Cantus by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 208 OŽUJAK 2018. | CIJENA 22 kn

Matej Meštrović

Uvijek sam bio protiv sustava i želio svirati samo svoju glazbu Nova baletna opera u Splitu

Prvi dio trilogije Atlantida Mirka Krstičevića: Legenda o Dan’zoru Broj u znaku intervjua

Za Cantus govore: Margareta Ferek–Petrić, Burkhard Schmilgun, Tomislav Uhlik, Mile Kekin 65. Zagrebački festival

Pobjeda skladateljske debitantice Vanne Nova tribina HDS–a Moje pjesme, moje molitve

Čedo Antolić i Bruno Krajcar Posljednji pozdravi (in memoriam)

DRAGUTIN ŠKREBLIN

Luka Jugović, Miroslav Miletić, Sandro Zaninović i Milko Kelemen

UVODNIK RIJEČ UREDNICE početak godine nažalost nije donio najljepše vijesti: napustili su nas neki od najvažnijih predstavnika hrvatskog ozbiljnoglazbenog stvaralaštva. Niz je 3. siječnja počeo smrću našega najizvođenijega »klasičara« Miroslava Miletića; tri dana poslije umro je, ne toliko u domovini prisutan, predstavnik dijaspore Sandro Zaninović i naposljetku najstariji od trojice — Milko Kelemen, skladatelj–inovator, avangardist i osnivač Muzičkog biennala Zagreb. Jesmo li ih poznavali dovoljno? Što smo mogli za njih učiniti a nismo imali priliku, vremena, inicijativu...? Iako su sve tri smrti bile prirodne i u dubokoj starosti, svaka nas je iznenadila na svoj način. Kao da taj naraštaj nikad neće umrijeti, kao da im status živućih legendi već sam po sebi osigurava vječnost i na ovome svijetu. Kao zalog budućnosti ostaje njihova glazba, ali i sjećanja pojedinaca koja objavljujemo na ovim stranicama. Usred prebiranja po osmrtnicama naišli smo i na ime skladatelja koje je manje poznato strukovnim krugovima u zemlji jer je djelovao i stvarao izvan našeg obzorja. Riječ je o Luki Jugoviću, koji je životni put počeo i završio u Bolu na otoku Braču, a zrelo doba stvaranja proveo u Beču. Vijest o njegovoj smrti prošloga kolovoza stigla je na našu adresu sa zakašnjenjem, a to intrigantnija bila je potraga za svjedocima njegova života. Put nas je odveo do najživopisnijeg stanovnika njegova Bola, medijski eksponiranog svestranog umjetnika, pisca, pjesnika, kipara, slikara i redatelja Ivice Jakšića Čokrića Puke koji nam je darovao predivno sjećanje na svojega nekadašnjeg učitelja glazbe, stvorivši ekskluzivno za časopis Cantus pravo literarno remek–djelo. Iz njegova nadahnutog osvrta na život svojega sumještanina, Luka Jugović izviruje kao svima nam drag poznanik. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu, koji se odrekao honorara uz molbu da se tek dva primjerka časopisa pošalju njemu na Bol i skladateljevu sinu u Beč. Pošiljke su na putu.

Izvanrednom skupštinom predsjedao je predsjednik HDS–a Ante Pecotić, uz svojeg zamjenika Mladena Tarbuka, a prijedlog novog Statuta predstavio je glavni tajnik Antun Tomislav Šaban

Održana Izvanredna skupština Hrvatskog društva skladatelja, usvojen novi Statut

utorak, 27. veljače 2018. održana je Izvanredna skupština Hrvatskog društva skladatelja. Unatoč ekstremnim vremenskim uvjetima, zbog kojih su se brojni članovi koji žive u drugim dijelovima Hrvatske ispričali, na Skupštini se okupilo 57 redovitih članova. Povod Skupštini bilo je usvajanje novog Statuta, prilagođenog izmjenama i dopunama Zakona u autorskom i srodnom pravu (ZASP), što je pak posljedica direktive Europske komisije o kolektivnom ostvarivanju prava (2014/26/ EU). Na Skupštini koja se održala pod predsjedanjem predsjednika Društva Ante Pecotića, prisutnim je

članovima objašnjena potreba donošenja novog Statuta. Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban cijeli prijedlog tog dokumenta detaljno je analizirao kako bi članovima iznio sve promjene. Nakon rasprave i odgovora na postavljena pitanja, prisutni članovi su jednoglasno usvojili novi Statut. U skladu s novim Statutom, Društvo će ubuduće imati Opću skupštinu i Skupštinu predstavnika, koja se sastoji od dvanaest članova i bira se na mandat od četiri godine, što je vrlo slično dosadašnjem Predsjedništvu Društva. Također se uvodi Uprava Društva koju čine predsjednik, dopredsjednik i glavni tajnik. Na posljednjoj točki dnevnog reda članovi su jednoglasno izabrali dosadašnje članove Predsjedništva u Skupštinu

Uz sjećanja na umrle, u ovom broju donosimo i mnoge intervjue, više nego obično. Za sve prijedloge i upite na raspolaganju su elektronička adresa cantus@cantus. hr ili broj telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Unatoč ekstremnim vremenskim uvjetima, na Skupštini se okupilo 57 redovitih članova

predstavnika. S obzirom na to da su svi oni izabrani u Predsjedništvo 2016. godine na četverogodišnji mandat, time se osigurao kontinuitet mandata, uključujući predsjednika i dopredsjednika Društva, koji se u četverogodišnjim ciklusima izmjenjuju među predstavnicima ozbiljne glazbe i popularne glazbe. Sljedeći redoviti izbori za Skupštinu predstavnika i Nadzorni odbor održat će se prema dosadašnjem rasporedu 2020. godine. Rad Izvanredne skupštine trajao je sat i pol, nakon čega su članovi nastavili druženje na prigodnom domjenku. Sljedeća redovita Opća skupština najavljena je za 13. svibnja. (HDS)

Završio je nagradni nat ječa j za ugostitelje koji urednim plaćanjem naknada za prava autora i glazbenika poštuju njihov rad

Najava svečane dodjele 23. ožujka 2018 . u S plit u

HDS ZAMP, Neno Belan i Fiumensi Dobitnici Porina u Hrvatskoj Kostajnici priređuju za životno djelo najbolji provod

2018.

Ovogodišnji dobitnici su pijanistica Pavica Gvozdić, legenda glazbene scene Oliver Dragojević te autor i književnik Jakša Fiamengo Piše: HDS

Caffe bar Kostarika iz Hrvatske Kostajnice pobjednik je natječaja HDS ZAMP–a Najbolja glazba za najbolji provod koji je tijekom prosinca 2017. na društvenim mrežama organiziran za ugostitelje koji se učinkovito koriste glazbom i urednim plaćanjem naknada za prava autora i glazbenika poštuju njihov rad Piše: Marina Ferić Jančić

affe bar Kostarika iz Hrvatske Kostajnice pobjednik je natječaja HDS ZAMP–a Najbolja glazba za najbolji provod koji je tijekom prosinca 2017. na društvenim mrežama organiziran za ugostitelje koji se učinkovito koriste glazbom i urednim plaćanjem naknada za prava autora i glazbenika poštuju njihov rad. U natječaj su se uključili ugostitelji s mnogih područja Hrvatske, a pobjednik natječaja i osvajač nastupa Nene Belana i Fiumensa, uz svu potrebnu tehničku podršku, je caffe bar Kostarika, čija je objava prikupila čak 24.685 lajkova. U njihovu kampanju, mnogim dijeljenjem objave, uključili su se stanovnici Kostajnice, ali i sam Grad. Nastupu se vesele i Neno i Fiumensi: »Drago mi je vidjeti zanimanje ugostitelja iz cijele Hrvatske za nagradni natječaj HDS ZAMP– a. Veliko zanimanje znači i razvijenu svijest o važnosti glazbe u poslovanju kafića, restorana i klubova. Važno mi je to i

kao glazbeniku, ali i kao posjetitelju omiljenih mjesta u kojima pijem kavu ili se družim s prijateljima. Većinu tih mjesta odabrao sam upravo zbog glazbe koja se tamo pušta. Hvala stručnoj službi ZAMP što je za najbolji provod odabrala glazbu mojih Fiumensa i mene, veselimo se nastupu i tulumu«, izjavio je Belan.

nia iz Belog Manastira, a osvajači ostalih nagrada su:

I glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec čestitao je pobjednicima: »Čestitamo caffe baru Kostarika i svim dobitnicima ostalih nagrada. Ovo je prvi put da smo priredili natječaj za ugostitelje koji se koriste glazbom i uredno za takvo korištenje imaju odobrenje autora. Kao most između autora i glazbenika i onih koji se glazbom koriste, htjeli smo i ovim natječajem osvijestiti glazbu kao učinkoviti alat u poslovanju (posebice u turizmu i ugostiteljstvu), a autorske naknade kao vrlo isplativu investiciju. Činjenica da su se u natječaj uključili ugostitelji iz mnogih krajeva Hrvatske, posebno veseli«, istaknuo je Marčec.

Caffe bar Palace, Vinkovci — četiri karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Ostale nagrade Drugu nagradu i organiziranje glazbene večeri uz tehničku potporu osvojio je caffe bar La-

Restoran Grešna gorica, Desinić — deset originalnih CD–ova hrvatskih glazbenika po vlastitom izboru; Restoran hotela Panorama, Prelog — četiri karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Bistro i noćni bar Dijana, Trnovec Bartolovečki — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj; Kovač čarda, Suza — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj; Insomnia Club & Lounge bar, Rijeka — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj. Čestitamo svim dobitnicima nagrada. Drago nam je što se koriste glazbom tako da ona radi za njih. Svakako, javit ćemo i kakav su provod u caffe baru Kostarika u Hrvatskoj Kostajnici priredili Neno Belan i Fiumensi.

avica Gvozdić uvažena je hrvatska pijanistica i pedagoginja. Diplomirala je i magistrirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Među mnogim priznanjima koje je primila u domovini valja istaknuti nagrade Vladimir Nazor, Josip Slavenski, Milka Trnina, Orlando i Marul. Koncertna pijanistica i profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ujedno je i gostujuća profesorica majstorskih tečajeva na više sveučilišta i konzervatorija u Kanadi, Portugalu, Japanu i na Kubi. Nastupala je u najvećim europskim glazbenim središtima, svirajući recitale te nastupajući s najuglednijim orkestrima i dirigentima.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Ugostitelji koji su sudjelovali u nagradnom natječaju HDS ZAMP–a pokazali su svijest o vrijednosti glazbe za njihovo poslovanje

Pijanistica Pavica Gvozdić

Oliver Dragojević jedan je od najistaknutijih glazbenika na domaćoj glazbenoj sceni. U karijeri dugoj 50 godina ima više od 40 snimljenih albuma, live albuma i kompilacija, a sa Zdenkom Runjićem ostvario je višegodišnju plodonosnu suradnju. Jedan je od Porinom najnagrađivanijih izvođača i jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogu pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. Spektakularnim koncertom u rasprodanoj zagrebačkoj Areni prošle je Pjevač Oliver Dragojević godine proslavio 70. rođendan te obilježio pola stoljeća uspješne glazbene karijere. Akademik Jakša Fiamengo cijenjeni je hrvatski pjesnik te autor tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa, među kojima su Piva klapa ispo’ volta, Nadalina, U prolazu, Infiša san u te i mnogih drugih. Autor je i 16 knjiga poezije te dobitnik državnih priznanja za književnost. Od 2014. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegove pjesme pjevaju najveća imena hrvatske glazbene scene. Kao legenda dalmatinske pjesme, dobitnik je glazbene nagrade Porin 2002. i 2007. godine. Pjesnik Jakša Fjamengo

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Predstava slovenskog kazališnog hita u hrvatskoj inačici upri zor ena 8 . vel jače 2018 . u z ag r ebačkom k lubu S a x !

Od tišine do glazbe: od Saxa do cijele Hrvatske!

Autori predstave Jure Ivanušić i Marko Vezovišek, na prijedlog HDS ZAMP–a, originalnu verziju proširili su pripoviješću o povijesti autorskih prava

Piše: Aleksandra Marković

agrebački klub Sax 8. veljače 2018. bio je ispunjen do posljednjeg mjesta na posebnoj izvedbi predstave Teatra Erato Od tišine do glazbe koju od ove godine prati i podupire HDS ZAMP. Autori predstave Jure Ivanušić i Marko Vezovišek, na pri-

Predstavu je korisnom i zabavnom ocijenio i predsjednik HDS-a Ante Pecotić

jedlog HDS ZAMP–a, originalnu verziju slovenskog kazališnog hita doradili su tako da su, uz priču o povijesti glazbe, u scenarij dodali i dijelove koji opisuju povijest razvoja autorskih prava i borbu autora za svoja prava. Glazbeno putovanje Na ekskluzivnoj izvedbi predstave u novom ruhu, glumci i glazbenici Ivan Đuričić i Saša Miočić poveli su okupljene na glazbeno putovanje od primitivnih glazbenih obrazaca iz kamenog doba preko razdoblja antičke Grčke i Rima sve do raskoši klasicizma, romantizma i baroka te naposljetku do jazza, bluesa i rock–glazbe 20. stoljeća. Uz duhovite anegdote potkrijepljene živim primjerima na klaviru, gitari, saksofonu i mandolini, Đuričić i Miočić predstavili su alternativni glazbeni kurikulum prikladan školarcima, ali i njihovim roditeljima. »Od tišine do glazbe pokazuje koliko je povijest glazbe raznovrsna i koliko može biti zabavna, što se katkad izgubi u strogosti školskog sustava. Želja nam je potaknuti gledatelje na otkri-

vanje nove glazbe i podsjetiti ih koliko je život ljepši uz glazbu«, izjavio je uoči izvedbe glumac Ivan Đuričić. Dobra posjećenost Uz predsjednika HDS–a, Antu Pecotića, i glavnog Andrija i Vanna Vrdoljak uz Milana Majerovića-Stilinovića tajnika Društva, Antuna Tomislatakođer je bio među gledateljima: »Drava Šabana, predstava je oduševila go mi je što, između ostalog, predstava i brojne glazbenike i autore koji su se na iznimno zabavan i pitak način upoodazvali pozivu stručne službe ZAMP znaje najmlađe s vrijednošću autora i (Alfi Kabiljo, Vanna, Gordan Muraautorskog rada. Djeci koja će jednoga tović Coci, Đelo Jusić mlađi, Elis Lovrić, Meritas i mnogi drugi). »Nisam dana odabrati taj poziv, pomaže shvauspjela naći ni jednu zamjerku, pred- titi kako autorska prava osiguravaju da stava je pravo osvježenje! Dvojica izu- od tog rada mogu i živjeti, a one koji zetno talentiranih glumaca i glazbeni- se možda odluče za druga zanimanja, ka napravila su sjajnu priču i približila predstava uči poštovati kolege kreativje mnogima. Ovih sat vremena prošlo ce. Glumcima i ovoj glazbeno–edukaje u trenu i u jednom dahu. Čestitam tivnoj komediji želim kontinuiran uspjeh im svim srcem!« oduševljena izvedbom i gledanost, a veseli me što će je, uz bila je i glazbenica Paula Jusić. Direk- potporu HDS ZAMP–a, vidjeti školarci tor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec, diljem Hrvatske.«

U HDS –u održana prva tribina Moje pjesme, moje molitve

Čedo Antolić: Meni je poezija Život Voditelj i inicijator projekta je Slavko Nedić, skladatelj i radijski urednik

rvatsko društvo skladatelja pokrenulo je novu tribinu — Moje pjesme, moje molitve, da bi se predstavili hrvatski autori i njihove skladbe duhovnog karaktera. Doajen scene Gost prve tribine, održane 31. siječnja 2018. u dvorani HDS–a u Zagrebu, bio je jedan od doajena hrvatske glazbeno–duhovne scene, na kojoj je prisutan od 1969. godine — Čedo Antolić. Objavio je šest albuma i primio brojne nagrade, uključujući četiri Porina. Na početku večeri riječ dobrodošlice prisutnima je uputio glavni tajnik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, kazavši da Hrvatsko društvo skladatelja ima dugu tradiciju organiziranja tribina: »Neki se još sjećaju glazbenih tribina koje je vodio pokojni Ivan Percl. Prije dvije godine pokrenuli smo tribinu Nota mog života pod vodstvom Voje Šiljka, a sada se veselimo novom projektu.

Odličan odziv publike večeras dokaz je velikoga zanimanja za pjesme ove tematike.« Spontano i simpatično Voditelj i inicijator projekta je Slavko Nedić, skladatelj i urednik glazbenog programa Hrvatskoga katoličkog radija. Program je zamislio tako da najprije o nastanku i »životu« pjesme razgovara s autorom, nakon čega se tekst odvaja od glazbe te se ona tako »ogoljena« prezentira publici. Iako je Nedić za Čedu imao unaprijed pripremljena pitanja i najave, razgovor se vrlo brzo pretvorio u improvizaciju. Publika je spremno prihvatila taj odmak od zamišljenog koncepta, jer se dogodio spontano i simpatično, popraćen Čedinim šalama »na svoj račun«. Nakon što bi Rene Medvešek, filmski i kazališni glumac i redatelj, pročitao svaku pjesmu, slijedile su i njihove glazbene interpretacije. Pjesme Zašto, Tama i Nakon svega uz Čedu je izveo njegov zbor Hrid te sin Matija Antolić, dok je pjesmu Stvaranje izveo zbor Izvor. Zadarska pjevačica popularne duhovne glazbe Željka Marinović za tu je prigodu izvela pjesmu Tragovi, izrazivši sreću i zahvalnost na njihovoj dugogodišnjoj uspješnoj suradnji i prijatelj-

stvu koje je iznjedrilo i dva Porinom nagrađena albuma: Želim Ti dati najbolje 2001. te Svjetionik 2009. godine. »Nebrojeno sam puta pjevala Čedine pjesme, no svaki put mi je kao prvi, duboko sam s njima povezana«, emotivna je bila Željka. Glazba kao siroče Iako narušena zdravlja, Čedo zrači posebnom duhovnošću i energijom: »Ako imaš talenta za pjesništvo, onda u svakom trenutku stvaranja dolazi do simbioze. Ne mogu reći kako moje pjesme nastaju, no najviše stvaram noću. Sjećam se anegdote kad me nazvao Matko Petrić i rekao: ‘Putujem za Komižu, more valja.’ Nakon te izjave, u milisekundi mi je sinuo nastavak: ‘A drvo pjeva pjesmu trpljenicu.’ Nisam znao odakle se on pojavio ni što znači ta riječ. Meni je poezija Život, sa svim njegovim svakodnevnim sitnicama na kojima sam zahvalan Bogu.« Slavko Nedić je na kraju tribine zahvalio organizatoru, rekavši: »Za hrvatsku duhovnu glazbu često znam reći da je siroče: za crkvu je ona previše rokerska ili presvjetovna, a za ‘svjetovni’ milje previše ‘crkvena’ jer spominje Isusa. Zato hvala HDS–u što nam je pružio priliku za predstavljanje takve vrste glazbe u

Čedo Antolić s gitarom, te voditeljem nove HDS-ove tribine Slavkom Nedićem i svim sudionicima prve tribine Moje pjesme, moje molitve

Nakon svega Noć se prosula ko topla kiša Odraz neba u lokvama Tišina otkrila je ritam srca Dubine svemira Bez buke s ulice i vreve grada Sve se u jednom trenu pronašlo Bez svih ambicija, bez običaja Bez modnih ukrasa Što nam je ostalo od svih ljepota Iskra u očima ili praznina što se vidjet može U sličnim noćima Pa nam se učini da nije vrijedno sve ovo lutanje Ali u duši ono malo svjetlo postavlja pitanje I kada nakon svega, sred punine U svakoj pori, među ljudima Pronađem smisao i Krista živa Mogu mirno sklopit oči za nova buđenja Čedo Antolić

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Aleksandra Marković

ovom ekskluzivnom prostoru.« Na drugoj tribini Moje pjesme, moje molitve, posljednje srijede u veljači, gostovat će osebujni autor i interpret Bruno Krajcar. Bruno je na nedavno završenom Zagrebačkom festivalu izveo autorsku pjesmu Pozitiva. Vjerujemo da će i večer predstavljanja njegova stvaralaštva zračiti jednakom »pozitivom« kao što je bila i Čedina.

Održana druga tribina iz ciklusa Moje pjesme, moje molitve

Bruno Krajcar kao autor glazbe i teksta Skladatelj, kantautor, glazbeni producent, radijski voditelj i veliki poznavatelj istarske narodne baštine

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Antun Tomislav Šaban

dvorani Društva održana je 28. veljače 2018. druga tribina Moje pjesme, moje molitve pod vodstvom Slavka Nedića. Nakon Čede Antolića, kojemu je bio posvećen prvi termin nove tribine HDS–a, ovaj put je gost bio Bruno Krajcar: skladatelj, kantautor, glazbeni producent, radijski voditelj te veliki poznavatelj svoje rodne Istre i njezine glazbene baštine. Autor teksta i glazbe Kako Krajcarovo stvaralaštvo obuhvaća širok spektar djela koja se

Svi sudionici tribine posvećene Krajcaru uz glavnog tajnika HDS-a Antuna Tomislava Šabana

mogu svrstati u jazz, etno, pop–glazbu (nedavno je nastupio na Zagrebačkom festivalu svojom pjesmom Pozitiva!), no i sakralnu i duhovnu glazbu, pa i djela koja se oslanjaju na njegov etnografski i melografski rad na domaćem mu istarskom terenu, za ovu tribinu odabrano je pet njegovih pjesama (on je autor teksta i glazbe), koje pripadaju njegovu duhovno–glazbenom opusu. Tekstove je čitala dramska umjetnica Mila Elegović, dok su se Krajcaru za klavirom u pjevanju pridružili Lea Dekleva i zbor Skac predvođen Tamarom Perc, koja se predstavila i kao vrsna klasična gitaristica. Osim što je uvažen kao kompetentan glazbenik i glazbeni organizator, Kraj-

K 6

Bruno Krajcar bio je gost druge tribine Moje pjesme, moje molitve u dvorani HDS-a

rajcarova iskrena duhovnost i duboka vjera u vječni život, pretopljene u prekrasnu glazbu, posebno su se dojmile mnogobrojne publike

car je omiljen među suradnicima i kao dobar čovjek, što se, prema mišljenju mnogih, posebno odražava u njegovu opusu duhovne glazbe. Iznenađenje na kraju S voditeljem Nedićem, Bruno je dotaknuo i temu svoje tragedije, gubitka kćeri Lucije, te izveo dvije njoj posvećene pjesme, nastale tih najtežih dana njegova života. Njegova iskrena duhovnost i duboka vjera u vječni život, pretopljene u prekrasnu glazbu, posebno su se dojmile mnogobrojne publike. Na kraju iznenađenje: iz publike je istupila Tereza Kesovija i spontano, uz Brunu za klavirom, izvela njegovu pjesmu Oči duše, naslovnu pjesmu sa svojega posljednjeg albuma, nagrađenog Porinom. I ova tribina pokazala je da za novi projekt HDS–a Moje pjesme, moje molitve postoji zainteresirana publika te da se na taj način mogu odlično predstaviti opusi duhovne glazbe hrvatskih skladatelja i tekstopisaca, članova Društva. Do kraja proljetne sezone predviđene su još dvije tribine.

Uspjeh uglednog pijanista, skladatelja i aranžera s koncertnim predstavljanjima obrade Vivaldijeva Četiri godišnja doba i praizvedbom Kineske rapsodije

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ožemo reći da je skladatelj Matej Meštrović (Zagreb, 1969.) široko prihvaćen ne samo na koncertima na kojima nastupa kao pijanist nego i u audio–vizualnim mediji-

ma koji rado emitiraju njegove skladbe. Kao klavirskog virtuoza i autora glazbe, osobito ga vole mlađi posjetitelji koncerata. Njegova zamisao da se, kao poseban aranžerski projekt, prihvati obradbi Vivaldija, pokazala se i dokazala kao izuzetno zanimljiv i sasvim poseban pothvat. Prihvatio se jedne od najpoznatijih skladbi barokne glazbe Le quattro sta-

gioni (Četiri godišnja doba), niza od četiri violinska koncerta koje je Antonio Vivaldi skladao oko 1721., a tiskom u Amsterdamu objavio 1725. godine, zajedno s još nekim koncertima kao skupno izdanje pod naslovom Il cimento dell’armonia e dell’inventione (Izazov harmonije i invencije). Baveći se tim projektom već nekoliko godina, Matej Meštrović je osobito praizvedbom verzije za tri klavira, djelomično i harmoni-

ku, na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama 25. srpnja 2016. i praizvedbom verzije za violinu, gudački orkestar i klavir na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu 14. studenoga 2017., potvrdio opravdanost upuštanja u tu svojevrsnu skladateljsko–interpretacijsku pustolovinu. Pristajanje drugih uglednih glazbenika na ostvarivanje te, može se reći, Meštrovićeve opsesije i »zaraze« Vivaldijevom glazbom u sva-

Čarobnjak Meštrović leti u zraku nakon uspješne praizvedbe svoje Kineske rapsodije na koncertu OFF-ciklusa Zagrebačke filharmonije u kojoj su angažirani izvorni kineski virtuozi na tradicijskim glazbalima, Tu Shan Xiang (pipa), Zhan Pei (zheng) i Bai Yu (erhu), a dirigirao je Njujorčanin Jonathan Griffith

Davor Puklavec/PIXSELL

Vivaldijeve antologijske evokacije godišnjih mijena zaživjele su na koncertima u autorski dopunjenim inačicama za tri klavira, kao i za violinu, klavir i gudače, nakon čega je logično slijedila i narudžba Zagrebačke filharmonije u povodu proslave kineske nove godine 2018.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Matej Meštrović, Vivaldi i Kinezi

Matej Meštrović od 2009. djeluje u dinamičnom klavirsko-udaraljkaškom triju Orient Expresto, koji čine još i pijanistica Kristina Bjelopavlović Cesar te udaraljkaš i skladatelj Borna Šercar

Naizdašnija potpora Društva

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Matej Meštrović dobitnik potpore na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja Na natječaj koji je bio otvoren od 4. prosinca 2017. do 16. siječnja 2018., kojim se podupire aktivnost hrvatskih skladatelja na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu, pristiglo je sedam prijava, od kojih nositelji triju prijavljenih projekata nisu zadovoljili formalne uvjete natječaja. Prema propozicijama Pravilnika za evaluaciju pristiglih projekata i vrednovanja, pri odabiru su uzimani u obzir sljedeći parametri: profesionalnost i vjerodostojnost zahtjeva koji se odnose na međunarodni i globalni kontekst 2. umjetnički doseg, organizacijsko i financijsko obrazloženje predloženog projekta 3. transparentnost i dobro gospodarenje raspoloživim sredstvima 4. dosadašnji dosezi, ugled i značaj. Stručno povjerenstvo, koje čine Tonči Huljić (predsjednik), Silvije Varga i Tibor Szirovicza, u skladu s propozicijama natječaja odabralo je autorski projekt Mateja Meštrovića — Tri rapsodije za klavir i orkestar, kojem će dodijeliti financijsku potporu u iznosu od 150.000 kn. Riječ je o projektu koji obuhvaća snimanje sa Zagrebačkom filharmonijom, koncertnu promociju u Hrvatskoj, ali i u SAD– u u prestižnoj dvorani Carnegie Hall, objavljivanje i distribuciju snimljenog materijala na svim digitalnim platformama u svijetu u izdanju PARMA Recordingsa i u suradnji s Naxos America. Stručno povjerenstvo je zaključilo da taj projekt svojim umjetničkim i profesionalno predstavljenim materijalom može pridonijeti promicanju glazbenog stvaralaštva hrvatskih autora na međunarodnoj sceni i ujedno ostvariti prepoznatljivost Hrvatske, njezine kulture, glazbe i identiteta. 8

Dragutin Skreblin

Pokazalo se da je glazba koju na temeljima Vivaldijevih predložaka osmišljava i za izvođenje nudi Matej Meštrović, a koja se rađa u njegovoj skladateljskoj »radionici«, izrazito individualna, nadahnuto samosvojna, izričajno bliska džezističkom idiomu kao i nekim drugim izrazima popularnije glazbe, ritmički izuzetno »udarna«, a opet u formi i onom »nečem« vivaldijevski prepoznatljivom zapravo izvorniku zadivljujuće vjerna pa time na svoj način i nedvojbeno »svevremenska«. I upravo zahvaljujući tim značajkama, očito i drugi glazbenici rado prihvaćaju Meštrovićevu ideju, priključuju se njegovim projektima i surađuju u njihovoj realizaciji. Ekipa iz snova Naime, okupivši u dubrovačkom projektu danas najuglednijeg hrvatskog jazz pijanista Matiju Dedića, čije su improvizacije apriorno na tragu skladateljske djelatnosti, kao i virtuoznog turskog pijanista, harmonikaša i skladatelja Hakana Alija Tokera, dok su u verziji za violinu, klavir i gudački orkestar uz njega osobno za klavirom sudjelovali još i sjajni ruski violinist Yuri Revich i Hrvatski komorni orkestar pod ravnanjem Mirana Vaupotića, potvrdio je Matej Meštrović uvjerljivost svoje ideje, kao i iz nje rođene glazbe, kao nešto u čemu mu se doista rado pridružuju i drugi vrsni glazbenici. Verzija s Dedićem i Tokerom postigla je u međuvremenu i međunarodno priznanje, budući da je CD s njihovom izvedbom Vivaldijevih koncerata u Meštrovićevoj obradbi objavila američka tvrtka Navona Records, a taj je nosač zvuka u prodaji u globalnoj distribuciji prestižnog Naxosa i očito nailazi na oduševljeni prijem kod slušatelja diljem svijeta. Podatak je to jedinstven i na svjetskom planu i o razmjerima i dometima popularnosti koju time hrvat-

eštrović je s kolegama pijanistima, Matijom Dedićem i Hakanom Alijom Tokerom, tijekom listopada 2017. organizirao koncertna predstavljanja albuma s autorskom obradom Vivaldijeva Četiri godišnja doba u četiri nacionalne kazališne kuće

ski glazbenik ostvaruje zapravo je nepotrebno trošiti previše riječi. Ali trebalo se predstaviti i domaćoj publici, budući da je priznanja nerijetko najteže postići »doma«, zar ne? Dakle, kako bi činjenicu da je američka tvrtka objavila CD s njegovom verzijom Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba objavio što većem krugu ljubitelja glazbe u Hrvatskoj, organizirao je Matej Meštrović s Matijom Dedićem i Hakanom Alijom Tokerom u vlastitoj »režiji« i na vlastiti rizik tijekom listopada 2017. koncerte i predstavljanje CD–a u četiri nacionalne kazališne kuće pa su tako trojica sjajnih virtuoza nastupila 15. listopada u HNK–u u Zagrebu, 16. listopada u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci, 18. listopada u HNK– u u Splitu i 20. listopada u HNK–u u Varaždinu. Trideset prstiju Koncerti su održani u do posljednjeg mjesta popunjenim kazalištima. Tisuće su slušatelja, uglavnom mlade publike, koja možda i ne posjećuje koncerte s klasičnim predznakom ili nije posebno zainteresirana za Vivaldija, ali očito voli slušati nešto novo i drukčije, posebno u jazz idiomu i svakako zna uživati u glazbenoj energiji koju tako prezentirana svirka isijava, pohrlile na te koncerte. Prema uvijek gromoglasnom pljesku bilo je moguće zaključiti da je užitak u onome što su čuli bio doista velik. Osobno sam to doživjela na koncertu u HNK–u u Varaždinu i uvjerila se u domete muziciranja koje se protezalo od najtananijih osjećajnih piana, osobito dojmljivh ulomaka sa sudjelovanjem harmonike, do urnebesnih forte fortissima, od solističkih preludiranja i meditacija do zaglušujućih erupcija triju klavira na kojima je trideset prstiju trojice virtuoza raspredalo svoja viđenja Vivaldijevih slika s proljetnim lahorom, ljetnom žegom, jesenskim olujama i blagim padanjem snježnih pahulja. Da, u svakom je trenutku bilo moguće diviti se realizaciji ideje koja je eto i u svjetskim razmjerima prepoznata kao nešto posebno. A na tome svakako valja svoj trojici glazbenika od srca čestitati. Urnebesno odobravanje Verzija predstavljena na koncertu Hrvatskog komornog orkestra 14. studenoga bila je na programu s još jednim nadasve uspjelim dokazom inspiracije Vivaldijevim Godišnjim dobima, naime s glazbom Astora Piazzolle. Argentinski je tango danas posebno rado izvođen, a Piazzolla, koji je od 1965. do 1970. godine ispisao niz od četiri skladbe inspirirane tangom koje su bile izvođene odvojeno da bi se tek naknadno uvriježilo prihvaćanje četiriju djela kao suite s nazivom Cuatro Estaciones Porteňas, ili samo Estaciones Porteňas, Četiri godišnja doba iz Buenos Airesa, tom je suitom ostvario svjetska priznanja. Glazba je izvorno napisana za kvin-

tet u kojemu je Piazzolla svirao bandoneon, a dionice uključuju izvedbu na violini (violi), električnom klaviru, gitari, kontrabasu i bandoneonu, toj u Južnoj Americi omiljenoj varijanti glazbala iz obitelji harmonika, dok oznaka porteňas upućuje na oznaku za stanovnike lučkoga grada, konkretno na stanovnike Buenos Airesa. Dakle, Meštrovićeva Četiri godišnja doba, sva četiri violinska koncerta s autentičnim rasporedom stavaka onako kako ih je osmislio Vivaldi, bila su izvedena u drugom dijelu koncerta i upravo zahvaljujući vrhunskoj bravuri violinista Yurija Revicha, a svakako i Meštrovićevoj virtuoznoj energiji za klavirom, uz koncentrirano sviranje Hrvatskog komornog orkestra, praizvedba je izazvala urnebesno odobravanje brojnih slušatelja. Na programskom listiću koncerta u HGZ–u citirana je izjava Mateja Meštrovića koju i ovdje navodim: »Nakon CD–a 4 godišnja doba za 3 klavira koji je u samo tri mjeseca od izdavanja postigao velik međunarodni uspjeh, mogu najaviti praizvedbu Četiri godišnja doba Vivaldi/Meštrović, koja će se održati u HGZ–u 14. studenoga. Vivaldi je za mene već nekoliko godina pravi izazov, čak mogu reći i neka vrsta opsesije. Stoga je bilo samo pitanje vremena kad ću napisati vlastitu obradu za solo violinu, gudački ansambl i klavir. Ova se obrada u mnogočemu razlikuje od svih dosadašnjih mojih obrada Godišnjih doba pa je istovremeno u nekim dijelovima i najbliža originalu, dok u nekim dijelovima odlazi u velike harmonijske, ritmičke, ali i artikulacijske odmake. Budući da su Godišnja doba u originalu i pisana samo za gudače, ovaj ‘Vivaldi’ za mene je bio i najveći izazov. Upravo zato sam na određeni način i najviše uživao radeći na tom aranžmanu te se beskrajno veselim koncertu u HGZ–u.« Primarno se veselio autor glazbe, a nakon praizvedbe radovali su se svi koji su je imali priliku čuti. Nadajmo se da će se ponovljenim izvedbama taj krug oduševljenih moći širiti. Kineska nova godina I tako je Matej Meštrović ne samo s pijanističkim nego u velikoj mjeri i sa skladateljskim predispozicijama na sebe privukao osobitu pozornost, što je zacijelo i bio osnovni povod za poziv Zagrebačke filharmonije da za koncert 9. veljače, kojim je bila najavljena proslava kineske nove godine, napiše prikladno djelo. Koncert u Lisinskom, u Off ciklusu Zagrebačke filharmonije, imao je vrlo raznovrstan program, predstavivši nekoliko kineskih skladateljskih imena, s Odom zastavi Qiminga, Morskim krajolikom Chunguanga, Valcerom subotnje večeri i stavkom iz baleta Rodeo Coplanda, Pjesmom ribara Zilija, Svečanom proljetnom uvertirom Hu-

a svečanu proslavu kineske nove godine na koncertu Zagrebačke filharmonije 9. veljače 2018. u Lisinskom, s praizvedbom Meštrovićeve Kineske rapsodije, bili su angažirani kineski solisti na izvornim kineskim glazbalima

anzhija, Raketnim saonicama Casea, Melodijom duginih boja Yuguoa, Fantazijom Baidi Shanxianga i na kraju s praizvedbom Kineske rapsodije Mateja Meštrovića.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

ki put drukčijim instrumentacijama, a u osnovi trajno na njegov osobni način, uvjerava u izvornost ideje i njezinu snažnu inspirativnost.

To da su za svečanu proslavu kineske nove godine, sve u znaku crvene boje i velikoga veselja, bili angažirani kineski solisti na izvornim kineskim glazbalima (Tu Shan Xiang, pipa, Zhang Pei, zheng, Bai Yu, erhu, uz Li Xinxing, violina, i dakako pijanista Mateja Meštrovića), bio je za skladatelja dakako izazov. Meštrović je u svoje djelo uključio sva ta nama ipak po zvuku manje poznata i bliska pa time i na neki način egzotična glazbala. Rezultat je glazba koja u Meštrovićevom osobnom stilu pršti radošću, razigranošću ritmova, suptilnim preljevima boja iz neuobičajenih izvora zvukovlja spojenih u orkestralnom aparatu sa za europsku glazbu standardiziranim instrumentima. To je na svojevrstan način akulturacijski podvig hrvatskog skladatelja sposobnog iznaći rješenja i kombinacije prema kojima je njegovo ostvarenje europska simfonijska pjesma, a prema kineskim kriterijima nedvojbeno posebna mogućnost uključivanja kineskog instrumentarija u djelo s predznakom klasične glazbe onako kako je svijet uobičajeno percipira. Sve u svemu, još jedan Meštrovićev pothvat koji mu osigurava afirmaciju i pridaje važnost jednoga od danas pijanistički i skladateljski posebno zanimljivog, intrigantnog i inovativnog glazbenika. Dakle, poziv za koncert u New Yorku u jednoj od svakako najpoznatijih koncertnih dvorana svijeta, u Carnegie Hallu, na kojemu će Matej Meštrović nastupiti 15. travnja, očito je logična posljedica svega opisanoga, tek jedna moguća »kruna« na glavi glazbenika koji se svojim darom, sposobnostima i energijom uključuje u svjetsku ponudu i očito stvara potražnju. O tome ipak malo više u razgovoru s pijanistom i skladateljem osobno.

N a š a j e s u r a d n i c a , d r. s c . Z d e n k a We b e r, n a v e l a s u g o v o r n i k a d a s a m p r e p r i č a s v o j ž i v o t n i i s t v a r a l a č k i p u t

Neumorni zov glazbe Prepričan intervju sa skladateljem i pijanistom Matejem Meštrovićem u povodu recentnih inozemnih uspjeha i osvojena HDS–ova natječaja International 2018.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

svrt na nastup tada 19–godišnjeg pijanista Mateja Meštrovića (Zagreb, 1969.) održan u Hrvatskom glazbenom zavodu u ožujku 1988. godine, na kojemu je izvodio djela Bacha, Beethovena, Brahmsa i Debussyja te praizveo vlastitu klavirsku minijaturu Capriccio mercuriano, objavljen na Radio Zagrebu u tadašnjoj emisiji Sedam dana mu-

e sramim se što nisam završio Muzičku akademiju, ni studirao kompoziciju. Nemam ništa protiv te institucije, no jednostavno sam uvijek bio protiv šireg sustava i želio se baviti isključivo svojom glazbom.

zike, zaključila sam riječima kako je to bio susret s glazbenikom »koji izlazi na koncertni podij zato što zna da ima što reći«. Očito je to bilo »proročko« opažanje jer su u međuvremenu protekla tri desetljeća Meštrovićeva nastupanja doista pokazala kako on itekako dobro zna da ima što reći i to kontinuirano i uporno kazuje svim svojim djelovanjem. Razvio se u glazbenika koji ne samo da se dokazuje kao odličan pijanist, nego veliku, štoviše svjetsku, pozornost privlači svojim skladateljskim postignućima koja su ga katapultirala u sam vrh glazbenih senzacija danas u svijetu. Da to nije pretjerana konstatacija, dokazuje njegov najavljeni nastup u velikoj dvorani Stern Carnegie Halla u New Yorku 15. travnja. Kufer uspjeha

Dok je to trenutačni vrhunac Meštrovićeve dosadašnje karijere, nužno je

osvrnuti se na ono što je prethodilo, a to su godine vrlo discipliniranog rada, koncertiranja u raznim formacijama i iznad svega plodnog skladateljskog promišljanja glazbene situacije danas i ovdje te dakako i njegov doprinos u svjetskim razmjerima. Zagrebački glazbenik sa samoborskom adresom i punim kuferom uspjeha u hrvatskim razmjerima upućuje se, dakle, u osvajanja koja nagovješćuju nadasve važnu afirmaciju u međunarodnim razmjerima. Svakako dovoljno razloga za razgovor. Pri tome je Matej Meštrović sugovornik kojemu i nije nužno postavljati izravna pitanja, jer su njegova mišljenja i stavovi do te mjere izgrađeni da je dovoljno pustiti ga da sam govori. Matej Meštrović u prvom licu O pijanističkim počecima... Mislim da sama za sebe mnogo govori činjenica kako sam još 1969. godine, kad sam bio u maminom trbuhu, a ona je u HGZ–u svirala Mozartov Klavirski koncert u d–molu, imao prve glazbene doživljaje koji su na mene bitno utjecali. Da, još sam prije rođenja, a i u najranijem djetinjstvu, slušajući mamu kako dan i noć vježba (opaska za one koji to ne znaju, Matejeva majka je pijanistica i profesorica klavira Sretna Meštrović, op. a.), dobivao svojevrsnu glazbenu poduku. A već u dobi od četiri godine počeo sam s mamom učiti klavir, i to tako da mi je ona svakodnevno posvećivala mnogo vremena puštajući me da improviziram, budući da je bila profesorica na zagrebačkoj Funkcionalnoj glazbenoj školi, a improvizacija je bila jedna od temeljnih metoda pedagogije koju je ta škola uvodila. Improviziranje na klaviru osnova je svega što i danas sa svojih 49 godina trajno radim i to je nedvojbena poveznica i temelj svega čime se kao skladatelj bavim. Jer, kao dijete sam dnevno po nekoliko sati svirao klavir, a uz skladbe koje sam učio, slobodno sam i improvizirao, o čemu je mama vodila evidenciju. Još i danas imam blokić u kojemu je upisano što sam i koliko dugo svakodnevno svirao. Meni je to izuzetno važan dokument mojih prvih glazbeničkih koraka. Slobodno se improviziranje nastavilo kao pedagoška metoda i u dječjem vrtiću koji je vodila moja pokojna teta Olgica Pavičić, a ja sam učio svirati blok– flautu i sa šest godina imao sam prvi nastup, na kojemu sam gotovo dvadeset minuta improvizirao na vlastitu

temu koju sam nazvao Vještica. Poslije sam saznao da je moja mama imala neki »tajni plan« jer je mislila da ako ne postanem pijanist, da bih možda mogao biti dirigent i zato sam dobio poduku također iz violine. Međutim, mene je sviranje i stalno improviziranje na klaviru više privlačilo. Dakako, u pubertetskoj sam dobi, kad se kod mladih uobičajeno javlja pobuna, tražio da me se ispiše iz muzičke škole. No mama je opet imala odličnu ideju. Rekla mi je, naime, da će me ispisati iz glazbene škole, ali da onda više nikad neću smjeti sjesti za klavir. Tu noć uopće nisam spavao. Svakako se nisam mogao odreći klavira i nastavio sam školovanje. Na Funkcionalnoj glazbenoj školi profesorice su mi bile Milvia Filjak i pokojna Ljerka Čavić. Studij sam najprije upisao u Novom Sadu, u razredu Alba Valdme, ali sam ostao samo prvu godinu studija, zatim sam se vratio u Zagreb i na Muzičkoj akademiji studirao u razredu Pavice Gvozdić. O skladateljskim počecima..... Činjenica da sam stalno volio improvizirati na klaviru, za mene je određivala vrijeme školovanja koje je uvijek išlo u dva smjera: u pijanističkom, u čemu sam zaista postizao važne uspjehe i dobivao nagrade, ali i u skladateljskom, jer sam trajno u sebi nosio neku svoju glazbu. A kad sam na jednom nastupu u HGZ–u, mislim da si bila na tom koncertu, dobio veliki pljesak za svoju skladbu, shvatio sam da mi je skladanje prioritet. Volio sam svirati djela velikih majstora, Liszta sam obožavao, ali dobiti pljesak za vlastitu skladbu bilo je ipak nešto sasvim drugo. U vrijeme studija svladavao sam teorijske predmete s lakoćom, a i kao pijanist sam se dobro razvijao pa su mi predviđali lijepu pijanističku karijeru. Dakako, sve mi je to itekako koristilo i još sam uvijek vrlo aktivan kao pijanist. Međutim, iako nisam nikad studirao kompoziciju, pisanje glazbe mi je bilo najvažnije. Doista, ne sramim se činjenice da nisam završio studij, pa ni studirao kompoziciju, jer sam sve naučio i proučio sam, posebno instrumentaciju, a osjećaj za boju, i pogotovo osjećaj za formu, zaista nosim u sebi. Zapravo mogu reći da skladam potpuno iz duše, iz neke unutarnje inspiracije, iz nečega što je u meni, a kad završim neku skladbu i počnem je analizirati, uvijek vidim da je sve na svojem mjestu: od teme, provedbe, preko code i do kraja, do velikog finala, sve ima svoj smisao, a to je sigurno i rezul-

tat učenja klasične glazbe i činjenice da sam odsvirao bogat pijanistički repertoar. Dakako, osobito bitnima smatram svoja iskustva u improvizaciji. O profesionalnom putu... Kad mi je bilo dvadeset godina, odselio sam se od kuće i osamostalio. Mama mi je poklonila stari pianino koji imam još i danas. Zapravo sam oduvijek bio pobunjenik protiv sustava i nastojao ostvariti vlastiti put. Nisam imao ništa protiv Muzičke akademije, ali bio sam jednostavno protiv nekog šireg sustava i želio sam se baviti isključivo svojom glazbom. Najprije sam se javio Bošku Petroviću i on me je primio u svoj klub. Od njega sam naučio jazz harmonije. Zajedno smo svirali dvije godine. Slijedilo je sviranje u bistrou u Hotelu Esplanade, što mi je bilo izuzetno važno iskustvo jer sam shvatio da se ne treba nametati. Štoviše, svirajući najtiši piano, privlačio sam veću pozornost i ljudi su se stišali i slušali me. Potom sam godinu dana radio u Baletu HNK–a u Zagrebu. Onamo sam dospio kad je tadašnji korepetitor dao otkaz, a ja sam uskočio, pokazavši da sam sposoban u samo tri dana svladati opsežnu partituru i zapravo sam spasio praizvedbu Papandopulova baleta Kraljevo. Sve su to bila važna iskustva pa i rješenja za egzistenciju, ali tek kad sam kupio prvo računalo i odlučio biti potpuno samostalan, mogao sam se posvetiti vlastitom skladateljstvu. Danas, gotovo trideset godina poslije, pišem glazbu s lakoćom i imam »alat« zahvaljujući kojemu skladam vrlo brzo i sam produciram svoju glazbu. Mogao bih o svemu tome mnogo govoriti, o iskustvima s pijanisticom Kristinom Bjelopavlović s kojom sam ostvario izuzetne rezultate jer je ona moju glazbu prihvatila »od prve« i danas savršeno zajedno funkcioniramo. Zatim sam godinama pisao glazbu za reklame, za sve što je bilo potrebno, i na tom sam području imao velike uspjehe. Suradnja s alpinistom Stipom Božićem bila je antologijska; CD Zvuci Velebita s mojom glazbom koji smo izradili za National Geographic bio je objavljen u 45.000 primjeraka. Uvjeren sam, naime, da je danas vrlo važno da je glazba proizvod, a ne samo neka vrhunska skladba! Sve sam proteklih godina sam naučio, pogotovo sve bitno o marketingu i plasmanu vlastite glazbe. O Vivaldijevim Godišnjim dobima i nadolazećem koncertu u Carnegie Hallu...

nspiracija dolazi kroz rad. To je rečenica koju uporno ponavljam godinama. Jer glazba je vrijeme.

I naposljetku, o nadahnuću... Inspiracija dolazi kroz rad. To je rečenica koju uporno ponavljam godinama. Jer glazba je vrijeme. Stvarati glazbu znači živjeti glazbu. Stvarajući glazbu, zemaljsko vrijeme za mene staje, odnosno nestaje pojam vremena u obliku minuta i provedenih sati za instrumentom. Jer u tim trenucima glazba je ta koja donosi neku sasvim novu dimenziju u kojoj vrijeme više ne postoji. U onim trenucima u kojima je teško pronaći nadahnuće, nove se ideje otvaraju i nadahnuće dolazi u svakodnevnom upornom radu, sviranju i bavljenju glazbom. Često nakon cijelog dana provedenog u skladanju, kasno legnem. Iako sam vrlo umoran, ne mogu zaspati jer i dalje čujem glazbu u sebi. Ta želja ili čak opsesija da se izrazim glazbom, da je izbacim iz sebe, postaje jača i od samog umora. Tijelo bude umorno, ali duh i unutarnji zov glazbe je neumoran.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Vjerujem da je o trima verzijama koje sam napravio koristeći se ciklusom koncerata Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija, već mnogo toga poznato. Svakako, za mene je to bio izuzetan izazov. Kad je u suradnji s MUO u Zagrebu još 2014. nastala ideja o obradama i vlastitim promišljanjima Vivaldijeve glazbe, počeo sam od pomisli da mi je prišao sam Vivaldi, rekavši da se, kad jednom narastem, poigram njegovom glazbom. Doista, svemu sam prišao potpuno iskreno, poput djeteta, s velikim poštovanjem prema izvorniku, ali sam si dopustio autorske slobode, istovremeno poštujući Vivaldijevu formu u svim stavcima. Za mene je to bila osobito plodna igra moje inspiracije i autorske obrade, a opet s njegovim motivima i njegovim oblicima. Verziju za tri klavira, koju smo praizveli Matija Dedić, Hakan Ali Toker i ja 25. srpnja 2016. na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama, snimio sam i poslao u PARMA Recordings u SAD. Rezultat je bio poziv na studijsko snimanje i ugovor PARMA Recordingsa, a kad je sve bilo snimljeno, tvrtka Naxos preuzela je distribuciju za cijeli svijet. Slijedila je promotivna turneja u četiri Hrvatska narodna kazališta (Zagreb, Rijeka, Split i Varaždin), što sam sve sam organizirao, i sva su kazališta bila rasprodana. U Zagreb je na izvedbu došao i vlasnik američke tvrtke PARMA Recordings, gospodn Bob Lord, koji mi je odmah rekao: »Matej, moram te odvesti u Ameriku!« Za samo dva mjeseca stigao je poziv iz Carnegie Halla da u velikoj dvorani Stern izvedemo moju Dunavsku rapsodiju pod ravnanjem Mirana Vaupotića, koji je imenovan glavnim producentom PARMA Recordingsa za jugoistočnu Europu. Organizator turneje po SAD–u i koncerta u Carnegie Hallu je Distinguished Concerts International New York (DCINY), a datum održavanja je 15. travnja.

Kako je u međuvremenu bila i praizvedba moje Kineske rapsodije sa Zagrebačkom filharmonijom i kineskim glazbenicima na koncertu u povodu kineske nove godine, sada imam tri srodna djela: Dunavsku, Kinesku i New England rapsodiju. Tu treću nazvao prema regiji u SAD–u u kojoj se n a l a zi sjedište PARMA Recordingsa. To je ukupno 55 minuta glazbe, a američka je tvrtka kao glavni partner, izdavač, producent, organizator i distributer odlučila ostvariti snimanje tih mojih triju rapsodija. Natječajem HDS–a dodijeljeno mi je 150.000 kuna koje će biti uložene u ostvarivanje tog projekta, a snimanje sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Mirana Vaupotića planirano je za jesen ove godine. A imam i druge planove, primjerice kinesku turneju s Bornom Šercarom i Kristinom Bjelopavlović...

Dragutin Skreblin

O rapsodijama, stimulaciji HDS–a, idejama i planovima...

Osvrt na život umjetnika čije je djelovanje uglavnom izmaklo pozornosti našega Društva

In memoriam Luki Jugoviću Piruli Prisjećanja iz pera skladateljeva sumještanina, učenika i prijatelja, svestranog umjetnika, pisca i pjesnika Piše: Ivica Jakšić Čokrić Puko

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

obitelji u kojoj su otac i majka legende, teško je ne biti legenda — još za života. A Luka Jugović Pirula — odabravši za svoj dolazak na ovaj svijet upravo jednu takvu obitelj — upravo je to i bio. A poznavajući Luku, uvjeren sam — jer legendama je sve moguće — da je on sam odabrao i datum i godinu svojega rođenja: 17. lipnja 1937., dvije godine nakon svojega legendarnog brata, Pjerina. Lukina inkubacija

»D

ragi oče,« pisao je Luka drugu Josipu Brozu, »kako je to moguće da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje. Plačem nad svojom sudbinom…« A pismo je — da bi se tinta razlila od suza — poprskao vodom. Ali upalilo je. Luka je dobio stipendiju.

