Cantus 157 web by HDS.hr

OBLJETNIČKI KONCERT PAVLA DEŠPALJA / PRAIZVEDBE NOVIH DJELA / OPROŠTAJ OD IVICE STAMAĆA / 40 GODINA MEĐUNARODNOG KULTURNOGA CENTRA HRVATSKE GLAZBENE MLADEŽI U GROŽNJANU / USPJEH HRVATSKIH JAZZISTA U NEW YORKU / 49. FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2009. / CD IZLOG NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 157 SRPANJ 2009. CIJENA 20 kn

A na koncu konca, nema boljeg mjesta od festivalske pozornice za autorski iskaz. Na 49. fešti na Prokurativama iskazali su se ne samo nagrađeni, već i oni koji su se našli ispod crte. Svi zajedno sada su u pravom traženju puta za život pjesme. I baš kao i u životu, pobjednica će biti ona koja bude doživjela starost jedne Bodulske balade, Kuće pored mora ili Sunčanih fontana… Jesu li neke od pjesama na tom tragu? Čini se da je tako!

Druga nagrada publike Pisma kamena i mora Kvartet Grdelini (M. Jelavić — M. Jelavić — N. Šiškov)

Tre a nagrada publike Volim sve bilo Grupa Viva (M. Đuranović–M. Đuranović–E.Botrić)

Prva nagrada Stru nog ocjenjiva kog suda Zdenko Runjić Vridilo se rodit’ — Tedi Spalato i muška klapa Filip Dević (T. Spalato–B. Slivar–E. Botrić)

Druga nagrada Stru nog ocjenjiva kog suda Neka ti bude postelja meka Tomislav Bralić i klapa Intrade (Sikirić — A. Sikirić — R. Kazinoti)

Nagrada za aran man Sve dok dišem imaš me Dean Dvornik i Cubismo (Dino Dvornik/Skansi– Dino Dvornik/Skansi — Cubismo/Skansi)

Nagrada za debitanta Ćiribiribella Las Balkanieras (L. Topp/T. Topp–I. Deković/M. Samardžić/L. Weinstein–L. Topp/T.Topp)

Nagrada za interpretaciju Kale ljubavi– Zorica Kondža (J. Banov–K. Cheney– J. Banov)

DANIJELA KOSIĆ

CANTUS

CANTUS Iduće bi godine Festival trebao obilježiti 50 godina kontinuiranog djelovanja. Trebala bi to biti velika glazbena fešta, deﬁnitivna potvrda stvaralačke, ali i organizacijske zrelosti. Barem velika matura za koju valja pripremiti kvalitetan program. Za to su potrebni umjetnici, glazbeni znalci. Stoga ne bi trebalo posezati za glazbenim šundom i to sve pravdati »stvaralačkom krizom« jer festivali imaju izglednu budućnost i nisu otpisani dok imaju svoju publiku — onu ispred scene ili malih ekrana te radijsko slušateljstvo.

Mali Paškin Đani Stipaničev i Klapa Sv. Juraj HRM (H. Rončević–H. Rončević–T. Eterović)

CANTUS

koracima. Strašniji je od recesije nedostatak samopouzdanja i volje da se nešto poduzme. Najveća glazbena djela bila su inspirirana povijesnim trenucima, ratovima, siromaštvom. Ako su nam ﬁnancijske mogućnosti na samom rubu, one duhovne i umjetničke trebale bi proporcionalno rasti. Možda prevelike riječi za tek jednu festivalsku priredbu, za mala glazbena trominutna djela, ali pogledavajući unatrag, ne vidjesmo valjanih opravdanja za ono što je bilo. Stoga čestitke Ninčeviću.

CANTUS

ekoliko važnih detalja vezanih uz reagirala, napokon došavši na svoje da odlučuje i 49. Festival zabavne glazbe Split da bude sastavni dio Festivala. U situaciji »uzmi 2009. valjalo bi odmah na počet- ili ostavi« dobro je bilo uzeti. Jer previše se goku istaknuti — vraćene su izlučne večeri i dina eksperimentiralo i gušilo glazbeni identitet nagrade. Dakle, zadovoljena je i forma, fe- podneblja u kojemu su nastale neke od najljepših stivalsko pravilo po hrvatskih pjesama. Jesu kojemu se radilo li razlozi tomu globalni 46 godina, a zadnje Nagrade za izuzetan doprinos »trendovi« ili neznanje, dvije godine, kao hrvatskoj glazbenoj kulturi nebitno je jer je cijena u što je poznato, bivši svakom slučaju uvijek prekoncesionar ukinuo dobili su vokalna solistica visoka. Identitet je (pored je nagrade, pa je ta Zorica Kondža, skladateljica glazbenoga znanja) bitan manifestacija imala Helena Papić, skladatelj Tonči i jedini preduvjet duhovrevijalni karakter. Papić te posthumno Vinko nog opstanka ne samo na Festivali su (kako ih Lesić, skladatelj, dirigent i ovom prostoru. se kod nas poima) Dakle Ninčević je, kako je glazbeno natjecanje dugogodišnji direktor Festivala i obećao u svojoj »predizautora i izvođača zabavne glazbe Split. bornoj kampanji«, vratio koji su neodvojivi izgubljenu glazbu na svoje dio autorskog tima. izvorište. Sad bi još trebalo uskrsnuti i onaj stari Stoga svaki trud vrijedan pozornosti valja sjaj za koji je pak potrebno još malo zasukati rui valorizirati, makar te nagrade bile i običan kave i dokazati kako se ne radi o autorskoj krizi komadić papira. To je novi direktor Nenad već o nedostatku morala u kojoj autsajderi vode Ninčević učinio znajući da su izlučne večeri glavne glazbene dionice. Čini se da Ninčević ima i nagrade sastavni dio jedne takve manifetu snagu ili želju, pa mu u tom smislu valja prustacije. žiti ruku. Po svemu sudeći, vraćena je i pjesma. U programu je izvedeno 38 skladbi, od kojih je Moglo bi se, dakako, ponešto i prigovoriti — ali dobar dio bio obojan mediteranskim glaz- uvjeti pod kojima je organizacijski tim radio i benim ozračjem, a to se nekoliko zadnjih donio na pozornicu mahom vrlo dobre pjesme godina pokušalo zatomiti. Možda bi se tek — u konačnici donose rezultat viši od očekivaza neke pjesme moglo reći da su umotane noga. U vrijeme zahuktale recesije moramo se u stari celofan — ali publika je vrlo dobro zadovoljiti i malim stvarima, malim pomacima,

CANTUS

Piše: Goran Pelaić

Grand prix Festivala — prva nagrada publike, tre a nagrada Stru nog ocjenjiva kog suda i nagrada za najbolje stihove:

CANTUS

IPAK VELIKI KORAK NAPRIJED! N

NAGRADE

CANTUS

49. Festival zaba vne glaz be S plit 2009.

CANTUS

Đani Stipaničev i Klapa Sv. Juraj HRM

CANTUS

ISSN 1330–4747

BROJ 157, SRPANJ 2009.

UVODNIK

Preminuo Darko Glavan

Poštovani itatelji Cantusa! u ovomu broju novina Cantus opraštamo se od jednog zaslužnog člana Hrvatskoga društva skladatelja, Ivana Stamaća, skladatelja i akustičara koji nas je nakon kratke i teške bolesti napustio u 74. godini života. O vrijednosti njegova djela govore mnogobrojne nagrade i priznanja, a na njegovu kreativnost vječno će nas podsjećati zadarske Morske orgulje koje je osmislio zajedno s arhitektom Nikolom Bašićem. Osim što tugujemo za njim, imamo razloga i za slavlje. Slavimo njegova postignuća, kao i dosege drugih hrvatskih skladatelja. Mnogima od njih upućujemo čestitke, posebice dobitnicima odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića i »Nagrade Vladimir Nazor« za glazbu, ali i drugima čije uspjehe navodimo u novinama. Čestitamo 75. rođendan skladatelju i dirigentu Pavlu Dešpalju koji ga je na najbolji način, u krugu prijatelja i poštovatelja svoje glazbe, proslavio autorskim koncertom. Ove godine čestitke prima i Hrvatska glazbena mladež: o važnosti njihova četrdesetogodišnjeg kontinuiranog djelovanja govorili su uglednici iz javnog i glazbenoga života na svečanoj sjednici održanoj u Grožnjanu, gradiću koji, između ostaloga, aﬁrmaciju može zahvaliti i Hrvatskoj glazbenoj mladeži, i to ne samo u Hrvatskoj. Na posve drukčiji način, izdavanjem prigodne poštanske marke, obilježena je 50. obljetnica utemeljenja najznačajnijega hrvatskog jazz sastava, Zagrebačkoga jazz kvarteta.

Darko Glavan, povjesni ar umjetnosti i glazbeni publicist tragi no je preminuo 13. srpnja 2009. arko Glavan rođen je 29. lipnja 1951. u Rijeci. Diplomirao je na Odsjeku povijesti umjetnosti i komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je kraće vrijeme predavao i na Odsjeku muzeologije.

Od 1987., s prekidom, do 2003. bio je kustos u Muzeju Mimara, a nakon toga voditelj odnosa s javnošću. Autor je desetak međunarodnih i stotinjak nacionalnih izložaba, 2002. objavio je monograﬁju o Antunu Motiki, a 2005. monograﬁju o Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Krajem 2003. izabran je za predsjednika hrvatske sekcije AICA-e (međunarodne udruge likovnih kritičara). Objavio je niz likovnih kritika o djelima suvremenih hrvatskih umjetnika.

Uredništvo Cantusa želi vam da uživate uz čitanje našega lista, a one znatiželjnije podsjeća da aktualnosti iz svijeta hrvatske glazbe potraže na našim portalima www.hds.hr i www. jazz.hr.

Davor Hrvoj, urednik

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

NOVA IZDANJA NOVA IZDANJA NOVA IZDANJA NOVA IZDANJA NOVA IZDANJA

80. obljetnica premijere poz nate operete u Zagrebu

U ovomu vas broju Cantusa podsjećamo na aktualne praizvedbe, na notna i diskografska izdanja te donosimo izvještaje s festivala i koncerata.

Tijardovi eva Mala Floramye na novom CD–u Piše: Jana Haluza izdanja u tonovima »sinjeg mora« opremljena izvornim Tijardovićevim skicama, crtežima i akvarelima kostima i scenograﬁje, šarolikim majstorskim prikazima prvoga vizualnog identiteta operete koja je praizvedena u Splitu 14. siječnja 1926. godine. Tri godine nakon praizvedbe djelo je s velikim uspjehom izvedeno i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 27. lipnja 1929. pod dirigentskim vodstvom Jakova Gotovca, a 80. obljetnica toga događaja bila je povod da u predvorju iste zgrade Dalibor Paulik, Đorđe Kekić, Zdenka Žabčić–Hesky i Jagoda Martinčević 16. lipnja ove godiakon Gotovčeva Ere s onoga svijeta prije ne izdavač organizira svečano tri godine, tvrtka Croatia Records posepredstavljanje izdanja javnosti. gnula je u svojoj arhivi za snimkom još Tu su se autora i njegova djela jednog antologijskog hrvatskog glazbeno–scenbiranim riječima, ali u opušteskog djela i u osvježenu ga, digitaliziranom, iznom ozračju punom emocija i danju pohranila na novi kompaktni disk. Tako je pasioniranog ushita, prisjetili od lipnja ove godine u izlozima bivšeg Jugotona dr. sc. Dalibor Paulik, teatrolog dostupna opereta Mala Floramye Ive Tijardovića i autor popratnoga teksta u knjiu pjevanim dijelovima bez govorenih ulomaka žici, muzikologinja Jagoda Marna dva CD–a u reprezentativnom formatu nalik tinčević, dugogodišnja glazbena novinarka, urednik DVD–u. Popratna je knjižica ovoga dragocjenog izdanja Đorđe Kekić u ime izdavača te sopranistica

MARE MILIN

prošlome broju Cantusa, u članku pod naslovom Lijepa Tena u Moskvi, pogrešno je navedeno da je Vanna na Eurosongu s devetnaestim mjestom imala jedan od najlošijih hrvatskih plasmana. Točno je da je ona sa skladbom Strune ljubavi zauzela deseto mjesto i imala zapažen nastup, pa iskreno žalim što sam svojim nehotičnim previdom nanijela nepotrebno uznemirenje Vanni, njezinoj obitelji i suradnicima. (Maja Sabolić)

Zdenka Žabčić–Hesky, interpretkinja naslovne uloge na toj povijesnoj snimci zabilježenoj 1962. godine u studiju Jugoton. Uz nju u ovoj izvedbi, između ostalih, sudjeluju tenor Zvonimir Prelčec (Mirko), tenor Franjo Paulik (Šjor Bepo Pegula) i sopranistica Jana Puleva (Miss Eveline Beauty Flower), dok Zborom i Orkestrom HNK u Zagrebu ravna Ferdo Pomykalo. Posjetitelji ovoga predstavljanja novoga diskografskog projekta tako su uz povijesni okvir i osobna prisjećanja na nastanak i izvedbu djela mogli uživati u nekima od najljepših domaćih melodija koje je narod od početka prisvojio kao pučke, što je najveći kompliment svakom skladatelju, poput pjesme Daleko m’e moj Split i zaključnoga zbora operete Da nije ljubavi. I ovo izdanje svjedoči o Ivi Tijardoviću kao važnom svestranom umjetniku i kulturnom djelatniku u našoj sredini koji je istodobno bio skladatelj, libretist, dirigent, slikar, scenograf, kostimograf i koreograf, te imao prigodu djelovati kao dugogodišnji intendant zagrebačkog HNK i ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra (poslije Zagrebačka ﬁlharmonija). Takvih »renesansnih« ljudi u današnje doba gotovo da i nema, a o nekim drukčijim sociološko–kulturološkim prilikama i davno prošlim vremenima u zemlji govori i fotograﬁja na poleđini knjižice snimljena 1945. godine na ulazu u zgradu zagrebačkoga HNK na kojoj duga kolona građana čeka u redu ulaznice upravo za predstavu Male Floramye.

Trideset i devet godina M IK – a

Trijumfirali Vivien Galetta, Voljen Grbac, Klapa Grobnik i Alen Vitasovi

ISPRIKA ČITATELJIMA

DAVOR HRVOJ

Osim što je bio vrstan povjesničar umjetnosti, Glavan je bio jedan od poznatijih hrvatskih rock kritičara. Svoju prvu knjigu “Punk”, prvu autorsku knjigu o punku u bivšoj državi, objavio je 1980. Suautor je biograﬁja Bijelog dugmeta, Rolling Stonesa i Prljavog kazališta. Povijesti i teoriji rock glazbe pridonio je prijevodima djela poput “Tajne povijesti rocka” Ronija Sariga. (Uredništvo)

pektakl Melodije Istre i Kvarnera, jedini putujući festival koji svoj početak bilježi davne 1964. godine, još je jednom zabrodio od 17. do 27. lipnja. Nakon što je vedra i raspjevana putujuća karavana ljetos obišla jedanaest gradova, svoju je završnicu tradicionalno imala u Rijeci. I baš kako je prvi MIK bio održan u svečanome ugođaju riječkoga Teatra Fenice, loše vrijeme prisililo je organizatore da se vrate u taj ekskluzivni prostor, zatvarajući tako impresivan dugovječan krug. Obilježja ovogodišnjega MIK–a, koji je ponovno izvrsno pripremio umjetnički direktor Andrej Baša, bila su sljedeća: uvođenje modernijega glazbenog iskaza u predstavljanju pjesama, znatan broj klapa i debitanata. Glasovanjem publike tijekom festivalskih koncerata i zbrojem tih glasova bilo je već i prije ﬁnalne večeri jasno da je nedostižna prednost prvoplasiranih Vivien Galette, Voljena Grpca i Klape Sol u Kvarneriani (R. Grubišić — B. Bobuš — R. Grubišić) i drugoplasirane Katje Budimčić s Leti, leti, galebe (I. Frleta — Lj. Bestulić Stanković — R. Grubišić). Stručni žiri najboljom je ocijenio pjesmu

Ljubav ud sudbine (B. Krajcar — D. Načinović — M. Giorgi) u izvedbi Alena Vitasovića, dok je drugoplasirana Peza od zlata (R. Grubišić — M. Valković — R. Grubišić) u izvedbi Damira Kedže. Festival koji promovira čakavicu Istre i Kvarnera, a nerijetko koristi i elemente istarske ljestvice uvijek posebnim nagradama potiče taj trud. Tako je nagradu Beseda za skladbu koja cjelokupnim izričajem najbolje promiče taj kraj dobio kantautor Danijel Načinović za Kartulinicu (arr. A. Valenčić), a nagradu Roženice Vesna Voljen Grbac i Vivian Galetta Nežić Ružić za Niš na svojen mistu ni. Mauro Giorgi načinio je najbolji aranžman festivala za skladbu Ljubav ud Smjena generacija koja se ljetos dogodila na MIK– sudbine, tekst pjesme Peza od zlata Marine Valković u jest najvredniji zalog za budućnost i sigurnost da nagrađena je priznanjem Ljubo Pavešić, a najbolji de- ćemo još mnogo godina s toga festivala dobivati vebitant festivala, Splićanka Lidija Bačić, kući se vraća i dre, raspjevane i kvalitetne skladbe. (M.S.) sa Zlatnim mikrofonom za najbolju interpretaciju.

IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Maja Sabolić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747

37. sus ret pjeva kih z borova, 5. i 6. lipnja 2009. u Pore u

NAŠ KANAT JE I DALJE LIP Piše: Sanja Drakulić

NATJEČAJI

OŽIVLJENA SLAVNA PROŠLOST

HIT PODRAVINE — DRAVA

avršen je 17. glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja. Trud marljivih organizatora prepoznalo je i Hrvatsko društvo skladatelja pridruživši se svojim autoritetom kao jedan od suorganizatora festivala te davši poticaj glazbenim manifestacijama i glazbenome stvaralaštvu s područja popularne glazbe. Pobjednička je pjesma (iz prve festivalske večeri prema glasovima publike) Drava autora glazbe i stihova Darka Marića, u aranžmanu Zlatka Potočnika, a u izvedbi Darije Kopričanec i Tamburaškog

NATJEČAJI

je zavidnu karijeru u SAD–u surađujući s najvećima, od Springsteena, Cohena i Richiea Havensa do Pavarottija i Indigo Girls. Davor Tolja osmislio je dvojac Denis & Denis, a stari Bachov suradnik Robert Funčić je s ritam–sekcijom Serdarević–Radetić stvorio Xeniu. Uz prigodne riječi prisjećanja i čestitki, izvorna postava razveselila je prisutne i s desetak minuta žive svirke — mrvicom kvalitetne rock nostalgije koja tako dobro čini. (M.S.)

orkestra HRT–a. Ovogodišnji festival, održan 12. i 13. lipnja u Pitomači, ponudio je 41 novu skladbu izvedenu tijekom dviju festivalskih večeri. Organizatori su najavili da će o pobjedničkoj skladbi iz druge večeri odlučiti statistika slušanosti na radijskim postajama, pa će tako iduće godine prilikom slavlja »punoljetnosti festivala« biti proglašen Hit Podravine i Podravlja za 2009. godinu. (M.S.)

NATJEČAJI

Rođen u Dubrovniku 1936., glazbu je učio u Zadru, a zatim prošao praktičnu školu glazbenika u plesnim i jazz sastavima. Od 1970. do umirovljenja bio je zaposlen u tehničkoj službi Radiotelevizije Zagreb kao stručnjak za glazbenu i prostornu akustiku. Ivan Stamać bio je vodeći hrvatski stručnjak u području akustike. Dobitnik je nekoliko nagrada na međunarodnim sajmovima izuma. Projektirao je pedesetak studija, kazališta i koncertnih dvorana. Najznačajniji je njegov doseg sustav »integrirane akustike« za gradnju tonskih studija. Uz stručni rad Ivan Stamać bio je i glazbenik širokog spektra interesa i velikog znanja, tako da se sve do smrti bavio raznim projektima vezanima uz glazbu. Autor je zapažena ciklusa na Radio Zagrebu pod naslovom Mali leksikon dobroga zvuka. Niz godina obnašao je dužnost urednika edicije Zabavne melodije pri Hrvatskomu društvu skladatelja. Godine 1986. bio je direktor ZagrebFesta. Bavio se i glazbenom publicistikom, a njegovi su tekstovi bili objavljivani u stručnim medijima u zemlji i inozemstvu. Od 1997. bio je dopredsjednik udruženja Audio Engineering Society za južnu Europu. Kao skladatelj dobitnik je brojnih nagrada na festivalima zabavne glazbe, kao i nekoliko strukovnih nagrada. Početkom ove godine dobio je brončanu medalju Audio Engineering Society za doprinos napretku te udruge. Širokoj javnosti, a pogotovo Zadranima, najpoznatiji je kao suautor urbane glazbene instalacije Morske orgulje koja postoji na zadarskoj rivi od 2005., a koju je izradio s arhitektom Nikolom Bašićem. Posljednjih je godina puno truda i vremena uložio u osnivanje državnoga fonoarhiva gdje bi se prikupljala i digitalizirala hrvatska audio baština i povijesne snimke. Realizaciju takve važne ustanove nije doživio. (HDS)

30. godiš njica obja vljivanja pr vog rije kog roc k LP vinila

rvatske rock snage okupile su se 19. lipnja 2009. na brodu Arci Fiumani u riječkoj luci kako bi proslavile punih trideset godina od objavljivanja prvoga riječkog rock LP vinila. Bio je to album prvijenac grupe Vrijeme i zemlja u kojoj su svirali Nenad Bach, Davor Tolja, Marinko Radetić i Joško Serdarević, a koja je tim radom otvorila diskografski put svim ostalim riječkim izvođačima. Za Vrijeme i zemlja tu je prigodu album u CD formatu objavljen u izdanju Scardone i Nenad Bach Music Ltd., a na njegovu se predstavljanju okupilo impresivno društvo prijatelja, glazbenika, kritičara, novinara i gradskih uglednika. Naslovni album Vrijeme i zemlja nije značajan rad samo po kronološkom redu, svi njegovi glazbenici ostali su u glazbenim vodama iznimno mnogo doprinoseći hrvatskoj, pa i svjetskoj sceni. Nenad Bach stvorio

Nedvojbeno je da na Kantu svi zborovi s velikom radošću kantáju ili kako kaže Đeni Dekleva–Radaković, predsjednica Programskoga i Stručnog odbora — omamljuju »ljepotom suzvučja, sklada, ritma i glazbe toliko nam dragog istarskoga niza, satkanoga riječju čakavskog izričaja« izvodeći »umjetnički obrađene ili dorađene zvuke istarskoga težaka, oslikavajući i uljepšavajući svakodnevicu, obogaćujući glazbenu paletu sveukupnog glazbenog izražaja«. Eto, zato je Naš kanat i dalje lip.

NATJEČAJI

Zvuci istarskoga te aka Svi sudionici, dirigenti i pjevači, pijanisti i recitatori 37. susreta pjevačkih zborova Naš kanat je lip svojim uspješnim nastupima zaslužuju pohvalu. Čuli smo nadahnute izvedbe hitova poput Oj Tonina, Pipa, Ča je more, Bokaleta, Baška je malo selo, Škrinja, Ćaće moj, Pulin, Pod Lindaron, Zaspal Pave, Ki to tapa?, Pojmo mi mala na samanj, Istarski tanac br. 1 i drugih, ali i novijih skladbi kao što su Špegalj, Violice, Koza, Tri san para cipela poderal i ostalih. Zapravo se svaki zbor nečim istaknuo. Spomenimo ipak dojmljive, svježe i energične nastupe mlade mješovite vokalne skupine Nešpula iz Pule, mješovitoga pjevačkog zbora

Sokol iz Buzeta, Rondo Histriae iz Pule, Jeke Primorja iz Rijeke i Ivana pl. Zajca iz Zagreba. Nezaboravan, uzvišen i snažan dojam ostavila je Lidija Percan recitirajući pjesmu Koza Mate Balote u istoimenoj praizvedbi Damira Bužlete.

NATJEČAJI

van Stamać, diplomirani inženjer elektrotehnike, skladatelj, akustičar, organizator, član Nadzornog odbora Hrvatskoga društva skladatelja, preminuo je u Zagrebu 20. lipnja 2009. nakon kratke i teške bolesti u 74. godini života.

datelji se mogu obratiti Đeni Dekleva– Radaković na ddekleva@ffpu.hr.

