostruki CD Četrdeset najvećih hitova i podsjetiti se da su kroz njegovu skladateljsku radionicu prošle Tajči, Severina, Maja Blagdan, Doris Dragović, ali i Massimo, Miroslav Škoro, Željko Bebek, pa sve do Miše Kovača, Gibonnija i drugih. Zrinko Tutić (s Rajkom Dujmićem), veoma je važan i po jednoj od najljepših hrvatskih domoljubnih i antiratnih pjesama Moja domovina koja je prije dvadeset godina okupila praktično sve najbolje s hrvatske estradne scene, a poznato je da je upravo on došao na ideju o utemeljenju hrvatske diskografske Nagrade Porin koja je postala jedinstvena institucija među glazbenim profesionalcima, u medijima, ali i za široku publiku.

U stalnom kontaktu s publikom Kroz cijelo vrijeme zamalo četrdesetogodišnje karijere, Zrinko nije odustajao ni od samostalnih nastupa koji su se ipak vremenom prorijedili. Posljednji se dogodio na ovogodišnjem Chansonfestu kada je izveo vlastitu skladbu Susret. Bila je to dobra prilika za razgovor. Odavno Vas nismo vidjeli na nekom javnom nastupu, no izvodite vlastitu pjesmu na Chansonfestu. Je li to povratak na scenu? Ne možemo govoriti o povratku na scenu jer ja tu i tamo nastupim u nekim prigodama. Eto, 2003., nastupao sam na proslavi obljetnice Hrvatskog društva skladatelja, kao i sada na Chansonfestu... Pa ipak, prošlo je već osam godina...

Chansonfest je za mene takva lijepa prigoda jer je u korijenima naše glazbene scene. Po vokaciji, kao autor, pjesnik i pjevač mogu baš tu pokazati što radim. Pjesma koju pjevam naslovna je u zanimljivom dokumentarnom filmu Zdravka Fučeka, a on me i nagovorio da je izvedem. I opet ću, kada bude neka prigoda.

Je li to možda i neka podrška Hrvoju Markulju, kao direktoru Chansonfesta?

Sena Jurinac

Dimitrija Mitropulosa, Clemensa Kraussa, Wilhelma Furtwänglera, Herberta von Karajana, Otta Klemperera, Karla Böhma i drugih. Pod vodstvom Lovre pl. Matačića, u Dubrovniku i Zagrebu, 1970. godine blistala je kao Leonora u Fideliu Ludwiga van Beethovena. Iste godine gostovala je u Zagrebu s ansamblom Bečke državne opere u ulozi Kompozitora u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. Od scene se oprostila 1982. nakon karijere duge četiri desetljeća ulogom Maršalice u operi Kavalir s ružom Richarda Straussa. Od tada je živjela u Bavarskoj i bavila se pedagoškim radom. Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića dodijeljeno joj 1996. godine; 2001., u prigodi proslave 80. rođendana, dobila je odličje Srebrna ruža Bečke filharmonije, a glazbeni su je kritičari godinama veličali kao jedinstvenu prvakinju bečke Državne opere. Osamdeseti rođendan proslavila je i u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Tom prigodom uručena joj je nagrada Lovro Matačić Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. U povodu njezina 90. rođendana, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu izvelo je Puccinijevu operu La Bohème, a u Muzeju Bečke državne opere otvorena je izložba pod naslovom Ponovno mi je ukazana čast. (HNK Zagreb)

Dražen Župić Žule

Sena (Srebrenka) Jurinac

RAZGOVORI

In memoriam

Boris Ščitar

SJEĆANJA

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Nastup Zrinka Tutića na ovogodišnjem Chansonfestu

ne samo na sceni kojoj pripadate. Recimo nosač zvuka...

... je propao. Nedavno sam razgovarao s nekim uglednim kolegama o tome. Danas se u Hrvatskoj po izdanju jedva može doseći tisuću prodanih komada. To je strašno! Ja vjerujem u oporavak koji će ipak biti dug i mukotrpan. Mi smo tercijarna djelatnost i ne ovisi sve samo o nama. Ali, eto i knjiga je bila propala, pa se vraća i to na lijep način. Vidim je posvuda, a ponovo je jako zanimljiva i kao lijep rođendanski dar. Dakle, povratak nekoga od nosača zvuka, kako god se zvao, neminovan je. Ali tome treba prethoditi ekonomski oporavak jer ljudi su u nas danas na rubu... Imam priliku pratiti što se događa na stranim tržištima. Tamo se pad naklada dogodio samo u dijelu tinejdžerske generacije. Oni imaju vremena snimati, pržiti, i tako dalje. No, svi drugi, dakle od dvadeset godina naviše, imaju onih 15 eura za kupiti CD svog omiljenog pjevača ili izvođača. Glazba je ipak danas svima dostupnija, dogodila se neka demokratizacija, tehnološki je sve napredovalo, a i jednostavnije je snimati i stvarati. I tu je sad ključna zaštita autorskih prava?

Može se i tako reći, a svakako je posveta Zvonku Špišiću koji mi je prvi dao priliku još 1981. kad je bio direktor i kad sam prvi put nastupio na Zagrebfestu. Hrvoje Markulj, kao urednik na televiziji, prepoznao je moju generaciju i davao nam podršku, još tamo od sedamdesetih godina. A bili su tu Andrej Šifrer, Jadranka Stojaković, Miladin Šobić, Jadranko Črnko, Đorđe Balašević i ja. Bilo je to vrijeme kada smo bili u stalnom i neposrednom kontaktu s publikom, ne samo u velikom i malom Lapidariju ili poznatim klubovima, nego i u malim mjestima, u Domovima kulture ili čitaonicama, knjižnicama. Bio je tu i nezaobilazni Vladimir Mihaljek Miha koji je to provodio u praksu.

Da. Recimo, netko ima milijun klikova na YouTubeu, a mi nažalost nismo njihova domena i od toga ne dobivamo ništa, dobivaju samo jaki i »njihovi«. Ali ljudi u ZAMP–u trenutno rade sjajan posao u mnogim smjerovima i mi ih jako podržavamo. Glavno je da većina shvati da je glazba nečije vlasništvo. Recimo, svatko zna da kad »za uspomenu« uzme pepeljaru u nekom hotelu da ju je ukrao. Jer je to opredmećeno. A kad netko »mazne« nečiju pjesmu za reklamu ili je izvodi i »prži«, ukrao je nečije autorsko i intelektualno vlasništvo. Tada zaboravlja da su u svijetu ljudska prava, intelektualno vlasništvo nedodirljivi i sveti. E tu je uloga ZAMP–a nezaobilazna i oni su jedini koji to mogu provesti.

S nama su išli i, recimo, Zlatko Vitez ili Enes Kišević, Goran Matović, čitale su se pjesme, pjevalo se i nastupalo. Svatko je imao svoj domet, pa smo se tako i razvijali... Zagreb je u to vrijeme mogao imati istu večer koncert Izraelske filharmonije u Lisinskom, Lepu Brenu u Domu sportova, Juru Stublića u Kulušiću i mene u Domu na Savi, u Studentskom centru ili u Lapidariju. I još pet drugih koncerata. Ono što mi je grozno, jest da takvu kantautorsku scenu kojoj sam i sam pripadao ne vidim više! Mislim da se dogodila transformacija, pa danas mladi autori imaju nekakvu zaštitu kolektiva, oni su vođe u bandovima. Sjetimo se uostalom kroz povijest — Goran Bregović je, na primjer, u Bijelom dugmetu, osim sebe, promijenio sve do jednog člana, pa ipak je to bilo Bijelo dugme. Ima takvih primjera koliko treba.

Bila je to glomazna organizacija, ali bilo je i tamo mnogo vrijednih ljudi. Mi smo u Hrvatskoj imali veliku autonomiju i zapravo — novčanik u svojim rukama. Znalo se da je Hrvatska ekonomski moćnija, da je veća i redovitija naplata, da nije isto kao u Crnoj Gori ili Makedoniji gdje je sve to bilo slabije. I kada spomenemo samo neka skladateljska imena: Nikica Kalogjera, Đorđe Novković, Zrinko Tutić, Zdenko Runjić, Rajko Dujmić, već je sve bilo jasno.

Kako je to izgledalo? Možete li se prisjetiti tog vremena?

Danas se, dakle, u glazbi događaju promjene,

Možete li usporediti današnju situaciju s onom nekadašnjom dok se za autorska prava brinuo SOKOJ?

Hrvatska glazba bez podrške Pa dobro gdje su u nas danas izvori prihoda za glazbenike? Jesu li to koncerti ili turneje?