Otac obitelji, Ante Toni Jugović Pirula — naslijedivši ono Pirula od svog oca koji je, neznano kako, prodavao pilule (tablete): »Ako vos boli, vazmite jednu pirulu!« — nije, očekivano, postao »medicinar«, nego je, zaista neočekivano, postao i bio prvi bolski »filozof«. Mnogi su Boljani, upravo zahvaljujući šjor Anti, prvi put čuli za Aristotela, Platona… i Konfucija. Jer šjor Toni je, obišavši dobar dio svijeta, bio čak i u Kini. A u Kini su, na jednoj ilegalnoj olimpijadi — jer je Ante Toni Pirula bio i sportaš — »četiri divljaka rastrgali tijelo junaka«! »Rastrgan« se Ante Toni Jugović Pirula — nakon svjetskih putešestvija, ispunivši Lukom kvotu sinova i djece — posvetio prehranjivanju obitelji. U tu je svrhu izgradio barku — malu batanu ravnog dna, s pogonom na vesla. Zimi je sa Zlatnog rata u Bol, za potrebe buduće turističke izgradnje, prevozio sarbun i žolo, a ljeti je, u oba smjera, prevozio goste — i bio prvi bolski taxi–boat. Goste je na barci — jer bio je šjor Ante i pjevač — uveseljavao pjesmom. Majka Momulina, već preegzistencijalno posvećena obitelji, znala je od ničega napraviti kruh, a od onoga što bi ostalo: juhu, tjesteninu… i gulaš bez mesa. A kad nije bilo ničega, bilo je pjesme. Jer i šjora Momulina je pjevala kao slavuj. A u duetu tek, Toni i Momulina! Redale su se čileanske, argentinske, španjolske i talijanske — revolucionarne i ljubavne. A za Božić, božićne. Momulina je, za razliku od svog supruga, Ante, bila vjernica. Vjerovala je u Boga, Isusa, svece i sa svojim Tonijem (koji je vjerovao u Momulinu) pjevala Gospi (vjerojatno ne onoj koju je mali Luka vidio u Špilu ol šaldama). Cijela je kuća Jugovića, dakle, bila zaražena pjesmom. Zaraza se širila od skromne konobe do

još skromnijeg šufita. Inkubirali su se i Pjerin i Luka. Pjerinova je inkubacija trajala dugo i završila bezazlenom bolešću. Lukina je, pak, inkubacija trajala kratko i završila kobno. Postao je glazbenik, skladatelj (kompozitor). Prvi nastupi A sve je počelo na parapetu ispred današnje taverne. Golubice sa sjevera, Luka, gitara i Pjerinov falset: »Mamma mia dami cento lire…« Luku su »golubice sa sjevera«, a poslije s juga, istoka i zapada — što je još kasnije, na našim terenima, rezultiralo mnogim takvim pojavama — zvale: Johnny Gitara. Kad se stvar uozbiljila, Luka i Pjerin osnovali su prvi bolski VIS — vokalno– instrumentalni sastav — Hubotnica. Prvi nastup bio je na terasi Zlatnog rata — današnja Pizzeria Topolino (u sklopu hotela Kaštil). Luka je svirao električnu gitaru, na jednoj staroj berdi svirao je Mikica Mande, Pjerin je bio na bubnjevima koje su im posudili dominikanci, a harmonikaš i glavni vokal bio je, još jedna legenda, Mario Pusa: »Il moj bačia me, il tvoj bačia te, čeri portaj mare…« Nastupalo se i na plesnoj terasi Željezničkog odmarališta i u restoranu Dva ferala. Luka je pojačao Hubotnicu prijateljem Klausom, trubačem iz Beča. No ništa to nije remetilo repertoar benda i Marija Pusu: »Batur, batur, kuo to grie, ide šera Mande, nosi bruštulinac i malo kakavie…« Pisma namjere U međuvremenu je mlađahni Luka — završivši prije međuvremena osnovnu školu, u Bolu — otkrio potrebu za glazbenim usavršavanjem, glazbenom školom, izvan Bola, naravno. Siromaštvo ga je natjeralo — iako je, hodajući očevim stopama: »Nimo Boga, ni u Kinu ni u Buol!« bio ateist — da napiše jedno »pismo namjere« Gospodinu Bogu i drugo, još većem Bogu, drugu Titu. »Dragi oče,« pisao je Luka drugu Josipu Brozu, »kako je to moguće da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje. Plačem nad svojom sudbinom…« A pismo je — da bi se tinta razlila od suza — poprskao vodom. Ali upalilo je. Luka je dobio stipendiju. Završio je glazbenu školu u Zagrebu. Studirao kompoziciju. Diplomirao. Oženio se Austrijankom Elfi, »golubicom sa sjevera«. Elfi, naime, tog »kobnog« ljeta — kao gošća hotela Zlatni rat, gdje je Luka nastupao s Hubotnicom — nije

mogla odoljeti Lukinu galebarskom šarmu. (Pjerin, drugi čimbenik glazbeno–galebarskog dueta je — s golubicom sa sjevera, Hildegard — završio u Njemačkoj.) Predavao je Luka u Bolu, Elfi također. No Elfi je osmaše učila plesati valcer, odnosno — kako je zaključio netko iz tadašnje vlasti — pokušala u Jugoslaviju vratiti monarhiju. Luka je reagirao izjavom: »Više je Austro– Ugarska Monarhija učinila za Dalmaciju, nego svi vi skupa!« To je, zbog prijetnji (Golim otokom) rezultiralo bijegom u Beč, 1968. U Beču je Luka studirao kontrapunkt i medijsku kompoziciju. Diplomirao. Stekao zvanje akademskog kompozitora. Bio asistent prof. Urbanera, na Bečkoj akademiji za glazbenu i kazališnu umjetnost. Ali zahvaljujući jednom drugom profesoru (posebna priča) nije dobio profesuru. »Dobitnik je posebne nagrade na međunarodnom natječaju pod pokroviteljstvom grada Beča za simfonijsku skladbu na Mozartovu temu, koja je izvedena u povodu godišnjice rođenja toga velikog skladatelja i prigodom ponovnog otvaranja preuređene koncertne dvorane Musikverein.« Ista je skladba, nedugo zatim, izvedena i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ljubav prema Bolu Lukina glazba, iako nisam kvalificiran donositi sud o tome, bila je… bečka, austrijska, austro–ugarska — Na lijepom plavom Dunavu — uljepšana Jadranskim morem, suncem, otocima, žalom, šumicama… i neizbježnim čarčojcima, cvrčcima »na čvoru crne smrče«. Luka je, osim trajne i neizlječive bolesti, glazbe, imao još jednu trajnu i neizlječivu bolest, težu od prethodne: ljubav prema Bolu. I tako se naš Luka, čim je otišao u mirovinu — ovjenčan, dakle, austro–ugarskim i inim nagradama za životna djela (i nedjela) — vratio u svoj rodni Bol. Luka Jugović, za mirovinskih dana u Bolu, fragmentarno se bavio politikom i antipolitikom, turizmom i antiturizmom, životom i antiživotom. A kad se sve svede na pravu mjeru, ispada da je Luka polovicu bolskih dana — u svom domu koji je, poput Ježurke Ježića, sam uredio — provodio uz klavir, s neizbježnom kutijom cigareta, komponirajući Bol, Brač, more, sunce, žalo, Zlatni rat, šumice… i čarčojke. Drugu polovicu ispred taverne Riva, slastičarnice Specijal i kafića Loža uvijek u introver-

tiranom krugu slušatelja (Ivica Koloč, Mate Kokotić, Mate Bočineto, Katunarić…) kojima je, kao visokokvalificirani stand up komičar — sjedeći za stolom, uz kavu i dim cigarete — uvijek pričao iste priče, različitog sadržaja. Treću polovicu dana, odnosno noći, provodio je u svetom dimu Lože igrajući na karte: briškulu, trešetu i mauš. I asu je baštona — po glavnom liku istoimenog partizanskog filma — nadjenuo ime: Barba Žvane.

Luka Jugović Pirula (Bol na Braču, 1937. — 2017.)

Život bez Luke Luka Jugović Pirula — iako je ignorirao doktorice, doktore, medicinske sestre i kompletnu medicinu — ipak nije odabrao datum i godinu odlaska. Tu se spustio na razinu nas, običnih smrtnika i prepustio se sudbini. A sudbina je htjela da to bude 19. kolovoza 2017. Danas, na 19. agusta 2017… Nojpri da von ovo rečen, kad bi se Luka ovi momenat digo iz kasila svih bi nos potiro pul doma! A namin ča bismo i daje ostali, ča smo ga naučili ne obadovat — ka i njeguov ćaća ča je onima ča su ga pitali: Di je Luka? olgovori: Guovna, ća za guovno pitate! — namin bi reko: »Guovna, ća za guovnuon plačete!«

Luka Jugović godine 1977. na festivalu Wiener Festwochen (Bečki svečani tjedni)

star. Jo son sviro berdu. Po je skupi bolske kantadure i učini zbor. I nastupili su na pozornicu našega kina: kad je ono Jierko Štropa ka tenor vodi Konjuh planinom — još mi se zlaka najieži. Godine 1982. Luka Jugović primio je nagradu za kompoziciju Theodor Körner

A ča ćemo nego plakot, Luka?! Ča ti misliš da je namin lako ostat bez tebe?! Ti si mora umirot dvodesiet godišć, svako godišće po piet putih da bi se moglo reć barien puol obo tebi! Bome i som znoš da mi jedni obo drugima govorimo tek na kopošanto, kad drugega već nimo. I evo, jo ću se pričinjat da je ovo parvi put parvie petoljetkie tvuoga umironja i reću obo tebi onoliko koliko mene grie za reć. A nojpri ću, tebi u čast — jerbo ti si humo dvi škatule španjuliet na don — prižgat jednega. Bi son u šiesti razred kad je u našu, bolsku skulu duošo Luka. Pridovo je muzički odgoj. Po je učini tamburaški orke-

Po je dovie Elfi u skulu — još mi se zlaka najieži.

Po je sviro u Hubotnicu. Po je išo u Bieč. I na taracu stana u jierule, umisto cvića, sodi kompire. A kad je ko kompozitor, u Bieč, bome nieće u Buol, dobi državnu nagradu ča se doje lumenima mene je zvo na prijem u presjednika republikie, Kiršlegera — još mi se zlaka najieži. Ma ne radi biečkega dvuora, i neka je cili bi u zlotu, nego… Luka je austrijskin beduinima objašnjava da je predsjednik Austrije, Kiršleger, rođen u Murvicu. Po se je Luka vroti u Buol i objasni non povijest: »Punski ratovi su izmišljotina! Parvi srpski ustanak to ti je bilo kad je jedon Srbin isprid kućie čisti kuburu po

mu je ispolila, a kad je išo očistit i drugi put — to ti je bi drugi srpski ustanak! Austro–Ugarska Monarhija, to je kultura! Mi smo Balkanci, kozjori…« Po non je objasni umjetnost: »Slikari, to su spugori. Uzmedu spugu i boje i tučedu po kartunu i onda to nazovedu: jedon put Maška, drugi put Pas, a treći put Karijeloviča dvuori!« »A oni ča arlaučedu,« naša estrada, »ako hi boli zub, neka idedu u zubara!« Nekako s odlaskom Luke, zatvorila se i Loža… Nedostaje nam Loža. I kartanje. A najviše Barba Žvane — tako smo na kraju, barem mi kartaši, nazvali našeg Luku. Da, nedostaje nam Luka. Nedostaje svojoj supruzi Elfi, nastavnici, profesorici i glavnoj inspektorici za austrijsko školstvo (u mirovini). Svojem sinu, Viktoru, glazbeniku koji na Visokoj pedagoškoj školi u Beču predaje teoriju i didaktiku za buduće nastavnike glazbenog odgoja. Nevjesti. Unuci. Bratu Pjerinu. Svim introvertiranim i ekstrovertiranim bolskim krugovima. Nedostaje Luka cijelom Bolu. Jer Luka je bio Boljanin. Pravi Boljanin. Pravi Boljanin u Bolu, pa u Beču, pa opet u Bolu. Kad je otišao u svijet, ništa nije nosio sa sobom, jer ništa nije ni imao. Kad se vratio iz svijeta, ništa nije donio sa so-

uka Jugović Pirula rođen je 1937. u Bolu. U obiteljskoj sredini odmalena je bio izložen glazbi, stoga je svoj talent odlučio iskazati svirajući električnu gitaru u sastavu »Hobotnica«. Stipendija mu je omogućila odlazak u Zagreb, gdje je završio srednju glazbenu školu. Afinitet prema stvaralačkom radu odlučio je razvijati na Akademiji za glazbenu i kazališnu umjetnost u Beču, gdje je završio diplomski i poslijediplomski studij te se poslije i zaposlio kao asistent. U rodnom Bolu predavao je glazbenu kulturu, a u sklopu pedagoškog rada utemeljio je tamburaški orkestar, a poslije i zbor. Zbog straha od političkog progona otišao je u Beč, gdje je dugi niz godina predavao na tamošnjoj Akademiji. Za života je bio politički aktivan, boreći se za razvoj i boljitak domovine i svojega rodnog kraja. Tu je borbu nastavio i u umirovljeničkim danima, koje je proveo na rodnom Bolu, gdje je i preminuo u kolovozu prošle godine.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Bilješka o skladatelju

Uz pedagoški, Luka Jugović Pirula bavio se i skladateljskim radom, o kojem nažalost ne nalazimo mnogo podataka. Samozatajan skladatelj i pedagog, autor je nekoliko komornih djela za koja je dobio međunarodne nagrade. Osim toga, zanimljivo je izdvojiti i posebnu nagradu za simfonijsko djelo na Mozartovu temu, nastalo u povodu otvorenja preuređene koncertne dvorane Musikverein. (Ivana Jurenec)

bom, jer ni o čemu nije ni ovisio. I put onog svijeta otišao je bez ičega. Ni cigarete nije ponio sa sobom? Sa sobuon je, ka ča hi je i cili svuoj život uznosito nosi, odni somo svoje ime, prezime i svuoj nadimak: Luka Jugović Pirula i — ča se, koliko ga jo poznajen, Gospodina Boga tiče (jer naslušao se On i većih skladatelja od našega Luke) — to mu je za pasat kruz vrota od raja većie nego dosta!

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Margareti Ferek–Petrić 2011. Nagradu Theodor Körner uručio je tadašnji austrijski predsjednik Heinz Fischer

I n t e r v j u s a s k l a d a t e l j i c o m M a r g a r e t o m F e r e k – P e t r i ć , d o b i t n i c o m N a g r a d e g r a d a B e č a z a g l a z b u 2 0 17.

Najbolja formula za razvoj: biti otvoren prema novom i skladati što više Povod razgovoru je izvedba njezine skladbe dieMacht 13. prosinca 2017. u Staklenoj dvorani bečkog Musikvereina Razgovarala: Ivana Biliško

J 14

edan od najvažnijih dana u životu skladatelja sigurno je onaj kad se njegovo djelo izvede u nekoj od svjetski poznatih glazbenih dvorana. Taj dan je za hrvatsku skladateljicu Margaretu Ferek–Petrić (koja kao slobodna umjetnica–skladateljica živi i djeluje u Beču) bio 13. prosinca 2017., kad je u Gläserner Saal (Staklenoj dvorani) bečkog društva prijatelja glazbe (poznatijeg kao Musikverein) izvedena njezina skladba za veliki ansambl, dieMacht (Moć). To djelo praizveo je još 2015. ansambl »die reihe« u najmlađoj bečkoj koncertnoj dvorani MuTh. Inspirirana je knjigom engleskog filozofa Bertranda Russella Power i kako autorica sama kaže: »Bavi se raznim kontekstima moći, a ne stereotipom« te je karakterizira široka uporaba raznih vrsta udaraljki. Skladbu je tom prilikom izveo ansambl Kontrapunkte koji se još od svojega osnutka 1965. godine specijalizirao za izvođenje glazbe 20. i 21. stoljeća , a njime je dirigirao jedan od njegovih osnivača, dirigent i muzikolog Peter Keuschnig. Koncert je moderirala Ulla Pilz, pjevačica i skladateljica, koja

je vrlo opušteno predstavljala i intervjuirala autore. Preostale skladbe izvedene na koncertu bile su Antares Dietmara Schermanna (profesora kompozicije na bečkom Sveučilištu za glazbu u Beču), Urban legends flautista i skladatelja Alexandera Wagendristela, Red Antilops belgijskog autora Dirk D`Asea, Kammermusik für zwei Flöten, Baritonsaxophon, Fagott, Violine und Violoncello austrijske violistice i skladateljice Julije Purgine te reign Wolfganga Liebharta. Bila je to i prigoda da sa skladateljicom Ferek–Petrić, ujedno i dobitnicom Nagrade grada Beča za glazbu 2017., porazgovaramo o njezinim dojmovima s koncerta, ali i nekim drugim temama. Kako je bilo raditi s ansamblom Kontrapunkte, jednim od najstarijih austrijskih sastava za suvremenu glazbu? U očekivanju prve probe, prisjetila sam se ne tako davnog trenutka kad sam prolazila pokraj Musikvereina i u glavi zacrtala da ću jednom prolaziti kroz vrata te zgrade ne zbog posjeta jednom od brojnih koncerata, nego zbog svoje izvedbe, pa je bio poseban i lijep osjećaj kad je taj trenutak napokon i došao. S ansamblom Kontrapunkte rad je na vrlo visokom nivou. Dirigent i

glazbenici prouče partituru vrlo profesionalno i brzo, tako da ja kao skladateljica nisam trebala puno »glancati«, nego sam dapače imala prilike i produbiti svoje znanje o radu s velikim ansamblom i detaljima u orkestraciji. Kako vam se sviđa ideja razgovora sa skladateljem prije izvedbe njegova djela, kao što je bilo na ovom koncertu? Kad skladatelj predstavi svoje djelo prije izvedbe, publika ima priliku vidjeti lice i čuti glas osobe koja predstavlja svoj zvukovni svijet. Na taj način je otvorenija prema iskustvu slušanja. To je iznimno važno i uvijek ima odličan odjek. Smatram da u vrijeme kad u glave potencijalnih slušatelja prodire neopisivo mnogo nepotrebnih riječi, upoznati misli, barem nakratko, osobe koja provodi svoje vrijeme u tišini, stvarajući glazbu, ima pozitivan utjecaj na sve zainteresirane. Nemam ništa protiv kad se nađem u takvoj situaciji. Istovremeno smatram legitimnim ako neki skladatelj to ne želi. Spoj auditivnog i vizualnog Na videozidu svaki od skladatelja odabrao je sliku, citat ili tekst predstavljen publici za vrijeme

koncerta. Odabrali ste rad svoje sestre, akademske slikarice Katarine Ferek– Petrić. Kako to? U zadnji čas sam saznala da imamo mogućnost projekcije tijekom djela, pa sam u istom trenutku pomislila koliko snažan dojam ostavljaju slike moje sestre i zaključila da uz naslov skladbe dieMacht (Moć) mora biti projicirana jedna od njezinih apstrakcija. Spoj auditivnog i vizualnog je zapravo kompleksna stvar, ali u ovom slučaju je spontano divno funkcionirao. Prošle godine dobili ste Nagradu grada Beča. Koliko vam to pomaže u daljnjem radu? Ta se nagrada u točnom prijevodu zove »poticajna nagrada Grada Beča« (Förderungspreis der Stadt Wien) i odaje priznanje radu skladatelja u ranijoj fazi djelovanja (dakle, na ljestvici nagrada grada Beča imam mogućnosti za unapređenje u budućnosti). Financijska sredstva nagrade su uvijek dobrodošla u životu slobodnog umjetnika, no moram primijetiti da i u autobiografiji dobro izgleda; ostavlja trag u dojmovima intendanata različitih festivala, daje određenu dozu ozbiljnosti koja je potrebna za njihov interes i napredak.

Raznolikost i konstanta Vaš je opus raznolik. Imate li neki omiljeni instrument ili kombinaciju instrumenata za koju najradije skladate? Moj opus me doveo do spoznaje da nema kombinacije za koju ne bih voljela skladati. Privrženost određenim instrumentima se konstantno mijenja i ponekad me samu iznenadi — najviše u narudžbama koje su izazov — zbog neuobičajenosti postave ili sadrže neki instrument koji mi nije nimalo blizak. Postava velikog ansambla ima potpuno druge mogućnosti i šarm od manjih kombinacija za duo, trio ili kvartet — koje su često osobnije u procesu rada. Mislim da za sebe sa sigurnošću mogu reći da je raznolikost u narudžbama točno to što me čini sretnom. Jedna konstanta ostaje — obožavam saksofon. Beč mnogi veliki glazbenici, a i glazbeni menadžeri, smatraju gradom glazbe. A i neke statistike govore tome u prilog. Primjerice 10.000 prodanih koncertnih karata dnevno. Slažete li se s tom definicijom i kako u takvom gradu izgleda život slobodnog umjetnika? Beč je prije svega grad tradicionalne klasične glazbe, koju predstavlja i prodaje na iznimno visokoj razini. Mogu zamisliti da u navedenom broju prodanih karata suvremena glazba nije u visokom postotku i

Educirate li se i dalje i na koji način? Smatram da sa svakom novom skladbom koju napišem dalje učim, zanatski prije svega na probama i izravnom komunikacijom s glazbenicima, no ne samo s glazbenog stajališta, nego i pri traženju inspiracije: zanimanje za literaturu, primijenjene umjetnosti, znanost i druga glazbena djela konstantno je prisutna u mojem životu. Smatram da je širina interesa, otvorenost raznolikom i novom i puno pisanja glazbe najbolja formula za daljnji razvoj. Kako vidite budućnost suvremene glazbe? Razmišljam o njoj s više strana: što više suvremenih djela uklopiti u klasične koncertne situacije, daljnji razvoj na području tehnologije kao izvor novih ideja, omogućavanje projekata koji povezuju različite umjetnosti, intenzivna međunarodna suradnja, te prije svega u školama učiti o suvremenoj umjetnosti (svakoga smjera) s takvom prirodnošću kao što se uči npr. o Goetheu, Mozartu ili Monetu. I na kraju — planovi za budućnost? Otvorilo mi se nekoliko zanimljivih mogućnosti. Početkom ožujka Tiroler Ensemble für Neue Musik svira tri moje skladbe u sklopu večeri koju dijelim s iznimno zanimljivom i simpatičnom Njemicom Carolom Bauckholt. Ovoga ljeta sam Artist in residence festivala Carinthisher Sommer — s tri (vrlo raznolika) novonaručena djela — za muški vokalni ansambl, za orgulje i ansambl, gdje je večer u rukama mene i Georga Friedricha Händela, te jedna skladba za solo violončelo. Ako uspije financijski plan ansambla, ujesen/zimu očekuje me jedna nova skladba za harmoniku i sastav u Düsseldorfu. Vrlo poseban projekt o kojem još ne smijem javno previše govoriti, bit će 2019. s velikim orkestrom, gdje sam na programu uz Stravinskog i Gerswhina u jednoj od najvećih bečkih dvorana. Između toga, imam nekoliko narudžbi za manje komorne postave koje su mi neopisivo važne jer dolaze od ljudi koje vrlo cijenim.

17. D a n i g l a z b e M i r o s l a v a M i l e t i ć a , S i s a k , 1 8 . — 2 0 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Posljednji Miletićevi Dani s njime u publici Skladatelj je još prošlog listopada sa svojim sugrađanima uživao u recitalima vrhunskih hrvatskih glazbenika, pijanistice Martine Filjak i gitarista Srđana Bulata Piše: Josipa Dovranić

osljednji festival Dani glazbe Miroslava Miletića u Sisku na kojemu je još živ i zdrav sudjelovao sam skladatelj, proslavio je 17. rođendan. U organizaciji Gradske galerije Striegl, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Siska, u prepunoj dvorani Glazbene škole Frana Lhotke slušali smo pijanisticu Martinu Filjak i gitarista Srđana Bulata. Brojnost publike bijaše eho razmišljanja Tatjane Rožanković iz 2011. godine, kad je objavila u programskoj knjižici festivala: »Želimo u našoj sredini glazbu kao univerzalno i vrhunsko umijeće proizišlo iz ljudske prirode, bez predrasuda prema autoritetima ili izvorištima na kojima stvaraju. A ime Miroslava Miletića simbolizira tu dobrohotnost i poštovanje među glazbenicima i prema okruženju koje im se obraća.« Sisak zahvaljuje Miletiću na strpljivom radu, kreativnom i nadahnutom ostvarivanju sjajnih glazbenih produkcija čiji smo bili svjedoci. Tako su i ovogodišnji koncerti spomenutih glazbenika bili doista vrhunski događaji.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Nažalost, s die reihe sam imala priliku doći samo na generalnu probu, jer se poklopilo s jednim drugim projektom, no bilo je zanimljivo doživjeti takoreći krajnji čin i jednostavno imati povjerenja u ansambl i dirigenta, koji su odradili vrhunski posao. Moram priznati, katkad bih voljela moći putovati kroz vrijeme i raditi s takvim ansamblom u vrijeme osnivanja. Zeitfluss me oduševio kvalitetom, ustrajanošću i otvorenošću glazbenika, čije vrline zahvaljuje muzikalnoj preciznosti i strpljenju Ede Mičića. Kod Reconsila je spoj ležerne atmosfere i klasične profesionalnosti vrlo produktivan. Smatram da se ansambli međusobno razlikuju najviše po osobnosti dirigenata; svima je zajedničko to što su glazbenici na vrlo visokoj razini sviranja suvremene glazbe.

unatoč brojnim prilikama koje se u ovom gradu nude i omogućuju život slobodnog umjetnika, postoji potreba za jednom vrstom naknade u odnosu sa suvremenom glazbom, prije svega uvrštavanjem skladatelja koji sad žive i djeluju u programe relevantnih glazbenih kuća, festivala i programa.

Dorijan Šipuš

Uz ansambl Kontrapunkte, suradivali ste i s »die reihe«, ansamblom koji je osnovao veliki Friedrich Cerha. Ima li razlike u suradnji s takvim »institucijama« suvremene glazbe i »mlađim« ansamblima kao što su Reconsil ili Zeitfluss?

Perfekcija gitarizma Splitskog gitarista Srđana Bulata čuli smo prvi put u Sisku. Bio je to iznenađujuće lijep i ozbiljan program. Virtuozna Etida br. 8 u G–duru Giulija Regondija, zatim dva španjolska glazbena velikana — Joaquin Rodrigo (En los trigales) i Isaac Albeniz (Asturias). Velik dio programa bio je posvećen domaćim skladateljima: Zoranu Juraniću (Ciaccona), Stjepanu Šuleku (Tri trubadurske) i Miroslavu Miletiću (Međimurska suita). Bulat svira nadahnuto i promišljeno, pravi je potomak zagrebačke gitarske škole proizišao iz klase Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Krase ga sjajne nagrade: Dekanova i Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2009./2010. i priznanja Summa cum laude za najboljeg studenta generacije, kao i gotovo sve domaće nagrade (Ferdo Livadić, Tribina Darko Lukić te godišnja nagrada Ivo Vuljević). Finoća i koncentriranost tona, kao i ljepota i zaobljenost svake fraze, oblikovana temperamentom hrvatskoga juga, ali i znanjem, ukusom te poštova-

njem tehničkih postulata, rezultirala je zrelošću nastupa cijele večeri, zavidnom za tako mladog glazbenika. Nastup Martine Filjak potvrda je iznimne darovitosti i muzikalnosti, snažnog intelekta i izvanredno strastvenog poniranja u umjetnost sviranja klavira, kao i njezine odanosti i predanosti glazbi uopće. Oduševila nas je sjajnim izborom programa, ljepotom tona, bravuroznošću i vrhunskim znanjem i poštovanjem notnog zapisa. Njezin forte u Lisztovim obradama Bachovih djela za orgulje (znamenita Toccata i fuga u d–molu, BWV 565 i Preludij i fuga u a–molu, BWV 543, obrade Feruccia Busonija i Franza Liszta) zvuči moćno, snažno i zanosno! Program izabran kako i dolikuje trenutku Glazbenih dana Miroslava Miletića. Uz spomenuta djela Johanna Sebastiana Bacha, čuli smo i Varijacije u f–molu HobXVII:6 Josepha Haydna. U drugom dijelu programa izvedena su virtuozna djela Franza Liszta: Dvije legende S.175 posvećene svecima i naslovljene: Sveti Franjo Asiški propovijeda pticama i Sveti Franjo Paulski hoda po valovima. Slijedile su Reminiscencija na operu Lucia di Lammermoor S.397 Gaetana Donizettija i parafraza Koračnice za sultana Abdula Medjida–Khana, S.403. Zgusnuto bogatstvo Lisztovih emotivnih impulsa, romantičnih zanosa i sjetnih i pobožnih razmišljanja, Martina Filjak izvodi snagom dubokog ženskog iskonskog istraživanja koje stavlja u službu tona. Očekujući punoljetnost festivala, napomenimo da su posljednji koncerti u kojima je i sam Miletić mogao uživati bili za pamćenje i svaku pohvalu. Od sada će se Dani održavati njemu u spomen.

Još vrlo vitalni skladatelj prošlog listopada u rodnom Sisku nije krio zadovoljstvo u društvu prvih dama svojega festivala – pijanistice Martine Filjak i umjetničke voditeljice Valentine Badanjak Pintarić

Riječ o čovjeku s mnogo dara — skladatelju i violistu, pioniru elektroničke glazbe, utemeljitelju i voditelju ansambla, pedagogu...

Tiha pobjeda ljepote vještog suvremenog klasičara

Miroslav Miletić skladao je gotovo punih sedamdeset godina, a još je u mladosti vizionarski izjavio da su »pobjede ljepote tihe — što čišće, to tiše...«

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Valentina Badanjak Pintarić

iletić je gotovo sedamdeset godina skladao! Izazov je govoriti o čovjeku s toliko životnog iskustva, toliko mnogo dara, skladatelju, pioniru elektroničke glazbe, utemeljitelju i voditelju Gudačkog kvarteta Pro arte Zagreb, organizatoru, glazbenom pedagogu, istraživaču, poticatelju vrednota hrvatskog kulturnog i intelektualnog života. Kao bliskog i vrijednog suradnika posljednjih godina našega intenzivnog druženja na organizaciji njegovih Dana u Sisku, doživljavala sam ga prije svega kao finog gospodina, duhovitog i realnog, s bogatim iskustvom koje je potpuno nesebično dijelio sa svima koji su ga bili željni čuti. »Još od najmlađih dana z n a o sam

da su pobjede ljepote tihe — što čišće, to tiše...« davno je vizionarski izgovorio, a zatim potvrđivao svojim cjelokupnim djelovanjem, ponajviše svojom »istinitom glazbom«, jednostavnošću iskonskoga izvornog glazbenog idioma, iznikloga iz suvremenih skladateljskih čežnji spram iskustvenosti Novoga. Češko–lička kombinacija Svoje najmlađe dane Miletić je proveo u Jazveniku nedaleko od Siska, u živoj sredini radišnih Čeha. Čehinja Marija Mliha, domaćica, udala se u Sisak za Ličanina Martina Miletića, dobrostojećeg udovca, uglednog majstora s uhodanom krojačkom radnjom u središtu Siska. Sisak je između dva svjetska rata bio ekonomski razvijen, dinamičan grad, uključen u brojne kulturne i glazbene događaje. Kad su Miroslavu bile tri godine, obitelj se odselila u Zagreb jer je otac otvorio krojačku radnju u Vlaškoj ulici. No nekad jedini sisački majstor krojač nije se mogao nositi s već etabliranim zagrebačkim majstorima s uhodanom praksom. Posao je propao, a majka Marija otvorila je restoran i pomogla obitelji da se održi. Prve poduke violine Miletić je dobio kod solo violista zagrebačke Opere, praškog đaka Josipa Novaka, dok je u kućnoj »radinosti« muzicirao s rođakom, violončelistom i kapelnikom. Unatoč očevu protivljenju, klica oduševljenja glazbom urodila je Miletićevim glazbenim životnim opredjeljenjem i posvećenošću. Školovanje je nastavio unutar zagrebačke Humlove violinističke škole u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u razredu Milana Grafa i Humlove učenice Vere Dujmović. Studij violine nastavio je kod Stjepana Šuleka, a nakon dvogodišnje-

Miletić sa svojom kćeri Jasminom i unucima

ga studija u razredu Ivana Pinkave, oko Božića 1952. diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. (To vrijeme oko Božića uistinu je znakovito u Miletićevu životu: oko Božića je zabilježio svoje prve skladbe, oko Božića je diplomirao, a eto i napustio nas je u to vrijeme...) Umjetnička svestranost Tijekom studija pokazao se spremnim i za šire glazbeno obrazovanje pa je kod Antonija Janigra učio komorno sviranje, a privatno i kompoziciju s Branimirom Sakačem, s kojim je poslije i kreativno surađivao. Umjetnička svestranost, koju je otkrivao tijekom studija, kvaliteta je kojom se Miletić ubrzo počeo razlikovati od većine. Iako je studirao violinu i svirao drugu violinu u Kaptolskom kvartetu, još u vrijeme studija spontano se opredijelio za violu, koju je svirao u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb i Zagrebačkoj filharmoniji. Postavši ugledan violist, s pozivima i pohvalama iz cijeloga svijeta, Miletić je kao solist nastupao uz Zagrebačku i Slovačku filharmoniju, Bratislavske filharmoničare i Lenjingradski komorni orkestar. Uz sviranje, od rane mladosti punio je kajdanke glazbenim idejama, a prvi opus datira iz 1947. godine: Duhački kvintet. Četiri gudačka kvarteta, nastala između 1951. i 1962. godine, potvrdila su da će Miletić svoja najoriginalnija

djela posvećivati komornim sastavima za koje je najčešće i skladao. Zanimljivo je da je New York Times za Drugi gudački kvartet — Dalmatinski (1954.) objavio: »To nije bio eksperiment, to je bila glazba«, a izvođen je po cijelom svijetu. Ipak, u njegovu skladateljskom opusu našlo se mjesta za gotovo sve instrumente, glazbene vrste, oblike i stilove. Uz kvartete, do odlaska na stipendiju u Prag 1958. godine, skladao je dvadesetak djela, od kojih neka idu u red njegovih značajnih ostvarenja: Minijature za violinu i klavir (1952.), Suita za gudače (1955.), Ples za violinu solo (1957.) koji je prema ZAMP–ovoj evidenciji najizvođenija skladba hrvatskih skladatelja uopće, Koncert za violu i orkestar (1958.), koji je već iduće godine ovjenčan nagradom Zaklade Gaudeamus iz Hilversuma, a 1960. potvrdio je svoju iznimnost osvajanjem venecijanskog Zlatnog lava za glazbu u igranom filmu Piko. Rješenje u komunikaciji U povremenim boravcima u žarištima glazbene avangarde (Utrechtu, Hilversumu, Salzburgu — gdje je učio kod Lovre pl. Matačića, zatim Edinburghu, Beču, Darmstadtu) stekao je iskustvo s dodekafonijom i elektroničkom glazbom te uspostavio suradnju s uglednim suvremenicima, poput Stockhausena. S tih je putovanja Miletić donosio

magnetofone i opremu na kojoj je izvodio eksperimente, kao vjerojatno jedan od prvih vlasnika studija elektroničke glazbe kod nas. Nešto od svojih pionirskih iskustava s elektronikom unio je u svoja djela (Lamentacija za violu i elektroničke zvukove i dr.). Ipak, prepoznajući svoj put u komunikaciji umjetničkog djela i slušatelja, Miletić ga gradi klasičnim harmonijskim odnosima, bogatom polifonijom i asocijacijama iz — prema njegovim riječima — »našeg uvijek živog i zbog svoje višeznačnosti i gotovo neograničenog broja estetskih poruka zanimljivog folklora«. Uranjanjem u tradicijsku glazbenu baštinu nastaju njegova najizvođenija i najuspjelija djela: već spomenuti Ples za violinu solo i gudački kvartet, Folklorne kasacije, Hrvatska (Međimurska) suita za gitaru, Sonata za violinu i klavir, Sonatina za violinu i gitaru, Mladenove pjesme (na stihove Mladena Rupeca), kao i klavirski koncert Stilske vježbe (1987.) koji se smatra primjerom tzv. »nove jednostavnosti« ili »novog romantizma«. Veći dio radnoga vijeka, od 1959. godine, Miletić je proveo djelujući kao profesor viole na Glazbenoj školi Pavao Markovac. Među svojim učenicima najčešće je spominjao japanskog violinista Masatoshija Hirana koji je došao u Zagreb kako bi ga upoznao i surađivao s njim, što je rezultiralo mnogim izvedbama Miletićevih djela u Japanu, a poslije i osobnim posjetom toj zemlji. Najplodnije razdoblje Ipak, Miletićevo najplodnije razdoblje u pogledu stvaralačkog rada i brojnih inozemnih gostovanja s njegovim gudačkim kvartetom uslijedilo je nakon umirovljenja 1982. godine, nakon više od dvadeset godina djelovanja Gudačkog kvarteta Pro arte Zagreb, koji je utemeljen 1960. godine. Miletić je svoj kvartet programski usmjeravao na izvođenje suvremene glazbe, osobito hrvatskih skladatelja. Svirao je dionicu viole te pokazao izraziti menadžerski talent, koji je kvartetu omogućio gostovanja u Sjevernoj Americi, Kanadi, Africi, Europi, Japanu i diljem bivšeg SSSR–a. Snimili su jedanaest LP ploča, izveli mnogobrojne praizvedbe, često u programima Muzičkog biennala, ostvarivši oko dvije tisuće zajedničkih koncerata. Izravno iskustvo estetike komornoga zvuka rezultiralo je opusom u kojem su i neka od njegovih najizvođenijih djela kojima se Miletić potvrđuje kao vješt suvremeni neoklasičar: III. i IV. gudački kvartet, Plesne scene (1962.), Četiri aforizma za četiri klarineta (1972.), Male skladbe za dvije violine (1983.), Adventsko pjevanje (1989.), Akvarel za kvintet (1995.). Zbog svega spomenutoga, cijeli njegov opus treba promatrati u kontekstu njegove cjelokupne glazbeničke djelatnosti. Uz sve nabrojeno, Miletić se brinuo i o tiskanju i objavljivanju svojih djela i zvučnih zapisa, a bio je aktivan naravno i u radu Hrvatskog društva skladatelja i Europskom društvu violista. (Ulomak teksta s komemoracije za Miroslava Miletića, 15. siječnja 2018. u Hrvatskom društvu skladatelja.)

Valentina Badanjak Pintarić čita svoj tekst na komemoraciji Miroslavu Miletiću u HDS-u I n m e m o r i a m M i r o s l av M i l e t i ć ( S i s a k , 192 5. — Z a g r e b, 2 018 .)

Odlazak druželjubivog gospodina koji nije mistificirao svoj posao Tjedan dana nakon posljednjeg ispraćaja, u dvorani HDS–a prisjetili smo se dragog i odanog člana Društva koji nas je zauvijek zadužio bogatim i pitkim glazbenim opusom Piše: Višnja Požgaj

gledni hrvatski skladatelj, violist i pedagog Miroslav Miletić, rođen 22. kolovoza 1925. u Sisku, umro je 3. siječnja 2018. u Zagrebu u 93. godini. Na komemoraciji održanoj 15. siječnja u dvorani HDS–a, u nazočnosti obitelji, prijatelja, kolega i glazbenika, sjetili smo se dragog i odanog člana HDS–a. Toplo su o njemu govorili tajnik Društva Antun Tomislav Šaban, muzikologinja Valentina Badanjek Pintarić i skladatelj Zoran Juranić, dok se nekoliko glazbenika s kojima je surađivao oprostila njegovom glazbom, koja će i dalje živjeti, s nadom da će i mnoge još neizvedene skladbe ubuduće zaživjeti na koncertnom podiju. Do posljednjeg dana

Miroslav Miletić bio je najstariji aktivni redoviti član HDS–a. Gotovo do kraja života sudjelovao je na mnogim projektima i aktivnostima Društva i često posjećivao koncerte i druge priredbe, živo komentirajući događaje. Uz orkestralno iskustvo violista u Simfonijskom orkestru HRT–a i Zagrebačkoj filharmoniji, te pedagoški rad u ra-

zredu viole na Glazbenoj školi Pavla Markovca, osnovao je Gudački kvartet Pro arte, promičući suvremenu hrvatsku i svjetsku glazbu na mnogobrojnim koncertima i turnejama diljem svijeta, iskazujući pritom veliki menadžerski talent i povezujući Hrvatsku sa svijetom. Omiljeni skladatelj Kao dobro školovan skladatelj kod vrsnih profesora u Zagrebu, Pragu, Hilversumu i Darmstadtu, Miroslav Miletić je skladao mnogo i s lakoćom, na čvrstim temeljima tradicije i folklora, ne bježeći od novih utjecaja, ali izbjegavajući avangardu. Zato su ga glazbenici voljeli, rado svirali i često naručivali od njega nova djela. Pretežito je to bila komorna glazba, ali i orkestralna, koncertantna, vokalna, vokalno–instrumentalna, scenska, filmska, glazba za djecu i razne obrade. Stvorio je jedan od najvećih skladateljskih opusa u hrvatskoj glazbi i dobio niz prestižnih nagrada (Zaklada Gaudeamus, Zlatni lav u Veneciji, Zlatna medalja u Vercelliju, Vjesnikova Nagrada Josip Štolcer Slavenski i kao kruna — diskografska nagrada Porin za životno djelo). Njemu u čast Matica hrvatska u Sisku pokrenula je 2001. Dane glazbe Miroslava Miletića u njegovu rodnom Sisku.

To je tek kratki podsjetnik na sveobuhvatnu osobnost Miroslava Miletića, srdačnog i druželjubivog gospodina

ao voditelj Gudačkog kvarteta Pro arte, skladatelj i violist Miletić razvio je veliki menadžerski talent i povezao Hrvatsku sa svijetom koji nije mistificirao svoj posao i od kojega smo se na komemoraciji oprostili i njegovom glazbom. Čuli smo najprije gitarista Darka Petrinjaka koji je izveo njemu posvećenu Međimursku suitu (za Darka) iz 1974., a klarinetist Bruno Philipp je uz klavirsku pratnju Edmunda Andlera Borića odsvirao Elegiju za klarinet i orgulje. Na kraju su Bruno i Edmund u spomen na Miroslava Miletića izveli još dvije sjetne prigodne skladbe: Adagio iz Koncerta za obou Tomasa Albinonija i Gabrijelovu obou Ennija Moriconea iz filma Misija.

2 3 . D a n i M i l k a K e l e m e n a , 8 . — 2 5 . l i s t o p a d a 2 0 17. u S l a t i n i

Glazba nije ukras, nego društvena vrijednost Ni ovaj put na Festival nije uspio stići sada već 93–godišnji skladatelj koji se publici, organizatorima i novom vodstvu svojega rodnog grada obratio pismom

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Višnja Požgaj

eđunarodni glazbeni festival posvećen uglednom hrvatskom skladatelju Milku Kelemenu (Podravska Slatina, 1924.), počasnom građaninu rodne Slatine i počasnom doktoru Sveučilišta u Zagrebu, i u posljednjem je izdanju nažalost protekao bez Kelemenove nazočnosti. Ipak, zadovoljan postojanjem i kontinuitetom svojega Festivala,

zbog moje neuropatije i bolova u nozi s kojima stalno teško živim. Hvala svima koji su pomogli ili pomažu u organizaciji festivala na bilo koji način. Zahvalan sam gradskim vlastima Slatine što su nas podržavali sve ove godine. Želim čestitati novom čelniku grada i njegovu timu koji su ove godine izabrani na izborima. Gospodine gradonačelniče Ostrošiću, budite vrijedni, uporni i hrabri i radite na dobrobit svih naših sugrađana. Ne zaboravite na kulturu i na naš festival te pomognite koliko možete. Posebno me veseli što je Goran Končar, naš veliki prijatelj i izvrsni glazbenik, uspostavio suradnju DMK–a i Ansam-

Ruske Federacije, koje je kao partner sudjelovalo financijskom potporom uz Ministarstvo kulture RH, Virovitičko– podravsku županiju, Grad Slatinu i Hrvatsku turističku zajednicu. Tako su u programu nastupili ugledni ruski gosti — Moskovski ansambl za suvremenu glazbu i pijanist Vasilij Ščerbakov, profesor na Konzervatoriju Čajkovski i predsjednik Fonda za suvremenu glazbu. Kako se na DMK–u uz ostalo izvode i Kelemenove skladbe, bit će to prilika da se njegova djela i na taj način predstave i u inozemstvu. Na koncertu otvorenja Ščerbakov je

eđunarodni glazbeni festival posvećen uglednom hrvatskom skladatelju Milku Kelemenu u njegovu rodnom gradu, Podravskoj Slatini, predstavlja vrhunce klasične glazbe uz probrana djela njegova bogatog opusa

Goran Končar na violini, Ljerka Končar Gamulin na violončelu i Rus Vasilij Ščerbakov na klaviru

poslao je poruku koju je pročitala direktorica Festivala Jadranka Srdoč na otvaranju 23. Dana Milka Kelemena, 8. listopada 2017. u crkvi sv. Josipa: Pismo Milka Kelemena

»Dragi moji Slatinčani! Gotovo da ne mogu vjerovati da je već dvadeset tri godine prošlo otkako smo osnovali festival u Slatini. Meni je moje rodno mjesto (kao i svakom čovjeku njegovo) posebno važno. Presretan sam što imamo festival i veseli me što će i glazbena škola, iako sam još živ, nositi moje ime. Pitate me kako sam? Imam previše godina i prebolio sam razne bolesti, a neke me još uvijek muče. Najteže je

bla za suvremenu glazbu iz Moskve. Plesne predstave s mojom glazbom bile su uvijek jako uspješne… Hvala Goranu što je pronašao note mojeg Prvog violinskog koncerta i što je uredio partituru. To će biti velik događaj nagodinu za otvorenje. Glazbenicima i plesačima želim uspješne izvedbe, a publici da uživa. Srdačno vas (sve) pozdravljam i želim svima puno zdravlja i uspjeha u radu!« Suradnja s Rusima Goran Končar, član Udruge DMK–a, preuzeo je ove godine brigu o programu u suradnji s Ministarstvom kulture

izveo Petu klavirsku sonatu Aleksandra Skrjabina te je na kraju u dodatku predstavio i svoju skladbu za klavir Rastanak na stihove Borisa Pasternaka. Umjetnik je sudjelovao i u klavirskom triju Sjećanje na Tristana Milka Kelemena i Elegičnom triju Sergeja Rahmanjinova uz violinista Gorana Končara i violončelisticu Ljerku Končar–Gamulin. Na programu je bila i praizvedba Sonate za violinu i violončelo Ljerke Končar–Gamulin. Druge večeri, također u crkvi sv. Josipa, predstavili su se sjajni glazbenici Moskovskog ansambla za suvremenu glazbu (Ivan Bušujev, flauta, Oleg Tancov, klarinet, Mihail Duob, klavir, Roman Mints, violina, i Ilja Rubenštejn, vi-

olončelo). Impresionirali su publiku kao savršeno uigran i virtuozan ansambl u skladbama Aleksandra Skrjabina, Ivana Vyshnegradkyja, Sergeja Prokofjeva, Nikolaia Roslavetesa i Dmitrija Šostakoviča, ali i u impresivnoj Canzoni za flautu i klavir (1983.) Milka Kelemena. Glazbeno–plesna večer Na koncertu 15. listopada u Hrvatskom domu predstavili su se vrsni osječki umjetnici: mlada violinistica Marija Bašić te pijanisti Renata i Ivan Karša. Ivan je izveo sedam komada za klavir Dessins Commentés (1964.) Milka Kelemena, a violinistica Marija Bašić, jedna od najuspješnijih polaznica LAUS akademije u Dubrovniku i Muzičke akademije u Zagrebu, odsvirala je u suradnji s Renatom Karšom dvije Ravelove skladbe: Sonatu br. 2 i koncertnu rapsodiju Tzigane. Klavirski duo Karša na kraju je četveroručno izveo Andante i Allegro Brilliante Felixa Mendelssohna– Bartholdija. Na završetku ovogodišnjeg Festivala održane su i dvije uspješne plesne predstave na Kelemenovu glazbu, obje u Gradskom kinu. U glazbeno–plesnom nastupu s improvizacijama iz Kelemenovih djela sudjelovali su violončelistica Ljerka i violinist Goran Končar, Bojan Miljančić (elektronika) i plesači Ksenija Krutova i Ali Tabbouch. U Plesu o samome sebi autora i koreografa Aleksandra Mišića, u produkciji DMK–a i Masa Dance Company, plesalo se na snimljenu glazbu Milka Kelemena Composé za dva klavira i orkestar (1966.) i Good–bye, my Fancy! za violinu i klavir (1998.). Dodajmo da je u sklopu DMK–a u Zavičajnom muzeju predstavljena knjiga poezije Marije Kenjerić Život, snovi i stihovi. Zaključimo citatom iz Kelemenove knjige Svjetovi zvuka: »Glazba, stara ili nova. Sama za sebe nema smisla. Njome skladatelj otkriva do tada nepoznate regije duha i iznova tumači smisao sveukupnog čovjekovog postojanja. Ona, dakle, nije ukras, već važna društvena vrijednost što proizlazi iz njezina antropološkog djelovanja, iz sposobnosti da se obraća pluralizmu ljudske osobe i da tako obogaćuje individualnost — najveću vrijednost svakog čovjeka.«

I n m e m o r i a m M i l ko Ke l e m e n ( Po d r av s k a S l a t i n a , 3 0. o ž u j k a 192 4 . — S t u t t g a r t , 8 . o ž u j k a 2 018 .)

Oproštaj od hrvatskog velikana nove glazbe Milko Kelemen istinski je zadužio hrvatsku glazbenu kulturu, a Muzički biennale Zagreb, kao njegovo »dijete« trajno je postignuće

ijest o smrti Milka Kelemena zatekla me je u pripremama za put u Stuttgart, gdje sam za nedjelju 11. ožujka imala dogovor s njegovom suprugom Nelom da ćemo ga zajedno posjetiti u domu u kojemu je unatrag nekog vremena stanovao. Bio je tik pred 94. rođendan, a breme bolesti onemoćalo je njegovu koncentraciju. Imala sam dakle avionsku kartu za Stuttgart, jer sam u Ulmu 10. ožujka trebala sudjelovati na konferenciji Sag mir wo die Frauen sind (Reci mi gdje su žene) koju je organizirao Muzej podunavskih Nijemaca, pa je želja da se nađem s Milkom Kelemenom bila logična i ostvariva. Kupila sam, dakle, povratnu kartu Zagreb — Stuttgart — Zagreb, ali nažalost sam tu nedjelju u Stuttgartu provela sama, suosjećajući sa suprugom dragog prijatelja koji je preminuo u četvrtak, 8. ožujka. Stoga, dopustite da se u časopisu Hrvatskog društva skladatelja od Milka Kelemena oprostim više osobnim, a tek manje muzikološki intoniram tekstom. Poseban Gastarbeiter Milka Kelemena upoznala sam 1971. godine u vrijeme održavanja Muzičkog biennala Zagreb, budući da sam kao studentica muzikologije s velikim zanimanjem pratila taj jedinstveni festival suvremene, najnovije glazbe, koji imamo sreću i dalje doživljavati u hrvatskom glavnom gradu. Dakako, svi mi studenti muzikologije dobro smo znali da je utemeljitelj MBZ–a bio upravo Milko Kelemen, skladatelj s adresom u Stuttgartu, a u ono vrijeme profesor na Institutu Robert Schumann u Düsseldorfu. Kako sam osim muzikologije studirala i germanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, itekako me je zanimala situacija u Njemačkoj, i to ne samo glazbena. Naime, tada smo na vježbama iz njemačkog jezika često razgovarali o Gastarbeiterima u Njemačkoj. Milko Kelemen bio je jedan takav slučaj. Samo, poseban, dakako! Osobno je rado pričao o odlasku iz Zagreba, kako je najprije otišao na studij-

ski boravak u Pariz, gdje je studirao s Olivierom Messiaenom, zatim u Freiburg, gdje je radio s Wolfgangom Fortnerom. Doista, završeni studij kompozicije u Zagrebu na Muzičkoj akademiji u razredu Stjepana Šuleka, mladiću izuzetno nadarenom, ali i krajnje znatiželjnom, nije mogao biti dovoljno iskustvo. Svoje je »putešestvije« Kelemen najbolje opisao u dugom tekstu zahvale prigodom dobivanja počasnog doktorata na Sveučilištu u Zagrebu 2014. godine. Važno je pročitati sve govore održane tom prigodom želi li se iscrpno saznati kako je protekao njegov život, ali i što o njemu kao skladatelju zapisuje recentna hrvatska muzikologija iz pera akademika Nikše Glige: (http://www. unizg.hr/fileadmin/rektorat/Istrazivanja/Poslijediplomski/Doktorski_ programi/pocasni_doktori/Milko_ Kelemen_–_knjizica.pdf). Promišljanje arhetipa Milko Kelemen vrlo je rado govorio o arhetipovima kako ih je znanstveno obradio utjecajni švicarski psihijatar i psihoanalitičar Carl Jung, utemeljitelj analitičke psihologije, znanstvenik u čijim je promišljanjima hrvatski skladatelj nalazio mnoga objašnjenja za doživljavanje, pa i stvaranje glazbe. Dakako, poznato je da su djela Milka Kelemena (pra) izvođena diljem svijeta, autor je izuzetno bogatoga skladateljskog opusa i u skladu sa stečenim ugledom dobitnik brojnih međunarodnih priznanja. Kao profesor kompozicije u dugom razdoblju, od 1973. do 1989. godine, na Muzičkoj akademiji u Stuttgartu, obrazovao je, štoviše odgojio, brojne generacije skladatelja koji su u njegov razred dolazili iz mnogih svjetskih država i nacionalnih kultura. Brojna su Kelemenova djela izvođena u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj, a otkako je njegov rodni grad Slatina prije 23 godine utemeljio Dane Milka Kelemena, posvetivši festival svojem počasnom građaninu, Kelemenova djela izvode mnogi ugledni domaći i strani solisti i ansambli. U tom je slučaju važno istaknuti da je u Slatini, na vijest o Kelemenovoj smrti, »na temelju članka 25. Statuta Grada Slatine, gradonačelnik Denis Ostrošić donio Odluku o proglašenju Dana žalosti na području Grada Slatine u ponedjeljak, 12. ožujka.

Dan žalosti se danas u Slatini obilježava isticanjem zastave Republike Hrvatske na pola koplja na svim zgradama u kojima su tijela državne vlasti i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Komemoracija posvećena slatinskom velikanu svjetskoga glasa bit će održana u petak, 16. ožujka u 12 sati u Zavičajnom muzeju Slatina«.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Počasti za života Dobro je kad uglednici za života dožive počasti i kad im suvremenici odaju priznanja. Jer, Milko Kelemen istinski je zadužio hrvatsku glazbenu kulturu, a Muzički biennale Zagreb, kao njegovo »dijete« trajno je postignuće o kojemu je osobno zapisao: »Realizacija MBZ– a, koji je od prvog dana bio uzbudljiv svjetski događaj, europski glazbeni laboratorij i naša škola, na neki je način rezultat intenzivnog učenja, usvajanja novih tehnika, sazrijevanja, moje pune kreativne prisutnosti na svjetskoj sceni i sudjelovanja u samom žarištu razvojnih procesa suvremenog stvaralaštva. Mjerio sam snagu novih ideja i ‘zakona’ u osobnim dodirima s najznačajnijim skladateljima i njihovim shvaćanjima, stoga su mi poticajni bili i ručak sa Stravinskim i diskusija sa Stockhausenom, šetnja s Hindemithom, kupovina s Cageom, svađa s Nonom, intervju sa Šostakovičem, doručak s Dallapiccolom, a sretan sam da sam njih i mnoge druge doveo u Zagreb.« Da, bilo je uvijek zanimljivo i poticajno susretati Milka Kelemena, a osobno sam imala i nekoliko nezaboravnih doživljaja u Njemačkoj, na susretima u Bonnu, gdje mu je počast iskazalo Veleposlanstvo Republike Hrvatske prije preseljenja u Berlin, kao i prigodom koncerta koji sam u njegovu čast organizirala u Berlinu, kad sam bila savjetnica u hrvatskom Veleposlanstvu, dakle kasnih devedesetih godina 20. stoljeća. Milka Kelemena više nema. Ali ostala je njegova glazba i zadatak svima nama da je izučavamo i objavljujemo, a glazbenici izvode. Uvjerena sam da je svijest o tome živa i da će tako i biti.

avršeni studij kompozicije u Zagrebu na Muzičkoj akademiji u razredu Stjepana Šuleka, mladiću izuzetno nadarenom, ali i krajnje znatiželjnom, nije mogao biti dovoljno iskustvo

Počivao u miru Božjem, tamo na groblju u Stuttgartu, dragi prijatelju!

I n m e m o r i a m S a n d r o Z a n i n ov i ć ( Ve l o G r a b l je n a o t o k u H va r u , 2 0. l i s t o p a d a 193 4 . — Lo s A n g e l e s , 6. si ječn ja 2018 .)

Ne zaboravimo ga!