NATJEČAJI

Preminuo Ivan Stamać

Natječaj za skladbe uveden je 1990., a Natječaj za duhovne skladbe 2005. godine. Za detalje (poezija na čakavskomu narječju, narodni napjevi i druga literatura) u vezi aktualnoga Natječaja skla-

Nello Milotti i Nikša Njirić

NATJEČAJI NATJEČAJI

37 godina Kanta Naš kanat je lip, kažu domaćini, i tek sad ulazi u najbolje godine. Sudeći prema brojkama, Kanat je bio najpopularniji sredinom osamdesetih kad je na njemu sudjelovalo oko 1200 pjevača! (Najmanji broj sudionika na Kantu bio je oko 360.) Od sâmog su početka sudjelovali dječji zborovi, a dječjim i omladinskim

zborovima je u vrijeme najveće popularnosti Kanta bila namijenjena posebna koncertna večer. Ipak, o uspjehu ponajviše govori činjenica da je tijekom 37 godina zahvaljujući Kantu nastalo više od 300 praizvedbi hrvatskih skladatelja, nadahnutih intonacijama istarskoga folklora. Predlošci za skladbe redovito su tekstovi na čakavskom. Isprva su to bili pučki tekstovi, potom stihovi poznatih čakavskih pjesnika — Mate Balote, Drage Gervaisa, Davida Kabalina i drugih — a u novije vrijeme upravo za Kanat pišu Miroslav Sinčić, Danijel Načinović, Vlado Pernić, Ivica Pilat, Tomislav Milohanić, Đeni Dekleva–Radaković, Rudolf Ujčić i Zdenka Visković–Vukić. Kanat je praizvedbe tiskao u čak 19 izdanja, od čega su četiri monografska: dva posvećena Slavku Zlatiću, po jedno Josipu Kaplanu i Adalbertu Markoviću. Na njemu su dosad bili zastupljeni mnogi naši skladatelji: Ivan–Matetić Ronjgov, Matko Brajša Rašan, Slavko Zlatić, Josip Kaplan, Nello Milotti, Dušan Prašelj, Emil Cossetto, Boris Papandopulo, Igor Kuljerić, Lovro Županović, Đeni Dekleva–Radaković, Tomislav Uhlik, Branko Starc, Dario Bassanese, Nikša Njirić, Adalbert Marković, Sanja Drakulić, Bruno Krajcar, Branko Okmaca, Damir Bužleta, Ljubomir Kuntarić i drugi.

MILJENKO KLEPAČ

Poticaj stvaranju Naš kanat je lip jest jedinstven susret zborova u Hrvatskoj čije se programske odrednice temelje na tradicijskoj narodnoj glazbi konkretne regije Istre i Kvarnera, odnosno na poticanju njezine evolucije u suvremenoj umjetničkoj zborskoj glazbi. Glazbenu osnovu kanta čini takozvana istarska ljestvica i osobitosti njezine primjene u folkloru čakavskoga govornog područja. Jesu li pokretači Kanta znali da će se kantát tako dugo prebrodivši i krizne trenutke i ratno vrijeme? Srećom, bila je to kvalitetna ideja i polučila je stabilnu potporu sredine. Glavnog je inicijatora Slavka Zlatića prije 37 godina podržao Renato Pernić s Radija Pula i Ante Cukrov, refe-

rent za kulturu koji je sa Zlatićem skupljao narodne napjeve po selima kako bi ih emitirali na radiju. Ideja vodilja bila je očuvanje i promicanje baštine glazbenoga folklora Istre i Kvarnera i novog zborskog stvaralaštva nadahnutog folklorom, pučkim tekstovima ili poezijom na čakavskom narječju, dakako uz sudjelovanje što većeg broja pjevačkih zborova prvenstveno spomenute regije, pa i šire. Na prvomu susretu Naš kanat je lip (samo dječji i zborovi mladeži) pjevane su isključivo skladbe barda istarske ljestvice Ivana Matetića–Ronjgova. Od tada se jednom godišnje u Poreču na Kantu okupljaju istarski zborovi, redoviti predstavnici talijanske manjine, zborovi Primorsko–goranske županije, gosti iz drugih dijelova Hrvatske (zborovi iz Varaždina, Čakovca, Osijeka, Belišća, Zadra, Splita, Zagreba...) te čak i iz inozemstva (dosad iz Slovenije, Austrije i Italije). Svi zajedno pjevaju Krasna zemljo Matka Brajše Rašana na otvorenju i zatvaranju susreta (na zatvaranju se ranije, do 1991. godine, pjevala Slobodo Ivana Matetića–Ronjgova), a na susretu se svaki zbor predstavlja izvodeći nekoliko skladbi.

VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI

Poreču je u Istarskoj sabornici 5. i 6. lipnja održan 37. susret pjevačkih zborova Naš kanat je lip. Ovogodišnji je Kanat obilježio 75. godišnjicu smrti skladatelja Matka Brajše Rašana i 80 godina života Adalberta Markovića, a okupio je 20 zborova, među kojima su Joakim Rakovac (Poreč), Romansa (Buje), Zvon (Dobrinj), Nešpula (Pula), Arpa (Višnjan), Zvijezda Danica (Kraljevica), Matko Brajša Rašan (Pula), Sokol (Buzet), Mendule (Vrsar), Ivan pl. Zajc (Zagreb), Jeka Primorja (Rijeka), Rondo Histriae (Pula) i drugi.

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

SJEĆANJA

SJEĆANJA SJEĆANJA SJEĆANJA SJEĆANJA SJEĆANJA SJEĆANJA SJEĆANJA

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Pu ko otvoreno u ilište Pore objavljuje

NATJEČAJ za skladbe namijenjene amaterskim pjevačkim zborovima 38. susreta pjevačkih zborova Naš kanat je lip koji će se održati u lipnju 2010. godine u Poreču. Uvjeti Natječaja: I. Skladbe trebaju biti utemeljene na značajkama istarsko–primorskoga pučkog melosa (istarskoj ljestvici) i čakavskoj riječi u umjetničkoj obradi na tekst duhovnoga karaktera. II. Dužina jedne skladbe može biti najmanje 3 minute, a najviše 10 minuta. III. Skladbe trebaju biti napisane za mješovite, muške ili ženske zborove te vokalne skupine (a cappella ili uz glasovirsku pratnju). Poželjno je da su dostupne srednjem stupnju amaterskih zborova. IV. Organizator skladateljima dodjeljuje tri novčane nagrade po ocjeni Stručnog prosudbenog odbora uz diplome Naš kanat je lip. V. Nagrađene skladbe bit će tiskane u II. Zbirci duhovnih skladbi Naš kanat je lip 2010. godine, a bit će izvedene na susretu Naš kanat je lip 2010. ili 2011. godine. VI. Skladbe upućene na Natječaj ne smiju biti prethodno izvođene niti objavljene. Autori jamče originalnost prijavljenih djela. U slučaju bilo kakvih sudskih sporova po ovom pitanju, svu odgovornost snosi autor. VII. Organizator Natječaja stječe pravo javnog izvođenja i objavljivanja nagrađenih skladbi bez naknade autorima i izvoditeljima. VIII. Natječaj je otvoren do 30. prosinca 2009. godine. Skladbe se šalju pod šifrom, s osobnim podacima u zatvorenoj omotnici, u tri primjerka notnog materijala i tri primjerka teksta (kompjuterski ispis) na adresu: Pučko otvoreno učilište Poreč Za Natječaj »Kanta« Narodni trg 1, 52440 Poreč

Pobjednik Hrvatski puha ki orkestar Gradska glazba Imotski agencija Novi — Turist. Na Susretu je nastupilo 14 najboljih puhačkih orkestara s nešto manje od 650 glazbenika koje su na županijskim i regionalnim smotrama izdvojili izbornici te puhački orkestar Gersthofer Blasharmoniker, gosti iz Njemačke.

organizaciji Hrvatskoga sabora kulture, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Primorsko–goranske županije, održan je 23. Susret hrvatskih puhačkih orkestara u Novom Vinodolskom 6. i 7. lipnja ove godine. Suorganizaciju su potpisali Grad Novi Vinodolski, Centar za kulturu Novi Vinodolski, Hrvatsko društvo skladatelja — ZAMP, Turističke zajednice Primorsko–goranske županije i Grada Novi Vinodolski, Jadran d.d. Crikvenica, Hoteli Novi d.o.o. Novi Vinodolski te Turistička

VISOKA PRIZNANJA HRVATSKIM GLAZBENICIMA Dobitnici »Nagrade Vladimir Nazor« za glazbu »Nagrada Vladimir Nazor« za životno djelo u području glazbe pripala je Zagrebačkom kvartetu za »neprekinuti rad u 90–godišnjoj povijesti kao i za trajnu afirmaciju komorne, a napose hrvatske glazbe u domovini i u svijetu«. U prvome sastavu iz 1919. muzicirali su Vaclav Huml, Milan Graf, Ladislav Miranov i Umberto Fabbri, a kasnije Stjepan Šulek, Zlatko Topolski, Josip Klima, Ivan Kuzmić, Dragutin Arany, Dušan Stranić, Ante Živković, Zvonimir Pomykalo, Josip Stojanović i mnogi drugi, sve do današnjih članova Gorana Končara, Davora i Hrvoja Philipsa te Martina Jordana. »Tijekom dosadašnjih devet desetljeća... izveli su opsežan repertoar inozemnih i hrvatskih skladatelja. Golem je broj praizvedbi i prvih izvedbi naših autora..., od djela Ivana Mane Jarnovića i Ivana pl. Zajca do suvremenih Milka Kelemena, Anđelka Klobučara, Borisa Papandopula, Igora Kuljerića, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, Dubravka Detonija, Željka i Ivana Brkanovića i drugih.« Tomislav Mužek, prvak opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, dobitnik je godišnje »Nagrade Vladimir Nazor« za izvedbu Fausta u istoimenoj operi Charlesa Gounoda koja je premijerno predstavljena 19. veljače 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je mladi umjetnik »ostvario veliku kreaciju iznimno zahtjevne uloge i pokazao veliki raspon glasovnog i interpretativnog umijeća. Lijepom i toplom bojom glasa s velikom je muzikalnosti oblikovao vokalni dio uloge, dok je glumački imponirao zrelošću i tankoćutnim shvaćanjem lika.« Nagrade su dodijeljene 19. lipnja ove godine na svečanosti u Hrvatskom državnom arhivu.

Dobitnici odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Maruli a Odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, koja dodjeljuje predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić za osobiti doprinos hrvatskoj kulturi i glazbenoj umjetnosti, dobili su Silvije Glojnarić, skladatelj, dirigent i jazz glazbenik, Vinko Glasnović, skladatelj i zborovođa, operni pjevač Ivica Šarić te maestro Berislav Klobučar. Silvije Glojnarić, do umirovljenja šef–dirigent Big Banda Hrvatske radiotelevizije i pokretač njihove stalne koncertne sezone, uz matični je orkestar bio vezan od 1968. godine. Nekadašnji član Zagrebačkog jazz kvarteta i Zagrebačkog jazz kvinteta, u karijeri je, uz mnoge hrvatske glazbenike, surađivao i sa svjetskim jazz legendama. Uz skladateljski rad (također je cijenjeni aranžer) i dirigentsko djelovanje, istaknut je kao autor filmske glazbe (film Lisice Krste Papića). Dobitnik je diskografske nagrade Porin za najbolju jazz izvedbu (2005.), kao i Nagrade Miroslav Sedak Benčić Hrvatskoga društva skladatelja (2003.). Vinko Glasnović, skladatelj i zborovođa, vodio je dvadesetak amaterskih pjevačkih društava (neka od njih je utemeljio) s kojima je ostvario veliki repertoar hrvatske vokalne glazbe. Među njima su zborovi Ivan Goran Kovačić, Ivan Filipović, Kralj Zvonimir i ansambl Chemicae ingeniariae alumni. Na tom području aktivno djeluje više od pola stoljeća. Uz skladateljsko djelovanje, kao i specifično

Programom Susreta obilježena je 95. obljetnica smrti Ivana pl. Zajca i 85. obljetnica rođenja Josipa Jankovića. Orkestre je ocjenjivalo stručno povjerenstvo u sastavu: Mladen Tarbuk (predsjednik), Miro Saje (Slovenija) i Šime Vulelija, te odlučilo da je najuspješniji orkestar 23. Susreta hrvatskih puhačkih orkestara Hrvatski puhački orkestar Gradska glazba Imotski, za što je osvojio tenor saksofon s koferom Yamaha YTS–275. Drugu nagradu, kovani set činela za bubanj Istanbul Mehemt, osvojila je Gradska glazba Trenkovi panduri iz Požege, dok je treću nagradu, set udaraljki Tycoon, osvojila Limena glazba Lepoglava, a četvrtu, kofer za tenor saksofon Gator GL, dobio je Gradski puhački orkestar Križevci. Spomenute je instrumente dodijelio ekskluzivni sponzor ovogodišnjega Susreta, EURO–UNIT Yamaha Music Hrvatska. (Hrvatski sabor kulture)

pedagoško i umjetničko vođenje amaterskih zborova, sakupljač je i obrađivač narodnih napjeva te orguljaš. Bas Ivica Šarić, čija se karijera nakon Sarajeva s uspjehom nastavila na hrvatskoj opernoj sceni, nakon koncertne izvedbe Zajčeva Mislava ostvario je cijeli niz uloga, među kojima su značajna tumačenja Gotovčevih junaka u Eri s onoga svijeta i Mili Gojsalića, Nikoli Šubiću Zrinjskom I. Zajca te Banu Legetu i Porinu V. Lisinskog. Uz to, pjevao je velike basovske likove u Verdijevim, Rossinijevim i drugim operama talijanskog repertoara, a vrhunac predstavlja njegov Gremin u Evgeniju Onjeginu i Boris Godunov, »želja svakoga basa cjelovite umjetničke osobnosti«. Dirigent Berislav Klobučar, učenik Lovre Matačića, do stalnog angažmana u Bečkoj državnoj operi 1953., kada napušta Hrvatsku i počinje graditi veliku međunarodnu karijeru, u Zagrebu je praizveo niz antologijskih opernih ostvarenja poput Ekvinocija Ivana Brkanovića. Uz Bečku državnu operu bio je vezan gotovo četiri desetljeća ravnajući s više od tisuću izvedbi 56 opernih djela. Djelovao je, između ostaloga, kao direktor i dirigent Kraljevske opere u Stockholmu. Veliki tumač R. Wagnera (Opera Metropolitan, Festival u Bayreuthu), J. Brahmsa, R. Straussa i A. Brucknera, u domovini je nakon izbivanja od pola stoljeća prvi put gostovao na koncertu posvećenom uspomeni na L. Matačića (2004.). U 2009. proslavlja 85 godina života. (S.R.)

APOKSIOMENI I KUNE U RIZNICAMA GLAZBENIKA Primorsko–goranska županija podijelila je novčana priznanja i kristalne skulpture zaslužnim djelatnicima u kulturi za postignuća na državnoj i međunarodnoj razini u 2008. godini. Na prijemu u opatijskoj Vili Angiolini održanom 17. lipnja, župan Zlatko Komadina uručio je 33l tisuću kuna dvanaestorici dobitnika, od čega je njih jedanaestoro nagrađeno Porinom za proteklu godinu: Marko Tolja, Neno Belan, Ivan Popeskić, Neno Belan & Fiumensi, Marko Pandurević, Elvis Stanić te muške klape Kastav, Fortunal i Nevera i ženska klapa Luka. Priznanje Status ‘08. uručeno je Darku Jurkoviću Charlieu, Henryju Radanoviću i Marku Lazariću. Kristalne kipiće Apoksiomena za uspješnost na međunarodnoj razini primili su Vokalna skupina Rivers, ženska klapa Kastav i Igor Karlić. Lijep rezultat na ponos je agilnoj Hrvatskoj glazbenoj uniji Primorsko–goranske županije, Podružnici 3 Rijeka. (M.S.)

NAGRADE PASIONSKE BAŠTINE 2009. U Hrvatskom kulturnom društvu Napredak 9. lipnja dodijeljene su nagrade za glazbena djela prijavljena na 5. trijenalni Natječaj za skladbu nadahnutu pasionskim sadržajima koji je raspisala Pasionska baština za 2009. godinu. Ocjenjivački sud u sastavu: Mladen Tarbuk, Miroslav Martinjak i Anđelko Igrec, odlučio je nagrade dodijeliti trojici skladatelja — mladom istarskom autoru Marku Ritoši za skladbu Oče san — O ča san, Josipu Magdiću za kantatu Golgota za djevojački zbor i gudački kvartet, te Zoranu Novačiću za Stabat mater za gudački kvartet i dva soprana, praizvedenu u okviru Pasionske baštine (29. ožujka, koncert Zagrebačkoga kvarteta). (B.P.K.)

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

NAGRADE i PRIZNANJA NAGRADE i PRIZNANJA NAGRADE i PRIZNANJA NAGRADE i PRIZNANJA NAGRADE i PRIZNANJA

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

23 . S us ret hr vats kih puha kih orkestara

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Za vrš nica sezone S alona O i

Ve er praizvedbi hrvatskih skladatelja Piše: Snježana Miklaušić–Ćeran

jedan praizvedbi djela hrvatskih skladatelja koji je započeo u petak, 29. svibnja, na koncertu Trija Orlando praizvedbom skladbe Rotatoria Viktorije Čop, nastavio se s dvije praizvedbe na koncertu Gudačkoga kvarteta Rucner, a završio u Salonu Očić na osmom, posljednjemu kućnom koncertu sezone 2008./2009. u organizaciji Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan. Muzicirao je neobičan komorni sastav: dvije flaute, vibrafon i kontrabas, za koji su hrvatski skladatelji napisali četiri nove skladbe o čijem daljnjem opstanku na glazbenome nebu možemo tek pretpostavljati na temelju odjeka kod publike u Salonu Očić. Flautu su svirali Dani Bošnjak (umjesto na početku sezone najavljena Renata Penezić) i Ana Benić (učenica Danija Bošnjaka u srednjoj školi i studentica Renate Penezić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu). Na vibrafonu se predstavio Marko Mihajlović, a na kontrabasu Dubravko Palanović. Nije bilo jednostavno osmisliti skladbe za neobičan sastav kojemu prema razmišljanjima skladateljice Olje Jelaska, koja se javila iz Splita gdje je u izravnom radijskom prijenosu pratila praizvedbu svoje skladbe Korona mjeseca, nedostaje srednji zvukovni registar. U nazivu skladbe Srećka Bradića Air krije se kratica za izraz Amour, imagination et reve (Ljubav, mašta i san) u kojoj je u umjerenome tempu mozaički nanizao cjeline predstavljene s dvije flaute (i povremeno piccolom), vibrafonom i kontrabasom u harmonijskome okviru proširene tonalitetnosti. Treću praizvedbu, dvanaestu po redu na kućnim koncertima u Salonu Očić, potpisao je doajen hrvatske popularne glazbe i jazza, Miljenko Prohaska. Njegova je namjera bila, kako je rekao u obraćanju publici, napisati skladbu koja će pronaći svoje slušateljstvo. Tako je za dvije flaute, vibrafon i kontrabas napisao Rondo a’lla rondo slijedeći načela višekratnoga nizanja jedne teme koje povezuju kratki mostovi. Pijevnu temu donose flaute u paralelnim pomacima iznad basa i akordičke pratnje u vibrafonu. Četvrta praizvedba te večeri i četvrta skladba svojevrsnoga ciklusa koji skladatelj Berislav Šipuš posvećuje pomalo komičnome liku detektiva Dicka Tracyja, predstavljenom 30–ih godina prošloga stoljeća, nosi naziv Dick Tracy and the Mistery of the Garden of Love (Dick Tracy i misterij vrta ljubavi). Formalno dvodijelna skladba trebala je doživjeti praizvedbu u vrtu Salona Očić što je onemogućilo loše vrijeme, pa je na početku skladbe dosta glasni detektiv nestao na kraju drugoga dijela u temi vibrafona koja se više puta ponavlja i kao da završava pitanjem: »Kakav je nastavak Šipuševe skladateljske priče i za koji sastav?« Dani Bošnjak, Ana Benić, Marko Manojlović i Dubravko Palanović potvrdili su se kao vrsni solisti dorasli postavljenim zahtjevima skladbi, pa pretpostavljamo da će ovo bogato hrvatsko skladateljsko pismo pronaći put do publike.

Dani Bošnjak i Dubravko Palanović

Trio Orlando praizveo skladbu Rotatoria Viktorije Čop

rio Orlando, jedan od najdugovječnijih hrvatskih komornih sastava, održao je koncert u Zlatnoj dvorani 29. svibnja u okviru Dana otvorenih vrata Hrvatskoga instituta za povijest. Pijanist Vladimir Krpan, violinist Tonko Ninić i violončelist Andrej Petrač tom su prigodom uz klavirska trija Josepha Haydna i Felixa Bartholdyja Mendelssohna nastavili s prošlogodišnjom praksom praizvedbi skladbi suvremenih hrvatskih autora. Nakon Frane Đurovića, Krešimira Seletkovića i Vjekoslava Nježića, skladbu Rotatoria za violinu, violončelo i klavir napisala je Viktorija Čop 2009. na poticaj Trija Orlando. Skladateljica, prema vlastitim riječima, u svojemu ostvarenju promišlja o tijeku i nastanku skladbe uspoređujući ga s mikroskopski vidljivim životinjama koje žive u vodi, latinskoga naziva Rotatoria, na koje je naišla u članku s područja zoologije. Inspirirana njihovim načinom održavanja vrste, što čine obnavljajući gene preuzimanjem DNK drugih organizama, Viktorija Čop »preslikala« je taj primjer iz prirode u skladateljski opus propitujući u kolikoj mjeri skladatelj višestruko koristi ideje iz ili unutar postojećih skladbi te na koji način iz njih nastaju nove zamisli i kontekst. (B.P.K.) Viktorija Čop

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Djelo koje osvaja snagom glazbenih iskaza Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Pijanističko– pjesnički recital Ivane Marije Vidović u Zadru ijanistica Ivana Marija Vidović održala je 30. svibnja pijanističko–pjesnički recital u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru u okviru projekta Dolazak u baštinu — Slika kao hermetična ikona Novog doba, koji je održan u organizaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru. Nakon skladbi Frédérica Chopina, Franza Liszta i Isaaca Albeniza koje je izvela u prvome dijelu zadarskoga recitala, dubrovačka je pijanistica drugi dio večeri posvetila Dori Pejačević. Svoju pjesničku zbirku naslovila je prema ciklusu klavirskih skladbi Život cvijeća, op. 19 Dore Pejačević, jednom od njezinih najpopularnijih i najizvođenijih ostvarenja. Zbirku su predstavile studentice Sveučilišta u Zadru, Vedrana Ivčić, Kristina Grbin i Maja Balić, a Visibabi, Ljubici, Đurđici, Potočnici, Ruži, Crvenom karanfilu, Ljiljanu i Krizantemi Ivana Marija Vidović dodala je i pjesmu Dora, iskazavši tako zasluženo poštovanje prema najvećoj hrvatskoj skladateljici. (B.P.K.)

PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI

Više od 120 opusa Danas je Davor Bobić (1968.) nedvojbeno jedan od najizvođenijih hrvatskih skladatelja i ne samo svoje generacije, a dosad skladanih više od 120 opusa rječito govore o izuzetno agilnoj stvaralačkoj aktivnosti koja uključuje najrazličitije glazbene oblike. Bobić je obuhvatno obrazovanje stekao na istaknutomu Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu, učilištu koje je nadogradnjom glazbene nadarenosti pridalo veliku energiju i sigurnost skladateljskog rada. Tu energiju potvrđuje Bobić i kao voditelj jedinstvene klase za kompoziciju na varaždinskoj Glazbenoj školi, pionirsku mogućnost pruženu polaznicima Škole od najmlađe do srednjoškolske dobi za stjecanje iskustava u skladateljstvu, zatim kao izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku te itekako važnim angažmanom zadnjih godina na funkciji ravnatelja Varaždinskih baroknih večeri. Dosad osvojena priznanja i nagrade uvijek su dobrodošla potvrda kojom njegovo stvaralaštvo nailazi na odjeke u stručnoj i društvenoj javnosti. Tu svakako valja istaknuti prestižnu Nagradu Boris Papandopulo Hrvatskoga društva skladatelja čiji je Bobić dobitnik u 2008. godini.