Ma kakvi. Kada ste zadnji put vidjeli turneju bez sponzora? Pa, oni dijele ulaznice na cesti ili u svojim dućanima da dovuku publiku u dvoranu. U moje vrijeme, išli smo na turneju i svirali dva koncerta u istom danu, da bi se kako

tako pokrili jer se moralo najprije platiti razglas i rasvjetu, a nama što ostane. Ali, karte su tada kupovali oni koji su željeli čuti baš svog izvođača i znali su sve njegove pjesme. Danas većina gostuje na lokalnim feštama gdje se nastupa na gradskom trgu ili u dvorani, a plaća se iz općinskog proračuna. Tamo se nastupa pred velikim mnoštvom, ali to je zapravo ničija publika! Najgora je besplatna publika jer svi oni koji su došli na takav koncert iz čiste dosade, znaju da ćeš opet, ti ili netko drugi, doći na njegov »svetac« i on više nikada na Vas kartu neće potrošiti.

Vi ste i osnivač Porina. Što danas znači ta Nagrada profesionalaca profesionalcima? Već sam više puta govorio o tome. Podržali su me pokojni Dražen Vrdoljak, zatim Veljko Despot i drugi ljudi. Podršku su tada dali HRT i Tonči Vrdoljak. Veliki uzor bio nam je Grammy gdje smo otišli po savjete i iznenadili se kad su nam rekli da je njima trebalo dvadeset godina da ljudi prestanu glasati »protiv« i da počnu glasati »za«. I bilo je tako. Danas se Porin kreće u dobrom smjeru, s određenim promjenama u hodu. Možda su bitne i internetske kategorije, naravno one legalne, a vrlo je važna i dobra glasačka lista. Na tome treba puno raditi. Same nagrade mogu biti samo odraz bolje ili gore sezone za koju su vezane i Porin je tako prava slika trenutnog stanja u hrvatskoj glazbi. Uz podršku televizije svakako?

Da, za prijenos Porina. Ali ima jedan veliki problem. Naša nacionalna televizija eutanazirala je hrvatsku zabavnu glazbu. Ima tamo svakakvih informacija o »zvijezdama«. Te ovaj rekao ovo, te onaj napravo ono. Ali, recite mi molim vas, koja je to emisija u kojoj se predstavljaju neki novi pjevači? Recite mi naslov emisije u kojoj, na primjer, pjevač Dražen Zečić može predstaviti svoju novu pjesmu? Tamo netko mora sve ispočetka posložiti. To nije tuđa televizija, to je naša televizija. A radio? Ima dosta postaja koje emitiraju samo ili pretežno stranu glazbu.

E, to je odraz našeg kolonijalnog mentaliteta. Eto, recimo, jedan radio koji je sada u krizi, a nekada je imao odlične političke emisije i nimalo domaće glazbe. Zašto? Jer netko misli da je to nacionalno, a kad je nacionalno odmah nije dobro. Ali to je manjina. Naravno, potrebita je manjina, ali ne na štetu svih ostalih. Tko je taj da nam određuje što valja, a što ne? Nemam ništa protiv dobre strane glazbe i možda dio hrvatske glazbe ne zadovoljava nečije vrlo visoke umjetničke kriterije, ali to uopće ne smeta mom prijatelju da u vikendici drži stari tranzistor na samo jednoj frekvenciji gdje je isključivo domaća glazba! A takvi su u velikoj većini. I ta fama oko internetskih klikova. Tu se opet sve svodi samo na dio mlade publike — moj prijatelj u vikendici sigurno ne ide na internet i ne klika. U stvarnosti je ipak sve malo drukčije...

PANOPTICUM DETONICUM

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

PANOPTICUM DETONICUM (12.)

Moj prvi susret s Oskarom Kokoschkom Piše: Dubravko Detoni

On je žderao i pio halapljivo i neotesano, a meni je, kao fanatičnom atelijerskom čitatelju ili barem prevrtaču mnogobrojnih stričevih inozemnih umjetničkih monografija, njegova toliko karakteristična, ružna a izazovna faca postajala nekako sve poznatijom razlikuje stvarnost od fantazmagoričnosti, vid od privida, zvuk i nemir od tišine i vječnog spokoja) — Zagreb (pri čijem me je primicanju, već otriježnjenog od suludo huncutskih splitskih avantura i dogodovština, sasvim očarala nedostižna krasota zelenosmeđe razvodnjenih krajolika što smo ih bezočno nepristojno razmicali našim zadimljeno huktavim reptilom od vlaka).

Nesretni razrednik

Oskar Kokoschka — autoportret

rano proljeće godine 1954., kao 17–godišnji vicematurant, najbolji učenik sedmoga razreda iznimno stroge ali i visoko kvalitetne (jer su na njoj još od kraja Drugog svjetskog rata predavali i neki vrhunski zagrebački sveučilišni profesori, »ispaštajući« time svoju neprekinutu stručnu djelatnost i u doba okupacije) Druge muške gimnazije u Zagrebu — možda tada već i Gimnazije Braće Ribar — sa skupinom sam svojih su(m)učenika poduzeo maturalno putovanje na liniji Zagreb — Sarajevo (da malo omirišemo poluorijentalno ozračje, u kojemu se tako nesvjesno grubo i nemilosrdno spajaju radost i tuga, mladost i starost, život i smrt, pri čemu su me se osobito dojmili šutljivi a tajanstveni, na svoj način pomalo zastrašujući nadgrobni nišani rasuti gotovo posvuda po gradskim parkovima, osmrtnice drugačijih boja, osobito dječje, grubo polijepljene po drveću, začuđujuće okamenjena i vodom oskudna isušenost rijeke Miljacke što se ugnijezdila u samom srcu neobična grada, dirljiva intimnost, ali i nečuveno zaigrana i bogata razgaljenost Baščaršije, neprestano okretane zvečke pune neopisivo lijepog a drsko slikovitoga govora i povikâ mještanâ) — Dubrovnik (da barem dotaknemo taj začarani, mali a veliki, škrt i sažet a izdašan i plodan, kameno hladan a vijugavo užaren, na mediteranski način iznimno nadahnut spoj stoljećâ) — Split (uoči prvog susreta s njim otac nas je jednoga kolege na korčulanskoj rivi počastio buretom fenomenalnog crnog vina pa sam se, sasvim osamljen, izvan bučećeg kovitlaca razigranih kolega, njihan na velikom brodskom suncu, supijano prelijećući Hemingwayev roman Imati i nemati, počeo pubertetski pomalo sve više poistovjećivati s glavnim protagonistom koji, smrtno ranjen, plutajući na strašnoj vrućini plavim bespućem, bezbolno umirući više ne

U Dubrovnik smo stigli s uobičajeno velikim zakašnjenjem, negdje blizu ponoći, gotovo polumrtvi od umora i već napola pozaspali u kupeima legendarnog uskotračnog vlaka zvanog Ćiro te, nakon uzaludnog čekanja »pouzdano« dogovorenog prijevoza, sa željezničke postaje po mrkloj noći pješice (!) krenuli prema dalekom vrhu poluotoka Lapada, do navodno samo za nas rezervirane Ville Elita, nekad u češkom vlasništvu, tada već nacionalizirane, prekrasne i doista elitne (za današnje pojmove minijaturne, iako nedavno sjajno obnovljene) hotelske građevine od bijelog kamena, od godine 1930. smještene na samoj morskoj obali. Tu sam doživio nezaboravno noćno uspavljivanje i jutarnje buđenje praćene čudesno šumovitim međusobnim dozivanjem valova i vjetrove jeke, koje me ne prestaje uznemiravati sve do današnjih dana. Tamo smo boravili nekoliko, čini mi se četiri nadasve uzbudljiva dana i noći. Hotel se, u kojem je mimo obećanja bilo i drugih gostiju, na osnovi traženja našeg strogog a samo donekle normalnog razrednika — inače nedodirljiva šurjaka tadašnjeg vrhunskog hrvatskog političara — zatvarao točno u ponoć. Svi će eventualni kasnitelji, posjetitelji noćnog Dubrovnika, bilo je prijeteći rečeno, bez milosti morati spavati napolju. Na zakasnio je, naravno, samo on, naš sumanuti razrednik (u zadnji je čas, minutu prije ponoći, gonjena divljom potjerom ljubomorom razbjesnjelih dubrovačkih mladića, sasvim izbezumljena utrčala u hotel i tamo se zaključavši našla spas mala skupina naših iskusnijih razrednih vicematurantskih kolega, u Zagrebu već redovitih, a čini se tom lapadskom zgodom, u udvaračkom smislu i ne baš kolegijalnih, bolje rečeno, korektnih posjetitelja omladinskih plesova). A onda je, pola sata iza ponoći, dakle u debelom zakašnjenju, do hotela stigao i naš nesretni razrednik i, mimo svih dogovora i pravila, počeo dozivati i bjesomučno lupati na vrata. Nakon što su se dovoljno nasladili osluškujući njegova zapomaganja, nekolicina mu je naših nešto starijih i fizički jačih, još budnih a uvijek agilnih, na akciju spremnih kolega odlučila »pomoći« pa su u tu svrhu od nekoliko plahta sfrkali konop i počeli ga, onako golemog i nezgrapnog, podi-