Odlazak još jednog predstavnika skladateljskog naraštaja koji je studirao kompoziciju kod Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Erika Krpan

kladatelj i dirigent Sandro (Aleksandar) Zaninović preminuo je u Los Angelesu 6. siječnja ove godine u 84. godini. Rođen je u Velom Grablju na otoku Hvaru 1934. u uglednoj otočnoj obitelji. Kad se kasnih pedesetih otisnuo na studij u Zagreb,

vođen istinskom motiviranošću i glađu za glazbom i s iskustvom člana Hvarske limene glazbe, zacijelo nije mogao predvidjeti neobičan tijek karijere koja ga je iščekivala. Dirigent i skladatelj Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1961. završio je najprije studij dirigiranja kod Igora Gjadrova, a 1967. kompoziciju u razredu Stjepana Šuleka. Di-

aninovićev je opus nezanemariv dio hrvatske glazbene tvorbe druge polovice 20. stoljeća

rigentsku karijeru počeo je u Zagrebu kao asistent Milanu Horvatu u Simfonijskom orkestru i Zboru Radio Zagreba i u Zagrebačkom kazalištu Komedija. Nemirna duha, u potrazi za nekim novim izazovima, 1967. odlazi na usavršavanje u Los Angeles; 1972. magistrirao je na Odjelu za glazbu Kalifornijskog sveučilišta (UCLA) i iste je godine nagrađen Nagradom Henry Mancini za skladanje i produkciju glazbe za film i TV. Uvjeren da je riječ o sredini u kojoj može nešto postići, 1972. utemeljio je, i do 1976. vodio, Komorni orkestar na Beverly Hillsu. Tada se vraća u Hrvatsku, u Split, s namjerom da pokuša kod kuće dokazati svoje umjetničke mogućnosti. Zapošljava se kao dirigent u Operi HNK–a u Splitu, a istodobno u rodnom Hvaru postaje direktor glazbenog programa Hvarskih ljetnih priredbi. Prema dostupnim podacima, međutim, čini se da se Split i Zaninović nisu baš najbolje razumjeli. Vidi se to i po njegovu rijetkom sudjelovanju u programima Splitskog ljeta tih godina. Za razliku od toga, Hvar mu ukazuje više povjerenja, čak mu omogućuje da pred hvarskom katedralom dirigira Verdijev Requiem. «Koncert je bio moja najveća dirigentska avantura, ali je na kraju umjesto mise za mrtve to zapravo bila negacija smrti, što je najveća stvar«, kazao je Zaninović mnogo godina poslije za jednog od posjeta Hvaru. Ponovno Amerika Očito nezadovoljan statusom u splitskoj opernoj kući, Zaninović se ponovno otisnuo u novu pustolovinu. Godine 1983. preuzima mjesto šefa–dirigenta Simfonijskog orkestra u Nišu, gdje nastoji proširiti reper-

Sandro Zaninović djelovao je u SAD–u, sredini indiferentnoj prema pripadnicima malih naroda

toar i obogatiti sezonu uglednim gostovanjima. Izdržao je tri godine i 1986. vratio se u SAD, da bi nastavio gdje je prije cijeloga desetljeća prekinuo ili počeo ispočetka. Za svih tih godina Zaninović se s nedovoljno uspjeha brinuo o izvedbama vlastitih skladbi. Prvu autorsku večer priredit će mu Hrvatsko društvo skladatelja 2009., obilježavajući njegov 75. rođendan. Ipak, kako nakon povratka u Los Angeles utemeljuje i kao glazbeni direktor vodi Međunarodni komorni orkestar u Los Angelesu, s te će pozicije s uspjehom izvesti i pokoju vlastitu skladbu. Passacaglia za violinu i gudački orkestar (1963.), Varijacije za orkestar (1965.), Improvizacije za dvanaestoricu (1971.), Muzika za violinu, violončelo i orkestar (1974.), Trio breve (in modo classico) (1979.)…. mali je izbor Zaninovićevih skladbi koje bi valjalo zapamtiti. Tijekom daljnje karijere Zaninović je bio aktivan na mnogim područjima, «od pijanista s bendom Mexicali Brass do gostujućeg dirigenta s komornim orkestrom iz San Francisca«. Neprestance u traganju za novim mogućnostima, Zaninović se pokušao baviti i izdavaštvom ne bi li u tamošnjoj sredini uspio afirmirati ponešto od hrvatske glazbene umjetnosti. Bio je to i pokušaj da za svoj trud nađe i partnere u domovini, ali nažalost nije u tome uspio. Koliko se god trudio da opstane i profesionalno se afirmira u sredini indiferentnoj prema pripadnicima malih naroda, podjednako se trudio sačuvati veze s domovinom, gotovo idealistički vjerujući u svijet umjetnosti koji svima podjednako pripada. Kao što često biva s onima koji prerano napuste hrvatsku domovinu, nepravedni je zaborav njihova rada najčešći odgovor na njihov odlazak. Rijetki su autori koji su sačuvali u Hrvatskoj svoje mjesto unatoč karijeri izvan domovine. Sad kad ga više nema, pitamo se što se to dogodilo sa Sandrom i njegovom glazbom, jer njegov je opus nezanemariv dio hrvatske glazbene tvorbe druge polovice 20. stoljeća.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

R a z g ovo r s a s k l a d a t e l j e m : To m i s l a v U h l i k

Ne smeta mi što me doživljavaju kao folklornoga skladatelja, premda se ne osjećam takvim Povod razgovoru je novi CD Rucneri sviraju Uhlika, u izdanju tvrtke Cantus d.o.o. Razgovarala: Maja Stanetti

iše od sto djela sadrži opus Tomislava Uhlika, skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga na Odjelu za glazbenu kulturu zagrebačke Muzičke akademije. Skladbe piše za soliste i komorne sastave, simfonijski orkestar, ali i za zbor, amaterske ansamble, harmonikaški orkestar ili tamburaše. Izražena je i njegova dirigentska aktivnost, osobito zapažena u Kazalištu Komedija, gdje je predvodio niz izvedbi mjuzikla i opereta, a gostuje i u Hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu i Osijeku. Njegova su djela sni-

mljena na više nosača zvuka, a svježe je objavljen CD Rucneri sviraju Uhlika, predstavljen na svečanom koncertu uz 20. obljetnicu ansambla, 18. veljače 2018. u Maloj dvorani Lisinski. Najbolja motivacija Nije to prva snimka vaših djela. Koliko je važno da se djela trajno zabilježe? Mislim da je jako važno, kao i da se objave na internetu, gdje ljudi najviše slušaju. Imam svoj kanal na YouTubeu, na kojem sam objavio dosta zvučnih zapisa, uglavnom privatnih, jer su izdavačka prava, nažalost, često problem. Nema čega se niste dotaknuli u skladateljskom dijelu svojega

glazbeničkog angažmana, od zborova do puhačkog orkestra. Koliko su prisutni ansambli i solisti utjecali na vaš rad? Gotovo sve što sam napisao, a tu ima i dosta obrada i parafraza, nastalo je na zamolbu ili temeljem narudžbe konkretnih osoba, ansambala ili ustanova; nikad nisam najprije nešto skladao pa onda išao tražiti izvođača. U većini slučajeva bili su to umjetnici koje sam osobno poznavao i pratio njihov rad. Motivacija je uvijek bila snažna, premda sam ponekad isporučio i nešto što se naposljetku pokazalo prezahtjevnim, naročito u slučaju amaterskih ansambala.

mam svoj kanal na YouTubeu, na kojem sam objavio dosta zvučnih zapisa, uglavnom privatnih, jer su izdavačka prava, nažalost, često problem.

Katkad vas se doživljava kao 21

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

ikad nisam najprije nešto skladao pa onda išao tražiti izvođača. Sve sam pisao na narudžbu osoba, ansambala i ustanova.

zališta 1895. godine. U to sam vrijeme uporedno s radom u kazalištu studirao i dirigiranje na Muzičkoj akademiji, u razredu Igora Gjadrova, pa sam u Komediji položio i dio diplomskog ispita, ravnajući pop–operom Romeo i Julija Veseljka Barešića, koji je, uz Peru Gotovca, bio stalni dirigent toga kazališta. Početkom devedesetih Gotovac je otišao u mirovinu, a ja sam odmah postavljen na njegovo mjesto. Stjecajem okolnosti, u idućih pet ratnih godina ostao sam nenadano sam. Dio sam predstava naslijedio, ali dobio sam i priliku postaviti nove. Posve neočekivano došlo je, naime, do svojevrsne renesanse operete. To mi je kao novopečenom dirigentu bio velik izazov. Zapravo, držim da je opereta, gledano s dirigentskog stajališta, zahtjevnija od mjuzikla, a nerijetko i od opere. Najprije smo, u suradnji s HNK–om u Osijeku, obnovili Kneginju čardaša, zatim Baruna Tren-

skladbe bile su prvo što sam, kao član Zbora Joža Vlahović, analizirao sjedeći na probama i prateći kako im maestro udahnjuje život. Stoga su i moji prvi uglazbljivački pokušaji uključivali njegov način promišljanja. Slično je bilo i glede tretmana, primjerice, puhaćih glazbala, naročito klarineta, koji je on obožavao. Ipak, s vremenom je ta sličnost, čini mi se, izblijedjela. Uspio sam nekako zaploviti novim jedrima. U harmonijskom smislu često se služim džezističkim akordima, vodeći pritom računa i o horizontalnom kretanju, i to na način svojstven vokalnoj polifoniji. To sam nekako usvojio skladajući isprva pretežito za zborove. Vodim, dakle, računa o logičnoj konfiguraciji svake dionice, bila ona vokalna ili instrumentalna. S druge strane, što smo već spomenuli, koristim se folklornim elementima, a to je i Cossetto radio, a i mnogi drugi. U posljednje me vrijeme zabav-

na. Iskustvo koje sam stekao na tom području bilo je glavni razlog što sam uopće došao na Akademiju. Kao i kod drugih kolegija, u svakoj generaciji nađe se pokoji student ili studentica koji pokažu nešto više zanimanja od drugih. To je, naime, obvezatan, ali ne i glavni predmet na tom studiju. Najbolje je doma Uz ostalo, dobitnik ste i ugledne Nagrade Slavenski. Koje su vam nagrade, a koje vlastito djelo najdraže, ako se smije pitati. Sve su mi nagrade jednako drage i sve sam ih dobio ovdje, »doma«, u Hrvatskoj. Zapravo sam snažno vezan uz moj rodni Zagreb. Premda sam svojedobno pokušavao kao dirigent otići na usavršavanje u inozemstvo, drago

»folklornog« skladatelja vrlo pitkog rukopisa. Kako vam se to danas čini? Smeta li vam to »doživljavanje«? Ne smeta, premda se ne osjećam takvim. Ali ljudi stvaraju svoje predodžbe i tu se ne može ništa promijeniti. To je zbog toga što sam na samom početku svoje profesionalne karijere bio vezan uz Lado. Ondje sam se »natopio« folklorom, koji iako blizak izvornom, ipak nije bio lišen stanovite stilizacije. Poslije sam u toj stilizaciji otišao još dalje pa pravi folkloristički čistunci zapravo zaziru od takvih mojih uradaka. U biti, najviše volim klasični jazz. Naročito eru swinga. Jazz–pijanizam i sviranje u triju mi je nedosanjani san. Ali što zbog svojih pijanističkih nedostataka, što zbog percepcije u javnosti, s time ne bih napravio bogzna što pa mi je drago da sam, prihvativši folklor kao motiv, oblikovao glazbu koja se, čini se, mnogima ipak sviđa. Renesansa operete Vaš dirigentski anažman bio je vezan uz Komediju. Što o tome želite ispričati?

To je bilo najsretnije i najaktivnije razdoblje u mojoj dirigentskoj karijeri, premda jednim dijelom zasjenjeno ratnim vihorom. Došao sam u Komediju kao korepetitor, nakon godine i pol provedene u Baletnoj školi na zagrebačkom Ilirskom trgu. Kazalište se tada renoviralo i nisu se igrale tzv. »velike« predstave, ali u tijeku su bile glazbene probe za novi mjuzikl Grgića i Kabilja Car Franjo Josip u Zagrebu, čiji je motiv bilo svečano otvaranje zgrade Hrvatskog narodnog ka-

Tomislav Uhlik uz članove Kvarteta Rucner (Snježanu i Dragana Rucnera, te Sidoniju Lebar) i njihova stalnog suradnika, američkog bandoneonista Petera Soavea

ka. Potom sam kao gostujući dirigent u HNK–u u Zagrebu, s Krunoslavom Cigojem kao redateljem, postavio Veselu udovicu s tri solističke postave. U Komediji sam nadalje premijerno izveo Madame Troubadour Srećka Albinija, zatim Groficu Maricu te mjuzikle Kralj je gol i Tko pjeva, zlo ne misli, sve u režiji Vlade Štefančića, od kojega sam najviše naučio. Kako biste opisali svoj rukopis? Koje su smjernice? Možda nikad ne bih postao skladateljem, a ni dirigentom, da nisam susreo Emila Cossetta. Njegove zborske

lja parafraziranje za klavir. To je vrsta obrade neke postojeće melodije ili jednostavnije skladbe, kao što je šlager, ali uz znatniji odmak od izvornika, s akcentom na virtuoznost te uz primjenu radikalnijih harmonijskih rješenja.

mi je što sam naposljetku ostao kod kuće, uz obitelj i prijatelje. Što se pak tiče djelâ, neka su mi draga, a neka mi idu na živce. Ironijom sudbine, pokazalo se da potonja bolje prolaze kod slušatelja.

Predajete i teorijske predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Koliko su studenti motivirani? Koliko žele saznati?

Što je sljedeće što želite ostvariti, raditi ili o tome davno sanjate?

Predajem dva kolegija na trećoj i četvrtoj godini Studija glazbene pedagogije. Jedan se zove Priređivanje za ansamble; u njemu je sadržano ono čime se intenzivno bavim više od trideset godi-

Ne sanjam više kao prije. Mnoge sam snove već ostvario. Volim provoditi vrijeme kod kuće, u svojoj radnoj sobi, nerijetko baveći se i posve neglazbenim sadržajima, ili pak šetati, razmišljati, biti u svojem svijetu...

M i C R O f e s t — m e đ u n a r o d n i f e s t i v a l m i k r o t o n a l n e g l a z b e , 2 7. i 2 8 . l i s t o p a d a 2 0 17. u p r o s t o r i m a Te a t r a &T D u Z a g r e b u

Prostor za interakciju Piše: Lea Kulaš

otkraj listopada 2017. održan je drugi dvodnevni međunarodni festival mikrotonalne glazbe miCROfest u organizaciji Hrvatske udruge mikrotonalnog umjetničkog stvaralaštva (HUMUS) te njezina predsjednika, idejnog začetnika i umjetničkog voditelja Festivala Zorana Šćekića. Taj svestrani umjetnik, gitarist, teoretičar i skladatelj koji umjetničke vizije ostvaruje unutar jazz i suvremene glazbe, proširio je vlastite vidike bavljenjem mikrotonalnom glazbom ili ljestvičnim sustavom koji kao najmanje intervale rabi one koji su manji od male sekunde. Pritom, zaokupljaju ga oba smjera mikrotonalne glazbe — onaj koji oktavu dijeli na jednoliko temperirane razmake te onaj koji oktavu dijeli na razmake koji nisu jednoliki — unutar kojega se fokusira na cjelobrojne omjere ili prirodne intervale. Odgovor Pitagori

Na tom je području ponudio odgovor na Pitagorin problem očuvanja prirodnih intervala te razvio teoriju glazbeno– geometrijskog sustava s točnim matematičkim rješenjima, čije je karakteristike, mogućnosti i ograničenja detaljno opisao u knjizi Five limit intervals — theory & praxis, ali i na posljednjem festivalskom predavanju. Da bi svoju teoriju učinio dostupnom glazbenoj praksi, osmislio je inovativnu Z–board klavijaturu s kojom je na 576 prostorno svrstanih tipki moguće izvesti sve modulacije, čuvajući pritom savršenost omjera Pitagorinih prirodnih intervala. Kako instrument izgleda, bilo je prikazano na videoprezentaciji na izložbi Panmonizam (grčki: pan — sve, monos — jedan) koja se održala 28. listopada, u drugom dijelu festivalskog programa rezerviranom za predavanja i okrugli stol. Izložba je nastala kao dio istoimenog multimedijskog projekta iz 2015. godine, čiji je cilj, uz popularizaciju tradicijske i suvremene mikrotonalne glazbe u Hrvatskoj, jednostavnim i pristupačnim načinom svim zainteresiranima otkriti zajedničke korijene znanosti i umjetnosti te primjenom različitih disciplina opisati jedan fenomen — odnos dviju ili više frekvencija. Izložba je, osim mikrotonalne klavijature, uključila pre-

zentaciju još jednog Šćekićeva izuma — harmonografa Lira Spectrum koji istovremeno reproducira glazbu koja je ritmički i intonacijski analogna crtežima koje stroj iscrtava. Upravo ti crteži, ali i fotografije te 3D modeli Lissajousovih krivulja oduševili su ostale predavače te ih potaknuli na raspravu održanu u komornoj i opuštenoj atmosferi u kafiću Teatra &TD, koji je poslužio i kao izložbeni prostor. Enharmonijska klavijatura Da Šćekić nije osamljen u gradnji novih mikrotonalnih instrumenata, dokazao je ambiciozni austrijski sastav Dsilton koji su osnovali klavijaturist Georg Vogel i gitarist David Dornig. Njihova autorska glazba temelji se na cjelobrojnim ritmičkim i intonacijskim intervalima unutar 12–tonske i 31–tonske jednolike podjele oktave, a izvode je na instrumentima koje su sami kreirali. Uz Dornigovu 31–tonsku električnu gitaru, Vogel muzicira na instrumentu sastavljenom od tri različite klavijature, među kojima je najveću pozornost privukla enharmonijska klavijatura koja spaja zvuk električne gitare i klavikorda. Premda takav instrument naočigled djeluje kao jednostavan tromanualni instrument kakav rabe i drugi instrumentalisti, kombinatorika različitih selekcija tonova na tri klavijature uistinu je zahtjevan zadatak koji je Vogel potpuno savladao. Prepuni dojmova s njihova koncerta, na kojem su izveli ciklus od devet povezanih glazbenih komada obojenih jazz prizvukom, publika koju su činili isključivo sudionici programa imala je mnogo pitanja o njihovim skladateljskim pristupima i instrumentima na koje je dvojac rado odgovarao. Posve opravdano, svi prisutni su se jednoglasno složili da su upravo oni budućnost mikrotonalne glazbe. Nakon mikrotonalnog svijeta u jazz ruhu, uslijedio je nastup poljskog sastava Sonus Akrobata koji improvizacijama istražuje zvučne potencijale timpana i gitare bez pragova utemeljene na tradiciji europske slobodno improvizirane glazbe, s utjecajima ethno– trance glazbe. Njihov nastup poslužio je kao izvrstan uvod u free jam session na koji se odazvala i nekolicina glazbenika iz publike koji su s izvođačima s koncerata uronili u istraživanje bogatstva suvremene harmonije i kolorita mikrotonaliteta. U melankolično nas je pak raspoloženje unio kanadski umjet-

nik Noah Jordan koji je u mikrotonalnom indie stilu izveo nekoliko autorskih pjesama na svojoj 15–tonskoj akustičnoj gitari, prilagođavajući i svoj glas zanimljivim alternativnim sustavima ugodbe o kojima je više govorio u seriji predavanja. Tradicijska mikrotonalnost Premda je publika doista otvoreno i s oduševljenjem prihvatila sve izvođače, posebne simpatije osvojili su Skladatelj Zoran Šćekić predstavlja svoj mikrotonalni sustav predstavnici hrvatske tradicijske mikrotonalne glazbe, pučki pjevači iz Vrbanja s oto- pustio priliku istaknuti važnost našeg ka Hvara koji su izveli gregorijanski na- Josipa Štolcera Slavenskog koji se još pjev Gospin plač iz procesije Za križen. tridesetih godina 20. stoljeća zanimao Upravo taj napjev poslužio je kao inspi- za astroakustička istraživanja u kojima racija skladbi Devet fragmenata za alt– je pokušavao pronaći poveznicu izmesaksofon Zorana Šćekića koju je izveo đu Sunčeva sustava, periodnog sustamultiinstrumentalist Berislav Antica. Za va elemenata i tonskih nizova, ali i za nastanak djela bio je potreban intenzi- netemperirano narodno pjevanje koje van višemjesečni rad skladatelja i sak- je nastojao dovesti u vezu s prirodnim sofonista na proučavanju, analiziranju i alikvotnim nizom. Kao iznimno zanimljitranskribiranju napjeva te osmišljavanju vu skladbu istaknuo je Slavenskijevu sustava notnog bilježenja mikrointer- Muziku za četiri trautonija i timpane u valskih struktura, koji je rezultirao im- kojoj je skladatelj eksperimentirao s netemperiranim ugodbama i četvrtstepepresivnom i uvjerljivom skladbom koja nom glazbom. se poigrava motivima napjeva i suvremenim skladateljskim tehnikama. Ništa Budući da su na Festival pozvani zamanje uspješna, no pisana drugačijim ista izvrsni glazbenici i vodeći svjetski skladateljskim jezikom, predstavljena stručnjaci mikrotonalnog svijeta, maloje još jedna Šćekićeva skladba Hybrid brojan odziv publike, bez ijednog člaStates u izvedbi harfistice Diane Gru- na Hrvatskog društva skladatelja, probišić Ćiković. Ta pitoma enharmonijska fesora ili studenta s Muzičke akademije studija za harfu u tzv. prirodnoj intona- Sveučilišta u Zagrebu — koja je najviša ciji i jednoliko temperiranom sustavu glazbena obrazovna institucija u Hrvatzbog klasične postave dionica (melodi- skoj — uistinu je iznenadio i razočarao. ja i pratnja) te jasne strukture, omogu- Je li razlog u bojazni od nepoznatog, ćava slušateljima pažljivo osluškivanje od rušenja ustaljenog temperiranog transformacija nijansi zvuka prilikom glazbenog sustava i dominantnog načestih enharmonijskih promjena. Osim čina ugađanja instrumenata, svjesnog te pitke skladbe, sjajna harfistica pra- odabira nepodupiranja razvoja mikroizvela je djelo Harp–graph talijanskog tonalitetne glazbe u Hrvatskoj, nezaskladatelja Ivana Cancialosija koji je go- interesiranosti javnosti za taj akustički vorio o svojoj fascinaciji spajanja vizu- fenomen ili je pak uzrok slabiji markealnih umjetnosti i glazbe. Kao posljed- ting i promjena prošlogodišnje lokacije, nje djelo na harfi izvela je egzotičnu če- s prostora Muzičke akademije na protverostavačnu skladbu AnRa inspirira- store Teatra &TD, ostaje nam samo nanu različitim kulturama u različitim epo- gađati. Ipak, komorna atmosfera, nahama i geografskim područjima. Djelo ročito drugog festivalskog dana, omopotpisuje Johannes Kotschy, potpred- gućila je da svako predavanje postane sjednik Međunarodnog društva mikro- prostor za interakciju i neposredno ditonalne glazbe iz Austrije koji nije pro- jeljenje iskustava i dojmova.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Festival predstavlja svu onu glazbu koja sadrži intonacijske sustave kakve ne možemo čuti unutar danas dominantnog načina ugađanja instrumenata

C i k l u s C a n t u s A n s a m b l a 2 7. s t u d e n o g a 2 0 17. u m j e s t o u Laubi održan u Hrvatskom glazbenom zavodu

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Za ukupno

490

Piše: Martina Bratić

ednom večeri obuhvatiti djela čak osam suvremenih domaćih skladatelja čini se kao rijedak i izoliran slučaj za jedan koncert izvan festivalske matrice, a kad se u istoj godini »poklopi« i činjenica da svih osmero slavi okrugli rođendan, veliko glazbeno slavlje čini se kao najmanje od događaja koje bi trebalo upriličiti. Takvo je slavlje i ovaj put priredio vječni promicatelj suvremenoga domaćeg glazbenog izraza, Cantus Ansambl, koji je u sklopu svojega koncertnoga ciklusa, 27. studenoga, u Hrvatskome glazbenom zavodu, objedinio djela osmero skladateljâ, nazvavši koncert 490 godina hrvatskih skladatelja.

godina hrvatskih skladatelja

Slatka bjesnoća Izvodeći djela od najstarijih do najmlađih predstavnika, koncert je otvorila skladba Željka Brkanovića, koji, uz još dvojicu predstavljenih skladatelja — Dubravka Detonija i Josipa Magdića, u 2017. godini slavi 80. rođendan. Brkanovićeva skladba Karijatide za alt–tripleks, komorni ansambl i elektroniku, nastala 1978., višeslojna je zvučna kreacija koja, s dvije snimljene altovske dionice i trećom u živoj izvedbi, pojačana elektronikom i ritmički dinamičnom dionicom komornoga orkestra, ispunjava prostor tonskim bojama uz gotovo enformelovski pristup strukturi. Nastup Martine Gojčete Silić uvjerljivo je ostvario puninu altovske dionice, iako su prema kraju skladbe, u »čišćenju« zvuka i ogoljavanju pisma na samo dva vokala u kontrapunktskom kretanju, ritamska iskliznuća snimljenoga, odnosno, »živoga« glasa, bila jasno čujna.

U naslovu koncerta objedinjene su godine osmero hrvatskih skladatelja koji slave životne obljetnice: Željko Brkanović (80), Dubravko Detoni (80), Josip Magdić (80), Zoran Juranić (70), Ivo Josipović (60), Olja Jelaska (50), Dubravko Palanović (40) i Tomislav Oliver (30)

Vedran Metelko

Cantus Ansambl na podiju Hrvatskog glazbenog zavoda

Život i djelo Dubravka Detonija cantusovci su i ovom prilikom proslavili skladbom koju često i rado izvode, njegovim dolce furiosom za komorni orkestar; kako i naslov sugerira — slatkom i bjesnećom prapričom o univerzalnim dihotomijama i njihovim suigrama. Cantus »Ogulini Magae«, op. 183, naziv je skladbe Josipa Magdića, posvećene upravo Cantus Ansamblu prilikom njihova utemeljenja 2001. godine, koja se na zanimljiv način poigrava glazbenom programnošću, odnosima intervala, principima fuge te kombinatorikom dvanaesttonske tehnike. Razložno i zvučno delikatno Magdićevo pismo Ansambl je ovom prilikom prezentirao krajnje koncentrirano i koncepcijski zaokruženo.

Željko Brkanović i Martina Gojčeta Silić

Ivo Josipović i Berislav Šipuš

Zoran Juranić

U istoj izvođačkoj maniri iznesena je i skladba Zorana Juranića Ciaccona concertance, s dekonstrukcijom žanra i formalnih struktura kao okosnicom, u kojoj autor crpi neograničene mogućnosti različitih varijacijskih tehnikâ, na taj način prostirući svoje zvučno platno. Još jedan slavljenik večeri, Ivo Josipović, koji ove godine proslavlja 60 godina života, publici se predstavio svojom skladbom iz 2003., naziva Musicam psalite, pisanom za gudački kvartet, flautu, klarinet, trubu, klavir i udaraljke, a koja je, kako sâm autor kaže, »zamišljena prema ideji ditiramba, kao hedonističko uživanje u muziciranju, koje svakom od muzičara pruža priliku da pokaže svoje umijeće i predanost melodiji i ritmu«. Programnost kao rezultat autosugestivnosti i impresijâ posredovanih vlastitim osjetilima, koncepcijska su baza trostavačne skladbe Leptiri, iz 2005., skladateljice Olje Jelaske, uz čiji su 50. rođendan cantusovci odlučili izvesti upravo njima posvećenu skladbu, odnosno, »tri živopisne minijature zamišljene kao svojevrsni work in progress«, kako pojašnjava autorica. Djelo Dubravka Palanovića i njegovih 40 godina proslavljeni su izvedbom njegove skladbe Mozaik iz 2009. godine, pisanim za devet instrumenata. Nadahnuto načelom slaganja, supostavljanja i raznolikosti materijala, djelo čini duhovit ali tehnički nimalo bezazlen poligon za stvaranje. Uz živopisan spektar tonskih boja, neprekinutu smjenu karakterâ i raspoloženjâ, napeta dinamičnost koju Palanović objedinjuje i dalje prisutnim formalnim okvirom, Cantus Ansamblu poslužila je i kao poligon za dokazivanje, svjedočeći o uigranosti koja nije opadala ni do potkraj koncerta. Posljednji u nizu, najmlađi po godinama, 30–godišnji Tomislav Oliver, slavio je uz svoju skladbu Asterion, pisanu za violončelo i ansambl, a posvećenu upravo drugome solistu večeri — violončelistu Vidu Veljaku. Sadržajno gotovo isključivo usmjeren izgradnji solističke dionice, ali uz živopisan i zvučno raznolik pozadinski tretman ansambla, Asterion funkcionira kao auditivni niz asocijacija vezan uz priču o minotauru i Tezeju, u čijoj bi ovovečernjoj izvedbi svakako valjalo upozoriti na tehnički izbrušen i dinamički dorađen nastup Vida Veljaka. Opravdano (pre)duga koncertna večer na svečan je i hvalevrijedan način proslavila 490 godina hrvatskih skladatelja, u isto vrijeme još jedanput učvrstivši i tezu o misiji i umjetničkome poslanju Cantus Ansambla.

Koncer t u cik lu su Cant u s A ns am bla 22 . si ječn ja 2018 . u z ag r ebačkoj Laubi

Cantus Benelux

Vedran Metelko

L Piše: Maja Stanetti

drugoj polovici siječnja Cantus Ansambl posvetio se glazbi zemalja Beneluxa u starom dobrom prostoru Laube koja je kao smišljena upravo za izvedbe glazbe 20. i 21. stoljeća. U takvom prikladnom ambijentu, u Cantus Ansambl može se imati puno povjerenje. Dvadesetak glazbenika i pridruženi kvartet saksofona. Lauba je bolji prostor, premda je za publiku koja stiže s gradskog istoka malo udaljeniji. Dalji, ali bolji nego dugogodišnje obitavanje u Maloj dvorani Lisinski. U bivšoj tvornici, u antracitnoj Laubi usput se uvijek može »baciti oko« na kakvu, ponekad i izazovnu izložbu slika ili skulptura s kojima se može dodatno »porazgovarati«. Uvodni razgovori

Novost na koncertu u novoj, 2018. godini, bila je da se i prije početka koncerta Cantus Ansambla u Laubi razgovara. S Davorinom Kempfom razgovarao je Ante Knešaurek, orguljaš i skladatelj s pravom mjerom za trajanje, naizgled jednostavno i nadasve kompetentno. Vjerojatno bi se iz toga razgovora svi bezrezervno složili s jednom Kempfovom naizgled usputnom konstatacijom. Otprilike: nakon svih glazbenih iskustava iz prošlosti, pa onih razgradivih struktura iz prošloga stoljeća, ostaje

novo građenje iz »poznatih elemenata«. Dakako, u mjeri u kojoj ih se poznaje, a erudit poput Davorina Kempfa zacijelo zna o čemu govori. Klavirski sekstet In modo classico za kvartet saksofona i komorni ansambl na sreću se našao u središtu programa kako bi se slušatelji oporavili od »beneluških« istražitelja raspoloživih glazbenih materijala. Savršen omjer kvarteta saksofona Ardemus, preklanjskog samoborskog pobjednika Natjecanja Ferdo Livadić, kvarteta koji predvodi Lovro Merčep na alt–saksofonu u zajedništvu s ansamblom koji čine cantusovci. Nemoguć sastav. Boli glava. Moguć, moguć, itekako moguć, a može promišljeno i precizno biti »klasika«. I tako je In modo classico i mjestom u programu i kakvoćom ostao središtem večeri. Istraživanja i ispovijesti Ostalo je bila pretenzija i novo istraživanje ili neke osobne glazbene ispovijesti. Čak su dvije skladbe praizvedene u Laubi: ni više ni manje nego antologija snova, Dream Anthology za kvartet saksofona, Nizozemca Tijmena van Tola. Snoviti i valjda atraktivni košmar, duhovit ili ne, koji je svladao kvartet saksofona Ardemus. Druga praizvedba je bio svježi (2017.) završni Triptih za komorni ansambl Marcela Wenglera iz Luksemburga, skladba nadahnuta zagonetnom simbolikom slikarstva Hieronymusa Boscha. Dojmovi preneseni u drugi medij postaju krajnje upitni, osobito kad podsjećaju na mladenač-

Vedran Metelko

Cantus Ansambl u Laubi

auba je bolji prostor za suvremenu glazbu koncertnog ciklusa Cantus Ansambla od njezina dugogodišnjeg obitavanja u Maloj dvorani Lisinski

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Koncert posvećen stvaralaštvu zemalja Beneluxa

Uvodni razgovor vodio je skladatelj i orguljaš Ante Knešaurek (na slici između gosta iz Luksemburga, skladatelja i dirigenta Marcela Wenglera, i skladatelja Davorina Kempfa)

ka oduševljenja s razlogom ili bez njega. Lijepim nazivom nas je obradovao i Georges Lentz, također iz Luksemburga. Njegova skladba za klarinet, violinu, violončelo, udaraljke i klavir nosi naziv Nguurraa. Dakako nadahnuta je, pogodite, skitnjama po australskoj pustinji. Lentz meditira s australskim Aboridžinima (ab origine), a Nguurraa znači svjetlost. Na što se prosvijetlismo. Mehr Licht, reče Faust. Nego što. Can-

tusova večer Beneluxa u Laubi počela je skladbom Cardhu relativno nedavno preminulog (2015.) belgijskog skladatelja Luca Brewaeysa, znanog starijoj bijenalskoj publici. Njegov Cardhu za komorni ansambl nježno je i inteligentno podsjetio na neka vremena spektralnih istraživanja zvukovnosti. Cardhu je pretposljednja skladba iz ciklusa koji se prigodno zove Single Malt Whisky. Uzdravlje!

Skladateljica Helena Skljarov — dobitnica stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz kojim raspolaže HDS

Ususret svojoj prvoj operi Na početku rada na novom djelu mlada skladateljica mnogo razgovara s profesorom Šipušem, a sve dok nema jasnu viziju cijele skladbe, i ne počinje skladati. Zatim stvara skice u kojima ocrtava atmosferu, boju i dinamiku napetosti djela, a kad zapne, mentor joj svaki put pomogne i pravilno je usmjeri u daljnjem stvaralačkom radu solo instrument, poput najranijeg djela Fantazije za klavir, violinske skladbe Façons de parler façons de voir, na kojoj je radila s Irvineom Ardittijem, ili Četiri slike Paula Kleea za gitaru, što je dobar primjer likovnih i književnih poticaja, u kojima Helena Skljarov oduvijek nalazi inspiraciju. Jedno ime koje pritom posebno izdvaja (između ostalog i zbog vlastite fascinacije zrakoplovstvom) jest Antoine de Saint–Exupéry, čije će joj literarno djelo u budućnosti zasigurno poslužiti kao predložak za novo djelo.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Ivana Jurenec

erijetko se dogodi da se, iako osoba ima stvaralački nagon, skladateljskim radom počne baviti relativno kasno, i to na inicijativu nekog drugog. Slučaj je to i s Helenom Skljarov, studenticom četvrte godine kompozicije na Muzičkoj akademiji. Završila je osnovnu i srednju glazbenu školu kao klaviristica te je 2011. upisala studij muzikologije.

Prijavivši se na natječaj za dodjelu stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz koju svake godine dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja zahvaljujući oporuci bračnog para, mlada je autorica priložila sve svoje skladbe. Komisija u sastavu Sanda Majurec, Zoran Juranić i Silvio Foretić odlučila je da je od sedam kandidata njezin opus najcjelovitiji te da pokazuje najviše potencijala za daljnji umjetnički razvoj.

Studij muzikologije Tijekom studija, profesori Ante Knešaurek i Berislav Šipuš primijetili su da joj dobro idu teorijski predmeti te su je poticali na razmišljanje o studiju kompozicije. Iako se i u osnovnoj školi bavila skladanjem, bio je to prvi put da ju je netko ozbiljnije usmjerio prema mogućnostima stvaralačkog rada. Već iste godine Helena Skljarov upisala je kompoziciju u klasi Berislava Šipuša, ostvarivši na taj način dugogodišnju nutarnju želju. Na studiju muzikologije, a posebno radeći na diplomskom radu kod akademika Nikše Glige (Schönbergov Erwartung kao zakorak u atonalitet) imala je priliku bolje upoznati glazbu 20. i 21. stoljeća te analitički pristup djelu, što joj je pomoglo u proučavanju forme, orkestracije i tehničke strane stvaralačkog procesa. Puno povjerenje

Promišljajući glazbu i slijedeći koncepciju studija, Helena Skljarov u skladanju počinje od zadanog sastava. Kako sama ističe, njezin mentor Berislav Šipuš ima povjerenja u nju, stoga joj dopušta određene slobode, između ostaloga i u odabiru instrumenata. S obzirom na to da joj se sviđaju zvuk i izvedbene mogućnosti harfe, nju i svoj matični instrument — klavir — često pridodaje prvotno zamišljenom sastavu, a sklonost pokazuje i prema vokalnom izričaju. Slučaj je to i u monooperi Il Sogno za sopran, zbor, orkestar i elektroniku, na čijem drugom činu trenutačno radi. Tu najsveobuhvatniju skladbu smatra svojevrsnom pripremom za diplomsku skladbu — veliku operu. Helena Skljarov gaji zanimanje

Usavršavanje u inozemstvu

elena Skljarov želi nastaviti studij kod Vladimira Tarnopolskog u Moskvi, u čemu će joj stipendija Matz uvelike pomoći

i za režiju, koja joj je bliska zahvaljujući glazbenim predstavama na kojima radi s kolegama s Akademije dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti. Osim monoopere, ranija djela Helene Skljarov obuhvaćaju djela za gudače uz kombinaciju klavira, harfe ili glasa, od kojih valja izdvojiti sedmerostavačni ciklus pjesama za sopran i gudački kvartet Hasards noir des voyages, koji su u travnju 2017. praizveli Nuška Drašček Rojko i gudački kvartet Porin. Helena Skljarov ističe da s mentorom

Šipušem odlično surađuje jer se dobro razumiju. Na početku rada na novom djelu s njim dosta razgovara, a sve dok nema jasnu viziju cijele skladbe, i ne počinje skladati. Zatim stvara skice u kojima ocrtava atmosferu, boju i dinamiku napetosti djela, a kad zapne, profesor joj svaki put pomogne i pravilno je usmjeri dalje. Pod njegovim je mentorstvom skladala četrnaest skladbi različita sastava i izričaja. Iako prevladavaju komorna djela za različite kombinacije instrumenata (i glasa), postoje i ona za

Helena Skljarov smatra da je stipendija odličan način za poticanje stvaralaštva, ali i afirmacije suvremene glazbe u društvu. Promatrajući svoje kolege, čini joj se da situacija postaje sve bolja i bolja, odnosno da studenti Muzičke akademije s većim zanimanjem izvode djela svojih kolega i profesora. Ipak, smatra da još uvijek ne idemo ukorak s drugim zemljama i da na inozemnim seminarima može steći dodatno iskustvo i proširiti vidike. U dosadašnjem studiju već je surađivala s profesorima koji su gostovali na seminarima u organizaciji Muzičke akademije te dirigentima koji su ravnali izvedbama nekih njezinih djela te je dobila priliku nakratko steći uvid u njihova razmišljanja. Zanimljivo, neki od njih ostali su iznenađeni koliko su općenito glazbeni život Zagreba i djela zagrebačkih studenata suvremenija od primjerice djela bugarskih kolega. Unatoč tome, suvremena glazba prihvaćenija je i dostupnija izvan Hrvatske. Velika želja Helene Skljarov je surađivati s Vladimirom Tarnopolskim, s kojim je već kontaktirala. Njega joj je preporučio mentor Šipuš, procijenivši da imaju sličan skladateljski senzibilitet, a kako on radi u Moskvi, u koju Helena Skljarov ne može otići preko Erasmusa, potrebna su joj financijska sredstva, u čemu će joj stipendija Matz uvelike pomoći.

K o n c e r t n a d v o r a n a B l a g o j e B e r s a n a M u z i č k o j a k a d e m i j i u Z a g r e b u , 17. s i j e č n j a 2 0 1 8 .

Beskraj invencije na Rođendan umjetnosti

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Članovi udaraljkaškog ansambla Muzičke akademije biNgbang oduševili su sušatelje u skladbi Rainbow Factory Ivane Bilić svirajući na kraju kamenčićima

Koncertom Beskraj početka obilježen je međunarodni projekt Europske radijske unije, Rođendan umjetnosti, u suradnji s Trećim programom Hrvatskoga radija Piše: dr. sc. Irena Paulus

Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu, održan je 17. siječnja koncert Beskraj početka kojim je obilježen međunarodni projekt Europske radijske unije Rođendan umjetnosti. Treći program Hrvatskoga radija, u sklopu projekta EBU–a, kombinirao je toga dana prijenose iz Bratislave, Praga, Stockholma, Beča, Lausanne, Ljubljane, Beograda, Bukurešta, Pariza, Antwerpena, Lisabona, Madrida, Moskve, Freiburga, Helsinkija, Weimara, Limericka, Chicaga, kanadskog South Rivera i Zagreba. Rasplesani timpanist

Ujedno je koncertom Beskraj početka najavljen početak još jednog festivala — International Percussion Week (IPEW) koji se tradicionalno održava u Bjelovaru (ove godine, od 17. do 20. siječnja). Na zagrebačkom koncertu sudjelovali su studenti i profesori Muzičke akademije, a slušale su se skladbe renomiranih autora (Šipuš, Lešnik, Bilić) koji uvijek ponovno iznenađuju beskrajnom invencijom i muzikalnošću. Nadahnutost je također pratila mlade izvođače, i to već od prve skladbe, Goon concerta za timpane i gudački orkestar Berislava Šipuša, u čijoj je izvedbi mladi timpanist Rupert Čunko »zaplesao« s Gudačkim komornim orkestrom Muzičke akademije, pod budnim okom dirigenta Stjepana Vugera.

Obično se »mladost« u izvedbenim umjetnostima izjednačava s nedostatkom iskustva i eventualnom nesigurnošću, no Čunko je iskustvo brusio na natjecanjima i koncertima, a Vuger se već neko vrijeme profesionalno bavi dirigentskim i pedagoškim radom. Međutim, početak skladbe Vuger je morao prepustiti Čunku, koji je — umjesto da počne svirati — počeo dirigirati orkestrom koji ga je slijedio »nijemim« sviranjem, pantomimom. Čunkovo dirigiranje bilo je dio »predstave«: »mahanje« rukama pretvorilo se u lov na nevidljivu muhu, koju je naposljetku trebalo tražiti na membrani timpana. Bilo je to, naravno, samo zagrijavanje koje je najavilo beskompromisnu komunikaciju solista i orkestra — od smirenog početka u kojemu se dugoizdržani tonovi isprepliću s »dahom« timpana, zvukom koji je dobiven »glađenjem« i laganim dodirivanjem membrane prstima, preko izrazito dinamičnog srednjeg dijela u kojem se gudači i timpani dopunjuju i natječu, do ponovnog smirenja, u kojemu su i dalje prisutni efekti timpanskog »daha«, kao i efekti proizvedeni glasom (timpanima su već u drugom dijelu skladbe »parirali« solo violina i glasovno »siktanje« svirača, a to se u trećem dijelu pretvorilo u glasovno šuštanje, pa su se vokalni efekti bojom nastavljali na ponovljeno »glađenje/grebanje« kože kraljice udaraljki). Sljedeća skladba, Water Sculpture za marimbu, gudače i klavir Igora Lešnika, ponudila je mogućnost novog »plesa«: ovaj put je solist bio Luis Camacho Montealegre, a klavir je, uz Gudački komorni orkestar Muzičke akademije, svi-

rao Krešimir Starčević. U Lešnikovim Vodenim skulpturama boje različitih instrumenata stopile su se kao na slikarskom platnu, a Montealegre se ponudio kao slikar — zvijezda skladbe čijim je »nijansiranjem« upravljao upravo onako kako je to skladatelj zamislio. Eksperimentiranje sa zvučanjem ritmova uz orkestralno i glasovirsko ruho protegnulo se na sve dijelove instrumenta — pa i na »noge« i na »cijevi« marimbe. No najveće iznenađenje nisu bili eksperimenti s osluškivanjem i ozvučivanjem predmeta (što je postalo uobičajenom normom udaraljkaškog svijeta), nego tradicionalna i jasna, uhu ugodna kadenca na samom završetku djela. Zvuk vlaka Za razliku od Water Sculpture, Lešnikova Desert Thorn za vibrafon, zvukove i recitatora, (kojom se Europska radijska unija »uključila« u koncert izravnim prijenosom), istaknula je razlike u bojama, kvaliteti i teksturi zvukova — glasa recitatora Slavka Jurage, vibrafona koji je svirala Ivana Bilić te snimljenih zvukova koji su bili ritmizirani tako da su vodili »živo« sviranje i recitiranje. Ritmizacija je, međutim, iznjedrila glazbenu temu vibrafona, dok su zvukovi — dijelom doista musique concrète — bili čudni i čudesni, prepoznatljivi i neprepoznatljivi. Recitator je za to vrijeme iznio filozofske misli iz priče o Gilgamešu, koja je u skladateljevoj viziji uvedena (znakovitom za dan koncerta) tvrdnjom iz »Šaptane povijesti umjetnosti« Roberta Fillioua: »Sve je počelo 17. siječnja prije milijun godina…«

Na kraju skladbe sviračica vibrafona neprimjetno je nestala, a za njom, skriven iznenadnim glasnim, ali nerazgovijetnim govorom koji je dopirao odasvud — i to ne samo s pozornice nego i iz publike (sastav biNgbang) — nestao je i recitator. Na pozornici su ga zamijenili Francesco Mazzoleni (Italija) i Luis Camacho Montealegre (Španjolska), članovi nagrađivanog sastava Flam–a Duo, kako bi — najprije uz pomoć čaša — razmijenili svoja iskustva sviranja dviju marimbi. Tako je attacca počela izvedba skladbe Ivane Bilić Rainbow Factory za dvije marimbe, zvukove i glasove, koja je kao poveznicu s prethodnom skladbom iskoristila snimljene (konkretne) zvukove. Ovaj put radilo se o intenzivnom zvuku vlaka koji je postao podloga inventivnoj potrazi za stvaranjem, oblikovanjem i kreiranjem tonova i zvukova na marimbama i drugim instrumentima: od sviranja plastičnim bocama umjesto palicama, preko »pljeskanja« palicama, koje je podsjetilo na dječje brojalice, do nadglasavanja, sve do završnog sviranja kamenčićima koje su donijeli članovi udaraljkaškog ansambla Muzičke akademije biNgbang. Rainbow Factory Ivane Bilić pokazala se prevrtljivom i nepredvidivom skladbom: svaki novi glazbeni događaj nudio je novo iznenađenje, novo putovanje prema otkrivanju toga što bi sve još moglo biti glazba. Koncert je oduševio prisutne — a Zagreb se, u povodu Rođendana umjetnosti, 17. siječnja, nije mogao bolje predstaviti slušateljima projekta Europske radijske unije.

S t u d e n t s k i c e n t a r u Z a g r e b u , p o l u k r u ž n a d v o r a n a Te a t r a &T D , 2 7. v e l j a č e 2 0 1 8 .

Nemoj se DURiti, MOLim te Audio–vizualni projekt multimedijskog dvojca (vizualna umjetnica Dinka Radonić i inženjer–elektroničar, izumitelj glazbenih instrumenata Miodrag Gladović)

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

rojekt preispituje karakteristike dura i mola kojima prema ustaljenim klišejima robujemo već cijelu vječnost, uz sugestiju preispitivanja i ustaljenih predrasuda spolno–rodnih podjela

Miodrag Gladović i Dinka Radonić Piše: Saša Drach

ur ili mol, veselje ili žalost? Moramo li tu osnovnu podjelu glazbenih ljestvica shvaćati baš tako? Dinka Radonić i Miodrag Gladović svojim glazbenim performansom pokušavaju dovesti u pitanje tu davno ustanovljenu opreku. Glazbom? Da. Samo glazbom? Pa,

oruka koju ovaj konceptualni projekt šalje svakako nadilazi uobičajeni emocionalni učinak glazbe

baš i ne. Ili možda ipak da. Nejasno? Neodređeno? Svakako. On i Ona Na sceni, pred publikom, u gotovo potpunom mraku, za velikim stolom, sjede lijevo on, Miodrag, desno ona, Dinka. On je inženjer, elektroničar, ali s glazbenim iskustvom i suvremene improvizatorske scene i drugih umjetničkih praksi. Ona je fotografkinja, filmska i video snimateljica i redateljica. Svaki pred sobom ima svoj monitor, a široki prostor između njih pretrpan je kojekakvim elektroničkim napravama. Mnogo toga tu treba »uštimati«, poravnati, ujednačiti. Tu su računala i pojačala, pretvarači, tkozna što sve ne i, dakako, kilometri žica. Iako su im ruke prije svega zaposlene elektronikom, oboje imaju i električne gitare. Vidimo im samo siluete, jer je iza njih platno na kojemu se izmjenjuju pokretne slike. Publici se nudi izuzetno složen audio–

vizualni materijal u najširem mogućem rasponu, od sasvim apstraktnog, do najkonkretnijeg, od bijelog šuma do prepoznatljivih portreta sudionika (u vedrom ili tmurnom raspoloženju), od eksperimentalnog, psihodeličnog i ambijentalnog zvuka do gitarskih dursko–molskih rifova. Važno je napomenuti da priča počinje od zvuka koji se igrom algoritama, dijelom fiksiranih, dijelom kontroliranih vizualnih, projiciranih sadržaja, seli na platno, pa se i zvuk i slika usporedno poigravaju percepcijom publike. I dok glazbeni materijal počinje od dursko–molskih korelacija, a vizualni rastavljanjem videosignala na osnovne komponente, publika se vrlo brzo nađe unutar silno impresivne manipulacije. Posebno je zanimljivo da autore toga zanimljivog projekta nije zadovoljila sama ta uspostavljena glazbeno–vizualna veza i scensko poigravanje, dakle sama činjenica da taj tehnički proces doista funkcionira. Portreti na licima Naime, i glazba i vizualije imaju jasan hod. Cijela elektroakustička izvedba ima čvrsto postavljenu osnovnu dramaturgiju, pa se glazbom i slikom manipulira tako da se ponuđeno raspoloženje i stvarni sadržaji doista mijenjaju u naraciji koja nešto želi reći. Bilo je i melankolije i veselja i opuštanja i velikih uzbuđenja, i u glazbenom i u slikov-

nom smislu, što je doista izvanredno, s obzirom na to da se radi o sasvim eksperimentalnom i izuzetno zahtjevnom jeziku kojim izvođači komuniciraju s publikom, a da sami pritom ostaju gotovo nepomični. Taj tehnološki vrlo složen i zahtjevan projekt nije se ograničavao na puke tehnikalije, nego je ono što se željelo reći (na neki novi način) doista vrlo vješto i razgovijetno preneseno publici. Kad na kraju, nakon svih izmjena dursko–molskih raspoloženja, i u glazbi i u slici, u portretima sudionika, njihovoj inverznoj slici, pretapanjima, rastavljanjima, poigravanjima bojama i kojekakvim drugim grafizmima, nastupi mrak i tišina, na umjetnicima koji su cijelo vrijeme prema publici postavljeni u profilu (gledaju jedno prema drugom), dakle siluete njihovih lica u profilu postaju podloge za dodatne projekcije, i na njima se pojave portreti. Na Dinkinu profilu Miodragov portret en face i na njegovu profilu Dinkin en face. Začuđujući trenutak tišine, u kojem sva ona dursko–molska poigravanja prestaju, ludistički se obara na rodno–spolnu podjelu. Kao da nam autori hoće reći da one karakteristike dura i mola kojima prema ustaljenim klišejima robujemo već cijelu vječnost valja preispitati, baš onako kako već preispitujemo i ustaljene predrasude spolno–rodnih podjela. Ako to sučelje koje su zajednički kreirali možda i ne nađe prostora za daljnju primjenu u nekim drugim umjetničkim projektima, ovako primijenjena tehnologija i ponuđeni način razmišljanja, od glazbe i slike stvorili su svakako neko novo sredstvo kojim se pokušava nešto ozbiljno reći. Poruka koju taj konceptualni projekt šalje svakako nadilazi uobičajeni emocionalni učinak glazbe i progovara o nečem supstancijalnom.

Novi projek t Glazbene radionice Sorgo u Dubrovniku, Studeni festival, 2 2 . s t u d e n o g a 2 0 17. u M u z e j u R u p e d o n i o v e č e r s u v r e m e n i h s k l a d a t e l j a

Kad se oživi K umrtvljenost nevelikih sredina Pokušavaju se pokrenuti neka druga razmišljanja, pomicati granice društvenih tokova i mijenjati Grad kako bi ga se moglo ponovo uobličiti kao relevantnu sredinu na kulturnoj karti Europe

Nova imena Festival koji je Radionica Sorgo organizirala potkraj prošle godine pod nazivom Studeni festival samo je potvrdio dosadašnji diskurs skladanjem, praizvedbama i predstavljanjem novih notnih izdanja, ali otvorio neke nove segmente još boljega utjecaja na različite oblike izražavanja, povezujući glazbu s drugim umjetnostima ili teorijskim praksama. Prvo događanje, koncert Muzičke praizvedbe, programski sastavljen od novonastalih djela mahom dubrovačkih autora, donio nam je neke nove skladatelje u glazbenu radionicu, ali i one koji su se više puta predstavljali dubrovačkoj publici. Mario Miladin, skladatelj srednje generacije, predstavio

Uzbudljiv eksperiment Teo Martinović, skladatelj, pijanist i producent, ovaj se put poigrao zvučnim efektima na početku i na kraju koncerta, rastvarajući granice klasičnog pristupa skladanju. Uz elektroniku i recitaciju uspio je rastegnuti granice percepcije glazbenog djela na onu stranu glazbe na kojoj počinje uzbudljiv eksperiment. Prostor Mu-

Skladatelj Teo Martinović obogatio je koncert svojim zanimljivim zvučnim efektima

Još su tri događanja upriličena u vrijeme festivala. Glazbena radionica Sorgo odlučila je oživiti način prikazivanja nijemih filmova uz glazbu uživo, pa je u suradnji s Kinematografima Dubrovnik organizirala Filmsku večer i prikazala nijemi film L’inferno iz 1911. godine, prvi dugometražni film talijanske kinematografije s temom Danteova pakla, uz izvrsnu glazbenu pratnju Aljoše Lečića (piano, elektronika), trubača Ivana Kušelja i udaraljkaša Alana Polzera. Predavanje Emocije u glazbi, podnaslova Razgovori o muzici, održala je Marija Grazio, kao inicijativni događaj za daljnja predavanja na kojima bi se razgovaralo i raspravljalo uz uvodno izlaganje o raznim aspektima glazbe, ne samo u stručnom smislu, nego i u sociološkom, antroploškom i filozofskom i sličnoj humanističkoj perspektivi. U renesanom Ljetnikovcu Gundulić na gruškoj obali, Radionica Sorgo je predstavila novo izdanje notnih zapisa, i to dva klavirska trija Antuna Sorkočevića urednika Aljoše Lečića. Taj izuzetni kulturni događaj ne samo po mjestu događanja i ugođaju samog zdanja nego i po značenju koje to notno izdanje ima, predstavio je i početak rada Figola — prostora za društvenu refeleksiju koji je pokrenuo pravnik i muzeolog Marko Sjekavica, inače domaćin gruškoga ljetnikovca. Tako su se objedinile dvije djelatnosti i aktivizam koji će u budućnosti samostalnim i zajedničkim projektima pokušati pokrenuti neka druga razmišljanja, pomicati granice društvenih tokova i mijenjati Grad kako bi ga se moglo ponovo uobličiti kao relevantnu sredinu na kulturnoj karti Europe.

Mia Njavro

zeja Rupe, ispunjen do posljednjeg mjesta publikom, svojom je moćnom arhitekturom bio idealan dom za takvu glazbenu večer.

Skladatelj i saksofonist Ivan Bonačić prvi put se predstavio publici Glazbene radionice Sorgo, izvevši uz gudački kvartet svoju skladbu Kraker part III Benevolent dreams

Mia Njavro

oliko je važna u mozaiku kulturnog života jednog geografskog prostora djelatnost brojčano male umjetničke udruge, a s rezultatima i projektima koji oživljavaju kulturnu umrtvljenost nevelikih sredina, pokazuje upravo rad Glazbene radionice Sorgo u Dubrovniku. Sedamnaest godina sustavno i ne posustajući ona afirmira dubrovačku i hrvatsku glazbenu baštinu, ispreplićući je s europskom povijesnom i suvremenom. Nekoliko izdanja nota u nekoliko posljednjih godina, stvaranje platforme za nova umjetnička i glazbena djela, afirmacija glazbenog naslijeđa i, posebno, suvremenoga stvaralaštva, priprema notnih zapisa za izvedbu, samo su dio istraživačkog i izvedbenog dijela rada koji ta mala udruga na krajnjem jugu uspijeva ostvariti kao inspiraciju i buduću motivaciju drugim umjetnicima.

se dvama svojim djelima: najprije Triom za flautu, violu i violončelo u izvedbi flautistice Đive Kušelj, violinistice Ive Vukić i čelistice Vande Đanić, a zatim Divertimentom za flautu i violončelo (Kušelj, Đanić). Na tragu prijašnjih svojih djela, Miladin je ostao unutar racionalnog i zaigranog notnog teksta, ne izlazeći iz okvira tonalitetnog, uz dozu hermetičnog odmjerenog sloga. Nena Ćorak, skladateljica koja je prisutna gotovo kao autorica na večerima dubrovačkih glazbenih praizvedbi, ovaj put je uglazbila stihove Ljiljani u crkvi pjesnika Ferda Grazija, u izvedbi čelistice Vande Đanić i tenora Mirjana Bukmira. Zahtjevnost pjevačke dionice te skladbe iziskivala je pomniju pripremu, pa se nije do kraja mogla sagledati cjelokupnost djela. Ipak, intonativna nesigurnost kompenzirana je ugodnim glasom tenora, odličnom dikcijom te glazbenim partnerstvom muzikalne čelistice, što je rezultiralo zadovoljavajućim spojem stihova i dekadentne atmosfere te lirike. Ivan Bonačić se prvi put predstavio u Glazbenoj radionici Sorgo, i to svojim djelom Kraker part III Benevolent dreams za gudački kvartet (Dora Kamber, violina, Iva Vukić, violina, Šimun Končić, viola, Vanda Đanić, violončelo) i saksofon na kojemu je svirao sam autor. Atmosferu djela nosio je sanjivi, eterični karakter ujednačene isprepletenosti dionica, što je bila meka podloga za drukčiju boju solo dionice saksofona.