Glazba u prostranstvima duhovnosti Kako je, prema riječima skladatelja, veliki prorok Izaija svojim dalekovidnim naviještanjem bio poseban poticaj i izazov, libretist Narcis Grabar izuzetnom je intuicijom spajanja Izajinih poruka iz Staroga zavjeta s novozavjetnim tekstovima evanđelista koji su prenijeli Kristove riječi sastavio predložak koji je Bobiću poslužio za glazbeno oblikovanje. Tako je oratorij sazdan u tri dijela: u prvomu progovara Izaija, čiji tekst na hrvatskomu

Doista je šteta da ove zahtjevne pripreme za novo djelo i uspjeli rezultat izvedbe nisu mogli biti predstavljeni i zagrebačkoj publici u okviru Muzičkoga biennala Zagreb koji je upravo bio u tijeku.

glazbala koja se oglašavaju s bočnih prozora katedralne lađe, nabujalost Bobićeve glazbe prolazi naglašenom samosvojnošću priklanjanja zvukovno plemenitome i lijepome kroz različite ugođaje trajno nazočne komunikativnosti i dramaturške razložnosti. Na osnovi harmonijskoga jezika koji gustoćom zbivanja ispunjava potencijal simfonijskog orkestra protiču progresije čija je suvremenost zvučanja u bogatstvu boja nepobitna, ali nisu u potpunosti napušteni tonalitetni odnosi i trajna veza s kanonima glazbenih uzora i nerijetko prepoznatljiva idioma velikih ruskih simfoničara 20. stoljeća. Osobito pak valja istaknuti Bobićevo znalačko postupanje s ljudskim glasom. Bilo da je riječ o solističkim ulomcima mezzosoprana i baritona, bilo da je prednost dana sastavu mješovitog zbora,

jeziku donosi narator, dok na starohebrejskom proročanske riječi trajnom ekspresijom iznosi mješoviti zbor, u drugomu dijelu narator donosi Kristove riječi, koje na aramejskom pjeva bariton, a zbor na starogrčkom iznosi novozavjetnu zbilju svih onih koji su u negativnom kontekstu optuživali Spasitelja (farizeji), da bi se u trećemu dijelu vratile riječi proroka koji je nekoliko stoljeća prije Solisti, tri osječka zbora i Panonska ﬁlharmonija iz Pečuha u Varaždinskoj katedrali Kristova rođenja navijestio njegovu muku i smrt na križu kao jedinu istinu čovjekova Bobić s pouzdanom mjerom razgovijetnosti uglazspasenja i otkupljenja. Kroz opsežnih dvadeseti- bljuje tekstove i instinktom sveprisutne muzikalsedam brojeva slušatelj je uveden u sadržaje koje nosti daje interpretima mogućnosti za nadahnute iznose naratori, sve do posljednjega broja zborsko- melodijske proplamsaje. Horizontalno i vertikalno ga slavlja i tekstova Otkrivenja koje slavi i časti moć razlaganje glazbene tematike susreće se u punini Gospodinovu. Suradnici za izgovor starih jezika sonornosti kojom skladatelj trajno podcrtava tekstovnu dramatiku i njezinoj logici imanentne usbili su dr. sc. Dragutin Matak i Abigail Rahel. pone i smiraje napetosti. U tom su slijedu osobito dojmljivi klimaks i kadenca dvanaestoga broja PjeDrevna hebrejska glazbala vajte Jahvi pjesmu novu za mezzosopran i zbor, a Sadržajno tako bremeniti tekstovni predložak nakon umirenja Velikosvećeničke molitve, poetskim pobudio je kod skladatelja izuzetno inspiriranu, intenzitetom djeluje zborska Golgota (vokaliza na osobno proživljenu glazbu. Od prvih prodor- koral Joach. Magdeburg 1571, Von Gott will ich nih tonova šofara, drevnih hebrejskih puhačkih nicht lassen, J. S. Bach, broj 17), nakon koje slijedi

nastup Dječjeg zbora, još jedno impresivno mjesto snažne duhovnosti. Vrsni izvo a ki korpus Izvedba Bobićeva oratorija Izaija okupila je Panonsku ﬁlharmoniju iz Pečuha, Akademski pjevački zbor Umjetničke akademije Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Dječji zbor Brevis i Vokalni ansambl Brevis iz Osijeka (vrsna priprema zborova Antoaneta Radočaj–Jerković), mađarsku mezzosopranisticu Andreu Meláth, hrvatskoga baritona Berislava Jerkovića i dva glumca–naratora, Darka Milasa i Hrvoja Seršića, a sve pod pažljivim i angažiranim vodstvom mađarskoga dirigenta Zsolta Hamara. Njihove su dobro pripremljene

interpretacije potvrđivale vidno povjerenje u izvrsnost glazbe i očito uživanje u izvođenju djela čije ustrojstvo, kao što je već istaknuto, trajno vodi brigu o spontanoj komunikaciji sa slušateljima. A upravo je to osjetila i varaždinska publika koja je pravim ovacijama, dugotrajnim pljeskom i povicima odobravanja ispratila sve izvođače ove velebne glazbene freske. Doista je šteta da ove zahtjevne pripreme za novo djelo i uspjeli rezultat izvedbe nisu mogli biti predstavljeni i zagrebačkoj publici u okviru Muzičkoga biennala Zagreb koji je upravo bio u tijeku.

Ivana Bili i Vanja Kuljeri u Hr vats kom glaz benom za vodu 23 . lipnja 2009.

Plesno, pijevno i lirsko Piše: Ana Vidić

ciklusu Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici, koji organizira Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika u Hrvatskomu glazbenom zavodu, u utorak, 23. lipnja, nastupila je naša istaknuta udaraljkašica Ivana Bilić u suradnji s pijanisticom Vanjom Kuljerić. Brojna diskografska izdanja, niz zapaženih solističkih, orkestralnih i komornih nastupa u zemlji i inozemstvu, pojavljivanja na uglednim hrvatskim i svjetskim festivalima, nagrade i priznanja, autorski rad u svojstvu aranžiranja skladbi za udaraljke, ali i pisanja vlastitih skladbi objavljenih i u inozemstvu, mjesto predavača na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, održavanje brojnih majstorskih tečajeva i seminara te naposljetku i vlastita linija palica predstavljenih prošle godine u Frankfurtu, čine Ivanu Ivana Bilić Bilić u našim okvirima jedinstvenom i utjecajnom glazbenicom, uvelike zaslužnom za promicanje i popularizaciju udaraljkaških instrumenata i literature za njih. Iz golema korpusa udaraljki na kojima svira Ivana Bilić je za večer u Hrvatskomu glazbenom zavodu izabrala marimbu, pruživši malobrojnoj, ali raspoloženoj publici sjajan doživljaj niza novijih skladbi inozemnih autora, među kojima su i pretpremijerno izvedeni uratci predviđeni za predstavljanje na američkom Zeltsman Marimba Festivalu u Wisconsinu početkom srpnja. Prethodio im je Preludij u c–molu, BWV 999 Johanna Sebastiana Bacha u novonastaloj verziji za marimbu, na koji je Ivana Bilić odsvirala i vlastite, vješto kombinirane Improvizacije.

Drugi dio te koncertne večeri pripao je pak hrvatskomu stvaralaštvu i to najprije njezinu vlastitu: Souvenir from Mexico kratka je skladba za solo marimbu nastala 2005. prigodom autoričina sudjelovanja na Festivalu marimbi u meksičkoj pokrajini Chiapas, pa

DAVOR HRVOJ

akon ovacija koje je povodom praizvedbe u Pečuhu 18. travnja doživio oratorij u tri dijela Izaija Davora Bobića, u Katedrali grada koji će u 2010. godini nositi ugledni naslov Europskoga grada kulture i čija je narudžba u osnovi nastanka djela, novo i u svim značajkama monumentalno skladateljsko ostvarenje imali su priliku upoznati i Osječani 19. travnja u Konkatedrali sv. Petra i Pavla. Treća u tom slijedu slavodobitnih izvedaba održana je 20. travnja u Katedrali u Varaždinu, Bobićevu rodnom gradu, pred publikom koja je do posljednjega mjesta popunila duhovni prostor toga prelijepog baroknoga zdanja. I odmah na početku valja reći da je varaždinska Katedrala izvedbom, u kojoj su sudjelovale stotine glazbenika, pjevača i instrumentalista, velikoga vokalno–instrumentalnog sastava te večeri bila mjesto događanja koje glazbenom snagom i porukom odgovara osobitim svečanostima čija zvukovnost i misao vodilja slušatelja ne može niti u jednom trenutku ostaviti ravnodušnim. Naime, nepobitno je duhovno pobratimstvo suvremenoga skladatelja s velebnim uzorima iz svjetske glazbene baštine u kojima odabrani tekstovni predlošci i cjelokupno ustrojstvo partiture vehementnošću izričaja ostvaruju glazbu kao ljudski poklon pred veličinom misterija Stvaratelja svijeta i njegovog Otkupitelja poput proslavljenih oratorija baroknoga razdoblja.

PRIKAZI

VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI

PRAIZVEDBE

Praiz vedba oratorija Izaija Da vora Bobi a u Pe uhu, Osijeku i Vara dinu

stoga i nosi snažan pečat tamošnjega narodnog melosa koji je nadahnutom interpretacijom i osebujnostima zvuka marimbe dobio posebnu dimenziju. Za kraj, kao svojevrsna posebnost večeri, Ivani Bilić pridružila se na pozornici majka, pijanistica Vanja Kuljerić, kao pratnja u izvedbi Koncerta za ksilofon i gudače Borisa Papandopula, dakako tom prigodom u nešto izmijenjenoj verziji. Jedinstveno djelo domaće literature, nastalo 1983., koje nemamo priliku često slušati na koncertnim repertoarima, glazbenice su oživjele znalačkom i uigranom suradnjom. Upečatljivo plesno, pijevno i lirsko kretanje kroz četiri stavka Koncerta svoju je krunu dobilo u energičnoj i poletnoj završnici u kojoj je solistički instrument Ivane Bilić došao do punog izražaja ekspresivnih mogućnosti.

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Glazbene radosti u poticajnom ambijentu Piše: dr. sc. Zdenka Weber tucijama podijeljena priznanja, a tada su svi uzvanici i brojni domaćini prešli u Crkvu sv. Vida, Modesta i

OBLJETNICE

nja. A doista, riječ je potrebi istraživanja i sakupljanja građe koja će akribijskom obradom osmisliti biografiju koja je uzeta na razmatranje. Taj veliki, na raspršenim izvorima izrađeni zadatak ispisivanja monografije o grožnjanČetrdeset godina od osnivanja skim glazbenim Kulturnoga centra u Grožnjanu zbivanjima izradila obilježeno je 12. lipnja ove godine je muzikologinja svečanom sjednicom u grožnjanskoj Marijana Pintar koncertnoj dvorani projekcijom filma kojoj odmah na početku, a u povoGrožnjan — San sjećanja autora du svečane promoZvonka Ilijića, koncertima Kvarteta cije njezine knjige Edina Karamazova i HGM Jazz pod naslovom Meorkestra Zagreb te predstavljanjem đunarodni kulturni monografije Marijane Pintar. centar Hrvatske glazbene mladeži 1969. — 2009., valja od srca čestiKrešencija kako bi poslušali tati i zahvaliti da je tako suvislo, tako koncert na kojemu je nastu- angažirano i vjerodostojno obradila dopio Kvartet Edina Karama- ista nepreglednu građu iz protekla četiri zova. Članovi gitarističkoga desetljeća. O tim je značajkama ove naKvarteta, utemeljitelj i vodi- dasve vrijedne knjige govorila i promotelj Edin Karamazov, Darko torica Erika Krpan. A Marijana Pintar Pelužan, Tomislav Ribičić opisala je Grožnjan i Glazbenu mladež, i Srdjan Berdović, izveli su objasnila zašto baš Grožnjan, podastrla djela L. Browera, J. S. Bacha, podatke o povezanosti Kulturnoga cen12. lipnja ove godine. Svečana sjedni- sadašnjega predsjednika HGM–a, Be- A. Pärta i C. Domeniconija razgalivši tra s Grožnjanom i Istrom, protumačila ca održana je u Koncertnoj dvorani, rislava Šipuša, koji je rekao da je »Gro- slušatelje svojim preciznim i nadahnu- proces osnivanja, rada i upravljanja Kula okupili su se brojni nekadašnji i da- žnjan grad utopije i snova, ozvučena i tim muziciranjem. A Općina Grožnjan turnim centrom, te velikom točnošću našnji aktivisti i djelatnici Kulturnoga oslikana tišina, jedinstveni spoj glaz- priredila je za posjetitelje nadasve uku- iznijela programe Centra u svim vidocentra koji od 1992. godine samostalno be, prostora i mjesta kojemu se svatko sne i obilne delicije, što je u svečarskom vima glazbenih tečajeva, onako kako su vodi Hrvatska glazbena mladež. Pro- rado vraća.« Uzvanike su pozdravili i raspoloženju potaklo još dugo druženje oni po godinama bili organizirani. Više županijski pročelnik za kulturu na domjenku ispred lijepe renesansne od 1.200 navedenih osoba u Kazalu Vladimir Torbica, Tilmann Boe- gradske lođe. U večernjim je satima na imena nepregledno su ljudsko bogatttcher, direktor Svjetskoga mjesta pozornici grožnjanskoga Balvan cityja, stvo koje je svakog ljeta oplemenjivalo »Gradić na vršiću«, to glazbeno susreta iz njemačkoga grada We- omiljenoga okupljališta na otvorenom, glazbena iskustva mladih naraštaja, susretište mladih, kako je ikersheima, posebni gost Blaško nastupio HGM Jazz orkestar Zagreb, svojim nesebičnim predanjem doprinovišegodišnja predsjednica Hrvatske Smilevski, glavni tajnik Među- koji od 2002. godine vodi iskusni au- silo razvoju i osmišljavanju djelatnosti narodne organizacije glazbene strijski profesor Sigi Feigl i koji je svo- Kulturnoga centra i ispisivalo njegovu glazbene mladeži, mr. sc. Naima mladeži sa sjedištem u Bruxe- jim ciklusom u Zagrebu dobro poznat biografiju kao jedinstveno mjesto glazBalić, inspirirano nazvala Grožnjan, llesu te Srećko Šestan, ravnatelj ljubiteljima jazza. Ukratko, proslava 40. benih radosti. trajno privlači tisuće mladih Uprave za izvedbene umjetnosti obljetnice Međunarodnoga kulturnog glazbenika, dramskih umjetnika, centra Hrvatske Polo eni ispit postojanosti plesača i glazbenih animatora... glazbene mlaGrožnjanski projekt, to izuzetno učideži u Grožnjalište prvenstveno mladih glazbenih nu protekla je, umjetnika, mjesto profesionalnih i iako zapravo u ljudskih susreta, pogodnost za učenje i jekcija filma Grožnjan — San sjećanja relativno skrosazrijevanje, urezano je u sjećanja tisuća autora Zvonka Ilijića, iako za prigodu mnim okvirima, polaznika tečajeva, a grožnjansko ljeto proslave ponešto predugog, podsjetila je na zadovoljstvo poticalo je i povratke i onda kada se iz na bitne značajke djelatnosti i na majsvih nazočnih, statusa učenika prelazilo u uloge prestorske seminare, konkretno na semiupozorivši i davača i voditelja seminara. Valja nanar za udaraljke koji u Grožnjanu vodi ovom prigodom pomenuti da je 2004. upravo Grožnjan Igor Lešnik. Tim je filmom također na posebne ljebio odabran za mjesto održavanja 59. bio prikazan osnovni cilj grožnjanskoga pote druženja s Svjetskog kongresa i Generalne skupprojekta, a to je »stvaranje kontinuiraglazbom u amštine JMI–a, a rezolucijom Generalne noga međunarodnog umjetničkog cenbijentima čija je skupštine JMI–a 2005. godine Kultra otvorenog mladima iz svih krajeva prikladnost za turni je centar dobio status Svjetskoga svijeta s mogućnošću susreta, razmjena umjetničke sucentra susreta glazbene mladeži — JMI ideja i iskustava te učenja.« Pojam ljetsrete već odavno World Meeting Center (zajedno s cennih glazbenih kampova osmislila je potvrđena. trom Glazbene mladeži Njemačke u Međunarodna glazbena mladež, JeuWeikersheimu), te je time ponovno ponesses Musicales International (JMI), Monografija stao projekt međunarodne organizacije UNESCO–ova kulturna organizacija Marijana Pintar predstavlja svoj rad na Monografiji Marijane glazbene mladeži. mladih, s kojom je u suradnji i groPintar žnjanski Međunarodni kulturni centar Izuzetno je obogaćujuće, a svima nama muzičke omladine bio vođen sve dok i audiovizualne djelatnosti Ministar- Monografije koje obuhvaćaju život i koji smo i osobno sudjelovali nadasve organizaciju nije preuzela Hrvatska stva kulture, koji je uz čestitke najavio sadržaje, trajanje na određenom pro- zanimljivo, čitanje monografije M. Pini daljnju financijsku potporu najvažnije storu i vremenu pojedinačnih ljudskih tar. Stoga i završimo njezinim riječima: glazbena mladež (HGM). hrvatske institucije za kulturu. Doista, pregnuća ili pak sadržajno osmišljenih »Mjera od 40 godina rada govori o »polofinancijske potpore nikada dosta. Po- manifestacija, izvori su neophodnih po- ženom ispitu« postojanosti, odnosno pokaGrad utopije i snova dataka koji ta trajanja dokumentacijski Kao što i priliči svečanoj proslavi važne znato je da su subvencije koje HGM podastiru, tumače i na jednom mjestu zuje da projekt i njegova ideja nisu kratkodobiva za grožnjanski projekt trajno obljetnice, za govornicom se izmijenio predaju na valorizaciju budućim poko- ga daha, te da dostignuća i kontinuitet nisu niz govornika. Među njima je osobito premale, jer valja kontinuirano obnav- ljenjima. Ukratko rečeno, monografije slučajni. Stoga takva godišnjica za jednu dojmljiv bio načelnik Grožnjana, grada ljati zgrade u kojima stanuju polaznici su povjesnice u kojima nalazimo obra- kulturnu organizaciju neprofitabilnog kakoji od 1993. godine ima status općine. seminara, poboljšavati uvjete u radnim đenu arhivsku građu, otkrivamo zako- raktera kakva je Glazbena mladež i njezin Gospodin Rino Duniš potvrdio je da je prostorima u kojima mladi glazbenici nitosti razvojnih tijekova pojedinačnih Kulturni centar u Grožnjanu, a koja je do 40 godina djelovanja Kulturnoga centra vježbaju, osiguravati svu logističku po- biografija, bilo osobnih bilo grupnih, te sada već uspjela prebroditi mnoge promjeu Grožnjanu ostavilo neizbrisivi trag i moć koja prati rad Kulturnoga centra. iz njih iščitavamo odnose koji su znako- ne »vanjskih okolnosti«, ima tim veći znada malobrojni stalni žitelji grada mlade A sve su to znatna sredstva i HGM je viti za određeni prostor i vrijeme. Stoga čaj.« Dakako, značaj Kulturnoga centra glazbenike trajno prihvaćaju sa simpati- upućen na lokalne, županijske i državne je jedan od najvažnijih čimbenika koji u Grožnjanu nepobitno je i u svjetskim jama. Također je zahvalio Istarskoj žu- izvore, kao i na traženje sponzora kako potvrđuje povijesnu važnost pojedine razmjerima velik i priznat, a već će i paniji, Gradu Zagrebu i Ministarstvu bi bili omogućeni svi neophodni uvjeti biografije (opet ćemo reći pojedinačne ovoga ljeta gradićem u Istri zazvučati kulture Republike Hrvatske na novča- za nesmetano djelovanje. ili grupne) trenutak kada sazrije potreba dobro ugođeni instrumenti polaznika noj potpori te je najavio da će Općina za ispisivanjem monografske publikaci- čiji se životni putovi usmjeravaju prema i dalje iz svojega proračuna izdvajati Dva koncerta je koja će obuhvatiti sve relevantne po- glazbi kao nadasve plemenitu životnom 20 posto za Kulturni centar. Osobito U nastavku svečane sjednice bila su datke odabranoga predmeta istraživa- pozivu. nadahnut i emotivan bio je pozdrav osobito zaslužnim pojedincima i instiV. MARIN

OBLJETNICE

40. obljetnica M e unarodnoga kulturnog centra Hr vats ke glaz bene mlade i u Gro njanu, 1969. — 2009.

Kvartet Edina Karamazova

spavanost srednjovjekovnog istarskoga gradića Grožnjana prvo su 1965. godine, na poticaj kipara Aleksandra Rukavine, prekinuli likovni umjetnici iz Hrvatske i Slovenije uselivši se u trošne i zapuštene kuće, a svojim galerijama osmislili su ambijentalne perspektive Grada umjetnika. Grožnjan je Gradom umjetnika proglašen još iste godine i otada velik broj galerija s umjetničkim djelima i proizvodima primijenjenih umjetnosti privlači pažnju prolaznika. Kada su 1969. predstavnici tadašnje Muzičke omladine Hrvatske, u okviru Muzičke omladine Jugoslavije, pohodili Grožnjan i u njemu odlučili osnovati Međunarodni kulturni centar Muzičke omladine, bila je prekinuta i tišina gradića jer su u njegovoj sredini zazvučali glazbeni instrumenti mladih koji su počeli dolaziti iz mnogih svjetskih središta. Neposredni poticaj za odabir upravo Grožnjana kao grada glazbe došao je od Eugena Frankovića, tadašnjega istraživača u Institutu za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i stručnjaka za urbanizam. Ubrzo se pokazalo da je učinjen izvrstan izbor i da »gradić na vršiću«, to glazbeno susretište mladih, kako je višegodišnja predsjednica Hrvatske glazbene mladeži, mr. sc. Naima Balić, inspirirano nazvala Grožnjan, trajno privlači tisuće mladih glazbenika, dramskih umjetnika, plesača, glazbenih animatora i drugih, te da u toj privlačnosti nema zastoja, niti u godinama Domovinskoga rata kada je Hrvatska kao napadnuta država u svijetu slovila kao opasno područje. Procijenjeno je naime da je u Grožnjanu boravilo više od 22.000 mladih iz oko 90 država svijeta, a danas u novim uvjetima nezavisne hrvatske države, u miru koji pogoduje bavljenju svim umjetnostima, te se brojke kontinuirano povećavaju. Skromna, ali znakovita proslava Kako je prošlo već 40 godina od osnivanja Kulturnoga centra u Grožnjanu, trebalo je obilježiti tu značajnu obljetnicu, što je učinjeno

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Peti instrument – obljetnička premijera Piše: Sanja Drakulić

rideseta obljetnica umjetničkog rada Svebora Sečaka, prvaka baleta zagrebačkoga HNK, i petnaesta obljetnica Baletne trupe Croatia obilježena je 30. lipnja pred prepunom dvoranom umjetnikova matičnoga kazališta. Svečana baletna večer sastojala se od tri dijela. Svoje plesno umijeće i osobnosti pokazali su solisti i članovi Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu koje je u prva dva dijela večeri uživo pratio Gudački kvartet Rucner — Kvartet Zagrebačke ﬁlharmonije; u skladbi Dietro pjevala je sopranistica Davorka Horvat, a Svebor Sečak predstavio se kao režiser i kao koreograf.

rada, ali tako da ih ne srušim, već da sačuvam tanku i poroznu liniju koja dijeli/spaja suvremeni balet i suvremeni ples, nastojeći oformiti svoj individualni koreografski izraz. Nekoliko zadanih pokreta ponavlja se u različitim kontekstima kako bi se preispitala njihova metakinetička svojstva u različitim okolnostima. U djelu Dietro, kao što skladatelj stavlja glas soprana »dietro«, odnosno

završnom dijelu večeri. U ovom remek–djelu koreografa Davida Lichinea pojavljuju se svi ključni dijelovi velikih klasičnih baleta (ansambl plesovi, plesovi u dvoje, muške i ženske solo dionice, karakterne uloge i slično). Publika je s oduševljenjem pozdravila sva tri dijela večeri. Prve čestitke uputili su mr. sc. Božo Biš-

onalnih baletnih umjetnika, odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za postignuća u kulturi tijekom ratnih godina, dobitnik je zlatne plakete Mare nostrum, Nagrade Hrvatskoga glumišta za najbolju mušku ulogu u sezoni 2002./2003. (Peer Gynt), Nagrade Olga Orlova HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci za najbolju mušku ulogu u protekle tri sezone 2001. — 2004. (za ulogu

Središnji dio večeri predstavio je novi baletni projekt Peti instrument u Sveborovoj koreograﬁji. Ideja toga baletnog noviteta jest u stvaranju priče kroz koreograﬁju na niz skladbi raznih skladatelja, a za ovu prigodu: Simple Astora Piazzolle, IKS ritmizirani govor Svebora Sečaka, Dietro Marka Ruždjaka, Č / U ritmizirani govor Svebora Sečaka, Pizzicato– tremolo–glissando iz Gudačkoga kvarteta Nikše Njirića, Ars Diaboli Ive Josipovića te Čardaš iz Međimurja Emila Cossetta posvećen baletanu Georgeu Stanciuu. »Kao što sam naslov sugerira«, objašnjava Sečak, »uz pratnju glazbenoga kvarteta tretirao sam ljudsko tijelo — pokret i glas kao instrument koji svoje dionice izvodi na glazbu, bez glazbe, uz glazbu i ponovno se vraća izvođenju na glazbeni predložak. Pokret kojim se služim nedvojbeno proizlazi iz vokabulara klasičnoga baleta uz korištenje elemenata karakternog, nacionalnog i društvenog plesa te suvremenog pokreta. Pokušao sam napraviti iskorak i proširiti granice svojega dosadašnjeg

SAŠA NOVKOVIĆ

Splet hrvatske glazbe Prvi dio večeri pod nazivom Kad je kraj početak zamislio je i režirao Sečak kao retrospektivni ﬂashback na neke od najupečatljivijih trenutaka svoje karijere. Istovremeno su prikazana četiri videouratka Svebora Sečaka i Marka Šimića, a kao glazbeni predložak poslužili su ulomci iz baleta Giselle Adolphea Adama, Finale iz 3. gudačkog kvarteta Moje djetinjstvo Stjepana Šuleka te skladba Kad je kraj početak Sanje Drakulić.