zati preko nasilno otvorenog hodničkog prozora na prvom hotelskom katu. Jaučući i kukavno zapomažući, razrednik je dopustio da ga podignu i dovuku gotovo već do prozora, no onda je (nikako, ne daj Bože namjerno!) konop iznenada puknuo i naš je slabo omiljeni profesor bajoslovno tresnuo na zemlju, među kaktuse, gdje je jadikovao i najstrašnijim, dantevskim — usput budi rečeno, moj je gimnazijski, a poslije i vojnički nadimak bio Dante!, narod je, kao što se dobro zna, neshvatljivo dalekovidan, a pakao me, oblizujući se, već podulje čeka — kaznama prijetio do jutra, a idućih se dana jedva i s velikom mukom kretao, stalno se odostraga pipao i s golemom brižljivošću pazio da nipošto i ni na što ljudski ne sjedne. Ipak, kako sve u životu nije baš sasvim crno, šašavi je razrednik stjecajem čudnih okolnosti jedne od idućih noći svojim svjedočenjem, pa i tajanstvenim telefonskim pozivom (u zagrebački CK?) spasio od (vojničkog?) zatvora nas nekolicinu mlađih i slabunjavih šetača koji smo u večernjoj šetnji zalutali na tada još gotovo pustom i slabo osvijetljenom lapadskom brdu pa, ne znajući lozinku, bili uhapšeni od jugoarmijske noćne straže koja je brižno čuvala negdje u visini skrivenu kasarnu (ili nekakvo tajno vojno skladište).

Mister Kokot Prvoga se dubrovačkog jutra pri kasnom doručku u hotelskom restoranu pojavio nekakav postariji, puniji, ali dobro građeni gospodin jarkocrvena, bubuljičava lica, neka vrsta unakažene replike našeg velikoga Krste Odaka u pratnji prekrasne, sasvim mlade blondinke koju je pred konobarom nazivao unukom. Nekakva neobična, stroga i ljutita snaga puna neopisive energije (koja kao da je obećavala dugi, predugi život) zračila je iz njegove pojave i sve nazočne pomalo uznemiravala i plašila. Glasao se jakim i divljim, nekako skraćenim uzvicima, pomalo prijeteći svemu oko sebe, pa i svojoj prekrasnoj iako ponešto pretjerano našminkanoj pratilji koja ga je netremice slušala a pritom nekako odveć nježno milovala po ruci. Nisam siguran, ta radilo se o nedoraslom i neiskusnom klipanu (naime, meni), ali mi se učinilo da se taj par povremeno, nekako neprilično i nogama dodiruje pod stolom! Razgovarali su, barem s njegove strane, grubo i odsječno njemački, s ipak ponešto mekšim, austrijskim, dapače bečkim naglaskom moje omame; pomalo sam razabirao njegove neskriveno ironične, oštre i izazovne dosjetke na temu bliže okoline ali i njih samih, promatrao djevojčine pomalo zbunjene smješkove i prisluškivao njezine tihe, molećive, možda čak na trenutke i smirujuće odgovore. On je žderao i pio halapljivo i neotesano, a meni je, kao fanatičnom atelijerskom čitatelju ili barem prevrtaču mnogobrojnih stričevih inozemnih umjetničkih monografija, njegova toliko karakteristična, ružna a izazovna faca postajala nekako sve poznatijom. Bio sam sve sigurniji da sam fotografiju tog lica u više navrata već negdje vidio! I tada sam, ne mogavši više izbjeći svojoj urođenoj i neizlječivoj znatiželji, diskretno zapitao mladog konobara (koji će iduće noći, s dvojicom najboljih prijatelja, kao i neki drugi tamoš-

nji mladići, malom barkom na vesla prebjeći u Italiju) tko je taj gospodin, odakle je i kako se preziva. Nakon poduljih konzultacija s mudrijim kolegom i sveznajućom kuharicom, konobar mi je diskretno graknuo u uho da je to nekakav poznati umjetnik iz Njemačke, možda glumac ili kompozitor, ne slikar ili pisac, to nikako ne, i da mu je prezime nadasve smiješno, nešto kao — Kokot. Ali je ponovio da se radi o važnom i bogatom gostu, kojega je kolima dovezao sam direktor hotela i klanjajući se otpratio do najbolje sobe. Kako sam od rane mladosti skupljao autograme velikih ličnosti, osobito glazbenika, ali i drugih, primjerice svjetski slavnih šahista Talja i Petrosjana, pa sjajnih, osobito mađarskih nogometaša, šahista ili stolnotenisača, idućeg sam jutra skromno i prestrašeno pristupio stolu opet ljutitog i u licu debelo zajapurenog starog gospodina te ga na skromnom engleskom zamolio za autogram. Gospodična se nekako lecnula, a on me divljački odmjerio i bijesno zariknuo na prilično dobrom engleskom: A odakle ste vi, đaci, što tako neuljudno galamite i ludujete od rana jutra do kasne noći?! Mi smo vicematuranti iz Zagreba, Mister Kokot, tiho odgovorih. Na maturalnom smo putovanju pa smo veseli i malo preglasni, za što vam se iskreno ispričavam. No on me više nije slušao, nego se još više razbjesnio:

A, Kokot, ha ha ha!!... Zagreb!!, viknu svađalački i glasno kao da sam pet kilometara udaljen od njega. Da, da, Zagreb, pamtim ga po zlu!

I ja, htjedoh odgovoriti, i ujedno pomislih da mu je vjerojatno nekakav umjetnički kolega Kokot iz Zagreba nekad napravio nekakvu veliku svinjariju, ali me prekinu njegova hitra, gotovo histerična gesta kojom je posegnuo za najbližom salvetom sa stola i na njoj, dograbivši odnekud olovku, da mi se vjerojatno naruga, velikim, malo drhtavim slovima brzometno ispisao riječ KO KO SCHKA. Iziritiran i povrijeđen tolikom bezobraštinom, već sam počeo prosvjedovati, ali me u tome prekinu njegova dreka od koje su se već tresla i prozorska stakla: Evo, nosi!!... Brzo!!... I reci im da budu tiši!!...

Ipak sam mu se zahvalio i ponešto drhtavih nogu nekako otplazio do svojeg stola. Razredni su kolege već bili opako spremni: Dante, ajd’ da ga namlatimo!!...

No čudan je par već netragom ispario iz restorana.

Drugog smo jutra od našeg prilično uznemirenog razrednika saznali da je veliki austrijski slikar, grafičar i pisac Oskar Kokoschka (1886.–1980.), nekad slavni i kontroverzni ljubavnik Alme Mahler, udovice znanog dirigenta i skladatelja, jučer otputovao iz Dubrovnika. Dugo sam je čuvao, no s godinama mi se salveta s njegovim potpisom nekako ofucala i na kraju, prigodom selidbe, netragom nestala.

U želji da repertoar klasične gitare obogati skladbama hrvatskih skladatelja, Omiš Guitar Fest 2012. raspisuje

NATJEČAJ za nove autorske skladbe za klasičnu gitaru Finale Natječaja održat će se u sklopu 3. Omiš Guitar Fest–a u Omišu od 11. do 15. travnja 2012. godine.

Svaki natjecatelj može prijaviti do tri skladbe za klasičnu gitaru u pojedinačnom trajanju od 2 do 5 minuta koje nisu prethodno izdane u tiskanom, elektronskom ili zvučnom obliku niti javno izvedene ili priopćene javnosti putem interneta ili na bilo koji drugi način. Oblik i tehnička težina skladbi nisu propisani.

Ocjenjivački sud sastavljen od uglednih hrvatskih skladatelja i umjetnika, odabrat će tri najbolja rada koja će biti izvedena na koncertu nakon svečane dodjele nagrada. Nagrada za prvoplasiranu skladbu iznosi 3.000 kuna, a svi nagrađeni radovi bit će izdani u stručnim časopisima u Italiji i Velikoj Britaniji. Moguće su i posebne nagrade. Rok za prijavu je do 31. siječnja 2012. godine. Sve informacije vezane uz Natječaj mogu se naći na www.omisguitarfest.com »Gitara je život...!«

KONCERTI

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

Uz koncertno predstavljanje albuma Snoviđenja Klasje Modrušan u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 15. listopada 2011.