U renesansnom Ljetnikovcu Gundulić na gruškoj obali koncertno su predstavljene partiture Antuna Sorkočevića

Željko Tutnjević

Piše: Marija Grazio

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

oncert je u Glazbenu radionicu Sorgo doveo neke nove skladatelje, ali i one koji su se već više puta predstavljali dubrovačkoj publici (Mario Miladin, Nena Ćorak, Ivan Bonačić i Teo Martinović)

Razgovor s prošlogodišnjim dobitnikom HDS – ove Nagrade Vatroslav Lisinski, njemačkim muzikologom Burkhardom Schmilgunom

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Nijemac koji svijetu otkriva hrvatsku glazbu

Kao umjetnički direktor tvrtke cpo, Schmilgun je strastveni tragalac za manje poznatim glazbenim djelima iz svih razdoblja glazbene povijesti Razgovarao: Davor Merkaš

vogodišnji dobitnik Nagrade Hr vats k o g društva skladatelja Vatroslav Lisinski, vrsni njemački muzikolog, germanist, violinist i

Burkhard Schmilgun

strastveni tragalac za manje poznatim glazbenim djelima iz svih razdoblja povijesti glazbe Burkhard Schmilgun, u svojstvu umjetničkog direktora tvrtke cpo (Classic Production Osnabrück — jpc), već godinama izdaje nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, na kojima su zastupljeni i hrvatski glazbenici i ansambli. Hrvatski dragulji Tako je do danas izdao nosače zvuka s djelima Jakova Gotovca, Josipa Štolcera Slavenskog, Luke Sorkočevića, Marka Tajčevića, te niz od šest nosača zvuka s gotovo kompletnim opusom Dore Pejačević (od kojih su dva izdanja i dvostruki albumi). U tijeku je projekt izdavanja nosača zvuka s opusima jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća Borisa Papandopula. Realizirana su već dva CD–a: prvi, s njegovom glasovitom Sinfoniettom, Koncertom za glasovir br. 2 i Pintarichianom te drugi na kojem su zvučni zapisi Koncerta za violinu i Koncerta za glasovir br. 3. U pripremi za izdavanje (s već snimljenim »masterima«) još su tri nosača zvuka na kojima su Papandopulova komorna i koncertantna djela, a izvrsni njemački pijanist Oliver Triendl, koji od početka vrlo aktivno sudjeluje u projektu, potvrdio je da se planiraju snimanje i serije novih nosača zvuka, ne samo djela Borisa Papandopula nego i drugih hrvatskih skladatelja. Cijela edicija nosača zvuka u sklopu cpo–a ima posebnu vrijednost i veliku kulturološku važnost ne samo za hrvatsku glazbu nego i za hrvatsku kulturu, zato što cpo ima veliku distributivnu mrežu na svim

kontinentima, pa na taj način djela naših autora i interpreta postaju dostupna u cijelom svijetu. Tvrtka istovremeno na adrese najvećih radiopostaja u Europi i svijetu koje emitiraju klasičnu glazbu šalje besplatne primjerke svojih CD–ova, što pridonosi njihovoj većoj slušanosti. Korist i dobrobit Svatko tko je upoznat sa situacijom u svjetskoj glazbenoj industriji, jasno prepoznaje veliku korist i dobrobit koju hrvatska glazba ima od izdanja cpo–a, to više što u Hrvatskoj još ni približno nije riješeno pitanje funkcionalne distribucije nosača zvuka s djelima hrvatskih autora i interpreta u svijet. Cpo–ovi nosači zvuka recenziraju se u Njemačkoj i u svijetu (npr. SAD–u) u najpoznatijim magazinima i na iznimno posjećenim internetskim stranicama: CD–ovi hrvatskih autora »nagrađeni« su sjajnim recenzijama, koje podižu ugled hrvatskim skladateljima i tako im otvaraju put do najšireg kruga glazbenih slušatelja. Oni bjelodano svjedoče o sjajnom odjeku hrvatske glazbe u svijetu. Popratni tekstovi u knjižicama nosača zvuka prilično su izdašni i donose vrlo vrijedne informacije o skladateljima i njihovim djelima, ali i o hrvatskoj glazbi uopće (do sada su ih pisali akademkinja dr. sc. Koraljka Kos, prof. dr. Vjera Katalinić, austrijski dirigent Wolfgang Brunner i autor ovog teksta), što je još jedan važan vid promidžbe. Na naslovnicama izdanja zastupljeni su hrvatski slikari (Slava Raškaj, Ivan Rabuzin, Vladimir Udatny i drugi) pa se tako svijetu predstavlja i hrvatska likovna umjetnost. Vrhunski interpreti i produkcija Uloga Burkharda Schmilguna u tom smislu je ključna za izdavanje tih nosača zvuka: on ne samo da pregovara s izvanrednim, ponajprije njemačkim, ali i hrvatskim i drugim stranim interpretima, nego omogućava i vrhunsku pro-

vrtka cpo na adrese najvećih radiopostaja u Europi i svijetu koje emitiraju klasičnu glazbu šalje besplatne primjerke svojih CD–ova, što pridonosi njihovoj većoj slušanosti

dukciju koju vode neki od najboljih europskih tonskih snimatelja. Potrebno je reći da Schmilgun već gotovo deset godina sustavno radi na izdavanju djela hrvatskih skladatelja i da unatoč činjenici što nije riječ o komercijanim izdanjima koja donose profit, nego o »kulturološkom pogonu«, on i dalje podupire njihovo izdavanje i za njih nalazi znatna materijalna sredstva, svjestan njihove umjetničke vrijednosti. Svojom je djelatnošću već zadužio hrvatsku glazbu i kulturu, a sasvim sigurno će još mnogo učiniti za nju i u budućnosti. Žar istinskog entuzijasta U razgovoru sa Schmilgunom dotaknuli smo se tema koje su danas iznimno važne za prezentaciju hrvatske klasične glazbe u svijetu, za koju na nacionalnoj razini još uvijek ne postoji razrađena strategija, sustavni plan ili jasna koncepcija. Treba reći da, nažalost, osim cpo–ovih nosača zvuka, rijetko koji nosač zvuka domaćih izdavača s hrvatskom klasičnom glazbom prijeđe hrvatsku granicu. Distribucija hrvatskih nosača zvuka u svijet u fizičkom obliku de facto ne postoji. Nosače zvuka s hrvatskom klasičnom glazbom, drugim riječima, nije moguće naći na policima ni jedne trgovine nosača zvuka izvan Hrvatske. Jednako tako malo vodimo računa i o promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. U tom kontekstu posao Burkharda Schmilguna — koji žarom istin-

Sporedni putovi

koji su svakako zavrijedili da ih se ponovno otkrije. Izuzetno je zanimljivo i važno doći do spoznaje da se npr. u koncertnim vodičima iz otprilike 1850. godine svakoj simfoniji Louisa Spohra posvećivalo jednako toliko mjesta kao i Beethovenovim simfonijama. Dusseku, Eberlu ili Wölflu posvećivalo se jednako pažnje kao Mozartu. Pa nisu baš svi njihovi suvremenici bili u zabludi!

Gospodine Schmilgun, do sada ste objavili velik broj nosača zvuka s djelima Kako dolazite do sjajnih poznatih, manje poznatih i interpreta i kako uspijevate gotovo potpuno nepoznatih Dora Pejačević financirati produkciju, skladatelja iz cijeloga svijeta. interprete (poznate velike Kako ste došli na ideju da se orkestre i izvrsne soliste) i vrhunske posvetite manje poznatim skladbama i tonske tehničare? skladateljima? Godine 1991. počeo sam raditi u cpo– Kad je čovjek u ovom poslu 26 godiu kao odgovorni urednik i do sada smo na, normalno je da izgradi sveobuhvatu labelu realizirali oko 1200 produkci- nu profesionalnu mrežu: upoznate voja. Svakog mjeseca objavljujemo oko ditelje programa radiopostaja koji imaju šest novih izdanja nosača zvuka. Još istu strast prema otkrivanju nepoznakao učenika, a poslije i kao studenta te glazbe. Čovjek upozna umjetnike muzikologije, zanimali su me »spored- koji jednako tako žele upoznati novi reni putovi« povijesti glazbe, skladatelji pertoar, već poznajete menadžere orkoji, prema službenom pisanju povijesti kestara koji se isto tako žele okušati u glazbe, navodno nisu bili tako vrijedni nečem novom. Glede financiranja: i ovkao oni slavni. Dakle, Telemann umje- dje je potrebno stvoriti mrežu partnera. sto Bacha, Michael Haydn umjesto Čovjek sam ne može stići daleko. Na brata Josepha, Eberl i Wölfl umjesto sreću, u Njemačkoj imamo velik broj Mozarta, Herzogenberg i Raff umjesto radijskih postaja (WDR, NDR, Bavarski Brahmsa, Pfitzner i Korngold umjesto radio, Deutschandradio itd.) koji uglavStraussa itd. To je bilo i jest područje nom i sami imaju sjajne orkestre i fanpravih otkrića! Privlači me učiniti uhu tastično opremljene tonske studije. Ja, dostupnim toliko glasova jedne epo- dakle, često i s mnogima surađujem. he koliko god je to moguće. Što vrijedi Ili radim, primjerice, s festivalima. Kad glazba ako postoji samo kao partitura je riječ o operama ili operetama, blisko koju je u arhivi prekrila prašina? Samo surađujem s određenim kazališnim i kad je možemo čuti, možemo o njoj opernim kućama. Veliki projekti moraju se onda realizirati kao snimke uživo s stvoriti predodžbu i vrednovati je! predstava i koncerata. Je li to na neki način traganje za Istinom i Ljepotom? Ima li u vašoj Divna otkrića profesiji elemenata šerlokholmskih potraga i istraživanja zaboravljene Kako ste došli do hrvatske glazbe? Ili je povijesti i glazbe? ona na neki način (djelomično) i došla k vama? Apsolutno! Moj posao je posao detektiva i određuje ga stalna znatiželja prema Točno je oboje. Skladatelji iz zemalja onom što do sada nismo čuli. Čovjek to koji dolaze s »periferije općeg interesa« može označiti kao »nadoknadu« za pre- privlačili su i privlače, dakako, moju potrpljenu nepravdu. Taj naš koncertni ži- sebnu pozornost. Tko poznaje nekog vot sastoji se od neinventivnog ponavlja- turskog, bugarskog, islandskog, švednja jednog prihvaćenog kanona »velikih skog, nizozemskog skladatelja? Tako majstorskih djela«! Najveći dio publike sam počeo istraživati povijesti glazželi uvijek slušati već poznato. Najradije, be tih zemalja i došao do divnih otkrikad još uz to mogu pjevušiti i melodiju... ća! Hrvatska je poseban slučaj: kako je moja supruga podrijetlom iz Srbije, sve zemlje bivše Jugoslavije došle su na taj Stare knjige način, razumljivo, u žarište moje pažnje. Luka Sorkočević bio je moja prva Kako istražujete i dolazite do »žrtva«. Uslijedio je Josip Štolcer Slazanimljivih skladbi koje je »pokrila venski sa svojom divnom Balkanofoniprašina« arhivskih polica i na koji jom i Jakov Gotovac sa svojim folklonačin birate skladbe koje ćete rom zasićenim simfonijskim pjesmaobjavljivati? Kako sam se ma. Kad sam od Vas, dragi gospodine od mladosti bavio poviješću glazbe i Merkaš, prije nekoliko godina dobio piiz antikvarijata prikupljao i proučavao smo u kojem oduševljeno pišete o zakoncertne vodiče i monografije iz boravljenoj hrvatskoj skladateljici Dori 19. stoljeća, stvorio sam u glavi Pejačević, pribavio sam njezine partitusvoj »protukanon« o skladateljima,

re te sam se i sâm zarazio Vašim oduševljenjem. Orkestralna djela, klavirska i komorna glazba i popijevke. Istinski dragulji, koji su i u međunarodnoj kritici prepoznati kao ono što doista jesu: istinska otkrića! Putovanje se nastavlja s Borisom Papandopulom. Distribucija »kod kuće« Vi ste za hrvatsku glazbu učinili zaista mnogo: riješili ste, naime, u pogledu glazbenih djela hrvatskih skladatelja koje ste do sada objavili, u Hrvatskoj do sada »nesavladiv« problem: distribuirali ste nosače zvuka s hrvatskim autorima na sve kontinente. Kako ste općenito uspjeli riješiti pitanje distribucije svoje tvrtke cpo na sve kontinente? Kakvo je zanimanje za te CD–ove? U vezi s tim: imate li problema s distribucijom CD–ova cpo–a u Hrvatskoj? Problem je paradigmatičan za situaciju hrvatske klasične glazbe uopće. To je uistinu velik i začuđujuć problem: mi u cijelom svijetu imamo distribuciju koja odlično funkcionira i cpo je u međuvremenu stekao imidž najvažnijega labela nosača zvuka »glazbenih otkrića«. Jedino u Hrvatskoj — unatoč brojnim snimkama skladbi hrvatskih skladatelja koje smo realizirali — ne možemo naći distributera za svoje CD–ove. Već smo imali nekoliko razgovora koji nikad nisu rezultirali nikakvom suradnjom. Zanimanje za vlastitu kulturu, čini se, u Hrvatskoj nije posebno razvijeno. Moram priznati — za mene jedno veliko razočaranje. Kako ocjenjujete kvalitetu djela Dore Pejačević ili Borisa Papandopula, Jakova Gotovca ili Luke Sorkočevića i Marka Tajčevića u kontekstu djela europskih i svjetskih skladatelja čija djela snimate i distribuirate? Ovdje vrijedi ono isto što sam već rekao za druga »otkrića« cpo–a. Svi spomenuti skladatelji su vrijedni doprinosi raznovrsnosti umjetničkih ostvarenja njihova vremena, bez čijeg bi nam poznavanja nedostajalo upravo ono njihovo najosobnije, onaj posebni ton kojim su oni glazbu obogatili. Povijest glazbe je kao mozaik: postoje manji i veći kamenčići, ali svaki kamenčić koji nedostaje čini mozaik nepotpunim. Imate li prijedlog kako poboljšati distribuciju CD–ova s domaćom klasičnom glazbom u Hrvatskoj? Za to nemam neko instantno rješenje! Možda se ono nalazi u legalnom streamingu i downloadu. Fizički nosač zvuka (CD) kao medij u ovom je trenutku suočen s problemima. YouTube je krađa! Kako rješavate problem piratstva na internetu, prije svega na YouTubeu? Najveći broj vaših snimki završi tamo bez vaše privole. Imate li odgovor na te nedopuštene »radnje«?

eć godinama Schmilgunova tvrtka cpo izdaje nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, na kojima su zastupljeni i hrvatski glazbenici i ansambli

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

skog entuzijasta omogućava da se antologijska djela hrvatske glazbe snime u vrhunskim produkcijama, uz sudjelovanje vrhunskih interpreta, te ih distribuira diljem Europe i svijeta — to je vredniji, jer je jedini. Zato i svi mi od Schmilguna možda možemo nešto naučiti.

Josip Štolcer Slavenski

YouTube je za mene »crvena krpa«, jer od njih label ne dobiva nikakav novac. YouTube je jednostavno krađa. Baš kao da odete u trgovinu nosača zvuka, uzmete neki CD i izađete a da ga ne platite. Upravo pokušavamo sve svoje produkcije skinuti s YouTubea. Kako vidite budućnost nakladnika nosača zvuka? Seli li se sve na internetske portale? Mijenja li to bitno koncept promidžbe? U svijetu i svjetlu globalizacije, kad zbog velike pristupačnosti svih vrsta glazbe online i kad za nju ne treba izdvajati gotovo nikakva sredstva, klasičnoj glazbi ostaje sve manje prostora. Mislite li da takvi »ekstravagantni« projekti kao što je vaš mogu opstati? Streaming i online distribucija sami po sebi nisu loši. Jedino se mora postići da se adekvatno, tj. pravedno plate. Neke produkcije stoje uistinu mnogo! Dugoročno gledano, izvjesno je da će se CD (ili možda ponovno vinilne ploče?) još neko vrijeme zadržati na tržištu klasične glazbe. Imate li neki savjet za hrvatske nakladnike nosača zvuka kako da pospješe svoju distribuciju? Mislite da postoji mogućnost da i oni distribuiraju svoje proizvode u svijet? Nosač zvuka danas može objaviti baš svatko. Umjetnost je doprijeti do ljudi koji se zanimaju za taj proizvod. Tu svatko mora pronaći svoj put. Za to nemam neki tajni recept.

Koncert 19. siječnja 2018. u Hrvatskom povijesnom muzeju na 95. obljetnicu smrti Dore Pejačević

Žensko skladateljsko pismo Violinistica Đana Kahriman i pijanistica Ivana Jelača znalački osmislile specifičan programski koncept Piše: Ivana Jurenec

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

U Đana Kahriman (violina) i Ivana Jelača (klavir)

Hrvatskome povijesnom muzeju koncert naslovljen Žene u glazbi održale su 19. siječnja violinistica Đana Kahriman i pijanistica Ivana Jelača, koja je ujedno priredila tekstove popratne izložbe te znalački osmislila programski koncept.

Uz možda najpoznatije skladateljice romantizma — Claru Schumann i Fanny Mendelssohn, te se večeri izvelo i djelo Marie Theresie von Paradis, koja je ostala upamćena po radu na metodi zapisivanja notnog pisma za slijepe osobe. Ipak, programom je dominiralo ime najpoznatije hrvatske skladateljice — Dore Pejačević. Njezinom deveterostavačnom suitom za klavir Walzer–Capricen op. 28 Ivana Jelača je kvalitetnom izvedbom publici prenijela sve bogatstvo harmonije, melodike i karaktera koje je skladateljica utkala u svoj opus. U izvedbi Tri romance op. 22 Clare Schumann i Sicilliene Marie Theresie von Paradis pijanistici se pridružila Đana Kahriman, oduševivši senzibilnošću tona. Nakon što su odsvirane dvije minijature za klavir Fanny Mendelssohn, na red je došla mladenačka komorna skladba Dore Pejačević. Prva od dviju violinskih sonata odražava skladateljičino dobro poznavanje izražajnih mogućnosti violine, koju je i sama izvrsno svirala. Mlade interpretkinje, obje rodom iz Dubrovnika, međusobnim osluškivanjem te tehničkom i dinamičkom usklađenošću ostvarile su nadahnutu izvedbu, još jedanput podsjetivši da glazba Dore Pejačević potpuno ravnopravno i ponosno stoji uz bok najpoznatijih skladatelj(ic)a 19. i 20. stoljeća. Taj je koncert, održan još i u Glazbenoj školi Kontesa Dora u Našicama (16. siječnja) te čitaonici Narodne knjižice u Dubrovniku (21. veljače), bio popraćen izložbom. Osim tekstova s biografskim podacima o skladateljicama, zanimljiva su bila dva eksponata iz fonda Hrvatskoga povijesnog muzeja, oba nastala 5. ožujka 1923. — slika Dore Pejačević na samrtnoj postelji, njemačkog likovnog umjetnika Gisberta Palmiéa, te skladateljičina posmrtna maska nepoznatog autora.

redvodnik mračnih sila je vrač Dadanikane, priklonjen tami (ime skovano od riječi »Da dan nikad ne svane«)

Tenor Bože Jurić Pešić kao Dan'zor čije je ime skovano od riječi dan i zora

Praizvedba baletne opere u dva čina Atlantida: Legenda o Dan’zoru M irka K r s t ičevića , 3. ož u jka 2018 . u H N K– u S plit

Biblija kroz priču o Atlantidi Prvi dio trilogije splitskoga skladatelja o stvaranju, vrhuncu i propasti drevne mitske civilizacije koja je vjerojatno nestala u kataklizmičkom potopu Piše: Dario Poljak

raizvedbe opera na hrvatskim pozornicama nisu svakodnevna pojava, ali ne može se tvrditi da ne postoje — pojave se barem svake druge ili četvrte godine. Međutim, na njih je nešto više (iz nepravednih društveno–političkih razloga) naviknuta zagrebačka publika. Dogodi se, međutim, i u Splitu kakva praizvedba. Posljednja je bila 2011., kad je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb postavljeno pet opera u nacionalnim kazalištima, pritom ne računajući na tadašnju začudnu gradsku odluku da se praizvedba opere Maršal Silvija Foretića, zbog tadašnje nepovoljne haške presude hrvatskim generalima, premjesti u vrijeme izvan festivala. Pseudohistorijska priča

Pohvalno je da se Hrvatsko narodno kazalište u Splitu odlučilo pozabaviti suvremenom operom izvan festivalskih okvira i ponuditi publici praizvedbu djela svojega sugrađanina. Atlantida: legenda o Dan’zoru prvi je dio trilogije splitskoga skladatelja Mirka Krstičevića o stvara-

nju, vrhuncu i propasti drevne mitske civilizacije, koja je vjerojatno nestala u kataklizmičkom potopu. Pseudohistorijska priča o Atlantidi dolazi iz dvaju Platonovih dijaloga naslovljenih Timej i Kriton, u kojima ne zauzima istaknuto mjesto, ali je ipak uspjela inspirirati velik broj autora, od renesanse do danas. Sam autor piše: »Izvore za libreto crpio sam iz Biblije, starih mitova i legendi, jer su oni istinskija povijest ljudske civilizacije od tzv. istina koje pišu ‘pobjednici’.« Iz Biblije, vrhunca svjetske književnosti staroga vijeka, Krstičević je preuzeo ideju o mesijanskome vođi Tolteka, Dan’zoru (ime mu je skovao od riječi dan i zora, kako bi aludirao na njegovu povezanost sa svjetlom; tumačio ga je tenor Bože Jurić Pešić), koji je odjednom shvatio da svoj narod mora izbaviti iz mračne močvare i odvesti ga k svjetlu. U tome mu pomažu njegova djevojka Venzila (sopranistica Antonija Teskera) i prijatelj Tarkul, zapovjednik Tarata (tenor Vinko Maroević). Pripovjedač A, Andrak — gospodar tame i Pagbak — predvodnik bakanalija (Božo Župić) u tome ga nastoje spriječiti uz pomoć vrača Dadanikanea, koji je priklonjen tami (ime skovano od riječi »Da dan nikad ne svane«; pjeva ga bariton Mate Akrap). Prvi čin protječe u tumače-

nju lika i namjera Dan’zora, a radnju neuspješno nastoji uzburkati informacija o napadu suparničkog plemena u kojoj ipak pobjeđuju Tolteci. Potom Dan’zor, kako stoji u sižeu, »liježe i zaspi« (zapravo zaspi stojeći uspravno u nezgrapnome kostimu) i sniva san o svjetlu. Objavljuje naposljetku Toltecima da će im pokazati drukčije svjetlo od onoga njihovih vatri, a na kraju čina Andrak poručuje da će se boriti protiv njegovih namjera. Drugi čin nešto je manje statičan, zahvaljujući ponajviše izmjeni prizora iskušenja koje pred Dan’zora i Tolteke stavlja Andrak, što (nenamjerno) nalikuje na divertissement klasičnih baleta — radnja je i dalje statična, samo se izmjenjuju slike. Naposljetku Andrak na Tolteke baca potpuni mrak, a oni za to okrivljuju Dan’zora. On potom rasvjetljuje mrak jarkim svjetlom, a riječ je zapravo o njegovu srcu. U sveopćoj gužvi (što nije previše jasno iz same režije Gorana Golovka) Tolteci gaze Dan’zora, a njegovo srce sve snažnije kuca i svijetli (na praizvedbi su se, valjda, ispriječili tehnički problemi sa svjetlom koje je svijetlilo sve slabije!?). Dan’zor tumači Venzili i Tarkulu smisao svoje žrtve: »Njihov je rastanak tek kratkotrajan, jer će se ponovno susresti u vječnosti božanske svjetlosti, koja grije srce i preobražava dušu cijele zajednice.«

Ovo glazbeno–scensko ostvarenje autor je odlučio nazvati »baletnom operom u dva čina«, upavši time u terminološku petlju koja se kosi s pojavama u francuskoj glazbi prve polovice 18. stoljeća. Balet u izvrsnoj koreografiji Igora Kirova na sceni je bio prisutan tijekom cijele predstave, kao utjelovljenje plemena ili naroda Tolteka, koji je iza scene tumačio ozvučeni zbor (pripremila ga je Ana Šabašov). U prvome činu pleme u močvari prikazano je baletnim ansamblom koji pleše u plitkoj vodi. Repetitivni elementi u neoklasičnoj koreografiji prvoga čina zamijenjeni su divertissementom drugoga čina u kojem su do izražaja došli pojedini solistički nastupi i dueti agilnih plesača splitskoga baleta, čime se Igor Kirov potvrdio kao dobar koreograf koji i iz začudnih partitura promišljenim pokretom pažnju gledateja usmjerava na profinjene plesne figure. Režija Gorana Golovka sasvim odgovara sižeu i libretu, a što se pjevača tiče, postavljena je kao klasična operna režija sredine prošloga stoljeća, po načelu u engleskom jeziku objašnjenom kao park and bark. U vizualno atraktivnim kostimima (potpisuje ih Mladen Radovniković) koji nalikuju na neku modernističku viziju futurizma, pjevači su se kretali usporeno (nije jasno jesu li zapravo Tolteci cijelo vrijeme bili potopljeni pa su se stalno

kretali kroz vodu), sputavani visokim potplatima — kretanje scenom bilo je minimalno, gotovo beznačajno, a pridržavali su ih asistenti. Ne bismo puno (osim kostima) propustili da su i solisti pjevali iza scene, a da je na pozornici ostao samo balet. Zaslužni dirigent Pred pjevačkim ansamblom Opere HNK–a u Splitu nije bio jednostavan zadatak — valjalo je iznijeti doista nesvakidašnju, gotovo dvosatnu partituru u kontinuitetu. Solisti su u svojem pjevanju, koje se uglavnom sastojalo od nadvikivanja s orkestrom i deklamacije nezgrapno uglazbljenog teksta, nastojali svoje uloge donijeti što je bolje moguće, uspješno se boreći sa svim preprekama koje pred njih postavljaju glazba i režija. Zasluge za borbu s partiturom pripadaju i dirigentu Alanu Bjelinskom, pod čijim se vodstvom realizirala skladna izvedba. Glazba je konstantno bila glasna i dramatična, ali bez uporišta u scenskim zbivanjima ili u samome libretu, a tome nije pomogla ni loše riješena orkestracija, zahvaljujući kojoj su pjevači morali biti — ozvučeni. Možda je to još jedna aluzija na francusko barokno kazalište i pojam bruit koji se uz njega može vezati… Slučaj prvoga dijela trilogije Atlantida prikaz je promišljanja suvreme-

ne opere (u najširem spektru značenja te sintagme) iz perspektive jednoga splitskog skladatelja. Nije pritom problem u predlošku — splitska publika samo je dvije godine prije nastanka Atlantide (2002.) gledala praizvedbu biblijskog predloška, doduše tekstom Marka Marulića. Riječ je o velebnoj Juditi Frane Paraća (2000.) koja se danas može ubrojiti u vrhunce domaćega opernog stvaralaštva. Krstičevićevo glazbeno–scensko ostvarenje ni u trenutku nastanka, a ni u trenutku praizvedbe, ne rabi mogućnosti suvremenoga (opernog) kazališta, nego propituje i nastoji kritizirati suvremeno društvo. »Te priče mogao sam smjestiti u bilo koje drugo razdoblje ljudske povijesti,« navodi autor u programskoj knjižici, »no sam način na koji je Atlantida nestala, u nizu kataklizmičkih potresa u morskim dubinama, naveo me da priče smjestim u to razdoblje ljudske povijesti. Lako je moguće da je i današnja civilizacija blizu slične kataklizme, jer su duhovna i moralna načela duboko načeta.« Društvena kritika u slučaju Atlantide realizirala se u priči manjkave dramaturgije i glazbi s previše različitih utjecaja koji su kolažnom tehnikom nalijepljeni jedan na drugi. Zasigurno bi predstava u nešto opuštenijem okruženju, koje bi joj pružio medij mjuzikla, bila znatno uspješnija.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

U nevještome libretu Mirka Krstičevića, ostvarenom u suradnji s njegovom suprugom Jadrankom Štrbić Krstičević, binarna opozicija svjetlo–tama nerijetko je upadala u zamku doslovnosti. Predložak je autor preuzeo iz dvaju dijelova Biblije — Knjige Izlaska i u nešto manjoj mjeri novozavjetnih tekstova o Kristovoj žrtvi za iskupljenje grijeha. Nemoguće je bilo ignorirati odjeke filmskih partitura (primjerice glazbe slične onoj Elmera Bernsteina za filmski klasik Mojsije) koji su se mogli susresti u ovome glazbeno–scenskom ostvarenju. Osim njih, čuli su se i prizvuci Orffove scenske kantate Carmina burana (karakteristični motiv paralelnog pomaka dionica iz stavka Veris Lecta Fecies), a ponajviše se kao uzor čula glazba iz Stravinskijeva Posvećenja proljeća (u drugome činu bio je to skladateljev osvrt na drugi prizor prve slike, Augures printaniers — Danses des adolescentes). Glazbeni jezik Mirka Krstičevića ovdje je poput kolaža, prepun različitih ideja, od kojih se malo njih doima izvornima. Isklizava tako iz pokušaja ozbiljnog u pomalo trivijalno. Predstavu bi se ipak trebalo okarakterizirati kao mjuzikl (uz dužno poštovanje toj glazbeno–scenskoj vrsti koja ima itekako sjajnih i nimalo trivijalnih rješenja u svojim okvirima), koji katkad zvukom neodoljivo podsjeća i na razdoblje tzv. Disneyjeve renesanse s početka posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća.

Intervju s prvom diplomanticom studija kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Hanom Huljić

Pripremamo obiteljski monomjuzikl Nakon diplome, skladateljica se bavi pisanjem glazbe za kazalište, a s članovima svoje obitelji radi na novom djelu; mama Vjekoslava piše tekstove, a songove sklada Hana s tatom Tončijem i bratom Ivanom

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Razgovarala: Karmen Širović

lušajući izvedbu svojih djela uživo, možete postati svjesni dobrih rješenja ili učiti na svojim greškama.

ana Huljić prva je studentica Umjetničke akademije u Splitu s diplomom iz kompozicije. Njezin odabir profesije ne začuđuje, jer je odrasla uz glazbeno– poetične roditelje, Tončija i Vjekoslavu Huljić, čije su je karijere dovele do prvih redova glazbeno–scenskih događanja. Ipak, zaplovila je nekim drugim glazbenim vodama, odlučna u namjeri da svoju struku ovjekovječi d i plo-

mom. Tako je na satove kompozicije kod profesora Željka Brkanovića putovala u Zagreb, zbog nedostatka kadra u Splitu, a diplomirala je kao posljednji skladatelj iz njegove klase. S Hanom Huljić razgovarali smo o njezinim studentskim danima i o tome kako izgleda život splitske skladateljice nakon što je diplomirala Malom simfonijom 2016. u izvedbi orkestra HNK–a Split pod vodstvom Harija Zlodre. Satovi u Zagrebu Jeste li se osjećali osamljeno kao jedina studentica kompozicije na UMAS–u? Nisam se osjećala osamljeno, jer sam sve ostale predmete, osim kompozicije, slušala s kolegama. Žao mi je što nisam imala interakcije s ostalim studentima kompozicije, jer je to također važno. Kako je bio organiziran vaš studij kompozicije? Satove smo dogovarali u hodu, a jedanput tjedno ili dvaput mjesečno otišla bih na sat u Zagreb. Bilo mi je malo naporno tako putovati pet godina, ali taj studij mi je bio velika želja. Uz čaj i kroasan počela bih s profesorom razgovor, a onda bismo provjeravali moje zadatke i počinjali s novim lekcijama. Kakav je Željko Brkanović kao profesor? Vrlo drag, miran i strpljiv. Što je najvažnije, pustio me da pišem svojim stilom. Nisam trebala uvijek uvažiti sve njegove prijedloge. Promjene nisam trebala raditi ako bih ih argumentirano odbila, jer nisu odgovarali mojem stilu skladanja. Zahvalna sam na tome što me podupirao. Od profesora s tolikim iskustvom imala sam prilike mnogo naučiti. Jesu li se vaše studentske skladbe izvodile na javnim produkcijama? U Splitu prije diplome nisam imala priliku poslušati izvedbu svojih djela, ali na inicijativu prof. Brkanovića izveo se moj Brass kvintet u sklopu koncerta studenata kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2015. Iste godine, zahvaljujući Miri i Mladeni Gavran koji su me po-

vezali sa Zagrebačkim komornim orkestrom, taj ansambl izveo je moj Gudački kvartet u sklopu festivala Musica Maxima u Muzeju Mimara. Gudački kvartet u toj izvedbi dobio je bogatiji zvuk, jer je svaki instrument bio »pojačan«. To je bila prva moja skladba koju sam čula izvedenu uživo i mislim da mi je to bio jedan od najljepših trenutaka u životu. Romantični izričaj Vaša Simfonija odaje dojam da ste skloni harmoniji i melodiji romantizma. Možemo li to povezati samo uz tu skladbu ili je takav vaš stil skladanja? To je moj izričaj. To djelo pisano je za potrebe studija, zato je moralo imati zadanu formu; sada pišem slobodnije. Međutim, slušajući izvedbu skladbe, shvatila sam gdje sam možda u nekim stvarima pogriješila i kako obogatiti orkestraciju ili se dulje zadržati na nekim motivima. Kako izgleda život skladateljice nakon studija? Prvu godinu tražiš se i ne znaš što dalje. Onda sam shvatila da sam sebi trebaš stvarati posao. Na poziv obitelji Gavran počela sam skladati za kazalište. Za dječju predstavu Doktor od životinjica, koju je napisao Miro Gavran, a režirao njegov sin Jakov, napisala sam tekst i glazbu za četiri pjesme: o veterinaru, papagaju, mačku i psu. Iako sam pjesme napisala s lakoćom, pomno sam pazila da budu jednostavne, pamtljive i razumljive djeci. Zatim sam za predstavu Sve o ženama u režiji Mladene Gavran napisala dvije pjesme, o čokoladi i mami. Oduvijek sam htjela skladati za kazalište; nadam se da ću i nastaviti pisati na tom području. Trenutačno spremam i monomjuzikl sa svojom obitelji; s tatom Tončijem i bratom Ivanom pišem songove, a mama je već napisala većinu tekstova. Tata je odlučio s nama podijeliti svoje iskustvo i uputiti nas u rad pa smo se dogovorili tko treba pisati određeni dio. Igor Barberić glumit će pet likova, a realizaciju planiramo u travnju. Uživam pisati takve žanrove i trenutačno me to spašava jer nisam spremna za posao u školi. Imala sam se prilike kratko u tome okušati i bilo mi je stresno. Više volim skladanje i aranžiranje; željela bih što više

oljela bih pisati skladbe za kazalište ili film, možda se i okušati kao kantautorica, ostvariti neke internacionalne projekte ako bude prilike, naučiti raditi u studiju.

Pjevačica i skladateljica Ziza Muftić promiče hrvatsko stvaralaštvo u Južnoafričkoj Republici

Maštanje je dio realnosti, a realnost je san Piše: Davor Hrvoj

Z vremena provesti u studiju. Postoji li u takvoj vrsti obiteljske suradnje opasnost od utjecaja na izričaj? Zanimljivo je upravo to što svatko od nas ima svoj stil skladanja; sve to uspješno koegzistira. Što mislite o izboru Ivana Božičevića za prvog profesora kompozicije na UMAS–u? Sjećam se da sam na jednom koncertu slušala njegovu skladbu i da mi se jako svidjela. Čak sam u srednjoj školi svirala njegovu Pedalnu etidu za orgulje, koje se i danas sjećam. Vjerujem da će znati prenijeti znanje i iskustvo svojim studentima, a vrijeme je da kompozicija u Splitu napokon zaživi. Što biste savjetovali budućim studentima kompozicije? Samo neka ih bude. Trebaju biti ustrajni i izboriti se za izvedbe svojih djela uživo jer su one najvažnije za mlade skladatelje. Žao mi je što ja nisam imala mnogo takvih prilika, jer slušajući izvedbu svojih djela uživo, možete postati svjesni dobrih rješenja ili učiti na svojim greškama. A da nisam kucala na vrata maestra Lipanovića, ne bi bilo ni izvedbe moje Male simfonije.

Skladatelji često znaju aplicirati svoja djela na razna natjecanja. Jeste li i vi pokušali? Do sada sam dva puta slala svoja djela na talijansko Međunarodno skladateljsko natjecanje Maurice Ravel, a ove sam se godine prijavila i treći put. Prije dvije godine sa svoje tri studentske skladbe ušla sam u polufinale, što je za mene velik uspjeh s obzirom na to da se na to natjecanje prijavljuju skladatelji iz više od 60 zemalja. Tu sam došla u kontakt s mladim slovačkim skladateljem Oliverom Bohovičem, koji se zainteresirao za moj rad i pozvao me da sudjelujem na festivalu koji organizira u Bratislavi. Na njegovu inicijativu, svoju novu Poemu za violinu i klavir transkribirala sam za orkestar; u iščekivanju sam praizvedbe. Gdje se vidite kao skladateljica? Tko bi bio vaš idealni izvođač i publika? Ne želim se ograničavati ni stilovima ni žanrovima. Voljela bih pisati skladbe za kazalište i film, možda se okušati i kao kantautorica, ostvariti neke međunarodne projekte ako bude prilike, naučiti raditi u studiju. Ali život u budućnosti vidim na relaciji Split — Zagreb.

iza Muftić, rođena u Zagrebu, glazbom se počela baviti u dobi od sedam godina kad je počela učiti svirati violinu. No u srednjoškolskoj dobi zainteresirala se za pjevanje. Pohađala je Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog, gdje je učila od operne dive i ugledne glazbene pedagoginje Lidije Horvat–Dunjko. Nakon odlaska u Južnoafričku Republiku, 1992. počela je studij glazbe — vokalni studij na području klasične glazbe, klavir, povijest glazbe, glazbenu pedagogiju i kontrapunkt — na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu gdje je 1996. diplomirala. Sudjelovala je u raznim projektima, surađujući s uglednim južnoafričkim glazbenicima, a prije tri godine objavila je svoj prvi album, Silver Moonbeams, što ga je snimala s vodećim jazz glazbenicima iz Johannesburga. Osim poznatih skladbi narodne glazbe, te onih iz sfere jazza i klasične glazbe za koje je

sama napisala stihove, na CD je uvrstila i šest vlastitih skladbi. Maštanje kao realnost Kao autorica stihova, pjesnikinja (jednu pjesmu napisala je na hrvatskom), bavi se filozofskim temama, promišljanjem života, ali i onima izravno vezanim uz jazz i glazbenike koji su stvarali povijest te glazbe. Primjerice, u stihovima koje je napisala za skladbu Nigerian Market Place Oscara Petersona, priziva slavne jazz glazbenike: pijanista Michela Petruccianija, Keitha Jarretta i Brada Mehladaua, kontrabasista Avishaija Cohena, bas–gitarista Jaca Pastoriusa, saksofonista Johna Coltranea te trubača Milesa Davisa i Cheta Bakera. Još izravnije obraća se pijanistu Herbieju Han-

cocku vlastitom skladbom At the Movies, priželjkujući odlazak u kino s tim velikanom jazza. Obraća se i pijanistu Michelu Camilu, također vlastitom Lunch With Michel, nadajući se odlasku na ručak s legendom latin–jazza. »Maštanje je dio realnosti, a realnost je san«, rekla je Ziza prigodom nedavnog kratkog boravka u Zagrebu. »Uz to ide dug put slušanja, sviranja i pjevanja glazbe koja, u svojoj biti, živi na improviziranju i maštanju. The ultimate dream state!«

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Većina djela mi se pojavi kao ideja u uhu. To stavim na papir, pa smislim harmoniju. Svako djelo najprije pišem za klavir, a onda ubacim riječi, ali tek kad je melodija jaka

Divlja žena Iako je dovršila akademsko obrazovanje, Ziza se nastavila usavršavati uzimajući poduke, nastupajući na jam sessionima, slušajući glazbu, ali i podučavajući mlade glazbenike. Primjerice, svaki dan posljednjih deset godina odlazi na poduku k profesorici jazz klavira. »Ona sluša i savjetuje«, rekla je, istaknuvši važnost dobrog mentora. «Moja druga mama — the ultimate wild woman — koja sve radi tako da se doima organski, stvarno, čisto.« Osim toga, sama pronalazi načine usavršavanja. »Nisam najjača što se tiče riječi pa na tome svakodnevno radim«, rekla je. Primjerice, za jedno sam djelo napisala najprije riječi, a nakon što sam završila online tečaj Writing the lyrics, napisala sam cijelu pjesmu, strofe, korus, sjela za klavir i za petnaest minuta završila glazbu. Znala sam točno što raditi s tim riječima. Preporučujem to!« Svojim djelovanjem Ziza ustrajno promiče hrvatsko glazbeno stvaralaštvo u svijetu. Nastupa s mnogim glazbenicima, a vodi i svoje sastave te se posvetila pisanju glazbe i tekstova. Osim što se u autorskom radu kao nadahnućem koristi hrvatskom glazbom i bliske su joj sevdalinke, intenzivno proučava i u svoja djela uključuje elemente južnoafričke tradicije, ne samo glazbene, koju uspoređuje s jazzom. Za nekoliko djela iz tog miljea napisala je stihove na hrvatskom i izvodila ih uz lokalne jazziste u Johannesburgu. Primjerice, za skladbu Naima Johna Coltranea napisala je tekst na engleskom, a potom je zamolila prijatelja da ga prevede na jezik naroda Zulu koji uči i na kojem će izvoditi tu skladbu. O tome kako piše glazbu rekla je: «Većina djela mi se pojavi kao ideja u uhu, melodija... To stavim na papir pa smislim harmoniju... Neki dan sam sanjala skladbu. Sve sam čula: melodiju i harmoniju, vidjela sam note, s akordima. Weird! Uglavnom sve počinje od te prve melodije, a riječi dođu poslije, sa sviranjem, ponekad samo s četiri takta, od toga počnem. Svako djelo najprije pišem za klavir, a onda ubacim riječi, ali tek kad je melodija jaka.«

J u b i l a r n o i z d a n j e p a k r a č k o g f e s t i v a l a d u h o v n e g l a z b e 9 . p r o s i n c a 2 0 1 7. o b i l j e ž e n o p r i g o d n o m m o n o g r a f i j o m

Dvadeset godina festivala Hodočašće u došašće Pozivni festival koncertnog tipa nema natječaja ni natjecanja, nego se svake godine pozove pet do sedam izvođača koji uživo izvedu tri do četiri pjesme

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Slavko Nedić

Pakracu je dvadeseti put održan festival duhovne glazbe Hodočašće u došašće. Jubilej je, uz festivalsko glazbeno događanje, obilježen i prigodnom monografijom 20 godina festivala Hodočašće u došašće. Kulturni događaj

Festival su 1998. godine, u suradnji sa župnikom vlč. Draženom Radigovi-

»M

ali« festival s »velikom« porukom ovjekovječen u monografiji koja je predstavljena u Pakracu i Zagrebu

život Pakraca. Festival je ubrzo prerastao župne okvire te ga je i grad Pakrac prepoznao kao važan kulturni događaj. I izvođači duhovne glazbe također su vrlo brzo prepoznali Festival kao svoj, budući da je na njemu bilo mjesta ne samo za one koji su već dugi niz godina prisutni na hrvatskoj glazbeno–duhovnoj sceni, nego i za mlada imena koja tek dolaze. Hodočašće u došašće je pozivni festival koncertnog tipa, što znači da nema natječaja ni natjecanja, nego se svake godine pozove pet do sedam izvođača koji uživo izvedu tri do četiri pjesme po svojem odabiru, s tim da jedna svakako mora biti adventskog karaktera. Svi izvođači, koji su barem jedne godine došli u Pakrac, mogli su osjetiti tu veliku, nesebičnu ljubav i entuzijazam koji u Festival ulažu mladi iz Vita Nove, predvođeni neumornim Dubravkom Kotorcem i uz potporu svojih župnika: vlč. Dražena Radigovića, pokojnog vlč. Marka Pišonića te sadašnjeg vlč. Matije Jurakovića te uz blagoslov svojega biskupa, mons. Antuna Škvorčevića. Dokumentarna vrijednost

ćem, pokrenuli mladi župe Uznesenja Blažene Djevice Marije okupljeni u sastav Vita Nova. Htjeli su konkretnije obilježiti 15. obljetnicu djelovanja, zahvaliti Bogu na uspostavi svoje Požeške biskupije, koja je upravo te godine osnovana, ali i obogatiti glazbeno–duhovni

U ovih dvadeset godina (dakle, računajući i 2017.) na festivalu Hodočašće u došašće nastupila su 73 izvođača iz čak 36 mjesta Lijepe Naše, BiH i Srbije. Svi su na Festival došli kao hodočasnici pjesmom svjedočiti svoju vjeru; i što su se više davali, to su se bogatiji vraćali kući. U čast dvadeset godina Fe-

stivala te 33 godine sastava Vita Nova, priređena je i posebna monografija 20 godina festivala Hodočašće u došašće. Autor monografije je Slavko Nedić, urednik emisije Sacro ritam koja na Hrvatskom katoličkom radiju već skoro dvadeset godina sustavno prati hrvatsku glazbeno–duhovnu scenu pa tako i taj Festival. U monografiji se osim osnovnih podataka o svakoj godini Festivala nalazi i osobna priča promatrana iznutra, iz vizije organizatora, u čijem se timu posljednjih osamnaest godina nalazio i autor. Uz fotografije iz svake godine te odjeka u medijima, vrlo važan detalj monografije su izjave sudionika Festivala koje su davali za emisiju Sacro ritam u sklopu izvještaja o Festivalu. Te izjave imaju sentimentalnu i veliku dokumentarnu vrijednost jer su ne samo izvjestitelji trenutačnih dojmova nego i usmeni i pismeni dojmovi sudionika Festivala, od kojih su neki, poput bivšeg župnika vlč. Marka Pišonića, nebeski zagovornici festivala Hodočašće u došašće. Dva predstavljanja Monografija ima 86 stranica, sadrži 286 fotografija te 93 novinska članka o Festivalu. U njezinoj realizaciji su, uz autora, sudjelovali i članovi sastava Vita Nova: Ana Relota, Lara Kelemen, Dubravko Kotorac, Ivana Turuk, Branko Križan te Maja Ivesa koja je radila grafičku pripremu. U sklopu Festivala 8. prosinca 2017. u Gradskoj vijeć-

Na predstavljanju monografije u Pakracu okupili su se i zajedno zapjevali svi bivši i sadašnji članovi sastava Vita Nova

nici u Pakracu održano je prvo predstavljanje monografije. Bilo je to emotivno događanje na koje su došli mnogi članovi sastava Vita Nova, od prve do današnje generacije, i zajedno s današnjom postavom i zapjevali. Na jubilarnom izdanju festivala Hodočašće u došašće nastupili su izvođači koji su ga obilježili proteklih devetnaest godina. Osim domaćina, sastava Vita Nova iz Pakraca, nastupili su i zborovi Aletheia iz Daruvara, Aqua Viva iz Davora, Nebeski znak iz Nove Gradiške, grupe Novo svitanje, Put k Suncu i RiM te Željka Marinović, svi iz Zagreba, te Tekije iz Petrovaradina koji svojim dolaskom i ove godine Festivalu daju internacionalni karakter. Monografija je imala i zagrebačko predstavljanje, 10. siječnja 2018. u dvorani HDS–a, na kojoj su govorili pakrački župnik vlč. Matija Juraković, gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević, voditelj sastava Vita Nova Dubravko Kotorac te autor monografije Slavko Nedić. U glazbenom dijelu nastupili su: Vita Nova iz Pakraca i zagrebački sastavi duhovne glazbe: Kefa, Božja slava band i RiM te kantautor Davor Terzić iz Rovinja. Voditeljica programa bila je Tanja Popec. Puna dvorana te dolazak čak četiriju televizija koje su popratile predstavljanje monografije (CMC, DMC, HRT i Laudato), pokazatelj su zanimanja za »mali« festival s »velikom« porukom.

BROJ 208, OŽUJAK 2018. Vedran Pogorilić

Kantautorica i glumica Elis Lovrić o svojem debitantskom albumu Merika

Dar je raditi ono što voliš

»R

adim isključivo stvari koje osjećam i koje sam u stanju realizirati, bez obzira na vanjska mišljenja.«

Uz predstavljanje albuma 31. siječnja 2018. u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu Piše: Lucija Ercegović

rvatskim glazbenim zavodom te je večeri odzvanjao melodiozni dijalekt, labinjonska cakavica. Povod je bio predstavljanje albuma Merika Labinjanke, istarske vile toploga, raskošnog glasa — Elis Lovrić. Kantautorica kaže: »Labinjonski je moj materinji dijalekt. Iako sam najprije pisala na engleskom, talijanskom, njemačkom i hrvatskom književnom jeziku, u jednom trenutku osjetila sam potrebu za potpunom autentičnošću koja će za ljude postati univerzalni čarobni štapić na putu prema samima sebi.« Dvojezična knjiga

Osim albuma, Elis je predstavila i dvojezičnu knjigu Kanat od mora / O canto do mar, na cakavici i na portugalskom jeziku. Elis o tom neobičnom spoju kaže: »Pozvana sam 2015. da svojim autorskim izričajem predstavljam Istru i Hrvatsku u Sao Paulu i tu se dogodilo posebno snažno prihvaćanje brazilske publike. A u vrijeme tih predstavljanja ‘kliknula’ sam s Milanom Puhom, profesorom hrvatskog i portugalskog jezika u Sao Paulu i počeli smo vrlo inspirativnu suradnju. Shvatila sam u nekoliko minuta da moje pjesme sjajno zvuče na brazilskom portugalskom pa sam predložila kompletni prijevod cijelog projekta. Prevodeći projekt Kanat od mora na portugalski, da bi Brazilci razumjeli tekstove koje pjevam, dogodila se prva na svijetu labinjonsko–portugalska knjiga.« Koncert je počela kao vrsna glazbenica; otpjevala je nekoliko

pjesama prateći se na gitari i usnoj harmonici. Pridružuju joj se Stjepan Večković na pomalo zaboravljenim instrumentima — gajdama, mihu i dvojnicama, te akademska violončelistica Bika Blasko na električnom violončelu, djembi i kao odličan vokal. Koncert je bio pun spontanosti; red pjesme, red smijeha i spontanih priča. Suradnja s pjesnikom U svojoj spontanosti dovela je na pozornicu poznatog pjesnika Enesa Kiševića te je s njim izvela njegovu pjesmu Ima ljudi. Dok je Enes govorio na hrvatskom književnom jeziku, Elis je prevodila na labinski, što je samo uvod u njihov zajednički projekt. Elis objašnjava: »Kad sam radila na projektu Dva mora, razmišljala sam o ljudima koji bi sa mnom mogli ostvariti spoj naših svjeto-

va, naših mora. Enes Kišević je jedno hodajuće svjetlo na zemlji, neizrecivo sam ispunjena blagodati da s njim dijelim naš zajednički ocean. Kad sam mu pročitala prijevode njegovih dviju pjesama na labinjonski, jako mu se to svidjelo i ubacili smo ih na jedan glumačko–dramaturški način u naša Dva mora. Priča ne staje tu, jer sam, potaknuta njegovim entuzijazmom, a i reakcijom publike na te prijevode, realizirala već dobar dio novog neuobičajenog pothvata koji će uskoro ugledati svjetlo dana. Radim isključivo stvari koje osjećam i koje sam u stanju realizirati bez obzira na vanjska mišljenja. A kad vidiš sjaj u očima svojih najbližih suradnika, nema te sile koja će omesti takav iskonski pristup i zajedničko uživanje u njemu. Dar je imati, dar je dijeliti, dar je zajedno osjećati i raditi ono što voliš.«

Intervju s kantautoricom Elis Lovrić u povodu objavljivanja albuma prvijenca

Ki je sad ta Elis?! Da je autor ovog uvoda neki glazbeni kritičar, on bi je prozvao Joni Mitchell s one strane Učke, no umjesto usporedbi i žanrovskih svrstavanja, najbolje će biti da Elis upoznate sami. Pročitajte ovaj razgovor, ubacite Meriku u CD player i — sretan vam put!

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Razgovarao: Josip Radić

Za početak, zaista, »ki je sad ta Elis«? Što je bilo prije, glazba ili gluma? Elis, Elis, ki je ta Elis? Forši je to ona iz pjesme Who the fuck is Alice?!, a možda je Elis ona koja živi svoj san. I najdublje je zahvalna na tome. Ritam osjećaja A glazba i gluma su se »kuhale« u istom loncu, pa kao kad zagrabiš prvu žlicu maneštre, misliš da si zagrabio grah, a u žlici isplivaju i bobići (smijeh). Kao dijete sam, gledajući televiziju, sanjala i jedno i drugo, s pet godina sam bratu »krala« školsku flautu i tandrkala do iznemoglosti, ko pokvareni jukebox, stalno istu pjesmu — Jeste li vidjeli moga sinka Janka. S trinaest sam roditelje izludila dok mi nisu kupili gitaru za rođendan, izluđivanje je trajalo dvije godine, a sa 17 su me nekim čudom primili na glumačku akademiju. Kad sam primljena u Italiji na njihovu akademiju, obuzeo me osjećaj: »Ja ću ovdje pjevati!« Tako je i bilo. Kao da su se gluma i glazba dogovorile da će jedna drugoj biti kaput, ovisno o situaciji. Nemam osjećaj razdvajanja, i dok glumim i dok pjevam koristim se istom unutarnjom postavkom, jedini ritam koji me vodi jest ritam osjećaja. I međusobne povezanosti s okolinom. Jeste li se oduvijek izražavali čakavicom u glazbi ili se dogodio neki presudni trenutak kad ste shvatili »to je to«?

Ha, To je to je naziv pjesme koju sam napisala na književnom jeziku! A cakavica se »doselila« u moje pjesme kad sam pomislila: Što ja to mogu dati svijetu da je specifično i autentično, rekli bismo — moje, a da se svatko može s time identificirati kao sa — svojim? Sjedila sam tog trenutka, živo se sjećam, na krevetu, stala sam i počela improvizirati »po naše« na pjesmu koju sam taj čas svirala na engleskom... Bilo je to samo nekoliko riječi i ne znam jesam li se sledila, je li me obuzela milina, jesam li se osjećala normalnije i prirodnije nego ikad — možda sve odjednom — i da, to je bilo TO! A da ne zaboravim, u cakavici nema č, nego neki poluglas, i č često postane ili c ili š, npr. čovjek je šlovek s kratkosilaznim akcentom na e.