Gudački kvartet Rucner – Kvartet Zagrebačke ﬁlharmonije i Edina Pličanić

kupić, ministar kulture i Irena Pasarić, ravnateljica Baleta HNK, a slavlje se nastavilo uz druženje na terasi HNK.

u pozadinu iza gudačkoga kvarteta, tako sam i ja pomaknuo koreografiju »iza«, odnosno u drugi medij, ogoljujući ljudsko tijelo kao instrument do krajnosti. U drugom dijelu koreografije s podnaslovom Ars Diaboli, koji čine djela Nikše Njirića i Ive Josipovića, koreografija je i dalje apstraktna, ali sam se po uzoru na skladatelje čija su me djela inspirirala poslužio referencama i kratkim citatima, završavajući ovo djelo kao mali scherzo koji se nastavlja i u predviđenom dodatku. Ipak, sve je to samo igra.«

Kad je kraj po etak Svebor Sečak je međunarodno priznati baletni umjetnik koji je otplesao gotovo sve glavne uloge klasičnoga baleta te suvremeni repertoar. Radio je s vodećim koreograﬁma današnjice, bio partner najpoznatijim balerinama i gostovao na svim hrvatskim i brojnim svjetskim scenama. Najzapaženije uloge s područja nacionalnog repertoara ostvario je u baletima Đavo u selu Frana Lhotke (Mirko), Licitarsko srce Krešimira Baranovića (Husar i Licitar), Kraljevo Borisa Papandopula (Herkules), Balade koje donosi vjetar Igora Savina, Kentaur 12 Alﬁja Kabilja te Carmina Krležiana Frane Paraća. Osnivač je i voditelj Baletne trupe Croatia. Od 2002. predsjednik je Hrvatskoga društva profesi-

Upravo te igre, novoga pristupa i novih projekata očigledno je željna zagrebačka baletna publika — osjetno zaintrigirana u prva dva dijela večeri. Uspješnicu Ples kadeta Johanna Straussa, prvu predstavu Baletne trupe Croatia koja je unatrag 15 godina kroz stotinjak izvedbi na brojnim gostovanjima postala njihov zaštitni znak, gledali smo u

Peer Gynta u istoimenom baletu) i Nagrade Oskar Harmoš HNK u Zagrebu za najbolju mušku ulogu u sezoni 2004./2005. (za ulogu Tebalda u baletu Romeo i Julija S. Prokofjeva). Hrvatsko glumište nagradilo ga je 2005. za najbolju mušku ulogu u baletu u sezonama 2003./2004. i 2004./2005. za ulogu Hamleta u istoimenom baletu P. I. Čajkovskog. Koreograﬁrao je nekoliko samostalnih djela kao što su Licitarsko srce, Peer Gynt Suita, Hamlet, Caligula te nekoliko kraćih scenskih i više televizijskih koreograﬁja. Nakon završene Škole za klasični balet, Svebor se usavršavao na Akademskom učilištu Vaganova, Sankt Peterburg, Rusija, diplomirao je teoriju plesne edukacije na Royal Academy of Dance u Londonu, a nedavno je upisao magistarski studij na University of New England. Kad je kraj početak — to se tako radi!

Big band HRT– a iz vodio nove s kladbe hr vats kih autora

POVRATAK DAVNO IZGUBLJENOG KULTA JAZZA Piše: Davorin Kapec

eć odavno Zagreb nije imao takav glazbeni spektakl kakav je priredio Big band HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića 24. svibnja 2009. u Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a. Nove skladbe hrvatskih autora bile su ugodno iznenađenje i nezaboravan doživljaj koji daje novu dimenziju speciﬁčnog stila i zvuka našoj jazz sceni. Za većinu

skladbi aranžmane su pripremili autori: Igor Geržina, Igor Savin, Ladislav Fidri, Damir Horvat, Miro Kadoić, Luka Medić, Luka Udjbinac, Jerko Valdevit, Zdenko Ivanušić, Renato Rožić, Ivan Kapec, Zvonimir Dusper i Ivan Popeskić, dok je za skladbu Calipsology Mirona Hausera aranžman napisao trubač Branko Sterpin, a za Time for Love Zvonimira Bajevića trombonist Luka Žužić.

Tajanstvene arolije Ovakav koncert održan kao predivna proljetna prezentacija hrvatskoga jazz stvaralaštva može zadovoljiti sve veći broj mlađih ljubitelja jazza, o čemu svjedoči vjerna publika i novopridruženi obožavatelji koji su burno reagirali za vrijeme izvedbe novih skladbi. Uz već aﬁrmirane predstavili su se mladi autori, ujedno daroviti instrumentalisti koji su nadahnuto improvizirali, posebice u izvedbama vlastitih skladbi, primjerice gitarist Luka Udjbinac u While She Sleeps, bariton saksofonist Damir Horvat u Ljute papričice i alt saksofonist Miro Kadoić u Moon Flowers, a solom se istaknuo i sâm dirigent Saša Nestorović. Odličnim su izvedbama i vlastitim harmonijskim konceptom pokazali da su veliki inovatori koji su niknuli na bogatu domaćem tlu dosadašnje tradicije jazza, a da nisu nimalo ugrozili njegovu bitnu osobinu — kontinuitet i tradiciju. Otvorili su nam vrata prema novim suvremenim zvukovima.

DAVOR HRVOJ

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

OBLJETNICE

OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE

30. obljetnica umjetni kog rada Svebora Se aka, pr vaka baleta HNK u Zagrebu

Big band HRT–a u studiju Zvonimir Bajsić HRT–a

Ostat će u sjećanju ovaj spektakl kada su se svi elementi koji jazz čine dobrim našli istodobno na pravom mjestu, na pozornici okruženi svojom publikom. Bio je to koncert posebnih trenutaka, apsolutne ljepote sklada, lijepih melodija punih tajanstvenih čarolija i zvukovnih čudesa koja su strujala između autora, izvođača, dirigenta i zadovoljne publike. Čini se da se te večeri sve poklopilo. U trenucima nadahnuća solisti su zapalili publiku praskom odličnih interpretacija u kojima je došao do izražaja njihov velik emocionalni angažman.

Sviranje saksofona, trube, klavira, gitare, kontrabasa, bubnjeva i udaraljki odlikovalo se zavidnom virtuoznošću. U pojedinim dionicama korištena je i ﬂauta koja upućuje na speciﬁčnost simfo–jazza. Visok stupanj muziciranja Na djelu je bila nadogradnja i preoblikovanje dosadašnjih načina oblikovanja naglašene dinamike. Izvedba je bila uglađenija, čvršća i superiornija nego na prethodnim koncertima Big banda, a strasti i poleta nije nedostajalo. Posebnosti večeri pridonijeli su pjevači Franciska Gluhak u skladbi Bog zna Ivana Kapeca i Nikola Marjanović u skladbi Hooked Zvonimira Duspera, koji su načinom pjevanja i bojom glasa podsjetili na Dee Dee Bridgewater i Tonyja Benneta. Njihovom zaslugom, ali i zbog obogaćenosti svježim aranžmanima hrvatskih autora u autentičnom hrvatskomu jazzu, koncert je dobio još veći sjaj. Čuli smo briljantno naglašene ritmove i uzbudljive fraze koje potiču na pomisao kako se u naš grad vratio davno izgubljeni kult jazza što predstavlja duševnu hranu mnogim obožavateljima. Osim toga, teško se oteti dojmu da je jazz živa glazba koja svakoj generaciji daje njezin upečatljivi identitet. Big band Hrvatske radiotelevizije pokazuje, osobito otkako je pod dirigentskom palicom Saše Nestorovića, pozitivnu promjenu, visok stupanj muziciranja i novu repertoarnu politiku zasnovanu na stvaralaštvu novih mladih snaga čije je vrijeme došlo.

BROJ 157, SRPANJ 2009.

75. ROÐENDAN DIRIGENTA I SKLADATELJA P

UVIJEK SAM VOLIO JAZZ Razgovarala: Jana Haluza

završnici koncertne sezone Varaždinskoga komornog orkestra Pavle Dešpalj doživio je još jedan rođendanski koncert na kojemu je dirigirao svojim djelima. U nedjelju, 24. svibnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu taj je počasni član Orkestra ravnao izvedbom svojega mladenačkog Koncerta za alt–saksofon i gudače uz su-

RAZGOVORI

obilježavate svoju obljetnicu. Tim se prigodama Vaša djela izvode više nego ikad. Kako se sve to odvija? Imam sreću da su svi orkestri s kojima surađujem bili pritom voljni izvesti po jednu moju skladbu, utoliko je ova sezona od osobite važnosti za mene jer inače vlastita djela ne izvodim često. Proslavio sam svojim djelima i 70. rođendan, tako se odvija i ova 75. proslava, a uz Božju pomoć nadam se da ću i osamdesetu. Varaždinski komorni orkestar jedan je od najdražih orkestara s kojima sam ikad surađivao i veseli me da su se sjetili moje godišnjice, a da im nisam ništa ni rekao. Također moram zahvaliti i Hrvatskomu društvu skladatelja (HDS) koje je također bez da sam i riječ rekao organiziralo moj autorski koncert za rođendan, čime su me ganuli do suza. Nadam se da će do kraja sve proći u redu kao što se to odvijalo i u ovom dijelu proslave. Zadnji je koncert ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom na kojemu će Dalibor Cikojević izvesti moju Passacagliu i fugu za klavir i orkestar. ROBERT MILEVOJ

RAZGOVORI

Ro endans ki koncert u Vara dinu uz Vara dins ki komorni orkestar, razgovor sa sla vljenikom, akademikom Pa vlom Deš paljem, u povodu 75. o

Pavle Dešpalj

djelovanje Dragana Sremca kao solista te svojoj pridodao i obljetnicu velikog uzora i mentora Stjepana Šuleka (95. godišnjica rođenja) uvrstivši na program njegov Treći klasični koncert. Varaždinski komorni orkestar tek je jedan od orkestara u Hrvatskoj s kojima redovito surađujete i u prvom dijelu godine koncertno

Sva Vaša djela koja su ionako redoviti koncertni repertoar hrvatskih orkestara sada su smještena jedna uz drugo. Kako ste odabrali program autorskoga koncerta u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja večer uoči svojega rođendana 17. lipnja?

Odabrao sam djela koja je HDS mogao ﬁnancijski izdržati pisana za najmanji mogući sastav — gudače. Kako sam ne samo šef dirigent, nego i doživotni počasni šef dirigent Hrvatskoga komornog orkestra, bilo je logično da njih zamolim da mi to naprave, što su oni od srca i učinili. Obično su obljetnice dobra prigoda za »pogled unatrag«, za sažimanje umjetničkog i stvaralačkog puta. Možete li se ovim povodom prisjetiti svojih glazbeničkih početaka? Rođeni ste u Blatu na Korčuli, a odrasli u Zadru. U Zadru sam završio sve razrede gimnazije i maturirao, a zatim se preselio u Zagreb, u kojemu otada živim uz neka izbivanja — četrnaest godina boravka u Americi i tri u Tokiju. Ljeti sam, dok su mi roditelji bili živi, svake godine odlazio u Zadar, što mi je bio prioritet. Radije bih otišao tamo, nego na neki istaknuti festival. Tako sam mirna srca odbio nastupiti na Ljetnom festivalu u Ateni kamo me želio »poslati« zagrebački HNK. To je ukratko moj život, a za detaljnije sažimanje još je prerano, imam tek 75 godina i za to ću čekati svoj 80. rođendan. Bili ste vezani za obitelj koja je na Vas odmalena prenosila ljubav prema glazbi. Prvi Vam je glazbeni učitelj bio otac, skladatelj i pedagog Šime Dešpalj. Odrastali ste uz brata Valtera i sestru Maju, danas znamenite hrvatske glazbenike i profesore na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kakav je danas vaš odnos? Moj je otac zaista bio znameniti pedagog u Dalmaciji, odgojio je ne samo nas troje, nego i cijele generacije zadarskih glazbenika koji su se kasnije aﬁrmirali u Zagrebu i dalje. Mi mu dugujemo svu svoju naobrazbu, poticaj i prepoznavanje talenta u vrlo ranim godinama. Omogućio nam je da u vrlo teškim ekonomskim prilikama završimo školovanje i evo nas danas, svi troje smo uspjeli, završili kao

profesori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i imamo različite umjetničke karijere, ne smetamo jedno drugome. Živimo u ljubavi i bratskoj slozi. Premda Vas danas prepoznaju kao skladatelja i dirigenta, u prvim ste godinama bavljenja glazbom svirali violinu i bili u tome vrlo uspješni. Da, svirao sam violinu i to mi je prvi profesionalni posao. Svirao sam u Zagrebačkoj filharmoniji, zatim u Simfonijskom orkestru Jugoslavenske radiodifuzije, ali najdraže mi je bilo svirati u Komornom orkestru Radiotelevizije Zagreb kojim je dirigirao Stjepan Šulek od kojega sam jako puno naučio o muziciranju i tretiranju komornog orkestra. Je li to bio prvi susret s Vašim budućim profesorom kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu? Ne, zapravo sam ga upoznao kada ga je kolega Zaninović doveo na jedan moj klavirski ispit u srednjoj školi, prije upisa na Muzičku akademiju. Susret nije baš protekao srdačno jer mi je Šulek nešto predbacio, a ja teško podnosim kritike. Međutim, poslije me vrlo rado primio u svoju klasu i postali smo ne samo đak i profesor u dobrim odnosima, već i bliski prijatelji. Svirali ste violinu usporedo sa studijem kompozicije kod profesora Šuleka? Da, na violini sam završio srednju školu kod profesora Ivana Weilanda, a on me dok sam još bio u prvomu razredu srednje škole uputio na Zagrebačku filharmoniju jer je smatrao da izrazito dobro »čitam s lista«. Doista sam s lakoćom položio audiciju i tako sam prije završene srednje škole bio član mnogih orkestara i na taj sam se način uzdržavao u školovanju. Jeste li tako učili i u svojemu budućem pozivu, dirigiranju, učeći kao svirač u orkestru? Puno sam profitirao jer sam imao sreću da je

Zagrebačku ﬁlharmo estro Friedrich Zaun Horvat, od obojice sa samo o dirigentskoj ru što mi je poslije o kompozicije. Kako to da ste se uz v za kompoziciju priliko zičkoj akademiji? Otkad sam počeo sv skladati. Do svoje os dovršenu cijelu zbirk ja koje je kasnije ork Ludomir Michael R Dubrovniku te ih u to Dubrovačkim simfon 1944. godine, odmah maca. Još danas čuva se razvijao, cijelo me v skladam tako da nika ti glazbu. Profesori u da je šteta da se troši dobar đak i da bih tr Na njihov sam nagov usporedo pohađao sre voj 6 (Zadar u to vrije glazbenu školu), no sam pogriješio adresu Akademiju, u Gundu da sam možda ipak p što je moj otac uvijek je imao pravo. Suradnja s profesorom vrlo skladna; prema njegov najbolji đak. D u Vašoj obljetničkoj go vrijeme studija u njego vremena i Vaš Koncert Koncert sam počeo studija, 1961. godine nog roka, a završio g

OBLJETNICE

OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE

Autors ki koncert Pa vla Deš palja, Preporodna d vorana pala e Narodnog doma, 17. lipnja 2009.

Spoj stvarala kih i izvedbenih s Piše: Sanja Raca

tkako su utemeljeni, autorski kocerti u Preporodnoj palači Narodnog doma uvijek imaju neki osobit povod i nikada nisu pripadali standardnom obliku koncertnoga rituala. Posebni su jer izdvajaju pojedinca, odaju mu počast i naglašavaju stvaralačku individualnost. Iako teorije o suvremenoj predstavljačkoj praksi, kojoj pripadaju i koncerti, nisu sklone instituciji njegovanja takozvane obljetničke kulture i motivaciji prigodnim datumima, praksa pokazuje da su takvi »otoci« potreba. Hrvatski skladatelji ne oskudijevaju u izvedbama, njihova su djela svakodnevni dio repertoara zahvaljujući visokorazvijenoj izvedbenoj svijesti i ukusu umjetnika, praizvedbe su postale mjerilo kvalitete za svaki ambiciozan ansambl ili solista. »Otok« zakriljen konkretnom, a svečanom prigodom postao je potreba zato jer je u službi isticanja nekog konkretnog autorskog proﬁla. On je mjesto gdje naši suvremenici, ponekad i predšasnici, ulaze u javni fokus pozornosti upravo vrijednošću vlastita glazbenog opusa onako kako smo to navikli u drugim kulturnim područjima, osobito likovnom gdje su izlaganja nekog zaokružena opusa ili njegova markantnog dijela postala uobičajeni zaštitni znakovi galerija ili muzeja, ali ne i koncertnih prostora. U glazbenoj galeriji Hrvatskoga društva skladatelja čiji je kontinuitet uspostavljen autorskim koncertom Stanka Horvata,

a povod je bilo njegovo članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU), od tada do danas predstavljeni su opusi Milka Kelemena, Igora Kuljerića, Frane Paraća (uz promociju DVD–a opere Judita), Adalberta Markovića, Dubravka Detonija, Generacije 40: Dalibora Bukvića, Davora Bobića i Anđelka Igreca, zatim Ljube Stipišića Delmate, Željka Brkanovića, trolista Franjo Dugan, Antun Dobronić i Krsto Odak, kao i trolista Ivan Brkanović, Boris Papandopulo i Milo Cipra (nazvani su Baština). Riječ je samo o dijelu koncerata s osobitim povodom. estitari i sr ani orkestar Posljednji takav održan je 17. lipnja u čast skladatelja Pavla Dešpalja, a u povodu 75 godina života (dan uoči njegova rođendana, 18. lipnja). Uz uvodnu riječ Jagode Martinčević, povjesničarke glazbe, na sâmom kraju uslijedile su čestitke: mr. sc. Bože Biškupića, ministra kulture, Hrvoja Hegedušića, predsjednika Hrvatskoga društva skladatelja, akademkinje Koraljke Kos u ime HAZU–a i Hrvoja Markulja u ime Instituta hrvatske glazbene industrije koji je slavljeniku uručio diskografsku nagradu Porin za najbolji album klasične glazbe u protekloj godini (Papandopulovi Koncerti u izvedbi Zagrebačke ﬁlharmonije). Grupnom portretu čestitara pridonijelo je nimalo kurtoazno odobravanje publike, a posebno Hrvatski komorni orkestar i njegov dvadeset i jedan glazbenik. Topotom stopala o parket spontano su dali na znanje što im je na srcu, a još važnije, pokazali su to muziciranjem. Njihova veza s akademikom, bliže mae-

strom, proizlazi iz višegodišnjega zajedničkog kreiranja najrazličitijih stilskih partitura, satova proba i na koncu, koncerata. Pavle Dešpalj, njihov je počasni šef–dirigent, jednako kao i Simfonijskog orkestra HRT–a, ali i mladoga Zadarskog komornog orkestra. Hrvatski komorni orkestar pokazao se srčanim i emotivnim suradnikom, dapače ansamblom od velika povjerenja, vrlo karakternih osobina na svim instrumentalnim razinama. U ovoj je prigodi njihovo partnerstvo imalo unutarnju dimenziju vezanosti, ono sigurno zajedništvo gdje orkestralni umjetnik njeguje i poznaje kulturu solističkog, a osobito komornog načina izražavanja glazbe. Skladatelj, naime, orkestralno tkivo povremeno oblikuje na snazi i izražajnosti manjih instrumentalnih skupina, kojiput solo kantilenama ili a due odnosima bilo da je riječ o dva glazbala ili o dvije različite gudačke formacije (primjer je vrsno interpretiran dijaloški odnos violine i violončela u polaganomu stavku Koncerta za alt–saksofon i gudače). Takva vrsta iskazivanja umijeća, nema nikakve sumnje, bila je lijep dar njihovu maestru na koncertu prisutnom i za dirigentskim pultom. Hrvatskoj kulturnoj javnosti daleko je bolje poznat upravo taj dio karijere Pavla Dešpalja, čak i pedagoške na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i na Tokijskom nacionalnom sveučilištu, gdje je professor emeritus, nego one skladateljske. Poštovanje prema Stjepanu Šuleku, učitelju kompozicije, iskazivao je zaista brojnim izvedbama njegovih reprezentativnih opusa i tada bi se najčešće spominjao kon-

tekst uzajamnosti između učenika i učitelja. U odnosu na međunarodno dirigentsko i pedagoško djelovanje, vlastite skladbe postavio je u poziciju chiaroscuro, prepuštajući ih živim izvedbama od prilike do prilike. Tek u zreloj životnoj dobi, rasterećenoj količinom dužnosti, počinje izranjati stvaralaštvo. Tri koncertna modela Za Preporodnu dvoranu odabrao je tri glazbene cjeline, a predstavio ih je retrogradno. Prvo Koncert za violončelo i gudače iz 2000. (imao je 66 godina), a zatim dva rana rada koja je napisao kao 29. godišnjak i kao 22. godišnji student. Bili su to Koncert za alt–saksofon i gudače (1963.) i Passacaglia i fuga za glasovir i gudače (1956.). U takozvanoj ozbiljnoj glazbi u razdoblju šezdesetih saksofon nije solističko glazbalo od osobite pozornosti. Ali, pozornost je izazivao Ozren Depolo, velik glazbenik i prvi interpret Dešpaljeva Koncerta, koji je tada osobno ravnao praizvedbom. Sada je bilo zadovoljstvo čuti drugoga majstora, Dragana Sremca kao solista, a autora ponovno na mjestu dirigenta. Struktura djela ne prihvaća uvodni nastup orkestra, a potom solističkog instrumenta, jer je on otpočetka sastavni dio ansambla i to u sva tri stavka. U prvome se alt– saksofon izdvaja iznad gudača sa živim, mjestimice ornamentiranim frazama i motivima, dok u polaganome stavku melodijska dionica počiva na orkestru, a vodeće glazbalo lebdi u delikatno vezanu slogu u formi prividne improvizacije. Nabujali crescendo u organiziranoj vrtložnoj kakofoniji orkestralna zvuka smiruje senzualna i »duboka« boja alt–saksofona koja

provocira prijelaz u ture. U mrežu muz odnosa tiho se ukla zajednički ne nestanu završni stavak, krata prethodilo, djelovao ljetnog pljuska. Za razliku od ovoga fuga za glasovir i gu rom Cikojevićem vrl vremena i mladost au rokno su moderni, on va, besprijekorno pre koja prolazi kroz zam sve dok je ne raznese strogoćom. Nesumnj ciozno djelo 22. godi Zanimljivo je uspore digre za komorni ork d.o.o.), također stude godine. Uz mladog a zvedbom je tada ravn Zrelost rukopisa, gla osobine ni po ničemu Osnovu predstavlja B Mateju preko kojega no problematizira ko ra, formalno oblikov predigre i briljantnom nastali u razmaku od opusi (a crpe iz istoga i pokazuju da prvu z prve klice stvaralačke

BROJ 157, SRPANJ 2009.

AVLA DEŠPALJA bljetnice ivota

oniju najprije vodio man, a poslije njega Milan am puno toga naučio, ne tehnici, već i o repertoaosobito koristilo u studiju violinu i dirigiranje odlučili om upisa na studij na Muvirati klavir, počeo sam i sme godine imao sam već ku klavirskih kompozicikestrirao poljski skladatelj Rogowski koji je živio u oj verziji izveo dirigirajući nijskim orkestrom negdje h po oslobođenju od Nijeam te partiture. Kako sam vrijeme pratila potreba da ada nisam ni prestao pisau gimnaziji govorili su mi im u muzici jer sam prerebao upisati nešto drugo. vor najprije upisao pravo i ednju školu u Gundulićeeme još nije imao srednju tamo su mi pak rekli da u, da bih trebao probati na ulićevu 9. Bilo mi je jasno predodređen za glazbu, u k vjerovao i pokazalo se da m Šulekom otpočetka je bila riječima profesora, bili ste Dosta skladbi koje se izvode odini napisali ste upravo u ovoj klasi. Potječe li iz toga t za alt–saksofon i gudače?

Autorski koncerti i njihove svečane prigode postali su potreba zato jer su u službi isticanja nekog konkretnog autorskog profila. Oni su mjesto gdje naši suvremenici, ponekad i predšasnici, ulaze u javni fokus pozornosti upravo vrijednošću vlastita glazbenog opusa onako kako smo to navikli u drugim kulturnim područjima, osobito likovnim umjetnostima gdje su izlaganja nekog zaokružena opusa ili njegova markantnog dijela postala uobičajeni zaštitni znakovi galerija ili muzeja, ali ne i koncertnih prostora.

praizveden. Tu sam očito još uvijek pod snažnim utjecajem svojega profesora, kojemu sam se za vrijeme studija više otimao nego poslije. Za vrijeme studija zalazio sam u neke »vode« koje njemu baš i nisu bile omiljene, a to su stilovi skladatelja kao što su Igor Stravinski, Béla Bartók, Arthur Honegger, Dmitrij Šostakovič... mene su se svi oni redom jako dojmili, no nisu i mojega profesora. Do danas sam ostao snažno pod njihovim utjecajem, to svi znaju. Zbog čega ste za ovaj obljetnički koncert s Varaždinskim komornim orkestrom uz svoje djelo smjestili upravo Šulekov Treći klasični koncert? Jeste li svoju publiku željeli upozoriti na neke paralele? U svakom slučaju, svirao sam to djelo na praizvedbi u orkestru pod Šulekovim vodstvom, a pišući svoj Koncert unio sam neke daleke odjeke svojega osobnog doživljaja te glazbe. Ima neke izvjesne motivičke sličnosti, premda je moja glazba malo »razbarušenija«, njegova je puno koncentriranija. Dalje neću više ništa reći jer je nesuvislo da skladatelj sâm komentira svoje djelo. Kako to da ste odabrali upravo alt–saksofon za solistički instrument? Zato što sam u vojsci upoznao kolegu koji je svirao upravo to glazbalo. Nadao sam se da će mi on to i praizvesti, ali bilo je pisano previše virtuozno za njega, tako da se to nije dogodilo. Je li Vam on prenio ljubav za jazz čije stilske elemente unosite u ovo djelo? Oduvijek sam bio ljubitelj jazza, za vrijeme studija bio sam poznat po tome da mogu na klaviru svirati sve skladbe Georgea Gershwina. Utjecaj jazza je konstanta u gotovo svim mojim skladbama.

pisati neposredno nakon e za vrijeme služenja vojga negdje 1963. kada je i

silnica a Koncerta, Passacaglia i dače sa solistom Dalibolo plastično izražava duh utora. Njezini motori bana vrije, ubrzava i usporaecizna pri iznošenju teme mršenu varijacijsku obradu e fuga svojom polifonom jivo komplicirano i ambiišnjeg skladatelja. editi ga s Tri koralne prekestar (nakladnik Cantus entsko ostvarenje iz 1958. autora za čembalom, prainao osobno Stjepan Šulek. azbena fabula i tehničke u ne odaju akademski rad. Bachov koral iz Muke po a mladi Dešpalj inovativoncept baroknih struktuvanih kao fantazija s dvije m fugom u završnici. Iako samo dvije godine, ovi su a izvora) potpuno različiti zrelost očekivano prate i e mudrosti.