CD izlog Đurđe Otržan

Umjetnost kao ljubav

Klasja Modrušan: Snoviđenja – Vokalna lirika hrvatskih skladatelja

Samo je u Bogu mir / San

Piše: Višnja Požgaj

animljiv umjetnički put Klasje Modrušan od violončelistice do solo pjevačice, tijekom vremena se iskristalizirao u vokalnoj profesiji i postigao željenu razinu ovjekovječenu na prvom dvostrukom nosaču zvuka koji predstavlja najljepša dostignuća njezina vokalnog izraza snimljena tijekom proteklog desetljeća. Pod zajedničkim nazivom Snoviđenja nalazi se vrijedan izbor vokalne lirike isključivo iz opusa hrvatskih skladatelja podijeljen na duhovne i svjetovne popijevke petnaest autora, od 19. stoljeća do današnjih dana. Izdanje je predstavljeno javnosti 15. listopada u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz koncertni nastup umjetnice. Klasja Modrušan završila je studij violončela

Sadržaj prvoga CD–a (Samo je u Bogu mir) duhovnog je karaktera i počinje s tri Ave Marije — Juraja Karla Wiesnera von Morgensterna, Dore Pejačević i Jakova Gotovca. Morgenstern je ujedno najstariji skladatelj zastupljen na izdanju, osobnost koju se spominje prvenstveno kao jednoga od utemeljitelja zagrebačkog Musikvereina (današnjeg HGZ–a), agilnog organizatora, pedagoga i dirigenta, dok je njegovih skladbi sačuvano vrlo malo, a još manje snimljeno. Stoga je snimka dragocjena, kao i notno izdanje koje je na temelju izvornika objavila Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika (HUOKU). Na prvom CD–u nalaze se i skladbe Borisa Papandopula (Dvije duhovne pjesme), Emila Cossetta (Aleluja), Anđelka Klobučara (Tri duhovna

Klasja Modrušan i Pavle Dešpalj uz gudače Simfonijskog orkestra HRT–a

NAGRADE

i studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Iako je bila vrsna čelistica s nekoliko osvojenih nagrada i članica Simfonijskog orkestra HRT–a, od 2002. sve se više posvećuje pjevanju i odlazi na usavršavanje kod Eve Blahove u Bratislavi, a potom i kod naše primadone Ruže Pospiš Baldani. Nastupa na raznim koncertima i festivalima u domovini i inozemstvu te na opernoj sceni HNK u Zagrebu. Godine 1988. povodom dolaska Pape Ivana Pavla II u Republiku Hrvatsku snimila je nosač zvuka Dragulji duhovne glazbe uz Zagrebački ansambl za duhovnu glazbu u izdanju Hrvatskog katoličkog radija i u nakladi Croatia Records. Snimala je i za Hrvatski radio, a od 2008. profesorica je solo pjevanja na Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu.

stiha) i Mladena Tarbuka (Sarina molitva).

Drugi CD (San) počinje Sambom per voce e chitare — zanimljivom inačicom popularne skladbe Samba da camera Ive Josipovića, s efektnom i zahtjevnom vokalnom dionicom koju je skladatelj ispisao upravo za Klasju Modrušan, dok je gitarist Ante Čagalj gudački slog pretvorio u gitaristički. Slijedi triptih Na krilima Pegaza Tomislava Uhlika, još jedno djelo posvećeno Klasji, zatim popijevka Lan Ivane Lang i Mura voda teče Krste Odaka.

Najistaknutiji skladatelj hrvatske solo popijevke Josip Hatze zastupljen je sa sedam pjesama izvorno napisanih za glas i klavir, a koje je za gudački orkestar instrumentirao Pavle Dešpalj. Obrade četiriju pjesama nastale su na inicijativu Klasje Modrušan (Fantazija

djevojčice, San, Suzi, Imaj sunca). Dvije pjesme Blagoja Berse predstavljaju prvo i posljednje autorovo djelo te vrste, manje poznatu popijevku Mio povero amor, slijedi antologijska Seh duš dan. Iz opusa Ivana Zajca izabrana je popijevka Ostavljena, a na kraju niza je Jutro Vatroslava Lisinskog u inačici za klavir i mješoviti zbor sa sopranom solo. Zanimljivost ovoga nosača zvuka je u raznolikosti suradnika. Umjetnicu prate pijanisti Darko Domitrović, Lana Bradić, Danijel Detoni, orguljaš Krešimir Has, ali i razni komorni sastavi i orkestri, a snimke su realizirane u različitim ambijentima od crkvenih prostora, do koncertnih dvorana ili studija na HRT–u. Neke skladbe snimljene su prvi puta, upravo na poticaj umjetnice i to »svakako otvara prozor u jedan novi svijet«, kako je prilikom predstavljanja albuma rekla muzikologinja Gordana Krpan, inače i autorica popratnog teksta u knjižici CD–a.

Zahvaljujući svima koji su joj pomogli oko realizacije tog nosača zvuka, Klasja Modrušan je zaključila: »Umjetnost je kao i ljubav: umnaža se dijeljenjem, a snaži povratkom«. Stoga je ovaj svečani događaj oplemenila kraćim koncertom u društvu nekih od suradnika koji su sudjelovali na snimanjima. Čuli smo Jutro Vatroslava Lisinskog u suradnji s pijanisticom Lanom Bradić i Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić pod ravnanjem Luke Vukšića, zatim Ave Mariju Wiesnera Morgensterna uz pratnju Hrvatske komorne filharmonije i violinista Sergeja Evseeva i Tri popijevke Josipa Hatzea (San, Imaj sunca i Serenada) uz Hrvatsku komornu filharmoniju pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Umjetnica je ostavila odličan dojam ljepotom svojega zvonkog soprana, kultiviranim i muzikalnim pjevanjem, jasnom dikcijom i sugestivnošću. Pokazalo se da je izabrala ispravan put, da je sazrela i da je plemeniti ton violončela, s početka njezine životne priče, ostavio traga na kvaliteti boje njezinoga glasa i toplini interpretacije. Dodajmo da je u snimanju materijala sudjelovalo nekoliko ton majstora i producenata. Završnu tonsku obradu potpisuje Luka Rojc, izvršni glazbeni producent je Krešimir Seletković, a urednik Marijan Modrušan.

(Cantus)

nteligencija, ljepota i kreativnost — tri su izražajna puta kojima sopranistica Klasja Modrušan daruje svoj odnjegovano lebdeći glas javnosti.

Upravljati vlastitim stvaralačkim djelovanjem na životnom putu, posebna je i teška zadaća modernog čovjeka koju više ili manje osjećaju svi, ali je nisu svi svjesni. Kamoli da svjesno savladavaju tu zadaću izraslu iz uvjeta modernog tehnološkog doba i često lažne slike velikog izbora. Jer izbora zapravo i nema. Može se krenuti utabanim i već ustajalim putovima javnog djelovanja zaostalih iz devetnaestog stoljeća, pa se popeti na opernu pozornicu i ostati tamo dok menadžment ne odluči drukčije i zaželi se nove senzacije. Može se krenuti solističkim putem koji je već toliko obrastao preprekama da se ubrzo počne padati i posustajati jer u Hrvatskoj ne postoji deus ex machina koji će iz anonimnosti uzdignuti vrijednog umjetnika i zauzeti se za njega na korist umjetničke zajednice, kako smo navikli očekivati iz literature romantizma i salonske kulture. Ali postoji tržište koje će ispitati isplativost ulaganja i »potrošiti» umjetnika taman sukladno profitu koji donosi ulagaču. Othrvati se ovakvom nametu znači biti pod utjecajem snažnog umjetničkog poriva koji osigurava ustrajnost i znači biti vrlo inteligentan. Nastojati biti na svojem putu bilo da je to najprije studij instrumenta, pa tek onda glasa, raditi različite stvari i koristiti vrijeme života za različite etape umjetničkog djelovanja, govori da je osoba stvaralački »ugođena« i da će naposljetku polučiti jednu jedinu nagradu — da je sve stečeno i realizirano vlastitim naporom i vlastitom zaslugom. I pritom ostati slobodan čovjek za daljnji razvoj. To da danas (a ne prije deset godina), imamo dvostruki nosač zvuka s takoreći dva potpuna recitala, rezultat je odabira trenutka Klasje Modrušan, a ne diktat tržišta. Prije diktat služenja ljepoti. Inteligencija u službi ljepote podrazumijeva se u svakom umjetničkom radu, ali rijetko se događa da se ova sprega, nužna za bilo kakvu kreativnost, izražava tako britko, kristalno čisto i takoreći bode oči. Koja je to ljepota koju cijeni Klasja Modrušan i kojoj podređuje svoje životne okolnosti i umjetnički rad, a ponajprije vježbanje? Priroda samoga glasa koji bi se trebao osloboditi svega ovozemaljskoga i težine materije, ostaviti masu i težinu u nižim predjelima i pronaći sferu u kojoj će, slobodan od tvari, ostvariti neprekinuto kretanje, dinamičko i sa smislom. Brojne su škole kojima to pjevači nastoje ostvariti, još brojnije tehnike kojima bi ljudi koji cijene glas to željeli postići. Često i postižu, ali zapnu kod izbora repertoara i onda se kvaliteta lebdećeg glasa zarobi u liedu s previše proznih poruka ili podlegne pod umorom teških vokaliza. Izabrati i repertoar za takav glas, opet je izraz inteligentno promišljenog osjećaja za cjelinu koji je pak jedna od vrhunskih odlika umjetničkog ostvaraja. Klasja Modrušan osjeća cjelinu svojega umjetničkog puta. Iz tog osjećaja bira repertoar kojim se najbolje može iskazati. A odabir autora i popijevki, arija i drugih skladbi u službi ljepote, popravlja ili bolje reći, nanovo skicira ono najljepše u hrvatskoj glazbi pisanoj za glas. I time čini dobro svojoj domovini i odaje najbolji hommage skladateljima vlastitoga jezika i melosa.