Amerika u sebi Što je Merika u naslovu vašeg albuma? Postoje li možda neke zajedničke točke Istre i Merike, gdje se one spajaju u Istrameriku? Osim trbuhom za kruhom, ljudi su u Ameriku išli po svoje snove, ostvariti ih, materijalizirati, a ja sam osjetila da je moja Amerika ono što radim. Nazvala sam tako svoj album još prije trinaest godina i tek nakon toga napisala pjesmu. Moje otkriće Amerike bilo je otkriće Amerike u sebi. Je li zbog prepreka odlasku tamo ili sudbinski, ne znam. Ali lijepo je otkrivati sebe. Nikad kraja! (smijeh) Amerika se po labinjonski (labinski) kaže Merika, »Greš va Meriko? Gren.« A Istra je moj dom, tu se dogodilo moje »otkriće«, na istarskom dijalektu, mojem materinjem labinjonskom. On me odveo u Ameriku, onu iznutra i onu na van... S još »toplim«, tek tiskanim CD– om Merika trčala sam na avion koji me odveo u Ameriku, doduše Južnu Ameriku, u Brazil, ali ipak Ameriku. I onda sam u Sao Paulu predstavila i svoju Istru i svoju Meriku. Što je sve inspiriralo pjesme na albumu, koja je njihova biografija? Koji su stalni motivi vašeg stvaralaštva? Pjesme većinom počnu same od sebe, a ja ih hvatam, bilježim, pamtim. Puštam ih da se razvijaju kako žele i oblikujem dok nisam zadovoljna. Neke su nastale na balkonu moje rodne kuće u Rapcu, gledajući u more i sunce, neke gledajući u čašu, neke pod tušem... Pjesme i u najčudnijim trenucima samo isplivaju, a ove s albuma gotovo sve imaju svoj rodni list (smijeh). Možda je simpatično spomenuti pjesmu Tić. Ona je TA prva koja je probila led na labinjonskom, a nastala je iz moje engleske pjesme I found my way i tek sam nedavno shvatila da sam s njom zaista i otkrila svoj put. Kanat od mora sadrži puno stvarnih slika iz mojega života, svako spomenuto mjesto, stijena ili morski kutak postoje i u stvarnosti. Sva se ta mjesta vide s mog balkona i svako mjesto nosi i svoju posebnu priču. Dogodilo se da sam od emocije jednom morala stati, nastavila sam samo s gitarom i onda na-

kon dva đira pjevala dalje. Vjerojatno se koncentracija sjećanja nekad toliko zbije da me preplavi, ali to mi ne smeta. To me zbližava s ljudima i njihovim sjećanjima. Jedan kolega mi je, kad je čuo pjesmu To je to, rekao: »Pa šta još jedna o moru?« Nisam ni bila svjesna koliko mi pjesama sadrži riječ »more«. Mislim da je to od toga što sam puno ronila (smijeh). Autentičan put Odlučili ste samostalno objaviti album, kakvom se pokazala ta odluka? Kako uopće vidite glazbenu industriju, iz vlastite perspektive? Odluka se dogodila sama jer je moj album, osim pjesme Prez besedi gonat’, bio spreman još prije trinaest godina. No nisam bila zadovoljna tadašnjim snimkama, iako je postojalo konkretno zanimanje diskografske kuće koja je željela platiti snimanje. Nisam dovoljno slušala sebe jer sam mislila da kao glumica nemam dovoljno iskustva u glazbi; i u tim studijskim snimkama je nedostajao onaj unutarnji beat koji je, međutim, zabilježen na mom kućnom snimaču, a ljudi su ga prepoznavali. Nisam htjela pristati na ništa manje, nego sam tražila isto to, ali u studijskoj kvaliteti. U međuvremenu sam producirala nekoliko scenskih nezavisnih projekata i shvatila da imam tri nesnimljena albuma i da je došlo vrijeme da ih snimim. Našla sam svoj studio, snimila Meriku i nastavila, ovaj put bez vanjskih pritisaka. U pregovorima s diskografskom kućom shvatila sam da ja ne bih više bila vlasnica snimke i to mi se učinilo vrlo nepravednim jer to je kao da izgradiš kuću, a agencija koja ju iznajmljuje i radi za tebe kaže: ‘Znate, iznajmljivat ćemo je i dio zarade ide vama, ali kuća je naša.’ E, pa nije! Htjela sam se informirati i isti dan našla da ZAMP organizira predavanje Iz prve ruke o publishingu i autorskim pravima i naučila kako to funkcionira. Bez obzira na upozorenja da neću stići ni realizirati album, a kamoli još i knjigu u vlastitoj nakladi, sve sam to uspjela i s obje stvari u rukama otputovala u Brazil. Neispavana, doduše, ali uspjela sam. Pri povratku sam čekala da nađem distributera ili diskografsku kuću, no koncerti su me toliko upili da cijelo ljeto nisam ništa sti-

gla i tad sam odlučila i krenula u realizaciju promocije u dogovoru s koncertnom agencijom koja je pokazala zanimanje za moju glazbu. Otvorena sam za suradnju i uživam u multipliciranju te ljepote koja se dogodi kad »klikneš« sa suradnicima. Ne mogu iznevjeriti izvornost i istinu koja vrišti iz mene. To se možda čini kao teži put, ali je autentičan i — moj. A glazbenu industriju prestala sam percipirati kao vanjski faktor — industrija smo mi, naše odluke, industrija je valjda moj saveznik, a ne neki zločesti King Kong. A ako nije, i dalje radim ono što volim i što mi duša nalaže. Pa industrija su ljudi, nećemo u grob nositi industriju, nego sebe. Svi smo mi suradnici, nema većeg ni manjeg, mi smo vlastita industrija i vodim se odlukom da ću, ako baš treba, stvoriti novu! Sedam jezika Pjevate na sedam jezika — koristite li ih kao paletu za različite emocije? O čemu komunicirate na kojem jeziku? U biti, ne. Jezicima se koristim jer ih obožavam. Nekom sline idu na kolače, meni kad čujem neki novi jezik (smijeh) i odmah poželim nešto naučiti, izgovoriti i osjetiti unutarnji ritam tog jezika. Buljim u usta, pokušavam shvatiti gdje lupa jezikom u nepce, miče li bradu, usnu ili nešto treće... Pucala sam od smijeha s Malgorzatom dok me učila poljskom i novim zvukovima kojih u nas nema. Odrastala sam govoreći nekoliko jezika i dijalekata, uživala sam u kontaktu s različitim kulturama, a njima je bilo zanimljivo kako ja skačem s jednog jezika na drugi. A meni gušt! Isto radim i s pjesmama. Možete li ukratko predstaviti projekt Kanat od mora, o čemu se točno radi? Upravo je taj scenski projekt, premijerno izveden 2015., preveden za Brazilce. Počela sam od toga da prevedem nekoliko pjesama da bi me u Brazilu bolje razumjeli. Kad sam shvatila koliko dobro zvuče pjevane na portugalskom, prevoditelj Milan Puh je u jednom dahu preveo cijeli projekt i tad sam shvatila da imam — knjigu. I to prvu na svijetu labinjonsko–portugalsku knjigu. Taj će projekt također biti realiziran kao CD.

Hm, ma ki je reka da je more bilo vajka spoda Učke? I hvala na ovom komplimentu! Ne stignem baš ići na mnoga događanja, ali znam da ima sjajnih ljudi koji rade iz srca. Svoje suradnike smatram biserima: Bika Blasko je sjajna violončelistica s predivnim glasom i stilom, a Dina Rizvić, koja je trenutačno u Londonu, prije nekoliko godina već je realizirala svoj album i tek je čekaju nove pustolovine. Nevjerojatna podudarnost koju ovaj čas shvaćam je da mi se pjesma na talijanskom zove Perla preziosa / Dragocjeni biser i da sam realizirala projekt Kolarići, što na labinjonskom znači Perlice...

lazbenu industriju prestala sam percipirati kao vanjski faktor — industrija smo mi, naše odluke, industrija je valjda moj saveznik, a ne neki zločesti King Kong. BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Postoji li s one strane Učke još bisera koji zaslužuju biti otkriveni?

Za kraj, popularno pitanje: planovi za bližu i dalju budućnost?

Vedran Pogorilić

U Zagrebu sam imala prvi samostalni koncert 31. siječnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje je album Merika predstavljen na nacionalnoj razini i s »druge bondi Učke«. Nakon toga, ako Bog da, a ne da, neki kratki odmor. Slijedi nastavak koncerata s albumom Merika, ponovni odlazak u Brazil i snimanje sljedećeg albuma... Držmo fige da »s’e rivomo kako Boh zapoveda«!

Album prvijenac kantautorice Elis Lovrić na specifičnom narječju njezina rodnog Labina

Uglazbljena labinska cakavica Elis Lovrić ne pokušava nikoga imitirati. Nudi slušateljima osebujan glas koji osvaja već na prvo slušanje. Spretno iskorištava metriku i bogatstvo konsonanata labinske cakavice da bi stvorila jedinstven umjetnički izričaj

Elis Lovrić

Akcent studio

Uz Elis Lovrić na koncertnom predstavljanju njezina albuma prvijenca u Hrvatskom glazbenom zavodu nastupili su Stjepan Večković na mihu i dvojnicama, te Bika Blasko na električnom violončelu

Piše: Ivana Jurenec

edinstven glazbeno–poetski, duboko osoban i neobično drukčiji — tim bi se riječima mogao opisati koncert, ujedno i predstavljanje novoga diskografskog izdanja koji je zagrebačkoj publici 31. siječnja 2018. priredila Elis Lovrić. Iako je album Merika njezin prvi studijski projekt (sve samo ne klasičan), za promociju je odabrana dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda. Nije to slučajno, jer iz cijelog albuma, ali i glazbenog izričaja i osobnosti Elis Lovrić izvire okrenutost korijenima i tradiciji, u njezinu slučaju rodnoj Istri. Sjetan i himničan album

S diplomom zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, ta hrvatska glumica iza sebe ima iskustvo nastupa na daskama hrvatskih i talijanskih kazališta u dramskim predstavama i mjuziklima, a jedan je i sama 2014. napisala i producirala za Narodno kazalište u Puli — Kolarići. Iako je za svoj glumački rad osvojila nekoliko nagrada, u posljednje se vrijeme intenzivnije okrenula glazbi, i to nadasve uspješno, sudeći po albumu Merika. Kaže da je to istovremeno sjetan i himničan album istarskog mora, brazil-

skog sunca i glazbenog otkrića neke vlastite Amerike, mitske zemlje svih kantautora svijeta. Govoreći i pjevajući na nekoliko jezika, Elis je prenijela vlastito uvjerenje da nas sve povezuje jezik duše izražen glazbom, poezijom i izvedbenom umjetnošću. Istra kao inspiracija Osim u krajoliku i prirodnim ljepotama svoje rodne Istre i mora, Elis inspiraciju pronalazi u materinjem jeziku — labinskoj cakavici. Na njoj piše stihove, nju pjeva i nju proživljava. A s Elis je i publika proživljavala more, zaljubljenosti, odlaske u neke nove, neistražene krajeve. Autorski stihovi ukorijenjeni u autobiografskim elementima evociraju odrastanje i traganje za vlastitim smislom. Svoja je razmišljanja Elis Lovrić pretočila u riječi koje mnogi ne razumiju. No njihovo im značenje lako otkriva glazba sama, obogaćena Elisinom interpretacijom. Njezin je glas jak, velikoga raspona, a prijelazi iz nižeg registra u visoku lagu ujednačeni; pokazuju da Elis itekako dobro vlada tehnikom i iskorištava vlastite mogućnosti, kao i efekte koje ostvaruje šaptom, parlandom, lirskim zapjevima te dramskom snagom. Ne pokušava nikoga imitirati; slušateljima nudi osebujan glas koji osvaja na prvo slušanje. Metriku i bogatstvo vokala labinske cakavice spretno iskorištava da bi stvorila jedinstven umjetnički

izričaj. Kao kantautorica, Elis Lovrić prati se na gitari i usnoj harmonici, a pjesme obogaćuju uobičajeni instrumenti, poput klavira, gitare i violončela. Prisutan je i zvuk djembi te gajdi i dvojnica. Taj spoj različitog i drukčijeg u Elisinim pjesmama prožima se i dopunjuje. Na koncertu, koji je ujedno bio i predstavljanje njezina albuma Merika, Elis se na pozornici pridružila vrsna Bika Blasko, koja je oduševila virtuoznim sviranjem električnog violončela, a pojedine pjesme obogatila je i glasom te popratila izvedbe na djembama. Osim nje, publiku je zaintrigirao odlični Stjepan Večković, zasviravši dvojnice i gajde. Umjetnici su opuštenošću uz veliku profesionalnost skladno korespondirali Elis, koja je u svoj nastup utkala glumačko iskustvo, humor i komunikaciju s publikom, čime je ostvarila duboko proživljen i zaokružen glazbeno–scenski nastup, kojemu je pridonijela i posebna rasvjeta pozornice. Album Merika Isti su umjetnici, uz pijanisticu Dinu Rizvić, violončelista Petra Kovačića te pjevača Mateja Zeca sudjelovali u snimanju albuma Merika — prvog studijskog projekta Elis Lovrić, objavljenog 2017. u izdanju Akcent studija. Osebujnost njezina autorskog izričaja ne iznenađuje, jer ga je nadograđivala u raznim krajevima svijeta. Nakon

niza koncerata u Sao Paulu 2015., odlučila je priču Kanat od mora ispjevanu na labinskoj cakavici prevesti na portugalski te objaviti kao prvu knjigu na svijetu koja sadrži poeziju i na brazilskom portugalskom i labinskoj cakavici. Upravo je pjesmu Kanat od mora [Pjesma od mora] odlučila uglazbiti te na album Merika uvrstiti na oba jezika. Osim te pjesme, Elisin studijski prvijenac sadrži još deset pjesama: Merika [Amerika], Tić [Ptić], Ku bi more [Kad bi more], Sejna [Ista], Mižol [Čaša], Da se ne vidi da greš ća [Da se ne vidi da odlaziš], Va sne [U snu], Pod škalinah [Pod stepenicama], Prez besedi gonat [Govoriti bez riječi] i Zoc si ti beseda lepca od rumora [Zašto si ti, riječi, ljepša od buke]. Glazbu i stihove svih pjesama potpisuje Elis Lovrić, uz izuzetak pjesme Ku bi more, koju je uglazbio Amir Hodžić te Zoc si ti beseda lepca od rumora, čije je stihove napisao Daniel Načinović. Producenti albuma su Elis Lovrić i Matej Zec, koji je pjesme i snimao te priredio za album. Likovna oprema je jednostavna, a u popratnoj su knjižici tekstovi svih pjesama usporedno na labinskoj cakavici i književnom hrvatskom jeziku, pa se lakše prate. Kvalitetna snimka pruža nešto manje od sat vremena glazbenog užitka koji slušatelja odvodi na emocionalno putovanje nekim drukčijim i različitim, a istovremeno vrlo poznatim i bliskim putovima.

Giordano Cellich

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Merika

2 4 . H r v a t s k i d j e č j i f e s t i v a l , 14 . s i j e č n j a 2 018 . u Ve l i ko j d v o r a n i L i s i n s k i

Stih i nota, sto divota, za djecu iz cijele Hrvatske 24 nove pjesme za 24 godine festivala oduševile su male interprete na sceni i puno gledalište Lisinskog

očetak glazbene godine u Lisinskom obilježio je 24. Hrvatski dječji festival Stih i nota, sto divota, koji je okupio mlade pjevače i zborove školskog i predškolskog odgoja iz cijele Hrvatske. Program je prvi put predvodila sjajna glumica Dijana Vidušin, tumačeći duhovit i šarmantan tekst dramaturga Siniše Bahuna. Vila Glazbomila

Njezina su presvlačenja i transforma-

cije vila, od Vile Smijalice, preko Šarenvile i Trapavile sve do Vile Glazbomile, bili dinamičan živopisni okvir za 24 novoskladane dječje pjesme čiji je broj usklađen s 24 godine postojanja festivala, koji svake jeseni pruža priliku najmlađima da osmisle i ostvare profesionalni nastup na velikom koncertnom podiju. Iako su pjesme stvarane za uobičajeni jesenski termin, koji je prvotno predviđen za 25. studenoga 2017., zbog čega su čak šest bile u znaku zime, Božića i Nove godine, koncert je premješten na kasniji termin početka godine. Veliki je to pogon i organizacijski izazov okupiti u jednom nedjeljnom poslijepodnevnom programu dječje zborove iz petnaest gradova Hrvatske,

uključujući i udaljene lokacije poput Vukovara, Trogira, Splita te otoka Paga i Krka. Svi su morali stići toga dana, nastupiti i vratiti se istoga dana kući, kako troškovi festivala ne bi premašili predviđeni budžet. Bilo je vremena i za uvodnu izložbu likovnih radova Slikom ti pričam te predstavljanje literarnih ostvarenja učenika osnovnih škola, ove godine na temu grada. Sve je na plećima inicijatora i organizatora, te dobrog duha festivala, Ivana Kuliša, hvaljenog tekstopisca mnogih dječjih pjesama, dugogodišnjeg voditelja dječjeg zbora Klinci s Ribnjaka, inače prokurista s diplomom sociologa koji još od 1993. uspješno vodi taj projekt i svaki put organizira snimanje za HRT, što

poslije obradi i emitira programski odjel Djeca i mladi. Kvalitetne pjesme Svaki je zbor imao do detalja razrađen nastup, karakterističnu kostimografiju i dramaturgiju interpretacije, s ambicioznim zahtjevnim koreografijama. Čuli smo mnogo kvalitetnih pjesama u profesionalnom aranžmanu, pri čemu su pojedine pjesme bile uživo izvođene, u nekima su uživo bili izvedeni samo solistički nastupi, a u nekima je sve bilo na playback. Festival je, izvorno osmišljen poput Zagrebačkog festivala za odrasle, kao natjecateljska manifestacija, tijekom godina odustao od proglašenja

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Jana Haluza

Na kraju su se svi dječji zborovi udružili u izvedbi festivalske himne Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na tekst Ivana Kuliša

eliki je to pogon i organizacijski izazov okupiti u jednom nedjeljnom poslijepodnevnom programu dječje zborove iz petnaest gradova Hrvatske, uključujući i udaljene lokacije poput Vukovara, Trogira, Splita te otoka Paga i Krka

Glumica Dijana Vidušin kao voditeljica priredbe

U završnici su se svi zborovi okupili na sceni i ujedinili u izvedbi pjesme Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na tekst Ivana Kuliša, voditelja festivala, što je postala svojevrsna festivalska himna širenja pozitivnih misli, ideja i želja te ljubavi prema glazbi. Ovo je bilo prvo festivalsko izdanje nakon što nas je zauvijek napustio Pero Gotovac, koji je kao autor od početka vezan za manifestaciju, te je zato program u cijelosti bio u znaku uspomene na njega. Od prije nekoliko godina festival dodjeljuje i posebna priznanja za izniman doprinos dječjem glazbenom stvaralaštvu, pa je tako ove godine ovjenčan

Medenjaci iz Zagreba Smiješak iz Samobora

najboljih jer prema odluci voditelja Kuliša, to nije ostavljalo dobar dojam na kraju: »Imali bismo tek dio sretne i mnogo nesretne djece.« No iz ukupno vrlo visoke umjetničke i profesionalne razine skladbi i interpretacija izdvojile su se pjesme Moj bicikl (tekst i glazba Sanja Dobrijević, aranžman Robert Grubišić) u tumačenju paških Vijolica, dvije pjesme u tekstu, glazbi i aranžmanu Maje Rogić (Blago malim klokanima i Ping– pong loptica) u izvedbi njezinih zagrebačkih ansambala Medenjaci i Kikići, zatim dvije pjesme skladatelja i aranžera Tonija Eterovića (Zula, na stihove Biserke Gašparac, u interpretaciji Malih Sesvećana i Kad bi djeca imala vlast, u izvedbi zbora Osnovne glazbene škole Borisa Papandopula u Kutini) te izvrsna Osmijeh otvara vrata, u kojoj je stihove Daniela Načinovića uglazbio Bruno Krajcar, a aranžman razradio već spomenuti »maher« Toni Eterović za izvedbu sisačkog zbora Crescendo. 42

Alan Bjelinski. Kako skladatelj i dirigent, zbog drugih obaveza nije mogao biti u Zagrebu u vrijeme održavanja ovogodišnjeg 24. HDF–a, pa je 31. siječnja u HDS–u upriličena mala svečanost na kojoj mu je plaketu priznanja u ime Festivala dodijelio glavni tajnik Društva, Antun Tomislav Šaban. Bjelinski je inače autor mnogih pjesama za djecu, a kao dirigent puno je radio na njegovanju dječjeg stvaralaštva i izvodilaštva. Kao i svake godine, sve nove pjesme snimljene su na CD–u i objavljene u notnom obliku u Zborniku 24. HDF–a 2017. (premda je sam festival »prešao« u 2018.) u nakladi Festivala.

Intervju s Ivom Lesićem, skladateljem i autorom mjuziklâ za djecu te vlasnikom Produkcije Z

Vodim kazalište s najvećim brojem izvedbi u Hrvatskoj Piše: Bojan Mušćet

vo Lesić jedan je od najproduktivnijih hrvatskih autora i skladatelj mnogobrojnih velikih hitova zabavne i pop–glazbe. Među ostalima, njegove skladbe na repertoar su uvrstili Mišo Kovač, Meri Cetinić, Novi fosili, Tereza Kesovija, Zdravko Škender, Siniša Vuco, Zorica Kondža, Maja Blagdan, Tedi Spalato, Toni Cetinski i mnogi drugi.

No danas sve više sklada pjesme za najmlađe i u sklopu svoje Produkcije Z redovito ih publicira na izdanjima koja prate mjuzikle koje priređuje po osnovnim školama, dječjim vrtićima i drugim lokacijama.

O načinima pisanja pjesama za djecu te skladbama koje su osvojila dječja srca kaže: »U svojem dugogodišnjem radu, usporedno sa skladanjem pjesama za izvođače zabavne i pop–glazbe, radio sam i pjesme za djecu. Velik broj napisao sam za razne festivale, među kojima izdvajam Mali Split, a popriličan broj je bio i na festivalu Melodije Mostara, više od sto pjesama. Tu sam bio i producent festivala osam godina zaredom. Još osamdesetih sam napisao i glazbu za predstavu splitskog Kazališta lutaka Snježna kraljica. Pisanje za djecu ne razlikuje se puno od pisanja za ‘odrasle’ izvođače, s tim da je tekst tematski prilagođen uzrastu djece za koji se piše.«

Kazališna praksa Napravili ste više od dvjesto pjesama koje ste u posljednjih desetak godina smjestili u 14 lutkarskih mjuziklâ. Što ste pronašli u lutkarskom svijetu? Kako ste ondje pronašli inspiraciju? Gledajući predstave za djecu sa svojom djecom u kazalištu dok su bili mali, shvatio sam da u tim predstavama nedostaje glazbe, a vrlo često su tematski bile neprilagođene uzrastu. Obrađivane su gotovo uvijek iste bajke koje su i meni kao malom bile zastrašujuće. Uvijek neko nasilje, kao u Ivici i Marici, Pinokiju, Crvenkapici… Često su djeca poslije takvih predstava bila uznemirena.

ledajući predstave za djecu sa svojom djecom u kazalištu dok su bila mala, shvatio sam da u tim predstavama nedostaje glazbe.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Lesićeva Produkcija Z organizira autorske predstave u školama, vrtićima, domovima kulture, trgovačkim centrima, pučkim otvorenim učilištima, na trgovima turističkih mjesta preko ljeta, centrima s djecom s posebnim potrebama ili u vrtićima pri bolnicama. Svih 14 mjuziklâ imaju i audio CD–ove s glazbom iz predstava

Lesićevo kazalište je jedino kazalište takve vrste u Hrvatskoj, s obzirom na broj naslova i formu, uz isključivo originalne priče i glazbu

Stvorili ste 14 mjuziklâ i isto toliko diskova koji su rasprodani. Kakav je, zapravo, status Produkcije Z u kontekstu hrvatskoga korpusa glazbe za mališane?

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Pravi prijatelj je interaktivna predstava za djecu koja se izvodi po školama u cijeloj Hrvatskoj

Osnovao sam umjetničku organizaciju Produkcija Z i pokušao napraviti predstave za djecu s mnogo glazbe, na originalne tekstove koji bi bili i edukativni, puni promjene tempa. Biram razne teme prilagođene uzrastu djece do jedanaest godina. Po naslovima mojih mjuziklâ jasno je o kojim temama se radi (Prometna priča, Lijepo putovanje Lijepom Našom, Keko Eko, Dobro se

Svaki mjuzikl u obliku audio CD–a objavljuju diskografske kuće Croatia Records i Song Zelex kao regularna izdanja. Naklade nisu velike, ali se sve rasproda, tako da imam brojne pozive roditelja koji bi željeli nabaviti neki od naših CD–ova. Jasno mi je da to nisu visokotiražni proizvodi pa se naklade ne obnavljaju, ali zanimanje za njih kontinuirano postoji, s obzirom na to da moja tri tima svakodnevno izvode predstave po cijeloj Hrvatskoj. Koliko znam, moje kazalište je jedino kazalište takve vrste u Hrvatskoj, s obzirom na broj naslova, formu i isključivo originalne priče i glazbu. Prema Državnom zavodu za statistiku, Produkcija Z je kazalište s najvećim brojem izvedbi predstava već petu godinu zaredom. Brojne pohvale našim predstavama mogu se naći na portalima osnovnih škola i dječjih vrtića cijele Hrvatske. Nemamo svoj prostor; mi smo kazalište on the road. Koliko često i gdje se mogu vidjeti vaši mjuzikli? Rotirate li ih ili stalno radite nove s kojima idete na teren?

oja tri tima svakodnevno nastupaju po cijeloj Hrvatskoj i na repertoaru su sve predstave; već petu godinu zaredom mi smo kazalište s najvećim brojem izvedbi predstava u zemlji.

dobrim vraća, Pravi prijatelj, Tko sam, što sam, Put oko svijeta, Veliko putovanje maloga puža…). Kao diplomirani elektrotehničar (FESB), godinu dana radio sam kao inženjer zvuka u HNK– u Split i sudjelovao u procesu režiranja, između ostalog i dramskog programa od samog početka postavljanja predstava. Tako sam naučio nešto i o režiranju predstava. Pogotovo me impresionirao pokojni redatelj Tomislav Durbešić svojim pristupom režiranju. Rekao sam sebi: »Moram napraviti i vrhunsku glazbu i produkciju, kao što sam radio i za naše eminentne izvođače kojih je popriličan broj.« Predstave su interaktivne pa se osim lutaka pojavljuju i pravi glumci koji komuniciraju s djecom koja se tako aktivno uključuju u priču.

Kao što sam rekao, moja tri tima svakodnevno nastupaju po cijeloj Hrvatskoj i na repertoaru su sve predstave. Često nas zovu da ponovimo neku predstavu i prije nego što proteknu tri godine, kad dođu nova djeca koja nisu gledala neku predstavu. Kad moji ljudi iz marketinga ponude predstavu koju smo, na primjer, igrali prije pet godina, pa su djeca nova, dogodi se da učiteljice kažu: »Da, djeca nisu gledala, ali mi jesmo, pa bismo željeli onu drugu koju još niste igrali kod nas.« Redovito dajemo predstave u centrima s djecom s posebnim potrebama ili u vrtićima pri bolnicama. Igramo predstave u školama, vrtićima, domovima kulture, trgovačkim centrima, pučkim otvorenim učilištima, na trgovima turističkih mjesta preko ljeta… Opremljeni smo vrhunskim ozvučenjima, LED rasvjetom i pokrivamo otvorene i zatvorene prostore do 500 gledatelja. Učenje uz predstavu Tko radi u vašim timovima i što je njihov posao? Od početka surađujem s Luči Vidanović, koja je autorica fenomenalnih lutaka i scenografije. Izuzetno cijenim njezine savjete o tehničkim rješenjima promjene situacija tijekom predstave. Za vizualnu prezentaciju zadužen je Igor Drača, koji je osmislio logotip Produkcije Z, dizajn plakata, omotnica CD–ova, karata, kalendara… Brankica Jovanovski, poznata prateća pjevačica, na

svakom CD–u posuđuje glasove proteklih deset godina. Ne smijem zaboraviti svoju obitelj koja također aktivno sudjeluje u sinkronizaciji likova na audio CD–ovima. Moram istaknuti svojega starijeg sina Ivu juniora, koji je dijete s posebnim potrebama, ali je vrlo muzikalan i na svakom CD–u ima zapaženu ulogu jer posuđuje glas nekoj lutki, otpjeva song, uživa snimajući i jako je ponosan na to. On mi je velika inspiracija i gura me dalje… Moji glumci se svojom kreativnošću na predstavama prilagođavaju uzrastu za koji igraju, improviziraju i osluškuju bilo djece tijekom nastupa. Vrlo je emotivan bio nastup u vukovarskim školama. Naime, u predstavi Lijepo putovanje Lijepom Našom koja govori o ekskurziji učenika od Dubrovnika preko Splita, Zadra, Šibenika, Rijeke, Pule, Zagreba do Osijeka i na kraju Vukovara, na scenu se postavi vukovarski vodotoranj. U tom su trenutku sve učiteljice zaplakale, što je i moje glumce steglo u srcu. Poslije predstave zahvaljivale su na predivnoj izvedbi. Na našoj Facebook stranici Produkcija Z imamo album s crtežima koje su nam učenici poslali poslije te predstave. Na njoj su u ovom trenutku 374 crteža! Imamo i albume s crtežima poslije nekih drugih predstava… Što djeca mogu očekivati od mjuziklâ i što ih čini najsretnijim nakon predstave? Sretan sam jer djeca fenomenalno reagiraju na naše predstave. Svakom našom pričom nauče nešto zanimljivo. Redovito nakon završetka predstave djeca ostanu sjediti na svojim mjestima i hoće još pa na bis ponovimo neki od songova. U nekim dijelovima Hrvatske poslije predstave glumci daju autograme djeci na ulaznice koje inače dijelimo. S obzirom na to da svakoj školi i vrtiću ostavimo jedan originalni audio CD, naše predstave žive dugo. Mjuzikl nije jednostavna forma. Koja je vaša uloga u njima? Budući da radim sve u svojem kućnom studiju (od programiranja, snimanja do miksanja), moram u glavi zamisliti i reakciju djece na svaku situaciju u priči. Naravno da prije premijere komentiram situacije sa svojim glumcima koji mi daju praktične savjete. Na posljednja tri mjuzikla sam kompletan autor (skladatelj, autor priče, redatelj, glazbeni i izvršni producent), a osim toga posuđujem glasove većini likova u priči za potrebe audio CD–a. Tako ostvarujem i želju za glumom i imitacijom, koja je oduvijek postojala u meni. Za izvedbu predstave uživo, dijelovi priče su prilagođeni, s obzirom na to da djeca vide lutke, a glumci preuzmu neke od likova svojim glasovima. U skladanju »otvorim ventile« i dam sebi na volju, stvarajući skladbe koje su i harmonijski prilično

kompleksne, ali se uvijek trudim stvoriti zarazni refren koji se lako pamti. Zastupljeni su svi stilovi, od bossa nove do rocka i rapa. U vrtićima na engleskom Imate li vi neku omiljenu lutku, lik koji vas je osobito glazbeno inspirirao i u kojoj se predstavi on pojavljuje? Sve lutke su mi prirasle srcu jer je Luči Vidanović svakoj lutki udahnula dušu. Imamo u predstavama razne tipove lutaka (javajke, ginjole, marionete…). Zanimljiva je lutka Pinokija u predstavi Pravi prijatelj, koja je napravljena od drveta s pokretnim nosom koji se poveća kad Pinokio laže i smanji kad govori istinu. Što se tiče glazbene inspiracije, naravno da izgled lutke sugerira i način na koji će govoriti i kako prilagoditi song. Ako se radi o zločestom čarobnjaku, glas mora biti dubok, ali naši čarobnjaci su smotani pa nisu strašni, nego smiješni. Jedan je mjuzikl realiziran na engleskom jeziku. Zašto? Kojoj je publici namijenjen? Mjuzikl Keko Eko, koji govori o očuvanju okoliša, imamo i u engleskoj verziji pod nazivom Eco Keeco. Preveo sam ga na engleski uz pomoć prijatelja koji dvadeset godina živi u Americi. Bio je to zahtjevan posao, pogotovo složiti rime u songovima koje odgovaraju po sadržaju hrvatskoj verziji. I naravno, »drilanje« engleskih akcenata. Tu verziju igramo po osnovnim školama na zahtjev nastavnika engleskog jezika, pa čak i u dječjim vrtićima u kojima se uči engleski. Kako usklađujete rad po kojem ste najpoznatiji (pisanje pjesama za estradne umjetnike) i ovaj — za najzahvalniju publiku, odnosno djecu? U posljednje vrijeme potpuno sam se posvetio kazalištu jer osim novih predstava vrijeme provodim dijelom i u papirologiji, jer smo postali ozbiljan pogon. Napraviti novu predstavu zahtijeva prilično vremena, od osmišljavanja teme, pisanja teksta, glazbe, režije, preispitivanja svega napravljenog. I sve je u mojim rukama, svaki segment je pod kontrolom. Cijeli život radim s pjevačima, potpisujem više od tisuću pjesama i produkcija. Događalo se da bi neki pjevač »dignuo« pjesmu, a bilo je i slučajeva kad bi pjevač doslovno lošim pjevanjem uništio pjesmu koja je bolje zvučala kao instrumental nego s takvim glasom. Obećao sam nekim dragim prijateljima, vrhunskim pjevačima, napisati po neku pjesmu kad uhvatim vremena. Drago mi je što djeca oduševljeno reagiraju na naše predstave; to me čini ispunjenim i sretnim.

Talijanski pijanist Enrico Zanisi u HDS–ovu ciklusu Jazz.hr u Zagrebu

Virtuoznost i imaginacija

Drago Diklić u Hrvatskom glazbenom zavodu proslavio 65 godina karijere

Na slavljenički koncert nagovorili ga sinovi

Zanisi pripada mlađem naraštaju bogate talijanske jazz scene. Odrastao je na klasičnoj glazbi, a jazzom se počeo baviti kao tinejdžer, obrazujući se u Rimu i Umbriji. Brzo je otišao na studij u Boston na Berklee, nakon čega su se počele nizati nagrade i zanimljive suradnje koje je okrunio samostalnim albumima.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

sklopu ciklusa Jazz.hr i u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu održan je 2. veljače 2018. koncert talijanskog pijanista Enrica Zanisija.

Piše: Željkica Makanec

oncertom Tamo gdje sam počeo, Drago Diklić — 65 godina na sceni, poznati zagrebački pjevač, skladatelj, kantautor te jedan od najvažnijih predstavnika hrvatske zabavne i jazz glazbe obilježio je 65 godina karijere. »Znate što, ja nisam nikad slavio ni tridesetu, ni četrdesetu ni pedesetu obljetnicu... Iako sam rekao: ‘Kaj koga briga koliko ja imam godina’, 65. obljetnicu proslavio sam na pozornici na nagovor svojih sinova«, kaže Diklić.

Za tu posebnu prigodu odabrao je njemu najdraže pjesme koje su ujedno pratile i put kojim se je uključivao u zabavnu glazbu. Za početak koncerta odabrao je, kaže, onu koju je prepisao od Nine Robića (brata Ive Robića) u garderobi HGZ–a — tada popularnu pjesmu Georgia On My Mind Raya Charlesa. Glazbeni vremeplov Poznat i po nadimku Fiko, u odijelu, nasmijan i opušten na pozornici, proveo je publiku kroz evergreene, što strane, što domaće, zagorsku popevku… Sjetio se Zagreba kakav je nekad bio, a nije nedostajalo ni rock

and rolla… Svaka njegova pjesma ima svoju priču i uvertiru koja je stariju generaciju podsjetila na neke mlađe dane, dok je mlađoj publici slikovito, na tečnom zagrebačkom, predočio kak’ je to nekad bilo.

Diklić sjetio starog Trnja, makadama u Paromlinskoj i Zagreba iz svoje mladosti, nakon čega je dvoranom odjeknula pjesma Zagreb je najljepši grad. A što se današnjeg Zagreba tiče, nekim stvarima baš i nije oduševljen:

Prisjetio se Drago Diklić i skladatelja, poput Nenada Grčevića i Ljube Kuntarića, ali i 1956. godine, kad ga je Stipica Kalogjera pitao hoće li zamijeniti Ivu Robića na terasi hotela Kvarner u Opatiji. Što je, naravno, i uspješno odradio. Večer je bila ispunjena Diklićevim pjesmama, hitovima Ive Robića, Franka Sinatre, Nata Kinga Colea, Jimmyja Stanića… Na repertoaru su bile i pjesme: Još samo večeras, Ta tvoja ruka mala, Unforgettable, Prolazi sve, ali i popevke kao što je Gde si sad, moj prijatel:

»Što se scene tiče, toga za ovu vrstu glazbe uz koju sam ja odrastao, koju sam svirao i koju sviram dandanas, u Zagrebu nažalost nema. Ali vidio sam prema interesu publike, pa i po mladima koji su bili na koncertu, da oni poznaju tu glazbu i da je vole. Svi su pjevali sa svima, što znači da ima interesa. Trebalo bi možda stvoriti nekoliko takvih mjesta. Recimo, Zagreb nema dancing restorana, kakvih u svijetu imate koliko hoćete. Da se uz finu glazbu, uz koju se može lijepo plesati, može doći sa suprugom i djevojkom, da nema galame i buke... to bi trebalo napraviti. Nema, nažalost, više ni pravog jazz kluba, sad pokušavaju neki, ali ne znam kak’ će to ići, ja držim fige da ide«, kaže Drago. Lani je navršio 80 godina. I nakon 65 godina na pozornici priznaje da je možda moglo biti i bolje u nekim segmentima, ali ne žali ni za čim: »Da se još jedanput rodim, bio bih isti Fiko. Nemam se na što žaliti, bilo bi vjerojatno sve isto.«

»Ja sam evergreenac, volim lijepe melodije koje su nastajale u to vrijeme. Takvih, nažalost, danas više nema. Nekad je u Zagrebu bilo čak 28 plesnjaka. Nekad smo plesali stiskavac, a ne ko danas mladi — dva metra jedan od drugog«, kaže Diklić. A ako ćemo iskreno, sudeći prema ritmičnim kretanjima publike u stolcima dupkom ispunjenoj dvorani HGZ–a, forma plesnjaka bi za tu prigodu bila pravo osvježenje i podsjetnik na prošla vremena. Scena koje nema Posebno se to osjetiilo kad se

Drago Diklić je nastupio u u pratnji orkestra: Julije Njikoš na klaviru, Ante Gelo na gitari, Mladen Baraković na basu te Joža Cvitanović na bubnju. Slavljenički koncert nisu propustile ni kolege, poput glazbene dive Tereze Kesovije i Gabi Novak, potom Siniše Škarice i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.

DAVOR HRVOJ

Diklić, poznat i po nadimku Fiko, proveo je publiku kroz evergreene, što strane, što domaće, zagorske popevke, prisjetio se Zagreba kakav je nekad bio, a nije nedostajalo ni rock and rolla

Enrico Zanisi, Zvonimir Šestak i Borko Rupena

Na koncertu u Zagrebu Zanisiju su se pridružili vrsni mladi hrvatski jazz glazbenici: kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Borko Rupena. To je odlično funkcioniralo, štoviše, njih su se dvojica polako potpuno opustila i pružila Zanisiju i više nego što se od njih očekivalo. Repertoar su činile, uz pokoji standard, uglavnom Zanisijeve skladbe, pri čemu su najbolji dojam ostavile poetične balade kojima su se izvrsno prilagodili Rupena i Šestak. Kod tihog klavira bas i bubanj često smetaju, ali ovdje su te dopune bile suptilne, pogotovo u skladbama Aufklärung i Una Historia s njegova posljednjeg albuma Piano Tales, pa je bila šteta što je Zanisi dan poslije u Zadru nastupio solo. No energija i srčanost, koje su u Zagrebu došle do izražaja u bržim skladbama, pokazale su njegovu virtuoznost i imaginaciju. Na tragu europske klasične ostavštine, pa tako i Keitha Jarretta, Zanisi je i zagrebačkoj publici dao do znanja da može puno ponuditi. (Saša Drach) 45

Inter vju s Milom Kekinom u povodu proslave 30 godina karijere

Sarmu sam napisao pod tušem, a Šank na balkonu

Filip Bušić

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Trideset godina Hladnog piva obilježeno je objavom kompilacije Greatest Hits, na kojoj su mjesto pronašle uspješnice koje su obilježile karijeru toga benda

ve više i više ljudi gleda u ekran i snima ekranima, dok se ispred njih događa nešto zbog čega se mogu naježiti i skakati.

HLADNO PIVO: Bend se na sceni pojavio potkraj osamdesetih, a devedesetih su postali najpopularniji hrvatski punk–rock sastav (Mladen i Zoran Subošić, Mile Kekin, Milko Kiš i Krešimir Šokec)

d Pjevajte nešto ljubavno do Vjeruj u mene nižu se svima dobro poznati stihovi, neki u novom obliku. Posebno mjesto na izdanju ima suradnja s Josipom Lisac u pjesmi Soundtrack za život. Iza njih su i dva dana Doma sportova — prvu su večer, 2. ožujka, posvetili hitovima s početka karijere, dok je druga večer, 3. ožujka, bila posvećena najboljem od cjelokupnog opusa. Kako si, Mile? Dobro sam. Iznenađujuće dobro, pijem Hladno pivo

Greatest Hits Croatia Records

crno vino, razgovaram s prijateljima, od kojih neke jako dugo nisam vidio i tako. Baš sam rekao maloprije, ovo mi tako nekako fura na devedesete, kad smo radili te neke promocije spotova. Uvijek je bila neka zakuska i cuga u pitanju. Danas je sve manje toga. Pa je, mi smo to prije radili za svaki spot. Sada, kako se spotovi rijeko vrte, manje takvi događaji znače nešto. Preselilo se sve s HTV–a i bitnih emisija na YouTube, tako da to nema više smisla. Misliš li da je to problem, da mladi više uopće ne gledaju televiziju, sve se temelji na internetu? Pa ne, kako god da dođu do pjesme, dobro je. To čak može biti i ušteda. Prije si »ulupao« puno love u neki videospot, a sada, premda je spot i skroman i jadan, a pjesma je dobra, prihvatit će ga ljudi. Ništa bez seksa Postoji i navika da se spotovi više i ne gledaju, stavi se YouTube da svira u pozadini... Pa gledaju, ali to mora biti nešto atraktivno i originalno. Imam osjećaj da smo otupili na vizualne podražaje. To mora biti nešto jako »vau« da bi izazvalo neke reakcije. Ili mora biti seksa, guzica i sisa da to ljudi dožive kao nešto. Što misliš, zbog čega danas ljudi reagiraju samo na takve stvari? Otupjeli smo. Izloženiji smo ekranima. Prije nekoliko trenutaka čuo sam podatak da ljudi konzumiraju glazbu više nego ikad prije, što ne bih nikad rekao. Stalno nas se podražava vizualno i slušno. Tako da... ljudi imaju manje strpljenja. Recimo, kad slušaš Deezer, tebi ako se nakon dvadesete sekunde pjesma ne sviđa, prebacit ćeš na sljedeću od trideset milijuna pjesama koje imaš na raspolaganju.

i neka, kad su Beatlesi izdali svoj Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, kad su objavili djelo kao umjetnost. Sad se opet vraćamo u te pedesete, da pjesma ne smije baš predugo trajati. Mora imati refren nakon toliko i toliko minuta, C dio koji opet ne smije biti predug. Uvijek su tu bile i neke iznimke. Mi smo izdali Ezoteriju koja je bila veliki hit, bez obzira na to što je trajala skoro pet minuta. Ne moraš se uvijek držati svih pravila, ali ona postoje, kao što su postojala i prije. Narodni napjevi Viđaš li nove generacije na svojim koncertima, kako to izgleda iz tvoje perspektive na pozornici? Kakve su se promjene dogodile? Ono što se svakako promijenilo je to što sve više i više ljudi gleda u ekran i snima ekranima, dok se ispred njih događa nešto zbog čega se mogu naježiti, skakati i to. Kao da time odgađaju orgazam. Ne znam što im je točno namjera. Tebi ta snimka poslije nikad neće biti dobra kao ono što si u tom trenutku vidio. Kao da same sebe zeznu što neće moći uživati u tome kad cijelo vrijeme gledaju da uhvate pravi kut i pravu stvar u ekran. Umjesto da uživaju u tom trenutku. To mi bude onako... ne shvaćam taj poriv. Okej, dok sam na koncertu, možda snimim dvije slike, čisto da imam nešto za sebe. Ima ekipe koja cijelo vrijeme drži taj mobitel gore i... to ne kužim baš. Pratiš li mlađe bendove na zagrebačkoj sceni? Postoji li koji bend koji bi možda mogao u nekom trenutku narasti u dvoransku senzaciju?

Utječe li to na tvoj kreativni proces s bendom?

Ne mogu reći da baš pratim redovito. Sviđa mi se Lika Kolorado. To je nešto drukčiji žanr, zvuče svježe i mladenački. Veliki sam fan Cinkuša, jako ih volim gledati uživo. S njima sam otkrio ljubav prema tom nekom folku, narodnim napjevima. Oni su mi bolja verzija The Poguesa. Ako se nešto dogodi, saznat ću, teško da će me zaobići.

Pa da. Pomisliš si: Gle, neću više raditi stvari s dugim fade outom, zato što se to na radiju reže. Prekidaju to kao nožem, kao da odjednom uleti racija i počne već reklama za šunku. Naravno da će to utjecati.

Kako to da ste se odlučili za kompilaciju najvećih hitova za trideset godina? Također, radi se o suradnji s Croatia Recordsom. Prije ste objavljivali za Menart, ali i osnovali vlastitu diskografsku kuću?

Frustrira li te to? Nakon trideset godina rada, trudiš se raditi na svoj način, a sada publika zahtijeva nešto totalno drugačije?

Nakon osam studijskih albuma i stotinjak pjesama, mislim da smo zaslužili objaviti nešto što bi se zvalo Greatest Hits. U krajnjoj liniji i zbog sebe, da se podsjetimo što smo sve napravili, ali i zbog mlade publike koja voli na jednom mjestu imati sve ove naj, naj pjesme. To i ja radim, kad saznam za neki bend, najprije si streamam najveće hitove. Mislim da je važno, pogotovo zato što će nove generacije lakše doći do nas. Imamo svoju izdavačku kuću, Gajbu, međutim, Croatia Records je objavio prva dva albuma Hladnog piva pa

Mislim da to nije nova pojava. Postojalo je jedno razdoblje hiperkonzervativnih glazbenika, pedesetih i šezdesetih. Kad je počela popularna glazba pedesetih, recimo, točno se znalo da pjesma smije trajati toliko i toliko minuta. Bio si zaista ograničen ako si htio da ti se singl zavrti i bude hit. Onda su počeli, možda je prekretnica bila šezdeset

adim svoj solo album koji će se pojaviti sljedeće godine, gdje ću imati neki drugi film, ali i dalje ću raditi u Hladnom pivu.

smo mislili da bi bilo okej da preko njih bude objavljena ta kompilacija. S njihove strane je to sve super odrađeno, jako smo zadovoljni kako su se angažirali oko toga. Nostalgija sve prodaje Što ti prolazi kroz glavu danas kad sviraš pjesme s početka karijere? Situacije. Sve su te pjesme nastale iz nekih konkretnih životnih situacija. Anegdote koje se vežu za tu pjesmu, točno znam kad sam koju napisao. Kad sam napisao Sarmu s prvog albuma, znam da sam se tuširao. Šank na drugom albumu nastao je kad sam bio na balkonu, tada mi je ideja pala na pamet. I tako, imaš neke ključne trenutke kad se pjesma rodi. Kao neka kratka polupjesma iz koje onda izraste gotova pjesma. To je super, jednog dana ću, morao bih si napisati neki podsjetnik, sve tekstove staviti na jedno mjesto.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Razgovarala: Maja Trstenjak

Svi se vraćamo nešto na staro, u Vintageu je popularan program Sviraj stare, vi ste nedavno svirali Džinovski u KSET–u i to je bilo iznimno popularno. Odakle sva ta nostalgija? Očito je da se to dobro prodaje, ljudi to vole. Druga stvar je što mi to nikad dosad nismo radili, tek nakon osmog studijskog albuma počinjemo s takvim nečim. KSET je bio na obljetnicu prvog albuma. Nisam tip koji se voli previše osvrtati na prošle stvari. Istovremeno s ovim, radim svoj solo album koji će se pojaviti sljedeće godine, gdje ću imati neki drugi film. Dok to radim, mislim da je ovo pravi trenutak da i mi sami recenziramo stare pjesme na drugi način. Neke smo snimili ponovo, neke smo snimili s drugim umjetnicima... A zašto taj fenomen... ne znam, to je nešto što bi sociolozi vjerojatno pametnije sročili od mene. Osim koncerta, što je u bližoj budućnosti Hladnog piva? Solo karijera, hoće li Pivo biti na čekanju? S ovim albumom i dvodnevnim programom nastupat ćemo u mnogim gradovima sljedeće godine. Imamo već petnaestak dogovorenih koncerata. Na jesen ću izdati nešto sasvim drugačije, ali o tom–potom. Hladno pivo sigurno neće stati s radom jer volim taj bend, volim svirati u njemu. Ovu ću kreativnu pauzu iskoristiti da bih pokazao neku drugu stranu sebe.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Edo se pokazao kao odličan frontmen na nastupu i u komunikaciji s publikom

GORAN BEROVIĆ

»A n t i va l e n t i n ovo 3 « 10. ve l j a č e 2 018 . u z a g r e b a č ko m D o m u s p o r t ova

Ništa ljubav, Karentinovo svuda Na trećem festivalu nastupili su Let 3, TBF, Edo Maajka i Demolition Group

od sloganom Ništa ljubav, Karentinovo svuda, održano je još jedno uspješno Antivalentinovo — Antivalentinovo 3. Iako još nije bio Dan zaljubljenih, te je večeri između publike i bendova ljubav

GORAN BEROVIĆ

Od Slovenije do Rijeke

Odlično raspoložena publika s oduševljenjem je dočekala Splićane — TBF

prštala na sve strane. Da su odabrani bendovi dobitna kombinacija za opće veselje i da imaju bezvremenske hitove, potvrdila je publika i te večeri — tko 48

No počnimo od početka. Festivalsku su večer u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova žestokom svirkom otvorili gosti iz Slovenije — Demolition Group. Dvorana u tom ranijem terminu još nije bila dupkom puna, ali vjerni fanovi su došli na svoje. Nakon što se na pozornicu popeo Edo Maajka, dvorana se sve više punila i uskoro je zavladao pravi koncertni ugođaj. Edo je nastupio s bendom sjajnih glazbenika i pokazao se kao odličan frontmen i u nastupu i u komunikaciji s publikom. Bend koji ga u posljednje vrijeme prati je novim, baš kao i starim, pjesmama dao novo ruho i dodatnu energiju koju je nagra-

GORAN BEROVIĆ

zna koji put pjevalo se iz sveg glasa. No Let 3 pobrinuo se i za nešto novo, što još nismo vidjeli uživo. Uz podršku brass–sekcije i mariachi sastava El Combo, premijerno su izveli novi singl Tišu i klasik Tazi, tazi, nakon čega su im se pridružili Saša, Mladen te Luka iz TBF–a u fantastičnoj izvedbi nove verzije kultne rock–himne Izgubljeni. Naime, Izgubljeni su nedavno uz rokersku žestinu dobili meksičku melodiju i intrigantne stihove The Beat Fleeta, što se, sudeći prema reakcijama, i publici jako svidjelo.

Tekst: Željkica Makanec

Antivalentinovo je žestokom svirkom otvorio Demolition Group iz Slovenije

dila i publika. Nastup su počeli s Panikom, nastavili sa Saletovom osvetom, Jesmo l’ sami, Ne mogu disat, Od sutra… Jedna od pjesama koju publika uvijek zdušno jednoglasno skandira s Edom bila je i ovaj put pjesma Mater vam jebem. Logičan slijed bio je Jebo Vladu, pa No pasaran i No sikiriki. Odlično raspoložena publika s oduševljenjem je dočekala također sjajno raspoloženi TBF sa set–listom na kojoj su također bili hitovi: Pljačka, Život je lijep, Mater, Odjeb je lansiran, Veseljko, Grad spava, Uvik kontra, Genije, Guzice i sise, Smak svita… Ni bend ni publika

definitivno nisu štedjeli ni na pjevanju, ni na emocijama. Istrčavanje slavnih riječkih rokera popraćeno je također ovacijama publike. Nastup su otvorili žestokim tempom koji su zadržali do kraja — počevši od Drame, Pokvarene žene, 999 i Kontinentia. Bili su tu i Profesor Jakov i Nafta. Dijete u vremenu učinilo je svoje i pretvorilo se u zborno pjevanje publike. Već spomenuti euforični nastup mariachija, TBF–a i Leta 3, koji je uslijedio potkraj koncerta, odlično je priveo kraju Antivalentinovo 3.

Razgovor s producentom, skladateljem i glazbenikom Marijanom Jelenićem iz sastava Nola u povodu 25 godina njihova djelovanja

Dio tebe je preslik onoga što Nola jest Pulski sastav za ovu godinu priprema CD na kojem će biti izbor pjesama iz dugogodišnje karijere, a održat će i seriju koncerata. Prvi će biti 21. travnja u Puli u Istarskom narodnom kazalištu

Razgovarali smo s Marijanom o prošlosti, današnjim težnjama i željama, pa i o budućim obljetničkim i autorskim planovima, onima Nole i onima koje potpisuje samostalno. Ove godine Nola bilježi 25 godina postojanja, s razdobljima većeg i manjeg produktivnog intenziteta. Unatoč tomu, barem se u Puli, gdje i djelujete, uvijek činilo da ste konstantno inspirirani i da se bez prekida stvara. Je li tako? Vjerujem da tom dojmu pridonosi i činjenica da radite i primijenjenu glazbu. Točno. Nikad zapravo nismo stali i napravili službenu pauzu. Jednostavno su se u životu stvari tako posložile. Od 2000. godine često surađujem s Istarskim narodnim kazalištem u Puli kao autor glazbe za predstave. Uz to

Sve je počelo 1994. Kad biste se osvrnuli na tih 25 godina, što biste izdvojili kao prekretnice u vašem radu, faze koje su vas odredile? Vjerujem da ih je bilo više i da nisu isključivo vezane za pjesme, hitove koji su vas učinili prepoznatljivima u medijskom smislu. Je li bilo (i kakvih) promjena u stilu, izrazu? Glazb e nici su najviše utjecali na našu konačnu glazbenu sliku, ali i dizajner Mauricio Ferlin koji je spotovima i vizualnom k o m ponentom uvijek znao istaknuti ono naše, ono najvažnije. U početku smo se najviše oslanjali na svoje znanje i mogućnosti, govorim o ranim devedesetim godinama, kad je studio bio luksuz, kao i snimanje spotova. Utjecaj glazbenika se najviše primijeti na albumu Iznad oblaka pa i Piano. Bubnjar Marco Quarantotto donio je novu energiju, a Leon Brenko je sve to obojio klavijaturama i klavirom. Ubrzo nakon Iznad oblaka snimili smo i intimni album Nola Piano. Na njemu Gabi izvodi pjesme samo uz pratnju klavira, a Leon je za izvedbu dobio nagradu Status za najboljeg instrumentalista. Ja mislim da je najvažniji trenutak u Nolinoj karijeri koncert u Salima na Dugom otoku 1994. godine — Rock za Danijela. Osim što smo izabrani za najbolji demo bend, nakon njega su se naše pjesme počele puštati na radiopostajama, najprije u Zadru, a poslije i diljem Hrvatske.

Je li bilo kompromisa u glazbi ili je ona uvijek bila isključivo produkt vaših inspiracija i ukusa? Možete li ukratko opisati taj stvaralački proces? Iz današnje perspektive djeluje nestvarno da pjesma Dio tebe, koju sam napisao prije 25 godina, i danas istim žarom svira i živi. Ta njezina upornost i odolijevanje promjenama preslik je onoga što Nola jest. S obzirom na to da je kreacija moj poziv, spoznaje koje putem postaju dio mene utječu na kreativni proces. Teško da mogu opet pisati o kemiji zaljubljivanja, ima dovoljno mladih koji trenutačno to proživljavaju pa o tome pišu emotivnije, ali mogu, i to činim, iz moje/ naše perspektive pričati o gradnji zajedničkog životnog partnerstva i životu općenito i tim slikama naših iskustava potaknuti na

Tko danas čini Nolu i što spremate? Gdje vas se na početku ove godine može vidjeti i čuti? Nolu trenutačno uz Gabi i mene čine Robert Slama na bubnjevima i Dean Vitasović na bas–gitari. Uspjeli smo izdržati zajedno više od tri godine. Ove godine pripremamo CD na kojem će biti naš izbor pjesama iz proteklih 25 godina. Cijela godina bit će u tom slavljeničkom duhu, bit će puno koncerata, a prvi će biti u našoj Puli, u Istarskom narodnom kazalištu 21. travnja ove godine.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

ulski sastav Nola ove godine slavi znakovitu obljetnicu, 25 godina od prvih produkcijskih i kreativnih koraka. Tad, kao i danas, Nolinu boju i zvuk dominantno određuje bračni par Gabi Galant Jelenić i Marijan Jelenić. U svojoj posljednjoj programskoj knjižici iskreno navode: »Nola znači djed i baka, stari roditelji, to je nešto što smo željeli i želimo postati (…) U gradu alternative, gdje je gitara bila isključivo električna i pjevalo se na engleskom, gdje je bend jedino prihvatljivo, mi smo bili negdje između. Dvojac s akustičnom gitarom i tekstovima na hrvatskom, za alternativce komercijalan, za komercijalce alternativan. Počeli smo s Dio tebe, stvorili svoj Grad iz snova, nastavili s Osmijehom, uživali smo Sami u Salima (…) Potkraj dvijetisućitih okupili smo najbolje pulske glazbenike i producenta i sve skupljene ideje snimili. Poletjeli smo Iznad oblaka (…) Počele su emotivno teške godine za nas. Napustila su nas dva roditelja, bend je otišao trbuhom za kruhom u Pojas Gaze. Tražili smo se nekoliko godina, a bili smo si blizu. Shvatili smo da smo od straha da ne izgubimo njih, izgubili sebe. Vratili smo se jedno drugome i počela su nam se otvarati vrata. Nove pjesme, novi ljudi… To vrijeme traženja i otkrivanja skupili smo u EP i nazvali ga Negdje između. Mi smo samo dvoje sretnika koji su našli jedno drugoga.«

stvaram i glazbu za dokumentarne filmove, video i različitu produkciju kojoj treba glazba. To mi je veliko zadovoljstvo jer volim timski rad i taj kreativni »ping–pong« u kojem se dopunjujemo i potičemo na novu kreaciju u službi sadržaja.