Vrhunac Vrhunac autorskoga koncerta u Preporodnoj dvorani predstavljalo je znalačko majstorstvo Koncerta za violončelo i gudače. Bilo je gotovo nemoguće izbjeći pomisao na bliskost skladatelja sa čelističkim umijećem Valtera Dešpalja i uopće međusobne kreativne utjecaje cijele glazbene obitelji Dešpalj. Ovaj je Koncert pokazao tako dobro poznavanje vodećeg instrumenta da može biti briljantan primjer simbioze solističke dionice i komornog orkestra, te sadržaja i forme. Solist je bio Pavle Zajcev, potpuno dorastao postavljenom umjetničkom zadatku. U cjelini virPavla Dešpalja, skladatelja, tuozna skladba, sa svim bilo bi vrijedno »prisiliti« modalitetima zvučne izražajnosti violončela, s na uvećanje produkcije i na markantno karakternim stvaranje novih djela, već i zbog stavcima, ostavila je ponjegova dirigentskog zvanja koje seban dojam.

glazbenicima daje veliku sigurnost.

Pavla Dešpalja, skladateTakav spoj osobnih stvaralačkih lja, bilo bi vrijedno »prisii izvedbenih silnica pokazao je liti« na uvećanje produkvjerodostojnost oba umijeća cije i na stvaranje novih po svemu inspirativna za sve djela, već i zbog njegova dirigentskog zvanja koje glazbenike i soliste koji su te večeri glazbenicima daje veliautorski koncert učinili mjestom ku sigurnost. Takav spoj dobrih vibracija. osobnih stvaralačkih i izvedbenih silnica pokazao je vjerodostojnost oba umijeća po svemu inspirativna za sve glazbenike i soliste koji su te večeri autorski koncert učinili mjestom dobrih vibracija. Hrvatski komorni orkestar, solist na violončelu Pavle Zajcev i Pavle Dešpalj na autorskom koncertu

ROBERT MILEVOJ

komornu fakturu partizikalnih instrumentalnih apa vodeće glazbalo dok u u piano dinamici. Divlji k i oprečan onome što je je poput osvježavajućeg

BROJ 157, SRPANJ 2009.

U Lincoln Centru u New Yorku odr an humanitarni koncert u organizaciji newyorške Zaklade AIC na kojemu su se prikupljala sredstva za potporu zdravstvenim, obrazovnim i socijalnim programima u Hrvatskoj

Zadivljuju a izvedba skladbe A Day in Dubrovnik Pišu: Don i Diane Erjavec ogađaj Za Hrvatsku / iz Hrvatske s ljubavlju predstavljen je u Gledalištu Allan, Dvorana Frederick P. Rose, u domu jazza newyorškoga Centra Lincoln, 23. svibnja 2009. u okviru niza dobrotvornih koncerata za Zakladu Allis Inserviendo Consumer. Na gala priredbi sudjelovali su mnogi hrvatski i američki umjetnici odajući počast Johnu A. Lewisu (1920.–2001.) izvedbom njegova djela A Day in Dubrovnik.

Mirjana Lewis u programskim bilješkama piše: »Večeras ćemo čuti djelo A Day in Dubrovnik koje je na neki način glazbeni putopis u tri dijela nadahnut Dubrovnikom i njegovim posjetiteljima.« Koncert je započeo Trio vibrafonista Boška Petrovića u kojemu još sviraju bas gitarist Mario Mavrin i gitarist Primož Grašič. Publiku su oduševili izvedbama skladbi With Pain I Was Born i Un Chien Andalou Boška Petrovića te Samba De Pipi Maria Mavrina koja je izvedena u živom tempu te se na trenutke kolebala između dvodobnog i trodobnog u modalnom načinu, oslanjajući se na skladne pasaže i ponovljena ostinata. Nije se obilježavala samo 50. godišnjica Centra Lincoln, već i pola stoljeća djelovanja Zagrebačkog jazz kvarteta čija su dva člana iz izvorne postave nastupila na ovomu koncertu — Boško Petrović, koji je osnovao Zagrebački jazz kvartet potaknut Johnom Lewisom i njegovim sastavom Modern Jazz Quartet, i pijanist Davor Kajfeš koji se pridružio Petrovićevu Triju. U izvedbi Lewisova djela A Day in Dubrovnik uz njih su muzicirali Gudački kvartet Biava i bubnjar Lenny White. Slušatelji se nisu mogli suzdržati od pljeskanja između svakog od triju dijelova ove suite. Glazbenici Kvarteta Biava, Austin Hartman i Hyunsu Ko, violine, Mary Persin, viola i Jason Calloway, violončelo, ujedno umjetnici koji su osvojili mnoge važne nagrade i priznanja najuglednijih glazbenih učilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu i Europi, u djelo su unijeli odrješitost pridonijevši miješanju kultura u spoju s ovom zadivljujućom izvedbom skladbe A Day in Dubrovnik. Matija Dedić, nadareni mladi pijanist i diplomirani student Jazz akademije u Grazu, u pratnji bubnjara Lennyja Whitea i kontrabasista Bustera Williamsa počastio je publiku skladbom Stella by Starlight u izvedbi kakvu još nismo imali prilike čuti. Gitarist Elvis Stanić s Whiteom, Williamsom i pijanistom Georgeom Calliganom izveo je dvije vlastite skladbe, Silent Voices i Kisha. Uzevši gitaru u ruke, Primož Grašič pridružio se ritam–sekciji i odsvirao energičnu verziju standarda Jumpin’ With Symphony Sid Lestera Younga, a zatim i Oleo Sonnyja Rollinsa. Thana Pavelić, čiji se jedinstveni način pjevanja skladbe Body and Soul doimao svježim i inovativnim, u dodatku je zaronila u blues izvodeći izvorno južnjačkim i grubim stilom I’d Rather Drink Muddy Water, pri čemu je potakla publiku na ples između redova sjedala. Ova je zadivljujuća paleta nadarenih umjetnika na pravi način odala počast i priznanje pokojnomu velikanu Johnu Lewisu, ali i Zagrebačkom jazz kvartetu.

Hrvatski jazzisti u New Yorku

NOVA NOTNA IZDANJA NAKLADNIKA CANTUS d.o.o. CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o. NOTNA IZDANJA CANTUS d.o.o.

MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI MEĐUNARONI USPJESI

BOŽIDAR KUNC: ASPIRATION ZA na osobnog mišljenja pri oblikovanju fraza uvodnomu tekstu Tamare Jurkić VIOLINU I KLAVIR, (prema Sviben). Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN OP. 33 (1953.) 979–0–706710–73–0 SONATINA ZA ANĐELKO VIOLINU I KLAVIR, KLUBUČAR: OP. 41 (1942.) SONATA ZA GITARU ba notna izdanja objavljena su u povodu 45. obljetnice (1993.) smrti skladatelja i pijanista

Božidara Kunca (Zagreb, 1903. — Detroit, SAD, 1964.). Skladba Aspiration (Čežnja), nastala za vrijeme skladateljeva djelovanja u SAD–u, posvećena je violinistu Zlatku Balokoviću. Poput nekolicine srodnih opusa »stilski je bliska europskoj klasičnoj moderni s tragovima hrvatskoga folklornog utjecaja... izrazito nostalgično djelo, nježno–turobna ugođaja, u kojemu Kunc znalački koristi izražajnu violinsku virtuoznost...« . Za »ratnu« Sonatinu vjeruje se da je autor izvodio samo u privatnim prigodama uz Milana Žepića, zagrebačkog liječnika, nekoć cijenjena violinista amatera i koncert–majstora Orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda. Njemu je i posvećena. Dvostavačna skladba (Introduzione quasi una improvvisazione, Allegro leggiero) »donosi neuobičajenu violinsku kadencu koja vodi u reprizu«. Citati su navedeni prema uvodnomu tekstu Radovana Lorkovića.

Allegro risoluto / Largo / Allegro scherzando

lasovirska djela Ivane Lang (1912.–1982.) pripremljena su za tisak prema skladateljičnim rukopisima i njihovim preslikama te prema prijepisima njezinih učenika. Osim u slučaju ciklusa op. 50 (objavila nekadašnja Muzička naklada Zagreb, 1963.), svim drugim skladbama to je prvi tisak. Opusi su nastajali u razdoblju od 1947. do 1961. godine. U suvremeno notno izdanje prenesene su artikulacija i sve dinamičke oznake prema izvornicima. Kako je skladateljica bila pijanistica i pedagoginja, često je osobno unosila raspored prstometa. On je nadalje zadržan na način kako ga je postavila autorica kao vid njezi-

novoustanovljene Nagrade Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskoga društva skladatelja zapisao na početnim stranicama ovoga notnog izdanja. Riječ je o opsežnoj antologiji njegova životnog poslanja kao čuvara i zaštitnika glazbene tradicije južne Hrvatske. Desetljećima zapisivana živa etnološka zvučna građa, a osobito umijeće njezina tumačenja kod Ljube Stipišića Delmate, skladatelja, melografa i pjesnika, oplodila se kroz stotine sačuvanih pučkih napjeva dalmatinskih otoka, priobalja i zaleđa, ali i onih koji su se pjevali u iseljenoj Hrvatskoj (primjerice napjevi moliških Hrvata). Antologijsko notno izdanje obogaćeno je nizom autorovih crteža. »Duh pučkog nećemo sačuvati poštujući samo melodiju i stihove, nego i jednostavnost harmonijske pripadnosti puka... kroz nenasilno pretakanje harmonija prema skritoj, postojanoj filozofiji...« (autor u uvodnom eseju muzikologinje Valentine Badanjak) Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN

Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN 979–0–706710–81–5

DJEČJI ZBOROVI: DJECA NOSE SVJETOVE NA DLANU

Nocturno op. 29 / Suita u tri stavka op. 13 / Sonatina op. 24 / Dje ja igra op. 50, br. 1 Valcer op. 50, br. 2 / Tajanstvenim koracima, op. 50, br. 3 / Toccata op. 50, br. 4

Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN 979–0–706710–80–8

kademik Anđelko Klobučar (1931.), skladatelj, orguljaš i pedagog, napisao je ukupno dvanaest sonata (za rog i orgulje, orgulje solo te violinu, violončelo, klarinet i alt–saksofon, sve uz pratnju glasovira). Svaka od njih kreće se u okviru klasičnoga cikličkog oblika. Trostavačna Sonata za gitaru solo iz 1993. jedina je u opusu, a uz Tri stavka za trio gitara i skladbu Passacaglia za dvije gitare i kontrabas čini zaokruženi triptih posvećen članovima Zagrebačkoga gitarskog trija.

Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN 979–0–706710–80–8 i ISMN 979–0–706710–75–4

IVANA LANG: SKLADBE ZA KLAVIR

je iz zbirke Hrvatska pjesmarica Božidara Širole, a drugi počiva na starijim slojevima hrvatskoga crkvenog pučkog pjevanja (Pavlinska pjesmarica, Cithara octochorda). Skladatelj ih je oblikovao prvenstveno kao skladbe karakterno pijanističke, koncertne vokacije, po složenosti nalik klavirskim minijaturama europskih majstora 19. stoljeća. Po slobodnome izboru glazbenih oblika Uhlikove »pjesme bez riječi« kreću se putovima kratkih moment musical, ali i slobodnih fantazija, burlesknih ili scherzo prizora te svojevrsnih blues preludija.

otno izdanje 15. Hrvatskoga dječjeg festivala Djeca nose svjetove na dlanu (Zagreb, studeni 2008.) nova je zbirka s dvadeset i tri odabrane skladbe hrvatskih autora. S istoimenim nosačem zvuka ona na prikladan način predstavlja popularni repertoar dječjih zborskih pjesama.

Edicija Glazba za djecu — broj izdanja ISMN 979–0–706710–78–5

TOMISLAV UHLIK: PARAFRAZE HRVATSKIH NARODNIH NAPJEVA ZA GLASOVIR (2003./2005.) iz od 24 glasovirske minijature Tomislava Uhlika (1956.) temelji se na njegova dva ciklusa skladbi. Glazbene teme za prvi odabrao

KREŠIMIR MAGDIĆ: PISME O’ VRIMENA — OMIŠKE SKLADBE 979–0–706710–778 NA STIHOVE JAKŠE BORIS FIAMENGA roz omiški ciklus skladbi sklada- PAPANDOPULO: telj Krešimir Magdić (1952.) zaLAPADSKI SONETI okružio je sedamnaest godina umjetničkoga prijateljstva s pjeZA SOLO BARITON snikom Jakšom Fiamengom. Njihovu suradnju i mnoge uglazbljene stihove nadahI GUDAČKI nuo je Festival dalmatinskih klapa u Omišu, a nastajali su u razdoblju od 1990. do 2007. ORKESTAR (1979.) godine. Skladateljev zvučni svijet izrastao

je iz tradicijske glazbe uz koji harmonično prianja pjesnički jezik Fiamengova dalmatinskog zavičaja. Iz višegodišnjega skladateljeva i pjesnikova zajedništva nastala je notna zbirka Pisme o’ vrimena. »Ovdje se očituje očigledan Magdićev mar i žar iskonskog istraživača koji nad priloženim stihovnim provedbenim kartama prirođenim instinktom preobražava zacrtane pjesničke rute u glazbene plovidbene misli...« (Ljubo Stipišić Delmata, iz uvodnoga teksta »Mundus arhetypus skladatelja Krešimira Magdića«) Edicija Ars Croatica — broj izdanja ISMN 979–0–706710–72–3

LJUBO STIPIŠIĆ DELMATA: PISMAN DOJENI PISMAN BLAGOSLOVLJENI — NAPJEVI ZA KLAPE »Na čast Puka koji je bio, na dobro Puka koji će doći!« — tako glasi posveta koju je Ljubo Stipišić Delmata (1938.), prvi laureat

Soneti: Na Mihalju / Januar / Miholjice / Utjeha rema skladateljevu autografu Lapadski soneti posvećeni su »muzičkoj školi Luka Sorkočević iz Dubrovnika«, a za poetski predložak autor je odabrao stihove Ive Vojnovića, velikog lirskog apologeta Dubrovnika. Opus je nastao 1979. godine. Sonete, pjesme od četrnaest stihova u četiri strofe, nekada se nazivalo »zvonjelicama«, što je doslovan i vrlo slikovit prijevod talijanske riječi »sonare« koja znači zvoniti ili zvučati. Dodatni razlog opisnosti pojma dali su i »davni sonetisti« koji su »svoje sonete uglazbljivali, svirali i pjevali« (M. Tomasović). U takav glazbotvorni i melodiozni duh pjesničkoga jezika Boris Papandopulo (1906.–1991.) utkao je četiri kolorističke tonske slike, kao pravi odzvuk arhaičnog Vojnovićeva stihovlja — I ja za plamom vaših cvjetnih luči osamljen slijedim zadnji dah aprila, svud ištuć mjesto gdje bi duša skrila sjen mrtvog ljeta što me sad muči (iz soneta Miholjice).

Edicija Boris Papandopulo — broj izdanja ISMN 979–0–706710–82–2

Pripremila Sanja Raca

PA NOP TIC UM DETONIC UM (3)

Moj prvi i zadnji susret s Francisom Poulencom Piše: Dubravko Detoni

srpnju 1960. godine, po završetku studija glasovira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, prvi sam se put, na osnovi upornog nagovaranja i djelotvorne preporuke Milka Kelemena, uputio na studij u inozemstvo. Zajedno s kolegom i prijateljem iz mladosti Vladimirom Krpanom prijavio sam se za prijamni ispit na u Zagrebu tada još nepoznatoj ljetnoj Glazbenoj akademiji Chigiana u Sieni. Upoznavši se s od Kelemena dobivenim veličanstvenim prospektima i ﬁnancijskim uvjetima te dragocjene ustanove na kojoj su predavali tada najslavniji svjetski umjetnici, Krpan i ja smo se na taj put spremali puni provincijalne nesigurnosti i strahopoštovanja. Bajoslovnih deviza za to dvoipolmjesečno školovanje u inozemstvu svakako nismo imali, pa smo se odlučili za igru va banque: prema jednom od posljednjih članaka u uputama za školovanje na Chigiani, utemeljitelj i vlasnik Akademije, intiman Papin prijatelj grof Chigi–Saracini, ostavio je otvorenu mogućnost da svotu za školovanje i stipendiju za troškove boravka u Italiji za petoricu pijanističkih kandidata — a svake ih je godine pristupalo više od stotinjak, ako ne i više, od kojih su najopasniji svakako bili mladi Rusi i Kinezi — koji se na audiciji pokažu najzanimljivijima osigura njegova grofovska ekscelencija. Dakle, otići ćemo u tu nesretnu Sienu, pa ako na ispitu osvojimo grofovu stipendiju, ostajemo, a ako u tome ne uspijemo, O.K., lijepo se i potiho odmah vraćamo u Zagreb, kao s nekog kratkog, privatno–vikendaškog izleta u Trst. Iz tadašnje je Jugoslavije bilo najstrože zabranjeno iznositi devize. No svaki je od nas dvojice zagrebačkih kandidata za majstorski razred velikoga pijanista Guida Agostija u Chigiani uspio od svojih najbližih skupiti zanemarivu svotu dolara, pretvorenih u po jednu već dobro rabljenu, poluizgužvanu papirnatu novčanicu. Onako, za najnužnije potrebe na putu. Ali, kuda s njima, kamo ih skriti od carinika prigodom prelaska granice, na onoj fantomskoj, iz tuđih priča toliko zastrašujućoj

Sežani? To bijaše predmetom višetjedne kreativne rasprave između naših majki, uz blagonaklonu, bogato inventivnu predlagačku asistenciju očeva. Tek dan uoči puta pala je konačna odluka: najsigurnije je te opasne papire zašiti u rame naših putnih sakoa. Tako i bi, jer nam se to učinilo sasvim lucidnim i vjerojatno najsigurnijim rješenjem. Bijesni carinik Na početku dugog i mučnog putovanja vlakom, sjedeći i napregnuto maštajući sami u kupeu, gotovo i nismo razmišljali o tajanstvenim šuškalicama koje nosimo skrivene na ramenima. No, kako se približavala talijanska granica i u nju ukopana ona legendarno–sablasna Sežana, sve smo intenzivnije i sa sve većom strepnjom, Francis Poulenc krijući to jedan od drugoga, pomišljali na njih, pri čemu smo u ramenima osjećali njihovu sve veću težinu. Još i danas pamtim kolegino blijedo i oznojeno lice — a isto tako vjerojatno i on moje — kada se vlak sa znakovito prijetećim trzajem konačno zaustavio u Sežani. Ipak, činilo mi se da je moj kolega bio nervozniji i prestrašeniji od mene. U tom presudnom trenutku samo smo se pogledali bez riječi i počeli iščekivati upad carinske kontrole. A to se oteglo unedogled; tek smo naknadno shvatili, da se nekim čudom nalazimo u zadnjem vagonu dugačke, smrdljivo– škripave i cvileće kompozicije. Sjedili smo nemirno, kao na iglama ili na usijanoj ploči staromodnoga seoskog štednjaka. I tada, kad se, barem kod mene, već pojavila blijeda nada da su strašni carinici možda zaboravili na nas i da će se sve na kraju dobro završiti, nenadano se začula nekakva vika, toptanje više pari nogu — i u naš je vagon ušla skupina jugoslavenskih carinika, koja je zaredala ulaziti u poluprazne kupee. U nekima su svoj posao završavali brzo i bez incidenta, no u nama najbližem odjeljku zadržali su se iznimno dugo. Nastala je nekakva prepirka pa i vika,

oštre prijetnje i odsječne naredbe, a mi smo, i dalje šuteći, nepomično sjedili, više mrtvi nego živi. Na kraju više nisam mogao izdržati pa sam se, unatoč supatnikovoj bolnoj grimasi, nečujno provukao iz kupea i potajno zagledao u susjedni. A ugledao sam nešto najstrašnije što sam u tom trenutku mogao vidjeti: bijesni je carinik upravo škarama razrezivao rame na sakou nekog problijedjela mladića, odakle je provirivao sumnjiv zamot uljak! Brzo sam se povukao natrag, ne rekavši suputniku ni riječi; no on je po brzini mojih kretnji i izgledu lica odmah shvatio da su i tuđi roditelji imali slične k reativ ne zamisli prikrivanja deviza, već odavno dobro znane iskusnim carinicima. Kad su opaka lica banula u naš kupe, u polunesvjestici sam im, no savršeno sabran — kao da, kao bivši golman, pred punim stadionom upravo branim kazneni udarac u izvođenju najslavnijeg specijalista u tom poslu — smireno objasnio da nas dvojica putujemo na ljetni seminar u inozemstvu te im ležerno pružio službenu potvrdu zagrebačke Muzičke akademije. Vođa skupine na brzinu je pogledom preletio kratki napis i pristojno mi ga vratio, promrmljavši pri izlazu iz kupea da i on zna nešto svirati. Ni riječi o mogućim devizama, prekršajima, kazni. Vlak je uskoro krenuo, i mi smo ušli u Italiju kao u vječno sanjani a nedostižni raj. Novi europski ivot Naravno, za nekoliko su dana nakon audicije na oglasnoj ploči Chigiane naša prezimena bila navedena među odabranom petoricom od grofa stipendiranih studenata i, kao u nekom divnom snu, počeo je naš novi europski (su)život ispunjen promatranjima najvećih glazbenih velikana, nečuvenih ljepotica i

naizgled nemarno obučenih milijardera. O svemu sam tome (uglavnom) već pisao, ali nikad dosad nisam opisao svoj prvi (i, nažalost, posljednji) susret s velikim francuskim skladateljem i — poput Benjamina Brittena — izvrsnim pijanistom Francisom Poulencom. Naime, Chigiana, ta sjajna sienska ljetna škola, njegovala je, među ostalima, mudar i za studente nadasve koristan običaj da ih autobusima povremeno odveze u nedaleku Firencu, gdje su mogli prisustvovati koncertima slavnoga orkestra Festivala Maggio Musicale Fiorentino. Jednom sam takvom koncertu početkom kolovoza 1960. i ja imao čast prisustvovati u tamošnjem otmjeno pozlaćenu kazalištu; izvedbama je ravnao tada slavni dirigent Mario Rossi (1902.– 1992.) koji će poslije tragično poginuti, sukladno se talijanskim umjetničkim običajima duboko zanijevši i nespretno pavši za vrijeme generalnoga pokusa s dirigentskoga podija u prostor za publiku. Ostale sam točke toga koncertnog rasporeda zaboravio, no sigurno pamtim da je tom prigodom bio izveden Koncert za dva glasovira i orkestar Francisa Poulenca. Tri godine prije smrti, sâm se skladatelj, golema stasa i markantne, sijede lavlje glave, poput pastira koji svisoka nadgleda odano mu krdo poštovatelja, pojavio u dvorani i, duboko dirnut sjajnom izvedbom, elegantnim i samouvjerenim pokretima (za razliku, primjerice, od kasnije viđenoga Ligetija, pa i mnogih drugih skladateljskih velikana) zahvaljivao na ovacijama uglavnom mlade publike. Aristokratski: Pulenk Stajao sam poslije među studentskom gomilom s izvanredno opremljenom koncertnom knjižicom u ruci — sâm ću ih se poslije u životu napisati na tone — i već se na samom kraju skladateljeve audijencije uspio probiti do njega, dobiti autogram te mu se predstaviti. Govorio sam (koliko–toliko) francuski, na materinjem jeziku svojih predaka, pa mu se to dopalo te se zadržao u kraćem razgovoru sa mnom. Zanimljivo je spomenuti da sam mu se predstavio kao student glasovira, ali i neskromno naglasio da sam budući skladatelj (što je u tom trenutku bila tek daleka fatamorgana). Upitao me poznam li koje drugo njegovo djelo, a ja sam s ponosom spomenuo da smo prije

dvije godine na Majskom studentskom festivalu u Zagrebu kolega Krpan — koji se tada u Firenci negdje izgubio, ushićeno čineći društvo zgodnoj kanadskoj studentici dirigiranja — i ja u Jugoslaviji (i sigurno na Balkanu) praizveli njegovu efektnu Sonatu za dva glasovira. I gle čuda, Francis Poulenc, svjetski slavan skladatelj na vrhuncu karijere, tome se neobično obradovao; uostalom, nema skladatelja, ako je relativno normalno biće, koji se poput djeteta ne obraduje vijesti o izvedbama vlastitih djela, makar se one desile i u džungli. Tijekom razgovora pokazao sam i stanovitu vidovitost, jer sam velikoga skladatelja pomalo i nepristojno zapitao kako se zapravo točno izgovara njegovo ime, a osobito prezime, jer sam već dotada čuo nekoliko različitih verzija istih. (Tek nakon četiri godine službeno ću postati urednikom na zagrebačkom radiju pa će mi to saznanje svakako zatrebati, iako do danas nisam uspio sve, čak ni francuske koleg(ic)e, uvjeriti u nj.) Blagonaklono me — ali i neskriveno ljubazno — promatrajući s visine, Poulenc mi je (gotovo istim riječima kao poslije Messiaen ili Boulez) odgovorio: »Kod nas aristokrata na tom području ne vrijede pravila, iako se tako olako običava kazati ono Noblesse oblige! Mimo svih gramatičkih regula, moje se prezime izgovara Pulenk!! A ja vam, dragi prijatelju, zaobilazeći sva harmonijska pravila, tako i komponiram, vozim kola, a i živim: daj znak desno, a kreni lijevo! Pa što bude, bude... Uostalom, nemojte se uvrijediti ako se u tome varam, govorim to sa simpatijom, pa tako se nekako ponaša i vaš maršal Tito!« Zatim se porukovao sa mnom, pa mi s nekom svjetlucavom radošću u očima, činilo mi se, iskreno zaželio mnogo uspjeha u skladanju, te bio od vlastita menadžera gotovo nasilno odvučen u golema srebrnocrna superluksuzna kola.