Air Krešimira Seletkovića najbolja baletna predstava u 2011. godini

alet Air skladatelja Krešimira Seletkovića i koreografa Martina Müllera nositelj je Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju baletnu predstavu u cjelini za 2011. godinu. Nastao u suradnji 26. muzičkog biennala Zagreb i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, praizveden je s velikim uspjehom upravo na našem festivalu u njegovoj završnici, 17. travnja ove godine. Balet je pružio mogućnost i balerini Pavli Mikolavčić da na svečanoj dodijeli Nagrada, 24. studenoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, bude proglašena nositeljicom najboljeg umjetničkog ostvarenja ženske uloge u kategoriji baleta. Sjajan spoj nevjerojatne glazbe u izvedbi Cantus Ansambla u orkestralnoj kazališnoj »rupi« i pokreta baletnog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta imat ćemo priliku ponovno doživjeti u travnju 2012., u okviru redovnog repertoara Zagrebačkog baleta. (HDS)

Činilo mi se važnijim naglasiti osobitosti ovog uratka koji Klasji Modrušan predstavlja tek još jednu javnu etapu njena životnog puta, bez žurbe, temeljitog i plodnog, nego poduhvatiti se prikaza petnaestorice skladatelja i njihovih opusa koji su predstavljeni na Snoviđenjima. O njima i o umjetnici iscrpno je pisala Gordana Krpan u priloženoj knjižici. Jer, sigurna sam, sve što sam rekla osjetit će i slušatelj već pri prvom susretu s Ave Marijom J. K. W. von Morgensterna. Moja je dužnost bila na to racionalno vas usmjeriti. Ovaj dvostruki album nadilazi obična izdanja diskografije. I neće ga biti lako nadmašiti, ni po inteligenciji, ni po ljepoti, ni po kreativnosti. Lebdeći glas je luksuz srednje Europe. Za njega treba puno žrtvovati i puno slobode proistekle iz žrtvi da bi se očuvao. Berislav Šipuš i Krešimir Seletković uz ansambl Zagrebačkog baleta

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

CD izlog Tomislava Vukovića

ploči ostvario neke od svojih posljednjih zvučnih zapisa — Satin Doll, Caravan, My Funny Valentine i Round Midnight. No, osobitost je upravo mediteranska glazbena baština koju Black Coffee inače njeguju na svojim albumima. Riječ je o skladbi Jute san se zajubija, kao i o Runjićevoj Zelenu granu s tugom žuta voća. Upravo je taj odnos prema hrvatskoj tradiciji jedna od najvećih vrijednosti ovoga sastava, a njezino uspješno tkanje u jazz izričaj potvrđuje njegovu stvarnu vrijednost.

CD izlog Vere Lončar

se sjajno uklapa u ozračje albuma. Sastav fantastično komunicira upravo zato što Kadoić ima osjećaj kada treba preuzeti inicijativu, a kada prepustiti riječ kolegama. Isprepličući tradicijske elemente i suvremeni jazz pristup, Kadoić na saksofonima (alt i sopran) donosi prijedloge za »igru« koju okupljena postava: pijanist Blaž Jurjevčić, kontrabasist Nikola Matošić, bubnjar Gašper Bertoncelj i gitarist Ivan Kapec (pojavljuje se kao gost na trima skladbama) prihvaća te mu efektno odgovara. Ponekad prate njegova sola, a na mahove, iz pozadine izviru u prvi plan.

esa; pjesme su uglavnom ljubavne i urbane tematike, no ima tu puno, možda i previše osjećaja, oluja, noći, odlazaka i rastanaka... Ipak, prilično nostalgični (ili nostalgičarski) album nije samo dobar podsjetnik na rad jednoga banda, nego i čvrst temelj za njegovu daljnju egzistenciju. Jer, sada kada je zaokružio povijest vlastite diskografije, iz Zapruđa i od Miće tek treba očekivati nove pjesme.

CD izlog Jure Ilića LUKA UDJBINAC

LJUBAV, TI I JA (Capo Media Music)

ako spada u mlađu generaciju glazbenika, Luka Udjbinac već je etablirano ime na hrvatskoj jazz sceni. Nakon hvaljena i vrlo dobro prihvaćenog drugog albuma Goin´ my way, u kojemu se vješto poigravao latino jazz izričajem, novo izdanje donosi zaokret i to, možda, pomalo neočekivan za jednog jazz gitarista. Naime, ovaj se put odlučio i zapjevati, dok je područje koje je obuhvatio glazbom puno šire — swing, pop i šansona. Uz standardnu ritam sekciju (bas gitarist Goran Delač i bubnjar Dado Marinković), album donosi i prošireno izdanje postave (puhače i gudački orkestar). Bolje upućenima u jazz teoriju, poznato je nepisano pravilo: »Pjevajte ono što svirate«, a Luka se očito na tom području osjeća dovoljno samouvjereno da teoriju provede i u praksu. Praksa pak pokazuje novu i lepršavu zvučnu sliku big bendovskih atributa, s tekstovima ljubavno–refleksivne tematike koje Luka solidno interpretira. Od živahne naslovne pjesme Ljubav, ti i ja, u kojoj se pop Luke Udjbinca lijepo nadopunjuje s gostujućim jazz–soul izričajem Ivane Kindl, preko šansonijerskih Kada ti i To moj je put koje uranjaju u kutke njegove intime, do optimističnih (s obzirom na vrijeme u kojem živimo) Život je lijep i Zaboravi na sutra, savršenih pozivnica za ples, Luka je zaokružio ovo skladno izdanje kojim ćete sigurno poželjeti započeti novo jutro ili ispratiti ugodnu večer. Osim devet pjevanih komada, tu je i bonus u obliku tri instrumentalne verzije, koje kao da pozivaju da i sami zapjevate. Palac gore, što bi rekli Lukini uzori preko bare.

CD izlog Dinka Husadžića Sanskog

HOLOGRAM

HOLOGRAM (Aquarius Records)

vartet Hologram koji čine bubnjar Marko Lazarić, gitarist Elvis Penava, basist Goran Delač i klavijaturist Kristian Terzić, predstavio se odličnim istoimenim albumom prvijencem.

Kroz sedam autorskih skladbi predstavljaju se tri različite autorske osobnosti. Tako Penava istražuje unutarnji krajolik svoga bića u skladbama Blues of Dwarfs, Coherence i Sylvia (posvećena Sylviji Plath) u kojima se zvukovi prelijevaju, pretaču i prelaze jedan u drugi, dok u skladbi Scram, poput Shakespeareova Prospera, oslobađa »Ariela — zračnog duha« koji slavi slobodu. Skladbe Seven palms M. Lazarića i 4 on 6 G. Delača donose približavanje funk iskazu. Laika Penave, Delača i Lazarića pokazuje ispreplitanje samosvojnih autorskih osobnosti. Nezanemariv je doprinos zvučnoj slici K. Terzića na ovoj i na ostalima skladbama u kojima jednako uspješno svira sve što su daroviti autori zapisali na notni papir. Na album su uvršteni i standardi Proto Cosmos Alana Pasque, One by One Waynea Shortera i Sand Dance Jeffa Richmana. Iz zabilježenog na CD–u, vidljivo je da su se tijekom njegova nastajanja Hologrami sjajno zabavljali, tako da na trenutke imamo osjećaj kao da smo upali na studijski jam session.