Ivana Kujundžić

Razgovarala: Nuša Hauser

Iz produkcije Marijana Jelenića izdvajamo: promišljanje. Tehnološki razvoj omogućio mi je da studio više nije luksuz; postao je atelje u kojem mogu nesmetano i neograničeno stvarati, ali treba i izići iz komforne zone, griješiti, zalutati i onda ta iskustva zapisati i podijeliti. Mislim da smo jedni od rijetkih koji žive isključivo od svoje pjesme, a tu moram posebno zahvaliti radiopostajama koje nas rado puštaju, ali i HDS ZAMP–u koji prati javna emitiranja i monetizira naša djela.

Veja, Dolina mlinova: nominacija za Porin 2015. u kategoriji Etno album; francuski Trad Magazin uvrstio je Dolinu mlinova među deset najboljih world music albuma na svijetu 2014. godine Bruno Krajcar, Istraditional: dobitnik Porina 2016. u kategoriji Etno album NLV, NLV: album su hrvatski kritičari uvrstili među najbolje albume u Hrvatskoj u 2016. godini 49

D a r k o R u n d e k n a s v o j e m n a j v e ć e m d o s a d a š n j e m n a s t u p u u Z a g r e b u , 16 . p r o s i n c a 2 0 17. u D o m u s p o r t o v a

Autobus Kalipso kao teatarska predstava Dvoipolsatni show u kojem je Darko Rundek pokazao svoju veličinu, vještinu frontmena i glazbenika (ne toliko kao vokalni solist) i ponajviše kao autor patio je od mnogih nedorečenosti Piše: Bojan Mušćet

arko Rundek 16. prosinca 2017. napunio je zagrebački Dom sportova, održavši najveći nastup u svojem matičnom gradu u solo karijeri. Više je ljudi bilo kad je bio u Beogradu u sklopu iste turneje, no njegova razigrana predstava okupila je raznorodne generacije, od onih koji su odrastali uz skladbe Haustora preko onih koji su prije dvadeset godina oduševljeno prihvatili njegov prvi solo album Apokalipso (izvrsno reizdanje Dancing Beara s demo–snimkama petoga Haustorova albuma Dovitljivi mali čudaci zove se ApoCalypso) do mladih generacija koji nanovo otkrivaju Haustor. Ponajmanje je bilo onih koji prate njegov današnji rad, s obzirom na to da su oba albuma Rundek Cargo Trija Plavi avion i Mostovi prilično neuvjerljivi. Valjda je toga bio svjestan i sam Darko Rundek pa je odlučio u povodu obljetnice ponajboljeg mu albuma ApoCalypso skupiti novi bend sastavljen od mladih glazbenika i rutiniranog Igora Pavlice koji trubi u stalno ili povremeno u mnogim bendovima, od Jinxa do Kawasaki 3P–a, a bio je član i Haustora.

Iako se bavi glazbom, Rundek je završio režiju na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu, a režirao je nekoliko kazališnih drama i radiodrama

Bend se Zagrebu predstavio na lanjskom INmusic festivalu, no Darko Rundek u velikom formatu nije na jarunskoj tratini izazvao oduševljenje. Barem su tri razloga tome. Ponajprije, bio je to jedan od prvih koncerata, pa bendovski zupčanici nisu bili podmazani, što se itekako osjetilo. Drugo, bend je bio usmjeren na sebe, kao da publika ne postoji. Rundekova predstava bila je namijenjena mladim članovima ekipe koji su nedvojbeno uživali, za razliku od publike. Naposljetku, zaključna izvedba Šejn, jedine skladbe iz repertoara Haustora, bila je toliko superiorna dotadašnjem jednosatnom nastupu da se odmah postavilo pitanje: zašto Rundek ne stavlja još pjesama iz vlastitih anala na repertoar? U velikoj dvorani Doma sportova izveden je gotovo istovjetan, no proširen repertoar. Očito je bilo da je riječ o koncertu koji je i zamišljen kao soundtrack neke teatarske predstave, pa je Rundek na kraju, u vrijeme zaključne izvedbe skladbe Otok, izrecitirao imena svih koji su pridonijeli stvaranju koncerta, nakon što je već jedanput predstavio bend, kao da citira odjavnu špicu. Dosadno i nepotrebno. Nažalost, Rundek u svojem timu nije imao nikoga da taj koncert posloži tako

da uistinu da ponajbolje publici koja ga je došla slušati. Nije imao live dramaturgije, pa je vrhunac bila izvedba međimurskog tradicionalnog napjeva Ljubav se ne trži. Kad je nakon toga počeo Apokalipso u nekoj laid back verziji, užarena atmosfera jednostavno je splasnula. Vrhunac uz Haustor Pjesme koje su sigurno bile koncertni favoriti — Ay Carmela, Makedo i Kurdistan izvedene su kao da su posrijedi skladbe s kojima su se užasno mučili da ih prearanžiraju za koncertnu izvedbu, umjesto da uživaju u njima, tako da je praktički iz njegova solo repertoara izvan ApoCalypsa ponajbolje prihvaćena pjesma Ruke. S druge strane, dijelovi koncerta bili su i više nego izvrsni, pa je jedan od vrhunaca bila sjajna skladba Crni dusi. Publika je dobro prihvatila i aktualni singl Tamni jorgovan, što je zapravo inačica skladbe Tigidigi rege s albuma Ruke te vrlo dobru izvedbu nove skladbe Pješčane oluje, gdje se Rundek transformirao u nekog beduina i imao odličnu vokalnu međuigru s Pavlicom. Na bisu su izvedene dvije pjesme Haustora — Šejn i Šal od svile i dojam je identičan kao s nastupa na INmusicu: Rundekov kreativni vrhunac bio je s

grupom Haustor, a njegovo autorstvo tada nadmašuje apsolutno sve što je napravio u solo karijeri. Na posljednjoj turneji u sklopu koje je nastupio u Puli, Sting je imao više od trećine pjesama s repertoara Policea, pa je to možda put kojim bi mogao ubuduće krenuti i Rundek. Ionako današnji klinci u sklopu balkan rock retro zanosa više žele slušati stare radove Haustora, negoli ono što je Rundek napravio od ApoCalypsa do danas. No sve zajedno je bio korektan dvoipolsatni show u kojem je Darko Rundek pokazao svoju veličinu, vještinu frontmena i glazbenika (ne toliko kao vokalni solist) i ponajviše ipak kao autor. Oni koji su na nastup došli dovoljno rano, mogli su vidjeti nešto zanimljivo i intrigantno, gotovo kao Haustor u prvim godinama postojanja. Sara Renar kao predizvođačica pokazala je svjetsku klasu, izvrsnost izričaja i nadahnuti pristup, premda je svirala pred oko 2000 posjetitelja. Nije stoga ukrala show Rundeku (kao Prljavo kazalište Bijelom dugmetu potkraj sedamdesetih u Beogradu), ali je pokazala veliki potencijal koji se mjesec dana poslije iskazao i na live albumu Gdje povlačiš crtu?

MIMO Peta sezona Medijskog inventara muzičkih originala (MIMO)

ne ignorira, on promovira

IMO je uz Radio Student jedina medijska platforma koja se aktivno brine o vidljivosti onog dijela glazbene scene koja pop–glazbu tretira kao umjetnost, a ne kao proizvod

Na listopadskom koncertu »Dreampop jučer, danas, sutra« u punoj Dvorani Gorgona predstavili su se labinski Trees of Maine i zagrebački Mayales

Muzeju suvremene umjetnosti počela je 8. listopada nova, peta sezona multimedijskog projekta MIMO (Medijski inventar muzičkih originala). U četiri prethodne sezone u 32 večeri, MIMO se etablirao kao jedna od rijetkih platformi na kojoj su čak 64 benda ili kantautora nezavisne domaće glazbene scene, potpuno zapostavljene u mainstream medijima, dobila priliku predstaviti svoj rad publici u Dvorani Gorgona, gledateljima koji su koncerte pratili preko streama na internetu, ali i slušateljima Prvoga programa Hrvatskoga radija. Akustika i matrica

Na listopadskom koncertu Dreampop jučer, danas, sutra u punoj Dvorani Gorgona predstavili su se labinski Trees of Maine i zagrebački Mayales. Valdet Luboteni, frontmen benda Orange Strips, počeo je projekt Trees of Maine u suradnji s Dinom Santalezom iz Pridjeva, no otkako je Santaleza napustio bend, Trees of Maine figurira kao svojevrsni one man bend. Luboteni je nastupio s akustičnom gitarom uz matricu i u oko pola sata izveo deset pjesama iz još uvijek nevelikog opusa toga solo projekta koji se oslanja na britansku indie pop scenu osamdesetih i devedesetih s izrazito čujnim »sintovima«. Izveo je većinu pjesama s albuma False Dawns, poput Chainsaw, Over You i In The City, ali i nekoliko s novoobjavljenog EP–ja Mountains. Našla se tu i obrada pjesme In Your Room Depeche Modea, koja se u njegov opus uklopila posve prirodno, kao da je u pitanju njegovo autorsko djelo. Premda uz matricu Luboteni zvuči raskošno i svjetski, unatoč synth–pop minimalizmu, ipak je bila šteta što barem neku od svojih sanjivih balada nije odsvirao

akustično i dočarao sve mogućnosti svojega izrazito ugodnog glasa, ali i odličnog izgovora, kojim se ne mogu pohvaliti baš svi domaći izvođači koji pjevaju na engleskom. Red glazbe, red gostiju... U standardnom konferencijskom dijelu večeri uglavljenom između dva koncerta, s voditeljicom Jelenom Balent, o izvođačima su govorili glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš i radijski voditelj Bernard Cvek. U dosad najkraćem razgovoru nabrojili su još neke predstavnike scene koji su se nakon svirke na MIMO– u uspjeli nametnuti kao važne figure na domaćoj indie sceni, te kratko predstavili izvođače večeri, prije nego što su pozornicu prepustili Trees of Maine figurira kao svojevrsni one man bend Mayalesima koji su odsvirali vjerojatno najdulji koncert u dosadašnjoj MIMO povijesti. Od zagrebačke svibanjske promociMayales nije bend koji treba poseb- je albuma u Vintage Industrial Baru, no predstavljati, budući da su na sce- bend je kooptirao i novu članicu Nikolini još od devedesetih, kad su, dodu- nu Kovačević koja, osim pratećih vokaše u drugačijoj postavi, objavili hvaljeni la i dueta s Petrom Beluhanom, izvodi acid–jazz album Svima želim raj za sve. i neke zahtjevne pjesme poput Ti doDesetljeće kreativne pauze rezultiralo bro znaš kome pričam koju je na albuje posve drugačijim izričajem na Pori- mu 2 otpjevala Jadranka Ivaniš Yaya. nom nagrađenom povratničkom pop– Javnosti poznata kao natjecateljica iz albumu 2, a s novim je albumom Sim- showa Hrvatska traži zvijezdu, sa svobol za sunce Mayales zaronio u dream jim se izrašpanim i masnim blues vokapop vode, izmiješane s psihodeličnim lom nevjerojatnog raspona, koji pomapop–rockom šezdesetih, zahvaljujući lo podsjeća na Amy Winehouse, Nikoočitom utjecaju gitarista Vlade Mirčete. lina Kovačević u bend savršeno uklopiMayales je na pozornici Gorgone činila la, lijepo dopunjujući i glavni, sanjivi Beosmeročlana postava, s još dvije gitare luhanov vokal i drugi prateći vokal Luke na kojima su bili Luka Geček i Pavle Mi- Gečeka. Mayales su u impresivnom i holjević, producent novog albuma, te raskošnom nastupu izveli čak 17 pjes Ronijem Nikolićem na basu, Edijem sama s posljednja dva albuma, ukljuGrubišićem na bubnju i Jurom Ferinom čujući i Roadie, na kojoj su u studijskoj na klavijaturama. verziji surađivali s Terezom Kesovijom, Matej Čelar

Piše: Jelena Svilar

Most, Još te uvijek mogu, Virtual Beby i aktualni psihodelični singl Bum Bum Bum. U raskošnoj produkciji i fantastičnoj akustici Dvorane Gorgona bend je zvučao doista impresivno, svjetski, i prava je šteta što u set–listu nisu uvrstili i neku od pjesama s prvog albuma koje bi se lako mogle prearanžirati sad kad u bendu imaju takvu rasnu pjevačicu kojoj Mayalesov senzibilitet očito savršeno odgovara. Dva i pol sata nedjeljnog programa u krcatom MSU–u nagovijestila su još jednu zanimljivu MIMO sezonu, pa se s pravom može reći da je MIMO, uz Radio Student, jedina medijska platforma koja se aktivno brine o vidljivosti onog dijela glazbene scene koja pop– glazbu tretira kao umjetnost, a ne kao proizvod.

MIMO

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Plesna večer u Dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti

je projekt koji odgaja publiku

U epizodi Zvučna aromaterapija još neodsanjanoga, održanoj 12. studenoga 2017., imali smo jedinstvenu priliku poslušati dva benda različitog izričaja — senzaciju u nastajanju Svemirko i kultni Šumski Piše: Jelena Svilar

vemirko je mladi bend koji je postojanje objavio debitantskim albumom Vanilija, objavljenim pod etiketom Više manje zauvijek. Frontmen, gitarist i autor materijala Marko Vuković, nekoć znan kao Kimekai i Nikonar, žanrovski je okvalificirao zvuk Svemirka kao emo– macho synthpop, a vlastiti dugosvirajući prvijenac pod tom inkarnacijom nazvao zbirkom zvučno–aromatičnih i plesnih pop–pjesama na tragu onih koje su nekoć, u romantičnim osamdesetima, palile i žarile među širim slušateljstvom zemalja koje nastanjuju narodi južnih Slavena. Sa zvučnog aspekta gledano, u pitanju je modernistička nostalgija, svojevrsno ljubavno pismo lo–fi produkciji synthwavea osamdesetih, osvježena miomirisnim ispovjednim tekstovima, ljubavnim žalopojkama pisanim iz fokalizacije ranjivog, otuđenog muškarca koji promatra planet, ljude i događaje te osjeća potrebu ogoliti se i priznati svoju nemoć pred ženom od koje očekuje spas. Ples u sjedalicama

akon višegodišnje hibernacije ponovno se predstavio Šumski, krautrock bend koji je 1991. izniknuo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te stekao kultni status na nezavisnoj sceni, posebno nakon raspada, kako to obično i biva

Album Vanilija, koji je bend Svemirko predstavio nedjeljnim koncertom, prepun je proturječja: istovremeno je melankoličan i plesan, depresivan i optimističan, prepun poletnog ritma i vokalne sjete. Iz pjesme u pjesmu, kao da je u pitanju jedna neprekinuta pjesma, dosljedno monotono, gotovo nehajno pjevanje u kontrapunktu je s ljubavnom tematikom cijelog albuma, pa zvuči kao da se autor zgraža nad samim sobom, a predivna namjerna neugođenost sintesajzera u kombinaciji s čistim zvukom gitare, bez distorzija, zvuči pomalo orijentalno i postaje svojevrsni potpis benda. Bend odaje dojam brižljivo isplanirane na-

ivnosti koja je hommage analognom vremenu koje se ovim albumom pokušava rekreirati. Peteročlani bend, koji je tek ljetos počeo s predstavljanjem albuma uživo, otvorio je na koncertu u MIMO–u prvom pjesmom s albuma, Ženom od vanilije, te suvereno odsvirao gotovo cijelu Vaniliju, ali i neke pjesme koje nisu uvrštene na album, poput Zbogom, proleteri i Noćni pokreti. Koncert su zatvorili hitom, invokacijskim krikom Vrati mi se još jedanput, koji su izveli u ponešto produljenom izdanju u kojem su u uvodu pjesme demonstrirali kako se tim materijalom može poigravati i pomicati ga prema psihodeličnom noise popu, ovisno o vrsti koncerta. Pa iako je MIMO projekt koji je usmjeren na odgajanje publike koja koncerte sluša sjedeći, ne stvarajući pozadinsku buku inherentnu klupskim koncertima, Svemirko je dobar dio publike naveo da pleše u sjedalicama.

jima su evocirali zvukove šume, noći i svemira, uvevši nas time polako u svoj eksperimentalni i avangardni mikrokozmos. Prošaravši po opusu, odsvirali su jedanaest pjesama, od onih koje bismo mogli svrstati u inteligentni melodični pop haustorskog tipa, do noise instrumentala, među kojima su se našli i Javor, Ronilac, Partizani, Predaj se, Djedica, Zidovi su čisti, ali i realistična brojalica Prijatelji se sele na selo. Premda su u prošlosti, unatoč eksperimentiranju sa zvukom, Šumski često zvučali minimalistički, s pridruženim trumpetom i violončelom zvuk benda se znatno zakomplicirao, odvevši ga u neke džezističke improvizatorske vode u kojima slušatelj može samo zažmiriti i prepustiti se neočekivanim, bujnim instrumentalnim uzbuđenjima pomiješanima s ugodnim i nenametljivim, gotovo utješnim glasom Marina Jurage, popraćenim vokalima Šepera, Pavlice i Krasnića.

Koncert su zatvorili pjesmom Duh mladih na verandi koju su majstorski odveli u fade out istim onim postupkom kojim su koncert i počeli, svirkom na metalnim peharima. Iako Šumski nisu odsvirali svoje najpoznatije hitove Baba spava i Tito, priredili su odličan, konceptualan povratnički koncert publici sastavljenoj od starih fanova koji su već imali priliku gledati ih u Močvari, ali i onih mlađih koji su s nestrpljenjem očekivali vidjeti zašto je bend zapravo stekao kultni status. Novi će album, za čiju se produkciju upravo prikupljaju sredstva crowdfunding kampanjom, po svoj prilici pokazati koliko su se i članovi benda Šumski razvili kao glazbenici i ljudi u vremenu kreativne hibernacije, ali i kako se zvuk jednog benda neprestano treba razvijati i mijenjati.

Povratnički Šumski Nakon desetominutnog razgovora s filmskim montažerom i DJ–om Vjeranom Pavlinićem te glazbenim urednikom Domagojem Šiljegom, koji su ispričali anegdote o bendovima, na scenu su stupili Šumski, krautrock bend koji je izniknuo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te od svojega osnutka 1991. godine do danas objavio četiri albuma i stekao kultni status na nezavisnoj sceni, posebno nakon raspada, kako to obično i biva. Originalna trojka (gitarist, tekstopisac i pjevač Marin Juraga, basist Kornel Šeper i bubnjar Viktor Krasnić) nakon dugogodišnje hibernacije ponovo je aktivirala bend, pridruživši mu Franju Glušca na gitari i iskusnog Igora Pavlicu na trumpetu, a za povratnički MIMO koncert i Stanislava Kovačića na električnom violončelu. Šumski je otvorio svoj koncert Ostrvom ledenog kita, što je i naziv petog albuma koji upravo snimaju. Počeli su koncert sviranjem na metalnim peharima ko-

Frontmen, gitarist i autor materijala Marko Vuković okvalificirao je zvuk Svemirka kao emo–macho synthpop

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Filip Trezner/Izvan fokusa

a ovogodišnjem 65. Zagrebačkom festivalu predstavljeno je dvadeset novih pjesama

Vanna pobjednica 65. Zagrebačkog festivala U z ag r ebačkoj d vor ani Kornat i 26. si ječn ja 2018 . odr ž an je 65. Z ag r ebačk i fes t ival

Ovogodišnji Zagrebački festival predstavio je više uspješnih generacija autora i glazbenika — onih koji potvrđuju svoj zvjezdani status, ali i onih čije vrijeme tek dolazi... Piše: Josip Radić

objednica 65. Zagrebačkog festivala, održanog 26. siječnja 2018., je Vanna s pjesmom Najbolji ljudi (ona je ujedno i autorica glazbe i teksta). To je odluka stručnog žirija ovogodišnjeg Festivala, koji su činili istaknuti autori i glazbenici Alfi Kabiljo, Vjekoslava Huljić, Tibor Szirovicza i Yogi Lonich, zatim glavna direktorica Adria Medije,

Ivona Čulo, glazbeni kritičar Bojan Mušćet te Tomislav Štengl, v. d. glavnoga urednika Drugoga programa HTV–a. »Nije sve u nagradama, ali ovo priznanje je uistinu poticaj i čini me ponosnom. Cijeli festival je bio fenomenalan, kao i bend koji si malotko može priuštiti. Ovakve se situacije moraju iskoristiti, treba dati najbolje od sebe«, izjavila je Vanna neposredno nakon silaska s pozornice, primivši priznanje iz ruku umjetničkog direktora 65. Zagrebačkog festivala, Nene Belana. »Čestitam Vanni na sjajnoj izvedbi, ali i autorskom ostvarenju. Zaista sam za-

dovoljan cjelokupnim izdanjem Festivala, od predstavljanja svih izvođača preko izvanrednog festivalskog orkestra do futurističke scenografije i poletnih voditelja, Jelene Glišić i Ivana Vukušića. To je jedna od rijetkih glazbenih manifestacija u Hrvatskoj u kojoj prevladavaju isključivo smijeh, pozitiva i kolegijalnost među glazbenicima. Oni na festival gledaju kao na priliku za glazbeno predstavljanje i dobru zabavu, to je temelj za svaki daljnji uspjeh i razvoj Zagrebačkog festivala«, izjavio je Belan. Na samom početku prijenosa, glazbena diva Gabi Novak uručila je priznanje za najemitiraniju pjesmu prošlogodiš-

njeg festivala — riječ je o duetu Kedže i Zsa Zse Sve u meni se budi, a kipić su primili Zsa Zsa i autor pjesme Ante Pecotić. Na ovogodišnjem 65. Zagrebačkom festivalu predstavljeno je dvadeset novih pjesama koje su izveli, abecednim redom: Adastra, Ana Opačak, Antonela Doko, Bang Bang, Bruno Krajcar, Eni Jurišić, Fluentes, Gelato sisters, Ivo Perkušić, Lea Mijatović, Marin Jurić Čivro, Mario Huljev, Marko Tolja, Matija Borščak, Nikolina Tomljanović, NoA, Sandro Bastiančić & Nina Romić, Stela, Tonka i Vanna.

Adastra »ukrala« show na Zagrebačkom festivalu

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Razbijena gitara posvađala publiku i kritiku Najviše medijske prašine na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu podigao je rock–bend Adastra, koji je publici predstavio novi singl Predajem se. Naime, frontmen Jeronim Marić (40) na kraju izvedbe na pozornici je razbio električnu gitaru, što je izazvalo oprečne reakcije javnosti Piše: Ivana Vašarević

»To je bio moj prilog konceptualne umjetnosti u čast svim rokerima koji su svojim iskrenim i konkretnim tekstovima, žestokom glazbom te ovakvim razbijanjem instrumenata kroz povijest mijenjali društvo i politička zbivanja — kod nas je to, primjerice, svojedobno učinio Jasenko Houra iz Prljavog kazališta — naravno, pritom mislim na njihov hit Mojoj majci (Ruža hrvatska). Također sam iskoristio priliku kako bih izrazio svoje nezadovoljstvo nekim hrvatskim medijima, koji i danas, kao i u pedesetim godinama prošloga stoljeća, marginaliziraju rock kao glazbeni izričaj, iako samo on može progovarati o društvenim i političkim problemima. Takvu tematiku sigurno nećete pronaći u lakim notama«, objasnio je Jerko svoj postupak, koji su neki ipak opisali kao nepotrebno divljanje na pozornici. Marić je podsjetio na to da se upravo Adastra oduvijek trudi pjevati o važnim stvarima, pa su tako singl Surovi grade, snimljen 2011. godine, posvetili ubijenom tinejdžeru Luki Ritzu. Inače, nova pjesma Predajem se, koju dečki iz benda opisuju kao ljubavnu, ali i tvrdu, inspirirana je životnom pričom čovjeka koji je proživio teške vrtloge života. Autor i producent te pjesme upravo je frontmen Adastre, Jeronim Marić.

Obraćanje umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala nakon završne priredbe

Neno Belan: Ovaj glazbeni događaj za mene je čista pozitiva Dragi kolege skladatelji, dragi autori i izvođači, dragi glazbenici, dragi suradnici i draga publiko, dragi prijatelji, dragi svi! Šezdeset peti je iza nas! Taj respektabilni, vitalni Festival koji su počeli i mudro smislili brojni vrhunski glazbeni umjetnici prije nas, ponosno blista uz novi sjaj. Bilo je izvrsno — zahvaljujući vama! Moja zahvalnost ide svima: umjetničkom i organizacijskom timu Festivala, cijenjenom žiriju, umjetnicima autorima čije smo pjesme čuli tijekom finalne večeri, sjajnim izvođačima i interpretima, briljantnim glazbenicima festivalskog orkestra pod sigurnom rukom svojega dirigenta, back vokalima, tehnici, organizaciji i, naravno, brojnim medijima i cjelokupnoj ekipi Hrvatske radiotelevizije koja je emitiranjem popratila naš Festival. Previše je imena da bih mogao spomenuti sve koji to zaslužuju, no siguran sam da se uspjeh koji smo doživjeli ne bi dogodio da ga iskreno, profesionalno i nadahnuto nije gradio svatko od vas. Ponosan sam što je Festival produkcijski bio na vrhunskom nivou. Siguran sam da će brojne pjesme krenuti na svoj put do publike i dok se budu potvrđivale kao hitovi, opravdavat će, uvijek iznova, smisao i svrhu ovog Festivala. Osobno, čini me sretnim što svojom funkcijom umjetničkog direktora sudjelujem u formiranju i definiranju urbane pop–glazbe. Ovaj glazbeni događaj za mene je čista pozitiva, kamenčić na širokoj cesti urbane kulture, rijetka prilika da u kreativnoj razmjeni s kolegama skladateljima, autorima i izvođačima kvalitetno promoviram ono što nam je svima i posao i poziv: modernu, svježu, autorski jaku pop–glazbu. Čestitam i zahvaljujem od srca i našoj pobjednici Ivani Vrdoljak Vanni koja se na Festivalu autora predstavila kao sjajna autorica glazbe i teksta, uz svoje, nama već dobro znane pjevačke sposobnosti. Prva među izvrsnima, Vanna je još jedanput dokazala da mi koji smo izabrali glazbu za svoj životni poziv, živimo povlašteno blizu umjetnosti i sklada. Jer, kako bi rekao Platon: glazba daje dušu svemiru, krila umu, let mašti i radost života svemu što postoji. Vaš umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, Neno Belan

Franka Batelić predstavljat će Hrvatsku na Eurosongu

Odlazak na Eurosong nastup je mojega života Franka će u Portugalu izvesti pjesmu Crazy, za koju je sama napisala stihove, dok je autor glazbe Branimir Mihaljević. Pjevat će na engleskom jeziku, a već sada je počela s iscrpnim pripremama za eurovizijski nastup Piše: Ivana Vašarević

a ovogodišnjem 63. natjecanju za pjesmu Eurovizije, Hrvatsku radioteleviziju i Republiku Hrvatsku predstavljat će Franka Batelić (25), mlada glazbenica snažnog i školovanog glasa, koja će nastupiti s pjesmom Crazy. Svojedobno je osvojila nominacije za novog izvođača godine za glazbene nagrade Zlatna koogla i Porin te pobijedila u četvrtoj sezoni popularnog HRT–ova Plesa sa zvijezdama. Slogan ovogodišnjeg Eurosonga, koji će se u svibnju održati u Lisabonu u Portugalu, a na kojemu će sudjelovati čak 43 države, jest Svi na okup! (All Aboard!), a poruka mu je pozvati na okupljanje i slavljenje glazbe, ali i europskoga kontinenta općenito. Možete li nam ukratko predstaviti pjesmu Crazy? Pjesma je super! Neobična je, neočekivana, drugačija i moćna. Izvodit ću je na engleskom jeziku. Autor glazbe je Branimir Mihaljević, tekst sam napisala ja, a ne smijem zaboraviti spomenuti i Denisa Mevlju, koji je uz Branimira radio na produkciji. Kako je uopće došlo do odluke da upravo vi ove godine predstavljate Hrvatsku na

Eurosongu i jeste li već počeli s pripremama za nastup u Portugalu? HRT je razgovarao i pregovarao s više izvođača. Odluku su donijeli u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i Hrvatskom glazbenom unijom. Naravno da sam sa svojom ekipom o svemu dobro promislila, jer ipak je velika odgovornost nastupati na takvom natjecanju i predstavljati Hrvatsku. Kad nam je potvrđeno da idem na Eurosong, počele su iscrpne pripreme. Od detalja pjesme do scenografije, kostima, koreografije, spota... Trenutačno smo u udarnoj fazi i radimo punom parom na svemu. Nadam se da će se rezultat svima svidjeti i da će ljudi uživati, baš kao što i mi uživamo u ovom kreativnom procesu. Obožava Eurosong Tko je imao čast prvi čuti pjesmu i kakve su bile reakcije? Crazy sam najprije pustila mami, bratu i dečku Vedranu. To je ta moja kritična trojka! Pjesma im se jako svidjela otprve, što me posebno razveselilo. Ne skrivate da ste vatrena obožavateljica Eurosonga. Koje su vam hrvatske pjesme koje su nas dosad predstavljale najdraže? Tako je, obožavam Eurosong! Od naših pjesama moram po-

Bit će to nastup mojega života i jedino što želim jest izići na pozornicu, dati ama baš sve od sebe i ostaviti dio duše na toj sceni. Ako budem zadovoljna nastupom, neće me pogađati negativni komentari. Naravno, velika je to odgovornost, svjesna sam koliko je važno što bolje predstaviti svoju zemlju. Voli Ruse Kako danas gledate na svoje prijašnje sudjelovanje na Dori (Pjesma za kraj 2009. i Na tvojim rukama 2010.)? Oba puta bili ste velika favoritkinja, ali ipak niste pobijedili. To je duh natjecanja. Katkad si prvi, a katkad gubiš, kao i u životu. Dosad sam osjetila okuse i pobjede i poraza — od trijumfa na glazbenom natjecanju Showtime u dobi od nepunih 16 godina, do nastupa u zagrebačkoj Areni prije velike dive Beyoncé Knowles, do nastupa na Dori ili karijere na stand by. Na kraju krajeva, sve je to život! Treba se znati nositi s dobrim i lošim stvarima. Čini li vam se da vaša prava karijera zapravo tek sad počinje, da najbolje tek dolazi? Kako vi gledate

Naravno da sam se promijenila, odrasla sam, sazrela, ali jedna stvar uvijek ostaje, a to je glazba. S velikim slovom G! Sad znam što želim, fokusirana sam i spremna na uporan rad, disciplinu i kreativnost.

edino što želim jest izići na pozornicu, dati ama baš sve od sebe i ostaviti dio duše na toj sceni.

S obzirom na to da ste živjeli i u Moskvi, jeste li istraživali rusku glazbu? Biste li voljeli eksperimentirati s novim žanrovima i stilovima u vlastitim pjesmama?

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Osjećate li već svojevrstan pritisak zbog plasmana na natjecanju? Hrvati znaju biti prilično kritični, bojite li se negativnih komentara?

na vlastiti glazbeni put, koliko se Franka promijenila dok je nije bilo na sceni?

Ruska moderna glazba je pod velikim utjecajem Zapada, pogotovo Amerike i Velike Britanije. Bila sam na podosta festivala i koncerata, a osim ruskih glazbenika, obožavam i Ivana Dorna, ukrajinskog umjetnika koji koketira s popom, r’n’b–jem i elektronikom. Ne sjećam se kad sam posljednji put bila na boljem i energičnijem koncertu od njegova. Što se moje karijere tiče, sad napokon vjerujem u svoj instinkt i osjećaj za pjesmu. Možda je S tobom, moj aktualni singl prije Eurosonga, najbolji primjer toga. Čula sam je u studiju i to je bilo to, znala sam da je to pravi put, jednostavno smo se našle — ona i ja! Za sebe kažete da nikad ne prestajete sanjati — o čemu Franka trenutačno sanja kad razmišlja o budućnosti? Sanjam o mnogočemu. No u glazbenom smislu, ponajprije sanjam o uspješnoj, stabilnoj i plodnoj karijeri. Već ste ostvarili uspjeh na stranim tržištima s nekim singlovima (On Fire i Run). Mislite li da vam Eurosong može otvoriti neka nova vrata? Na Eurosong prije svega idem predstaviti našu zemlju i izvesti pjesmu najbolje što mogu, a ako se stvori još koja prilika, zašto ne? Ipak, nisam opterećena time.

Srećko Rundić

hvaliti prošlogodišnji nastup i pjesmu My Friend Jacquesa Houdeka, koji je, kao i uvijek, »razvalio«! A volim i Nek’ ti bude ljubav sva, koju je Tony Cetinski izveo na Euroviziji 1994. Tad sam, u dobi od samo dvije godine, pred televizorom mami i tati vikala: »Tako će i Aka, tako će i Aka!« Od stranih pjesama obožavam L’essenziale Marca Mengonija, tu je, naravno, i Euphoria nenadmašne Šveđanke Loreen, zatim pjesma lanjskoga pobjednika Salvadora Sobrala — Amar Pelos Dois — nešto magično i neopisivo. I Molitva Marije Šerifović.

Profil umjetnika u ranoj mladosti: Leo Beslać

Od Schnittkea je glazba za mene krenula u smislenom smjeru Flautist, saksofonist, klavijaturist, pjevač i skladatelj Leo Beslać aktivan je u radu grupa Mimika Orchestra, ON, Peglica i Komandos te Mangroove, a surađuje i sa sastavima Porto Morto, NLV...

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Ne bih se nazvao klavijaturistom, budući da sam se školovao za flautu i glas. Jedino u čemu se na klaviru donekle snalazim je harmonija. Ali, neke solističke bravure i prosipanje virtuoziteta pred publiku, to ne... ima ljudi koji sviraju fantastično. Što se tvog ulaska u Mimiku tiče, mora se priznati da dionice flaute prije nisu bile samostalne.

Razgovarao: Vid Jeraj

nstrumentalist i pjevač Leo Beslać nezaobilazno je lice zagrebačke scene čiji renome ne staje tek na studentskom pedigreu, većje aktivan u radu grupa Mimika Orchestra,ON, Peglica i Komandos te Mangroove, a surađuje i sa sastavima Porto Morto (čiji je stalni član bio između 2015. i 2017.), Para Lele, NLV i Dementronomes. Formalno je glazbeno obrazovanje stekao pri Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu, a povremeni je vanjski suradnik Zbora Opere HNK–a u Zagrebu, u čijem je sastavu dosad radio na trima koncertnim i kazališnim projektima. Razgovor u povodu nastupa s kolektivom Živa voda koji se svakog mjeseca laća rekonceptualizacije kultnih albuma rock–antologije, nastao je nakon tretmana albuma Treći svijet grupe Haustor, potkraj studenoga. Nastupio je kao flautist, a alterirao na bas–gitari.

Akter si Mimike Orchestra, kao i ostalih. Koji je tvoj primarni instrument, budući da si prisutan u svim porodicama glazbala — od puhaćih preko žičanih do tzv. udaraljki?

Prije mene su flautu svirali samo »dubleri«, najčešće je to u zagrebačkoj postavi bio Miro Kadoić. Maka Murtića, osnivača Mimike, upoznao sam u Vinylu prije godinu dana, a kad su počele probe za prvi koncert, pozvao me da sviram neke dionice, jer je dio dionica u Londonu bio zapisan za flautu solo, ali nije bilo flautista na raspolaganju. Umjesto jezika — glazba Kako to da si osim studija engleskog i ruskog, odabrao baviti se glazbom? Je li tajna u tome što je, kao jezik, glazba još raširenija od navedena dva? Ti su jezici bili kao nešto što mi oduvijek ide, a volio sam književnost. Rekoh, zašto ne spojiti ugodno s korisnim i studirati nešto što mi leži a ne oduzima previše vremena... Ruski, primarno zbog književnosti, nisam ga govorio, kao ni većina kolega kad smo upisali faks, a engleski, čini se isto... Kako je došlo ljetos do suradnje s japansko–njemačkim pjevačem Damoom Suzukijem koji je nastupio u Močvari drugi put u jamu s desetak zagrebačkih »alternativaca«? Mene je pozvao Hrvoje Nikšić, iz benda Šumovi protiv valova. On je znao da je njemačka minimalna scena ranih sedamdesetih, koju zovu kraut–rock, nešto što je jako obilježilo moje glazbeno odrastanje, još u srednjoj školi. Jako mi je bilo zanimljivo svirati s jošitekako koncertno aktivnim idolom iz mladosti. Neopisivo iskustvo...

Glazba akademskih pretenzija Odakle kraut–rock, budući da su u moje vrijeme srednjoškolci, pri čemu poentiram na gimnazijalce, obično došli do raskršća — ili Pink Floyd ili Bob Dylan? Je li kraut njihova sinteza? Ima nešto u tome, glazba s pretenzijom da bude ozbiljna, s gotovo akademskim pristupom gradnji zvuka, a istovremeno šalje vrlo jasno artikuliranu političku poruku. Za tu je inicijaciju zaslužan »moj stari« i kolekcija ploča koju sam od kraja osnovne do kraja srednje opsesivno preslušavao. Tako sam se zakačio i za američke minimaliste te postmoderniste u glazbi — najprije Zappa, a kad sam završio srednju glazbenu — Schnittke. To je presudilo da počnem razmišljati o tome čime ću se točno baviti u glazbi — dotad su se utjecaji akumulirali bez reda, poretka, namjere, ideje što bih ja trebao raditi. Vjerojatno je, počev od Schnittkea, sve pošlo u nekom za mene smislenom smjeru. Zašto Alfred Schnittke? Nije li dotični jedan od skladatelja koji su »preživjeli« bečku školu? Prije bih te mapirao uz Franka Zappu, koji i dvadeset godina nakon što je preminuo, zvuči kao vrlo, vrlo živ. Schnittke mi je kao skladatelj bio odličan, najprije sam čuo Prvi Concerto Grosso i Requiem. Iskustvo slušanja potonjeg bilo je god feeling, nisam znao objasniti zašto. Concerto Grosso je pak zanatski fantastičan zbog poigravanja originalnim materijalom baroknih i ranoklasičnih komornih skladbi, to mi je bilo super. A Zappu ćemo jošnekoliko puta otkrivati zbog njegova pristupa, sinteze glazbe i drugih medija u jasan diskurs koji je furao cijeli život. Azra me nije »ulovila« Sudjelovao si u živoj rekonstrukciji albuma Trećeg svijeta grupe Haustor? Koliko ti je to blisko? Prvo što sam čuo kao klinac bio je Rundekov nastupni album Apokalipso, glazba koja se vrtjela kod kuće, slušao sam je prije spavanja... A negdje

u srednjoj, počeo sam slušati Haustor i jedini mi je zapravo preživio u vrijednosnom sustavu — do danas. Puno sam se više poistovjetio s beogradskim bendovima toga vremena: Idoli, Disciplina i Šarlo. Ekaterina ne baš toliko, samo prvi album, dok su se zvali Katarina II., a i sarajevski New Primitivsi su mi bili super. Od zagrebačkih bendova, možda je nepopularno reći, ali Azra me nikad nije ulovila. Imali su super ritam– sekciju, ali nisam nikad doživio Džonija. Ovi ostali... nekako me zaobišlo. Meni se čini da se u Damiru Avdiću može čuti Džonijeva drskost i profanost, a opet i izbjegavanje lirske apoteoze... Album Human Reich sam slušao, to mi se sviđa, kao koncept. On sam s gitarom, neuredni rifovi, a on kao prorok na vrhu planine deklamira. Upao si u cijelu Mimičinu priču o podzemnom svijetu slavenskih naroda, koliko su ti te teme bile bliske? Osim rekreativnog istraživanja i bavljenja zaglavnim tekstovima ruske pismenosti na faksu, ne baš previše... Mislim, da bi se uspješno ušlo u taj svijet, dovoljno je površno poznavanje, jer koncept počiva na poigravanju tropima iz univerzuma folklora. Nešto što mi nije bilo potpuno strano, kao u skladbi Panteon; znat ću ipak što znači Veles u staroslavenskoj mitologiji. Bilo mi je super otkriće da su Mak Murtići Maja Rivićbacili unutra Hljebnjikova. To više što je prijevod Bore Ćosića u pitanju... koji od bendova, za kraj, osjećaš najviše svojim, od svih u koje si uključen? Sviraš i s Porto Morto i drugim članovima kolektiva Jeboton... Trenutačno radim na asortimanu vlastitih skladbi i snimit ću ih ako budu povoljni financijski uvjeti... Od aktualnih projekata, najviše svojim sastavom doživljavam ON, bend frendova iz glazbene škole koje potpuno razumijem i neke si stvari ne moramo ni reći. S druge strane, Peglica i Komandos, gdje sviram klavijature, u srcu je jako bliska glazba koju smo slušali u formativnim godinama, od Allman Brothers Banda do Buldožera, mislim da se čuje koliko nam znači.

P a r n i v a l j a k 1 . p r o s i n c a 2 0 17. » r a s t u r i o « A r e n u Z a g r e b

Trosatni spektakl za kraj

osve očekivano, »titulu prvaka« Parni valjak proslavio je spektakularnom pobjedom na domaćem terenu, odnosno pred prepunom zagrebačkom Arenom, gdje se 1. prosinca natiskalo gotovo 20.000 posjetitelja. Bio je to vrhunac njihove turneje 2–u–1: elektrika+akustika, gdje su nakon dojmljivih nastupa u Puli, Beogradu, Splitu, Varaždinu i Ljubljani, u Zagrebu sasvim raspametili višegeneracijsku publiku koja je zaneseno uživala u trosatnom spektaklu. Premda Parni valjak istovremeno održava i manje nastupe, održati turneju s produkcijom dostojnom velikana popa i rocka uistinu je jedinstven slučaj na ovdašnjoj sceni. Danas, po svemu sudeći, nije preteško rasprodati Arenu Zagreb i privući barem 17.000 ljudi, što je ove godine uspjelo mnogima, od Petra Graše do Gibonnija, pa čak i Dubiozi kolektivu, no napraviti turneju s najvišim produkcijskim standardima može poći za rukom samo najvećima. Husein Hasanefendić Hus objasnio je Hrvoju Horvatu u Večernjem listu: »Mi i danas sami produciramo svoje koncerte, riskiramo ako treba, ne štedimo na opremi, ne spuštamo troškove i standarde i uživamo raditi na najvišoj razini, a publika to cijeni.« Parni valjak na koncert dovozi dva šlepera hi–tech scenske opreme, a s njima putuje 35 tehničara i postavlja pozornicu dva dana, dok tri velika videozaslona i fluorescentni grafički obrub pozornice publici iz udaljenijih dijelova dvorane omogućuju izravan prijenos koncerta ka-

merama, što je uobičajeno za tako veliku produkciju. Mladi obožavatelji Dakako, sva ta produkcija (u Zagrebu je razglas uistinu bio izvrsno ugođen, a odličan zvuk čuo se čak i u onim dijelovima dvorane koji nisu bili izloženi izravnom udaru sa zvučnika) ne bi bila dostatna da bend nije uigran i da repertoar nije prilagođen potpunoj interakciji s publikom. Naizgled, posve je jasno da je publiku činilo nekoliko generacija; na takvim megakoncertima to je posve uobičajeno. No danas uglavnom na rock–koncerte zalaze pedesetogodišnjaci i stariji, čak i kad sviraju posve novi vrsni rock– bendovi, npr. beogradski Repetitor. Nekoliko je razloga zbog kojih je Parni valjak okupio i mlađe generacije. Prvo, posrijedi je bend koji redovito objavljuje pjesme koje završavaju na top–ljestvicama, kao što je sjajan aktualni singl Vrijeme i mlađa publika to prepoznaje i zna cijeniti. Drugo, među teen generacijom zavladao je trend tzv. balkanskog rocka, odnosno revitalizacija rock– baštine iz osamdesetih godina. Kako su iz tog doba mnoge glazbene formacije još aktivne, odlazak na njihove koncerte jamstvo je dobre zabave. Treće, skladbe Parnog valjka imaju zaštitu od zuba vremena, pa uživo čuti Jesen u meni, Sve još miriše na nju ili Prokletu nedjelju znači utvrditi gradivo koje se i danas distribuira radijskim eterom. Od unplugged koncerta u zagrebačkom ZKM–u prije dvadesetak godina, Parni valjak je uspješno ukomponirao »neuštekane« aranžmane i u svoj standardni repertoar, no formula gdje je prvi dio koncerta uglavnom bez struje, ali s pri-

dodanim Cordas Quartetom (na četiri pjesme nastupao je i saksofonist Igor Geržina), a drugi standardan, znači da je bend svoj repertoar aranžerski prilično razgradio. Pritom bi vjerojatno pjesma Ugasi me djelovala moćnije u originalnoj, hard verziji, a pjesme iz električnog dijela kad je tempo malo pao (Pusti nek traje/Pariz, Za malo nježnosti, Dođi...) možda bi bile uvjerljivije u akustičnom dijelu. No to su tek pretpostavke, a publika je oduševljeno prihvatila svaki potez benda. Najviše su se raspametili drugim pjesmama na svakome od biseva — Jesen u meni i Sve još miriše na nju. Aki u zenitu Najsnažniji trenutak na koncertu bio je početak električnog dijela, kad je Hus izašao među publiku, uvodeći u skladbu Zagreb ima isti pozivni, koju je, kao i sve ostale pjesme, maestralno otpjevao Aki Rahimovski. Uistinu, dojam je kako on pjeva najbolje dosad, a nakon više od četiri desetljeća karijere pjevati tri sata na tako suveren način zaista je zadivljujuće. Osim toga, Aki je i sjajan ceremonijal–majstor koji je publiku usmjeravao na ključnim mjestima koncerta. Osim toga, dodatnu vrijednost pružila je bubnjarska točka Dalibora Marinkovića Dade Parni valjak u Areni. Bend je osnovan 1975. godine, a u Uhvati ritam, klavirska pratnja trosatni spektakl s takvim programom može privući i na produžetku pozornice Berisla- mnogo više posjetitelja na stadionskoj turneji va Blaževića u Stranici dnevnika, nezaobilazna vokalna pratnja Tine Krsnik, ali i sjajan vokalni doprinos Ane Kabalin. Zoran Preksavec Preksi dobro je vokalno zamijenio Dadu Topića u Molitvi, a Marijan Brkić Brk funkcionalno je zaokruživao zvučnu sliku. Marko Šolić

Piše: Bojan Mušćet

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Veliki finale turneje 2–u–1: elektrika+akustika pred gotovo 20.000 ljudi i s trosatnim nastupom pokazao je da produkcija koncerata hrvatskog benda može odgovarati svjetskim standardima

Veliki zagrebački finale turneje bio je istinski trosatni spektakl. S takvim programom, uvjeren sam, Parni valjak može privući i mnogo više posjetitelja na stadionskoj turneji.

ajsnažniji trenutak bio je početak »električnog« dijela koncerta, kad je Hus izašao među publiku uvodeći u skladbu Zagreb ima isti pozivni koju je, kao i sve ostale pjesme, maestralno otpjevao Aki Rahimovski 57

Cantusova notna edicija Zabavne melodije: Husein Hasanefendić Hus

Note

koje su obilježile sve generacije Husove skladbe obilježile su različite naraštaje, od onih koje su bjesomučno u studentskim sobama puštale Lutku za bal, preko onih koji su Valjak otkrivali s hitovima iz osamdesetih pa do onih mladaca koji danas upoznaju bend koji bez problema puni dvorane s 20.000 posjetitelja, pružajući trosatni show za sve brojniju publiku

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Bojan Mušćet

Zabavne melodije (notna edicija)

Husein Hasanefendić Hus

ad u jednoj kalendarskoj godini diskograf objelodani Greatest Hits kolekciju, četverostruku antologiju i dvostruki live CD s pripadajućim Blu–rayem, to automatski navodi na pomisao da je posrijedi izvođač s dugom i respektabilnom karijerom

u intervjuu mi je rekao kako smatra da je danas Parni valjak najstariji bend na svijetu čije se pjesme uspinju na vrhove top–ljestvica. To nije baš sasvim provjerljivo, ali nije ni nemoguće. U zagrebačkom lounge baru Matis Hus je 7. ožujka 2018. predstavio knjigu svojih notnih zapisa iz Cantusove edicije Zabavne melodije. U knjizi je 30 notnih zapisa velikih uspješnica Parnog valjka i Dolina sunca, pjesma iz istoimene serije HRT–a koju su interpretirale Ana Vilenica i Bojana Gregorić Vejzović.

Kako Parni valjak zvuči kad je na stageu Husein Hasanefendić, a ne pjeva Aki Rahimovski, pokazao je Ervin Baučić uz suptilnu klavirsku i gitarsku pratnju. Pritom Hus nije imao gitaru u rukama, nego je na pozornici sjedio uz Zrinka Tutića, urednika izdanja, Zlatka Galla, autora predgovora, i Želimira Babogredca, direktora Croatia Recordsa, koji je producirao dvostruki CD kao dodatak publikaciji. Baučić je gromko otpjevao nekoliko standarda Parnog valjka, od Jesen u meni do Lutke za bal, dolično privremeno zamijenivši Akija kao nezamjenjivog interpreta i suosnivača Parnog valjka (istodobno i posljednjeg pjevača Grupe 220, s kojom je snimio singl Balada o djevojci sa sela 1975.). Kako je Hus istaknuo, na predstavljanju nije bilo nijednog člana benda, zato što su svi u Novom Mestu gdje snimaju nove materijale, a on je zbog promocije došao u Zagreb i odmah se vraća na snimanje kao neprijeporni predsjednik uprave Parnog valjka. Odnosno, kako je Zlatko Gall napisao u predgovoru, »bez obzira na sve silne promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske infekcije koje su ga očešale u minulih četrdeset ‘i kusur’ godina koliko već valja njegov parni stroj. Velim ‘njegov’, jer Hus nije samo, uz vječnog Akija, jedini utemeljitelj Parnog valjka koji je obilježio rock–scenu i bivše i sadašnje države, nego je i fascinantan autor, sjajan glazbenik istančanog ukusa i ubojitog hitoidnog opusa, producent te — onako kako je to bio Tom Petty ili jest Bruce Springsteen — band leader.« Matej Grgić

Cantus d.o.o.

trombon.

koji više ne djeluje ili njegovi recentni uradci ne zadovoljavaju komercijalne kriterije diskografa. U slučaju Parnog valjka ni jedno ni drugo nije točno: bend djeluje snažnije, sigurnije i uvjerljivije nego ikad, a redovito pristižu skladbe koje zauzimaju vrhove top–ljestvica. Doduše, nisu skupljene na novom albumu, nego se prigodno pridodaju pojedinom kompilacijskom izdanju, ali to ne umanjuje njihovu kvalitetu ni potencijal. Na konferenciji MAKK–a, vođa benda Husein Hasanefendić Hus 58

Bez benda Zapravo, Hus je očit primjer autora koji je gotovo isključivo vezan za rad svojega benda, pa je i logično da su gotovo sve pjesme one iz repertoara Parnog valjka. Doduše, on je u svojoj karijeri napisao i skladbe za Severinu, Tonyja Cetinskog, Kseniju Erker i Tijanu Dapčević, no te su skladbe danas samo kuriozitet, nešto kao pjesme koje bi u izvođačkom smislu bile zanimljive kad bi, na primjer, Hus zasvirao

Za sve naraštaje Notni zapisi Huseina Hasanefendića Husa u ediciji Zabavne melodije predstavljaju djelo prvoga klasičnog rokera

i upravo prvog autora koji je u višedesetljetnoj karijeri skladao gotovo samo za svoj bend. U redu, Đorđe Novković i Nenad Ninčević ostavili su duboke tragove u svojim prvim bendovima rock–provenijencije: Indexi i Tutti Frutti Balkan Band, dok je Rajko Dujmić počeo sa svirkama kao član Klana, Crno– bijelih i Zlatnih akorda, no Husein Hasanefendić Hus jedini je u toj reprezentaciji nogometnog formata (osim navedenih, Cantus je objavio i notne zapise Nikice Kalogjere, Arsena Dedića, Đele Jusića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića, Zdenka Runjića i Miroslava Škore) klasični rock–autor. Pritom on nije samo autor glazbe, nego i tekstova. U njegovu slučaju možda je šteta što ovo izdanje nije objavljeno prije tridesetak godina, kad na tulumima u prirodnom okruženju nije bilo smartfona s bilo kojom pjesmom s Deezera, nego su mladci bjesomučno učili svirati gitaru ne bi li bili glavni u društvu na plaži i fascinirali suprotni spol. Iz osobnoga iskustva znam da je Stranica dnevnika bila nezaobilazni dio takvog repertoara. No učilo se po sluhu, ne baš po notama. Uostalom, na predstavljanju izdanja i sam je Hus rekao da bi volio vidjeti svojega učitelja glazbenog koji bi se vjerojatno zabezeknuo da se nađe na ovoj promociji. Husove skladbe obilježile su različite naraštaje, od onih koji su bjesomučno u studentskim sobama puštali Lutku za bal i Prevela me mala žednog preko vode preko onih koji su Valjak otkrivali s pjesmama Kao ti ili Neda pa do, hm, njihovih unuka koji danas upoznaju bend koji bez problema puni dvorane s 20.000 posjetitelja (a uvjeren sam da bi mogli i mnogo više), pružajući trosatni show za, zapravo, sve brojniju publiku. Stoga, posve je očito, 30 pjesama u ovom izdanju samo je jedna vrsta izbora. Možda to i jesu najveći hitovi i evergreeni Parnog valjka (da, unutra je i Jesen u meni, i Kao ti, i Lutka za bal, i Ljubavna, i Neda, ma popis obuhvaća baš svih 30 pjesama), no sigurno je da bi i neki drugi izbori zaista pokazali veličinu Husova autorstva. Što je najbolje, ne bi bilo neobično da Hus svoje najbolje skladbe još nije ni napisao.

IZ IZLOGA CANTUSA

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

…dok se marljivo pripremaju nova izdanja u 2018. godini, s ponosom predstavljamo notna izdanja objavljena tijekom 2017.!

ZAbAvNe meLOdIje

ArS CrOATICA Bruno Vlahek

Etide-Tornjevi Tower Études

Pet etida za klavir, op. 46 / Five Études for piano, Op. 46

ISMN 979-0-801349-03-3

Can. 159-9033 www.cantus.hr

OSTALO

edICIjA PAPANdOPULO

Više informacija potražite na www.c an tu s .h r 59

Note i anegdote

Zabavlja vas: Vojo Šiljak

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Zadnji fijaker — zagrebačka pjesma stoljeća

posljednje vrijeme u modi su tzv. stand up komičari ili zabavljači. Viki Glovacki bio je jedan od prvih naših stand up izvođača. Ali to se tada nije tako zvalo. Varijete je bila njegova pozornica.

Prema ideji novinara Pere Zlatara, Slobodan Šelebaj, glazbeni urednik Radio Zagreba, i pjesnik Drago Britvić, također dugogodišnji urednik Hrvatskoga radija, napisali su stihove Zadnji fijaker, a onda je tu pjesmu uglazbio maestro Stjepan Mihaljinec. I dobro su se dosjetili da izaberu Vikija za interpretatora. Upravo zahvaljujući interpretaciji Vikija Glovackog, u koju je unio svu svoju ljubav prema Zagrebu, na festivalu Zagreb ‘69. Fijaker je dobio nagradu Turističkog saveza Zagreba za »najslikovitije opisanu atmosferu starog Zagreba i Zagreba našeg vremena u proteklih 14 Zagrebačkih festivala«. Godine 2003. glasovanjem radijskih slušatelja, koje je organizirao Klub Zagrepčana, ta je pjesma, u konkurenciji pjesama o Zagrebu, proglašena pjesmom stoljeća. Nema više Vikija, već godinama nema Šelebaja. I Drago je otišao, ali nema dana a da ne čujemo tu zagrebačku šansonu, pogotovo na najzagrebačkijem radiju — Radio Sljemenu.