D vije praiz vedbe na ljetnom koncertu Guda koga k varteta Ruc ner

Ðurovi ev Kvintet i Viktorijine Gravitacije Piše: Bojana Plećaš Kalebota

ako je uobičajeno da lipanj najavljuje završetak tekuće koncertne sezone, pojedini glazbenici svojim ciklusima radije prate cikličku izmjenu godišnjih doba, pa su tako dolaskom ljeta tek na polovici svoje koncertne godine. Jedan od predvodnika takve prakse već je godinama Gudački kvartet Rucner koji je, ususret ljetu, 3. lipnja održao svoj drugi ovosezonski koncert iz ciklusa Četiri godišnja doba, Ljeto. Šaroliko sastavljena koncertna večer, koja je uz čak dvije praizvedbe djela suvremenih hrvatskih skladatelja Viktorije Čop i Frane Đurovića, započela skladbama baroknih majstora Johanna Christopha Petza i Georga Philippa Telemanna, a završila efektnim ostvarenjem Carla Marie von Webera, ponovno je privukla velik broj slušatelja u Hrvatski glazbeni zavod. Tome su nesumnjivo doprinijeli gosti večeri, trubljač Vedran Kocelj i multiinstrumentalist Ratko Vojtek, vrsni umjetnici koji su se odlično uklopili u ljetnu glazbenu priču Gudačkoga kvarteta Rucner. Praizvedbe skladbi suvremenih hrvatskih autora na svakome koncertu iz ciklusa Četiri godišnja doba jesu pravilo kojim glazbenici iz Kvarteta Rucner sustavno promiču hrvatske skladatelje i glazbu, a na prošlom su koncertu njihova nastojanja urodila dvostrukim plodom, dvjema praizvedbama. Prvi dio večeri protekao je u znaku praizvedbe Kvinteta za trublju i gudački kvartet Frane Đurovića, docenta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i višestruko nagrađivanog autora brojnih orkestralnih, komornih i instrumen-

talnih skladbi te elektroničkih i elektroakustičkih djela. U skladbi posvećenoj Vedranu Kocelju i Gudačkom kvartetu Rucner, neuobičajeno za njegov dosadašnji skladateljski opus, Đurović izbjegava suvremene skladateljske tehnike i nalazi uporište u tradiciji. Trostavačna skladba doista je istinsko osvježenje u suvremenoj hrvatskoj glazbenoj literaturi, a u njoj je glazbeni sadržaj tretiran logično, pregledno i nepretenciozno, što je i sâm skladatelj istaknuo kao svoje težnje. Vlastiti skladateljski izričaj i karakter skladbe Đurović je vrlo spretno prilagodio istančanom sviračkom senzibilitetu trubljača Vedrana Kocelja i članova Kvarteta koji su Kvintet praizveli s velikom predanošću i međusobnim razumijevanjem. Praizvedba Gravitacija, za bas klarinet i gudački kvartet, suvremene skladateljice mlađe generacije Viktorije Čop, koja nakon poslijediplomskog studija u Nizozemskoj djeluje u Zagrebu kao slobodna umjetnica, obilježila je drugi dio koncertne večeri. Dobitnica prestižnih nagrada, koja u svome opusu bilježi tridesetak orkestralnih, komornih i elektroničkih skladbi, napisala je Gravitacije 2009. godine na poticaj Ratka Vojteka, a uporište je pronašla upravo u naslovu skladbe koji upućuje na »privlačnu silu između svih tijela

koja imaju masu«. Prema riječima skladateljice, jedan od stavaka, Atraktor, predstavlja privlačnost, točnije funkciju sile koja privlači poput sile gravitacije, ali se može odnositi i na objekt u kojemu se zbivaju privlačne sile koje privlače same sebe ili ostala tijela u same sebe, u beskraj. Viktorija Čop je prepoznatljivim skladateljskim izričajem doista zorno prenijela elemente gravitacije i magnetske privlačnosti u svoje zadnje ostvarenje koje je u Ratku Vojteku na bas klarinetu i Gudačkom kvartetu Rucner našlo nadahnute interprete koji smiono koketiraju s novim, još neistraženim glazbenim prostranstvima.

DARKO FRANKOVIĆ

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

KOLUMNA

KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA KOLUMNA

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Kvartet Rucner

Uz najavu projekta akademik Nikša Gligo prikazao je izdanje ovim riječima: »Knjiga Što je glazba? objavljena je 1985. godine kao 100. knjiga u znamenitoj seriji Džepne knjige iz muzikologije koju je uređivao Richard Schaal. Zasigurno dva najveća živuća muzikologa, Carl Dahlhaus i Hans Heinrich Eggebrecht, tada su zamoljena da na prikladan način potraže odgovor na pitanje iz naslova. Autori su se dogovorili o netipičnoj strukturi knjige kao o dijaloškome diskursu. Kroz ukupno deset poglavlja oba su autora (koje se u narednome izlaganju strukture knjige navodi kao CD, odnosno HHE) s vlastitih, osobnih motrišta pokušali odgovoriti na pitanja koja otvaraju naslovi poglavlja: I. Postoji li samo jedna glazba?; II. Pojam glazbe i europska tradicija; III. Što znači »izvanglazbeno«?; IV. Dobra i loša glazba; V. Stara i nova glazba; VI. Estetsko značenje i simboličko naznačivanje; VII. Glazbeni sadržaj; VIII. O glazbeno lijepom; IX. Glazba i vrijeme; X. Što je glazba?. Lako je zamijetiti da je tematizacija knjige naslovima poglavlja dvosmjerna: tematska područja su s jedne strane oslonjena na stalna pitanja što ih postavlja ﬁlozoﬁja glazbe i estetika glazbe od samih početaka, s druge su pak strane ona određenim diskurzivnim strategijama usidrena u suvremenosti. Tako je odgovor na pitanje iz naslova knjige, koje se ponavlja u posljednjemu poglavlju, prepušten potpunoj otvorenosti diskursa, to jest samome se čitatelju prepušta da se na temelju ponuđenih odrednica kroz prethodna poglavlja sâm pokuša uključiti u pokušaj odgovora na to pitanje. Knjiga je bitan doprinos visokoj razini muzikologijsko–znanstvenoga diskursa u 20. stoljeću i bez njezina je poznavanja posve nemoguće u njemu sudjelovati.« Ovo je zasigurno najsloženiji i najslojevitiji tekst o glazbi, a najbolja najava o čemu je riječ svakako je predgovor urednika koji je, kako navodi u svojemu tekstu, imao čast i sreću izravno učiti od autorâ knjige, što je baš njega učinilo osobom koja se najbolje mogla i uspjela nositi s tako zahtjevnim djelom. Osim toga, izvrsno se snašao i s prijevodom mlade i neiskusne, no u svim dosadašnjim projektima Društva, pouzdane prevoditeljice, uspješno uredivši i objelodanivši knjigu. Hrvatsko je društvo glazbenih teoretičara objavilo knjigu Što je glazba? pridružujući se obilježavanju desete obljetnice smrti Hansa Heinricha Eggebrechta (1919.–1999.) i dvadesete godišnjice smrti Carla Dahlhausa (1928.–1989.). (T.P.)

Zagreba ki solisti na kraju sezone praiz veli nov u s kladbu K reš imira Seletkovi a

Tu ne i sretne Lacrimae

jubiteljima glazbe predstavljeno je još jedno djelo Krešimira Seletkovića, ovogodišnjega dobitnika Vjesnikove Nagrade Josip Štolcer Slavenski za Koncert za violončelo, klavir i orkestar praizveden na prošloj Samoborskoj glazbenoj jeseni. Skladatelj nas je već navikao na redovito zanimljiva i autentična djela svojega skladateljskog rukopisa, a tako je bilo i s praizvedbom njegova novog djela Lacrimae (12. lipnja 2009., Hrvatski glazbeni zavod) u interpretaciji Zagrebačkih solista, na čiji je poticaj skladba i nastala. Potvrda je to obostranog zadovoljstva kada je u pitanju njihova umjetnička suradnja. Dramatski naboj skladbe, ekspresionistički po gesti, skladatelj je izgradio na pulsirajućem ritmu u dionici kontrabasa i violončela kojima se po načelu svojevrsnih slojeva pridružuju ostali instrumenti tvoreći gusto zvukovno tkivo. Upravo to spomenuto načelo tvori osnovu izražajnoga luka skladbe kojim ona započinje i završava. Zagrebački solisti za dirigentskim su pultom imali sâmoga skladatelja, pa je interpretacija prošla onako kako je on i zamislio te izložio u programskoj knjižici: »Kompozicija je pokušaj prikaza jednog posvećenog (možda i mističnog) razmišljanja koje se temelji na vječnom propitivanju granice između krajnosti. Jesu li sreća i tuga na istome tragu? Mogu li jedno bez drugoga? Ima li tuge u sreći? I obratno? Postoji li treća dimenzija? Mogu li lacrimae istovremeno biti i sretne i tužne?« Osim tih brojnih pitanja koja se i nama često nameću i njihove svojevrsne glazbene ilustracije, još smo jednom dobili potvrdu Krešimira Seletkovića kao skladatelja dosljedna i prepoznatljivog autorskoga rukopisa, ali i jednog od naših možda najvažnijih stvaratelja mlađe generacije. (Z. B.) Krešimir Seletković s Vjesnikovom nagradom

Ljerka O i

Hrvatska orguljska glazba, dva samostalna albuma (1. i 2. dio) (Cantus) seriji novih diskografskih izdanja koje je ove godine objavio nakladnik Cantus d.o.o. ističu se dva samostalna albuma pod nazivom Hrvatska orguljska glazba. Radi se o snimkama dvadeset i pet skladbi, po opsegu manjoj antologiji autorice Ljerke Očić, ujedno interpretkinje. Aktivna koncertna umjetnica i redovna profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Ljerka Očić sustavno prati i promiče nacionalnu orguljsku literaturu, a osim zapaženih snimki objavila je nekoliko publicističkih i notnih izdanja, prvih u svojoj vrsti (Orguljski opus Franje Dugana, prvo cjelovito tiskano izdanje te Orguljska baština grada Korčule u suradnji s Mirkom Jankovim, njezinim studentom). Uz glazbenu producenticu Đurđu Otržan, dizajnericu Anu Nikolić Baće te suradnike, tonske majstore i fotografe, kao i Upravu za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, težište u oblikovanju oba albuma pripalo je autoričinu kritičkom izboru djela. Kao i sva glazbena izdanja antologijskih namjera i ova nude stilski skladateljski presjek čiji su korijeni u renesansi, a završetak sa suvremenim opusima. Dva od njih, Toccata Krešimira Seletkovića i Fantazija 1991. (Ratna fantazija 1991.) Davorina Kempfa, posvećena su autorici. Zanimljiva je podudarnost da se radi o učeniku i njegovu učitelju. Najstariji zapis, zabilježen na prvome CD–u, potiče iz 16. stoljeća.

Snimke su nastale na povijesnim instrumentima u crkvama u Vukovini (graditelj orgulja Josip Brandl), Loboru (pozitiv nepoznatog majstora, 18. stoljeće, restaurirala 1999. Umjetnička radionica Heferer) i na Trškom Vrhu (graditelj orgulja Antonius Römer, 1763.), te u zagrebačkim sakralnim prostorima, Crkvi sv. Franje Asiškog i Bazilici Srca Isusova. Prema središnjem arhivu akademika Ladislava Šabana, ovaj »sretni« instrument u Hrvatskoj ima brojnu obitelj od blizu osam stotina popisanih orgulja, a uz njihovu obrednu liturgijsku namjenu, lijepom broju pripada status koncertnih glazbala, ujedno uvrštenih u spomeničke kategorije. Prema deﬁniciji BIOS–a (The British Institute of Organ Studies), po-

vijesnim orguljama nazivaju se oni instrumenti koji imaju jedinstvenu glazbenu i umjetničku vrijednost, dio su neotuđive nacionalne kulturne baštine, a na planu različitih povijesno–stilskih osobitosti govore o materijalnom i duhovnom dobru jednoga naroda. S takvom popudbinom CD–ovi Hrvatska orguljska glazba zbirni su skup skladateljskih ostvarenja Andrije Motovunjanina, anonimnih majstora iz franjevačkih samostana u Klanjcu i na Košljunu, Julija Bajamontija, Ferde Livadića, Franje Lučića i Franje Dugana (prvi CD), odnosno Borisa Papandopula, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, Krešimira Seletkovića i Davorina Kempfa (drugi CD). Vlastitu improvizacijsku fantaziju Caelestis hyerarchia aeterna na glazbene motive i stihove srednjovjekovne mističarke Hildegard von Bingen, uvrštenu na ovaj album, Ljerka Očić praizvela je 2001. na Muzičkom biennalu Zagreb. Ukratko, CD–ovi su umjetnička posljedica osobnog sabiranja autorice, njezina izbora i na koncu sinteze glazbene građe kroz više stoljeća. Prvi album, sve do znamenite Duganove Toccate u g–molu koja je prvi primjer tokatnog glazbenog oblika u povijesti hrvatske glazbene kulture, predstavlja narativni, dobro organiziran hod kroz povijest. On je stilski jasan, šarmantan po jednostavnosti sadržaja orguljskih minijatura, bilo da je riječ o frottolama, viteškim laudama renesansnih pjesnika koji kliču O, lijepa gospo, galantnim jednostavačnim sonatama ili slobodnim formama poput Livadićeva romantičnog Andante pro ecclesia, lirskog po značaju, kakva je i Lučićeva Elegija. Glazbeno »pjesništvo« prvoga CD–a u kojemu dramatični rez predstavlja Duganova kromatski slobodna, ekspresivna i višeglasjem napućena partitura, ulaznica je za prošlo i ovo stoljeće, glavnu temu drugog albuma. Na početku stoji Papandopulova Toccata cromatica iz 1977., zatim Paraćeva Pastorella iz 1989. napisana prema koralnoj temi iz Pavlinske pjesmarice, deveterostavačni monumentalni ciklus Pjesma stvorova sv. Franje Asiškog Anđelka Klobučara (1982.), Ruždjakov Centone (1989.) te spomenute, Toccata Krešimira Seletkovićeva (2001.), Improvizacija Ljerke Očić i antologijska Fantazija 1991. Davorina Kempfa, jedna od nekolicine iznimnih partitura nadahnutih hrvatskom ratnom dramom devedesetih. Tko ne poznaje ove opuse, vrijedno ih je zapamtiti. Izvedba ukupno traje koju sekundu iznad 70 minuta. Sve predodžbe o moćnom instrumentu i njegovu zvučnom kraljevanju postaju zbilja, a prasak registara orkestralnih razmjera i kolorizam orguljskoga koncertnog sloga iznenadit će neobično skladnim međusobnim odnosima opusa. Sklad bi po svemu trebao biti apstraktne vrste, jer je riječ o sedam potpuno različitih stvaralačkih načela, međutim medij kojemu se obraćaju drži ovu sažetu suvremenu antologiju hrvatske orguljske glazbe mudrom zbirkom alegorijskih slika čije zvučne senzacije kao da odražavaju metafore nazivlja iz Klobučareve Pjesme stvorova: sunce, zvijezde, voda / vatra, zemlja, ljubav, smrt i poniznost.

CD izlog Đurđe Otržan Massimo Brajkovi

Massimo da camera / Skladbe za komorne sastave Massima Brajkovića (Cantus) a albumu Massimo da camera, dosjetljiva naslova u smislu prikazivanja komornoga opusa Massima Brajkovića ili barem jednog njegova dijela, nalaze se skladbe koje je autor priloženoga teksta u knjižici, akademik Nikša Gligo, svrstao u tri cjeline: skladbe, odnosno pjesme po pjesničkom predlošku, potom skladbe za puhače, odnosno puhačke formacije, te skladbe koje reminisciraju standardne komorne sastave. Tako sistematizirane djeluju barem donekle cjelovito kako bi slušatelj izbjegao zamku šarolikosti koju autor teksta opravdano primjećuje. Mislim da bi razumljivu potrebu da se opus uobičajeno dijeli na solističke, komorne i orkestralne, vokalno–instrumentalne i tako dalje, u ovom slučaju trebalo napustiti i za volju cjeline ili tematske naracije složiti album po jednom od predložena tri ključa akademika Glige. Prva grupa skladbi Što sanja otok?, Gorostasna obala, Jesenja samoća i Leptir na dlanu na stihove Predraga Grubića, Miroslava Krleže i Rudolfa Ujčića već su po svom odabiru pratećih instrumenata uz glas dovoljno šarolike da bi dostojnim interpretacijama pružile uvid u jednu facetu Brajkovićeva skladanja. Solisti Domagoj Dorotić, Marija Kuhar i nadasve Katja Markotić daju svoju boju ovim skladbama na intenzivno spontan način i vjerujem da pedagogu i istarskom zagovaratelju kulture ne bi bilo teško složiti program od desetak takvih skladbi, čak i s lijepom vedutom rovinjskoga zaljeva na omotu. Međutim, ispresijecane skladbama za puhačke sastave različitih ugođaja i nekom vrstom apstraktne strukture u šturom, asketskom glazbenom jeziku, popijevke se pojavljuju i nestaju poput stranog tkiva na racionalnom moru, rekla bih, gotovo prozne doživljajnosti. Stih naspram proze škodi stihu, ali i prozi. Dva lijepa dua, Preludio za klarinet i basovski klarinet te Recitativo concertante za fagot i harmoniku, svakako apartna kombinacija instrumenata, daju naslutiti još jednu facetu Brajkovićeva stvaralaštva, onu koja bi po prirodi stvari bila posvećena liedu. Ovaj rasuti teret skladbi naprasno završava ili pak nanovo započinje posljednjom skladbom Capriccio in bitinada (za mješoviti zbor) u izvedbi Komornoga zbora Ivan Filipović iz Zagreba pod ravnanjem Gorana Jerkovića. Stoga bi uopćena slika o albumu Massimo da camera bila jedna zbirka različitih skladbi koje bi zavrijedile da se o njima pojedinačno govori, što prelazi okvire uobičajene recenzije, pa ostaje pridjevak komorni shvatiti više kao skladbe instrumentalne dispozicije, ali opet uz iznimke pjevanih skladbi. Od svega ponešto, zanimljivo i informativno.

CD IZLOG

rvatsko društvo glazbenih teoretičara završilo je još jedan velik projekt. U Biblioteci Društva, koju uređuje Tihomir Petrović, kao deseti naslov objavljen je prijevod knjige Što je glazba? Carla Dahlhausa i Hansa Heinricha Eggebrechta, dvaju najznačajnijih muzikologa 20. stoljeća. Knjigu je s njemačkoga prevela Maja Petrović, a uredio i terminološke dvojbe razriješio akademik Nikša Gligo. Projekt je ostvaren uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

Doista, što je glazba?

CD izlog Sanje Raca

CD IZLOG

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

PREPORUKA ZA ČITANJE PREPORUKA ZA ČITANJE PREPORUKA ZA ČITANJE PREPORUKA ZA ČITANJE

Os vrt na hr vats ki prijevod knjige Što je glazba? Carla Dahlhausa i Hansa Heinric ha Eggebrec hta

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Dalibor Bukvi

Hrvatski suvremeni skladatelji

Pariz na usavršavanje. No, Pariz danas i nekoć za Hrvate znači drugačiji Pariz. Nekoć izazov, danas sve ono što čovjek u njemu traži, i što nije nebitno, vlakom udaljen dva do tri sata od svakog važnijeg europskog grada. Europski umjetnički jezik nije više nešto što se nalazi samo na jednom mjestu ili u jednom salonu. On je posvuda, ali ga jedinka ne osjeća svojim osim onoga što je doista dirne kao srodno. Taj virtualni jezik može i mora pomoći, ali već pri drugom koraku autor mora pisati iz sebe, iz transformiranog iskustva. Zanimljivo je čuti s koliko nepretencioznosti Bukvić govori svim idiomima glazbenoga jezika današnjice i lako se kreće među oblicima, ali i djelatnostima svoje struke. Ovaj album pokazuje da nije pokleknuo pred teškoćama svoga doba i ne uzmiče pred njima, dapače, samorazumljivo drži razinu autora rođena, što se njega tiče, u pravom vremenu.

bolnici zamolio prijatelje da mu sviraju upravo Schubertove sonate. Ljubomir Gašparović postupa sasvim romantičarski i schubertovski: prihvaća Sonatu u B–duru kao vlastiti simulakrum kojim će progovoriti o svojim stanjima. I stvara svoj reljef njezine topograﬁje, ali pritom premalo vodi računa o tome da je kao interpret odgovoran za svoju izvedbu najprije skladatelju, a potom i samomu djelu. Prihvatiti se remek–djela klasične glazbe za stavljanje u prvi plan svojega remakea jest vrlo pop–artistički, ali osim osobne poetske povijesti takva izvedba ne može pretendirati da je uspoređuje s richterovskom ili argerichevskom interpretacijom. Brendel je još ponajviše od svih pijanista današnjice bio svjestan rečenih odgovornosti jer one čine smjernice za odgovornost prema — slušatelju.

Dance of Angels Petra Obradovića, posvećena kolegi Zokiću, čine autentičan i stvaralački doprinos samoj glazbi. Ploča je snimljena u crkvi u Velikoj Gorici, a snimka dorađena uz pomoć ton–majstora Božidara Pandurića i predstavlja glazbenike u najboljem svjetlu njihova zalaganja za dostojanstvo i visoku razinu kvalitete glazbe za trublju.