ubnjar Jadran Dučić Ćićo i basist Renato Švorinić imaju dobru naviku glazbom spajati obale Jadrana, a na novom albumu, surađujući s američkim pjevačicama Marthinom Thomas i Tammy McCan, spajaju plavetnilo Jadrana i dubine Atlantica vodeći nas u novu glazbenu avanturu. Naime, njihov novi album rezultat je promišljanja o hrvatskoj glazbenoj baštini, mediteranskoj glazbi i mainstream jazzu. Spomenute pjevačice daju izniman začin u skladbama Come Together, Haitan Cultus, Green Dolphin Street, Lush Life i E se domani, dok Daniele Di Bonaventura sjajno svira bandoneon i klavir, a zastupljen je autorskim radovima Haitian Cultus i La Mia Terra. Pokojni Boško Petrović na ovoj je

(Cantus d.o.o.)

iho Marušić je već odavno postao nezaobilazno autorsko ime u suvremenoj dalmatinskoj pjesmarici. Njegove skladbe izvode mnogi poznati, priznati i vrlo popularni pjevači, pa je bilo samo pitanje trenutka kada će pojaviti njegov autorski album s velikim hitovima. No, upravo objavljeni CD More, vino i gitare na kojemu se pojavljuje kao autor i izvođač ima dozu intimnosti i osobnosti, a uvrštene pjesme i izvođači po svemu su njegov brižni i osobni odabir. Od deset predstavljenih skladbi tek na dvije su drugi tekstopisci, a samo jednu je skladao Nenad Vilović, ali je izvodi osobno Miho. Uz njega su prijatelji, redom zvijezde dalmatinske pjesme: Vinko Coce, Tomislav Bralić, Giuliano, Davor Radolfi, Ivo Amulić, Teo Brajčić, Dean Dvornik i Gego. Dometnemo li da je aranžer i producent tog lijepo oblikovanog i dobro snimljenog albuma Joško Banov, bit će jasno da More, vino i gitare zaslužuje biti dijelom svake kolekcije izabranih dalmatinskih pjesama. Album ima dovoljno originalnosti i prepoznatljivosti svojstvene autoru još od uspješnih suradnji s Harijem Rončevićem, Meri Cetinić, Vinkom Cocom ili Zoricom Kondžom.

Rock’n’roll lektira

MANEŠTRUN

More, vino i gitare

Mićo i Mačke

BLACK COFFEE

(Croatia Records)

Miho i prijatelji

MIRO KADOIĆ

FREE POINT (Aquarius Records)

ultiinstrumentalist Miro Kadoić nastavio je suradnju s Aquarius Recordsom objavivši treći uzastopni album za ovu izdavačku kuću. Kao što naslov sugerira, Free point je istraživanje osobnih dubina, »kopanje« gdje svaka sigurnost prestaje, a sedam skladbi: Ann, Illumination, Nocturne, Moonflowers, Dulele Sun (Eeba Aaba!), Empty Handed Man, Istriana i Vitro, što su se oslobodile na »prijelomnoj točci«, predstavljaju Kadoićev dojmljiv autorski materijal. Pridodan im je standard Invitation Bronislawa Kapera koji

(Chansonfest)

ićo Vujaklija bavi se glazbom više od trideset godina, a redoviti pratitelji zbivanja na zagrebačkoj rock sceni dobro znaju za njegov sastav Mićo i Mačke koji je nastao nakon raspada nekad obećavajućeg rock banda Charlie Brown krajem osamdesetih godina. Kroz Mačke je od tada prošlo dosta glazbenika. Čitava povijest Miće i njegova bavljenja glazbom vezana je uz Zapruđe, odakle dolazi niz velikih imena hrvatskog rocka, pa je i on još jedan dokaz za tvrdnje o takozvanoj zapruđanskoj rock školi. Novi album, naslovljen Rock’n’roll lektira, po svemu je zbirka njegovih autorskih ostvarenja. Na dvostrukom CD–u objavljeno je čak 36 pjesama iz različitih razdoblja karijere, a uz današnje članove banda, tu je i niz uglednih glazbenika. Mićo i Mačke dosljedni su u svojoj interpretaciji rocka i blu-

Damir Poša

Live in Zagreb (DVD)

antautor Damir Poša objavio je u nezavisnom izdanju DVD Live in Zagreb, snimljen proljetos na njegovu koncertu u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Bio je to uspješan Pošin nastup sa stalnim suradnicima, ali i s nekoliko uglednih gostiju (Ismet Kutrović, Zele Lipovača i drugi). Recimo odmah da je uspio u onome o čemu mnogi mogu samo sanjati: dokumentirao je videom vlastiti nastup i sve uobličio u skladnu cjelinu na dobro miksanom DVD–u koji ujedno odlikuje i jednostavna, ali vrlo prikladna oprema s odličnom fotografijom. Poša je izabrao i uvrstio na DVD svoje najbolje (ili najdraže) pjesme, ponovo pokazujući da njegovo samotništvo i totalno odudaranje od glavne struje hrvatske glazbe na kraju daje dobre glazbene rezultate. Jer, niti je isplativo objavljivati kantautorske albume, niti je medijima zanimljivo pisati o čovjeku opora glasa čije pjesme nerijetko ne shvaćaju. Ipak, kantautor se pokazuje kao dobar pjesnik i solidan glazbenik, pa nakon niza samostalnih albuma, posve zasluženo ima i svoj live DVD gdje pjesme zvuče u pravom smislu riječi — živo!

CD IZLOG

CD izlog Bojana Mušćeta

CD IZLOG

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

OLIVER DRAGOJEVIĆ / STJEPAN HAUSER VATRA

IMA LI BUDNIH? (Dallas)

a su putovi uspjeha na ovdašnjoj pop–rock sceni prilično nepredvidivi, dokaz je činjenica da Vatra nakon šest albuma nije uspjela skupiti dovoljnu bazu fanova da bi kapitalizirala kvalitetu. Solidni ili vrlo dobri albumi, pa čak i izvrsni, kao što je recentni Ima li budnih?, stamena i beskompromisna svirka, zaokružen vizualni identitet, nekoliko hitova i evidentan trud kojim ovaj band krči staze uspjeha, ipak dosad nisu rezultirali općom podrškom. Stoga je nezahvalno prognozirati hoće li se nešto promijeniti nakon ovog albuma koji donosi zaokružene, zrele pjesme, dubinsku produkciju dvojca iz Svadbasa, Pavla Miholjevića i Jure Ferine, kao i dva neprijeporna hita — Tremolo s Damirom Urbanom i naslovnu skladbu s Ljubicom Gurdulić. Strateški pozicionirane na početak i kraj albuma, te pjesme tek su kameni međaši vrlo snažnoga i kompetitivnoga glazbenog materijala kojim Vatra dosiže svoj diskografski vrhunac. Sljedeći korak može biti samo neko best of ili live izdanje kojim bi band dokumentirao svoj karijerni uspon. Hoće li to biti Sizifov posao, možda je samo pitanje slučajnosti, ali Vatra s ovim albumom zaslužuje mnogo više od nekih veličina s prosječnim posljednjim ostvarenjima.

VILA VELEBITA (Anubis)

edna od najprogresivnijih diskografskih etiketa u devedesetima, Anubis Records, poznata po surf izdanjima, sjajnim albumima Punog kufera ili ostvarenjima Overflowa, na mala se vrata vraća na scenu. Izdanje Vila Velebita senjskog Trija Marinero zasigurno nije ostvarenje koje programatski nasljeđuje repertoarnu politiku kuće u devedesetima, no povratak Anubisa svakako valja obilježiti. Nastupni album nepretencioznoga terceta namijenjenoga zabavi na pučkim veselicama i lokalnim festivalima odlikuju dometi koji se ne razlikuju mnogo od onoga što možemo čuti na većim ili manjim ljetnim smotrama lakih nota. Drugim riječi, posrijedi je klasični zabavno–glazbeni uradak koji spaja ordinarne ljubavne tekstove s programiranim ritmovima i loopovima, uz ponešto gitarske nadgradnje te korektnih glavnih muških i sporednih ženskih vokalnih dionica. Glavna mu je vrijednost što dokumentira glazbenu aktivnost u manjoj zajednici i osigurava Triju Marinero popularnost u lokalnim okvirima. Produkcijski i izvedbeno, album je mogao biti objavljen i prije trideset godina, no srećom po band, svadbarski glazbeni ukusi uglavnom se ne mijenjaju, pa će s ovim ostvarenjem bez problema imati ciljanu publiku.