Šan(k)sona Govorili su o šansoni: Zvonko Špišić: Šansona danas je isto što je bila i jučer. To je trenutak kad se skladatelj zaljubi u stihove, pa to vjenča glazbom i oplodi interpretacijom. Arsen Dedić: Šansona je udomaćeni pomoćni izraz koji osobno ne volim, jer ograničava prostor autorske pjesme. Više volim 60

izraz autorska pjesma, koji uključuje sve načine izražavanja, od kajkavske popevke do Johnnija Štulića, s blagim osvrtom na zagrebačke kabaretiste i živuće šanksonijere. Hrvoje Hegedušić: Kad neka pjesma dosegne ono nekad i danas, ostaje šansona, na primjer »Balada iz predgrađa«. Miro Ungar: Za mene je šansona pjesma slobodne forme po ritmu, temi, interpretaciji… drugim riječima, najslobodniji način izražavanja uz glazbenu pratnju. Milan Lentić: Šansona je kao staro vino. Što je starija, to je bolja. Šansonijeri trebaju umrijeti da bi se njihove šansone prihvatile. Jadranko Črnko: Šansona je ona od koje je ostala samo ŠANSA. Šansona je danas kvaziumjetnički pokrivač za agencije koje se bave cirkusom i fliperima. A nekad je bila svjetlo za bolju budućnost glazbe. Zafir Hadžimanov: Šansona je nešto što neko mora da izmišlja i peva, a niko ne mora da voli i sluša, al’ dobro je da pokuša.

Tribina Hr vatskog društva skladatelja Nota mog ž i vot a ko j u vo d i Vo j o Š i l j a k , 8 . o ž u j k a 2 018 .

Na Dan žena

Svakoj pjesmi treba jedan dobar mikser U njeg prvo staviti šlag i dodati er A kad šansu dobije i ona, Nastat će tako šlager i šansona.

Erika Krpan!

Šansona ili kokoš, što je bilo prije, Je li jaje od šlagera starije? To važno nije, ako smo za slogu Njih dvoje jedno bez drugoga ne mogu.

Predstavljen bogat život ugledne glazbene spisateljice i organizatorice. Premda Voji Šiljku nije bilo lako sučeliti se s takvim glazbenim znalcem i autoritetom, »izvukao« se na šarm

Moj odgovor na tu temu:

Svijet mijenjale nisu Pjesme ni bolje ni loše Što onda ove da rade? I one su tu da se troše. Pjesme su, dakle, potrošna roba, Šlageru paše svako godišnje doba, A jesen sjetna, to je prava sezona, Kada uspijeva šansona. Šlager je šminker i takve manire ima. Šansona pati sa suzama u očima. Uspješnog brata prati hrpa para, Sestra ostaje usidjelica stara. Svijet mijenjale nisu Pjesme ni bolje ni loše. Što onda ove da rade? I one su tu da se troše.

Piše: Jagoda Martinčević

oditelju naše tribine Nota mog života, Voji Šiljku, zacijelo nije bilo baš lako sučeliti se s Erikom Krpan! Barem sam imala takav dojam na početku tribine održane 8. ožujka pred ne tako brojnim auditorijem kakav bi zaslužila osobnost naše ugledne glazbene spisateljice i organizatorice. Jer razgovor o noti života u životu gospođe Krpan toliko je raznovrstan da je ponajprije bilo zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru susret razlistati. Zahvaljujući Šiljkovu šarmu, koji je sam sebe

duhovito nazvao voditeljem »opće prakse«, sve je dobro prošlo, dapače odlično, čak i unatoč nekom pitanju, kako je voditelj rekao — »u Glorijinom« stilu, koje je gošća elegantno zaobišla. Obiteljski pedigre Oboružan dostupnim podacima, Šiljak je logično počeo s obiteljskim pedigreom. Eriku Krpan, rođenu u Ozlju, za glazbu je zainteresirala majčina sestra, ugledna hrvatska pijanistica Dora Gušić. Bio je to početak upoznavanja sa Zagrebačkom pijanističkom školom koje će nakon godina školovanja uroditi i brakom s Vladimirom Krpanom, jednim od najpoznatijih iz-

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Kritičarski počeci Djelovanje Erike Krpan počelo je u novinama Vjesnik, Telegram, u ljubljanskom Delu, a poslije i u tjednicima Studio i Danas, u kojima je objavljivala glazbene kritike. Put je dalje vodi do organizacijskih dužnosti, najprije kao voditeljicu Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, a zatim i ravnateljice te ustanove. Službeni dio djelovanja završila je kao urednica u izdavačkoj tvrtki Cantus d.o.o. No to ni približno nije sve što je obilježilo njezinu karijeru iznimno važne sudionice velikih projekata kao što je Muzički biennale Zagreb, u kojem je među ostalim bila i direktorica programa, glavna i odgovorna urednica časopisa Zvuk i Cantus te predsjednica Hrvatskog društva skladatelja. Autorica i brojnih radijskih i televizijskih emisija, Erika Krpan dala je našoj pisanoj riječi o glazbi veliki doprinos znanstvenim i stručnim člancima, uredničkim radom u časopisima i izdavaštvu, kao i svojim knjigama, među kojima se ističu monografije Murai i Vla-

dimir Ruždjak, tragom glazbe. Upravo je spominjanje monografija razgovor usmjerio na pojedine ličnosti koje su obilježile hrvatsku glazbu. Tako smo doznali o mukotrpnom putu potrage za do tada nepoznatim detaljima iz života pijanista Jurice Muraja, kao i o rekonstrukciji velike karijere Vladimira Ruždjaka, koji je bio jedan od u svijetu najcjenjenijih baritona. Negdje na pola puta pripreme danas je i monografija o skladatelju Borisu Papandopulu, koja će zaokružiti trolist dragocjenih podataka o još dragocjenijim hrvatskim umjetnicima. Kad je riječ o onima koje je autorica poznavala, takve publikacije imaju i dodatnu vrijednost osobnoga pristupa, lucidnost prepoznavanja ličnosti i djela koja radovima Erike Krpan nije nikad nedostajala. Teško pitanje Spomenula su se još neka imena suvremenika, učitelja, suradnika i prijatelja, poput Rubena Radice od kojega je, kako je sama istaknula, jako puno naučila, kao i generacijsko društvo kolega u kojem su bili Seadeta Midžić, Nikša Gligo i pokojna Eva Sedak koja svima silno nedostaje. Na samom početku tribine gospođa Krpan je inicirala i minutu šutnje za Milka Kelemena koji je toga dana preminuo. I on je bio prija-

Demjan Rožman/Izvan fokusa

danaka te škole, i dalje s kćeri pijanisticom Katarinom, također uspješnom i kao pedagoginjom, te u konačnici s unukom, 12–godišnjim Vladom koji nam je uljepšao večer svirajući u bakinu čast, uz majčinu pratnju, jednu Händelovu Passacagliu.

Erikina kći i unuk oplemenili su govorenu riječ glazbom: Katarina i Vlado Krpan

telj i suradnik i suborac u mnogim događajima koji su obilježili hrvatsku glazbu i njezinu sudbinu u zajedničkom vremenu. Na pitanje kojega bi od hrvatskih skladatelja izdvojila kao najdražeg, Erika Krpan nije se dala smesti. Nabrojila je četiri skladbe: klavirske Momente za Vladu Igora Kuljerića, zbirku madrigala

Spiriti eccellenti Petra Bergama, zbor Kolo bola Stanka Horvata i Les Nuits, ciklus preludija za klavir Berislava Šipuša. Također je istaknula hvaljenu knjigu dr. sc. Nade Bezić Glazbene šetnje Zagrebom koja je svima koji smo je pročitali uljepšala spoznaje o nekadašnjem i današnjem glazbenom životu naše metropole.

Tribina H DS – a Not a mog život a, 15. vel jače 2018 ., posvećena ped ag ogin ji, sk lad atel jskoj udovici te klasičnoj balerini i plesačici Lada

Beata Domić Devčić ili povijest u prvom licu Tribinu u našem Društvu doista možemo nazvati malom enciklopedijom jednog vremena

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Jagoda Martinčević

ribinu održanu u našem Društvu 15. veljače doista možemo nazvati malom enciklopedijom jednog vremena. Gošća Voje Šiljka bila je 88–godišnja Beata Domić Devčić. Klasična balerina, plesačica u Ladu, legendarna profesorica solfeggia na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te su-

pruga skladatelja i pedagoga Natka Devčića.

Sonje Kastl i mnogih drugih. Bio je to i rasadnik talenata, ali i mjesto na kojemu su se djeca zaljubljivala u pokret, dramsku riječ, glazbu, ples..., premda su poslije birala druge profesije. No ne i Beata Domić, tada visoka, stasita, zlatokosa ljepotica koja je zahvaljujući legendarnoj Margariti Froman otkrila svoju prvu ljubav — balet. Uz balet je to bila, dakako, i glazba, koja će joj postati

Djelovanje kao gemišt Šarmantna i duhovita sjedokosa dama najprije je dobila žutu ružu, a zatim je predstavljena kao umjetnica. Odmah je prosvjedovala: umjetnica? Učinila joj se ta riječ »malo preteškom« pa je svoje ukupno djelovanje radije nazvala »gemištom«! I bilo je odmah jasno da

profesijom. No do toga je trebalo proći još mnogo godina, ponajprije daljnje usavršavanje u Kaštel Kambelovcu, u kojemu je slavni plesački par Ana Roje i Oskar Harmoš otvorio međunarodnu baletnu školu uz koju se podrazumijevao i angažman u splitskom kazalištu, gdje je zaplesala i Jelu u Đavlu u selu Frana Lhotke. Dvostruki povratak fokusa zvanI/ožmanR emjanD

armantna i duhovita sjedokosa dama najprije je dobila žutu ružu, a zatim je predstavljena kao umjetnica

nas očekuje i zabavna i poučna večer s gospođom koja je doista imala buran stvaralački život još od ranog djetinjstva kao članica nekad znamenitog Dječjeg carstva Božidara Širole i Tita Strozzija u kojem je napravila prve kazališne korake. Iz toga su se »carstva« regrutirali neki od naših najistaknutijih umjetnika, poput Ozrena Depola, Josipa Klime,

No životna putanja vratila ju je u Zagreb, u ansambl Hrvatskoga narodnoga kazališta i na upis na Muzičku akademiju. Prvi put! Okolnosti se baš i nisu poklopile pa je mlada plesačica okušala sreću u Kulturno–umjetničkom društvu Joža Vlahović, a vrlo brzo i u Ladu, koji je 1949. godine postao državni profesionalni ansambl. Vrlo brzo zaredale su turneje, no naša se plesačica ponovno vratila u Split i rekla zbogom studiju. I ponovno je uslijedio povratak u Zagreb i u Lado te upis na Muzičku akademiju. Drugi put! I opet nije išlo jedno s drugim, opet se putovalo i za studij nije bilo vremena. Ostala je u Ladu do l963. i nakon definitivne odluke (kojoj je pripomogao budući suprug), s 30 godina opet se upisala na Muzičku aka-

demiju. Treći i posljednji put! »Te četiri godine na Akademiji bile su najljepše u mojem životu«, sigurna je danas, sjećajući se legendarnih profesora: Mila Cipre, Svetislava Stančića i mnogih drugih. I sama je postala legendom pedagoškog znanja i pristupa studentima koji su je obožavali, a neki od njih našli su se i u publici na ovoj Tribini, dijeleći uspomene zajedničkih dana. No bilo je i drugih ranijih uspomena, primjerice na prvu mladenačku simpatiju — Peru Gotovca i na nezaobilazne radne akcije koje građanskim djevojkama baš i nisu išle od ruke. Vojo Šiljak je s nostalgijom spomenuo i brata gospođe Beate, Marijana Domića, jednoga od najboljih hrvatskih trubača. Kraj harmonije Dakako, svi smo očekivali da će gospođa Domić Devčić podijeliti s nama i neke uspomene na supruga s kojim je provela 37 godina. Prof. Natko Devčić bio je naime »strah i trepet« studentima harmonije. Ili se to tako činilo u ono vrijeme? Šutljiv, počesto smrknut, ponekad ciničan u »komplimentima« koje je znao udijeliti neznalicama, ali i pravedan, što glavom i ocjenama jamči autorica ovoga teksta. »Nitko nije slutio što se skriva iza te mrkosti«, kaže danas supruga autora generacijske Biblije, udžbenika za učenje harmonije kojemu je i sama pripomogla, prepisujući stranice i stranice Devčićevih tekstova ili zapisujući njegovo diktiranje. »Ja cijele dane spajam akorde...« jedna je Devčićeva rečenica koju nam je supruga otkrila završivši susret još jednom vrlo znakovitom misli uglednoga skladatelja i pedagoga: »Harmonija završava Tristan akordom. Nakon njega nema više ničega.«

Lirska scena za bariton, rog i gudački kvartet, note Cantus d.o.o. 2015.

Najpoznatiji po svojoj Istarskoj suiti, efektnom i često izvođenom djelu, Devčić je pokazivao znatno zanimanje za sceničnost. Opera Labinska vještica nije (zbog svoje zahtjevnosti najvjerojatnije) živjela na hrvatskim pozornicama kao Istarska suita, no tu imamo primjer komorne sceničnosti u lirskom prizoru za solo glas, bariton i drugu solo dionicu, rog te gudački kvartet. Djelo je praizvela prva postava ondašnje izvedbene scene: Josip Lešaja, bariton, Radovan Vlatković, rog, i Gudački kvartet Pro arte, u sklopu Osorskih glazbenih večeri na koncertu 30. srpnja 1984. Tom prilikom je skladba i nagrađena glazbenom Nagradom Andrija Patricij Petrić. Partitura je pregledno oblikovana (notografija: Danijel Legin) s bilješkom o skladatelju na kraju. Djelo je zanimljivo ne samo zbog svojega autora, čiji je stil zanatski besprijekoran i individualan, nego i zbog toga što je Lirska scena zapravo mali recital za solo glas na stihove Josipa Pupačića (1928.– 1971.) i slijed je od devet njegovih pjesama, među kojima je i antologijsko More: Jutro, More, Crveni miris, Plavi miris, Zimski interval, Dolazak proljeća, Tišine su me umorile, Romantični rondo i Ključevi. Nakon tri desetljeća, skladba traži nove izvođače. Vrstan harmoničar, doista legendarni poznavatelj teorije glazbe, smjeli tragalac za novim u glazbi, Devčić je tu na svojem terenu u harmonijskom jeziku klasične postave za dvije solističke dionice uz pratnju gudačkog korpusa. Duganov đak u skladateljstvu, Devčićev glazbeni jezik je precizan, njegovano čist i kontinuirani izraz iskrene doživljajnosti. (Đurđa Otržan)

Stanko Horvat (1930. — 2006.)

Crne pjesme, za bariton i 13 gudača, note, 2015. Cantus d.o.o.

Znatno mlađe od Devčićeve Lirske scene, Horvatove Crne pjesme zaživjele su na praizvedbi u travnju 1998., a nastale su u godini smrti Natka Devčića 1997. Objavljeno kao partitura u Cantusu 2015., pod brojem 126–9704, u notografiji Danijela Legina i redakturi Berislava Šipuša, Horvatova učenika, s uvodnom bilješkom dr. sc. Zdenke Weber o skladbi i autoru na kraju notnog sveska. I ovaj se put posvetio stihovima Dunje Robić (1922.–1999.) i skladao četiri pjesme te zanimljive

spisateljice, sjenovitog i intimističkog karaktera. Pravim imenom Dunja Košutić, Dunja Robić često je mijenjala pseudonime (Robić, između ostalog), a svoje iskustvo kliničke psihologije utkala je u poetske radove i libreta. Autorica je libreta Devčićeve opere Labinska vještica, kao i Horvatove Preobražaj, prema romanu Franza Kafke. Još jedna poveznica navedenih dviju skladbi je i bariton Josip Lešaja, koji je uz Zagrebačke soliste djelo praizveo i ponovio izvedbu 22. srpnja 2008. u sklopu 33. Osorskih glazbenih večeri. Ponovljena izvedba pokazuje da je izražajnost toga mini ciklusa trag koji osigurava daljnji život skladbi. Dramatičan i s izrazitim afinitetom za unutarnju doživljajnost (Preobražaj, Krik, Tišina i uzdasi i dr.), Horvat je najslobodniji u takvoj vrsti odnosa solo–tutti, pojedinac–drugi, dvojnik, kolektiv, za jedan stupanj manje dramatičan nego što je to u solističkim skladbama (npr. Sonnant za klavir). Duboko razdiruća liričnost kao da nikad nije do kraja iscrpljena i ostavlja još prostora za doradu drugim glasom, primjerice Kafkophonia za gitaru i gudački kvartet, kao da cijela opera nije rasprostrla sve skladateljeve intencije. I tu je eliptičnost stihova ostavila mjesta za moguću virtualnu naraciju izvan glazbenog teksta. (Đurđa Otržan)

Olja Jelaska

Fantazija (Hommage a Britten) za gitaru, 2012. Cantus d.o.o.

Skladba je nastala na narudžbu Osorskih glazbenih večeri i praizvedena je 12. kolovoza 2012. Svirao je gitarist Neven Hrustić. Olja Jelaska je gitari namijenila još nekoliko važnih skladbi: Pininu haljinu za tri gitare (1999.), Tri slike za gitaru solo (2000.) i Dubrovačku siestu za gitaru i gudački orkestar (2011.), od kojih su prve dvije snimljene na nosač zvuka također u nakladi tvrtke Cantus. Skladba koja je inspirirala Olju Jelasku na pisanje homaggea Benjaminu Brittenu (1913.–1976.) je poznati Nocturnal za gitaru, koji je snimio, između ostalih, i Srdjan Bulat na nosaču zvuka tvrtke Naxos (Srdjan Bulat: Guitar Recital). Cantus je tiskao notni zapis 2015., u notografiji i uredništvu Darka Petrinjaka, pod brojem 119–3636. Radi se o vrlo uspješnoj, virtuoznoj i zanimljivoj skladbi. Pojedine tematske motive preuzete iz varijacija iz Brittenova Nocturnala, Olja Jelaska utkiva u vlastiti slog na suvremen, ali svoj prepoznatljivi način, više razmjenjujući ideje s Brittenovim djelom nego citirajući ih s komentarima. Dati se nadahnuti jednim važnim djelom velikog skladatelja 20. stoljeća, i još više njegovom skladbom napisanom u tradiciji koja traje od renesanse, velika je odgovornost. Međutim, Olje Jelaske očito se duboko dojmio melos te skladbe i Brittenov glazbeni jezik pa je odlučila s njima stupiti u dijalog iz svojega kuta. Nocturnal je praizveden 1964. i svojom pričom o snu i njegovim mijenama, u rasponu od uzbuđenja do smirenja, otkrio je nove mogućnosti i izražajne kvalitete instumenta. Suvremeni glazbeni slog i onirički sadržaj skladbe Jelaska je shvatila na svoj način, odajući počast tom važnom djelu gitarističke literature i njegovu tvorcu. (Đurđa Otržan)

Osvrt na Večer Drage Brit vića, o d r ž a noj u Pi t om ači 21. s i ječ n j a 2 018 .

Mirno teku rijeke Stvaralaštvo velikog pjesnika predstavljeno u njegovu zavičaju, na pragu njegova doma, odakle bi ga vlakovi što prolaze vodili put vrtova malih kuća sve do Zagreba Piše: Rajko Stilinović

edan od naslova donesen na prag njegova zavičaja, njegova doma, njegove Pitomače, odakle bi ga vlakovi što prolaze vodili put vrtova malih kuća, onih što su bili njegov Zagreb, sjena grada kojem je dao najljepše što je ponio iz rodne Pitomače. A Pitomača se i ovoga siječnja sjeća svog Milionera, Lutalice Tome, svog Kockara na Liniji 47. U dvorani Doma kulture u Pitomači, istoj onoj u kojoj se je uz Britvine stihove 1985. slavilo tri stoljeća Pitomače, slavio se Drago Britvić, njegov stih, živ, neponovljiv i vječan. Iako je siječanjska Večer Drage Britvića u Pitomači već tradicija, ove je godine bila malo dru- Svi za Dragu Britvića, večer uspomena i emocija: Tereza Kesovija, gačija, malo Dražen Žanko, Ksenija Erker, pjevačice s A–strane, Ana Androić onako kako Knežević i Lucija Jakelić, Stjepan Lach i Nina Kraljić bi i sam Drago možda poželio. Bila je to večer kad su emocije bile na tragu ili bar blizu emocija kojima su tkani stihovi Drage Britvića. U naoko skromnoj produkciji s tri glazbenika čulo se sve. Sve što je dalo do znanja da se pjeva Drago Britvić, da je u prvom planu, u glavnoj ulozi njegov stih, njegova rima. Foto Begović

Natko Devčić (1914. — 1997.)

Pitomačanin Stjepan Lach ugostio je kolegice s A–strane Anu Androić Knežević i Luciju Jakelić i s njima uživao pjevajući o vještim pilotima od perja, o onih pola sata za mamu, Britvinu mamu, o predgrađu, o onom svitanju kad možda i grešni ljudi odlaze u raj. Pjevao je i Dražen Žanko svoju skladbu na stihove Drage Britvića i onu u kojoj »prigiba se zemlji grana, a dice još nima«. Britvićevo materinje, kajkavsko narječje donijela nam je Ksenija Erker prpošnom Kmicom i antologijskom o jednoj »hiži oko koje navek tiči lete«. U »svom filmu«, a to znači sjajna, bila je Nina Kraljić koja je pjevajući naslove poput Kuća za ptice, Božić bili ili pak naslovnu Mirno teku rijeke, ostavljala gledatelje bez daha, u onom istom zanosu i emociji kojom ih je Drago pisao. Umjesto glazbenika, praćena tek emocijama vezanim uz poznanstvo s Dragom Britvićem zapjevala je Tereza Kesovija. Pjevala je da se čuje samo nju. Sama na sceni. Tereza i Britvin portret. I Britvin stih. O mladosti, mojoj lijepoj radosti. Večer Drage Britvića sadržajnim razgovorima obogatio je Zlatko Turkalj Turki, koji je o Dragi Britviću i uspomenama na njega razgovarao s Terezom Kesovijom, Ksenijom Erker, Rajkom Stilinovićem, Draženom Žankom i Stjepanom Lachom. Organizator večeri bio je pitomački Centar za kulturu koji s ponosom nosi ime Drago Britvić, a suorganizator programa bio je Hrvatski radio, stalni pratitelj glazbenih događanja u zavičaju Drage Britvića. Bilo je lijepo, uhu i srcu drago. Onda mir, samo mir Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Antologijski prim jerak antologijske hr vat ske glazbe za klarinet

Glazba koja raduje Svjetski priznati hrvatski klarinetistički virtuoz, Radovan Cavallin, snimio 11 hrvatskih djela za svoj instrument Piše: dr. sc. Zdenka Weber

rvatski glazbenik sa stalnom adresom na Gran Canariji, gdje je prvi klarinetist u Filharmonijskom orkestru, Radovan Cavallin (Zagreb, 1969.) nije čest gost u Zagrebu, ali u prosincu prošle godine, kad je došao predstaviti svoj novi nosač zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, ostvario je neprijeRadovan Cavallin porno velik uspjeh. Predstavljanje CD–a održano je 29. prosinca 2017. u Hrvatskom društvu skladatelja. Program je vodila Fonart/Aquarius muzikologinja Jana Haluza, a o Records novom su nosaču zvuka govorili klarinetist Radovan Cavallin i skladatelj Antun Tomislav Šaban, ujedno i producent izdanja.

11 per 1 in 1

Radovan Cavallin, sin profesora klarineta Giovannija Cavallina, prvog studenta u razredu Josipa Nochte na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prije punih 60 godina, bio je svakako čudo od djeteta i već je u dobi od samo trinaest godina, kao najmlađi

student ikad, upisao studij klarineta na istoj ustanovi. Osobno ga se dobro sjećam jer je predmet Povijest glazbe slušao u mojem razredu. Tada doista još dijete, razvio se Radovan Cavallin, osobito nakon studija na Conservatoire Superieur de Musique u Parizu, gdje je nakon zagrebačke diplome postigao i francusku diplomu, uvijek s najvišim ocjenama, u glazbenika svjetske klase. Solistički nastupi diljem svijeta, vođenje stotina majstorskih radionica, sudjelovanje u međunarodnim žirijima, osnivanje brojnih komornih ansambala i nadasve uspješan pedagoški rad, životopis su umjetnika koji je odlučio živjeti na sunčanim obalama »Velikog otoka pasa«, na Gran Canariji, gdje je život očito udoban i ugodan, a uvjeti za rad vrlo dobri, što je i osobno potvrdio na predstav-

ljanju svojega novog nosača zvuka u Zagrebu. Producent CD–a Antun Tomislav Šaban i za izdavača Fonart Petra Klein Šaban te za izdavača Aquarius Records Boris Horvat, objavili su Cavallinove interpretacije skladbi hrvatskih skladatelja Božidara Kunca, Anđelka Klobučara, Antuna Tomislava Šabana, Dubravka Detonija, Mihaela Paara, Emila Cossetta i Ante Grgina. CD naslovljen Hrvatska glazba za klarinet »11 per 1 in 1« uistinu i jest jedanaest točaka za jedno glazbalo na jednom albumu koji je krenuo u svijet kao odličan dokaz izvrsnog muziciranja i zanimljivog repertoara. Već od prvog djela, Pastoralna fantazija Božidara Kunca, moguće je i slušno se uvjeriti u visoku tehničku spremnost klarinetista koji je nadasve precizan, ali i muzikalno izražajan. Kako je riječ o skladbama nastajalima od 1957. (Kuncova Pastoral Fantasy) do Šabanovih Reminiscencija iz 2017. godine, uključujući Klobučarov Monolog iz 1979. Detonijevo djelo 11 per 1 in 1 iz 1983., Paarovu Little Christmas Fantasy iz 2011., Cossettove Obrate u Scherzu iz 1976. i Grginov Capriccio No. 1 iz 1976., s bonus trackom Paarove Little Christmas Fantasy for Two, moguće je govoriti o određenom presjeku hrvatske glazbe za klarinet u rasponu od punih 60 godina, što obogaćuje slušateljevo iskustvo. Istovremeno tako sastavljen odabir zanimljiv je pedagoški presjek za mlade klarinetiste koji tijekom studija obvezno moraju izvoditi i djela domaćih autora. Hrvatski se skladatelji pišući za klarinet solo, a Antun Tomislav Šaban u svoje dvije skladbe Elegija i rondo za klarinet uz pratnju klavira (pijanistica Mia Elezović), vrlo vješto koriste tehničkim mogućnostima instrumenta u njegovu širokom rasponu zvuka i pjevnosti, ali i dokazuju svoja estetska uvjerenja, prisutna i u njihovim drugim ostvarenjima. U tom su pogledu zanimljive upravo Šabanove Reminiscencije na vlastite skladbe, budući da je Elegiju, meditativno snatrenje, i Rondo, ritmički razigranu minijaturu, skladao još 1988. godine kao srednjoškolac za samoga sebe kao vrlo prespektivnog klarinetista, a duhovito se »prisjeća« vlastite glazbe gotovo trideset godina nakon izvornih zapisa. Od Kuncova pastoralnog ugođaja, preko Klobučarova smjelog monologa do Detonijevih hrabrih uzleta u nova zvukovna područja i Cossettovih foklorno intoniranih pošalica, CD završava veselim »fantaziranjem« na temu »marširajućih svetaca«. U svakom slučaju, pohvale uglednom i virtuoznom interpretu i izdavačima. Neke su skladbe snimljene u Studiju 45, a snimatelj je bio Davor Bradač. Određen broj snimljen je u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu, a ton–majstori su bili Alan Šnajder i Božidar Pandurić. Sjajno je likovno izdanje opremila Ana Nikolić Blaće, a s fotografije Bernarda Doughtyja simpatično se smješka Radovan Cavallin sa svojim posebno vrijednim instrumentom u rukama. Svima koji vole zvuk i glazbu za klarinet zacijelo na radost!

Dragulj dosadašnjeg izvođačkog opusa međunarodno priznatog orguljaša Pavla Mašića

Vrhunac izvedbene prakse Na albumu povezan ciklus Umijeće fuge i koralni preludij Nun komm te kanonske varijacije na božićni napjev stvu. Pavao Mašić svira na odličnim orguljama Wolfganga Eisenbartha iz 2011., u crkvi sv. Marka, u kojoj eđunarodno je stalni orguljaš od 1999. godine. priznati i na- Na predstavljanju nosača zvugrađivani or- ka dr. Snježana Miklaušić–Ćeran guljaš Pavao predstavila je povijest izvedbe Mašić ovim toga djela i recepcije Bacha u Hra l b u m o m vatskoj, podsjetivši na iznimnost stavlja pravi dragulj na svoj dosa- ovog djela, koje je Bach pisao u dašnji izvođački opus za koji je već svojem zrelom razdoblju, netom primio brojne nagrade za izvedbe prije smrti, sredinom 18. stoljeća. Bacha, sedam Porina i dosad objav- No izvesti zahtjevno i monumenljena tri nosača zvuka. Dokazao se talno djelo samo je po sebi velika već višestruko, kao visokoupućeni i stvar, ali je neusporedivo bolje kad zainteresirani izvođač barokne glazse pri takvoj izvedbi dogodi nešto be, koji u studenome 2017. objavljenim dvostrukim nosačem zvuka, na novo, zanimljivo i blisko suvremenoj doživljajnosti. Tada izvedba počinje kojemu su snimljene živjeti vlastiti život. skladbe Umijeća fuge uz koralni preludij Nun Pavao Mašić, Mašić je apsolvikomm i kanonske vaorgulje rao i izgradio svoj rijacije na božićni nastil sviranja BachoJohann Sebastian pjev, doseže vrhunac vih djela, ali u ovom Bach: Die Kunst izvedbene prakse. velikom pothvatu Na prvom je nosader Fuge poznavanje mnoču zvuka prvih devet gostranosti novo(dvostruki album) skladbi glasovitoga ga i odličnog instruBWV 1080. Drugi pak Croatia Records menta spojilo se na donosi daljnjih osam originalan način u uz koralni preludij Nun neizbježnu kreacikomm’ der heiden ju, s obzirom na to Heiland i koralnu vada Bach nije notirijaciju Vom Himmel Hoch. Posebno je rao upute detaljnije dojmljiv kraj nedovrod nužnoga, no to šene fuge na temu ne znači da je svatB–A–C–H, koja djeko doseže. Upraluje kao da je majstor vo na tom planu otišao nekim žurnim djelo čeka svojega poslom od nas, ali će novog zvukovnog se ubrzo vratiti. Nedstvaratelja koji će vojbeno je Umijeće ga shvatiti iznutra, fuge jedno od najvažniosmisliti i obojiti zadane strukture. jih postignuća glazbene umjetnosti, i u Bachovu opusu i u povijesti glazbe Mašić svira tematski transparenuopće, a uz to i zanimljivo, s obzirom tno; sve linije dionica prate se čitna okolnosti nastanka i kasnijeg ot- ko, no ono što očarava je kromatkrivanja i predstavljanja javnosti. Pa- sko bojenje zvukovnih prostornih vao Mašić, kao orguljaš, čembalist i dimenzija i ugođaja. Plohe raznih glazbeni teoretičar, stavlja sva svoja tonskih boja nižu se gotovo kao u znanja na raspolaganje slušatelju, projektivnoj geometriji, stvarajući pa je popratna knjižica dobar vodič kozmički uređen duhovni prostor, i za slušanje svakog stavka, jer Pa- baš kao što Bachova glazba to travao Mašić daje iscrpna tumačenja ži i, naravno, omogućuje komplekkaraktera djela i načina izvedbe. san estetski doživljaj. Takva izvedUvodni tekst je pripremio Domen ba približava Bacha našoj najnepoMarinčić, u prijevodu Pavla Maši- srednijoj intimi, obogaćuje nas noća. Kako se ovo iznimno zahtjevno vom ljepotom i bliskošću s dobro djelo rijetko izvodi, snimanje nosa- uređenim temperiranim sustavom, ča zvuka je logična, ali i nadasve koji nas uvijek zadivljuje. Vrhunski naporna zadaća, koju je Mašić album, vrhunska izvedba, to više vrhunski opremio i izveo te to re- što je riječ o najtajnovitijem i najemek–djelo približio širem slušatelj- zoteričnijem glazbenom rukopisu baroka. Piše: Đurđa Otržan

Osvrt na knjigu Prekidam šutnju Mirka Bošnjaka, bivšeg direktora Jugotona

Kad skladatelj–orguljaš izvodi djela svojih kolega

Kako je politika diktirala strategiju diskografa

Digitalizirana snimka albuma koji je još na vinilu umjetnik snimio u katedrali sv. Petra u Đakovu

Knjiga Mirka Bošnjaka u dva se poglavlja dotiče Jugotona, no autobiografski zapisi toga inicijalno novinara i publicista ipak imaju ponajviše veze s političkim događanjima od šezdesetih godina do danas

bučar unio bogatstvo svoje imaginacije i naročito improvizacijskog umijeća. Za nas koji smo ga imali prilike slušati i u đakovačkoj naslovu vrijednog ponov- katedrali tih godina, i tijekom službovanja u nog izdanja, tj. u popisu zagrebačkoj katedrali, ovaj izbor skladbi na zastupljenih skladatelja, reprintu iz 1975. donosi onaj svježi i moćni ispisana su imena trojice zvuk kojim bi Klobučar očarao sve prisutne uglednih hrvatskih auto- i demonstrirajući potencijal instrumenta od ra: Natka Devčića, Marka gotovo šest tisuća svirala, postizao zadivljuRuždjaka i Dubravka Detonija. Podnaslov juće i nezaboravne efekte. Nosač zvuka doglasi: Anđelko Klobučar izvodi djela hrvatskih nosi izbor skladbi koji pokazuje Klobučarov skladatelja na orguljama u Đakovu. U godini vrhunski ukus i poznavanje tadašnje glazbeu kojoj je Anđelko Klobučar preminuo, a or- ne scene i njezinih mogućnosti. Istovremegulje u katedrali sv. Petra u Đakovu obilježile no pazeći na generacijsku zastupljenost, za osamdesetu obljetnicu rada, 2016., Croatia svakoga odabranog skladatelja pronađen Records uz potporu Đakovačke nadbiskupi- je onaj najbolji i najuspjeliji pokazatelj njeje, potrudio se osuvremeniti snimku s gra- gova odnosa prema orguljama. Prva tri Nestora orguljske prakse u Hrvatskoj (Dugan, mofonske ploče, snimljenu Lučić i Vidaković) skladau svibnju 1975., iz vremena la su još s velikim povjekad su orgulje i orguljaš bili Anđelko Klobučar, renjem u polifoniju i konmladi i u punoj snazi. Prastaorgulje trapunktalna umijeća, ali ra rukotvorina F. Dugan, F. Lučić, iz toga znati naći put k To iznimno izdanje ima i povinovim preobražajima, to A. Vidaković, jesnu vrijednost. U Hrvatskoj se u četvrtoj skladbi, KloA. Klobučar, N. ima mnogo vrijednih orgulja, bučarovoj Drugoj sonati Devčić, M. Ruždjak i na sjeveru zemlje i u priobaiz 1968., najbolje osjeća. i D. Detoni lju, i njihova je karakteristika Prava sonata u tri barokna da nisu standardizirane kao, kontrastna stavka govo(digitalni reprint iz 1975.) recimo, klavir Steinway, gdje ri novim jezikom, jezikom se kvaliteta instrumenta ravnijansi u koloritu, dinamiCroatia Records na prema očekivanim gabaci (orgulje imaju mogućritima. Svake su orgulje runost crescenda i decreskotvorina, prastara umjetcenda), raznolikoj gradbenost pneumatike, mehanike, noj strukturi koja po sveakustike i dakako tehnike. mu pripada novom dobu. Odraz su svojega graditelja i Kao most prema Vitae arnjegovih sposobnosti, a kad bor Marka Ruždjaka, Res se spoje u vrhunski instrusonora Natka Devčića i ment, onda su i mogućnosti Grafici Dubravka Detoniizvođenja mnogo veće. Tek ja, ova je sonata (mogla je tada dolaze do punog izrabiti isto tako i Prva) i tumač žaja sonorne kvalitete instrui prevoditelj onoga što se menta koje producira izvodogodilo s prijašnjim orđač. Orgulje đakovačke kaguljskim jezikom, a što se tedrale su same po sebi vrijedan instrument, otvorilo novo u traganjima u zvuku (naročikoje je Franjo Dugan svojedobno disponirao, to Devčić), a što se izmjestilo u odnosu aupa je i logično da odabir skladbi počinje nje- tor–izvođač (Detoni). Jer i Klobučarova Drugovom famoznom Toccatom u g–molu. Me- ga sonata i Detonijeva Grafika napisane su đutim, valja se prisjetiti da je Klobučar kao iste godine, dok su Ruždjak i Devčić skladali učenik kompozicije kod Mile Cipre dobio ši- svoje orguljske partiture 1971. i 1972. Ta taroko znanje, opću kulturu i umjetničke zasa- koreći još svježa djela, Klobučar je tri godine de kojima je sazdao svoj svjetonazor, skla- poslije uvrstio u ovaj odabir, s punim povjedateljski stil, ukus i tehniku. Jedan od najvaž- renjem u svoju prosudbu koja je, eto, izdrnijih skladatelja druge polovice prošlog sto- žala nepoljuljana sve do danas, gotovo pola ljeća u Hrvatskoj stekao je s pravom punu stoljeća poslije. Osim kao skladatelj, Anđelpozornost glede svojega skladateljskog ko Klobučar ovdje predstavlja svoju bogatu opusa koji je i brojan i raznovrstan, pa se pri- moć interpretacije orguljske glazbe drugih ređuju i tiskani materijali njegovih djela. No autora pa se može očekivati da će se ovaj njegov ugled izvođača ovisi o tonskim zapi- tonski zapis još dugo smatrati antologijskim sima koji se mogu preslušavati i nakon origi- i uzornim za sve njegove učenike i nasljedninalnih izvedbi. ke orguljske prakse. Ljepota orgulja, vrhunska djela i vrhunska interpretacija krase ovaj Klobučarova se širina proteže i na onaj dio reprezentativni primjer hrvatske glazbe koji s koji je tradicionalno bio povjeren crkvi i orponosom možemo pokazati svijetu. guljaštvu za duhovne potrebe. A u to je KloPiše: Đurđa Otržan

Piše: Bojan Mušćet

utobiografsko ostvarenje bivšeg direktora Jugotona Mirka Bošnjaka Prekidam šutnju prva je prava knjiga u nezvukovnom nakladničkom nizu Croatia Recordsa. Prije navedenih ukoričenih bilješki, Croatia Records objelodanio je knjigu Bijelo dugme 1974.–1988., koju potpisuje više autora, a uredio ju je Hrvoje Markulj. No posrijedi je knjiga koja je ponajprije bila autohtoni dio našega ponajboljeg box–seta — remasterirane kolekcije vinilnih albuma Bijelog dugmeta. Jedan od autora je Siniša Škarica, a Croatia Records nedavno je objavio prvi dio njegove trilogije Tvornica glazbe, posvećene našoj najvećoj diskografskoj kući. I knjiga Mirka Bošnjaka u dva se poglavlja dotiče Jugotona, no autobiografski zapisi toga inicijalno novinara i publicista ipak imaju ponajviše veze s politikom. Odnosno, prvi put Mirko Bošnjak progovara o događajima vezanima uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koji je Plenum DKH usvojio 1967., a on je odbio provesti odluku Izvršnog komiteta CK SKH da se Deklaracija ne smije objaviti. Deklaracija je ipak objavljena u Telegramu koji je Bošnjak uređivao. Pritom su iskrsle mnoge dubioze i nerazriješena jezična i politička pitanja. Mirko Bošnjak, koji je poslije ušao i u političke vode, daje odgovore na ta pitanja. Dojam je, međutim, da su odgovori stigli barem dvadeset godina prekasno, jer danas su akteri tih događanja (ako nisu preminuli) sasvim irelevantni na društvenoj i političkoj sceni, a pitanje jezika je, nažalost, sve manje bitno. Politička situacija se stubokom promijenila i šteta je što ti zapisi nisu publicirani potkraj osamdesetih, kad bi zacijelo izazvali veliku pozornost, a u osvit hrvatske države osvijetlili neke događaje iz prošlosti. Stoga su najzanimljiviji događaji opisani u poglavlju Nepoznato ili manje poznato o nekim zvijezdama Jugotona. Đorđe Balašević, Lepa Brena, Haris Džinović, Neda Ukraden, Mišo Kovač i Goran Bregović i dalje su velike zvijezde koje prepoznaju i najmlađe generacije (spomenemo li im Vlatka Pavletića,

Slavka Mihalića ili Duju Katića, samo će zabezeknuto gledati). Jasna Zlokić i dalje ima krug poklonika, a Johnny Štulić preselio se u legendu, odakle se povremeno javlja nesuvislim jadikovkama. Tomislav Ivčić i Vice Vukov (zanimljivo, obojica su bila saborski zastupnici), nažalost, nisu više među nama, no i priče o njima imaju šarma i zanimljivosti. Uostalom, njihove su pjesme evergreeni i prenose se naraštajima. Poglavlje Jugoton opisuje kako je postao direktorom diva iz Dubrave, a onda u kolopletu detalja opisuje na koji je način politika diktirala strategiju diskografske kuće i na koji način se on kao direktor opirao takvom dikMirko Bošnjak tatu koji bi trebao biti važniji od poslovnih rezultata. U poglavlju Mesnička ulica posebne dijelove dobili su Antun Vrdoljak (poslije ima dio vezan uz JugoCroatia Records ton, u kojem Bošnjak ističe da je u trenutku kad je njemu bilo teško, Vrdoljak jednostavno zanemario vraćanje velike usluge), Jure Kaštelan, Ivan Kušan i Slavko Šajber. Teško, katkad i neprohodno štivo, puno rezignacije, zapravo ne otkriva stvarnu važnost Mirka Bošnjaka. Riječ je o nataloženoj gorčini koja je u jednom trenutku svakako trebala biti objavljena, no vjerojatno bi snažniji biografski kontekst od ove knjige napravio uzbudljivije štivo. Materijala za to uistinu ima napretek: na primjer, Bošnjak je autor scenarija za film Veljka Bulajića Visoki napon, a objavio je i zbirku pripovijedaka za djecu Darko i njegova samoupravna obitelj. Sve to danas uistinu djeluje anakrono, no knjiga ima i nekoliko stranica fotografija i isječaka iz novina, pa to donekle dočarava duh toga prohujalog vremena. Uzgred, Bošnjak se pohvalio i realizacijom prvoga polusekularnog božićnog albuma na ovim prostorima Christmas with Kićo.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Znameniti hrvatski autori za orgulje na albumu izvedbi Anđelka Klobučara

Prekidam šutnju (knjiga)

Croatia Records ovom je knjigom pokazao da uistinu može proširiti svoju izdavačku djelatnost knjiškim naslovima vezanima uz glazbu. Svakako to širi horizonte o važnosti hrvatske i regionalne glazbe.

Još jedan dokaz da dobrog pop– rocka u Hrvatskoj ne nedostaje

Chui i Jazz orkestar HRT–a objavili CD koji je u sve tri jazz kategorije nominiran za Porin

Pr v i a lbu m du b r ovačko g a jaz z s aksofonis t a , fl au t is t a i s k l ad at el ja I va n a Bon ačić a

Crveni album sa stavom

Savršen uzajamni sklad

Skladateljska zrelost mladog autora

U Will I Ever See You Again dobili smo veličanstvenu skladbu koja je, ne samo odličnom temom nego i aranžmanom, narasla i otvorila prostor solistima za koje su aranžmani pisani

Bonačić smisleno priča svoju priču, prenosi nam svoje maštarije, snove, razmišljanja o životu, emotivna stanja koja je dočarao prikazom mitskog bića Krakena

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Vrhunske tehničke mogućnosti upotpunjene toplom bojom glasa iz koje vrišti sirovi rock’n’roll — obilježje je benda Markiz

Piše: Saša Drach

S D Piše: Maja Trstenjak

obrog pop–rocka u Hrvatskoj ne nedostaje. Za to je zaslužan i Markiz koji predstavlja najcrveniji album dosad. U središtu je Ines Mlinarić koja i dalje oduševljava vokalnim sposobnostima. Tehničke mogućnosti upotpunjene su toplom bojom glasa iz koje vrišti opasan, sirovi rock’n’roll duh. Od sedam pjesama, većina se publici uvukla pod kožu i prije izlaska fizičkog izdanja. U pravilu su ljubavne tematike, kroz koje se provlači oštra socijalna tematika. Vole ih radijski eteri, pogotovo pjesmu Sve što sada želim, čiji hitoidni karakter veoma oprezno koketira s distorzijama, dok se u pozadini skriva veliki potencijal bogatih orkestracija. Kad bi se ta pjesma produkcijski dotjerala, bilo bi to jedno od najboljih pop– rock ostvarenja unatrag nekoliko godina na domaćoj glazbenoj sceni. Rokerska i ziheraška Da da da prethodi dragulju albuma, pjesmi Predaja. Uz gostovanje Mirele Priselac Remi, suprotstavljena su dva snažna ženska

jajan zajednički projekt Jazz orkestra HRT–a i sa-

stava Chui, koji je počeo u proljeće 2017. s dva rasprodana koncerta u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, okrunjen je dvostrukim albumom koji je obilježio godinu. To nije samo projekt koji je prepoznala publika — album se, naime, odlično prodaje — nego i kritika, koja ga je pozicionirala u sam vrh prošlogodišnje produkcije. Nakon toga mnoge nije iznenadilo što je album Chui ovu glazbu u trci za Porina nominiran za najbolji jazz album, a skladba Punch Tonyja Starešinića noChui i Jazz minirana je za najbolju izvedbu orkestar Hrvatske i najbolju jazz skladbu. Projekt radiotelevizije je pokrenuo sadašnji voditelj i dirigent Orkestra Andreas Marinello koji ima sluha za suvremena događanja, pa je ne samo uspio dva dana zaredom Dancing Bear/HRT napuniti Dvoranu Gorgona, nego tijekom godine održati još nekoliko zapaženih i sjajno posjećenih koncerata. Starešinićeve i Dobranićeve skladbe fantastično su aranžirali Marinello, Miron Hauser (trombonist Orkestra) i Joe Kaplowitz (klavirist i tubist Orkestra), ostavljajući puno prostora solo dionicama članovima orkestra, čak i na velikoj morskoj školjci koju svira Kaplowitz.

Chui ovu glazbu

Album pršti od snage orkestra koji je dao čudesan vjetar u jedra i inače sjajnom Chuiju, sastavu koji se nezaustavljivo penje na domaćoj sceni, osvaja sve više publike, nastupa na velikim festivalima (INmusic i Dimensions) i skuplja snagu za, nadajmo se, proboj na europsku i svjetsku scenu. Osim što ima zlata vrijedan bonus, pjesmu Tebi putujem (Starešinićeva glazba na riječi Željke Veverec), na kojoj se cijelom ugođaju izvedbeno izvrsno prilagodila Josipa Lisac, taj raskošni, gotovo sat i pol dugi CD obiluje bravuroznim solo točkama. Izvedba skladbe Will I Ever See You Again (koju uz Starešinića potpisuju članovi Chuija: saksofonist Vojkan Jocić i bubnjar Janko Novoselić) pokazuje dosege aranžerskog posla, koliko daleko može otići aranžman (Kaplowitz) kad je u pitanju jazz i big bend, kao i virtuoznost solista.

karaktera, prema kojima slušatelj nikako ne može ostati ravnodušan. Zahtijeva nekoliko slušanja da bi se ugrabio pravi doživljaj, a gitarska solaža je šećer na kraju. U akustičnoj maniri zatvaraju još jedno poglavlje karijere i daju naslutiti kako je uspješno počelo novo poglavlje njihova rada. Pitanje je trenutka kada će naglo buknuti plamen jer, premda su već niz godina na sceni, ovaj album zvuči kao početak uzlazne putanje s koje nikako ne smiju skretati.

Tako smo dobili veličanstvenu skladbu koja je, ne samo odličnom temom nego i aranžmanom, narasla i otvorila prostor solistima za koje su aranžmani pisani. Gitara Elvisa Penave i truba Aleksandra Gečeka, koje uokviruju taj aranžman, dobile su dostojnu minutažu i priliku da ostvare savršen uzajamni sklad. Zanemarimo li žalopojke dušebrižnika koji se pitaju je li ovo i dalje jazz ili nije, i prihvatimo li novo vrijeme koje unosi nužne promjene u ustaljene navike i ukuse, u kojem se žanrovi neprestano isprepliću i dopunju, čini se da su ovim albumom profitirali i jazz i ono što se naziva suvremenom klupskom glazbom. Jer kako je vidljivo, pa i mjerljivo prodanim albumima i posjećenošću koncerata, osim glazbe, tom sretnom simbiozom očito je najviše profitirala — publika!

Piše: Davor Hrvoj

lbum Kraken donosi šest skladbi dubrovačkoga jazz glazbenika Ivana Bonačića. Iako se radi o mladom glazbeniku koji je tek prije tri godine diplomirao na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, Bonačić je svojim prvim diskografskim izdanjem pokazao zavidnu zrelost. Dojmljiv je kao tenor–saksofonist, sopran–saksofonist i flautist, ali i kao autor glazbe. Naime, za razliku od mnogih mladih glazbenika koji u svojem prvom predstavljanju javnosti izgaraju od želje da predstave sve što su ikad naučili, on Ivan Bonačić je potisnuo ego, posvetio se stvaranju glazbe koja najbolje ocrtava njegov karakter i Geenger Records napisao niz stilski ujednačenih skladbi na koje možemo gledati kao na zaokruženu cjelinu, odlomke iste priče.

Kraken

Cijelim albumom Bonačić nam priča svoju priču, prenosi svoje maštarije, snove, razmišljanja o životu, emotivna stanja koja je dočarao prikazom mitskog bića Krakena. Primjerice, tri skladbe kojima počinje album: Shadow In The Abys, Emergence i Benevolent Dreams, zapravo su stavci suite Kraken. Kao dijelovi veće glazbene cjeline, nadovezuju se ostale: Your Eyes In The Sunrise, Vague Truth i Raven’s Dilemma. Afinitete prema suvremenom, ali i orkestralnom pristupu koji se osjeća u njegovoj glazbi, kao i iskustvo, stekao je učeći od uglednika jazza, i svirajući s njima, među ostalima s Karlheinzom Miklinom, Carlom Bley, Steveom Swallowom, Edom Neumeisterom i Michaelom Abeneom. Studijske snimke skladbi što ih je ostvario prije godinu dana zapravo su dokument izvedbi uživo, bez nasnimavanja i puno postprodukcijskih intervencija, onako kako se odigravaju na koncertima. To je moguće ostvariti samo ako se pripreme idealni uvjeti, ne samo tehnički: ako je sastav dobro uigran, ako se radi o vrhunskim i iskusnim glazbenicima koji su se često okušavali u takvim situacijama, ako su svi predani ostvarenju istog cilja te ako među članovima vlada prijateljstvo i povjerenje. Poticajno okružje za tumačenje vlastitih zamisli ostvario je uz gitarista Pippa Corvina (Filip Gavranović), orguljaša Viktora Lipića i bubnjara Adriana Bernobića, odreda nenametljive, ali iskusne glazbenike koji su sjajno interpretirali njegove zamisli i svojim solima obogatili njegova djela. Uz njih, izvedbe su se razvijale postupno i smireno, bez agresivnosti i nepotrebnih ekstravagancija, logično i smisleno; potrajale su neuobičajeno dugo, a trajanje cijelog albuma prikladno je za objavljivanje na vinilu, što će se uskoro ostvariti.

Strings Only Aquarius Records

Pojava dueta Filipa Novosela i Tihomira Hojsaka na hrvatskoj je, ne samo jazz, sceni bila veliko osvježenje. Originalna kombinacija Novoselove tambure i Hojsakova kontrabasa učinila ih je poželjnim gostima po klubovima i festivalima, a prvi jazz album koji su objavili 2016., Bow vs Plectrum, bio je u vrhu godišnjih lista. Poigravajući se folk motivima naših i regionalnih tradicionala, obojica jazzisti po vokaciji i sviračkom iskustvu, snimili su začudan, dopadljiv album. Uslijedili su koncerti i turneje, pa i po inozemstvu. Počeli su stjecati sve više publike, svirati sa sve više jakih i priznatih imena, kao što su Vlatko Stefanovski, Theodosii Spassov, Matija Dedić, Žan Tetičković, Tamburaški orkestar HRT–a, Gibonni… te došli i do suradnje s gudačima Zagrebačke filharmonije, predvođenima dirigentom Igorom Tatarevićem, ali i s producentima Krešimirom Seletkovićem i Filipom Vidovićem. Zov velikog orkestra poprilično ih je izmaknuo od prijašnje džezističke oštrice, iako su u aranžmanima vlastitih skladbi uspjeli očuvati dobar dio njima prethodno svojstvene dinamike i uzbuđenja (unatoč jatu violina i drugih gudača). To postaje odviše mekano i razvučeno na skladbama Dalmatian Sunrise, Eleno kerko, Eleno te Bow vs Plectrum s Komornim zborom Ivan Filipović, no i to je jedan od mogućih smjerova kojim se može nastaviti. Ipak, izrazito ritmizirana Balkanika, Hard Times sa sjajnim basovskim uvodom, duhovito aranžiran Kit Blues, Blue Blouse Blues kojim odjekuje slavonski bećarac i, kao bonus, duet Wanna Jam?, i dalje su skladbe na kojima pokazuju čvrstinu, virtuoznost i veliku muzikalnost. (Saša Drach)

Vanja Lisak Quartet

Live! — Swing Party 4 Geenger Records

Legendarni pijanist Vanja Lisak ispisao je važne stranice povijesti hrvatskoga jazza. Sa svojim je kvartetom, osnovanim potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća, bio zaštitni znak zagrebačkog jazza. Sa stalnim gažama, najprije utorkom u Lapidariju (kad je Boško Petrović u istom prostoru nastupao četvrtkom i petkom), a potom svakog četvrtka od 1980. do 1984.

u klubu Podroom, u Mesničkoj, te pune dvije godine svakoga tjedna u Videoklubu u Ilici 42, Lisak je bio sinomim za opuštenu, veselu swing svirku kojoj nikad nije nedostajalo sviračkih ekshibicija. Ovaj album, na ideju producenta Berislava Jankovića, uspio je objaviti spašene dvije povijesne snimke sastava (Lisak — klavir, Vladimir Bolčević — klarinet, Zvonimir Makar — kontrabas i Vladimir Vuković — bubanj). Prvi dio obuhvaća snimku koncerta iz Lapidarija, u kojemu je Kvartet nastupio 1982. na Jazz Fairu, a drugi snimku koncerta održanog 1985. na Jazz festivalu na Bledu. Iako album većinom pokrivaju rani jazz&swing standardi Fatsa Wallera, Ellingtona i drugih, posebno su važne snimke »naših« skladbi: Kapljice kiše N. Grčevića i dvije Vanje Lisaka: Gjula i posebno Podroom Blues. Taj opori blues, s teškim Lisakovim solo uvodom i čudesnim proplamsajima Bolčevićeva klarineta posvećen je nezaboravnom vremenu koje je taj sastav proveo u gornjogradskom klubu, nedugo ponovno otvorenim kao Kulturni centar Mesnička koji vodi jazz bubnjar Borko Rupena. U njemu se ponovo svira sjajan jazz. Posebnu draž CD–u daju fotografije na ovitku našeg vrsnog jazz fotografa Damila Kalogjere koji je u Podroomu 1980., kao srednjoškolac, imao svoju prvu izložbu jazz fotografija. (Saša Drach)

Pavle Miljenović

Begin. Croatia Records

Prvi samostalni album zagrebačkog jazz gitarista Pavla Miljenovića (naslova Početak, s točkom na kraju) čini se kao da nije mogao biti bolji. Dugogodišnji stameni sideman (odlična je bila njegova svirka na Porinom nagrađenom CD–u Spritual Market Vedrana Ružića) prvi se put postavio i u ulogu vođe sastava i autora svih skladbi. Njegov kvintet čine sjajni glazbenici s kojima je puno puta svirao u raznim postavama. Svi oni, od stamenog Zvonimira Šestaka na basu, uvijek decentnog i odmjerenog Borka Rupene na bubnjevima (njih dvojica savršeno funkcioniraju kao ritmička podloga), preko jednog od naših najboljih jazz klavijaturista, kronično nedovoljno eksponiranog Hrvoja Gallera, sve do saksofonista Marija Bočića koji je napravio čudesan iskorak. Nema na ovom albumu ekshibicija, svi su odreda vrsni i iskusni glazbenici, koji kao da su se koncentrirali na atmosferu i ujednačavanje glazbenih slika koje se lijepo pretapaju iz skladbe u skladbu. Miljenovićeva gitara tako je lijepo tonom usklađena s Bočićevim saksofonom i Gallerovim klavirom da se svi logično i gotovo neprimjetno izmjenju-

ju u ulogama solista, tvoreći lijepu, melodijski pjevnu cjelinu. Ovaj jazz album sasvim suvremenog, modernog izraza (s izvrsnim popratnim tekstom Nikice Gilića) ni u jednom trenutku ne nastoji biti agresivan, no rado ćemo ga poslušati vrlo pažljivo, da osluhnemo sve te tananosti oko kojih se ekipa potrudila (kao gitaristički izlet prema rocku i možda noiseu na skladbi Into the Wild). Jednako tako, isti taj album možemo pustiti i da svira u pozadini, kao kulisa neke divne atmosfere u kojoj imamo dojam da bi ta glazba mogla svirati puno puta zaredom a da nam i dalje bude vrlo zanimljiva. (Saša Drach)

Jan Pele Ivelić

DalMotion Cantus d.o.o.