(Cantus HDS HRT) Miroslav Mileti

Skladbe

ođen u godini čovjekova spuštanja na Mjesec, tragičnih događaja na političkoj sceni i u godini posljednjih dviju revolucija u prošlomu stoljeću: studentske i feminističke, Dalibor Bukvić stupa na stazu kreativnog razvoja u odjecima turbulentnih događaja 1968. godine. Nalazi umjetničku scenu partikulariziranu i nadasve individualiziranu. Mladi glazbenik upija znanje i struku poput materinskoga jezika, a svijet ga čeka i velik je, prevelik. Nekima i premalen za stremljenja globalnih izazova i plasiranja svojih djela. Prvi naraštaj koji se uspješno izgradio na partikularnom i individualnom jest grupa nizozemskih skladatelja oko Louisa Andriessena koja je sredinom sedamdesetih estetskim odabirom i usmjerenjem stvorila skele po kojima su mlađi skladatelji uz njih i poslije njih mogli graditi svoje verzije individualnog nadahnuća. Tu su u prvom redu brojne skladateljske tehnike među kojima je bio moguć odabir bez ikakvih ustezanja s obzirom na naviku tradicije. Potom izvanglazbeni doživljaj kao povod ili cilj, tekst, vizualni pretekst, ples ili ﬁlozofski traktat Platona, Nietzschea, Whitmana; mogućnosti su još i veće negoli među skladateljskim tehnikama. Treći je privilegij postavangardnih naraštaja bespuće izbora među glazbenim oblicima i protuoblicima, dok je odabir izvedbenog tumača, još nedavno relativno zadan, u elektroničko doba i na tom području izbrisao omeđenja. Tako prepušten sâm sebi i ostavljen da sâm na više razina traži vlastiti put, takva je sloboda izbora novum za skladatelja s kraja tisućljeća i koliko god značio napredak ka stvaralačkoj slobodi, taj je preokret i veliko breme s kojim se teško nositi. Prilike za izbjegavanje autorske odgovornosti nadaju se same od sebe; bijeg u oponašanje učitelja ili konjukturnog trenda, sužavanje fokusa na izabrani idiom ili izričaj ili jednostavno eklekticizam bez pokrića i slično. Znao to svjesno ili ne, Dalibor Bukvić je morao krenuti tim anything goes putem i na njemu ostvariti skladbe koje su mogle biti i nešto drugo ili treće od ovoga što je pred nama, jer nije bilo nikakvog zadanog očekivanja. Portret autora, portret vremena Ono najistinitije u autorskom postignuću sedam skladbi predstavljenih na portretnom albumu u seriji Hrvatski suvremeni skladatelji upravo je hvalevrijedna činjenica da je Bukvić skladao songs from himself. Od glazbenog oblika koji je samosvojan za svaku skladbu, nadahnuća koje može poteći iz lektire ili prijateljstva s glazbenicima, spretnosti pri korištenju raznih formacija instrumenata od solističkog do velikog, zborskog, simfonijskog pa do slobodnog, i s obzirom na visoke i niske stilove, spontanog tretiranja instrumentalnih dionica, Dalibor Bukvić je dijete svoga vremena. Na albumu su skladbe Prostor–pokreti priviđenja, Proroštva, Fantazija, Musica pian e forte, Diptih, Actus i Afrodyziak skladane za razne sastave od klavira i elektronike, do kvinteta limenih puhača i simfonijskog orkestra. No, osim tako predstavljenih glavnih skladbi u relativno kratkom razdoblju stvaranja ovoga mladog čovjeka u poetskom smislu, album Dalibora Bukvića je i portret vremena, generacijskog druženja s kolegama sa zagrebačke glazbene scene, rezultat utjecaja profesora Stanka Horvata koji je i sâm, poput svojega učenika, svojedobno krenuo u

(Croatia Records)

Dance of Angels

Franz Schubert: Sonata u B–duru D 960

Ljubomir Gašparović, klavir (Cantus)

onata u B–duru prema Deutschovom popisu broj 960 posljednja je od triju velikih, posljednjih sonata za klavir Franza Schuberta. Kako se zanimanje za njih, potaknuto nekim velikim izvedbama, pojavilo tek krajem prošloga stoljeća, one kao neki testamentni triptih predstavljaju Franza Schuberta u potpunijem svjetlu. Slušatelj, nažalost, iz programske knjižice albuma ne doznaje gotovo ništa o toj sonati niti o drugim dvjema. Priloženi je tekst razgovor, bolje reći neka razmišljanja Ljubomira Gašparovića o općim temama umjetnosti i života natopljena kulturnim pesimizmom, intervju koji bi mogao uslijediti nakon prijema ove ploče, a ne biti njezinom putovnicom. Svakako, prvo pitanje na koje pijanist treba odgovoriti jest: Vjerujete li da je Schubertova glazba danas i ovdje ikome potrebna, a odgovor glasi da je to pitanje potpuno besmisleno (sic!). Ljubomir Gašparović je nedavno objavio nosač zvuka spomenarskoga stila pod naslovom Tako je nekoć bilo na kojemu je predstavio svoje izvedbe skladbi hrvatskih autora. U Schubertovu slučaju posegnuo je za nečim što je privilegij najvećih — Richtera, Argerich, Schnabela i prvoga posvećenog istraživača Schubertovih posljednjih sonata, Alfreda Brendela. U brojnim je intervjuima Brendel opisivao važnost ovih skladbi za njegov pijanistički put i poklapanje zrelosti u umjetničkom radu sa zrelošću skladateljevih koncepcija koje su dale na području sonate gotovo isto tako nov i važan prilog poput Beethovenovih. Sonata u B–duru je iznimno dugog trajanja s dugim prvim stavkom i obiljem tematskog materijala koji intertekstualno kao da razgovara sâm sa sobom tijekom provedbi i rekapitulacija. Franz Schubert kao skladatelj krenuo je putem od solističkog instrumenta preko komorne glazbe do orkestra i simfonija. S takozvanom Nedovršenom simfonijom kao da se njegov stvaralački put prekinuo, da bi se stoljeće poslije uspostavilo kako je u nepunih godinu dana nakon Beethovenove smrti, 1828., skladao tri velebna djela koja su višestruko važna. Kao da je htio nastaviti tamo gdje je Beethoven stao ili kao da je htio naznačiti neki svoj novi početak na višoj razini. Svakako, ova tri monokromna remek–djela zaslužuju veliko posvećenje i dubinsko poimanje njezinih osjećajnih i duševnih prostora. Brendel je prema priči Sir Simona Rattlea u trenutku slabosti u

Obradović, Zokić & Perestegi (Cantus)

staknuti trubljač Petar Obradović, član Simfonijskog orkestra HRT–a, objavio je već više tonskih zapisa svojih izvedaba i skladbi. No, ovaj put je uz prvog trubljača Zagrebačke ﬁlharmonije Marina Zokića priredio album koji ih okuplja ne samo kao dvojicu prvaka naših najutjecajnijih orkestara, već i kao naraštajno bliske Mediterance oko isto takve glazbe. Vivaldi, njegov prethodnik Franceschini, Bajamonti, Stratik i, dakako, Obradović, sve uz orguljaša Maria Perestegija. U potpunosti izvodilačko–portretni album kao prikaz trostoljetnog trubljačkog i orguljaškoga glazbenog tijeka na Mediteranu i na Jadranu te predstavljanje Obradovićevih odlika kao obrađivača i skladatelja. Naziv albuma pripada naslovu skladbe Petra Obradovića potaknute poetskim zapisom Davora Mojaša koji se nalazi u uvodu priložene knjižice.Uz to kao pretposljednju skladbu na albumu nalazimo mali anonimni orguljaški zapis iz 18. stoljeća pronađen u Klanjcu, ljupko jednostavan i svakome prihvatljiv. Prošlogodišnji koncert ovoga trija u dubrovačkoj Katedrali s većinom navedenih skladbi nagnao me da poželim sve to čuti i na ploči, a Obradović mi je napomenuo da se na tome radi i ovo je rezultat. Taj je koncert bio prilika provjeriti sve odlike koje Vivaldijevi instrumentalni koncerti pokazuju kad se izvode u duhovnom prostoru crkve visokih svodova. Tada nagovještaj anđeoskog plesa nije nimalo proizvoljan. Navikli da anđele s trubljama zapažamo ponajčešće na fasadama i zabatima neoklasicističkih zdanja u vidu divovske dojenčadi s napuhanim obraščićima i jastučićima oko zglobova, s iznimkom duguljastih bića na pročelju HNK u Zagrebu, ovaj album govori o jednoj baroknoj i predbaroknoj praksi koja je, nimalo puteno, anđelima pridavala prostor zračnog i vodenog. Vodenog kao elementa spoja između tvrde tvari na zemlji i zračnih prostora iznad nje, ukratko njihova se djelatnost smatrala bitnom za ispunjanje visokih svodova katedrala ponad vjernika u molitvi. Estetika eteričnog bila je podloga za glas trublje, ekskluzivnog i svečanog ugođaja kakav je bio primjeren u hramu Božjem. Obradović, Zokić i Perestegi pružaju nam tako organski re–make okolnosti u kojima je glazba koju izvode nastajala. Tri Vivaldijeva koncerta za dvije trublje i orgulje (jedan u obradi), Sonata za dvije trublje i orgulje Petronia Franceschinija iz Toscane, Sonata za orgulje Julija Bajamontija, prerada gudačkoga koncerta u Koncert za dvije trublje i orgulje Mihovila Stratika te uz to spomenuta minijatura iz Klanjca i originalna skladba

iroslav Miletić, violist i skladatelj, dobitnik je nagrade Porin za životno djelo za 2009. godinu. Doduše, ovo šturo poimanje Miletića samo kao instrumentalista i skladatelja traži da se proširi i na obrađivača, osnivača Gudačkog kvarteta Pro arte, velikog entuzijasta koji je rado skladao na narudžbe svojih prijatelja i kolega, marljivog i spremnog pregaoca svoje umjetnosti. Na ploči koju je ove godine otisnuo diskograf Croatia Records nalazimo desetak skladbi poznatih s Jugotonova izdanja iz 1976., a uz to i Uspavanku za violu i klavir nastalu na poticaj i u izvedbi japanskoga violista Masatoshija Hiranoa. Razumljivo je da se kompaktna ploča najprije okreće ranije objavljenim zapisima na vinilu, ali važno je napomenuti da prikazani slijed od klasičnih Folklornih kasacija preko Diptiha, Plesa, Tišine, još popularnije Međimurske suite za gitaru, Četiri aforizma, Monologa do Koncertantne fantazije, nije dovoljan prikaz skladateljskoga stvaralaštva Miroslava Miletića, već samo rezime komornog, na podijima prihvaćena repertoara. Njegove bi koncertantne i orkestralne skladbe nadopunile sliku o jednom staloženom stvaralačkom putu koji je nadasve služio ljepoti i melodiji. Za neke je hrvatske skladatelje bilo kao od rođenja znano da će pripasti avangardi ili pak klasicizmu bez traženja i vrludanja. Miroslav Miletić je pak u mladosti imao drugačiji credo, ali ga je imao i ostao mu dosljedan cijelim glazbenim putem. Sklad je ključna riječ u epitetu »skladatelj« kod Miroslava Miletića. Sklad sa izvorima glazbe u njezinim folklornim korijenima, sklad u odabiru instrumenata, sklad u korištenju glazbenoga jezika i pomirenju s prenesenim likovnim tehnikama, sklad raspoloženja i jasne glazbene poruke. Time je na početku karijere (kako navodi Jagoda Martinčević u uvodnom tekstu u knjižici) zaslužio nadimak i prispodobu s Paulom Hindemithom. Spomenuta potreba za jasnoćom, a ne samo sklonost komornom izričaju i rad u gudačkom kvartetu, priskrbio mu je rečeni pridjevak, ali i još jednu istovjetnost s njim: odsutnost bilo kakve mistiﬁkacije o smislu glazbe i povjerenje u čistu moć zvuka te ponekad slike, bilo poetske ili umjetničke. Duboko poniranje u mogućnost instrumenta za koji piše i sklad tih mogućnosti s izražajem koji se očekuje odlike su Miletićevih sada već klasičnih skladbi. Usput rečeno, mislim da je Međimurska suita za gitaru bila prva skladba new age i world glazbe i premda je u kasnim sedamdesetima djelovala nekako nerealno, slijed razvoja te vrste korištenja folklora pokazao je da je Miletić imao bolje uho od tadašnjih glazbenih proroka.

CD IZLOG

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

CD izlog Đurđe Otržan

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Četiri je puta dobio nagradu Status Hrvatske glazbene unije kao najbolji trubač i krilničar u kategoriji jazza (2000., 2001., 2003. i 2004.). Rođen je 1940. godine u Osijeku, gdje, nakon učenja violine, s jedanaest godina započinje s učenjem trube. Glazbenu naobrazbu i ozbiljnija izvođačka iskustva stekao je u Zagrebu. Godine 1960. utemeljio je vlastiti kvintet usmjeren u hard bop stil s kojim je 1961. nastupio na Bledskom jazz festivalu. Godine 1962. postao je član trubačke sekcije Plesnog orkestra Radiotelevizije Zagreb (danas Big band HRT–a) u kojemu je svirao sve do umirovljenja te s kojim i danas stalno surađuje, o čemu svjedoči njegov novi album Memories.

Ladislav Fidri

Memories (Cantus) adislav »Laci« Fidri prvi je dobitnik Nagrade Miroslav Sedak Benčić za autorsko stvaralaštvo u području jazza koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Priznanje mu je pripalo 2001. godine za skladbu Morning Star objavljenu na istoimenoj kompaktnoj ploči u izdanju Croatia Recordsa.

u njegovu koncepciju aranžiranja krilnice i saksofona kao osnove melodijskoga vođenja. U pet dobro odabranih svjetskih baladnih standarda: For All We Know, I’m Fool to Want You, I’m Glad There Is You, Stardust i A Time for Love Fidri se predstavio kao vrlo dobar aranžer i solist. U interpretacijama tema na krilnici svira s dušom, upravo onako kako se ta glazba treba izvoditi. U njegovu je sviranju sublimirano iskustvo sviranja jazza koje traje više od tri desetljeća. Fidrijeve su improvizacije na ovoj ploči racionalne, osjećajne i oslobođene svih suvišnih tonova.

Glojnarića koji dirigira velikim revijskim orkestrom na cijelom albumu. Uvodna Balada za nju jest ugođajna skladba u stilu »slatke« sordinirane trube Harrya Edisona koji se pojavljuje na brojnim pločama najvećih pjevača antologije američkoga ljubavnog songa. Uz sudjelovanje tenor saksofona Saše Nestorovića praćenog gudačima ona određuje ugođaj koji će nas pratiti tijekom cijeloga programa s dominantnim solima krilnice Ladislava Fidrija. Najvažnije za Fidrijevu umjetničku osobnost na ovoj ploči jest da je on solist i orkestrator u svim skladbama, što mu u tom kontekstu daje cjelokupan autorski status. Kao aranžer primijenio je dominantnu ulogu krilnice i tenor saksofona i tome pridodao harmonijsku pratnju gudačkog ansambla koji uz sekciju trombona i drvenih puhačkih glazbala daje speciﬁčan ugođajni registar prisutan u cijeloj produkciji.

Ladislav Fidri ima bogatu međunarodnu reputaciju. Bio je član međunarodnog orkestra Clarka Terryja i Gerryja Mulligana. Umjetnički je voditelj Audi Big Banda iz Ingolstadta u Njemačkoj. Tijekom tridesetogodišnjeg sviranja jazza surađivao je s mnogim velikim jazz glazbenicima kao što su Art Farmer, Ernie Wilkins, Duško Gojković, Kay Winding, Slide Hampton, Albert Magelsdorf, Sal Nistico, John Lewis i mnogi drugi. Kompaktna ploča Memories, nazvana po istoimenoj skladbi, sadrži pet Fidrijevih instrumentalnih djela, a napravio je i orkestracije za svih jedanaest ostvarenja, od kojih je jedna Dreams Silvija

Cijeli ovaj hvalevrijedan projekt podsjeća na ploče Bobbyja Hacketta s orkestrom Jackiea Gleassona i u novije vrijeme na Clarka Terryja s orkestrom Metropol. Pohvalu zaslužuju Juraj Grosinger i Marijana Kaštela za tonsku obradu te dojmljivu i ugođajnu snimku. Ovo Cantusovo izdanje opremljeno je vrlo dobro dizajniranom knjižicom, nadahnutim popratnim tekstom mr. sc. Nine Zubčevića na hrvatskom i engleskom jeziku, što nije nebitno, jer ploča spada u onu vrstu produkcije »koja ne poznaje granice«. Ovaj je program pogodan za večernje i noćne radiotelevizijske programe, stoga se toplo nadam se da će oni koji se time bave to i prepoznati.

Revijski orkestar Big band HRT–a, pod sigurnim vodstvom Silvija Glojnarića, pojačan je gudačima Simfonijskog orkestra HRT–a. U autorskim skladbama Zauvijek, Loža Shadows, Nocturno i Uspomene Fidri interpretacijama kantilene i melodijskim improvizacijama pokazuje utjecaj svojih uzora iz mladosti Cliﬀorda Browna i Arta Farmera. Tenor i sopran saksofon Saše Nestorovića izvrsno se uklapa nostima pisanja za gudače. Kad vide snizilice, gudači su odmah tužni. Zato sam morao birati tonalitete. Sve sam pjesme reharmonizirao, ali melodije nisam mijenjao. Svako se djelo potpuno razlikuje od izvedbi bilo kojeg drugoga glazbenika.

band i gudače.

Naše su svirke piknik, slavlje!

Možemo li reći da je ovakvo izdanje raritet u današnje doba, posebice kod nas, jer više se gotovo nitko ne upušta u tako zahtjevne projekte?

Velik je nedostatak što danas toga nema. Propušta se napredovanje. U ono »gluho« doba ovdje smo imali svjetsku scenu, najbolje glazbenike koji su tada djelovali, među ostalima Stana Getza, Arta Farmera, Johnnyja Griffina, Johna Lewisa. Imali smo izravan dodir s najvećim glazbenicima. Nismo mogli, ali ni trebali s Interneta skidati sola i na taj način saznavati o novim stremljenjima. Razgovarao sam s Artom Farmerom. Pitao bih ga: »Arte, što si to odsvirao, zbog čega si to napravio baš tako?« On bi mi objasnio. I odmah se penješ pet stepenica. Danas toga više nema. Ponekad me zovu na koncerte samo zato što sviram stilom iz onoga vremena, nešto između bopa, neo–bopa, hard bopa i donosim taj pristup svirajući krilnicu. Kad se sastanem s Duškom Gojkovićem i sviramo na taj način, to je piknik. To je slavlje.

DAVOR HRVOJ

Razgovor s jazz truba em, skladateljem i aran erom Ladislavom Fidrijem povodom objavljivanja albuma Memories

Razgovarao: Davor Hrvoj Kako su nastale skladbe za album Memories u koji ste uvrstili izvedbe balada? Za taj sam album napisao pet novih skladbi. Teško je pisati balade. Iz svojih sam arhiva izvukao neke skice, ali njima se nisam uspio puno okoristiti. No, u međuvremenu su mi sinule nove zamisli koje sam pretočio u skladbe. Taj sam materijal pripremao šest mjeseci.

CD izlog Dinka Husadžića Sanskog

Matija Dedi

From the Beginning (Dallas Records) atija Dedić je čovjek trija i po tomu pripada vrhu našega jazza bez obzira na ostale njegove projekte. Mudrim

Razgovor s jazz pijanistom i skladateljem Matijom Dedi em povodom objavljivanja albuma From the Beginning

Opsjednutost Dorom Peja evi Razgovarao: Davor Hrvoj Kako su svjetske zvijezde jazza, Larry Grenadier i Jeff Ballard, reagirali na Vaše skladbe što ste ih snimili za zajednički album? Jako sam zadovoljan. Sad je i meni jasno — budući da sam nedavno surađivao s također velikim glazbenicima u New Yorku — što zapravo u svjetskom jazzu predstavljaju Grenadier i Ballard kao glazbenici i kao osobe. Najprije smo snimili From the Beginning,

Kako ste pristupili pisanju aranžmana? Kad sam završio teme, melodije, počeo sam pisati aranžmane za veliki korpus — simfonijski orkestar i big band. Taj proces pisanja aranžmana trajao je dva mjeseca. Kad pišete balade ili bilo koje druge skladbe s jako velikim korpusom, morate paziti na tonalitete. Morate mijenjati tonalitete da ne bude dosadno, prošetao sam se kroz gotovo sve njih. Na albumu je jedanaest skladbi — znači ima jedanaest tonaliteta. Morao sam razmišljati o poseb-

To je u prvom redu naporan posao jer je u igri puno glazbenika i sve se mora dobro složiti. Osim toga, ovakav je projekt i skup. Održavati probe i snimanja s tako velikim korpusom stoji puno novca. Bojao sam se toga projekta. Bolje je ne upuštati se u tako nešto ako nisi siguran da neće ispasti dobro. Priprema treba biti dobra. Zašto ste za album odabrali skladbu Dreams Silvija Glojnarića i kako ste pristupili aranžmanu za nju? Tu je skladbu davno snimio Leo Wright s Big bandom. No, za ovaj sam je album pripremio u novom aranžmanu. Potpuno drukčije! Ništa nije preuzeto od izvornoga djela koje je pisano samo za big band, a ja sam pisao za big

odabirom suradnika, bilo hrvatskih, Levačić / Golob, Baraković / Šercar, u novije vrijeme Hojsak / Šercar, ili važnih inozemnih glazbenika, kao što su Jean–Louis Rassinfosse / Marek Patrman (Visiting Bruxelles) i Jeﬀ Ballard / Larry Grenadier (ritam–sekcija Brada Mehldaua) na dvostrukomu CD–u From the Beginning, uvijek je riječ o glazbenicima koji su znali prepoznati Dedićev pijanistički talent.

nešto što je moglo biti dvosjekli mač — suradnja s ritam– sekcijom čuvenoga pijanista Brada Mehldaua! No, snimanje s bubnjarem Jeﬀom Ballardom i kontrabasistom Larryjem Grenadierom ipak je bilo puni pogodak. Ovakva sekcija omogućila mu je ostvarivanje autorskih skladbi koje su svijet za sebe, dedićevske, a obrade su pune osobnosti. Možda je ovaj album najbolji koji je dosad snimio.

Već je prvim albumom Octopussy najavio svoje glazbene namjere i dojmljiv autorski pečat, što je potvrdio i nizom ostalih albuma, ali su Visiting Bruxeless i novi From the Beginning ključni u našoj recepciji Matije Dedića kao majstora trija, i to ne samo u Hrvatskoj. Rassinfosse je prepoznao potencijal autorskih skladbi s Visiting Bruxeless te u suradnji s Patrmanom pomogao Dediću napraviti album ECM–ovskog standarda.

Skladbe s albuma čine dvije tematske cjeline. Prva — jazz standardi. Monkova Round Midnight je skladba u kojoj autorovu »akordsku škrtost« Matija razigrava svojom frazom i ponekad nepredvidljivim variranjem tempa čuvajući prepoznatljivost teme. You Are Too Beautiful svirana je s osobitim sentimentom. Prelude to a Kiss otvorila je prostor za sjajnu međuigru kontrabasa i bubnjeva uz pomalo brži tempo cijele skladbe u odnosu na najčešće obrade. Nardis je snimljena s čvrstom ritam– sekcijom, a Lush Life i Bye, Bye Blackbird bliske su tradicionalnom jazz iskazu. Drugu, važniju cjelinu čine autorske skladbe, tri izvedene bez pratnje Ballarda i Grenadiera i tri u formaciji trija — naslovna From the Beginning, Mr.

Iako naslov novoga CD–a može sugerirati drukčije, ovo je logičan nastavak takvoga poimanja glazbe sa šest autorskih radova i šest svima znanih standarda sviranih na nov način, zaigrano i poletno. Dedić je hrabro ušao u moju skladbu na tragu glazbe s prvih albuma slavnoga pijanista Brada Mehldaua. Reagirali su dobro rekavši mi pritom da pokušam biti više svoj jer ih je skladba From the Beginning potakla na razmišljanje da sam im se želio dopasti, tim više što godinama sviraju s Bradom Mehldauom. Larry mi je rekao: »Lijepo je da cijeniš Brada i potpuno je jasno da si pod velikim utjecajem njegove glazbe i njegova sviranja, ali možeš i sebe i nas, budući da smo završili četveromjesečnu turneju s njim, odmoriti od toga. Budi više svoj.« Drugi dio snimanja na kojemu smo svirali moje aranžmane američke glazbe više im se dopao zato jer sam, kako su ustvrdili, bio manje opterećen, primijetivši da sam ih prvi dan nastojao nečim impresionirati. U šali su rekli da ću to teško postići s njima dvojicom, pogotovo Ballardom koji pola godine svira s Mehldauom, a drugu polovicu s Chickom Coreaom. Na koji ste način birali vlastite skladbe za taj album? To su novija djela. U zadnjem razdoblju nisam puno skladao što su mi neki zamjerali. Htio sam da CD sadrži podjelu mojih skladbi i standarda koje svaki pijanist uvrsti na svoje albume. Razmišljao sam o načinu na koji ću ih odsvirati jer najčešće je osporavanje koje čujem i čitam o sebi, osim u nekim suradnjama s estradnim umjetnici-

Koliko su suradnje sa svjetskim zvijezdama jazza, poput Lea Wrighta, značile za Big band HRT–a i hrvatske jazz glazbenike?

Handy i W.A.M. Najsnažniji dio albuma, uz izuzetnu interpretaciju skladbe Marina’s Dilemma, jest izvedba naslovne pjesme koja otvara album svirane u maniri modernoga jazza s efektnim početkom koji najavljuje atmosferu te obogaćene s puno zanimljivih intervencija Jeﬀa Ballarda. Taj čvrst i precizan jazz karakterizira i skladbu Mr. Handy, dok je u neobično naslovljenoj W.A.M. intrigantan brz klavirski uvod, osebujno sviran, nakon čega se sve razvija u zanimljiv swing s puno »razgovora« među glazbenicima. Skladba Angela još je jedna posveta Dori Pejačević, Marina’s Dilemma puna je poetike, emocija, kontrapunkta i lirike koja završava u snažnom udaru akorda dajući joj dramsku napetost, dvojbe i razmišljanja. Dr. A smireni je pijanistički završetak projekta From the Beginning, albuma koji predstavlja vrh solidne glazbene karijere i potvrdu Dedićeve autorske snage. »The League of Extraordinary Gentlemen« kojoj pripadaju Brad Mehldau, Keith Jarrett i Gonzalo Rubalcaba morala bi razmisliti o primanju novog člana u svoje ekskluzivno jazzističko društvo — Matije Dedića!

ma, taj moj ortodoksni modernizam. Izvedbama skladbi poput Prelude to a Kiss ili Bye, Bye Blackbird mogao bih zlim jezicima zatvoriti usta jer će zadovoljiti svakoga tko imalo poznaje tradiciju i povijest klavira. Tu se mogu pronaći tragovi Wyntona Kellyja, Reda Garlanda, Ahmada Jamala i drugih slavnih pijanista koje jako cijenim i od kojih sam učio. No, generacijski i po svom svjetonazoru usredotočen sam na drukčiji izričaj. Ljudima koji mi zamjeraju, sada sam dao do znanja ne samo da poštujem, nego i da mogu odsvirati i za mene vrlo bitna razdoblja pijanizma, a to su 50–e i 60–e godine prošloga stoljeća. Jedna od autorskih skladbi uvrštenih na album je Angela koju ste posvetili Dori Pejačević. Njezina ste djela i prije izvodili jazz pristupom. Namjeravate li nastaviti s tim ciklusom? Naravno. Opsjednut sam Dorom, a moje su izvedbe njezinih djela prepoznale i, kako kažemo, ozbiljnije strukture. Na početku sezone imao sam čast svirati u njezinu dvorcu u Našicama na proslavi Dorina rođendana. Izvodio sam klavirske minijature Život cvijeća, meni najdraže, kojima me već kao desetogodišnjaka »zarazila« predivna profesorica Blaženka Zorić. To je ostalo u meni i dan–danas. Pripremio sam materijal za CD posvećen Dori. Snimit ću

klavirske minijature Život cvijeća aranžirane za moj trio. Također, moj izbor njezinih najboljih skladbi za vokal i klavir — u tome mi je pomogao Davor Merkaš koji me uputio u ono što je najbolje — te djelo Ave Maria Dore Pejačević u kojoj će mi gošća biti violinistica Laura Vadjon. Za vokalne izvedbe odabrao sam kao suradnicu Vlastu Burić, našu magistricu pjevanja iz Samobora.