ANA ŠTEFOK

NOĆ NEK’ TIHO SVIRA ZLATNA KOLEKCIJA (Aquarius Records)

tjepan Hauser u kratko je vrijeme postao najproduktivniji diskografski izvođač — osim istoimenog hit albuma dvojca 2Cellos, objavio je albume crossovera s Urbanovim skladbama i s pjesmama Olivera Dragojevića, uključujući originalne izvođače. I dok je ostvarenje s Urbanom mnogo više koristilo Hauseru nego prekaljenom rockeru, album pjesama s Oliverom Dragojevićem ipak je manje eksperimentalan i time — uspješniji. Riječ je o albumu balada gdje je uporaba violončela posve prirodna. U devet pjesama iz Oliverova repertoara, uključujući klasike kao što su Galeb i ja te Molitva za Magdalenu dodana su tri elementa — Oliverov glas, njegov klavirski background te Hauserovo violončelo. Sve zajedno možda nije neko novo i svježe reinterpretiranje Oliverovih pjesama, no upravo na taj način one dobivaju esencijalnu snagu. Istini za volju, takvu snagu bi imale i da nije Hauserova udjela, no ipak je njegov doprinos neupitan jer daje zanimljivu nijansu pjesmama. U svakom slučaju, ako je suradnja s Urbanom bila stilska vježba, suradnja s Oliverom predstavlja Hauserovu igru na sigurno gdje rezultat može biti samo vrhunski.

ROBERT MAREKOVIĆ

TRIO MARINERO

GORAN BARE I MAJKE

ROBERT. MAREKOVIC@ FANTOMI– SWINGERS.HR (Aquarius Records)

a očuvanje klasičnoga rock’n’roll zvukovlja na mainstream razini uredno se brine Robert Mareković djelujući kroz band Swingers i potpisujući razne kompilacije kojima želi očuvati duh nekih boljih vremena. Nakon kompilacije posvećene Ivi Robiću i live–albuma, Mareković je odlučio realizirati svoju best of kolekciju koja uključuje njegov rad u Fantomima i Swingersima. Nije to klasična kompilacija, nego svojevrsni miš–maš gdje je Mareković nanovo snimio neke pjesme (doduše, nije baš jasno zašto, osim da se pod izvođače potpišu Swingersi, a ne Fantomi, što bi mogla biti posljedica kakva prijepora oko izvođačkih prava) i dodao dvije nove, od kojih je uvodna, Iza zatvorenih vrata, čisti promašaj, bez obzira na obilno citiranje klasika Pretty Woman Roya Orbisona, dok Mercedes crni kabriolet predstavlja jednu od najpotentnijih pjesama iz njegova repertoara. Album predstavlja spomenar trudu Roberta Marekovića da duh Matta Collinsa ipak može još uvijek živjeti na ovim prostorima, neovisno o inicijativama Josipe Lisac. Djeluje sasvim arhaično, ali sigurno je da zahvaljujući takvim izdanjima rock’n’roll u Hrvata ipak još nije prošlo svršeno vrijeme.

(Croatia Records)

remda je objavljena prije nekog vremena, dvostruka kolekcija uspješnica Ane Štefok, nakon njezine smrti, izvrstan je podsjetnik na rad pjevačice iznimnih vokalnih mogućnosti koja je obilježila šezdesete i sedamdesete godine u hrvatskoj popularnoj glazbi. Njezin sopran obilježio je to doba zabavne glazbe i postavio kriterije, s obzirom na činjenicu da je vokalno umijeće ipak bila nužna podloga za stjecanje popularnosti. Činjenica da je 1964. na Zagrebačkom festivalu pobijedila sa skladbom Balada i na bis se vraćala nezamislivih 17 puta, sve govori. Kompilacija sadrži skladbe Alfija Kabilja, Nikice Kalogjere, Stjepana Mihaljinca, Marija Bogliunija i drugih, dok su stihove pisali Arsen Dedić, Drago Britvić, Ivica Krajač i drugi poznati autori toga doba. Bogato orkestrirane melodije u opreci su s njezinim zvonkim glasom, što dobro djeluje u bolje produciranim snimkama, dok one druge ipak pate od tehničkog nesuglasja. No, unatoč tomu, glas Ane Štefok predstavlja uistinu obilježje jedne glazbene epohe, a u kombinaciji s vrlo dobrim pjesmama, ova kolekcija je i više nego nostalgični spomenar.

TEŠKE BOJE (Croatia Records)

ovratak Majki na scenu prije tri godine rezultirao je sjajnim live albumom Unplugged, no malo je tko vjerovao da band može repetirati zvjezdane trenutke novim materijalom. Istodobno, bili su u pravu, srećom i u krivu. Majke su se, naime, svele na Gorana Barea i Zorana Čalića, dok ostatak banda čine session profesionalci koji besprijekorno realiziraju sve njihove ideje. Sličan band imao je Bare na svoja prva dva solo–albuma, pa je nekako logično bilo da se ovaj album nazove njegovim imenom i imenom banda. Nešto kao Jura Stublić i Film, ali ipak na drukčiji način. Jer, Majke na ovom albumu predstavljaju svoje najzrelije izdanje, bez neizbrušene sirovosti, nužno začinjene pretencioznošću s ranijih ostvarenja. Klasični rock u svome punokrvnom izdanju s kompetentnom produkcijom, zanimljivim autorskim rješenjima, izvrsnom svirkom i — ono što je najvažnije — energijom koja pršti iz skoro svakog riffa, ovom albumu osigurava status jednoga od ponajboljih, ako ne i najboljega ovogodišnjeg izdanja. Osim toga, ono što svakako upada u uši jest činjenica da je Goran Bare napokon svoju mesijansku ulogu za mikrofonom zamijenio za interpretativnu, pa je kvaliteta albuma tim veća. Ovo definitivno nisu one stare Majke, vjerojatno na razočaranje nekih starih fanova, ali Teške boje zacijelo će u njihovoj diskografiji imati sve istaknutije mjesto iz godine u godinu.

KANDŽIJA

KOKTEL OD RAKIJE (Dallas)

rugi album Stjepka Galovića, zvanog Kandžija, klasičan je hip–hoperski uradak u kome se autor trudi naći prihvatljivu instrumentalnu podlogu za deklamiranje stihova pretežito socijalne tematike. U tom dijelu nema iznenađenja, Kandžiju će glasovno mnogi zamijeniti sa Shortyjem, što i ne treba čuditi, jer su obojica Slavonci, a svako podneblje ima svoj rap–naglasak. Ono što može iznenaditi jest činjenica da stihovi nisu samo nabacani, nego se radilo i na tome da se u album ubrizgaju i smislene glazbene podloge s izraženim funk elementima. Pet producenata na albumu imali su različite vizije takva posla, no, paradoksalno, različiti pristupi ipak nisu disharmonični. Pjesme na kojima su funk elementi naglašeniji djeluju mnogo bolje od standardnih bajalica, što znači da bi Kandžija u tom smjeru mogao zaokrenuti karijeru i tako slijediti put TBF–a i Elementala koji su mnogo napravili u trenutku kad su napustili standardni rap teritorij. Kandžijin Koktel od rakije bio bi izvrstan album da je prepolovljen, no i sada zvuči kao unikatni materijal u rap okružju koji odaje izvođača s perspektivom.

CINKUŠI

UŽIVANCIJA! (Croatia Records)

vojim studijskim ostvarenjima Cinkuši su se dokazali kao inteligentna družina koja suze sa zagorskih brega pretvara u osmijehe jedinstvenim pristupom reinterpretaciji tradicionalnih napjeva. Uz nekoliko obrada, repertoar im čini vlastito viđenje nečega što bismo mogli nazvati soundtrackom Balada Petrice Kerempuha. Štoviše, upravo se dvije balade iz toga Krležina djela nalaze i na njihovoj koncertnoj set–listi koja je dokumentirana vrlo dobrim dvostrukim albumom Uživancija!, snimljenom prošle godine u zagrebačkom Teatru &TD. Na koncertu Cinkuši dobivaju dimenziju više i pretvaraju se u stroj za kreaciju dobrog raspoloženja. U to se može uvjeriti i netko tko nije imao sreću nazočiti njihovim nastupima, jer se, uz glazbeni materijal, na izdanju nalazi i pripadajući DVD koji dočarava atmosferu s nastupa. Koristeći uglavnom akustične instrumente (osim Nebojše Stijačića koji svira električnu gitaru), Cinkuši slave glazbu u svojoj esencijalnoj formi, tako da njihov zagorski etno spektakl, uz pomoć člana prve postave Haustora Nikole Santra na trombonu, jednostavno izaziva želju za odlazak na prvi koncert koji band bude organizirao.

BROJ 171/172, PROSINAC 2011.