DalMotion je prvi autorski album splitskog bubnjara i skladatelja Jana Pelea Ivelića, koji se na ovaj pothvat odlučio jednog ljetnog dana 2013. godine, iščekujući svoju prvu kćer — Margitu, a nakon intenzivnog slušanja Roberta Glaspera. Ivelića zanima suvremeni jazz, a da nam pomogne, za svaku skladbu navodi svoje uzore: Christiana Scotta, Johna Scofielda, Joshuu Redmana, Ambrosea Akinmusirea, Davea Hollanda, Glaspera i Donnyja McCaslina. Kako navodi u popratnom tekstu, uvelike ga je u tom poslu osokolio naš ponajbolji pijanist Matija Dedić koji je, nakon što je čuo da je nastala prva skladba Mr. C.S.I, na neviđeno pristao surađivati na albumu. Na kraju je Dedić s Ivelićem snimio tri skladbe, dok se na ostalima na klaviru pojavljuje sjajni slovenski pijanist Marko Črnčec, inače na privremenom radu u New Yorku. Iveliću su se u ritam–sekciji pridružili poetični riječki kontrabasist Luka Veselinović, dok ostatak sastava varira, ovisno o tome jesu li se udružili u kvintet ili sekstet. Izmjenjuju se saksofonist Lenart Bečić, trubači Branko Sterpin i Jonathan Powell, gitarist Miro Alduk, vibrafonist Justefan i bas–gitarist Anthony Crawford.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Bow vs Plectrum with strings of Zagreb Philharmonic Orchestra

Silina ove glazbe, oštre i nadahnute solo dionice, ali i dueti, čine album zanimljivim. Tkozna koji put pokazalo se da imamo izvrsne glazbenike i da se, kao u ovako sretnoj prilici, može dogoditi izuzetan album. Moćan je to amalgam energije, veličanstven spektar boja i mirisa modernoga jazza i lijepa oda njegovim »superherojima«. (Saša Drach)

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Promo

Damir Halilić Hal realizirao je zanimljiv projekt — knjigu notnih zapisa s multimedijskim dodacima

Multimedijski projekt Damira Halilića Hala — Atlantis

Cjeloviti gitaristički udžbenik za sve generacije Knjiga notnih zapisa s autorskim skladbama i dva DVD–a na kojima je čak tri i pol sata materijala Piše: Bojan Mušćet

edan od najcjenjenijih hrvatskih gitarista, Damir Halilić Hal, nakon niza zanimljivih albuma u kojima dominira njegovo instrumentalističko, ali i autorsko umijeće realizirao je zanimljiv projekt — knjigu notnih zapisa s multimedijskim dodacima (dva DVD– a) Atlantis. Širenje obzorja

Atlantis je namijenjen isključivo gitaristima, a jedna od najzanimljivijih odrednica knjige su mnogi detalji koji su u svijet klasične gitare preneseni iz nekog drugog okružja. Posrijedi su elementi tehnika sviranja srodnih instrumenata, odnosno razni drukčiji tipovi gitara: akustična (steel string guitar), električ-

na, 12–žičana itd. Iako su neke od tih gitara naizgled slične, riječ je o različitim instrumentima koji imaju drukčiju tehniku sviranja, svaka ima svoju povijest i svoje heroje. Kod Hala je bio rijedak slučaj da je istovremeno počeo svirati i baviti se svim tim instrumentima, čemu treba dodati i mandolinu. Nakon puno iskustva, logično je bilo da se malo zaigra, pokušavajući tehniku jedne vrste gitara upotrijebiti na drugoj. Na primjer, tradicionalnu američku skladbu Duelling Banjos poznatu iz filma Oslobađanje, gdje je odsvirana na bendžu i gitari, Hal svira na klasičnoj solo gitari. Mozartovu Tursku koračnicu svira tehnikom flapicking na akustičnoj gitari. Otvoreni štimovi, tapping, perkusivne tehnike i drugi elementi tehnika srodnih instrumenata pojavljuju se u skladbama zapisanima u knjizi Atlantis, što će vjerojatno mnogim gitaristima željnim

novih znanja proširiti vidike. S obzirom na zaokruženost projekta, možda bi ovo izdanje diskografske kuće Dancing Bear moglo naći mjesto u primjeni na satovima glazbenog odgoja. Hal o tome kaže: Svijet klasične gitare »Zbirka autorskih skladbi Atlantis pisana je u formi notnog zapisa za klasičnu gitaru pa je samim tim primjenjiva u glazbenim školama. Međutim, knjiga obiluje sadržajima koji gitaristima klasične provenijencije otvaraju nove zanimljive svjetove i proširuju horizonte na njima poznatom jeziku, jeziku klasične gitare, dok ostalima knjiga omogućuje ulazak u svijet klasične gitare i raznih tehnika sviranja koje će im sigurno biti od koristi, bilo da se bave jazzom, bluesom, rock–glazbom ili bilo kojom drugom glazbom. Dok sam kao klinac

učio klasičnu gitaru u glazbenoj školi, istovremeno je raslo moje zanimanje i za ostalu glazbu. Kupovao sam LP ploče i skidao ono što mi je bilo zanimljivo. Želio sam razumjeti kako Paco De Lucia svira one brze picados pasaže, kako George Benson svira tehnikom flatpicking, kako blues gitaristi koriste bottleneck slide tehniku i otvorene »štimove«, kako Van Halen, Beck i Clapton sviraju električnu gitaru itd. U to doba najjednostavnije bi mi bilo da sam sve to mogao naći na jeziku koji sam razumio, a to je notni zapis za klasičnu gitaru, ali tada nije bilo puno izdanja u takvom formatu. Na taj način uštedio bih zaista brojne sate skidanja i preslušavanja, tako da Atlantis ide upravo u tom smjeru — da početnicima olakša razumijevanje; dakle, ako još nisu na razini da i odsviraju neke skladbe, bit će im sigurno potpuno jasno kako je svaki detalj odsviran. S druge strane, onima koji se bave klasičnom gitarom, ova knjiga

bit će prava riznica zanimljivih detalja. Uza sve navedeno, želim istaknuti da je još jedan od ciljeva Atlantisa predstaviti koncertnim gitaristima skladbe koje mogu uvrstiti i na svoj repertoar. Djela poput Mare Nostrum, Bura, Voda, Brela, Ruža i Dubrovnik pobuđuju izvrsne reakcije publike, a uz to mnoge imaju i tu hrvatsku komponentu jer se temelje na tradicijskoj glazbi iz raznih krajeva Hrvatske pa pogotovo stranci burno reagiraju na te izvedbe«, kaže Hal. Inovativni projekt Upravo na tim izvedbama izrastao je i projekt Moć gitare/Guitar Power, a taj naziv je i podnaslov knjige Atlantis. Posrijedi je program multimedijskog karaktera temeljenoga najvećim dijelom na Halovoj autorskoj glazbi. Posljednjih nekoliko godina Hal je s koautorom projekta Igorom Modrićem, poznatim redateljem, koji je režirao više od 500 videospotova (svojedobno je bio i bas– gitarist riječkih punk bendova Protest i Mrtvi kanal, a svirao je i u Grču), bio angažiran na turnejama, nastupima i snimanjima, od SAD–a do Londona, Berlina, Rima, Milana, Praga, Varšave itd., a priča se nastavlja predstojećom turnejom po SAD–u ove godine. Riječ je o alternativnoj koncepciji solističkog koncerta koji u kontekstu multimedije i još nekoliko »začina« dobiva drugu dimenziju. Nastupi uključuju i videoprojekcije, a struka ih je ocijenila inovativnima zbog niza detalja, kao što su sinkroniziranost audio i video komponente, primjena prirodnog chorus efekta, žanrovska raznolikost repertoara koji ima i svojevrsnu povijesnu dimenziju itd. »Sinkroniziranost audio i video komponente nastupa odnosi se na način izvedbe u kojoj slijedim signal iz monitora,« objašnjava Hal, »što omogućava da na projekcijskom platnu gledate videospot koji se točno poklapa s onim što ja sviram uživo ili, primjerice, da na zaslonu vidite pjevača uz kojega ja uživo sviram itd. Efekt koji se na taj način dobije je zanimljiv pa me upravo glazbenici često pitaju kako smo ostvarili tu sinkronizaciju, a stvar je vrlo jednostavna. To je kao kad bubnjar ima u slušalicama metronom; na početku čujete odbrojavanje, nakon čega počinjete svirati uz istovremeno pokretanje videoprojekcija. Naravno, ako niste uvježbani, to može dovesti do raspada sistema, posebno u slučajevima kad se koristi i zvuk s videosnimke. No s velikim brojem nastupa stekli smo potrebnu sigurnost i preciznost u izvedbi. Žanrovska raznolikost repertoara, izmjena glazbala (najčešće se koriste klasična, akustična, 12–žičana gitara i mandolina) u kombinaciji s osmišljenim videoprojekcijama utječu na promjenu zvučne i vizualne kulise, što pridonosi dinamici nastupa pa Moć gitare zaista odlično prolazi kod publike, i u Hrvatskoj i u inozemstvu.«

U ponudi je uz notni zapis i tri i pol sata videomaterijala na popratnim DVD– ovima. Hal pojašnjava što se ondje nalazi:

osobnim računalima i drugim kompatibilnim napravama (tableti, telefoni, smart TV i sl.).« Tako opsežan videomaterijal snimljen je upravo zato da se baš svi mogu koristiti knjigom. Ona je rezultat Halova razvojnog puta i dugogodišnjeg bavljenja pedagoškim radom. Cilj je bio da svaki detalj bude obrađen tako da svima bude jasno kako nešto treba odsvirati, bez obzira na to ima li potrebnu tehničku spremnost da odsvira te kompozicije.

»Kompletna videoprodukcija djelo je mojega najbližeg suradnika, redatelja Igora Modrića. Sadržaj popratnih video DVD–ova možemo podijeliti u dva dijela. Prvi dio odnosi se na dvadeset videospotova u kojima ja izvodim skladbe zapisane u knjizi. Mislio sam da bi bilo korisno imati jednostavnu videosnimku na kojoj sviram sva ta djela, da korisnici čuju i autorovu izvedbu. Međutim, kao i svaki kreativac, Igor Modrić se zaigrao i odlučio napraviti dvadeset različitih videosDamir Halilić Hal potova. On je perfekcionist i događa se da Atlantis katkad ne mogu slije(knjiga + 2 diti njegovu videoviziju CD–a) pa mi je bilo čudno kad

Snaga volje »Kad sam kao klinac prvi put čuo tremolo tehniku u Tarreginoj Sjećanje na Alhambru na jednoj Segovijinoj ploči, naravno da

džbenik pojedinih tehnika sviranja gitare jedinstven je glazbeni edukativni pothvat namijenjen glazbenicima s različitim stupnjem znanja, vještina i stilskih preferencija Isto je i s ostalom glazbom. Na jednoj kompilaciji Rolling Stonesa slušao sam njihove uspješnice Jumpin’ Jack Flash i Honky Tonk Woman pa iako sam već bio vješt u skidanju, nešto mi je nedostajalo da to zvuči kako treba. Poslije sam došao do toga da te skladbe nisu odsvirane na standardnom, nego na otvorenom 'štimu', karakterističnom

Dancing Bear

Knjiga bi se mogla primjenjivati na satovima glazbenog odgoja i u glazbenim školama

je tijekom snimanja inzistirao na nekim detaljima na koje ja inače ne bih obraćao pažnju. Na primjer, da nosim odjeću koju je on birao u odnosu na pozadinu. Tako nešto nećete naći ni na inozemnim izdanjima. Taj dio nazvan je Original recordings. Drugi dio odnosi se na usporene snimke, na kojima se vidi svaki pomak prstiju i žica u sporijem tempu, tako da omogućava svladavanje skladbi čak i onima koji ne čitaju note. Pažljivo odabranim kutovima snimanja s nekoliko kamera snimljen je svaki detalj. Taj dio nazvan je Slow Motion Examples. Jedan DVD je klasični DVD za reprodukciju u DVD playerima, a drugi je DATA DVD na kojem je isti sadržaj u HD rezoluciji, namijenjen korištenju na

nisam znao kako se to svira, ali to mi je bilo tako uzbudljivo da sam se zaista potrudio i vrlo je rano počeo svirati. Bilo je to, između ostaloga, i zahvaljujući pravilnoj procjeni profesora gitare koji me je usmjeravao tako da je prepoznao tu psihološku komponentu koja vas vuče da savladate materijale iako još niste na određenoj tehničkoj razini. Asturias, Capricho Arabe i La Catedral bili su kultni komadi koji malokoga ostavljaju ravnodušnim, pa iako u ranoj dobi najveći broj učenika nema izgrađenu muzikalnost i zrelost potrebne za sofisticirane izvedbe takvih kompozicija, snaga volje da tehnički savladate takve stvari je velika i rezultati ne izostaju; razvijate se u tehničkom i glazbenom kontekstu.

za blues gitariste. Jer, kao što znamo, Stonesi su bili poklonici američkih bluzera, od kojih je Keith Richards i pokupio tehniku sviranja na otvorenim 'štimovima'. Sva takva iskustva primijenio sam u vlastitim djelima kojih ima i u ovoj knjizi. Tako se npr. u skladbi Brela pojavljuje tremolo tehnika klasične gitare u kombinaciji s otvorenim 'štimom' karakterističnim za blues glazbu, da bi rezultat bio skladba s izraženim mediteransko–dalmatinskim ugođajem. Svaki takav detalj kao što su otvoreni 'štimovi' jasno je prikazan u sklopu videomaterijala, tako da čak i oni koji ne sviraju gitaru, gledajući snimku mogu 'preštimati' gitaru na neki od otvorenih 'štimova' koji se pojavljuju u knjizi«, zaključuje Hal.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Hercegova glazba na digitalnim platformama

siječnja 2018. američka diskografska kuća Global Soul Records objavila je na iTunesu, Appleu, Spotifyu i nekim drugim digitalnim platformama album So Cosmopolitan na kojemu britanska jazz pjevačica i skladateljica Sally Night izvodi deset skladbi Krešimira Hercega za koje je sama napisala stihove na engleskom jeziku. Riječ je o glazbi Krešimira Hercega snimljenoj u Studiju Zvonimira Bajsića Hrvatske radiotelevizije i objavljenoj na albumu Ples leptira (Butterfly Dance) koji je diskografska kuća Aquarius Records objavila 2010. godine. Za album So Cosmopolitan, u povodu njegove objave na mrežnim platformama, američki nakladnik Global Sounds Records kaže da je uistinu Krešimir Herceg kozmopolitski. Naime, svoje umjetničke vještine i iskustva stjecana na brojnim svjetskim pozornicama u album su ugradila 34 glazbenika Global Soul Records različitih narodnosti. Uz Jazz orkestar Hrvatske glazbene mladeži pod ravnanjem Sigija Feigla i solisticu Sally Night, u izvedbama Hercegovih swing & bossa nova skladbi sudjeluje i Gudački kvartet Rucner, Antonio Peter Soave na bandoneonu i harmonici, Ivana Bilić na vibrafonu, Bertl Mayer na usnoj harmonici i Marija Mlinar na harfi. Aranžmane potpisuje Reinhard Summerer, ton–majstor je Luka Rojc, producenti Sally Night i Boris Ciglenečki, a Krešimir Herceg pojavljuje se i u ulozi izvršnog producenta. U najavi albuma So Cosmopolitan Global Sounds Records također ističe da je kozmopolitska ekipa uspjela napraviti »čudesan i vrlo originalan album«. Sally Night rođena je u Engleskoj, no živi i djeluje u New Yorku, gdje je nedavno primljena u New York Singer Songwriter Circle te ocijenjena četirima zvjezdicama za svoje jazz i blues snimke ostvarene u Europi i New Yorku u posljednjih deset godina. Nekoliko skladbi s albuma So Cosmopolitan objavila je i na svojim mrežnim stranicama na YouTubeu (http:// youtube.com/NightSally) i ReverbeNationu (http://reverbnation.com/SallyNight), a isječci svih deset skladbi dostupni su na Apple Music Previewu (https://itunes.apple.com/be/ album/so–cosmopolitan%20feat–hgm–jazz– orchestra–zagreb–croatia/1329077775). Njezin menadžment voljan je na zahtjev dostaviti poveznicu (link) za download skladbi ili poslati kompaktnu ploču (CD). Zahtjev se može poslati elektroničkom poštom na e–adresu management@sallynight.com ili na aj@asha. com. (Zvonimir Šeb)

So Cosmopolitan

redinom

Grupa Drugi način na drugi način, uz Zdenku Kovačiček kao gošću

Treći album u 42 godine Drugi način ispunio je želju i objavio solidan album koji, zapravo, ima sve što iskusan slušatelj može poželjeti Piše: Bojan Mušćet

prije nego što sadržaj novog ostvarenja Drugog načina dopre do slušatelja, album Zgubidan donosi kontekstualan paket činjenica za »zrnca uz kavu«. Ponajprije, to je tek treći album benda u 42 godine (objavili su i četvrti 1993., kad su nanovo snimili pjesme sa singlova iz sedamdesetih, ali to je ipak kompilacija). Bend se, doduše, redovito raspadao i nanovo okupljao s Brankom Požgajcem kao konstantom, no ako znamo da je posljednji regularni album objavljen prije 34 godine, onda je njihov diskografski put uistinu raritetan. Pa i Isus je uspio umrijeti i uskrsnuti prije nego što je Drugi način objavio novi album. Drugo, na tržištu je ovaj album s drukčijim ovitkom od inicijalnog. Na ovitku je osvanuo harlekin, zaštitni znak kluba Kulušić koji je napravio Danijel Žeželj. Kako on nije dao dopuštenje za korištenje toga lika, diskografska kuća Menart povukla je album i plasirala ga na tržište s drugim ovitkom koji potpisuje Danijel Popović. Naposljetku, premda je album izvorno objavljen prošle godine, upravo su ga peripetije s ovitkom zakinule za pravu percepciju, pa sada s novim omotom ima i neki novi život.

Možda odluka da albume objavljuju kad svi zaborave na njih, i nije tako nelogična. Kad su 1975. objavili prvijenac Drugi način, taj je album odmah stekao kultni status. Bivši člano-

vi negdašnjih ZlatDrugi način nih akorda napravili su novi bend koji je svoje instrumetalističko umijeće Menart približio više publici od npr. srodne Igle staklenih perli ili Rock–mašine (poslije Pop–mašina) koji su kombinirali simfo–rock s folk–tradicijom i protestnim i ljubavnim tekstovima. S druge strane, u to doba rasli su kantautori koji su oplemenjivali estradu, poput Ibrice Jusića i Buce i Srđana, što je također bilo srodno onome što radi Drugi način. Tako je Drugi način krenuo na drugi način i stekao dobre pozicije kod publike koja se nije povela za pastirskim tornadom zvanim Bijelo dugme.

bito zbog važne uloge flaute. Zapravo, cijeli je album u tom prog rock okružju, od ukrštavanja akustičnih i električnih gitara, flautističko–baroknog podražaja i klavijaturističke nadgradnje do hippie stihovlja (Htjela je proći ispod duge/pobjeći negdje daleko od tuge ili Svemira beskraj sagledati okom/uhvatiti jeku sa četiri strane/pa u jednom času, zajedno sa tobom/proživjeti prošlost u današnje dane). Dakle, sve ono što smo ikad mogli poželjeti od Drugog načina, to smo i dobili. Ipak, ima jedna bitna razlika od prijašnjih albuma. Produkcija koju potpisuju basist Božo Ilić Dugi i snimatelj Hrvoje Prskalo uistinu djeluje mnogo dinamičnije i standardnoj ponudi Drugog načina daje novu kvalitetu. Album je sniman pet godina, no to se ne osjeti, jednostavno bend ima vremena i očito ne želi sve i ne želi sad. Ili kako kaže jedna reklama: »Neiskusni samo gore od želje. Iskusni si želje sami ispune.«

Zgubidan

Izvrstan prvijenac Drugog načina dosegao je kultni status, pa se sada prvo izdanje albuma u second hand shopovima prodaje po 600 kuna. Nešto kasnije objavili su i svoj najveći hit Prođe jedan dan koji se u drugoj studijskoj verziji nalazi na kompilaciji Drugi način, dok se live verzija nalazi kao bonus na recentnom izdanju Zgubidan. Među deset novih pjesama je i obrada instrumentala House Of The King, a koga drugoga negoli Jethro Tulla, kojem Drugi način mnogo duguje, oso-

Drugi način ispunio je želju i objavio solidan album koji, zapravo, ima sve što iskusan slušatelj može poželjeti: hit (Jedro za oluju), odličnu produkciju, live bonus, uglednu gošću (Zdenka Kovačiček) i iskren kontakt sa svojom, doduše sve malobrojnijom, publikom.

Tradicionalni poklon CD – a stručne službe Z AMP Hr vatskog društ va skladatelja

Raskoš Ženskih glasova Hrvatske Nakon lanjske kompilacije s mladim talentima i kantautorima RockOffa, ove godine pozornost smo posvetili ženskim glasovima Hrvatske Piše: ZAMP press

za većine uspješnih pjesama stoje — žene. Bilo da je riječ o ženi kao inspiraciji ili muzi, bilo da je riječ o veličanstvenom glasu ili instrumentu koji pjesmi daje krila ili da ne zaboravimo izvorište: talentiranoj autorici koja je svoje iskustvo i talent pretočila u stihove i note. Nijanse desetaka emocija, različiti glazbeni žanrovi i glasovi koji su ih suradnjom oblikovali u velike pjesme: cilj kompilacije HDS ZAMP–a »Ženski glasovi Hrvatske 2018.« bio je predstaviti raskoš talenata naših članica, autorica koje u svoje

glazbene mreže hvataju čarobne trenutke i stvaraju pjesmaricu naših života. Ponekad to čine same, ponekad u potpuno ženskom »timu«, ponekad surađujući s muškim kolegama, koautorima, članovima benda ili gostujućim izvođačima. HDS ZAMP zahvaljuje svima koji su omogućili nastanak ove kompilacije. Najviše, naravno, damama (Alka Vuica, Anita Valo, Antonija Šola, Arjana Kunštek, Ines Prajo, Josipa Lisac, Lea Dekle-

va, Lidija Bajuk, Meri Cetinić, Meri Jaman, Mia Dimšić, Milana Vlaović, Mirela Priselac Remi, Nina Badrić, Sandra Sagena, Tamara Obrovac, Vesna Pisarović, Zsenka Gasparini i Željka Veverec) koje su svojim pjesmama pomogle u njezinu nastanku, kao i onima čije će pjesme biti inspiracija za neka nova glazbena okupljanja. Jer dvanaest pjesama je tek mali dio neodoljivih ženskih glasova Hrvatske. Zbog svih njih, ponosni smo što dajemo vrijednost glazbi.

Nakon tri vinila stiže dvostruki CD edicije prema zamisli r a d i j s k o g u r e d n i k a Z l a t k a Tu r k a l j a

Novi album Sunnysidersa nakon samo godinu dana

Zimzeleno, a novo

Click Play iskazuje posvećenost bluesu

Piše: Bojan Mušćet

akon tri vinila iz edicije Zimzeleno, a novo, objavljen je dvostruki CD sa svim snimkama koje objedinjuju skladbe domaćih izvođača iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća i odgovarajuće covere koje izvode novi, perspektivni izvođači iz portfelja Croatia Recordsa. Edicija je nastala prema zamisli poznatoga radijskog glazbenog urednika Zlatka Turkalja i njegove emisije Music pub.

To se prije svega odnosi na akustični ženski duo The Blondes koji je inovativno obradio evergreen Novih fosila Šuti, moj dječače plavi te na jedan od tri ponajbolja uratka među obradama — sjajnu repercepciju naslovne pjesme prvog albuma Denis’n’Denis Čuvaj se. Nakon što su Gipss Program tvog kompjutera raznijeli gitarama, sad je i K.I.P. na svoj način pokazao zašto je autorstvo Davora Tolje na svjetskoj razini.

Ostali vrhunci su sjajna obrada pjesme Drage Mlinarca Negdje postoji netko u izvedbi Gatuza te intimna i istodobno vrhunska izvedba klasika Kuća za ptice Gabi Novak u izvedbi Queen of Sabe. Zapravo, bilo bi zanimljivo Projekt Zimzeleno, a novo pokrenut je 2015. čuti Gabi Novak u ulozi obrađivačice: pjesma grupe Xenia Sasvim slučajgodine kao akcija kojom će se no kao da je pisana za nju, povezivanjem važnih autora i Razni izvođači premda ju je Vesna Vrandeinterpreta iz prije navedenog čić sjajno otpjevala. Na ovom razdoblja s današnjim glazbeZimzeleno, a albumu grupa Bang Bang nim snagama predstaviti hrnovo nije iznevjerila: njihova obravatska glazbena kultura. da skladbi Sasvim slučajno Croatia Records Idejni plan bio je predstaviti i daje novu dimenziju, za razlinove domaće glazbene snaku od umrtvljene verzije pjege koje, bez obzira na svoj odsme Svijet je moj koji u origiličan rad i kvalitetu, teško donalu pjeva Radojka Šverko. laze do prostora u medijima, a Od novajlija, vrlo dobru obratako i teže do publike. du Zone sumraka grupe Film Premda su sva tri vinila imaimaju makarske Rezerve, a la svoj promotivni put, sada se Elvis Sršen Noa je u stilu Mana jednom mjestu može i borija Huljeva vrlo dobro ufanlje sagledati važnost projekkio Nedu Parnog valjka. ta. Za razliku od osamdeseMožda bi najzanimljivija tih, kad je mnoštvo izvođača obrada bila Sama skupine posezalo sa starijim pjesmaCacadou look u izvedbi Mije ma da bi obogatilo svoj reperDimšić, da se pjesma razvija toar, praksa u devedesetima uglavnom nije bila takva. Kako su prihodi od u stilu sjajnog početka, uz pratnju kontrabasa. prodaje diskografskih izdanja padali, tako su Naknadna instrumetalizacija nije pomogla izi autori, ali i izdavači, potencirali autorski pri- vrsnom prvom dojmu. stup. Standard prijašnjih nekoliko desetljeća Sad si tu, obradu standarda Drage Diklića odtako je lagano zamro uz, zapravo, povremelično su izvele Auguste, a Fluentes su donijeli ne izuzetke. zanimljivije čitanje Plavuše Kiće Slabinca. Projekt Zlatka Turkalja zacijelo se počeo raI dok su gotovo sve pjesme solidno odabrazvijati još prije dva desetljeća, kad je objavljen ne, u neke se stvari jednostavno ne smije dialbum RVG / Music Pub Replugged, na korati, jer će svaki pokušaj biti osuđen na neujem je dancerica Ella fantastično izvela obraspjeh. The A! su tako pokušali obraditi everdu pjesme O jednoj mladosti Josipe Lisac. green Miše Kovača Ostala si uvijek ista, no ta Zanimljivo, tu je pjesmu na svojem prvijencu pjesma jednostavno će uvijek biti zimzelena, Epopeja uz originalnu interpretatoricu izvela i bez obzira na nove pokušaje. skupina Flyer koja se na projektu predstavlja obradom singla s prvijenca Haustora Radio. Osim CD–ova s obradama, CD s originalima pokazuje, zapravo, da podsjećanje na Josipa Lisac na kompilaciji je zastupljena pjekvalitativne vrhunce domaće pop–scene nismom Sreća, a korektan cover pjesme ima kad neće biti uzaludan posao. Stoga je ovaj Antonela Doko. Zapravo, gotovo svih 18 pjediskografski projekt u svojem vinilnom, CD sama ima zanimljivo novo viđenje, a nekoliko download i stream izdanju uistinu putokaz za njih uistinu mogu biti snažne odskočne dabuduće slične reinterpretacije. ske za izvođače koje traže svoje mjesto pod suncem.

Album Click Play zapravo je potpuni upgrade materijala s prvijenca — upravo ono što je i trebao napraviti bend koji je postavio dobre temelje objavljenim prvijencem prije šest godina Piše: Bojan Mušćet

odinu dana nakon zanimljivog projekta 10 kartolina s daleke obale koji je Boris Hrepić Hrepa s aktualnim bendom Sunnysiders posvetio svojem bivšem bendu, blues četverac objavljuje novi album. Posrijedi je njihov drugi album kojim iskazuju posvemašnju posvećenost bluesu, nakon prvijenca Licence to Blues iz 2011. Album obrada pjesama Daleke obale nastao je gotovo instantno. Objavljen je usred snimanja drugog njihova albuma na kojem se kreću teritorijem koje su 10 kartolina s daleke obale tek okrznule (blues) ili ga uopće nisu dotakle (engleski jezik). Zajedničko tim albumima je izvrstan glas pjevačice Ro Le, iznenađujuće sugestivan glas Borisa Hrepića i instrumentalistička kompetencija cijelog benda. Click Play zapravo je potpuni upgrade materijala s prvijenca — upravo ono što je i trebao napraviti bend koji je postavio dobre temelje objavljenim prvijencem prije šest godina. Sve je podignuto na višu razinu — pjesme su uvjerljivije i uzbudljivije, Hrepa sve svrsishodnije koristi vokal, tako da i u onim dijelovima pjesama kad se Ro La ne čuje, prilično dobro zvuči, a sve je postavljeno na vrlo visoku razinu produkcijskim zahvatima Mikija Noplinga i samog benda. Pjesma Delirium primjer je kako se odlični glavni sastojci, dva glasa i dvije gitare, mogu odlično umiješati da bi se složila potentna i žestoka skladba koja će nesumnjivo postati koncertni favorit. To znači da je bend vrlo široko postavio svoj sadržajni pristup, pa njihove blues interpretacije ne uključuju samo standardnu

južnjačku utjehu, nego u pojedinim skladbama i žešći pristup gdje pršte rifovi. A da nemaju problema pokazati kako mogu reinterpretirati klasike žanra, dokazuju i obrade pjesama B. B. Kinga Help The Poor i Jimi Hendrix Experiencea Little Wing. I sve to na protočnom engleskom jeziku, pa ne iznenađuje što su svojedobno i dobili licenciju za blues upravo u Memphisu, gdje su nastupali na međunarodnom blues Sunnysiders natjecanju.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Projekt Zimzeleno, a novo pokrenut je 2015. kao akcija kojom će se povezivanjem važnih autora i interpreta iz prošlih razdoblja s današnjim glazbenim snagama predstaviti hrvatska glazbena kultura

Click Play

Album je i dobro konSpona cipiran, zaokružuju ga potentne naslovna pjesma i gospelom obojena zaključna Hand On My Shoulder, u kojima Hrepa i Ro La vješto slažu glasove; sigurno je da obje skladbe mogu imati bezrezervnu radiofoničnu eksploataciju.

Doduše, vjerojatno na nekim drugim tržištima, ali Sunnysiderse to ne treba brinuti. Očito više nije slučajno da u Hrvatskoj izvrstan album na engleskom jeziku ne treba biti tržišna zapreka, nego poželjna popudbina. Ove godine upravo na engleskom jeziku bilježimo sjajne albume skupina My Buddy Moose i Jonathan, a Sunnysidersi također pripadaju tome uspješnom smjeru. Ako se doda i efektan ovitak, koji potpisuju Hrepa i Ivan Kraljević, onda je ova priča prilično zaokružena, a Sunnysidersi svakako mogu stameno hodati na sunčanoj strani ulice gdje suvereno vladaju. 71

Novi album Flyera nakon deset godina stanke

Bend u vrhu hrvatske pop–scene Flyer je objavio treći album, nazvavši ga jednostavno 3 i na njemu je skupio rasute pjesme, dosnimio neke nove, zapakirao u šareni artikl i krenuo u novu diskografsku pustolovinu

Z BROJ 208, OŽUJAK 2018.

a razliku od velikog dijela pop–produkcije, skladbe s ovog albuma imat će mnogo dulji vijek trajanja Piše: Bojan Mušćet

agrebačka pop–skupina prije dvanaest godina realizirala je jedan od najdojmljivijih prvijenaca s domaće pop–scene, album Epopeja, koja je s niskom skladbi koje su objedinjavale hit–potencijal i izvrstan autorski rukopis Marka Kovača najavljivala sjajnu karijeru i bend koji može postati relevantan barem poput Jinxa u toj kategoriji. Nažalost, to se nije dogodilo. Vjerojatno opijeni mnogim hvalospjevima, članovi benda realizirali su dvije godine nakon toga album koji je

produkcijski mnogo dorađeniji, ali očito je sva nadgradnja išla u tom smjeru, pa je skladateljska inspiracija malo zapela.

FLYER

3 Croatia Records

I onda je Flyer nestao. Tu i tamo bi objavio neki singl koji ipak nije uspio dosegnuti kvalitetu skladbi s prvijenca, premda je bilo očito da bend ipak razvija svoj izraz. I tako deset godina. Flyer je objavio treći album, nazvavši ga jednostavno 3 i na njemu je skupio rasute pjesme, dosnimio neke nove, zapakirao u šareni artikl i krenuo u novu diskografsku pustolovinu. Pop–izričaj ovaj put nije opterećen studijskim zahvatima i očito je da povratak Flyera ima dvostruki efekt: razo-

čaravajući dojam nakon prosječnog albuma Iluzija nakon deset godina je zaboravljen, a s ovim albumom napravljen je i neki novi početak. Flyer i dalje ima one najbolje sastojke — vrlo dobar pop–rukopis Marka Kovača, senzualan glas Petre Kožar i odlično aranžirane sklabe. U redu, album nema onu snagu i poletnost prvijenca, no da je 3 prvi album skupine, svakako bi valjalo obratiti pozornost na njega.

Naime, za razliku od velikog dijela pop–produkcije, skladbe s ovog albuma imat će mnogo dulji vijek trajanja; nisu to instantne poskočice namijenjene formatiranim radijskim postajama. Pjesme kao što su Ruke, Pjesma za dvoje ili Sve je u redu sastojci su pop–

koktela koji se može višestruko ispijati bez ikakvih posljedica. Osim toga, kao bonus skladba, album sadrži obradu pjesme Radio s nastupnog albuma Haustora. Kao i u slučaju sjajne obrade pjesme O jednoj mladosti Josipe Lisac s njihova nastupnog albuma, i tu se Flyer pokazuje kao kolektiv koji može usisati smisao pjesme, a onda ponuditi donekle drukčije viđenje koje će imati njihov stilski pečat. Zanimljivo je da kompaktnost albuma nije narušena vremenskim protokom i objavljivanjem različitih singlova. No na kraju albuma su dvije skladbe bržeg tempa — Inspiracija i Sretno izgubljen, koje se ponajviše izdvajaju. Pitki pop tu se prilično uzburkava i takav stil benda donosi adrenalin koji Flyeru očito odgovara. 3 je album koji slijedi Epopeju, no šteta što nije objavljen prije deset godina. Ali to mu je i najveća mana; album pokazuje da je Flyer bend koji u svim elementima pripada vrhu hrvatske pop–scene.

Sol Invictus najcjelovitiji je samostalni rad Jurice Popovića i očit putokaz u kojem smjeru može ponajviše pružiti

Ugodno iznenađenje svestranog umjetnika Nitko ovdje nije uspio glazbu kakvu su stvarali Enigma ili Gregorian uspješno transponirati u ovdašnje glazbeno tkivo. Jurici Popoviću to je pošlo za rukom

sim što su idealna glazba za opuštanje, pojedine pjesme mogu odlično funkcionirati i kao glazbena podloga za raznovrsne vizualne sadržaje Piše: Bojan Mušćet

T 72

reći samostalni, a drugi instrumentalni album Jurice Popovića još je jedno ugodno iznenađenje koje priređuje taj svestrani umjetnik: premda je i dalje najpoznatiji kao muška snaga već odavno neaktivne skupine Gracia, Jurica objavljuje i knjige, bavi se slikanjem i umjetničke preokupacije iskazuje različitim interpretativnim alatima. Glazba je, dakako, na prvome mjestu, a u kategoriji

instrumentalističkih albuma, autor i gitarist Trotakt projekta/ Gracije iskazao se prvijencem Lunar. Vrsan instrumentalistički album tek je naznačio njegove preokupacije, a jedna od njih svakako je stvaranje glazbe koja bi podjednako mogla funkcionirati kao soundtrack, ali i kao meditativna glazba koja se može raznoliko primijeniti, uglavnom za relaksaciju.

Jurica Popović

Sol Invictus

li skladbu Pojo Pojo na jednoj od kompilacija Cafe del Mar.

Jurica Popović je prvi Magic Music autor iz estradnog miljea koji je zaronio u takvu glazbu. Premda se na albumu Lunar moglo nazreti nešto od takvog pristupa, rezultat je uistinu iznenađujući. Nisu posrijedi samo instrumentali, u mnogim pjesmama sintetizirano je zborsko pjevanje i takva primijenjena monumentalnost svakako Takav tip glazbe koji su je svojevrstan novum. promicali diskografski Naime, nitko ovdje nije projekti vezani uz trenuspio glazbu kakvu su dseterske ugostiteljstvarali Enigma ili Greske objekte, kao što su gorian uspješno transponirati u ovdašBuddha bar, cafe Del Mar, hotel Costes nje glazbeno tkivo. i drugi, redovito se publicira i na našem tržištu, no produciraju je nadareni au- Jurici Popoviću to je, eto, pošlo za rutori za ciljana tržišta. Najveći uspjeh u kom. No takve pjesme tek su dio pritakvom žanru ostvarili su Zorko Opa- če: druge su prilično dobro zaokružena čić i Miro Tešević, gitarist i basist grupe easy listening intermezza za odrasle, a Fit koji su pod imenom Cyberfit objavi- izdvaja se i pjesma s aromom francu-

skih napjeva Provence a la France s dojmljivim recitalom Irene Bočkaj. Možda je jedini nedostatak albuma preveliko isticanje saksofona u pojedinim skladbama, što rezultira pomalo arhaičnim pristupom koji je popularizirao Kenny G. Da se saksofon u tim skladbama toliko ne ističe, sigurno bi pjesme imale i snažniji impact. Sol Invictus može imati višestruku primjenu; sigurno je i da pojedine pjesme mogu odlično funkcionirati i kao glazbena podloga za raznovrsne vizualne sadržaje, od tematskih videozapisa namijenjenih poslovnim konferencijama do dokumentarnih filmova. Štoviše, pjesme s ovog albuma mogle bi zaživjeti i da se ne zna tko je autor. Upravo bi odluka Jurice Popovića, da se besplatno pristupa preslušavanju albuma na internetu, mogla pospješiti samostalnu putanju pojedinih pjesama. S druge strane, Sol Invictus njegov je najcjelovitiji samostalni rad i očit putokaz u kojem smjeru može ponajviše pružiti.

Riječki Sarah & The Romans objavio je svoj nastupni album First Date

Prvi hrvatski bend koji njeguje bluegrass izričaj Članovi benda svirali su u znanim riječkim bendovima The Stuff, Idejni nemiri, En Face ili pak kao dio koncertnih postava bendova Jacquesa Houdeka i Vlade Kreslina

rvi hrvatski bend koji njeguje bluegrass izričaj, riječki Sarah & The Romans objavio je svoj nastupni album First Date za njemačku diskografsku kuću AGR Television Records. Njihova inačica bluegrassa obogaćena je elementima srednjoeuropskog folka (polka, valcer, koračnica, mazurka...), što im je omogućilo definiranu stilsku prepoznatljivost već u početnoj fazi karijere. No deveteročlani bend daleko je od neiskusnih neimara koji pokušavaju istodobno prodrijeti na hrvatsko i na međunarodno tržište. Članovi benda svirali su u znanim riječkim bendovima The Stuff, Idejni nemiri, En Face i drugima ili pak kao dio koncertnih postava bendova Jacquesa Houdeka, Vlade Kreslina i drugih. Glavna pjevačica Sara Blažić ipak je novo lice na sceni, no i tu se kombinacija mladost+iskustvo poka-

zala ako ne dobitnom, a ono sasvim sigurno vrlo dobro ugođenom.

Sarah & The Romans

se kao mnogo bolje rješenje, zaokružena cjelina koja će zacijelo biti okosnicom i njihova kasnijeg rada.

First Date Album realiziran u CD formatu, digitalnom AGR Television Sarah i njezini Rimljadownloadu i putem Records ni unose autentično stream servisa sadrosvježenje na domaži jedanaest skladbi. ću scenu nepretenciPjesme su otpjevane oznim prvijencem za na engleskom jeziku, koji se, eto, zainteresia album je dosad zarala njemačka diskostupljen s četiri singla: grafska kuća. Premda Smoke In The Wind, je njihov izričaj u osSometimes, Tanac i novi bluegrass, upraFarewell. Zanimljivo je vo europski elementi kako je prvi singl Smodaju osobit šarm njike In The Wind objavhovu prvijencu. Poznaljen 2015. godine, a u ti slovenski producent lipnju 2016. odabran je Janez Križaj napravio kao bluegrass pjesma je miks i mastering almjeseca koju dodjeljuje ugledna američka glazbena organi- buma, pa ne iznenađuje ujednačezacija Akademia Music Awards. Una- nost materijala snimanoga u dva stutoč kvaliteti svih četiriju singlova, nije- dija. Jedini instrumental je zaključna dan nema izraženi hit–potencijal, no u pjesma Tanac, etnoskladba koja vjeovoj, premijernoj fazi to i nije toliko bit- što spaja kvarnerske korijene benda s no za bend. Albumski pristup pokazao nešvilskom tradicijom bluegrassa, na

arah i njezini Rimljani unose autentično osvježenje na domaću scenu nepretencioznim prvijencem

sličan način na koji su Gustafi izvrsno zašili istarske napjeve s urbanim tex– mexom. Dakako, takav pristup vjerojatno će im prije priskrbiti popularnost u inozemstvu (a američka nagrada i njemačka diskografska kuća dokaz su da je tako), negoli u Hrvatskoj, no i Bambi Molestersi su, na primjer, tako u ranoj fazi usmjerili karijeru.

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Bojan Mušćet

Ono što je osjetno jest da glazbenici uživaju u svojoj izvedbi, pa pojedine produkcijske nedorečenosti potpuno padaju u drugi plan. Upravo ta instrumentalistička strast može bend prilično daleko odvesti, i to ne samo u zemljopisnom smislu.

To n y L e e K i n g o b j a v i o p e t i a l b u m R e d e m p t i o n

Joe Cocker hrvatske glazbene scene Ono što Tony Lee King izvodi na ovom albumu uvjetno bi se moglo nazvati bluesom s obzirom na to da na njemu ima rocka, soula i ponajviše croonerskog pristupa Piše: Bojan Mušćet

edemption, peti album Tonyja Leeja Kinga, hrvatskog bluesmana sa soul glasom, njegovo je najambicioznije ostvarenje snimljeno za vlastitu diskografsku kuću. Album je snimljen u listopadu 2016. u londonskom studiju Leif Storm u produkciji Richarda Causona, vrhunskoga studijskog glazbenika koji je surađivao s Tomom Jonesom, lanjskim headlinerima INmusic festivala Kings Of Leon i drugim poznatim glazbenicima. Na albumu su sudjelovali i drugi vrhunski studijski britanski glazbenici: bas–gitarist Matt Round (James Morrison, Robbie Williams), jazz–rock violinist Ric Sanders (Fairport Convention, Soft Machine) itd. Suradnja sa stranim glazbenicima dio je razvoja njegove karijere: taj osebujni glazbenik, odrastao na ulicama i u klubovima europskih metropola, surađivao je s mnogim poznatim glazbenicima, kao što su saksofonist James

Thompson (Zucchero, Jestofunk) i britanski slide gitarist Michael Messer, a tekstove za njegove pjesme pisala je i Fabrizia Cerciello (danas glavna menadžerica Laure Pausini). Također, predstavljao je Hrvatsku na International Blues Challengeu u Memphisu.

Tony Lee King

Redemption Blue Life Records

Ono što Tony Lee King izvodi na ovom albumu uvjetno bi se moglo nazvati bluesom, s obzirom na to da na njemu ima rocka, soula i ponajviše croonerskog pristupa. Blues je osnova onoga što radi, no vokal i autorske zamisli mnogo više odgovaraju žanru od gitarističkih idioma. Na neki način Tony Lee King je Joe Cocker hrvatske scene, maestro koji zna kako olabaviti inicijalnu žestinu pjesme a da ona ne izgubi na kvalite-

ti. Neke pjesme, štoviše, vokalno prizivaju i ono što znamo iz stilskih postavki Leonarda Cohena. Upravo je zato Tony Lee King jedinstvena pojava na našem obzoru.

Redemption je njegov svojevrsni comeback, album u koji je uložio sav svoj višedesetljetni rad po europskim ulicama na kojima se, zapravo, prekalio. Vrhunska produkcija albuma daje dodatnu dimenziju njegovim pjesmama do te mjere da zvuči čak isuviše ispolirano. Sigurno je da ne bi štetilo malo prljavštine u soundu, no ovako se već na prvo slušanje osjeti svjetska produkcijska razina. Kad se tome doda sjajno grafičko oblikovanje Petra Krešimira Ćavara, Redemption je uistinu posve dorađen, zaokružen i cjelovit proizvod. Skladbe su idealne za neformatirane radijske postaje, na kojima se još uvijek

o je svojevrsni comeback glasnogovornika hrvatskog bluesa u koji je Tony Lee King (pravim imenom Antonio Čulina) uložio sav svoj višedesetljetni rad po europskim ulicama na kojima se, zapravo, prekalio

mogu čuti sjetne skladbe, a Redemption je uglavnom sastavljen od sjete. Da je u nekim skladbama dodana i snažna brass–sekcija, album bi dobio i na monumentalnosti. No i bez toga sadrži dostatan emocionalni pristup pa je naposljetku posve očito da je upravo blues ono od čega je gusto satkan njegov glazbeni identitet.

R e c e n z i j a d e b i t a n t s ko g a l b u m a S m i j e š z a u r l a t g r u p e L i k a Ko l o r a d o u n a k l a d i A q u a r i u s R e c o r d s a

Zaurlaj uz Liku Kolorado Čistoća glazbenog i literarnog izričaja odraz je zrelosti njegovih članova

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

Piše: Maja Trstenjak

redu je. Smiješ sve što želiš. Pa čak i zaurlat’. Zaurlat’ od sreće jer se u Hrvatskoj napokon pojavio mladi rock–bend koji obećava. Debitantsko izdanje Like Kolorado odiše perfekcionizmom umotanim u sirovost modernog rocka. Čistoća glazbenog i literarnog izričaja odraz je zrelosti njegovih članova, ali uz detalj pristupačnosti širim masama. Na prvo slušanje djeluje simpatično, kompaktno i odmah je jasno da se radi o stepenici više od trenutačne ponude na regionalnoj sceni. Sa svakim sljedećim slušanjem, sve više udubljen u prostranstva Like Kolorada, otkrivaju se zanimljivi detalji nastali, za razliku od nekih bendova sličnog žanra, nepretenciozno i sasvim prirodno.

I loša kritika je »noga u stražnjicu«

Pjevač Filip Riđički, inače popularni glumac iz TV serija Zabranjena ljubav i Crno–bijeli svijet, autor je svih deset pjesama, a one su, kaže, lja u vlastiti svijet, podsjećaju na nastale iz njegovih osobnih iskustava i promatranja svijeta davna iskustva ili mu daju vjetar u leđa pri suočavanju sa situaciPiše: Ivana Vašarević je otkrio i kako se nosi s negativnim komenjom u kojoj se trenutačno nalazi. tarima, kojih, srećom, ima zanemarivo malo. Zanimljive priče ispričane su inte»Uvijek će biti ljudi koji ‘hejtaju’, ali to ide iskljuasistica Ana Jelić, pjevač ligentnom igrom riječima. Posebčivo na njihovu dušu i pokazuje njihov manjak Filip Riđički, gitarist Vanja no se ističe fantastična bas–dioukusa, ali i takve kritike treba shvatiti kao svoSenčar i bubnjar Pavle nica koja predvodi gitarski ritam jevrsnu ‘nogu u stražnjicu’, koja će nas natjeGulić — upravo ta četvorzaokružen nenametljivim bubrati da budemo još bolji«, zaključio je pjevač. ka čini novi indie rock bend njevima koji povezuju cijelu priJavnost je veliko zanimanje pokazala i za origiLika Kolorado, koji je neču. Album je otvoren neočekinalne spotove Like Kolorado, a Filip i za to ima davno objavio debitantski album Smiješ zavanim preokretom u pjesmi Gas, logično objašnjenje. urlat, nazvan po njihovu istoimenom prvom poletna Sigurno izuzetno je radihit singlu, koji je oduševio kritičare i publiku. »Mi smo bend koji nema budžet. Ne možeofonična, Samuraj donosi simPjevač Filip (32), inače popularni glumac iz mo si priuštiti 25 sinkroniziranih plivačica u patičnu ljubavnu priču, kao i SaTV serija Zabranjena ljubav i Crno–bijeli svi- bazenu. Sve snimamo jednostavno, jednom njao sam te, dok je Sretna stvar jet, autor je svih deset pjesama, a one su, kamerom, ali to ograničenje zapravo nas beironično kao stvorena za pjevanje kaže, nastale iz njegovih osobnih iskustava i skrajno oslobađa i čini kreativnima«, kaže nam nasmijane mase na svirkama užiRiđički. Dodaje kako je ponosan što Lika Kopromatranja svijeta. vo. Ljubitelji zvuka Repetitora ili lorado svojim zvukom izlazi iz okvira standarArtan Lili, ljubitelji britanskog ro»Sav naš materijal zapravo je vrlo dugo ležao da, zvuči drugačije te brzo ulazi u »oko i uho«, cka, ali i alternanegdje u ladicama, a kad sam baš kao što su to činila neka poznata svjetska tivne glazbe opnapokon smogao hrabrosti glazbena imena početkom dvijetisućitih. Lika Kolorado ćenito, svakako izvaditi ga na svjetlo dana, prbi trebali istražiSmiješ zaurlat votna ideja bila je srediti pjesme »Tad su se bendovi počeli izdvajati od velikih ti Liku Kolorado. i objaviti ih samo na internetu, diskografskih kuća i eksperimentirati sa zvuZaljubiti se u ovaj Aquarius Records ali odlične reakcije potaknule kom. I mi želimo ići tim tragom. Ne opterećubend uistinu je su nas na izdavanje albuma«, jemo se svrstavanjem u žanrovske kategorije lako, svakim nogovori Riđički, čiji bend iz dana — kome se svidimo, super, kome ne, a Bože vim slušanjem u dan ima sve više poklonika moj! Postoje ljudi koji su plaćeni za takve stvasve lakše i lakše. na društvenim mrežama jer ri, neka oni smišljaju što je i gdje pripada Lika Za debitantski alLika Kolorado s obožavateljima Kolorado. Mi ćemo se i dalje igrati i uživati u bum i više nego redovito komunicira upravo ovome što trenutačno radimo«, zaključio je odlično. putem Facebooka. Filip nam autor i pjevač.

Igor Ilić

Slikovitost svakodnevnih životnih situacija, emocija koje slušatelj proživljava s bendom, izravni, katkad i ironični, uvlače slušate-

Indie rock bend Lika Kolorado objavio debitantski album

LIKA KOLORADO — Oni su bend koji nema budžet, ali to ih ograničenje, kažu, beskrajno oslobađa i čini kreativnima

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

Te r e z a Ke s o v i j a s p e k t a k u l a r n i m ko n c e r t o m o b i l j e ž i l a 6 0 g o d i n a g l a z b e n e k a r i j e r e

Emocije preplavile Lisinski Puna tri sata Tereza je pjevala neke od svojih najvećih uspješnica, a publika je od početka do kraja pjevala s njom Piše: HDS

U prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog naša velika umjetnica Tereza Kesovija proslavila je 60 godina briljantne karijere, vrlo emotivnim koncertom. Iako su ulaznice rasprodane tjedan dana prije koncerta, velik broj poklonika koji ih nije uspio na vrijeme nabaviti, došao je pred dvoranu u nadi da će se ipak pojaviti neka ulaznica u prodaji. Puna tri sata pred prepunom dvoranom Tereza je pjevala neke od svojih najvećih uspješnica, a publika je od početka do kraja pjevala s njom. Emocije su jednostavno preplavile zagrebački hram kulture, a gotovo nakon svake pjesme publika je bila na nogama i velikim, gromoglasnim i dugim pljeskom nagrađivala tu silnu energiju, interpretaciju i ljubav koju Tereza na pozornici nesebično dijeli s gledalištem.

pozornici pojavio s velikim buketom crvenih ruža. Tereza je tada rukom pod ruku sa svojom producenticom Paulom Jusić elegantno došetala na pozornicu, pjevajući divne stihove »...kad jednom prođe sve, kad se pretvori u uspomene...« iz prekrasne skladbe Pred tvojim vratima, što je izazvalo oduševljenje u publici, ali i gradonačelnikovo, jer je upravo to jedna od njegovih omiljenih pjesama. Svečane obljetnice I onda su se nizale pjesme, moćne interpretacije, ona Terezina nepresušna energija. I tako puna tri sata. Ni nakon tri bisa publici nije bilo dosta. Tereza je

stajala na pozornici okružena cvijećem, puna energije, kao da je koncert tek počeo. Jedan od najemotivnijih trenutaka večeri zasigurno je bio spontani izlazak na pozornicu Terezina sina Alana, koji je vrlo emotivno zahvalio publici i svojoj majci na nezaboravnoj večeri. I zaista je bila nezaboravna; 60 godina karijere, 80 godina života i 40. solistički koncert u Dvorani Vatroslava Lisinskog. Izvršni producenti koncerta Paula Jusić i Đelo Jusić mlađi organizirali su tu glazbenu čaroliju misleći na apsolutno svaki detalj, utkali su u tu priču ne samo znanje i iskustvo nego i veliku ljubav prema svojoj prije sve-

Tako je još jedanput dokazala zašto je istinska glazbena veličina i umjetnica koja s pravom nosi epitet glazbene dive.

ga prijateljici Terezi. I to se osjetilo na svakom koraku. A Đelo mlađi, kao glazbeni producent koncerta, okupio je vrhunske glazbenike kako bi taj dio doveo do savršenstva. Na kraju koncerta Tereza je zahvalila svima te otpjevala za kraj pjesmu s najljepšom mogućom porukom: Još se srce umorilo nije. Svjetla pozornice su se ugasila, a široki osmijesi i suzne oči mnoštva ljudi u publici bili su najljepša nagrada. Koncert o kojem će se dugo pričati Tereza je pretvorila u najljepšu glazbenu čaroliju.

UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 208, OŽUJAK 2018.

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Crvene ruže Već je sam početak koncerta najavio čaroliju. U publici su bili mnogi Terezini kolege: Gabi Novak, Radojka Šverko, Zdenka Kovačiček, Jasna Zlokić, Hanka Paldum, Drago Diklić… Bila je tu i Milka Podrug– Kokotović, Dinko Bogdanić, Emir Hadžihafizbegović i mnogi drugi. Na početku je publiku pozdravio gradonačelnik i Terezin veliki prijatelj Milan Bandić, koji se na

Tereza je puna tri sata pjevala u rasprodanoj Dvorani Lisinski

BROJ 208, OÅ½UJAK 2018.

2 3 . 0 3 . 20 18 .

s pli t www. porin.org