CD IZLOG

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

CD izlog Dubravka Majnarića

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG DAVOR HRVOJ

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Afrodita (Dallas Records) remda izraz »en face« znači »licem u lice, s prednje strane«, riječka skupina En Face nekako je uvijek bila mimo glavnih tokova matične im rock–scene iako postoje već gotovo dva i pol desetljeća, a recentni album Afrodita sedmi je u njihovoj karijeri. Valjda gitaristički pop koji bend izvodi nije dovoljno upečatljiv za širi krug slušatelja, a njihov najveći hit i dalje ostaje S dlana Boga pala si koju su izveli uz vokalnu podršku Damira Urbana. Pretpostavljam da se situacija neće pretjerano promijeniti niti s ovim izdanjem unatoč nekim prilično očitim promjenama. Prije svega, polovica benda sad je pouzdana ritam–sekcija Samir Šverko–Alen Tibljaš (potonji je paralelno u Majkama, Fitu i još mnoštvu grupa, a na početku karijere svirao je u En Faceu!), što podrazumijeva i funkcionalniji ritmički naglasak na idejama Sandra Bastiančića. Drugi odmak očituje se u namjeri da se s albuma »skine« nekoliko hitova, a ne jedan, eventualno dva (pa je njihova best of kompilacija, zapravo, najvažnije što su napravili). Vrlo dobra produkcija Roberta Funčića koji je zasvirao i pokoji instrument, kao i stihovni doprinos Dražena Turine Šajete u pjesmi Tajni ključ zadnji su slojevi koji izričaj En Facea vode prema široj populaciji, odnosno prema komercijalizaciji. Jedini je problem u tome što En Face u toj igri očito nije spreman na neke kompromise.

Psihomodo pop

Tedi Spalato

Duh iz boce

Jeee! Jeee! Jeee!

Kadenca

(Dallas Records) enato Metessi izdvojen je kao »ključni svjedok« novovalne revolucije u ﬁlmu Igora Mirkovića Sretno dijete. Ponesen možda tom ulogom, a možda i nekim drugim razlozima, odlučio je snimiti album obrada toga razdoblja. Okupljeni je bend nazvao Mondo Bongo, vjerojatno prema pjesmi Joea Strummera s njegova trećeg solo–albuma jer je njezin ugođaj snažno prisutan u uvodnoj obradi Azrine Pametni i knjiški ljudi. Preslušavanje ovoga izdanja vrlo je ugodno jer je — svjesno ili ne — Metessi izbjegao sve zamke koje nosi snimanje takvog albuma: pjesme su se dovoljno odmakle od izvornika, a istodobno nisu postale stilski imanentne obrađivaču. Jednostavno, Renato Metessi ponudio je »second opinion« kvaliteti poznatih pjesma, čak prepuštajući mikrofon drugim izvođačima. Tako Toni Kumerle izvodi Azrin Slučajan susret (slučajno ili ne, ali u ovom konceptu to je kompatibilno s Borisom Leinerom koji je otpjevao nekoliko Azrinih ostvarenja), a Hana Blažević, kći velikoga Krešimira Blaževića, preuzela je glavne vokalne dionice u prvom dijelu obrade pjesme Animatora Kao ogledala. Dakako, ne nedostaju obrade pjesma Metessijevih bivših bendova Patrola i Zvijezde. Ukratko, riječ je o sjajnom konceptu koji je odlično realiziran i koji ima samo jednu slabu točku: prilično amaterski napravljen ovitak.

(Croatia Records) svojim transformacijama od svježega i potentnog novovalnog benda, što je dokumentirano na demo–snimkama objavljenima kao dodatni disk na kompilaciji 20 tekućih, preko ramonoidne razornosti i nacionalne rock–institucije do vodviljskog prenemaganja u slijepoj ulici karijere, Psihomodo pop je obožavateljima uvijek mogao isporučiti i neku pjesmu za pamćenje (a ne samo lik i djelo Davora Gopca koji je karizmatičan i nezaboravan). Album Jeee! Jeee! Jeee! ide i korak dalje — sadrži pjesmu koja ide uz bok njihovim ranijim ostvarenjima, a to je nastupni singl Domovine sin. Osim što je stameno odsvirana, pjesma ima i vrlo dobre stihove, a Gobac se previše i ne krevelji, kao da nikad nije ispao iz vlastitoga crtanog ﬁlma. Još je nekoliko pjesama koje drže ovu razinu, što znači da je posrijedi najbolji album Psihomodo popa još od doba studijskoga izdanja Srebrne svinje, odnosno Unpljugda. To, doduše, ne znači da je Psihomodo pop vratio poziciju koja mu objektivno pripada, no u zadnjih dvadesetak godina to je bend koji je nemjerljivo superiorniji na pozornici negoli u studiju.

(Aquarius Records) akon dulje diskografske pauze, Tedi Spalato ostvario je album kakav se od njega i očekivao: nabijen emocijama, pun dalmatinskoga patosa (izdavač je to deﬁnirao kao »Adriatic pop«), ali u plemenitom smislu i s određenim odmakom od ranijih ostvarenja. To se prije svega odnosi na lo–ﬁ pristup u nekim pjesmama, što znači da se stilski približava Oliveru Dragojeviću u njegovoj posljednjoj fazi. Njemu se približava i u dvije tijardovićevsko–runjićevske pjesme s operetno–pokladnim prizvukom: Malešan brod i Uvik nešto fali. No, pritom njegov prepoznatljiv vokal ostaje konstanta koja se pamti bez obzira na stil. Tedi Spalato je autor većine pjesama, a ovim će albumom na doličan način proširiti svoj nastupni repertoar. Tu nema prevelikih iznenađenja, tek toliko da se stilski ne ponavlja. Zapravo, izdanje zvuči kao završnica nekog od boljih izdanja Splitskoga festivala. S obzirom na njegov dugogodišnji staž kao pratećeg pjevača na toj manifestaciji, ova je tvrdnja očito vrlo utemeljena. Uostalom, nomen est omen: Tedi Spalato je zaštitni znak splitskoga glazbenog izričaja.

Singrlice

Singrlice Kawasaki 3P

Pink studio

Idu Bugari

Soundtrack za lutku

(Dancing Bear) awasaki 3P postoji već gotovo 15 godina i imaju odanu sljedbu, no ovih je dana dobacio tek do drugog albuma. Za razliku od prvijenca koji je više funkcionirao kao pismo namjere, Idu Bugari je zrelo, deﬁnirano i nadasve zabavno ostvarenje. Vješto koristeći ska, reggae i dub obrasce pomiješane s punkerskom energičnošću i rijetko duhovitim stihovima (npr. »Prazan stan/A tako divan dan/Još mi fali samo Boško Balaban«), Kawasaki 3P drži tenziju u svih šesnaest pjesama. Album uključuje i stariju pjesmu svojedobno obrađenu na singlu Mupov–ska, jednu od ponajboljih pjesama na ovim prostorima u razdoblju koje bend pokriva svojim djelovanjem. Uporaba puhačke sekcije, bliska primjeni kakvu pamtimo iz kajdanke Haustora (a ona je bila najfunkcionalnija u hrvatskome pop– korpusu), otkriva kako ovaj bend ima snažniji potencijal od naizgled prpošnih poskočica s viškom promila. Pjesme Puta Madre, Ni da ni ne, žestoka posveta jednome od najvećih Hrvata, Mati Parlovu, u istoimenoj pjesmi i presimješna obrada hita Steviea Wondera I Just Call To Say I Love You u gay–orijentiranome pjesmuljku Anđelko kumuliraju adute za, ako ništa dugo, onda najoptimističnije i najveselije ovogodišnje diskografsko izdanje na hrvatskomu tržištu.

(Dop Records/Menart) ovo ime na hrvatskoj pop–sceni jest hvaljeni Pink studio koji je osvojio radijske postaje pjesmom Jutro poslije. Pjesma vješto kombinira kabaretski glazbeni pristup i odlične stihove s malo naglašene vulgarnosti. Istodobno, to je pjesma koja odudara od ostatka albuma, naglašene pop provenijencije i prilično svježeg. Čakovečko–zadarska kombinacija zaista je osvježenje na sceni gdje dobre ideje moraju imati brutalan kontekst kako bi se mogle uspješno realizirati. Pink studio pati, doduše, od nekih dječjih bolesti; repertoar je stilski ujednačen, ali kvaliteta pjesama varira. Pa ipak, međuigra ženskih vokala kao zaštitni znak benda nije baš uobičajena kod nas, osobito ne u kompaktno produciranome albumu kao što je Soundtrack za lutku. Možda je najveći produkcijski minus tretman gitare koja je trebala biti naglašenija kako bi cijeli projekt imao predznak »power«, kako to grupa voli isticati. Ovako je riječ o soundtracku koji im još nema snagu priskrbiti važniju poziciju, ali svakako je dobro odigrao svoj zadatak: predstavio je jedan od rijetkih novih bendova za koji je očito da će u budućnosti imati razvijenu karijeru.

(Aquarius Records) enski zbor vrlo dojmljiva imena na svojemu prvijencu obrađuje tradicionalne pučke napjeve uglavnom iz Međimurja. Pritom su pjesme dobile suvremeniju instrumentalnu nadgradnju uz pomoć prekaljenih glazbenika od kojih dobar dio svira u Cubismu. Pristup se doimlje prilično tankoćutnim, sastavljenim od elemenata koji svaki za sebe vrsno funkcioniraju: djevojke iz Singrlica imaju odlične glasove, dobro su upjevane, a njihov je voditelj Tomislav Jozić lijepo i nijansirano uskladio njihove vokale; o sviračkim kompetencijama gostiju dala bi se ispisati cijela moja rubrika, a međimurski tradicionalni napjevi (Grad se beli, Lepo naše Međimorje...) ili poznata moslavačka pjesma Zaspal Janko pod jablanom mogu nositi svačiji repertoar.

Problem ovoga prvijenca jest usklađivanje tih dijelova. Premda su aranžmani korektno izvedeni, za snažniji utisak nije dovoljno samo iskoristiti suvremeni instrumentarij, trebalo je to produkcijski naglašenije zahvatiti. Na primjer, HC Boxer od ovoga bi materijala zacijelo napravio senzaciju. No, s obzirom da je to nastupni album gdje se tek otkrivaju karte i da je vrlo dobro postavljen, od Singrlica se mogu očekivati daleki dometi.

Dubravko Vorih & New Tribe

Two Faces of Jazz and Soul (Aquarius Records) ubravko Vorih, jedan od ponajboljih basista s ovih prostora, paralelno gura dvije karijere — svira u aktualnoj postavi Prljavog kazališta (zanimljivo, u tom je bendu svirao i njegov kolega iz novovalnog Parlamenta, dok je treći član Dražen Scholtz postao član Parnoga valjka), a paralelno s bendovima New Tribe i Dubravko Vorih Quintet razrađuje jazz standarde.

Two Faces of Jazz and Soul je putovanje formama bosse nove, soula i laganoga jazza, pri čemu Vorih i prijatelji sviračkom supremacijom jednostavno obavljaju zadane si ciljeve. Riječ je o dvostrukom albumu (vokalni i instrumentalni) koji se neće dopasti samo ljubiteljima jazza, nego i širem slušateljstvu. Glazba s ovog izdanja je dobrodošao glazbeni intermezzo, suptilna zvučna kulisa svakidašnjice, u kojoj je očito da su sudionici projekta iznimno uživali u njegovoj izradi. Dubravko Vorih kao autor gotovo svih pjesama i s ovim projektom potvrđuje da instrumentalisti gotovo u pravilu stvaraju odlične albume, unatoč tomu što su izvori njihove inspiracije baždareni drukčijim mjerilima od tržišnih zakonitosti glazbe.

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

En Face

Metessi Mondo Bongo

CD IZLOG

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

CD izlog Bojana Mušćeta

Glazba Brune Bjelinskog kao zadivljuju a inspiracija Piše: dr. sc. Zdenka Weber dareni baletan Vuk Ognjenović, Vila Zvončica, čiju zahtjevnu ulogu evocira pouzdana i nasmiješena Zvonka Škreblin Domaćinović, te razigrana, za vragolije uvijek spremna djeca, Wendy u dojmljivoj interpretaciji balerine Mirjane Dorić i njezina braća Nora Johum i Ana Marija Lendić, mali plesači naglašene discipline. Odabir solista bio je primjeran, a Petar Pan, »taj čudni svat koji nije bio običan dječak, iako je prilično podsjećao na dječaka, nije bio ni vilenjak, ali koji je poznavao kojekakve magije i mogao je letjeti kao ptica, a nije bio ptica«, ispričan na način na koji je to osmislio Dinko Bogdanić, ponovno nas je uvjerio da glazba našega velikana Bjelinskog funkcionira kao izuzetno podatna, duhovita, melodijski i ritmički bogata plesna osnova. Ukratko, glazbeni doživljaj u kojemu mogu uživati sve generacije slušatelja i gledatelja baleta.

Mladi plesači Osječke prdukcije baleta Petar Pan

rganizatori devetoga Osječkog kulturnog ljeta, izvršna producentica Jasminka Mesarić i Berislav Šipuš, umjetnički savjetnik glazbenoga programa, odlučili su povodom 100. obljetnice rođenja Brune Bjelinskog (1909.–1992.), jednoga od najinventivnijih hrvatskih skladatelja prošloga stoljeća čija nas glazba trajno oduševljava, postaviti balet u dva dijela i šest slika Petar Pan, koji je 1966. praizveden u HNK–u u Zagrebu. Kao gosta koreografa i redatelja pozvali su uglednoga i iskusnoga Dinka Bogdanića, jednoga od rijetko sposobnih stručnjaka za postavljanje baleta i u uvjetima u kojima raspolaže tek s nekoliko baletno školovanih plesača. Doista, dogodila se baletna predstava u kojoj je publika, u gledalištu osječkoga HNK popunjenoga do posljednjega mjesta, mogla u dvosatnom maštovitom događanju uživati u čarolijama bajkovitoga lika Petra Pana.

Bruno Bjelinski skladao je balet Petar Pan prema priči Jamesa Matthewa Barriea i za njega sâm izradio libreto u čijem mu je osmišljavanju pomagao baletni umjetnik i

koreograf zagrebačke praizvedbe Nenad Lhotka. Zahvaljujući ustupanju Lhotkinih notnih, glazbenih i dramaturških zapisa upustio se Bogdanić u koreograﬁju u čijoj su realizaciji sudjelovali profesionalni i poluprofesionalni plesači klasičnog baleta, djeca iz baletnoga studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, djeca iz Glazbene škole Franje Kuhača (Odjel za suvremeni ples), polaznici plesnih studija raznih plesnih tehnika (jazz–dance, hip–hop, MTV, break–dance) i vrsni gimnastičari. Bogdanić je okupio tako gotovo sve plesno sposobne djevojke i mladiće u gradu i zajedno s njima, uspijevajući trajno svakoga od njih potaknuti na maksimalni angažman, ostvariti predstavu koja od prvog do posljednjeg takta Bjelinskijeve nadahnute, emocionalno nabijene i plesno inspirativne glazbe plijeni pažnju gledatelja. Bogata plesna osnova U šest slikovitih prizora, uz funkcionalnu i dobro prilagođenu scenograﬁju Žorža Draušnika te u maštovitim i primjernim asocijacijama izrađenim kostimima Barbare Bourek, prolijeću vrsno uvježbani likovi: Petar Pan, kojega oživljava mladi na-

Posebno oduševljenje i spontani pljesak tijekom predstave izazivali su svi ostali likovi, primjerice dostojanstveni Kapetan Kuka (Zorislav Štark) i krokodil koji je progutao budilicu (Dinko Blažević), a koji se pojavljuje u situacijama kada treba preplašiti opasne gusare. Doista svi — izgubljeni dječaci, gusari (izvrsni break–dance interpreti), njihove djevojke, Indijanke i Indijanci, sirene, meduze, morski konjići i morska zvijezda, postizali su precizno, mladenački živahno i do u detalje razrađeno odvijanje predstave. Bez i trenutka zastoja u razvijanju poletne radnje, uspio je Bogdanić potaknuti svoje plesače na predano i zanosno sudjelovanje u plesnom spektaklu koji je publika na otvorenoj sceni nagrađivala burnim pljeskom, a po završetku predstave i ovacijama i još dugim pozivanjem plesača na poklon. Kako je u pozdravnom govoru gradonačelnik Krešimir Bubalo istaknuo da će 2010. godine biti obilježena 100. obljetnica postojanja baleta u Osijeku, što uključuje tek kraće kontinuirano trajanje baletnog ansambla, a ostalo su bili tek fragmentarni plesni dijelovi, predstava Petar Pan omogućila je novi poticaj za formiranje baletnog ansambla u HNK–u u Osijeku. Ako je suditi prema doživljenim čarolijama za gledanje i slušanje (korištena snimka orkestra Zagrebačke ﬁlharmonije pod ravnanjem Igora Gjadrova s izvrsnom violinom solo Josipa Klime), u Osijeku su rođeni znatni poticaji za plesnu umjetnost i trebalo bi ih podržati.

Koncert u ast 100. obljetnice ro enja zna ajnoga hrvatskog skladatelja priredio pijanist Berislav Arlavi

Bruno Bjelinski, majstor glazbe za glasovir Piše: dr. sc. Zdenka Weber

bilježavanju 100. obljetnice rođenja skladatelja i pedagoga Bruna Bjelinskoga (Trst, 1. studenoga 1909. — Silba, 3. rujna 1992.) svoj je prilog dao

Dobro poznati glazbeni izričaj Bjelinskog, razigranost njegovih minijatura za glasovir u kojima trajno iskazuje svoju nepresušnu inspiriranost i maštovitost ispisivanja sljedova kontrastnih stavaka čija nas iskonska glazbenost oduševljava bile su i ovom prigodom osnova za nadahnuto muziciranje.

pijanist Berislav Arlavi (1974.) klavirskim recitalom održanim 9. travnja u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga. Dobitnik niza vrijednih nagrada na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih valja istaknuti treću nagradu na Međunarodnom natjecanju Frédéric Chopin u Rimu 1993. godine kao najmlađi sudionik među pedeset kandidata, Berislav Arlavi je diplomirao glasovir u razredu Vladimira Krpana na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine, te od 2007. godine nastavio poslijediplomski studij također u razredu profesora Krpana. Od 1998. djeluje kao samostalni umjetnik, a osobito zahvaljujući suradnji s Cantus Ansamblom, stekao

je iskustvo i sklonost prema izvođenju glazbe 20. stoljeća, kao i najnovijih djela. Prvi nosač zvuka s djelima hrvatskih skladatelja Milka Kelemena, Ive Maleca, Stjepana Šuleka i Brune Bjelinskog snimio je 2008. godine u bečkom tonskom studiju PJ Way Studio Vienna. Izvođačku zrelost umjetničke kreacije mladoga pijanista sa zadovoljstvom su pozdravili doajeni hrvatske suvremene glazbe Milko Kelemen i Ivo Malec čija je glasovirska djela »oblikovao s prekrasnim idejama i posebno zanimljivim pogledom na svijet«. Inspiriranost i maštovitost I majstor glazbe za glasovir Bruno Bjelinski nedvojbeno bi bio zadovoljan Arlavijevim interpretacijama odabranih skladbi. Omiljenog autora čija brojna djela izvode sve generacije glazbenika i koji je, kao rijetko koji hrvatski skladatelj ostavio izuzetno raznoliki i bogati glazbeni opus, predstavio je Arlavi sa Sedam bagatela za klavir (1950.), Muzikom za djecu (1945.), Partitom (1954.) i Trećom sonatom za klavir (1960.). Dobro poznati glazbeni izričaj Bjelinskoga, razigranost njegovih minijatura za glasovir u kojima trajno iskazuje svoju nepresušnu inspiriranost i maštovitost ispisivanja sljedova kontrastnih stavaka čija nas iskonska glazbenost oduševljava bile su i ovom prigodom osnova za nadahnuto muziciranje. Doista, Bjelinskijevih Sedam bagatela, slijed različitih ugođaja koji izvođaču pružaju mogućnost isticanja pijanističkoga umijeća, te slijed od sedam nepretencioznih stavaka u ciklusu Muzika za djecu, čiji izvanglazbeni poticaji naslovima nadahnjuju radost susreta u djetinjem svijetu igre, partiture su čije izvođenje uvijek donosi ugodu. Poštujući osnovno načelo kontrastirajućih stavaka u tempu i ugođaju, peterostavačna Partita

i trostavačna Treća sonata za klavir donose veće zahtjeve za pijanističkom bravurom. Trajno vjeran osnovnoj neoklasičnoj inspiraciji, umio je Bjelinski u ishodištima proširene tonalitetnosti snagom majstora izraziti razložnost glazbenih oblika i njihovu imanentnu logičnost. Za interpreta to pretpostavlja isticanje tematskih cjelina, naglašavanje vodećih glazbenih misli i pažljivost pri dinamičkom nijansiranju. Upravo je tim značajkama pijanist Berislav Arlavi primjerno odgovarao zahtjevima notnoga teksta i Bjelinskijeva je glazba zazvučala u punini izražajnosti i vrsnoga pijanističkoga umijeća.

OBLJETNICE

100. OBLJETNICA ROĐENJA BRUNE BJELINSKOG 100. OBLJETNICA ROĐENJA BRUNE BJELINSKOG 100. OBLJETNICA ROĐENJA BRUNE BJELINSKOG 100. OBLJETNICA ROĐENJA BRUNE BJELINSKOG

Premijerom baleta Petar Pan B rune Bjelins kog 29. lipnja zapo elo 9. Osje ko ljeto kulture

OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE

BROJ 157, SRPANJ 2009.

Pijanist Berislav Arlavi

Izdana prigodna poštanska marka povodom pedesete obljetnice utemeljenja Zagreba koga jazz kvarteta

Kvartet koji je jazz glazbu predstavljao na visokoj estetskoj razini Piše: Davor Hrvoj

rvatska pošta izdala je prigodnu poštansku marku 50. obljetnica Zagrebačkoga jazz kvarteta. Motiv marke su glazbeni instrumenti Kvarteta, a autorica je Jasna Bolanča Popović, dizajnerica iz Zagreba. Godine 1959. Boško Petrović utemeljio je kvartet u kojemu su svirali klavirist Zlatko Kružić, kontrabasist Zdravko Šatrak i bubnjar Ivica Gereg. U međuvremenu je Šatraka zamijenio Krešimir Remeta, a kvartet je krajem 1959. promijenio naziv u Zagrebački jazz kvartet ostavši do današnjih dana najvažniji sastav u povijesti hrvatskoga jazza. Iste su godine Kvartet napustili Remeta i Gereg, a njihova su mjesta zauzeli kontrabasist Miljenko Prohaska i bubnjar Silvije Glojnarić. Zagrebački jazz kvartet, koji je aktivno djelovao do 1965., a poslije se okupljao tek u posebnim prigodama, bio je prvi hrvatski jazz sastav s kontinuiranom djelatnošću koji je ovu vrstu glazbe predstavljao na visokoj estetskoj razini promišljajući je kao umjetnost. Bio je poznat po osebujnu pristupu posebice zahvaljujući skladbama članova nerijetko nadahnutima narodnom glazbom. Skladbe iz njihova repertoara, poput Petrovićeve With Pain I Was Born, Prohaskine Intime, Kajfešove Ornaments i brojne ostale, ostat će trajnom vrijednošću hrvatske glazbene baštine. Zagrebački jazz kvartet bio je poznat u cijelome svijetu, a jedini je hrvatski jazz sastav koji je imao ugovor sa stranim promotorom, njemačkom tvrtkom Lippman & Rau. Glazba Kvarteta izvedbama i samim skladbama u potpunosti je zadovoljavala visoke zahtjeve glazbene teorije i nailazila je na najveće priznanje publike, ali i glazbenih kolega iz takozvanoga klasičnoga miljea. To je rezultiralo nastupom na Muzičkom biennalu Zagreb 1961. uz Zagrebački gudački kvartet pod ravnanjem skladatelja Gunthera Schullera te Borisa Papandopula, koji je za tu prigodu skladao suitu u tri stavka za gudački i jazz kvartet. Poslije je Zagrebački jazz kvartet u nekoliko navrata nastupao i snimao sa Zagrebačkim solistima. Kao jedan od najboljih europskih jazz sastava toga doba ostvario je suradnje sa slavnim svjetskim jazzistima, između ostalih, s klaviristom Johnom Lewisom, pjevačem Big Joeom Turnerom, trubačem Buckom Claytonom, tenor saksofonistom Stanom Getzom i trombonistom Albertom Mangelsdorffom. Često je odlazio na europske turneje, svirao na mnogim koncertima i jazz festivalima te snimao brojne ploče za hrvatske, ali i inozemne izdavačke tvrtke svjetskoga glasa poput Philips/Fontana ili Atlantica, ostvarujući najbogatiji diskografski opus u području jazza u Hrvatskoj. Diskografija Kvarteta upotpunjena je kompaktnim diskom Zagreb Jazz Quartet in Concert, objavljenim za tvrtku Jazzette Records, a donosi snimku nastupa u Heidelbergu 1965., kompilacijskim CD–om The Best of Zagreb Jazz Quartet u izdanju Croatia Recordsa s izborom snimaka s različitih albuma, kao i četverostrukim kompilacijskim CD–om 40 godina, Zagrebački jazz kvartet 1959. — 1999. u izdanju Croatia Recordsa s izborom snimaka iz domaće i inozemne diskografije te radijskih i koncertnih izvedbi. Nakon prestanka djelovanja Zagrebačkoga jazz kvarteta, Boško Petrović, Miljenko Prohaska i Silvije Glojnarić, s trubačem Ladislavom Fidrijem i saksofonistom Ozrenom Depolom te povremeno i američkim trubačem Artom Farmerom djelovali su kao Zagrebački jazz kvintet.