PRAIZVEDBE

Praizvedba novog glazbeno–scenskog ostvarenja Opasne veze Veseljka Barešića u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Drama ili mjuzikl?

zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija, 18. studenoga održana je premijera glazbene drame Veseljka Barešića prema istoimenom predlošku Opasne veze P. Choderlosa de Laclosa. Priča o aristokratskom paru markize de Merteuil i vikonta Valmontea koji preko kreveta vladaju pariškim društvenim životom, donijela je na scenu niz intriga i spletki. Njih je redateljski uobličila Aida Bukvić, koreografirala Blaženka Kovač Carić, a u raskošno ruho kostima odjenula Mirjana Zagorec. Glazbeno, Barešić (koji je predstavom i dirigirao) u svom se mjuziklu–drami oslonio na nekoliko kraćih motiva koji su nosili instrumentalne i pjevane dijelove partiture. No, ona se nije učinila toliko atraktivnom koliko bi se očekivalo od mjuzikla, pa se odvijanje radnje prvenstveno oslanjalo na dramski, a ne na glazbeni dio libreta.

vom originalu, u interpretaciji Jurčića i Winter nije stigla profunkcionirati. A kako dvojac osjećaje svojih likova nije uspio prenijeti publici, tako i njihov nasilan rastanak, kao i tragičan kraj nisu iznijeti kao nešto zbog čega bi se publika trebala previše uzbuđivati. Unatoč furioznoj završnici u kojoj likovi jure pozornicom, a svaki je zapleten u svoje nerazmrsive probleme, nesretan završetak s pokušajem da se, zbog posthumne osvete markizi, izvuče svojevrstan happy end, nije ozbiljno profunkcionirao.

Simpatične epizode

Naglasak na tekstu Tako su likovi i njihovi utjelovitelji glumci / pjevači bili uglavnom usmjereni na glumački tekst, što je djelu oduzelo dio potencijalnog šarma. Predstavom je dominirala Mila Elegović u ulozi markize Merteuil. Prikazujući markizu kao ključnu osobu francuskog

Prizor iz Opasnih veza Veseljka Barešića

aristokratskog društva, Elegović je iza ledene površine krila, a zatim i pokazala osamljenost, pa čak i emotivnost. No, te su dvije emocije došle nekako usiljeno, gotovo neprirodno u drugome činu u kojemu se događaji nižu

malo prebrzo da bi ih glumci mogli sasvim razraditi i prenijeti publici. S druge strane, Filip Jurčić, vikont Valmont, bio je glumački vrlo dobar, no pjevački se nije znao nositi sa zahtjevnim notnim tekstom Barešićevih nea-

traktivnih songova. Također, »kemija« koja je trebala postojati između njega i predsjednikovice Tourvel (Vanda Winter), nije se u potpunosti ostvarila. Neplanirana ljubavna priča koja je nosila tenziju i emocionalni obrat u Lacloso-

Zato su se Opasne veze gledale kao zanimljiv pokušaj s nekoliko doista simpatičnih epizoda (naročito onih koje je nosila Ana Kraljević u ulozi Cecile, ali i onih koje je maestralno odglumila Jasna Bilušić u ulozi madame de Rosemonde). No, teško je govoriti o djelu koje će se pamtiti i čiji će se songovi pjevati nakon što predstava završi. To je, dakle, predstava koju treba odgledati, ali koja najvjerojatnije neće dugo ostati na repertoaru poput nekih stranih mjuzikla koje je prije mnogo godina Komedija s velikim uspjehom postavila na svoju pozornicu.

FESTIVALI

Audiovizualni performansi Davorina Brozića, Frane Đurovića i Gordana Tudora

Glazba izražena kroz trodimenzionalnost Sve je aktualnija tendencija prožimanja različitih umjetnosti putem multimedijalnosti u kojoj su, iako rezultat eksperimentalnog čina nije predvidljiv, posjetitelji festivala Expermus mogli temeljiti pretpostavke o karakteristikama djelâ koja će biti izvedena Piše: Ivana Jurenec

ripremajući tri godine Festival eksperimentalne glazbe Expermus, njegov urednik Branko Kostelnik i autorica programa Zrinka Lazarin, kao idejnu nit istaknuli su trodimenzionalnost postignutu kroz prostorno–vremensku dimenziju i interakciju s publikom. U posljednje vrijeme sve je aktualnija tendencija prožimanja različitih umjetnosti putem multimedijalnosti. Upravo su na njoj, iako rezultat eksperimentalnog čina nije predvidljiv, posjetitelji festivala Expermus mogli temeljiti pretpostavke o karakteristikama djelâ koja će biti izvedena. Tri hrvatska glazbenika, Davorin Brozić, Frano Đurović i Gordan Tudor dobili su prigodu da svoje audiovizualne performanse predstave 5. i 6. listopada 2011. u Muzeju suvremene umjetnosti.

dorov se performans sastojao od četiri skladbe: Duduk II Gabriela Erkoreka, Escape Wisconsin Caleba Burhansa za solo saksofon, Garden of love Jacoba Ter Veldhuisa i It’s not OK, computer Gordana Tudora za elektroniku i saksofon. Šaroliki izvori svjetlosti različito raspoređeni u prostoru naizmjence su se javljali, prateći pritom elektronički izvor zvuka. S njima je Tudor dionicu saksofona uskladio nevjerojatnom preciznošću. Iskoristivši akustiku dvorane Gorgona MSU gdje se odvijao cijeli festival, Tudor je dojam volumena glazbenih ploha u vlastitoj skladbi postigao naizmjence koristeći dva mikrofona kao izvor zvuka, pri čemu nije zanemario svojstvo jeke. Rad sa zvukovnim materijalom te posebno zamišljen svjetlosni aspekt tog performansa na jedinstven su način ukazali na međuovisnost prostorne i vremenske dimenzije u zvukovnom izričaju.

Prostor i vrijeme — percepcija glazbe Za glazbeni aranžman Sincerely yours... klarinetist Davorin Brozić iskoristio je već postojeća djela Marka Ruždjaka, Takashi Yoshimatsua i Harolda Arlena. Igra sa zvukom korespondirala je video komponenti redatelja Roberta Nappholza. Kolaž prikaza snimanja zvučnih efekata u studiju te isječaka gradskog prometa prikazivao je protok vremena u svakodnevnom životu kroz subjektivan način kojim ga mi i percipiramo. Iz Brozićeva se aranžmana kroz dinamiku javljanja i trajanja izvedenih glazbenih isječaka jasno mogla razaznati ta subjektivnost. Drugi audiovizualni performans također je istraživao vrijeme, no pritom je veći naglasak stavljen na prostornu dimenziju. Za razliku od Brozića, Frano Đurović u performansu Back and... za duo violončela i elektroniku potaknuo je

Kamo ide eksperimentalna glazba?

Gordan Tudor u performansu It’s not OK, computer za saksofon i elektroniku na Expermusu

publiku na sudjelovanje. Premda ne odveć odvažne, pozitivne reakcije publike — zamišljena je kao ravnopravni sudionik performansa — na spretno integriranu (samo)ironiju nisu izostale. Njih je Đurović pobudio satirično–humorističnim najavama kao sastavnim dijelom performansa te posebnom ulogom koju je namijenio violončelistima Jasenu i Adamu Chelfiju. Odjeveni u sportsku odjeću, igrajući badminton na sceni, pružili su povod za dvojaku interpretaciju toga aspekta. Uz istodobni prikaz

odvijanja prometa na video projekciji te elektronički obrađene zvukove, let loptice u tom bi slučaju predstavljao ireverzibilnost vremena. Istodobno se ne možemo oteti dojmu da je integracijom sporta u to, kako ga je sâm nazvao »glazbeno–scensko djelo«, Đurović pokušao ukazati na nezavidan položaj kulture i status umjetnikâ u današnjem svijetu.

Tudorova igra svjetla i zvuka Individualnost eksperimentalnog do

gađaja uzrok je stvaranja značenja u svakom ljudskom umu zasebno. Produkt istraživanja trodimenzionalnosti djela preko multimedijalnih performansa, nastajanje je onoliko interpretacija koliko je i slušatelja. Kako bi izbjegao kolektivna shvaćanja izvedbenog čina, Gordan Tudor upotrijebio je svjetlost u performansu It’s not OK, computer za saksofon i elektroniku kao vizualnu komponentu, kako bi se vremenskom dimenzijom poigrao i povezao s prostornom na drugačiji način no što su to učinili Brozić i Đurović. Tu-

Neposredno nakon posljednjeg performansa održan je okrugli stol na temu Kamo ide eksperimentalna glazba? Sudionici Branko Kostelnik, Zrinka Lazarin, Davorin Brozić i Gordan Tudor složili su se da je njegov naziv pretenciozan i da se na to pitanje ne može dati jednoznačan odgovor, na što je upozorila i publika. Sve uža veza između glazbe i tehnologije vodi u pravcu brisanja granica između popularne i elitne umjetnosti. Zrinka Lazarin istaknula je da je u današnje doba publiku potrebno upućivati na davanje važnosti nijansama umjetničkog djela, dok Tudor smatra da se eksperimentalna glazba kreće prema likovnim umjetnostima te njenu budućnost smješta u galerije, a ne koncertne dvorane.